portal hrvatske tehničke baštine
Japetić, toranj (piramida), razgledni toranj visine 12 m na najvišem vrhu Samoborskoga gorja. Izrađen je u Bečkoj tvornici C. von Milde kao rani primjer željezne konstrukcije, gotovo istodobno s Eiffelovim tornjem u Parizu.
Isprva je bio postavljen na Sljemenu (na mjestu prijašnje, drvene piramide iz 1877., te još starije iz 1870), gdje je svečano otvoren 1899. Sa Sljemena je 1960. preseljen na današnju lokaciju.
Domovinski most, most preko rijeke Save u jugoistočnome dijelu Zagreba, izgrađen 2007. Jedan je od primjera ovješenoga mosta u hrvatskoj mostogradnji.
Veže se na Radničku cestu. Dug je 840 m, širok 33 m, s 13 raspona. Izveden je od uzduž i poprijeko prednapetoga betona, a središnji je dio ovješen o dva para pilona visine 16,5 m. U oba smjera ima dva prometna traka s nogostupima i biciklističkim stazama, te prostor rezerviran za prigradsku željeznicu. Most su projektirale Rajka Veverka i Martina Balić, a izvela poduzeća Industrogradnja i Viadukt iz Zagreba.
Kalnik, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu Vranilac. Visok je 52 m.
Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1968. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske.
Klinički bolnički centar Split na Firulama, važno ostvarenje moderne arhitekture Splita u području zdravstvene namjene. Sklop je građen niz godina u više etapa: paviljon za tuberkulozu (1954–58), poliklinika (1958–60; 1964–66), južna krila zgrade (1961–69), ostali sadržaji (1973–76).
Projektant: Z. Dumengjić.
Mađerkin breg, vidikovac, osebujna konstrukcija od lameliranih drvenih nosača kraj Štrigove visoka 28 m, s razglednom platformom za posjetitelje na visini od 21 m.
Izgrađen je 2022 (arhitekti Bojan i Igor Perhoč) kao dio biciklističko-informativnog centra za posjetitelje. U sklopu građevine izvedene su vjetrene orgulje nazvane Goričko sviralo.
Maslenički most (autocesta A1), armiranobetonski lučni most iznad Novskoga ždrila u sklopu autoceste A1; prvi autocestovni betonski lučni most velikog raspona u Hrvatskoj.
Nalazi se između naselja Ždrila i Maslenice. Premošćuje oba traka autoceste A1 na dionici Maslenica–Zadar 1. Dug je 377,6 m, širok 20,40 m, s rasponom luka od 200 m, što ga svrstava među veće mostove te vrste u svijetu. Izgrađen je 1996 (projekt je izrađen na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, a izgradnju je vodilo splitsko poduzeće Konstruktor).
Most mladosti, cestovni, tramvajski i pješački most preko rijeke Save u Zagrebu, izgrađen 1974.
Spaja zagrebačka gradska naselja Zapruđe na istoku Novoga Zagreba i Savicu na lijevoj obali Save. Most je gredne čelične konstrukcije s prilazima od prednapetih betonskih nosača, ukupne duljine 300 m te širine 36 m.
Izgrađen je 1974 (projektant: V. Draganić).
Most slobode, središnji zagrebački most preko rijeke Save.
Dio je Avenije Većeslava Holjevca. Lučni je most plitkoga luka, dug ukupno 805 m, širok 19 m.
Izgrađen je 1959 (projektant: K. Tonković).
Sljeme, toranj, telekomunikacijski toranj na vrhu Medvednice, visok 170 m. Ima armiranobetonski donji dio visok 92 m i čelični antenski stup povrh njega, te je jedini takav objekt u Hrvatskoj.
Na visini od 20 m ima troetažnu pogonsku kupolu za smještaj opreme, a na 72 m gondolu za posjetitelje s vidikovcem i rotirajućim restoranom (otvoreni 2023). Izgrađen je 1976 (projektant Krešimir Šavor), a danas njime upravlja poduzeće Odašiljači i veze. Zamijenio je obližnji tronožni toranj čelične rešetkaste konstrukcije s izletničkom platformom i antenom Radiotelevizije Zagreb izgrađen 1960., visok 82 m; platforma je otvorena za izletnike 1965., a konstrukcija je srušena 1980.
Srđ, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu iznad Dubrovnika. Visok je 77 m.
Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1965. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske.
Termoelektrana Plomin, dimnjak, armiranobetonska konstrukcija za ispust dimnih plinova izgaranja ugljena, izgrađena 2000. u Plomin Luci. S visinom od 340 m najviša je građevina u Hrvatskoj i po visini dvanaesta građevina te vrste u svijetu.
Učka, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu Vojak. Visok je 81 m.
Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1963. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske. Uz toranj je 2007. podignuta vojna radarska postaja za zračno motrenje.
Velika Paklenica, bunkeri, veliko podzemno sklonište koje je tijekom političke krize između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza 1950–53. gradila JNA u kanjonu Velike Paklenice.
Završetkom krize ostalo je bez funkcije. U podzemnim je prostorima 2016. uređen posjetiteljski centar Podzemni grad Paklenice u sklopu Nacionalnoga parka Paklenica.
Vukovar, stari vodotoranj, vodosprema na središnjem gradskom trgu. Izgrađena je 1912–16 (projektanti F. Funtak i L. Karlovski) te je jedan od rijetkih primjera industrijske secesijske građevine u Hrvatskoj.
Armiranobetonski vodotoranj ima kapacitet od 50 m3 vode i visinu od 19 m. Bio je namijenjen za spremanje i pričuvu vode u slučaju požara te za polijevanje ulica ljeti.
Čakovec, stari grad, utvrda i dvorac građeni od XVI. do XVIII. st. na mjestu srednjovjekovnoga grada koji se spominje još 1328. Bio je sjedište obitelji Zrinskih od 1546. do 1671.
Unutar zidina nalazi se Stari dvor Zrinskih koji se sastoji od niza jednokatnih zgrada te, nasuprot njima, Novi dvor, reprezentativna dvokatna barokna palača (bečki carski graditelj Filiberto Lucchese; danas je u palači Muzej Međimurja). Uokolo je bio dvostruki prsten opkopa s vodom, a u sredini tvrđava s pet bastiona izgrađenih od kamena i opeke. Preko srednjega sjeveroistočnog bastiona i ravelina ispred njega vodila su dva mosta do čvrstog tla.
Kino Urania u Osijeku, jedno od nareprezentativnijih secesijskih zdanja u Hrvatskoj. Uz sjeverno pročelje zgrade nalazile su se popratne prostorije kina u kojima je bilo smješteno i sjedište osječke slobodnozidarske lože Budnost.
Izgrađeno je 1912 (projektant: V. Aksmanović).
Poslovna zgrada FINA-e u Zagrebu, podignuta kao sjedište SDK-a (Služba društvenoga knjigovodstva) u Vukovarskoj ulici, važno je ostvarenje brutalizma u hrvatskoj arhitekturi.
Izgrađena je 1971–80 (projektanti: R. Nikšić, A. Dragomanović).
Rekreacijsko-sportski centar Jarun, konglomerat sportskih i rekreacijskih sadržaja na otvorenome s regatnom stazom i pratećim objektima u središtu. Prostire se na 240 ha vješto oblikovanog pejzaža, u sastavu kojega je niz jezera nekadašnje zagrebačke šljunčare.
Idejni projekt izrađen je 1952., a realizacija je trajala do 1987 (projektanti: F. Wenzler, M. Halambek-Wenzler).
Sportsko-poslovni kompleks Cibona, gradski centar vješto projektiran na skučenom prostoru u Zagrebu, sa sportskom dvoranom (danas Košarkaški centar Dražen Petrović) i poslovnim tornjem u središtu.
Izgrađen je 1987 (projektanti: M. Hržić, I. Piteša, B. Šerbetić).
Zagrepčanka, poslovni neboder sagrađen 1969–1976. na križanju Savske ceste i Vukovarske ulice. S 30 katova, odn. 95 m visine, neko je vrijeme bio najviša zgrada u Zagrebu (projektanti: S. Jelinek i B. Vinković – projektni biro AGI–46, izvođači: Vranica iz Sarajeva i Monter iz Zagreba).
Uz trovolumenski neboder postavljena je stepeničasto oblikovana niža zgrada u sastavu tog poslovnog kompleksa. Vanjski volumeni nebodera imaju karakteristično zakrivljen oblik. Izvorno je prekriven staklom i mramorom.
