Turato, Darko (Omišalj, 18. VI. 1935), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama turističke i stambene arhitekture.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Cijeli je radni vijek proveo radeći u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci. U svojim je mnogobrojnim radovima ostvario spoj suvremene arhitekture i graditeljstva mediteranskoga podneblja, skladno ih uklapajući u krajobraz. Među njegovim se realizacijama ističu turističko naselje Ad Turres u Crikvenici (1970), hotel Selce u Selcu (1985), stambeni nizovi i naselja u Bakru (1977), Sv. Lucija u Kostreni (1977) i u Omišlju (1979), niz trgovačkih zgrada na crikveničkom području (Crikvenica, Jadranovo, Dramalj, Kloštar; 1970), rekreacijski centar Jugolinije u Kostreni (1980) te stambeno-poslovni centar i autobusni kolodvor u Novom Vinodolskom (1994). Kao suradnik javlja se u realizacijama Ribarskog sela turističkog kompleksa Haludovo u Malinskoj (1970., s → B. Magašem) te hotela Eva na Suhoj Punti na Rabu (1971., sa → Z. Bregovcem).













Korlaet, Željko, građevinski inženjer (Zagreb, 21. I. 1944), stručnjak za građevinsko-prometnu tehniku.

Diplomirao je 1968. i doktorirao 1987. disertacijom Analiza trajektorija kretanja vozila u krivinama velike zakrivljenosti (mentor → A. Klemenčić) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Stručno se usavršavao na Građevinskom fakultetu u Münchenu (1974–75). U Zagrebu je radio od 1970. u → Institutu građevinarstva Hrvatske, a od 1973. na Građevinskome fakultetu gdje je 1998. izabran za redovitoga profesora; bio je predstojnik Zavoda za prometnice (2002–05), prodekan (1991–98) te dekan (1998–2002) Fakulteta. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Ceste, Cestovna čvorišta, Promet u mirovanju, Projektiranje cesta, Prometni tuneli i Gradske prometnice. Sudjelovao je u nastavi iz područja projektiranja i građenja cesta na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, na građevinskim fakultetima u Splitu i Osijeku, Geotehničkome fakultetu u Varaždinu te na poslijediplomskom studiju iz područja građevinsko-prometne tehnike na građevinskim fakultetima u Zagrebu i Sarajevu.

Surađivao je i bio voditelj više znanstvenih projekata iz područja građevinsko-prometne tehnike vezanih uz oblikovanje cestovnih prometnih površina. Sudjelovao je u izradbi nastavnih programa studija na Građevinskome fakultetu i poslijediplomskih interfakultetskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a kao projektant radio na izradbi idejnih i izvedbenih projekata cesta, cestovnih prometnih površina i objekata, aerodroma i prometnih studija. Napisao je udžbenike Ceste (suautor A. Klemenčić, 1984., 1989), Uvod u projektiranje i građenje cesta (1995), i s V. Dragčević Osnove projektiranja cesta (2003), Projektiranje i građenje cesta (2018). Bio je urednik struke promet u Tehničkome leksikonu LZ-a. Od 2014. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Tajder, Radovan (Zagreb, 27. V. 1945), arhitekt, istaknuo se projektiranjem odgojno-obrazovnih, stambenih i poslovnih zgrada.







Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija je kratko radio u arhitektonskom birou Prostor, potom 1971–76. u birou Didaktainvest, a od 1977. u birou Osnova u Zagrebu. Od 1985. djeluje u Beču, isprva u birou Hlaweniczka & Partner, a 1994. priključio se birou Dietera Haydea. U početku je projektirao odgojno-obrazovne ustanove, među ostalima osnovnu školu u Stojkovićima kraj Novog Travnika (1972–73), Srednju školu Ambroza Haračića u Malom Lošinju (1971–75., s M. Anđelom), Osnovnu školu Nikole Tesle u Prečkom u Zagrebu (1974–76., s N. Paulićem), Osnovnu školu Frana Galovića u Dugavama u Zagrebu (1978–81., s N. Paulićem), Osnovnu školu Zvonimira Franka u Kutini (1980–82., s M. Anđelom), školu pri Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju za hendikepiranu djecu u Krapinskim Toplicama (1979–82., s M. Anđelom). S kolegama iz Didaktainvesta razvio je kompatibilne sustave 414 i Megas koji su omogućili fleksibilnu primjenu modularnih prostornih jedinica za odgojne i obrazovne objekte, a ostvareni su u projektima dječjih vrtića i jaslica u Petrinji (1975–76), te u Travnom (1975), Srednjacima (1977–79) i Gajnicama (1977–80) u Zagrebu. Istaknuo se i projektiranjem stambenih objekata poput kuće za odmor Čatić u Pribiću kraj Krašića (1974–76), kuće Benčić na Naumovcu 21 u Zagrebu (1975–83), kuće za odmor Lipovac u Tršću (1977–83) te interpolacija u Vodovodnoj ulici 7 (1979–83), Novoj Vesi 81 (1979) i Ilici 81 (1982) u Zagrebu.







Za djelovanja u Beču projektirao je javne, stambene i poslovne objekte. Među važnijima su: trgovačka zgrada Toys’r’us u Vösendorfu (1991–92), u Beču sveučilišni centar u Althanstrasse (1986), prodajno-servisna zgrada BMW-a u Heiligenstädter Lände (1987–88., sa Z. Glivarcem), poslovna zgrada SAP-a u Lassellestrasse (1997–2000), stambene zgrade u Brünerstrasse (1992–96), Arnsteingasse–Geibelgasse (1993–2001), Tamariskengasse (1995–98), Grosse Mohrengasse (2000–04), garaže Wipark na Južnom kolodvoru (1995–96) i u Doktor Boehringer Gasse (2002–03) te u zrakoplovnoj luci u Schwechatu (1997–2000., 2003–08). Svoje radove izlagao je na više samostalnih (izložba crteža u galeriji Dessa u Ljubljani, 1991., monografska izložba u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 2014. i dr.) i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Vladimir Nazor« (1982), Republičke nagrade Borbe (1984), Zagrebačkoga salona (1985), »Drago Galić« (1998) te »Viktor Kovačić« za životno djelo (2019).

Premerl, Tomislav (Zagreb, 5. XI. 1939 – Zagreb, 7. IV. 2018), arhitekt, teoretičar i povjesničar arhitekture, stručnjak za povijest moderne arhitekture u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1969. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1985. disertacijom Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija. (mentor: → N. Šegvić). Godine 1969–72. radio je kao arhitekt-konzervator u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture, potom 1972–80. kao predavač u Građevinskom školskom centru, a od 1980. do umirovljenja 2004. kao urednik za likovnu struku u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu. Bio je vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.

Istaknuo se projektiranjem sakralnih objekata među kojima se ističu: crkva sv. Ane uz crkvu sv. Mihaela u Gornjem Prekrižju kraj Krašića (1966), crkva sv. Pavla Apostola i župni dvor u Retkovcu u Zagrebu (1987–98), crkva i pastoralni centar sv. Benedikta Opata u Mičevcu kraj Zagreba (2001–12), crkva Majke Božje Lurdske u Čulincu u Zagrebu (2002–07), crkva sv. Križa u Hižakovcu (2003), planinarsko otvoreno svetište Majke Božje od Puta na Grohotu (2008–09). Izveo je konzervatorske zahvate na mnogobrojnim povijesnim sakralnim objektima: kapeli Majke Božje uz crkvu sv. Šimuna u Markuševcu u Zagrebu (1976), drvenoj kapeli sv. Jurja u Lijevim Štefankima (1977–81), crkvi sv. Marije Magdalene i franjevačkom samostanu u Portu (1985., 1997), crkvama Velike Gospe u Makarskoj (1984–89), sv. Kvirina u Krku (1985), sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu (1987), sv. Antuna Padovanskog u Tučepima Gornjim (1996), i dr. Osim projektantskim i konzervatorskim radom bavio se i teorijskim i povijesnim istraživanjima hrvatske moderne te sakralne arhitekture. Objavio je više članaka iz teorije i povijesti arhitekture i zaštite spomenika u časopisima Čovjek i prostor (glavni urednik 1987–90), Arhitektura, Život umjetnosti i dr. Autor je knjiga Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija (1989), Nastajanje u suncu (2002), Zagreb. Grad moderne arhitekture (2003), Prepoznavanje arhitekture (2005), Povijesnost arhitekture (2017). Bio je dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata (1995–99). Dobitnik je nagrada »Josip Juraj Strossmayer« (1995) i »Neven Šegvić« (2010).







betonske konstrukcije, nosive građevne konstrukcije koje su poglavito izgrađene od betona, a sastoje se od elemenata koji povezani tvore stabilnu građevinu. S obzirom na malu vlačnu čvrstoću betona, najčešće se primjenjuju armiranobetonske konstrukcije, kod kojih su elementi načinjeni od → betona koji preuzima tlačna naprezanja i armature (najčešće čelične šipke i mreže) koja preuzima vlačna naprezanja. Rabe se pri izgradnji raznih vrsta građevina, kao što su: mostovi, brane, ustave, pristaništa i ostale hidrotehničke građevine, zgrade različitih namjena, visoke zgrade, industrijske građevine, elektroopskrbna postrojenja, nuklearne elektrane, atomska skloništa, bunkeri, hale, stadioni, podzemne građevine, obloge tunela, dijelovi cesta, željeznički pragovi, itd.







