montažna gradnja, izvedba građevina od prethodno proizvedenih elemenata, koji se na gradilištu postavljaju i spajaju (montiraju). Za razliku od konvencionalne gradnje, kada se zida opekama, kamenom, blokovima prikladnima da njima barata pojedinac ili se betonira na mjestu, montažna gradnja pretpostavlja uporabu elemenata proizvedenih u industrijskim pogonima, za prijevoz i podizanje kojih je nužna mehanizacija. Montažna gradnja i industrijska proizvodnja elemenata (prefabrikacija) osnova je industrijalizacije građevinarstva. Njome se povećava produktivnost, elementi se proizvode u optimalnim uvjetima pa se postiže bolja kvaliteta proizvoda, iskorištenje materijala i kontrola kvalitete, osigurava se neprekidna proizvodnja elemenata neovisna o vremenskim prilikama, omogućena je serijska proizvodnja, primjena mehanizacije i automatizacije, smanjuje se broj potrebnih kvalificiranih radnika, znatno se ubrzava proces gradnje i dr., a sve to može dovesti do smanjenja troškova izgradnje. Nedostatci su velika početna ulaganja u pogone za proizvodnju elemenata, povećani transportni troškovi i dr.







Prema materijalu, razlikuju se montažni sustavi od betona (obični, armirani, prednapeti), lakoga betona, opekarskih proizvoda, drva i drvnih ploča, metala, polimernih materijala ili njihove kombinacije. Prema masi elemenata, razlikuju se montažni sustavi s lakim (<1000 kg), srednje teškim (1000–5000 kg) i teškim (>5000 kg) elementima. Prema udjelu montažnih elemenata u gradnji, razlikuju se polumontažni sustavi s udjelom manjim od 50%, montažni (50–90%) i potpuno montažni (punomontažni) sustavi (više od 90%). Prema konstrukcijskom sustavu razlikuju se velikoplošni, skeletni, prostorni i mješoviti sustavi. Velikoplošni sustavi sastavljaju se od pločastih elemenata (zidovi, parapeti, stropovi) koji mogu biti pregradni ili nosivi; visina im je najčešće jednaka visini kata, a širina jednaka širini prostorije. Skeletni sustavi sastoje se od uspravnih stupova ili okvira i vodoravnih greda i ploča, čime se dobiva nosiva konstrukcija unutar koje je moguće fleksibilno organizirati prostor. Prostorni sustavi sastavljaju se od zatvorenih ćelija. Mješoviti sustavi kombinacija su već spomenutih sustava, najčešće skeletno-velikoplošni ili skeletno-prostorni.







Svojevrstan oblik montažne gradnje poznat je od davnina, kada su se kameni blokovi pripremali na nalazištu, a potom transportirali do gradilišta, nerijetko i vrlo udaljenih. Sredinom XIX. st. organizirana je industrijska proizvodnja betonskih elemenata, a potom i armirano-betonskih (prema patentima francuskog izumitelja Josepha Moniera). Potkraj XIX. st. i početkom XX. st. sve se više primjenjuju prefabricirani elementi: nosiva konstrukcija nad kasinom u Biarritzu (1891), prvi velikoplošni betonski krovni elementi (Brooklyn, SAD, 1900), prednapeti betonski stropovi (sustav Lund, 1905), armiranobetonska rešetkasta konstrukcija (sustav Visintini, 1906), prva lijepljena drvena konstrukcija (1910), prve montažne stambene zgrade u Europi (1918), serijska proizvodnja gredica od prednapetog betona za stropove i krovove (sustav Ноуеr, 1937), montažni armiranobetonski nosači za most (raspon 33 m, 1938) i za hangar (raspon 36 m, 1939) u blizini Rima, montažni most preko rijeke Marne (raspon 78 m, 1942). Francuski inženjer Raymond Camus patentirao je 1948. sustav gradnje stambenih zgrada od prethodno izrađenih elemenata koji se na gradilištu samo montiraju.

Danas se montažni sustavi najviše primjenjuju u stanogradnji, izgradnji tvorničkih i drugih hala i dvorana te u niskogradnji (mostovi, nadvožnjaci, vijadukti, tuneli).

