Freudenreich, Aleksandar (Zagreb, 21. XI. 1892 – Zagreb, 22. VI. 1974), arhitekt, kazališni djelatnik i pisac, isprva je projektirao u duhu klasicizma, potom je prihvatio načela moderne arhitekture.

Završio je graditeljsku školu 1911., a 1930. studij arhitekture na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (D. Ibler). Radio je 1911–13. u građevinskom poduzeću Kalda i Štefan u Zagrebu, a potom je otišao u vojsku. Nakon I. svj. rata bio je samostalni graditelj, a 1923–40. projektirao je uglavnom s arhitektom → Pavlom Deutschem, s kojim je vodio poduzeće Arhitekti – Freudenreich & Deutsch – graditelji. Godine 1940–41. bio je intendant zagrebačkoga HNK-a. Na dužnosti u građevnom odjelu Ministarstva oružanih snaga NDH bio je 1942–45., a nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH pa u Državnom projektnom zavodu (→ Arhitektonski projektni zavod) u Zagrebu, gdje je i umirovljen.

Njegov opsežan arhitektonski opus obuhvaća oko 500 projekata, od čega oko 300 realiziranih. Isprva je projektirao u duhu klasicizma s elementima art décoa, zatim ostvario sintezu funkcionalnosti i tradicionalnih oblika (osobito u obiteljskim kućama), a potom potpuno prihvatio nova funkcionalistička načela pa su njegovi projekti i izvedbe poprimili isključivo modernistički karakter. Od stambene arhitekture koju je u Zagrebu realizirao s P. Deutschem ističu se obiteljske vile u Bosanskoj ulici 13 (1923), 11, 19, 34 (1924), 30 (1928) te zgrade: uglovnica Židovske bogoštovne općine u Petrinjskoj 7 (1929; stambeno-poslovna), u Gundulićevoj 38 (1927), Dežmanovoj 9, Hrvojevoj 8, Križanićevoj 13 (sve 1928), Martićevoj 20 (1929), Bauerovoj 17, Hebrangovoj 25, Krajiškoj 15, Mesničkoj 7, na Ribnjaku 4 (sve 1930), Pod zidom 8 i 10 (1930–31), na Deželićevu prilazu 20 (1931), u Gajevoj 2B (1933), i dr. Osobito su važni njegovi projekti javnih zgrada: Prve hrvatske štedionice u Sušaku (s P. Deutschem, 1924–25), škole u Velom Varošu u Splitu (s P. Deutschem, 1927–28), zgrade Matice hrvatskih obrtnika u Ilici 49 (sa → Z. Požgajem, 1937; najistaknutije djelo) i hotela Astoria u Petrinjskoj 71 (s P. Deutschem, 1938) u Zagrebu. U hrvatsku arhitekturu XX. st. uveo je novi tip društvenih objekata, višenamjenske zgrade s pozornicom i gledalištem – hrvatske domove, koje je projektirao u Vukovaru (1919), Karlovcu (1926) i dr. Nastojeći naglasiti nacionalni i lokalni graditeljski izraz, od 1942. projektirao je »prosvjetna ognjišta« (mali domovi kulture), od kojih većina nije izvedena, te je o tome objavio knjigu Prosvjetna ognjišta (1943). Godine 1943. radio je na uređenju svetišta Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Nakon II. svj. rata projektirao je mnoge domove kulture (Petrinja, Metković, 1951., i dr.) i druge vrste domova (prosvjetni, radnički), nekoliko crkava (Pleternica, 1949), muzej u Požegi (1949), obnovu sela Gornje Vrhovce kraj Požege, etnološki park kraj Županje, 20-ak spomen-obilježja antifašističkoj borbi, planinarski dom u Velikoj kraj Požege, i dr. Adaptirao je niz objekata, među kojima kazalište u Varaždinu (1955), → Etnografski muzej (1968–72) (sv. 2) i robnu kuću Nama u Zagrebu, Knežev dvor u Rabu, tvornice u Oroslavju, Varaždinu i Osijeku. Sudjelovao je i na mnogim natječajima, npr. za Vijećnicu u Vinkovcima (1919), Prvu hrvatsku obrtnu banku (1919), Školu za higijenu (1925) u Zagrebu, Pomorski muzej (1927), Banovinsku palaču i Banovinsku bolnicu (1930) u Splitu, i dr.







Djelovao je kao skupljač i tumač naše pučke graditeljske baštine, o čemu je napisao knjige Narod gradi na ogoljenom krasu (1962) i Kako narod gradi na području Hrvatske (1972), te se bavio konzervatorskim radom. Stručne i kritičke tekstove objavio je u periodici Čovjek i prostor, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Arhitektura i dr. Za životno djelo dobio je nagrade »Viktor Kovačić« (1968) i državnu »Božidar Adžija« (1971).