Objavljeno: .
Ažurirano: 28. lipnja 2022.

ribarstvo, gospodarska grana primarnoga sektora i znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede (agronomije) koja obuhvaća uzgoj slatkovodnih i morskih riba i organizama, njihov lov i preradbu te trgovinu njihovim proizvodima. Ribolov, najvažniji dio ribarstva, gospodarska je grana, ali i sportsko-rekreativna djelatnost koja znatno ovisi o ribolovnim sredstvima (→ ribarski brod; sv. 1, → ribolovni alati i tehnike) kojima se obavlja. S obzirom na sredinu u kojoj se obavlja, razlikuju se morski i slatkovodni ribolov. Sastavni dijelovi ribarstva su i školjkarstvo, spužvarstvo, koraljarstvo, → ribnjačarstvo, → marikultura i preradba → ribe.

Razvoj ribarstva u Hrvatskoj

Početci ribolova sežu u najraniju ljudsku povijest. Već se u paleolitiku čovjek koristio udicom, harpunom i ostima, a najraširenija ribarska plovila bili su čamci izrađeni od izdubena drva i drvene splavi. U željezno doba pojavila su se prva ribarska naselja, a proširila se paleta ribolovnih alata i tehnika. Grci su stanovništvo istočne obale Jadranskoga mora upoznali s noćnim načinom ribolova, a Rimljani s novim vrstama mreža i preradbom ribe. Pretpostavlja se da se na tom području ribarstvo najprije razvilo u ribljim zakloništima u plićim uvalama i lagunama te u plitkim uvalama oko riječnih ušća. Prvi su se ribnjaci gradili u blizini samostana i feudalnih posjeda. Najpoznatiji je primjer takva (vrtnog) ribnjaka za morsku ribu onaj pjesnika Petra Hektorovića, izgrađen u XVI. st. u Starom Gradu na Hvaru.

Ribnjak u ljetnikovcu Petra Hektorovića, XVI. st., Hvar

U srednjem vijeku ribolov se obavljao u lovištima unutarnjega mora, koja su bila privatna, općinska ili komunalna. Prvi podatci o povlaštenom ribolovu na području istočnoga Jadrana potječu iz 543., a izvještavaju o ribolovilištu porečkoga biskupa Eufrazija u Limskom kanalu. Iskorištavanje Tarske uvale započelo je 983., a Sečovljanske 1173. Prvi spomen lova na sitnu plavu ribu potječe iz 995 (ribolov u uvali Telašćici). Najstariji zapisi o početcima tunolova na istočnom Jadranu potječu iz Pule (1331). Dubrovčani su prvi počeli vaditi koralje (1342), Zlarinjani i Šibenčani spužve (1522), a u Kanalu Maloga Stona započeo je uzgoj kamenica (1573). Ribari su rano počeli osnivati ribarske družine (XI. st.) i bratovštine (XIII. st.). Od XIII. st., od kada postoje statuti istočnojadranskih gradova i komuna, postoje i ribarski propisi kojima se reguliraju trgovina, raspodjela i preradba ribe. U to doba razlikovalo se nekoliko društvenih statusa ribara: kolon, kmet, najamni ribar, ribar i ribar član ribarske družine. Dalmacija je pod upravu Mletačke Republike došla 1409., pa su od tada ribare i prihode od ribarstva nadzirali mletački tribuni. Za prve (1797–1805) i druge (1814–1918) austrijske uprave u Dalmaciji o ribarstvu se nije vodila primjerena briga.

Tuna ulovljena na tuneri Lukovo Otočko u vlasništvu obitelji Skomerža, početak XX. st., Muzej Grada Crikvenice

Ribarenje na Kornatima s pomoću mreže potegače, sredina XX. st.