Stari most u Opuzenu, jednolučni željezni most izveden 1887. u sklopu projekta regulacije rijeke Neretve, a povezao je Opuzen i cestu za Metković preko rukavca Mala Neretva. Duljina mosta je 42 m. Jedan je od iznimno rijetkih očuvanih željeznih mostova u Hrvatskoj iz XIX. st. U funkciji je i danas.
Poslovna zgrada Lumenart u Puli, važno ostvarenje postmoderne arhitekture u Hrvatskoj. Građena od porotherm opeke i najsuvremenije ploče od recikliranoga stakla, primjer je sinergije arhitekture i svjetla.
Podignuta je 2010 (projektant: A. Rusan; dizajner svjetlosnih instalacija: D. Skira).
Knežević, Grozdan (Makarska, 8. VI. 1928 – Zagreb, 8. VII. 2008), stručnjak u području stambene i javne izgradnje.
Diplomirao je 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1980. doktorirao disertacijom Apsolutna i relativna fleksibilnost u organizaciji stana (mentor → N. Šegvić). Završivši studij, radio je kao projektant u vojnome projektnom birou, a od 1958. kao projektant, samostalni urbanist i voditelj Odjela za industrijska područja u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Od 1963. predavao je u Tehničkoj građevinskoj školi, a od 1967. bio je direktor Projektnoga biroa poduzeća → Industrogradnja. Od 1971. bio je profesor i voditelj Zavoda za investicijsko-tehničku dokumentaciju u Višoj tehničkoj školi, a od 1977. viši predavač u Zavodu za zgradarstvo na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Građevinski fakultet u Zagrebu). Na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu radio je od 1980. do umirovljenja 1995., od 1985. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za projektiranje bio je nositelj kolegija Stambene zgrade, Arhitektonsko projektiranje, Primjena računala u arhitekturi i dr. Godine 1994. osnovao je vlastiti projektni biro KG-Projekt.
Autor je pedesetak projekata različitih namjena, ponajviše stambenih, poslovnih, odgojnih i obrazovnih zgrada. Među izvedbama u Zagrebu ističu se: Škola učenika u privredi građevinske struke (1961., s I. Kordišem) i Viša tehnička građevinska škola (1963., s I. Kordišem) u Aveniji Većeslava Holjevca 13–17, stambeni neboderi u Čazmanskoj ulici 2 i 4 (1968), poslovni toranj Industrogradnje na Savskoj cesti 60 (1968–72), dječji vrtići na Gagarinovu šetalištu 10 (1981) i u Ruždjakovoj ulici 7 (1982), stambene zgrade na Savskoj cesti 81–87 (1974), Ksaverskoj 13–15 (1975), Mlinarskoj 18 (1983), u Rogozovoj ulici 2–12 i 14–20 (1984) i Rugvičkoj 5 (1996–98), poslovno-stambene zgrade u Ilici 164 (1984) i Medvedgradskoj 43 (1996–98), urbana vila na Tuškancu 37 (1996–2001), poslovna zgrada koncerna Agram na raskrižju Slavonske avenije i Avenije Većeslava Holjevca (2006). Među ostvarenjima izvan Zagreba važnija su: robna kuća (1971) i škola (1975) u Kninu, dječji vrtić u Josipovcu (1996–98), škola u Đeletovcima (2000) i dr. Stručne rasprave objavljivao je u časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor, autor je udžbenika Stambene i javne zgrade (s I. Kordišem, 1972) i Višestambene zgrade (1986). Bio je voditelj međunarodnog projekta Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (1985–87., supervizor → V. Bazjanac). Bio je predsjednik Saveza arhitekata Hrvatske (→ Udruženje hrvatskih arhitekata) 1985–89. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Vladimir Nazor« (godišnja 1972., za životno djelo 1993), »Viktor Kovačić« (godišnja 1975., za životno djelo 1992) i »Drago Galić« (1983).
Marković, Mirko (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 22. VI. 1929 – Zagreb, 13. IV. 2009), povjesničar, geograf i kartograf, stručnjak za povijesnu kartografiju.