Razvoj betonskih konstrukcija

Početkom uporabe armiranoga betona smatra se 1848., kada je Francuz Joseph-Louis Lambot izradio čamac od žičane mreže obložene mortom. Mort je bio načinjen od pijeska, sitnijega šljunka, cementa i vode, a žičana mreža služila je kao armatura. Nakon toga se uporaba armiranoga betona širila na izradbu različitih građevnih elemenata, a usporedno su se razvijale i metode proračuna nosivosti građevina. U drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. temelji zgrada počeli su se izvoditi isključivo od betona. Šira je uporaba armiranobetonskih elemenata u nas počela nakon I. svj. rata, kada su kao stropni elementi u zidane zgrade, umjesto drvenih, uvedene armiranobetonske grede i ploče. Nakon II. svj. rata prevladavale su armiranobetonske konstrukcije, a prednapete betonske konstrukcije počele su se rabiti 1970-ih. Danas su u Hrvatskoj u uporabi norme za projektiranje betonskih konstrukcija utemeljene na europskim normama (Eurokod).

Projektiranje i građenje betonskih konstrukcija

Realizacija tipične betonske konstrukcije, poput onih u zgradama s armiranobetonskim nosivim elementima, počinje idejnim arhitektonskim rješenjem usklađenim sa željama investitora, koje se potom razrađuje u obliku detaljnih nacrta s dimenzijama elemenata konstrukcije. Nakon toga projektanti konstrukcije izrađuju proračun nosivosti (mehaničke otpornosti i stabilnosti) na sve kombinacije opterećenja, u kojem odabiru razred betona i detaljno proračunavaju i odabiru armaturu, a prema potrebi i povećavaju dimenzije pojedinih elemenata, te izrađuju nacrte oplate i detaljne planove armatura. Planovi armature moraju za svaku različitu šipku armature sadržavati profil, položaj u svakom elementu (u presjeku i uzduž elementa), broj komada te oblik s označenim pojedinim duljinama i ukupnom duljinom. Šipke se označuju brojkama, a u tablicama se daje iskaz armature, da bi se odredila ukupna količina pojedinog profila armature za cijelu građevinu. Na kraju ovlašteni revident (također građevinski inženjer) kontrolira proračune i nacrte te ovjerava dokumentaciju. Nakon ishođenja građevinske dozvole izvođači radova započinju gradnju, koju nadzire i odobrava nadzorni inženjer, stalno prisutan na gradilištu. Nakon završetka gradnje kod nekih se konstrukcija (npr. mostovi, stadioni) treba, prije nego što se puste u promet, izvršiti probno opterećenje.







Armirani beton

Osnovni su sastojci betona šljunak, pijesak, cement i voda. Vlačna čvrstoća očvrsnulog betona iznosi tek oko 1/10 tlačne i u većini slučajeva ne zadovoljava zahtjeve mehaničke otpornosti i stabilnosti. Zbog toga se u područja vlačnih naprezanja, svih elemenata konstrukcije postavlja armatura, koja pretežno preuzima vlačna naprezanja, dok beton pretežno preuzima tlačna; beton i armatura preuzimaju i određena posmična naprezanja.

Gustoća običnoga betona iznosi: ρ_c = 2400 kg/m³ za nearmirani beton i ρ_rc = 2500 kg/m³ za armirani i prednapeti beton. Beton i armatura u presjeku djeluju zajednički, pri čemu beton prianja uz armaturu te pri malim naprezanjima beton i armatura imaju jednake deformacije. U vlačnom području beton će popucati već pri malim naprezanjima, pa sva vlačna naprezanja preuzima armatura. Poprečna armatura greda i stupova naziva se sponama (vilice ili stremeni).

Beton je materijal dobrih svojstava s nizom prednosti nad ostalim materijalima, kao što su negorivost, dostupnost sastojaka, razmjerno mali troškovi i velika tlačna čvrstoća, koja se povećava starenjem do određene mjere, mogućnost izradbe raznih oblika u svim klimatskim zonama. Trajnost armiranobetonskih konstrukcija je 50 do 100 godina, a ispravnim se postupcima održavanja to vrijeme može i znatno produljiti. Nedostatci su betona velika provodljivost topline, znatna vlastita težina, mala vlačna čvrstoća, moguća korozija (čelične) armature u betonu i teško naknadno provjeravanje njezina stanja, otežani radovi pri niskim i visokim temperaturama, otežana naknadna adaptacija, djelomična dimenzijska nestabilnost izazvana puzanjem i skupljanjem, djelomična poroznost. Iako se može činiti da je nedostataka betona više od prednosti, prednosti su ipak značajnije pa je beton danas jedan od najraširenijih građevnih materijala.

Proračun armiranobetonske konstrukcije

Od svake se konstrukcije zahtijeva da bude stabilna te da može preuzeti sva opterećenja koja se mogu dogoditi u njezinu vijeku trajanja. Zato se i betonske konstrukcije proračunavaju na vertikalna stalna (vlastita težina) i promjenljiva opterećenja (npr. ljudi, namještaj, skladišni materijal, itd.), kao i na izvanredna horizontalna djelovanja od vjetra ili potresa. Proračun se provodi prema graničnim stanjima nosivosti i uporabljivosti. Pod pojmom uporabljivost podrazumijeva se ograničavanje naprezanja, pukotina u betonu, deformiranja i zamora materijala, odn. osiguravanje da konstrukcija ili njezini dijelovi tijekom uporabe nemaju prevelike progibe, da se korisnici ne osjećaju neugodno (npr. zbog jačih vibracija) te da pukotine u betonu ne prijeđu propisima određenu veličinu. Pri proračunu graničnog stanja uporabljivosti treba uzeti u obzir reološka svojstva betona, tj. svojstva koja se mijenjaju tijekom vremena, poput puzanja i skupljanja betona. Puzanje betona nastaje zbog tlačnog naprezanja, a skupljanje betona događa se bez naprezanja zbog otpuštanja vode u betonu.

Konstrukcije se ne proračunavaju na istodobno opterećenje (djelovanje) vjetra i potresa, jer se smatra da je vjerojatnost da istodobno na konstrukciju djeluje najjači potres i najjači vjetar zanemariva. Pritom se za proračun stambenih građevina u kombinaciji opterećenja s horizontalnim silama potresa uzima stalno djelovanje u punom iznosu, a promjenljivo djelovanje s polovicom vrijednosti. Pri proračunu nosivosti konstrukcija skladišta promjenljivo se djelovanje uzima s punom vrijednosti. Za neke konstrukcije djelovanje snažnog vjetra može biti opasnije od djelovanja potresa. Pojedine osjetljivije konstrukcije konzolnog tipa ili konstrukcije velikih raspona proračunavaju se i na vertikalne komponente potresnog (seizmičkog) djelovanja. Osim navedenih djelovanja postoje i izvanredna djelovanja, kao što su udar vozila u konstrukciju ili eksplozija. Postoje još i temperaturna djelovanja, požarno djelovanje, učestalo ponavljana opterećenja koja uzrokuju zamor materijala te djelovanja izazvana slijeganjem oslonaca, deformiranjem i skupljanjem betona.

Nosivost i dimenzioniranje konstrukcije

Kao kod svih konstrukcija, i kod betonskih nosivost mora biti znatno veća od učinka djelovanja na konstrukciju. To znači da ni jedno djelovanje ili kombinacija djelovanja ne smije znatno oštetiti, a kamoli srušiti konstrukciju. Svaka konstrukcija, pa tako i betonska, mora biti projektirana, proračunana i izvedena tako da pri svim kombinacijama djelovanja (uključujući i snažne potrese) može doživjeti pukotine ili deformacije, ali se ne smije srušiti. Da bi se osigurala nosivost konstrukcije veća od utjecaja djelovanja na nju, stvarna se nosivost proračunski smanjuje, a stvarno djelovanje proračunski povećava faktorima sigurnosti. I u tim uvjetima proračunska (smanjena) nosivost mora i dalje biti veća od proračunskog (povećanog) djelovanja.