Početkom XX. st. ribari su većinom bili poljoprivrednici koji su se ribarstvom bavili sezonski, profesionalnih je ribara bilo malo (1911. oko 2000), a organizirali su se u ribarske radne zadruge. Motorizacija plovila na istočnome Jadranu počela je početkom XX. st., no odvijala se sporo i trajala do kraja II. svj. rata. Tek 1960-ih počelo je razdoblje tehničkoga i tehnološkoga unapređenja, razvoja ribolovnoga pribora i tehnologije ribolova, no nakon 1960-ih ponovno dolazi do stagnacije. U 1980-ima lov sitne plave ribe danju moderniziran je uporabom pelagijske koće, a ta se tehnologija primjenjuje i danas. Nove su se poteškoće u ribarstvu javile ulaskom Hrvatske u EU (2013) zbog prilagodbe hrvatskoga ribarstva pravnoj stečevini EU-a.

Tunolovac kraj Kornatskih otoka, druga polovica XX. st.

Krmeni koćar Taurus, izgrađen u pulskom brodogradilištu Uljanik, 2013.

Morsko ribarstvo danas

Morsko ribarstvo obuhvaća morski ribolov i marikulturu te sve prateće discipline koje omogućuju njegov razvoj. Ribolov se dijeli na – gospodarski (gospodarski u užem smislu te mali obalni) i negospodarski (sportski i rekreacijski). Ribolovno more RH podijeljeno je na 11 ribolovnih zona (A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, K) koje se razlikuju s obzirom na količinu i zastupljenost pojedinih morskih organizama. Najviše se eksploatiraju zone A (zapadna obala Istre), E (Riječki zaljev, Kvarner, Kvarnerić i Velebitski kanal) i C (duboki srednji Jadran i veći dio Jabučke kotline, otoci Svetac, Biševo, Vis i Palagruža).

Najbogatija ribolovna područja obično su na stjecištima hladnih dubinskih i toplijih površinskih voda, gdje ima najviše planktona. U istočnome dijelu Jadranskoga mora najveći je ulov (oko 80%) male plave ribe (2015. 67 739 t), od toga najviše srdela (oko 75% ulova). Od ukupnog ulova 2015. tek 12–14% bila je bijela riba, a 4,5–4,7% rakovi i mekušci. Svi podatci o ulovu ribe i kamenica u razdoblju nakon Domovinskoga rata do danas pokazuju stalan rast.

Ulov morske ribe, ljuskavaca, kamenica te ostalih mekušaca i školjkaša u RH (t)
Godina Ukupno Plava riba Ostala riba Ljuskavci Kamenice
Ukupno Srdela
1997. 16 752 10 071 6996 4445 571 1666
1999. 21 787 15 020 10 500 4267 273 2227
2002. 29 155 21 728 12 626 4124 204 3099
2005. 44 111 32 046 16 521 7623 258 4184
2008. 60 187 46 399 21 194 9331 461 3996
2011. 81 400 67 529 46 051 9026 505 4340
2014. 88 847 73 964 55 783 10 941 764 3178
2017. 83 318 65 335 48 420 14 499 1083 2401

Koraljarstvo je grana morskoga ribarstva koja obuhvaća vađenje i preradbu koralja. Više od 3000 godina obavljalo se drvenom napravom zvanom inženj, a od 1923. koralje vade ronioci (→ ronjenje; sv. 1), prvo iz dubine do 50 m, a poslije i do 100 m. Dubrovčani su prvi u Hrvatskoj počeli vaditi koralje u XIV. st. na području Dubrovnika i Trpnja te Koločepa i Lastova, a prvi poznati koraljar bio je Dubrovčanin Franciscus de Archoa. Od sredine XVIII. st. Dubrovčani su počeli gubiti primat u koraljarstvu, a početkom XIX. st. preuzeli su ga zlarinski i ostali koraljari šibenskoga kraja (sa Žirja, Prvića i Vrgade te iz Rogoznice). Za najvećega zlarinskoga koraljarskog uspona (1838–47) izvađena je najveća količina koralja (1840. približno 1500 kg). Početkom XX. st. vadilo se 240 kg koralja na godinu, a 1953. izvađeno je 1050 kg. Danas je jadranski crveni koralj (Corallium rubrum), koji živi na dubini od 30 do 200 m i prostire se od kvarnerskih otoka do Boke kotorske, ugrožena vrsta. Kako bi ga se zaštitilo, dopušteno je vađenje najviše 200 kg na godinu.