Na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu diplomirao je geografiju 1961. te doktorirao disertacijom Studij predodžbe fizičko-geografskih elemenata na kartama jugoslavenskih zemalja od najstarijih dokumenata do konca 17. stoljeća 1964. Kao Humboldtov stipendist usavršavao se u Geografskom institutu Tehničke visoke škole u Münchenu 1965–66. Radio je u Etnološkome zavodu JAZU-a (danas HAZU), od 1975. kao znanstveni savjetnik. Proučio je Kartografsku zbirku Hrvatskoga državnog arhiva te o njoj i njezinim raritetima napisao iscrpan prikaz. Istražujući arhivsku građu (karte i planove naselja), prikupio je opsežnu, do tada nepoznatu građu. Najpoznatije su njegove knjige i monografije Đakovo i Đakovština (1976), Descriptio Croatiae: hrvatske zemlje na geografskim kartama od najstarijih vremena do pojave prvih topografskih karata (1993; najpotpuniji pregled kartografije Hrvatske i hrvatske kartografije od početaka do kraja XIX. st.), Brod: kulturno-povijesna monografija (1994), Hrvatski gradovi na starim planovima i vedutama (2001; najopsežnija znanstvena obradba karata i veduta koje prikazuju hrvatske gradove od najranijih geografskih predodžbi do suvremenih topografskih karata), Hrvatska na starim zemljovidima (2002; prikaz geografskog poznavanja hrvatskih zemalja i njihovo kartografsko predočavanje od početaka do XIX. st.), Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka (2002), Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva (2002). Izradio je i desetak zavičajnih karata većih hrvatskih gradova i njihove okolice. Bio je član suradnik JAZU-a (od 1980) i počasni član Hrvatskoga kartografskog društva.
Kolunić Rota, Martin (Martinus Rota Sibenicensis) (Šibenik, oko 1532 – Prag, 1582. ili 1583), bakrorezac, grafičar i kartograf.
Živio je i djelovao u Rimu i Veneciji, gdje se školovao i stekao ugled izrezujući u bakrorezu djela slavnih suvremenika te bakroreze s religijskim, alegorijskim i mitološkim sadržajem. Za bečki dvor je od 1568. radio grafičke portrete habsburških vladara, biskupa i papa, državnika, rimskih careva, znanstvenika, i dr. Prema vedutama iz zbirke koju je priredio Giulio Ballino (Venecija, 1569), izradio je bakropise Venecije, Pariza, Carigrada, Milana, Alžira, Napulja i Rodosa koji su objavljeni u izdanju Francesca Valegija Raccolta di le più illustri et famose città di tutto il mondo (Venecija, 1572). U tom su atlasu objavljeni njegovi bakrorezi zemljopisnih karata te povijesnih zbivanja (Bitka kraj Lepanta). Autor je nekoliko karata dalmatinskog područja – bakropisne karte splitskoga područja (od Trogira do Omiša, oko 1570., nepotpisana), na kojoj je vjerno prikazao glavna mjesta i zemljopisna obilježja kraja, karte zadarskoga i šibenskoga područja (Il Vero Ritratto di Zara Et Di Sebenico… u dva dijela – Zadar sa zaleđem i Šibenik sa zaleđem, 1570., oba potpisana i objavljena u izolaru → G. F. Camocia), te velike karte šibenskoga područja s vedutom grada (Sito Particolare Del Contado Di Sebenico parte di Dalmatia in Sebenico, 1570., nepotpisana), toponimski i topografski najbogatijega njegova djela, koje se smatra jednim od najvjernijih prikaza nekoga hrvatskoga grada u XVI. st. Za izradbu tih karata se uvelike koristio radovima venecijanskih kartografa, no unio je i nove zemljopisne elemente.
Knežić, Josip Kajetan (Joseph Cajetan; Knezic) (Petrinja, 15. II. 1786 − Senj, 15. IX. 1848), vojni inženjer, jedan od najistaknutijih graditelja cesta u Hrvatskoj u XIX. st.
