Objavljeno: .
Ažurirano: 17. listopada 2025.

Neidhardt, Franjo (Zagreb, 14. I. 1907 – Zagreb, 20. XI. 1984), arhitekt, zapažen po projektima sportske arhitekture.

U Beču je studirao na Školi za umjetnost i obrt (Kunstgewerbeschule) 1925–28. u klasi Oskara Strnada te na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der Bildenden Künste) 1930–33. Nakon povratka u zemlju djelovao je u Zagrebu, gdje je za II. svj. rata radio u Državnoj poslovnoj središnjici za zemaljske proizvode (ZEMPRO). Godine 1948. poslan je u Trstenik kraj Stalaća u Srbiji radi poslijeratne obnove zemlje. Nakon povratka u Zagreb, radeći u poduzeću Tempo, osuđen je 1953. na zatvorsku kaznu zbog političkih svjetonazora. Od 1954. radio je u novoosnovanome Projektnom birou Žerjavić, surađivao s Majstorskom radionicom za arhitekturu D. Iblera do 1964., te radio u Zavodu za izgradnju Grada Zagreba do umirovljenja 1966., kada je nastavio voditi privatnu arhitektonsku praksu.

Detalj idejnog projekta južne fasade stadiona u Maksimiru u Zagrebu, 1946., Muzej grada Zagreba (MGZ-9318a)

U predratnom je razdoblju u Zagrebu realizirao stambenu zgradu u Preradovićevoj ulici 22 (1932–36) i vilu Schneider u Karasovoj 10 (1934–35). U prvome poslijeratnom razdoblju radio je pretežno na projektima sportske arhitekture, većinom u suradnji s → Vladimirom Turinom. Za projekte stadiona Fiskulturnog društva Akademičar iz 1946 (danas stadion Maksimir; s V. Turinom i E. Erlihom; sjeverna i zapadna tribina realizirana 1953–55., istočna tribina 1961) te Olimpijskog stadiona Banjica u Beogradu iz 1947 (s V. Turinom, D. Boltarom, Z. Bregovcem i Z. Radićem) dobio je počasne diplome i brončane olimpijske medalje za sportsku arhitekturu na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. Izradio je i projekt Centra za vodene sportove Rijeka – Sušak (s V. Turinom, Z. Radićem, N. Kućanom i I. Seifertom) 1949. koji je izložen na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. Suautor je projekta Doma sportova u Zagrebu 1964–66 (s V. Turinom, M. Vodičkom, B. Žeželjem; dovršen 1972). Uz to je u Zagrebu realizirao stambene zgrade na Savskoj cesti 52–54 (s P. Baranyaijem, 1954), Fallerovu šetalištu 36A–36D (1955) i dr. S bratom → Jurjem Neidhardtom ostvario je opsežnu stručnu prepisku te dugogodišnju suradnju koja je rezultirala projektima višekatnoga stambenoga amfiteatra Pčelinje saće u Sarajevu (1967) i hotela Agava u Makarskoj (1969), oba izložena u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku 2018–19. S Jurjem i sinom → Velimirom Neidhardtom izradio je projekt unutarnjeg uređenja Filozofskoga fakulteta u Sarajevu 1976. Bio je član zadruge Arhitekt (biran je za odbornika 1954).

Dio korespodencije Franje i Jurja Neidharta, 1975.

Brončana spomen medalja XIV. Olimpijade u Londonu za sportske arhitektonske projekte stadiona u Beogradu (s V. Turinom i D. Boltarom) i u Zagrebu (s V. Turinom), London, 1948.

Ostali podatci
Što pročitati?

A. Štulhofer. Sportska arhitektura u Zagrebu. Zagreb, 2005.

M. Čavlović: Zadruga “Arhitekt” u Zagrebu. Prostor, 25(2017) 2, str. 297–298., 300–302.

T. Kovač, A. Štulhofer, H. Vukadin-Doronjga: Projekt Centra za vodene sportove (Kombinirano plivalište) Rijeka-Sušak arhitekta Vladimira Turine, 1949. Prostor, 28(2020) 2, str. 302–304., 308–309., 312, 316.

Neidhardt, Franjo
Stadion Maksimir uoči Univerzijade 1987., Zagreb

Arhitekt, zapažen po projektima sportske arhitekture.

Opći podatci
Ime
Franjo
Prezime
Neidhardt
Mjesto i datum rođenja
Zagreb, 14. 01. 1907.
Mjesto i datum smrti
Zagreb, 20. 11. 1984.
Povezana poduzeća
Tempo

Kategorije i područja
Kategorija
Područje
Uže područje