Spužvarstvo je grana morskoga ribarstva koja obuhvaća uzgoj, vađenje i preradbu spužava. Do sredine XIX. st. europsko tržište opskrbljivalo se spužvom izvađenom iz Sredozemnoga mora, a najkvalitetnije spužve dolazile su iz Jadranskoga mora (Euspongia officinalis var. adriatica). Prvi zapis o vađenju spužava na istočnojadranskoj obali potječe iz 1522., a spominje dvojicu ribara sa Zlarina. Od 1704. spominje se spužvarstvo koje se razvijalo i na Krapnju. Prve radionice za obradbu spužava osnovane su na Krapnju (1930), Žirju i Murteru (1956) te u Splitu (Riba, 1957). Najveće ubiranje spužava zabilježeno je 1957. Hvarski prirodoslovac → Grgur Bučić prvi je (pokusi provedeni 1867–72) razvio metodu umjetnog uzgoja spužava, no unatoč tomu, gospodarskog uzgoja spužava u nas nije bilo. Najveća staništa spužava nalaze se oko Brijunskih otoka, kvarnerskih otoka te oko Suska, Unija, Hvara, Brača i jugoistočnoga dijela Korčule. Sakupljanje spužava dopušteno je na cijelome ribolovnom području RH, no nove se povlastice za njihovo sakupljanje više ne izdaju. Prirodnu je spužvu danas u velikoj mjeri istisnula umjetna spužva, pa se krapanjski spužvari spominju kao jedini preostali spužvari na istočnoj obali Jadrana.

Crteži spužvi Grgura Bučića, 1865., Muzej hvarske baštine, Hvar

Sušenje spužve na jadranskoj obali

Spužvari kraj Poreča, sredina XX. st.

Školjkarstvo je grana morskoga ribarstva koja obuhvaća uzgoj i vađenje školjki. U Jadranskome moru obitava pedesetak vrsta školjaka, delikatesama ih se smatra desetak, a dvije su posebno gospodarski važne – kamenica (Ostrea edulis) i dagnja (Mytilus galloprovincialis). Najstarija nalazišta ljuštura dagnji i kamenica u Hrvatskoj otkrivena su na Hvaru (Grapčeva špilja) i nedaleko od Šibenika (Danilo i Bitinje). Kasniji ostatci su iz rimskoga razdoblja na lokacijama nekadašnjih rimskih naselja Narone i Diluntuma. Prvi pisani izvori o izlovu školjkaša u Malostonskome zaljevu potječu iz 1573., a prvi izvori o uzgoju školjkaša u Dubrovačkoj Republici datiraju se u XVII. st. Uzgoj školjkaša tijekom XVI. i XVII. st. kontrolirao se dodjelom koncesija i povlastica. Iako su se školjkaši uzgajali na tridesetak mjesta na istočnoj strani Jadranskoga mora, dugotrajnija proizvodnja svela se samo na uzgajališta u Limskome kanalu (od 1888), Novigradskome moru (od 1895) i Malostonskome kanalu. U Malostonskome kanalu se prije II. svj. rata proizvodilo 58 t školjkaša (53 t kamenica i 5 t dagnji) na godinu, a 1981. ondje je proizvedeno 93% ukupne jugoslavenske proizvodnje školjaka. Procjenjuje se da su 2014. ondje u kontroliranome uzgoju proizvedene 32 t kamenica i nešto više od 700 t dagnji.

