Macarol, Slavko (Trst, 23. II. 1914 – Zagreb, 26. V. 1984), geodet, stručnjak za primijenjenu geodeziju.

Diplomirao je 1937. na Geodetsko-kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet). Radio je kao inženjer u poduzeću S. H. Guttman d. d. u Voćinu i u geodetskoj poslovnici Krste Pfaffa na komasaciji Male Vašice. Od 1938. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 1958. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Premjer i regulacija gradova, Tlocrtno risanje i Niža geodezija I i II. Nakon II. svj. rata postavljen je za načelnika Geodetskog odjela Ministarstva građevina NR Hrvatske gdje je organizirao geodetsku službu u Hrvatskoj. Bio je prodekan Tehničkoga fakulteta (1947–48. i 1951–52); prodekan (1956–57) i dekan (1958–59) Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta; dekan Geodetskoga fakulteta (1968–70); rektor (1963–66) te prorektor (1967–69) Sveučilišta u Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se terestričkom izmjerom, primijenjenom geodezijom i primjenom moderne instrumentalne tehnike. Njegovi su značajni radovi organizacija i rukovođenje premjerom Kraljevice 1948., dijela Splita 1950., Poreča 1953. i Makarske 1955. Vodio je poslove na izradbi kartografskih podloga za regulacijski plan grada Conakryja u Gvineji 1961. Mjerio je i ispitivao deformaciju zemljane brane HE Nikola Tesla. Radio je i na projektiranju, vođenju i preciznom mjerenju raspona, visina i određivanju mjesta stupova na mnogim mostovima. Njegova knjiga Praktična geodezija (1948., do 1985. četiri izdanja) jedno je od prvih djela iz tog područja geodezije tiskano na hrvatskom jeziku. Izabran je za počasnog i zaslužnog člana Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije. Jedan je od osnivača Saveza izviđača Hrvatske.

Lipovac, Vladimir (Sarajevo, 9. VII. 1956), inženjer elektrotehnike, stručnjak za telekomunikacije i prijenos podataka.

Diplomirao 1979., magistrirao 1983. na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu te doktorirao 1989. disertacijom Prilog analizi signala govora na bazi nultih presjeka (mentor Georgije Lukatela) na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Radio je u poduzećima PTT Inženjering (1979–81), Iskra­­-Delta (1981–84), UNIS Institutu (1984–85) te poduzeću Hermes, zastupstvu Hewlett-Packarda (1985–90) u Sarajevu. Nakon toga postaje docent Elektrotehničkoga fakulteta u Sarajevu (1990–92) te istraživač Tehničkog sveučilišta (1992–95) i konzultant za ispitivanje komunikacijskih sustava poduzeća Hewlett-Packard u Beču (1995–98). Od 1998. radi kao stručni suradnik na Sveučilištu u Dubrovniku u polju elektrotehnike, gdje je biran u zvanja izvanrednog (1999) te redovitog (2003) profesora. U polju računarstva redoviti je profesor od 2011. Predaje kolegije Računalne mreže, Osnove komunikacija, Komunikacijski protokoli, Statistička teorija telekomunikacija. Bio je pročelnik Odjela za elektrotehniku i računarstvo (2003–08), prorektor za tehnologiju i tehnologijske projekte (2008–10), prorektora za međunarodnu suradnju (2010–12) te prorektor za međunarodnu suradnju i znanost (2012–16) Sveučilišta.

Znanstveno i stručno bavi se telekomunikacijama, radiokomunikacijama i komunikacijskim mrežama. Autor je udžbenika Osnove mikrovalnih komunikacija: komponente i aplikacije (2005) i monografije Rezidualni intenzitet bitskih grešaka mobilnog radiokomunikacijskog kanala male vremenske disperzije (2005). Član je HATZ od 2003.

Laslo, Aleksander (Celje, 18. X. 1950 – Zagreb, 25. II. 2014), arhitekt i povjesničar arhitekture, stručnjak za povijest hrvatske arhitekture kasnoga XIX. st. i XX. st.

Diplomirao je 1976. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao projektant u zagrebačkim poduzećima Industroprojekt 1976–83., INA-Projekt 1983–90., te u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan 1990–95. Od 1995. bio je stručni savjetnik u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode, a 2006–14. u Gradskom uredu za strategijsko planiranje i razvoj grada. Kao honorarni asistent 1980–88. predavao je kolegij Arhitektonsko projektiranje VI i VII na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Bio je gostujući predavač na poslijediplomskom znanstvenom studiju na istom fakultetu (1999–2001. i 2004) te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (2005).

Projektirao je industrijske, komunalne i stambeno-poslovne objekte, među ostalim naftovodni terminal u Omišlju na Krku (1977), trafostanicu Centar I (1985) i stambeno-poslovnu zgradu Martinovka (s I. Franićem, 1992–94) u Zagrebu. Izveo je rekonstrukciju pothodnika s autobusnim terminalom na Glavnom kolodvoru u Zagrebu (1994–95) te mnogobrojne konzervatorske zahvate u svrhu zaštite arhitekture moderne. Stručne i znanstvene članke iz područja teorije arhitekture i povijesti hrvatske arhitekture kasnoga XIX. st. i XX. st. objavljivao je u periodici Čovjek i prostor (glavni urednik 1992–95), Arhitektura (glavni urednik 1987), Život umjetnosti i dr. Autor je knjiga Židovski Zagreb. Kulturno-povijesni vodič (2010., sa S. Knežević) i Arhitektonski vodič Zagreb 1898. – 2010 (2011). Autor je i suautor mnogih domaćih i inozemnih izložbi (Die Loos-Schule in Kroatien, u okviru izložbe Adolf Loos, Beč, 1989; Zlatko Neumann i sedam svjetiljki Novog građenja, Zagreb, 1990; Frane Cota. Arhitektonsko djelo, Zagreb, 1995., s L. R. Depolo i dr.). Dobitnik je Nagrade »Neven Šegvić« (2000).

Kružić, Franjo (Fran) (?, 1. IV. 1851 – Zagreb, 1. IV. 1920), jedan od prvih nastavnika geodezije u nas

Nakon što je 1871. završio gimnaziju u Zagrebu, bio je mjernik grada Križevaca. Od 1878. bio je zaposlen na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima), prvo kao suplent, potom kao učitelj tehničke struke (od 1879), te od 1882. kao profesor Geodezije, Mehanike, Gospodarskog i Šumarskoga graditeljstva, Kulturne tehnike, Tlovidnog i Graditeljskog crtanja te Mjerstva. Od 1899. do umirovljenja 1908. predavao je u Srednjoj tehničkoj školi u Sarajevu, potom je bio ovlašteni civilni inženjer u Zagrebu. Autor je prvoga hrvatskog udžbenika iz fotogrametrije Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije (1897) te priručnika Praktična geodezija ili zemljomjerstvo (1911). Surađivao je u mnogim stručnim časopisima (→ Šumarski list, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, → Gospodarski list). Preveo je s njemačkoga i prilagodio knjižice Uzorak stajah (1886), Konjušnice (1887) i Drveni i zidani štedanj (1888).