Dimenzioniranje konstrukcije, tj. proračun ne znači samo proračun armature nego i proračun dimenzija betonskih elemenata u konstrukciji, koje se ne moraju poklapati s onim dimenzijama koje su pretpostavljene na početku proračuna. U pojedinim slučajevima treba povećati dimenzije presjeka greda, stupova i zidova. Zidovi su vertikalni elementi konstrukcije koji se najbolje odupiru djelovanju seizmičkih sila. Pritom se zidovi trebaju izvoditi u oba okomita smjera i protezati od temelja do vrha konstrukcije bez prekida. Konstrukcije koje u svojem prizemlju nemaju zidove, nego su oslonjene o stupove, znatno su osjetljivije na sile potresa od onih koje imaju zidove i prema tome mogu pretrpjeti znatna oštećenja ili čak rušenje pri snažnijem potresu. Na početku proračuna armiranobetonskih konstrukcija (dimenzioniranja) odabire se razred čvrstoće betona koji odgovara utvrđenoj vrijednosti karakteristične tlačne čvrstoće. Beton se dijeli na razrede prema karakterističnoj tlačnoj čvrstoći betonskoga valjka f_ck (promjera 15 cm i visine 30 cm) ili kocke f_ck,cube, (brida 15 cm). Razred čvrstoće betona C30/37 znači da je riječ o betonu karakteristične tlačne čvrstoće betonskoga valjka f_ck = 30 N/mm² ili kocke f_ck,cube = 37 N/mm² pri starosti betona od 28 dana. Uobičajeni razredi betona su: C12/15, C16/20, C20/25, C25/30, C30/37, C35/45, C40/50, C45/55, C50/60, C55/67, C60/75, C70/85, C80/95, C90/105. U slučajevima prednapinjanja betonskih elemenata može biti potrebno procijeniti tlačnu čvrstoću betona prije i nakon 28 dana starosti.

Armatura

Betonske grede, stupovi i temelji armiraju se rebrastom armaturom koja osigurava dobro prianjanje uz okolni beton. Glatka pojedinačna armatura danas nije dopuštena jer ne zadovoljava uvjete prianjanja. Zavarenim armaturnim mrežama armiraju se ploče i zidovi, ali i temelji. Svojstva armature vrijede za temperature između −40°C i +100°C. Granice popuštanja čelične armature u rasponu su od f_yk = 400 do 600 N/mm². Armatura mora imati odgovarajuću savitljivost, duktilnost, zavarljivost i nosivost na zamor.

Betonski elementi osim tlačnih i vlačnih naprezanja trebaju preuzeti i posmična. Na mjestima gdje su glavna vlačna naprezanja uzrokovana posmikom veća od vlačne čvrstoće betona postavlja se poprečna armatura. Konstrukcijska uzdužna i poprečna armatura u betonu postavlja se i ondje gdje prema proračunu nije potrebna, ali je treba postaviti zbog mogućih izvanrednih djelovanja ili zbog oblikovnih razloga. Velika mana čelične armature jest to što čelik korodira, čak i u betonu. Ponekad se rabi i armatura od nehrđajućega čelika, ali njezina šira uporaba limitirana je visokom cijenom. U novije se doba eksperimentira s armaturom koja ne korodira. Jedna od novih vrsta armatura načinjena je od polimera armiranog vlaknima PAV (engl. fiber reinforced polymer, FRP). Vlakna, koja su glavni materijal takve armature, mogu biti karbonska, staklena ili aramidna. Osim što ne korodira, takva armatura ima visoku vlačnu čvrstoću, ali nema poželjno svojstvo velikoga plastičnog deformiranja prije sloma (duktilnost).

Duktilnost betonskih konstrukcija jedno je od najvažnijih svojstava, jer prije sloma (npr. od potresa ili od neke kombinacije djelovanja) konstrukcija treba moći pretrpjeti velike deformacije bez rušenja. Naime, kako je beton krhak ili nedovoljno duktilan materijal, tj. materijal koji puca pri malim vlačnim naprezanjima ili se drobi pri jačem tlačnom naprezanju, duktilnost u konstrukciji treba osigurati armatura. Pritom čelična armatura ima najbolja svojstva jer čelik ima izvrsnu duktilnost. Međutim konstrukcija može biti neduktilna ako je armirana armaturom koja je manja od minimalne ili je veća od maksimalne. Minimalna i maksimalna armatura u nekom presjeku određuje se u odnosu na ploštinu presjeka betonskog elementa, a definirana je svojstvima betona, a ne svojstvima armature. Minimalna armatura određuje se na temelju vlačne čvrstoće betona koji se rabio za određeni element konstrukcije, dok se maksimalna armatura određuje na temelju tlačne čvrstoće tog betona.

Izvedba

Elementi su betonskih konstrukcija temelji, zidovi, stupovi, grede, ploče i ljuske. Svi ti elementi mogu biti izrađeni na mjestu (na gradilištu) u oplati, no mogu biti izvedeni i kao predgotovljeni (montažni) elementi. Predgotovljeni se elementi izrađuju u specijaliziranim tvornicama, dopremaju se na gradilište i ondje spajaju u cjelinu. Predgotovljeni dijelovi mogu se izrađivati i na samom gradilištu. (→ montažna gradnja)

U slučajevima većih raspona, nerijetko se primjenjuju prednapete betonske konstrukcije. Ideja prednapinjanja jest da se u konstrukcijske elemente u presjecima kojih vlada vlačno naprezanje unese tlačna sila s pomoću prednapete armature, tj. s pomoću prednapetih kabela od čeličnih žica visoke kvalitete. Tako se u betonskom elementu postiže tlačno naprezanje koje beton dobro podnosi, za razliku od vlačnoga. Prednapinjanje se osobito rabi kod konstrukcija velikih raspona kao što su mostovi i hale.

Ni jedan presjek u bilo kojem nosivom elementu armiranobetonske konstrukcije ne smije ostati nearmiran. Najvažnije je pri armiranju konstrukcija da se armatura pri nastavcima preklapa s armaturom koja je već ugrađena, npr. armatura iz temelja (koji je betoniran) strši za propisima određenu duljinu i preklapa se s armaturom koja se ugrađuje u element iznad temelja. Također, armatura iz donjega zida (koji je betoniran) strši za propisima određenu duljinu i preklapa se s armaturom koja se ugrađuje u zid gornjega kata. Ako se pri preklapanju dogodi da je u presjeku previše armature (tako da se beton ne može kvalitetno ugraditi u oplatu), tada je najbolje povećati betonski presjek. Ako to nije moguće, onda se armatura umjesto preklopa može zavarivati na sučeljak.

Nosiva, tj. proračunski odabrana armatura postavlja se u vlačnu zonu presjeka. Vlačna zona određuje se iz statičkoga proračuna i dijagrama momenata savijanja. Vlačna zona sredine raspona greda i ploča nalazi se najčešće u donjem dijelu presjeka, dok se na ležajevima i neposredno uz ležajeve nalazi u gornjem dijelu. Horizontalne konzole (npr. balkoni) imaju vlačnu zonu samo u gornjem dijelu presjeka, te zato kod njih nosivu armaturu treba postaviti u gornju zonu, a ta se armatura mora sidriti (za duljinu konzole) u gornju zonu elementa iz kojeg se nastavlja konzola.

U betonske se elemente (zidove, stupove i grede) uzdužna i poprečna armatura postavlja uz rubove poprečnog presjeka, udaljene od slobodnog lica presjeka za debljinu zaštitnoga sloja. Debljina zaštitnoga sloja određuje se prema agresivnosti okoliša u kojem se konstrukcijski element nalazi. U masivnim temeljima, osobito u temeljima strojeva koji proizvode vibracije, armatura se osim po rubu presjeka postavlja i po visini na određenim razmacima, i to u sva tri smjera (horizontalno uzdužno i poprečno, te vertikalno). Razmaci među šipkama armature moraju biti odgovarajući kako bi se omogućila kvalitetna ugradnja betona, a time i njegova dobra prionljivost uz armaturu. Svijetli razmak (vodoravni i vertikalni) između pojedinih paralelnih šipki treba biti jednak ili veći od najveće vrijednosti promjera šipke, ili najvećega promjera zrna agregata koji osigurava zadovoljavajuće zbijanje betona s pomoću vibratora. Preklopljene šipke smiju se dodirivati na duljini preklopa.

Kod armiranobetonskih konstrukcijskih elemenata koji se izvode na gradilištu za svaki se element izrađuje oplata (kalup) koja mora biti čvrsta da se pri ugradnji svježeg betona ne bi poremetio njezin oblik. Prije postavljanja oplate ugrađuje se armatura koja se od oplate udaljuje držačima razmaka za debljinu propisanoga zaštitnog sloja. Kod predgotovljenih betonskih elemenata koji se izvode u tvornicama betona armatura i beton ugrađuju se u unaprijed pripremljene kalupe. Oplata se skida nakon što beton postigne odgovarajuću čvrstoću. Oplata se nakon svake uporabe čisti, te se može ponovno uporabiti nakon popravka eventualnih oštećenja.

Danas se projektiranje, proračun i izradba planova armature velikim dijelom izvode uz pomoć računala. Bliska budućnost betonskih konstrukcija mogla bi biti u potpuno robotiziranoj izvedbi u vidu trodimenzionalnog tiskanja (engl. 3-D Printing), koje se danas intenzivno istražuje.