Uzgajalište školjaka u Limskome kanalu

Uzgoj školjaka u Malostonskome zaljevu

Primjenjujući moderne sofisticirane metode ulova morskih organizama, u svjetskim je morima danas postignut maksimalan ulov (oko 82 milijuna t). Kako bi se zadovoljila potražnja za ribom i morskim organizmima, raste važnost i razvoj marikulture. U moru istočnoga Jadrana uzgoj ribe započeo je tek 1970-ih, a danas je u području marikulture vodeće poduzeće → Cromaris.

Katamaran poduzeća Cromaris na uzgajalištu Kornati, izgrađen u brodogradilištu Radež u Blatu na Korčuli, 2014.

Tunolovac plivaričar Sardina II tvornice za preradbu ribe Sardina iz Postira na Braču, izgrađen 2010. u brodogradilištu u Vranjicu kraj Splita; prebacivanje ulovljene tune u transportni kavez

Slatkovodno ribarstvo

Slatkovodno ribarstvo podrazumijeva dva različita sustava ribolova: u vodama tekućicama i u vodama stajaćicama, a pri ribolovu u vodama tekućicama razlikuju se ribolov na nizinskim (ciprinidi) i visinskim (salmonidi) vodama. RH ima povoljne uvjete za razvoj slatkovodnoga ribarstva jer ima dugo vegetacijsko razdoblje, plodno tlo u ribnjacima, povoljnu temperaturu, dovoljnu količinu vode/padalina te dovoljan broj jezera i umjetno stvorenih akumulacija. Udio ribolova u otvorenim vodama u odnosu na ribolov u ribnjačarstvu (umjetni uzgoj) veoma je malen. Početkom 1970-ih iznosio je samo 5% ukupne količine ulovljene slatkovodne ribe u Hrvatskoj i do danas se stalno smanjuje. Obavlja se samo na Savi i Dunavu. Zakonodavstvo RH propisalo je broj povlastica za gospodarski ribolov (na Savi 10, na Dunavu 25). Godine 2004. u Savi je ulovljeno 6696 kg, a u Dunavu 38 820 kg ribe. Porastom standarda gospodarski ribolov postaje sve manje važan, a jača sportsko-rekreacijski ribolov. Tijekom 2004. sportski ribolovci ulovili su 567 t ribe, najviše babuške, šarana, deverike i amura u Dravi i Dunavu, odn. šarana, babuške i amura u Savi.

Sportski ribolov, ulov kapitalnog šarana, Perućko jezero

Slatkovodna akvakultura započela je u Hrvatskoj 1882. otvaranjem prvoga ribnjaka pastrve u Čabru. U Božjakovini je 1897. otvoren šaranski ribnjak, a početkom XX. st. nastali su ribnjaci u Našicama i Poljani, gdje su tijekom vremena razvijene svjetski poznate linije šarana.

Udruge

Prvo društvo koje je na području Hrvatske promoviralo ribarstvo bilo je Austrijsko društvo za ribarstvo i gojenje morskih riba (Società Austriaca di pesca e piscicultura marina), osnovano 1867., a zatim su osnovana mnoga ribarska društva, poput Hrvatskoga društva za gajenje lova i ribarstva (osnovano 1881. u Zagrebu, djeluje i danas), Društva za lov spužava i koralja (1874., Zlarin), Prvoga ribarskog društva novigradskoga (1878., Novigrad), Društva za lov spužava i koralja (1874., Zadar). Potkraj XIX. st. osnivale su se prve ribarske zadruge koje su svojim članovima nastojale pribaviti bolju ribarsku opremu i alate te brodske potrepštine. Radi poboljšanja konkurentnosti u ribarstvu, ribarske zadruge djeluju i danas, a od 2014. objedinjene su pod vodstvom strukovnoga Saveza ribarskih zadruga u Poreču. Klaster Marikultura osnovan je 2008. u Splitu, a njegov se rad odvija putem triju grupacija: uzgajivača tune, bijele ribe i školjaka. Okuplja osamdesetak pravnih subjekata (više od 800 zaposlenih) i godišnje ostvaruje više od 90% ukupne proizvodnje hrvatske marikulture.