Završio je geometrijsku školu u Petrinji, gdje je od 1801. bio zaposlen kao pomoćni učitelj. Kao časnik austrijske vojske vojnu službu započeo je 1802. kao inženjerski kadet austrijske vojske u 48. pješačkoj pukovniji podmaršala → Filipa Vukasovića, ujedno asistirajući mu pri gradnji Lujzinske → ceste na dijelu između Delnica i Rijeke. Kao poručnik sudjelovao je u ratu protiv Francuza u Poljskoj (1804–09), za njihove vladavine u hrvatskim krajevima služio je u francuskoj vojsci (1809–13), a nakon obnove austrijske vlasti u 4. slunjskoj graničarskoj pukovniji (1814–15). Od 1815–21. bio je vojni inženjer u Građevnom ravnateljstvu za Dalmaciju u Zadru, gdje je radio na regulaciji toka rijeka Krke i Čikole, uređenju zadarske i šibenske luke te izradio projekt melioracije močvara rijeke Cetine. Godine 1821–25. služio je u Vlaško-ilirskoj pukovniji. Umirovljen je 1833. u činu bojnika. Za zasluge u razvoju prometa i trgovine u Monarhiji kralj Ferdinand I. odlikovao ga je 1843. Viteškim križem Reda sv. Leopolda, a proglašen je i počasnim građaninom vojnoga komuniteta Senja.
Istaknuo se u projektiranju i gradnji planinskih cesta između Dalmacije i Like. Projektirao je i od 1825. vodio gradnju velebitske ceste Sv. Rok–Mali Alan–Obrovac i dalje prema Zadru (1825−27). Najvažniji njegov projekt bila je rekonstrukcija i modernizacija Jozefinske ceste (1833−45). Kolnik je produljen s dotadašnjih 100 km na 115 km te proširen na prosječno šest metara, obnovljeni su i građeni novi → mostovi, uključujući nadogradnju gornjega dijela mosta → Vinka Struppija preko Tounjčice 1835., te je ublažena i većina uspona. Uz manje popravke i preinake, služila je prometu sljedećih gotovo 120 godina. Na inicijativu Dvorskoga ratnoga vijeća u Beču izradio je 1838. elaborat željezničke pruge Sisak−Bandino Selo na konjsku vuču, s mogućnošću prelaska na parni pogon, kombinirajući ga s cestovnim priključkom do nove Jozefinske ceste kraj Josipdola, radi unapređenja trgovine pomorskih luka Hrvatskoga primorja. Godine 1841. započeo je izradbu projekta obnove Terezijanske ceste (Gospić−Brušane−Baške Oštarije−Karlobag), izgradnju koje je vodio od 1844. do kraja života, u suradnji s graditeljem S. Kekićem koji je cestu dovršio 1851. Pod Vratnikom je izgradio česmu nazvanu Cesarsko vrilo i kapelicu sv. Mihovila uz koju je pokopan.
Stojadinović, Ilija (Niš, 5. I. 1926 − Beograd, 2. IX. 1982), građevinski inženjer, projektant Paškoga, Šibenskoga i Krčkoga mosta.
Diplomirao je 1952. na Građevinskome fakultetu u Beogradu. Ondje je radio u Institutu za ispitivanje materijala Srbije do 1962., zatim u poduzeću Mostogradnja, gdje je bio i vodeći projektant mostova, a od 1966. sudjelovao je u nastavi na Građevinskome fakultetu, od 1982. kao redoviti profesor. Projektirao je građevine od armiranog i prednapetoga betona, osobito mostove. Njegovi su najznačajniji projekti lučni armiranobetonski mostovi izvedeni u Hrvatskoj, Paški, Šibenski i Krčki most koji spadaju u vrhunska mostograditeljska ostvarenja. Autor je primijenjenoga konzolnog načina izvedbe armiranobetonskih lukova, prvi put razvijenoga u Hrvatskoj gradnjom Šibenskoga i Paškoga mosta 1960-ih te dodatno unaprijeđenoga tijekom gradnje Krčkog mosta, a projektirao je i sve pomoćne konstruktivne zahvate pri ostvarivanju tog načina gradnje. Krčki most izgrađen je tada s rekordnim rasponom armiranobetonskoga luka (390 m), te spada u remek-djela svjetske mostogradnje XX. st.
Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Rosman, Riko (Ljubljana, 22. V. 1927 – Zagreb, 2. VIII. 2008), građevinski inženjer, stručnjak u području čeličnih i armiranobetonskih građevnih konstrukcija.
Diplomirao je 1954. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu te doktorirao 1960. disertacijom Proračunavanje poprečnih zidova u visokogradnji na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu (TH München). Radio je kao konstruktor u tvornici Metalna u Mariboru (1955–56). Od 1957. bio je zaposlen na Katedri za betonske konstrukcije Arhitektonsko-geodetsko-građevinskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, od 1971. u zvanju redovitoga profesora. Utemeljio je 1975. kolegij Nosive konstrukcije, a držao je nastavu i iz kolegija Betonske konstrukcije, Teorija konstrukcija, Konstruktivni projekt. Umirovljen je 1997.