Montažna gradnja u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su se nakon I. svj. rata pojavile obrtničke radionice u kojima su se proizvodili gotovi betonski elementi (stupovi, kanalizacijske cijevi, elementi stubišta, stropne grede, rubnjaci i sl.). Među pionirima industrijske proizvodnje montažnih elemenata u nas ističe se poduzeće Jugobeton, nastalo nakon II. svj. rata nacionalizacijom remetinečkog poduzeća Hoyer Zorislava Franjetića, koje je od 1941. proizvodilo prednapete armiranobetonske gredice za montažnu gradnju prema licenci njemačkog inženjera Ewalda Hoyera. Tijekom 1950-ih i 1960-ih poduzeće je razvilo niz tipova predgotovljenih elemenata (rešetkasti i gredni nosači do 38 m raspona, ploče, stupovi, željeznički pragovi, stupovi dalekovoda, prozori), te izvelo niz projekata skladišta, industrijskih građevina i hala od tih elemenata. Među njima su skladište Elektromaterijala i montažna hala Auto Hrvatske na Žitnjaku te remontna radionica autobusa ZET-a na Trešnjevci u Zagrebu, proizvodne hale tvornica Jugokeramika u Zaprešiću, Bratstvo u Zagrebu, Tvornica lakih metala u Ražinama, dvorana Doma JNA i Dom sportova u Zagrebu i dr.













Godine 1951. osnovan je u Zagrebu Beton-proizvod, gradsko poduzeće za izradbu betonskih proizvoda, koji je među prvima izrađivao armiranobetonske omnia ploče za polumontažnu izradbu stropnih konstrukcija. U sastavu poduzeća Graditelj iz Vinkovaca osnovanog 1954. djelovao je pogon Vibrobeton, koji je proizvodio prednapete konstruktivne elemente industrijskih i drugih hala.

Među prvim domaćim poduzećima koja su primjenjivala montažne elemente od prednapetog betona u gradnji mostova i vijadukata bio je zagrebački → Viadukt. Prve mosne konstrukcije od prednapetog betona u Hrvatskoj izveo je 1971., montažne gredne nosače za vijadukte i mostove proizvodi od 1977., a 1983. osnovao je tvornicu prednapetih betonskih elemenata u Pojatnom.

Montažna stanogradnja

Nakon II. svj. rata jedan od prioriteta zemlje bila je obnova porušenoga stambenog fonda (u Hrvatskoj je ratnim razaranjima srušeno 150 000 zgrada a 400 000 ljudi ostalo je bez doma), a potom i rješavanje stambenog pitanja u duhu programa društvene stanogradnje. To je dovelo do potrebe ubrzane masovne stanogradnje, kojoj tradicionalni načini gradnje i oskudna građevinska tehnika nisu bili dorasli. Rješenje je pronađeno u industrijalizaciji građevinarstva i montažnoj gradnji tipskih stambenih blokova, kojih su kapaciteti od 1960-ih nadalje omogućili podizanje niza novih stambenih naselja diljem zemlje.

Početci masovne stanogradnje i punomontažnih sustava

Osobit poticaj početcima razvoja montažnih sustava u Hrvatskoj dao je prvi petogodišnji plan razvoja FNRJ 1947–51. kojim se nalaže razvijanje masovne proizvodnje montažnih stambenih zgrada s tipiziranim i standardiziranim dijelovima, te podizanje nove industrije montažnih zgrada. Već 1949. doneseni su prvi normativi koji su pokrivali to područje. S obzirom na slabu, tj. gotovo nikakvu opremljenost građevinske industrije kranovima i drugom mehanizacijom, normativima se uvjetovalo primjerice da montažni elementi budu mase manje od 400 kg, kako bi ih moglo podići osam radnika.

Među prvim primjerima montažne gradnje bili su prototipovi izgrađeni 1949–50: montažna kuća M-2 (građena prema sustavu B. Devidea, E. Henigsfelda, V. Šilharda i suradnika), montažna kuća Mont MG1 (→ S. Planić, M. Helebrant, M. Duić i V. Pasarić) i Pokusna montažna kuća (V. D. Hećimović, V. Šandor i → Z. Kostrenčić).