Školstvo i znanost

Na području Hrvatske dugo nisu postojale ribarske škole niti su se održavali tečajevi pa su se ribolovna znanja prenosila s oca na sina. Prva ustanova koja je provodila dvogodišnju poduku iz ribarstva bio je Poljodjelski zavod, otvoren 1887. u Gružu kraj Dubrovnika. U Komiži na Visu austrijska pomorska uprava otvorila je 1897. tečaj pomorskoga ribarstva za pučke učitelje, koji je trajao 20 dana, a vodio ga je ribarski nadzornik → Petar Lorini. Prva nacionalna institucija koja se bavila istraživanjem slatkovodnoga ribarstva bio je Institut za slatkovodno ribarstvo NR Hrvatske (osnovan 1948; sljednik je Ihtiološke sekcije Hrvatskoga zoološkog društva osnovane 1909), koji je od 1961. posjedovao vlastiti pokusni ribnjak za eksperimentalni rad u Draganićima kraj Karlovca (350 ha). Nacionalna znanstvenoistraživačka institucija koja se bavi istraživanjem morskog ribarstva jest → Institut za oceanografiju i ribarstvo (sv. 4), osnovan 1930. u Splitu.

Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split

Istraživački brod Navicula i oceanografska plutača Instituta za oceanografiju i ribarstvo

Začetke visokoškolske nastave iz područja slatkovodnog ribarstva predstavlja osnutak Šumarske akademije u Zagrebu 1898., u sastavu koje je djelovao Zoologički kabinet (od 1919. u sastavu Gospodarsko-šumarskog fakulteta). Kabinet je preteča današnjega Zavoda za ribarstvo, pčelarstvo, lovstvo i specijalnu zoologiju Agronomskog fakulteta koji danas organizira diplomski studij Ribarstvo i lovstvo te poslijediplomski specijalistički studij Ribarstvo. Kolegiji iz slatkovodnog ribarstva predaju se i na preddiplomskom studiju Zootehnika Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek.

Razvoj sustava školskih ustanova kojima je cilj obrazovanje u području morskoga ribarstva započeo je 1949. otvaranjem Ribarskoga tehnikuma u Zadru. Ondje je 1955. u okviru Industrijske škole otvoren Odjel za preradbu ribe, 1957. osnovana je Pomorska škola Zadar, od 1973. djelovala je kao Školski centar za pomorstvo i ribarstvo, od 1978. kao Centar odgoja i obrazovanja kadrova pomorstva i ribarstva, a od 1993. ponovno djeluje pod imenom Pomorska škola Zadar. Na Pomorskome fakultetu u Dubrovniku, studij u Splitu (u suradnji s Institutom za oceanografiju i ribarstvo u Splitu), od akademske godine 1991/92. djelovao je Odjel pomorsko-ribarske tehnologije, koji nakon nekoliko reorganizacija danas djeluje kao Sveučilišni odjel za studije mora na Pomorskome fakultetu u Splitu. Danas su na njemu organizirana po dva preddiplomska i diplomska sveučilišna studijska programa te jedan sveučilišni poslijediplomski (doktorski) studijski program usko vezani uz morsko ribarstvo. Na dubrovačkom sveučilištu postoji Odjel za akvakulturu (od akademske godine 2002/03) na kojem se izvode preddiplomski studij Akvakultura i diplomski studij Marikultura, a u suradnji sa Sveučilišnim studijskim centrom za studije mora Sveučilišta u Splitu djeluje poslijediplomski doktorski studij Primijenjene znanosti o moru. Kolegiji iz morskoga ribarstva predaju se i na diplomskom studiju Održivo upravljanje vodenim ekosustavima Odjela za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru, preddiplomskom studiju Znanost o moru Sveučilišta Juraj Dobrila u Puli te na dodiplomskom i poslijediplomskome studiju Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu.