Znanstveno i stručno bavio se područjem građevnih čeličnih i armiranobetonskih konstrukcija, njihovih statičkih i dinamičkih svojstava, odziva na seizmičke aktivnosti te metoda za osiguranje njihove pouzdanosti. Važan je njegov doprinos proračunavanju sustava zidova i okvirnih sustava, odn. općenito analizi nosivih sustava višekatnih zgrada. Osobito se istaknuo svojim publicističkim radom. Autor je mnogobrojnih znanstvenih radova iz područja teorije konstrukcija, djela Proračunavanje zidova na horizontalno opterećenje (1962) i Stropne konstrukcije (1990) na hrvatskom jeziku, a u razdoblju 1965−83. objavio je niz knjiga i priručnika u Njemačkoj koje su služile za provedbe statičkih i dinamičkih analiza širom svijeta (Die statische Berechnung von Hochhauswänden mit Öffnungsreihen, 1965; Zahlentafeln für die Schhnittkräfte von Windscheiben mit Öffnungsreihen, 1966; Gegliederte Windscheiben mit stufenartig veränderlichen Querschnittswerten, 1967; Statik und Dynamik der Scheibensysteme des Hochbaues, 1968; Berechnung gekoppelter Stützensysteme im Hochbau, 1975; Erdbebenwiderstandsfähiges Bauen, 1983). Autor je čak deset makropedijskih članaka Tehničke enciklopedije LZ-a u razdoblju 1984−97. Redoviti je član HAZU-a od 1992. Dobitnik je Nagrade za znanstvenoistraživački rad »Nikola Tesla« 1968. i Nagrade za životno djelo za 1993.
Kezić, Neno (Split, 4. 3. 1965), arhitekt, istaknuo se osobito u projektiranju stambene arhitekture i interijera.
Diplomirao je 1988. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija otišao je u London gdje je dvije godine radio u projektnom birou Michael Hopkins & Partners. Nakon povratka u Split 1990. osnovao je vlastiti biro Arhipolis. Od 2004. zaposlen je i na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, u zvanju redovitoga profesora od 2012. Nositelj je više kolegija iz područja arhitektonskog projektiranja i projektiranja interijera. Godine 2015–18. bio je pročelnik Katedre za arhitektonsko projektiranje, a 2018–22. prodekan za studije arhitekture i urbanizma.
Iako je njegov projektantski opus raznolik, najvažniji dio predstavljaju stambene zgrade kojima je dosegnuo visoku razinu tipološke razrađenosti i inovativne oblikovne izražajnosti. Među ostvarenim projektima u Splitu ističu se: crkva sv. Josipa u Odeskoj ulici bb (1996–97., s E. Širolom), stambene zgrade Kaskade na Putu Duilova 8–10 (1997), Bucal u Ulici hrvatskih iseljenika 8 (1998–99), Lovretski dvori u Lovretskoj 10–18 (1998–99), poslovna zgrada SEM u Ulici 114. brigade 10 (1998), stambeno-poslovna zgrada Vicko Millenium na Trgu Hrvatske bratske zajednice 1–2 (2001), Žnjanski blizanci u Žnjanskoj 2–10 (s E. Šverkom, 2004–06), Studentski centar Split sa studentskim domom u Fiskovićevoj ulici 3 (2012., s E. Šverkom), hotel Ambasador (2022., s E. Šverkom i N. Roje). Izvan Splita izveo je stambenu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata Volarica u Drnišu (2000), hotel Salona Palace u Solinu (2017), Srednju školu Jelkovec u Novom Jelkovcu u Sesvetama (2015–17., s E. Šverkom) i dr. Važnija su mu ostvarenja u području interijera: rent a car agencija Brodomerkura na Trumbićevoj obali 15 (1991), kavana Nautilus u Tomislavovoj ulici (1996), poslovni prostor Split Ship Management Headquarters u zgradi SEM (1998), sve u Splitu. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima World Architecture Community Award za projekt Velikoga egipatskog muzeja u Kairu (2008., s E. Šverkom), »Bernardo Bernardi« (1991., 1998), »Drago Galić« (2001), Zagrebačkoga salona (2000., 2012), »Vladimir Nazor« (2012).