Zagrebačko poduzeće Izolit razvilo je 1953. i na Zagrebačkom velesajmu izložilo prototip montažne kuće od domaćih materijala. Iste je godine Miroslav Helebrant patentirao montažni sustav stambene gradnje, zasnovan na zidnim panelima (100 cm × 275 cm × 12 cm, masa 400 kg) u vidu armiranobetonskih okvira s drvolit pločama od drvene vune vezane cementom kao ispunom. Uspješnost prototipa i Helebrantov patent bili su osnova na kojoj je 1955. osnovano poduzeće → Jugomont – tvornica montažnih kuća i građevnih elemenata izdvajanjem iz poduzeća Izolit njegova građevnog odjela montažnih i polumontažnih kuća.

Uz stalnu potporu zagrebačkih gradskih vlasti s velikim ambicijama masovne stanogradnje, napose gradonačelnika Većeslava Holjevca, u razdoblju od 1955. do kraja 1958. poduzeće Jugomont podignulo je u Zagrebu Helebrantovim Jugomont-L sustavom velik broj stambenih prizemnih i jednokatnih zgrada te dvokatnica. Početni je sustav zamijenjen u osnovi nepromijenjenim sustavom Yu-59, no poboljšanih pojedinih odlika. Tim je sustavom 1959–60. izgrađeno 48 zgrada s 369 stanova u Novim Krugama (danas Savica), Kušlanovoj ulici i Cvjetnom naselju u Zagrebu. Od 1960. zgrade su se gradile unaprijeđenim Jugomontovim sustavima Yu-60 i Yu-61, koje su patentirali → Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović; karakterističan izmaknuti tlocrt zgrada osmislio je → Đuro Mirković. Novi su sustavi otklonili neke nedostatke prijašnjih, te omogućili veću katnost zgrada (pet i više etaža). Konstruktivni elementi bili su zidni i stropni paneli, stupovi i stubišni elementi, a nekonstruktivni prozorski i fasadni elementi, pregradni zidovi i sl. Fasadne elemente činile su drvene konstrukcije s ugrađenim prozorima i parapetima obloženima limom (otud naziv »limenke« za te zgrade). Do kraja 1960. je sustavom Yu-60 izgrađeno 627 stanova u Remetinečkom gaju i Folnegovićevom naselju. Prve limenke građene sustavom Yu-61 podignute su u zagrebačkom naselju Borongaju, a zatim i u Remetinečkom gaju, Folnegovićevu naselju, Zapruđu i Utrini. Jugomont se 1969. udružio s poduzećem Jugobetonom i stvoreno je novo, Jugomont-Jugobeton poduzeće za industrijsko građenje. Zadržavanjem područja djelovanja Jugobetona, novo je poduzeće gradilo i sustavom montažne skeletne konstrukcije, uglavnom industrijske i poslovne zgrade te objekte niskogradnje. Posljednji Jugomontov sustav Yu-70 bio je sustav teške montaže koji je omogućio izgradnju tornjeva sa 16 katova u Utrini u Zagrebu. Armiranobetonski zidni i stropni paneli mase do 1200 kg izrađivali su se u privremenom pogonu na gradilištu. Nastojanje da se proširi Jugomontov asortiman izvedbenih oblika stanova i zgrada doveo je do neisplativosti gradnje (npr. pri izgradnji zagrebačkog naselja Travnog u prvoj polovici 1970-ih), te je poduzeće 1976. pripojeno Industrogradnji. Usprkos znatnim nedostatcima Jugomontovih sustava, takav je punomontažni oblik gradnje bio jedinstven, ne samo u okvirima tadašnje Jugoslavije već i u svjetskima, a licencu za montažne sustave preuzelo je 11 poduzeća diljem zemlje.