Institut za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku, akvarij u tvrđavi sv. Ivana

Publicistika, znanstveni i stručni skupovi

Prvi časopis u Hrvatskoj koji se bavio problematikom ribarstva bio je Viestnik Prvoga obćega hrvatskoga družtva za gojenje lova i ribarstva (1892), a izlazio je u Križevcima i Zagrebu. U Zagrebu je 1923. počeo izlaziti časopis Ribarski vjesnik, glasilo Zagrebačkog ribarskog društva (danas Športski ribolov). U Splitu je od 1930. Oblasni odbor Jadranske straže izdavao godišnjak Ribarski kalendar. Ribarska književna zadruga iz Beograda 1938. pokrenula je Ribarstvo. Stručni list za unapređenje svih grana slatkovodnog ribarstva, koji je kao mjesečnik izlazio u Zagrebu, a od 1992. do danas izlazi pod naslovom → Croatian journal of fisheries. Časopis Morsko ribarstvo izlazio je u Zagrebu 1949–95.

Prva savezna konferencija o ribarstvu na inicijativu Savjeta za poljoprivredu i šumarstvo FNRJ održana je 1950. u Zadru. Tijekom druge polovice XX. st. održani su mnogi stručni i znanstveni skupovi s tematikom ribarstva, primjerice Međunarodni simpozij o slatkovodnom ribarstvu (Zagreb, 1964), Zasjedanje mediteranske komisije FAO (Split, 1967) i Ihtiološki simpoziji (u Zagrebu 1968). Od 2005. organizira se međunarodni gospodarsko-znanstveni skup o ribarstvu pod nazivom Riba Hrvatske – jedi što vrijedi koji se bavi analizom stanja u hrvatskom ribarstvu, promidžbom proizvoda hrvatskog ribarstva iz ulova, uzgoja i preradbe te znanstveno-tehnološkim novostima iz područja ribarstva.


Ostali podatci
Što pročitati?

J. Basioli: Ribarstvo na Jadranu. Zagreb, 1984.

Đ. Bašić: Ribarstvo Dalmacije u XIX. i XX. stoljeću. Pomorski zbornik, 43(2005) 1, str. 261–283.

V. Knjaz: Slatkovodno ribarstvo u RH. Ribarstvo, 65(2007) 3, str. 111–121.

Nacionalni strateški plan razvoja akvakulture za 2014–2020. Zagreb, 2014.

Što posjetiti?
Mrežne poveznice
Iz arhive LZMK-a

J. Basioli: JADRANSKO MORE. Ribarstvo. Pomorska enciklopedija, sv. 3, 1976., str. 173–190.

J. Basioli: RIBOLOVNA PODRUČJA I VRSTE LOVINE. Koraljarstvo. Pomorska enciklopedija, sv. 3, 1976., str. 174.

J. Basioli: KORALJARSTVO. Pomorska enciklopedija, sv. 3, 1976., str. 185–186.

J. Basioli: SPUŽVARSTVO. Pomorska enciklopedija, sv. 3, 1976., str. 185.

J. Basioli: ŠKOLJKARSTVO. Pomorska enciklopedija, sv. 3, 1976., str. 184–185.

J. Basioli, A. Ercegović: RIBARSTVO. Pomorska enciklopedija, sv. 7, 1985., str. 34–83.

J. Basioli: ŠKOLE, POMORSKE. Ribarske škole. Pomorska enciklopedija, sv. 7, 1985., str. 694–695.

J. Basioli: UZGOJ MORSKIH ORGANIZAMA. Akvakultura. Pomorska enciklopedija, sv. 7, 1985., str. 47–49.

ribarstvo
Transport ulovljene ribe, sredina XX. st.

Gospodarska grana primarnoga sektora i znanstvena grana područja biotehničkih znanosti, polja poljoprivrede (agronomije) koja obuhvaća uzgoj riba i morskih organizama, njihov lov i preradbu te trgovinu njihovim proizvodima.

Kategorije i područja