Armiranobetonske konstrukcije u Hrvatskoj

Među najdojmljivije građevne konstrukcije svakako spadaju mostovi, realizacijama kojih se Hrvatska može podičiti i u svjetskim razmjerima. Betonski lučni mostovi zbog svojeg su oblika pretežno naprezani tlačno pa u najvećoj mogućoj mjeri iskorištavaju prednost betona u njegovoj velikoj tlačnoj čvrstoći. Na taj način imitiraju nekadašnje lučne kamene mostove koji su mogli premostiti mnogo veće raspone od onih grednih. Danas je najveći lučni betonski most na svijetu most Wanxian u Kini, s rasponom luka od 420 m, izgrađen 1997. S njim se mogu mjeriti lučni betonski mostovi u Hrvatskoj, među kojima je Krčki most (otok Krk–otočić Sv. Marko–kopno) s dva raspona, 244 m i 390 m, otvoren za promet 1980., svojedobno bio najveći u svijetu. Osim dva mosta prema otoku Krku u Hrvatskoj je izgrađeno više betonskih lučnih mostova: Šibenski most (1966., 246,4 m), Paški most (1968., 193,2 m), Maslenički most (1997., 200 m), Skradinski most preko rijeke Krke (2005., 204 m). (→ mostovi)













Visoke zgrade, gdje su nosivi elementi (temelji, zidovi, stupovi, grede i ploče) izvedeni od armiranoga betona, grade se do visine od približno 40 katova, jer bi za više građevine dimenzije temelja te zidova i stupova prizemlja i nižih katova morale biti vrlo velike. Katnost betonskih nebodera može se povećati uporabom betona visokih i vrlo visokih čvrstoća, ali se za takve zgrade češće primjenjuju čelične nosive konstrukcije. Neboderi od više od 100 katova imaju nosivu konstrukciju od čeličnih nosača obloženih betonom. Među značajnijim su neboderima u Hrvatskoj neboder u Ilici 1 (1958., visine 70 m), Zagrepčanka (1976., 95 m) i Cibonin toranj (1987., 92 m) u Savskoj cesti u Zagrebu te najnoviji i dosad najviši Dalmacija Tower u Splitu (2022., 115 m). (→ neboder)

Visoko školstvo i publicistika

Kolegij Željezno-betonske konstrukcije počeo se predavati još osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (iz koje se, razvio današnji → Građevinski fakultet). Kolegiji i nastavno gradivo su se postupno nadopunjavali, pa su npr. 1952. studenti slušali kolegije Betonske konstrukcije I, II i III. Prvi nastavnik koji je predavao armiranobetonske konstrukcije bio je → Aleksander Kaiser, zaslužan za rano promicanje tih konstrukcija u nas. Njega je naslijedio → Vladimir Juranović, koji je dugotrajnim djelovanjem obilježio nastavu tog područja. Danas nastavu organizira Katedra za betonske i zidane konstrukcije u sastavu Zavoda za konstrukcije Građevinskog fakulteta u Zagrebu, kao i srodne ustrojbene jedinice građevinskih fakulteta u Osijeku, Rijeci i Splitu.

Prvi je udžbenik iz tog područja Željezni beton (1922) A. Kaisera, a ističu se i djela Priručnik za armirani beton (1948–66) Branka Širole, Beton i armirani beton I i II (1970. i 1968) V. Juranovića, Betonske konstrukcije (1984) → Ivana Tomičića, Betonske ploče i ljuske (2004) i Betonske konstrukcije I–IV (2006–10) → Jure Radića, Betonske konstrukcije I i II (2014. i 2018) → Zorislava Sorića i Tomislava Kišićeka, te Betonske konstrukcije (2022) Josipa Galića.

Iveković, Ćiril Metod (Klanjec, 1. VI. 1864 – Zagreb, 16. VIII. 1933), arhitekt, predstavnik historicističkoga izraza u arhitekturi, osobito zaslužan za osuvremenjivanje i metodološko unapređenje konzervatorske prakse u nas.

Nakon što je završio Višu obrtnu školu u Beču 1884., radio je u atelijeru → Hermana Bolléa u Zagrebu, a 1885–86. predavao je klesarstvo u zagrebačkoj Obrtnoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2). Diplomirao je 1889. arhitekturu u klasi Karla Hasenauera na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste) u Beču, nakon čega je studijski boravio u sjevernoj Italiji. Tijekom studija radio je u bečkom atelijeru → Fellner i Helmer te kod arhitekta Friedricha Ohmanna. Godine 1890–96. bio je građevinski savjetnik i arhitekt u Zemaljskoj vladi u Sarajevu, a 1896–1920. u Zemaljskoj vladi u Zadru. Potom je sve do smrti bio redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, gdje je predavao kolegije Arhitektonski oblici srednjeg vijeka, Arhitektonski oblici renesanse, Arhitektura XIX. stoljeća i dr. Bio je dekan Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog i Kulturno-inženjerskog odjela Škole (1922–25) i predstojnik Stolice za arhitektonske oblike (1926–33).







Sva njegova arhitektonska djela pod utjecajem su školovanja na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u duhu povijesnih stilova, i to ona u Bosni uglavnom u neorenesansnome, neogotičkome i neomaurskome, a ona u Dalmaciji u neorenesansnome. Među izvedenim projektima u doba djelovanja u Sarajevu i Zadru ističu se: zgrada Mirovinske zaklade (1890–91) i gradska vijećnica (1892–96., poslije Univerzitetska biblioteka) u Sarajevu, čitaonica u Banjoj Luci (1890), gradska vijećnica u Brčkom (1893), medresa s džamijom i šedrvanom u Travniku (1895–96), obiteljska vila Iveković u Arbanasima u Zadru (1899), biskupska palača u Splitu (1900–02), župna crkva u Novalji (1904–08), vila Nardelli u Trstenom (1908). Zagrebačkom razdoblju pripadaju zgrada s mansardom u dvorištu Ilice 85 kao proširenje Akademije likovnih umjetnosti (1921–22), najamna stambena zgrada u Ulici Račkoga 11 (1921–22), obiteljska kuća Iveković u Bosanskoj 31 (1927) i dr. Autor je parka, ulaznoga portala i postaja križnoga puta uz zagrebačku crkvu sv. Franje Ksaverskoga (1924).







Proučavanje arhitektonske baštine započeto za boravka u Bosni poduzeo je još većim intenzitetom u Dalmaciji, pa je 1897. postao članom Hrvatskoga starinarskoga društva. Sudjelovao je u arheološkim istraživanjima antičkih naselja Asserija (Podgrađe kraj Benkovca), Docleja (Duklja u Crnoj Gori) i Burnum (Ivoševci kraj Kistanja) te nalazišta ranosrednjovjekovne crkvene arhitekture u Ninu, Priku u Omišu, Kninu, Biskupiji i Biogradu. O rezultatima konzervatorskih i arheoloških istraživanja te o povijesti arhitekture pisao je u periodici i zbornicima Bullettino di archeologia e storia dalmata, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, Narodna starina, Starohrvatska prosvjeta, Rad JAZU, Novosti, Obzor, Narodna starina, Tehnički list, Wiener Bauhütte, i dr. Zbog svojeg je zauzimanja u području arheologije i zaštite spomenika 1898. bio imenovan članom Arheološkoga instituta u Beču, a 1899. dopisnim članom bečke Središnje komisije za istraživanje i očuvanje građevinskih spomenika. U restauratorskim radovima težio je obnavljanju izvornoga stila. Među izvedbama ističu se Ali-pašina džamija u Sarajevu (1890–92), katedrala sv. Tripuna u Kotoru (1898–1907), crkva sv. Ivana Krstitelja u Trogiru (1900–03), crkve sv. Donata (1905) i sv. Krševana (1906–14) te krstionica katedrale sv. Anastazije (1910–14) u Zadru. Autor je monografije Die Entwickelung der mittelalterlichen Baukunst in Dalmatien (1910). Od 1910. do polovice 1920-ih objavio je osam mapa fotografija dalmatinske spomeničke i graditeljske baštine. Od 1922. bio je član JAZU-a (danas HAZU).

Horvat, Stjepan (Esteban) (Srijemski Karlovci, 29. XI. 1895 – Buenos Aires, 12. III. 1985), geodet, stručnjak za geodetsko računanje i kartografiju.

Nakon što je završio Geodetski tečaj na Šumarskoj akademiji (1918) zaposlio se kao mjernički pristav u Nadzorništvu katastarske izmjere u Zagrebu (1919), a potom je radio u astronomsko-geodetskom odsjeku Vojno-geografskog instituta u Beogradu (1920–22). Od 1923. posjedovao je civilnu geodetsku poslovnicu u Zemunu koja je obavljala izmjeru grada Tetova do 1926., kada se zaposlio na zagrebačkom → Tehničkome fakultetu (sv. 4). Studij na Geodetskom i kulturno-inženjerskom odjelu tog fakulteta završio je 1936., od 1937. bio je predstojnik Geodetskoga zavoda, a od 1941. redoviti profesor. Predavao je kolegije Niža geodezija, Državna izmjera, Izmjera gradova, Teorija pogrešaka te Geodetsko računanje i crtanje. Bio je član Zemaljskoga komasacijskog povjerenstva (1940–44) i organizator državne izmjere u Glavnom ravnateljstvu za javne radove (1941–44). Dekan Tehničkoga fakulteta postao je 1943., a rektor Hrvatskoga sveučilišta (Sveučilišta u Zagrebu) 1944. Emigrirao je 1945. u izbjegličke logore u Austriji (Krumpendorf) i Italiji (Treviso, Reggio nell’Emilia, Modena, Bologna, Fermo), a zatim otišao u Argentinu gdje je 1948. nastavio znanstvenu karijeru u Argentinskom vojno-geografskom institutu u Buenos Airesu. Bavio se primjenom matematike u geodeziji i kartografiji te geodetskom astronomijom i geofizikom. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te nekoliko skripta i priručnika. Počasnim članom Argentinskog društva geofizičara i geodeta postao je 1979., a umirovljen je 1980. ostavši savjetnikom u matičnom institutu.