Među začetke montažne gradnje u Jugoslaviji spada i skeletni IMS sustav, patent koji je 1958. u Institutu materijala Srbije u Beogradu razvio → Branko Žeželj. Sustav se sastoji od predgotovljenih greda stupova i stropnih ploča spojenih prednapinjanjem. Taj se sustav stanogradnje primjenjivao u Srbiji i diljem Jugoslavije, a u Hrvatskoj ga je od 1964. prema licenci primjenjivalo osječko poduzeće Gradnja, uglavnom na području Osijeka.

Razvoj polumontažnih sustava

Osim Jugomontovim sustavima, u Zagrebu se početkom 1960-ih gradilo montažnim sustavima poduzeća Tempo, Jugobeton, Betonproizvod i Industrogradnja. Dok se Jugomont specijalizirao za punomontažni sustav gradnje, većina je ostalih poduzeća koja su se priključivala masovnoj stanogradnji, razvijala polumontažne sustave uglavnom zasnovane na velikoplošnim panelima i parapetima vanjskih i unutarnjih nenosivih zidova te instalacijskim i kupaonskim blokovima, uz racionalizaciju izvedbe armiranobetonske nosive konstrukcije kliznim, velikoplošnim i tunelskim oplatama. Tijekom vremena je takav sustav gradnje prevladao kao najracionalniji i s najmanje nedostataka.

U planu zagrebačke stanogradnje za razdoblje 1964–70., Jugomont je imao zadatak izgraditi 2500 do 3000 stanova na godinu montažnim sustavom Yu-61, a → Novogradnja i Udarnik 2000 do 3000 stanova polumontažnim sustavima gradnje, → Tempo 1000 do 1500 stanova polumontažnim sustavom Volta, a → Industrogradnja i → Tehnika 500 stanova racionaliziranim sustavima gradnje. Tempo je početkom 1960-ih razvio polumontažne sustave izgradnje i tipizirane objekte tipa Volta (arhitekt Drago Korbar) i Bartolić (→ Ivo Bartolić) kojima su građena zagrebačka naselja Trnsko i Voltino, a potom tu vrstu gradnje primjenjuje i u naseljima Sigetu, Sopotu, Središću, Prečkom, Sloboštini, Španskom i dr. Novogradnja je polumontažnu gradnju isprva primjenjivala u Sigetu, potom i drugdje. Tehnika je gradila na Kunišćaku, Ferenščici, Miramarskoj cesti i u Vukovarskoj ulici te podizala naselja Savski gaj, Travno, Dugave, Sloboština, Špansko, Staglišće, te u Koprivnici i Kutini. Industrogradnja je započela racionaliziranim tipom izgradnje, potom prihvatila polumontažni sustav, a od 1976. i priključenja Jugomonta razvijala je i teški punomontažni sustav; gradila je u naseljima Trnskom, Zapruđu, Utrini, Dugavama, Središću, Travnom, Volovčici, Španskom te u Velikoj Gorici, Karlovcu, Obrovcu i drugdje.







U isto su doba i druga velika hrvatska poduzeća počela prihvaćati racionalizirane i montažne sustave u masovnoj stanogradnji, primjerice splitski → Lavčević, riječki → GP Primorje (razvilo polumontažni sustav kojim je izgrađeno naselje Turnić u Rijeci 1958–59) ili Adriamont (prihvatilo sustav prema talijanskoj licenci i izgradilo naselje Škurinje 1975–85).

Gradnja jednostavnih montažnih kuća

U doba ubrzanog rasta turističke izgradnje i izgradnje kuća za odmor od početka 1960-ih, neka su domaća poduzeća razvila mogućnost izrade takvih tipskih montažnih objekata. Tijekom vremena njihova se namjena proširila i na obiteljske kuće i manje slične objekte specijalne namjene pa su se gradila i cijela stambena naselja. Poseban poticaj tom razvoju bila je potreba brzog zbrinjavanja stradalnika potresa u Skoplju 1963. i poplave u Zagrebu 1964. Među prvima u nas, Jugomont je organizirao izgradnju montažnih objekata, te je npr. 1962. izgradio naselja tipskih bungalova u Crikvenici, Povilama, Selcima, Omišlju, Baškoj, Malom Lošinju i Poreču. Masa pojedinih elemenata bila je do 200 kg, kako bi njima mogla manipulirati četiri radnika bez uporabe mehanizacije. Uz to, ističu se i Jugomontovi tipski dječji vrtići u Zagrebu (na Borongaju, u Trnskom i Zapruđu). Montažne kuće je od 1965. proizvodila tvornica → Spačva iz Vinkovaca koja je razvila sustav lake montaže, u čemu su sudjelovali i B. Budimirov i Ž. Solar te Inženjering-projekt iz Zagreba. Sustav se sastojao od zidnih i stropnih panela u vidu lakoga drvenog okvira od platica opločenog pločama ivericama, modularne širine od 60 cm i 120 cm. Novootvorena Spačvina Tvornica montažnih kuća (poslije Tvornica građevinske stolarije) u sljedećih je 20 godina proizvela više od 1000 stambenih, turističkih i poslovnih objekata, od kojih su formirana i naselja u Skoplju, Zagrebu, Vukovaru, Vinkovcima, te turistički objekti u Poreču, Umagu, Makarskoj i dr. Montažne kuće izrađivala je od 1960. Tvornica montažnih kuća → DIP Ogulin, a od 1980-ih i Tvornica Jela u Delnicama u sastavu → DIP-a Delnice, kao i druga hrvatska poduzeća.







Montažna gradnja u Hrvatskoj danas

Nakon osamostaljenja Hrvatske, u promijenjenim se društvenim i ekonomskim okolnostima stanogradnja promijenila iz korijena. Rjeđe se grade velika stambena naselja u neizgrađenim dijelovima gradova, a mnoga su velika građevinska poduzeća s razvijenom primjenom montažne izgradnje ugašena, pa danas prevladava tradicionalni način višestambene gradnje, uz neke iznimke.

Zagrebačko poduzeće → Beton-Lučko razvilo je istoimeni polumontažni sustav gradnje zgrada, koji se sastoji od šupljih armiranobetonskih nosivih zidova i omnia stropnih ploča koji se dobetoniranjem na gradilištu spajaju u monolitnu konstruktivnu cjelinu, te fasadnih zidova, parapeta i montažnih stubišnih krakova. Tim su sustavom izvedena npr. naselja programa poticane stanogradnje u Rabu (2002) i zagrebačkom Španskom (2006). Godine 2016. izgrađena je u Koprivnici višestambena zgrada novog ECO-SANDWICH sustava, s fasadnim panelima visoke energetske učinkovitosti i održivosti. Osječko poduzeće → Gradnja obnovilo je primjenu predgotovljenog skeletnog sustava, prihvativši poboljšane sustave SPB (sustav prednapinjanja betona) i Super SPB prilagođene europskim normama. Primjenom tih sustava dopunjenih vlastitom tehnologijom troslojnih armiranobetonskih montažnih pročelja, poduzeće je 2015. izgradilo potpuno montažnu zgradu u Strossmayerovoj ulici u Osijeku.













Osim navedenih poduzeća, danas su veći proizvođači armiranobetonskih elemenata montažnih hala → Zagorje- Tehnobeton iz Varaždina, → GP Krk, Betoncomerce iz Tinjana, Palace iz Zagreba, Međimurje PMP iz Čakovca i dr.

Zbog brzine izgradnje i energetske učinkovitosti u novije se doba sve češće grade montažne obiteljske kuće s drvenom skeletnom konstrukcijom, tipske ili tvornički izrađene prema željama naručitelja. Među vodećim su poduzećima specijaliziranima za taj tip izgradnje Domprojekt i Domus Plus iz Zagreba, Montažne kuće DLB iz Korenice, Studio Domus iz Pule. Od 1978. kontejnerske kućice i modularne prostorne montažne objekte (uredi, škole, dječji vrtići, studentski domovi, trgovine, garderobe, radionice, autosaloni, i dr.) proizvodi poduzeće → Jedinstvo Krapina; modularne i mobilne objekte danas proizvodi i niz drugih hrvatskih proizvođača.