Kovačić, Željko (Sisak, 10. IX. 1951 – Zagreb, 13. VIII. 2021), arhitekt i dizajner, istaknuo se oblikovanjem muzejskih stalnih postava i izložaba.

Diplomirao je 1976. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija je kratko radio u projektnom birou Željezare Sisak, potom u građevinskom poduzeću Uzor u Petrinji, a od 1981. djelovao je uglavnom samostalno. Isprva se bavio projektiranjem i adaptacijama obiteljskih kuća (Serdar u Serdarovoj ulici, 1978; Kovačić na Radničkome dolu 30, 1980–83., obje u Zagrebu) i uređenjem interijera poslovnih, ugostiteljskih i trgovačkih prostora (slastičarnica Horak u Ilici 160, 1986; pivnica Concordia u Kranjčevićevoj 16, 1986., obje u Zagrebu). Od kraja 1980-ih posvetio se isključivo oblikovanju muzejskih stalnih postava i izložaba, unijevši inovativne forme predstavljanja muzejske građe. Ističu se muzejski stalni postavi u Muzeju grada Zagreba (1997–2000), Gradskom muzeju Sisak (1998), Zavičajnom muzeju Ozalj (1999–2001), Galeriji Emanuel Vidović u Splitu (2006), dok vrhunac njegova opusa predstavlja realizacija muzejske zgrade i stalnoga postava Muzeja krapinskih neandertalaca u Hušnjakovu kraj Krapine (2010). Dovršio je uređenje interijera crkve sv. Blaža u Zagrebu (2015). Bavio se grafičkim i industrijskim dizajnom (serije kravata i kožne galanterije Baština, 1991–93; službeni stolac 59. kongresa PEN-a, 1993). Stručne članke i osvrte objavljivao je u dnevnom i stručnom tisku (Vjesnik, Čovjek i prostor, Informatica museologica, Riječi i dr.). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade »Bernardo Bernardi« (1997).

Jurković, Sonja (Zagreb, 26. I. 1942), pejzažna arhitektica i urbanistica.

U Zagrebu je diplomirala 1966. na Arhitektonskome fakultetu, magistrirala 1976. na Poljoprivrednome fakultetu radom Zelenilo – prostorna vrijednost grada, te doktorirala 1994. na Arhitektonskome fakultetu disertacijom Prilog općoj teoriji oblikovanja parkova na primjeru kompozicije perivoja Maksimir (mentor: → A. Marinović-Uzelac). Bila je zaposlena 1968–71. pri općini Zaprešić, a od 1971. na Katedri za urbanizam Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, od 2003. u zvanju redovite profesorice. Bila je nositeljica kolegija Urbanizam II, Urbanističko planiranje I–IV, Vrtna umjetnost I i dr. te voditeljica poslijediplomskoga studija Prostorno planiranje, urbanizam i parkovna arhitektura (od 2000). U Zagrebu je predavala i na Agronomskome i Građevinskome fakultetu. Umirovljena je 2007.







Bavi se prostornim planiranjem, urbanizmom i pejzažnom arhitekturom. Kao suradnica i autorica radila je na više domaćih i međunarodnih projekata (zagrebački park Maksimir 1989–90; prostorni i urbanistički planovi kanala Dunav–Sava 1996., Županije istarske 1998., Rijeke 1999–2002., Labina i Makarske 2001–02; idejna rješenja gradskoga parka u Velikoj Gorici 1989., parka Mihanović u Klanjcu 1990., parka Grič u Zagrebu 1995; izvedbeni projekt za spomen-park Lovrinac u Splitu 1980). Projektantica je sportske Višenamjenske dvorane Žatika u Poreču (2008., sa S. Gašparović, N. Martinčić i T. Peraković), osobite po izražajnoj arhitekturi i uklopljenosti u pejzaž. Autorica je knjiga Maksimir (s O. Maruševski; 1992., englesko i njemačko izdanje 1993), Park ostvarenje sna (2012) i Obazrivo s prostorom (2018), te više zagrebačkih izložbi i pratećih kataloga. Bila je predsjednica → Hrvatskoga društva krajobraznih arhitekata 1992–97. Članica je HATZ-a od 2002.

Kritovac, Fedor (Zagreb, 22. VIII. 1938 – Zagreb, 28. I. 2011), arhitekt, urbani sociolog i teoretičar dizajna, osobito se posvetio istraživanjima urbanih fenomena unutar zagrebačkih javnih prostora.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu, a doktorirao 1983. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Urbanizacija i ugrožavanje okoline u jadranskom području – neki problemi urbanizacije prostora. Od 1964. radio je u Centru za industrijsko oblikovanje, od 1974. do umirovljenja 1998. u Institutu građevinarstva Hrvatske. Predavao je na poslijediplomskim studijima dizajna i marketinga u Zagrebu, Osijeku i Mariboru.

Bavio se uglavnom vizualnom opremom stambenih naselja te razvojem urbane kulture i kulture radne sredine. Članke i teorijske oglede iz područja industrijskoga dizajna, urbanizma, urbane kulture, vizualnih komunikacija i vizualne kulture te zaštite čovjekova okoliša objavljivao je u periodici: Dizajn, Bit International, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, 15 dana, Arhitektura, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Prostor, Kontura, Oris, i dr. Studijski opus istraživanja urbanih fenomena unutar javnih prostora Zagreba objavio je u knjizi Otkrivanje grada (2010). Bio je jedan od osnivača i član Zagrebačke grupe karikaturista okupljene oko Studentskoga lista i Poleta (1964–78). U zagrebačkim galerijama priredio je više autorskih izložaba usmjerenih na probleme urbane okoline i kvalitete življenja (Cvjetni ulazi na Trešnjevci, Modulor, 1998; Zagrebački street art, ULUPUH, 2008).

Kiš, Dragutin (Našice, 18. X. 1924 – Zagreb, 24. XII. 2010), pejzažni arhitekt i slikar, jedan od prvih i najistaknutijih stručnjaka u području pejzažne arhitekture u nas.

Diplomirao je 1955. šumarstvo na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2) u Zagrebu. Od 1956. do umirovljenja 1987. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske, gdje je od 1964. bio voditelj Centra za pejzaž. Kao vanjski suradnik predavao je na poslijediplomskim studijima na Šumarskome (1972–75) i Arhitektonskome fakultetu (1975–76) u Zagrebu. Bavio se oblikovanjem pejzaža i zelenih površina u sklopu regionalnih prostornih planova (kotar Krapina, 1957–58; Istra, 1967–69; Južni Jadran, 1967–69), prostornoga plana Hrvatske (1983–84) i generalnih urbanističkih planova (Conakry u Gvineji, 1963). Izradio je mnogobrojne programe i projekte za uređenje javnih zelenih površina i prirodnog okoliša, među kojima su značajniji: oblikovanje perivoja vile Zagorje u Zagrebu (danas Predsjednički dvori, 1962–63., sa S. Seissel i A. Rotkvić), pejzažno-parkovno uređenje memorijalnog kompleksa u Jasenovcu (1965), uređenje perivoja uz dvorac Oršić i Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici (1970–73), pejzažno uređenje spomen-područja Petrova gora (1979). Izveo je projekte hortikulturnih rješenja za zagrebačka naselja Voltino (1971), Dugave (1976–77) i Sloboštinu (1978–79), te obnovio više povijesnih perivoja (Maksimir, 1982; uz Kneževu palaču u Zadru, 2002; uz samostan sv. Lovre u Šibeniku, 2005). Objavio je studiju o vegetaciji zelenih površina u gradovima zapadne Afrike Plantes et plantations urbaines en Afrique occidentale (1963) i povijesni pregled hrvatske vrtne arhitekture u knjizi Hrvatski perivoji i vrtovi (1998). Autor je mnogobrojnih članaka o obnovi i zaštiti pejzaža i parkova te o prirodnim ljepotama Hrvatske koje je objavljivao u časopisima Hortikultura, Aufbau, Arhitektura, Čovjek i prostor, Bulletin JAZU, Ceste i mostovi, i dr. Dobitnik je zlatne medalje za hrvatski vrt na međunarodnoj izložbi Japan Flora 2000 (sa Z. Pongracom i N. Caren). Slikao je akvarele u duhu impresionizma.

Ibler, Drago (Zagreb, 14. VIII. 1894 – Novo Mesto, 12. IX. 1964), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden), potom se 1922–23. usavršavao u arhitektonskom atelijeru Hansa Poelziga na Umjetničkoj akademiji u Berlinu. Kao samostalni arhitekt djelovao je 1916–26. Od 1923. boravio je u Zagrebu, gdje je 1926. postao profesorom na novoosnovanom arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti. Ondje je u njegovu atelijeru 1929. osnovano društveno angažirano → Udruženje umjetnika Zemlja, kojemu je bio predsjednik do njegove zabrane 1935. Početkom II. svj. rata otišao je u Švicarsku te predavao na Arhitektonskome fakultetu u Ženevi. Godine 1950. vratio se u Zagreb, gdje je 1952–63. bio redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Godine 1952. postao je majstorom-arhitektom te do 1964. vodio državnu Majstorsku radionicu za arhitekturu kao svojevrstan oblik poslijediplomskog usavršavanja polaznika.

Njegov opus uključuju sve stilske faze razvoja europske arhitekture prve polovice XX. st., od neostilova i postsecesijske arhitektonike slobodnoga stila u ranim radovima, preko ekspresionizma i nove stvarnosti do modernizma internacionalnoga stila, od socrealizma do funkcionalizma i novog brutalizma. Istaknuo se projektiranjem ponajprije stambenih zgrada humanih standarda življenja, kao i poslovnih, obrazovnih, socijalnih, zdravstvenih, turističkih, industrijskih i drugih objekata, unoseći u domaću okolinu progresivna načela arhitektonskoga oblikovanja.







U ranoj je fazi djelovanja u ekspresionističkom duhu izveo nekoliko projekata, među ostalima za Vijećnicu na Sušaku (1927) i Visoku školu za vanjsku trgovinu u Zagrebu (1928). Od kraja 1920-ih (neizvedeni projekt kuće Puks u Ilici 156 u Zagrebu, 1928) do II. svj. rata projektirao je niz zgrada funkcionalističkih obilježja. Posebice se ističu zagrebačke kuće Rittig u Ilici 168A (1929–30) tlocrta u obliku slova U, Wellisch i Mezzer u Vlaškoj 60 (1930–31), te Wellisch i Ungar u Martićevoj 13 (1930), u kojoj je Ibler nastojao ostvariti optimalne stambene uvjete smanjenjem pasivnih prostora (prolazi, hodnici), a povećanjem stambenih. Među ostalim izvedenim objektima iz toga razdoblja u Zagrebu su: najamne zgrade Sisarić u Kukuljevićevoj 26 (1930), zgrada Mirovinskoga fonda Općega jugoslavenskoga bankarskoga društva u Martićevoj 14C (1936–37) i Markulin na Ribnjaku 16 (1936–37), vile Bauer (1931–33) i Beer (1932–33) na Jabukovcu 15 i 27, Blažeković u Zamenhofovoj 1 (1936–37), Filipčić u Ulici Sv. Duha 117 (s → D. Galićem, 1936., srušena), Pajkurić u Nazorovoj 64 (1940–41., dovršena 1947), tvornički pogoni Destalit (1936) i Me-Ba (1940–41) u Fijanovoj 10, upravna zgrada Higijenskoga zavoda (danas Klinika za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević) na Mirogojskoj cesti 8 (1931–32., druga etapa 1940–44). Među ostvarenjima izvan Zagreba značajni su: okružni uredi za osiguranje radnika u Mostaru (1930) i Skoplju (1934., s D. Galićem), Narodni dom u Bosanskoj Krupi (1931), vila Beer u Petrinji (1931), vila Robić u uvali Bon Repos na Korčuli (1933). Važni su i natječajni prijedlozi za najamnu zgradu Ebenspanger u Ilici (1929) i parcelaciju građevnoga bloka Zakladne bolnice na Jelačićevu trgu (1930), te studija terasaste stambene izgradnje u Novakovoj ulici (1932–33., s D. Galićem) u Zagrebu. Također je izveo portal Meštrovićeva atelijera u Mletačkoj 6 (1925) te surađivao u Meštrovićevu idejnom projektu (1938) za Dom likovnih umjetnosti (danas Dom hrvatskih likovnih umjetnika) u Zagrebu. U razdoblju nakon II. svj. rata realizirane su samo dvije Iblerove zgrade: »drveni neboder«, poslovno-stambena visoka zgrada u Martićevoj 9 (1955–58) kao primjer radikalne primjene koncepta vidljive strukture te stambeni blok Izvršnoga vijeća NRH na Iblerovu trgu 2 (1957–58), obje u Zagrebu.















Tekstovi su mu objavljeni u periodici, Zagreber Tagblatt, Jutarnji list i Pečat. Na međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. izlagao je svoje projekte, uredio izložbeni prostor Kraljevine SHS u Grand Palaisu, a kao član međunarodnoga ocjenjivačkog suda glasao je za nagradu Le Corbusieru. Bio je član Društva za promicanje umjetničkoga obrta Djelo 1926–29. Godine 1956–58. bio je predsjednik Saveza arhitekata Jugoslavije. S Alfredom Rothom bio je suorganizator X. zasjedanja CIAM-a u Dubrovniku 1956. i predstavnik Saveza arhitekata Jugoslavije na V. kongresu Međunarodne unije arhitekata u Moskvi 1958. Izlagao je na izložbama Zemlje (Zagreb 1929., 1931–32; Pariz 1931; Sofija 1934; Beograd 1935), Izložbi jugoslovenske savremene arhitekture (Beograd 1931), a posmrtno su mu djela bila izložena na Zagrebačkom salonu (1971., 1985) i izložbi Zagrebačka moderna arhitektura između dva rata (Zagreb 1976–77). Dobitnik je nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1961).

Holjac, Janko (Zagreb, 17. XII. 1865 – Zagreb, 28. VII. 1939), arhitekt i gradonačelnik, osim po opsežnom opusu javnih i stambenih zgrada u Zagrebu s izraženom eklektičkom notom, istaknuo se kao gradonačelnik koji je znatno pridonio razvoju Zagreba.

Studirao je arhitekturu u Beču, najprije na Višoj obrtnoj školi, a potom na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je 1887. diplomirao u klasi → Friedricha Schmidta. Nakon rada u bečkom birou građevinskog savjetnika Ludwiga Richtera, vratio se u Zagreb gdje je 1888–95. bio zaposlen kao inženjerski pristav na gradnji javnih građevina pri Zemaljskoj vladi. Godine 1897. osnovao je u Zagrebu vlastiti arhitektonski biro. Od 1904. bio je gradski zastupnik, a 1910–17. gradonačelnik Zagreba. Uz redoviti posao 1893–1910. predavao je na Graditeljskoj školi u Zagrebu, a početkom 1920-ih posvetio se isključivo sveučilišnoj nastavi. Godine 1920–22. bio je honorarni docent na Gospodarsko-šumarskom fakultetu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2) u Zagrebu, potom 1922–23. honorarni docent, a od 1923. do umirovljenja 1936. redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, gdje je bio nositelj kolegija Gospodarsko i industrijsko graditeljstvo i Izvođenje gradnji. Bio je dekan Arhitektonskog i Građevno-inženjerskog odjela Tehničke visoke škole (1925–26), predstojnik Kabineta za gospodarsko i industrijsko graditeljstvo (1926–37), te dekan Tehničkoga fakulteta (1928–29).







U okviru vlastita biroa projektirao je i izvodio javne i stambene zgrade naglašenih neobaroknih obilježja sa snažnim plastičnim dekoracijama: palaču Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku (1899), episkopalnu crkvu u Plaškom (1902), tvornicu suhomesnate robe Rabus (poslije Sljeme) u Sesvetama (1908), u Zagrebu crkvu Presvetoga Srca Isusova sa samostanom u Palmotićevoj ulici 31–33 (1901–03), zgradu Antolković na Trgu N. Š. Zrinskog 6 (1902–03), zgradu Prvostolnog kaptola zagrebačkog na Kaptolu 27 (1906–09), stambeno-poslovnu zgradu u Jurišićevoj 3 (1908), zgradu hrvatske podružnice Wiener Bankvereina u Jurišićevoj 22 (1921–23) i dr. Kao gradonačelnik je svojim stručnim iskustvom znatno pridonio općem razvoju Zagreba, pa je za njegova načelništva dovršena elektrifikacija tramvaja (1910), uređeno je Strossmayerovo šetalište (1911), izgrađeni su Nacionalna i sveučilišna knjižnica (1913., danas Hrvatski državni arhiv) i Kemijski institut (1914., danas Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije) na Marulićevu trgu, osnovana je Gradska štedionica (1914), a nastavljena je izgradnja mirogojskih arkada i kanalizacijskog sustava te asfaltiranje prometnica. S → Martinom Pilarom i suradnicima prikupio je građu o pučkom graditeljstvu u Hrvatskoj, koju je pod naslovom Hrvatski građevni oblici u pet svezaka 1904–09. u Zagrebu objavilo Hrvatsko društvo inžinira i arhitekta (njemački prijevod Das Bauernhaus in Kroatien, 1911). Autor je skripta Građevinski sastavi (1900), Graditeljstvo (1931) te Izvađanje gradnje (1933). Stručne članke o novim građevnim materijalima i pojedinim arhitektonskim i urbanističkim projektima objavljivao je u časopisu Viesti Družtva inžinira i arhitekta, kojega je 1884. i 1894–95. bio urednik. Za dopisnoga člana JAZU-a (danas HAZU) izabran je 1935.

Dubský, Josip (Beroun, Češka, 3. I. 1868 – Zagreb, 16. III. 1933), građevinski inženjer i poduzetnik, jedan od prvih stručnjaka za izvedbu armiranobetonskih konstrukcija u nas.

Diplomiravši na Visokoj politehničkoj školi u Pragu, zaposlio se u poduzeću Hrůza & Rosenberg u Pragu. Godine 1897. prešao je u njihovu podružnicu u Zagrebu kao voditelj radova na kanalizaciji (kolektori u Ilici, Jurišićevoj i Petrinjskoj ulici te na Jelačićevu trgu) i na presvođenju potoka Medveščaka. Nakon 1898. podružnica je postala vlasništvo bečkog poduzeća Ast & Co., a 1900. otkupio ju je Dubský te s Oskarom Markusom utemeljio vlastito poduzeće Josip Dubský & Co. Podizao je vodne građevine, te je zaslužan za obranu Zagreba od poplave 1898. Među prvima u nas izvodio je armiranobetonske mostove, njih oko 500, od kojih su poznatiji: dva mosta preko potoka Gradne u Samoboru (1906; onaj u Perkovčevoj ulici bio je među prvim mostovima u Europi s gornjom nosivom konstrukcijom sustava Luitpold), preko rijeke Vuke kraj Ernestinova, preko Gline u Starom Selu, preko Petrinjčice u Petrinji, preko Korane kraj Barilovića. U Zagrebu je izgradio silos i krovnu konstrukciju paromlina (1908), crkvu sv. Blaža s armiranobetonskom kupolom (1912), tvornicu žeste Arko (1912), stambeni blok Nadbiskupije (1926), hangare i pristanišne zgrade uzletišta u Borongaju (1930–33), a u Dugoj Resi tvornicu pamuka. Godine 1928. osnovao je podružnicu u Beogradu.





















Ciciliani, Emil (Modderfontein, Južnoafrička Republika, 24. VI. 1907 – Split, 30. VII. 1944), arhitekt, predstavnik moderne arhitekture u Splitu 1930-ih.

Pohađao je Češku visoku tehničku školu u Pragu (ČVUT v Praze), a diplomirao 1932. na arhitektonskom odjelu École des Beaux-Arts u Parizu (ENSBA). Potom se nastanio u Splitu gdje je isprva predavao u srednjoj tehničkoj školi, a 1933–41. s → Helenom Baldasarom vodio Tehnički biro Baldasar – Ciciliani. Uz kubistički pristup oblikovanju arhitekture posebnu pozornost posvećivao je funkcionalnom rasporedu, a u kasnijim projektima primjenjivao je tradicionalne materijale i elemente. Važnija su mu ostvarenja stambena zgrada Alujević u Matoševoj ulici 23 (1935), Burza rada u Zrinsko-frankopanskoj 14 (1938), stambena zgrada Dujmović na Preradovićevu šetalištu 15 (1938), Bratimska blagajna na Pavlinovićevu trgu 4 (1939), vila Štambuk na Preradovićevu šetalištu 11 (1939), Združena gimnazija u Teslinoj 10 (1940), sve u Splitu, te Dom ekspoziture Javne burze rada u Zvonimirovoj 23 u Šibeniku (1939), sva u suradnji s Baldasarom.

Bombardelli, Vuko (Split, 22. IX. 1917 – Split, 8. X. 1996), arhitekt, predstavnik funkcionalističke i konstruktivističke arhitekture, jedan od najplodnijih splitskih arhitekata u razdoblju 1945–75.

Diplomirao je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (Arhitektonski fakultet) u Beogradu. Nakon rata radio je u Beogradu, isprva kao voditelj odsjeka u Saveznom ministarstvu građevina, a 1946–50. kao glavni projektant Saveznoga zavoda za projektiranje. Nakon povratka u Split, od 1950. radio je u Građevno-projektnom zavodu Projektant, a 1953. osnovao je Projektni atelijer za urbanizam i arhitekturu Arhitekt, u kojem je djelovao kao glavni projektant i direktor do 1978.







Za djelovanja u Beogradu projektirao je ondje stambenu zgradu Ministarstva financija (1947), a u Vinči Institut za nuklearne nauke Boris Kidrič (1948). Od ostvarenja u Splitu među ostalima ističu se stambene zgrade u Washingtonovoj ulici 2 (1954–55), na Prilazu Vladimira Nazora 37–39 (1956–57), u Biokovskoj 6–12 (1957–58), Riječkoj 14–18 (1957–58) i Gundulićevoj 26–32 (1968), naselje stambenih zgrada tipa Eksperiment-57 u Gajevoj 9, 15, 16, 18, 19 i 20 (1958–61), dom umirovljenika u Starčevićevoj 19 (1960), neboder Pomgrad u Gundulićevoj 25 (1962), Institut za jadranske kulture i melioraciju krša na Putu Duilova 11 (1964., sa S. Bombardelli), robna kuća Dalma u Gundulićevoj 26A (1975). U Kaštel Sućurcu izveo je Industrijsku školu (1959–60) i društveni dom tvornice Jugovinil (1961–63), u Makarskoj paviljon hotela Rivijera (1969), u Pločama carinarnicu (1970) i dr. Realizirao je niz spomeničkih obilježja, među kojima se ističu spomenici palim borcima u Košutama (1961) i Rudušama (1962) kraj Sinja. Izradio je velik broj projekata i urbanističkih rješenja koja nisu realizirana; predlagao je ponekad radikalne regulacije za niz gradskih zona, pa i za regulaciju grada u cjelini. Osobitu pozornost posvetio je prijedlozima za razvoj nautičkoga turizma i izgradnju marina (projekt Plava magistrala). Godine 1955. priredio je samostalnu izložbu arhitektonskih projekata u Splitu, a 1957. sudjelovao je na Svjetskom bijenalu arhitekture u São Paulu.







Bolanča, Hinko (Bolanca) (Krapanj, 18. I. 1918 – Pula, 19. III. 1992), arhitekt, sljedbenik funkcionalističkih principa zagrebačke škole arhitekture u razdoblju nakon II. svj. rata.

Diplomirao je 1940. na Arhitektonskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (mentor → D. Ibler). Godine 1944–45. bio je sudionik urbanističkoga seminara ZAVNOH-a u Šibeniku i Zagrebu, a 1947–52. radio je kao tehnički rukovoditelj Sekretarijata za građevinarstvo u Puli. Potom se do 1956. bavio uređenjem interijera u pulskome brodogradilištu Uljanik, a 1956–60. bio je direktor projektnoga poduzeća Istra iz Pule. Nadahnut estetskim funkcionalizmom D. Iblera, projektirao je uvažavajući suvremene arhitektonske tijekove. Među njegovim su značajnijim ostvarenjima rekonstrukcija hotela Riviera u Splitskoj ulici 1 u Puli (1950), samački domovi u Balotinoj 3 u Puli i na Katurama 30 u Labinu (1953), tipske stambene jednokatnice na Katurama u Labinu (1954), motel u Limskome kanalu (1955), stara ambulanta na Verudi (1956), stambeno-poslovne zgrade u Istarskoj 7 (1956) i Marulićevoj 35–39 (1957) te Ekonomska škola u Kovačićevoj 3 (1959) u Puli. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo 1977.

Bauer, Bruno (Zagreb, 14. IX. 1884 – München, 30. IX. 1955), arhitekt, predstavnik protomodernističkog izraza u hrvatskoj arhitekturi.

Nakon što je 1903. završio Građevnu stručnu školu (1897. izdvojena iz Kraljevske i zemaljske obrtne škole, danas → Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu, surađivao je u atelijeru Hermana Bolléa. Od 1906. studirao je arhitekturu u Grazu i Beču te stjecao praksu u atelijerima Paula Schultze-Naumburga u Saalecku i Otta Bartninga u Berlinu. Vrativši se u Zagreb 1912., nastavio je djelovati kao samostalni projektant i predavač u Građevnoj stručnoj školi. Od 1925. bio je konzervatorsko-građevinski konzultant za čuvanje i restauraciju povijesnih dijelova Zagreba, a od 1935. radio je na regulacijskom i konzervatorskom planu povijesnih dijelova Zagreba. Nakon 1945. živio je neko vrijeme u Koruškoj, a potom do smrti u Münchenu. Isprva je projektirao u duhu historicizma, a od početka 1920-ih je, u skladu s modernističkim nazorima, nastojao jednostavnim i snažnim linijama istaknuti volumen građevine. Autor je projekata za Jadransku banku u Splitu (1912), Novinarski dom u Zagrebu (1929), te za niz vila i pansiona u Crikvenici, Novom Vinodolskom i Zagrebu. Obnovio je crkvu i sagradio samostan na Ksaveru (1925), te surađivao pri obnovi i pregradnji crkve sv. Marka (1936) u Zagrebu. Izradio je prijedlog rješenja za Kaptolski trg (1935) i prvu cjelovitu arhitektonsku dokumentaciju Gornjega grada u Zagrebu (1937).

Bauer, Hinko (Trst, 17. I. 1908 – Zagreb, 12. I. 1986), arhitekt, predstavnik moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1931. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1929–31. radio je kod Rudolfa Lubynskoga, a 1932–34. kod Zlatka Neumanna. Od 1936. do 1940. vodio je u Zagrebu zajednički atelijer s → Marijanom Haberleom. Godine 1943. pristupio je partizanskomu pokretu, a 1944. bio je zarobljen na Cresu te interniran u logor Dachau. Nakon završetka rata radio je u riječkome građevinskom poduzeću Tempo, a od 1952. djelovao je ponovno u Zagrebu, gdje je 1954. osnovao vlastiti projektni ured Bauer, koji se 1963. spojio s → Arhitektonskim projektnim zavodom Plan. Zajedno s Haberleom je u duhu moderne arhitekture u Zagrebu projektirao Zagrebački zbor (danas Studentski centar) na Savskoj cesti 25 (1936), Dom Društva inženjera i arhitekata (danas Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Pierottijevoj ulici 4 (1937), obiteljske kuće na Gornjem Prekrižju 12 (1937) i u Torbarovoj 11 (1938), Željezničarsku bolnicu (danas Klinika za plućne bolesti) na Jordanovcu (1938), zgradu Fiatova servisa na Savskoj 56 (1940) i stambenu zgradu s kinodvoranom (danas Kinoteka) u Kordunskoj 1 (1941), a u Ulcinju hotel Ko-op (1937). Sudjelovao je i na više natječaja (I. nagrada za palaču Albanija u Beogradu, s M. Haberleom, 1938; II. nagrada za kliničko naselje na Šalati u Zagrebu, 1941). Po njegovim su projektima 1955–63. izvedene škole u Zelini, Požegi, Repišću kraj Jastrebarskog, Vinici kraj Varaždina, Tuzli, Jagodini i Smederevu. Među stambenim zgradama ističu se tri višekatnice na Ružmarinki 17, 19 i 23 (1955) i uglovnica na Maksimirskoj cesti 1 i Domjanićevoj ulici 2–4 (1958) u Zagrebu. Bavio se i oblikovanjem interijera (Ruska čitaonica u Praškoj 4, 1947; prodavaonica Ghetaldus u Gajevoj 2C, 1964), a o svojim arhitektonskim zamislima te o urbanističkim problemima Zagreba pisao je u časopisima Telegram, 15 dana i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1984).

Kninska tvrđava, jedna od najvećih srednjovjekovnih utvrda u Dalmaciji, smještena na vršnom dijelu brda Spasa.







Tvrđava je duga 470 m, široka 110 m, obrambeni zidovi dugi su gotovo 2000 m, a visoki do 20 m. Sastoji se od tri dijela koji su međusobno bili povezani pokretnim mostovima. Najstariji dio, starohrvatski Gornji grad, izgrađen je u X. st., drugi dio u kasnome srednjem vijeku, a dodatno je ojačan u doba Osmanlija sredinom XVII. st.; konačni oblik dobila je u doba mletačke vladavine 1710–13., kada su u projektiranju i gradnji sudjelovali Ignacije Macanović, Giuseppe D’Andre, Giovanni Battista Camozzini, Antun Jančić. U tvrđavi je prije II. svj. rata bio smješten Muzej hrvatskih starina. U Domovinskome ratu devastirana je, a danas je u njoj Kninski muzej.

Ključica, najveća srednjovjekovna utvrda na području Drniša, podignuta na stijeni na obali rijeke Čikole. Pripadala je sustavu utvrda koje su podignuli hrvatski velikaši Nelipići.

Prvi se put spominje 1333. U XIV. st. Šibenčani su preko bedema ušli u utvrdu i zapalili je, no nije bila uništena. Oko 1522. Osmanlije zauzimaju prostor te je u njihovu posjedu do Kandijskoga rata 1648., nakon kojega gubi stratešku važnost, ali ostaje djelomično sačuvana zbog nepristupačnosti terena na kojem je podignuta. Sastoji se od utvrđenja izdužena oblika (20 m × 70 m) i podgrađa trapezoidna oblika.

Klis, tvrđava, srednjovjekovna utvrda na goloj stijeni koja je nadzirala prijevoj preko kojega je od antike išao put između Splita i unutrašnjosti. Izgrađena je kao sjedište hrvatskih vladara u IX. st.

U vlasti je Osmanlija 1537–1648., koji je proširuju i dodatno utvrđuju, potom Mletačke Republike koja je pokrenula proces temeljite pregradnje, koji je nastavljen za austrijske vladavine 1820-ih.

Gradski stadion Poljud, nogometni i atletski stadion u Splitu; djelo je vrhunske svjetske sportske arhitekture, s rekordnim rasponom prostorne rešetkaste konstrukcije Mero od 205 m.

Izgrađen je 1979 (projektant: B. Magaš).

Dvigrad, ruševine srednjovjekovnoga grada u Limskoj dragi kraj Kanfanara. Nastao je na području naseljenome još od prapovijesti, prvi se put spominje u X. st., a bio je nastanjen sve do sredine XVII. st. Danas vidljivi ostatci najveće su ruševine urbanoga naselja u Istri.

Grad je opasan dvostrukim obrambenim zidinama, međusobno povezanima trima gradskim vratima. U sklopu unutarnjega zida nalaze se tri kule, koje su u sadašnjem obliku izgrađene tijekom XIV. st. Unutar zidina očuvani su ostatci više od 200 zdanja te pravci komunikacija među njima.

Bribirska glavica, arheološko nalazište s ostatcima naselja u Bribiru kraj Skradina. Naseljena je već od eneolitika i ranoga brončanoga doba; ondje se razvilo utvrđeno liburnsko naselje, a nakon rimskoga zauzeća municipium Varvariae.







Iz antičkoga doba ističu se impozantne gradske zidine građene od velikih kamenih blokova, istočna gradska vrata, zgrade, sustav javnih cisterni za opskrbu grada vodom, rimski mauzolej sa sarkofazima. Od XI. do XVI. st. ondje je bilo sjedište hrvatskoga velikaškoga roda Bribirskih (Šubića).

Beautemps-Beaupré, Charles François (Neuville-au-Port, Marne, 6. VIII. 1766 – Pariz, 16. III. 1854), francuski kartograf i hidrograf, stručnjak za pomorsku kartografiju.

Hidrografski inženjer Hidrografskog mornaričkog instituta u Parizu postao je 1785. Radio je na usavršavanju metode izradbe pomorskih karata. S tim je ciljem na pomorskom putovanju 1791. geodetskim i astronomskim opažanjima određivao pojedine položaje, provodio geodetska mjerenja te je novom matematičkom metodom određivao koordinate točaka geodetske hidrografske izmjere. Od 1804. bio je zamjenik direktora Hidrografskog mornaričkog instituta u Parizu, te je u tom svojstvu proveo hidrografska mjerenja obale i luka Jadranskoga mora koja su poslije sakupljena u rukopisni pomorski atlas Reconnaissance hydrographique des ports du Royaume d’Italie (Hidrografski prikaz luka Kraljevstva Italije), danas poznat i pod nazivima Beautemps-Beaupréov atlas istočne obale Jadrana i Napoleonov atlas istočne obale Jadrana (izrađen je po Napoleonovoj naredbi). Atlas se sastoji od 17 listova (15 pomorskih planova i karata, te dva lista krajolika koja prikazuju područja od Pirana do Splita). Beautemps-Beaupré je atlasu priložio 65 stranica dug Izvještaj kojim ga dopunjuje. Za taj se atlas saznalo tek 1978. kada ga je splitski kolekcionar starih karata Toni Radman pronašao u jednom londonskom antikvarijatu. Atlas i Izvještaj čuvaju se danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Pod Beautemps-Beaupréovim vodstvom izrađena je i Napoleonova karta Dalmacije, koja je uništena 1812., ali danas postoji karta koja je rađena po izvornim skicama i crtežima pa bi se mogla nazvati njezinim duplikatom.

Ehrlich, Hugo (Zagreb, 31. I. 1879 – Zagreb, 21. IX. 1936), arhitekt, razvijajući svoj izraz od tradicije (pretežno klasicističke) preko secesije i modernizma sve do funkcionalizma, ostvario je arhitektonski opus kojim se uvrstio u najznačajnije predstavnike hrvatske arhitekture u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1903. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien) u klasi Karla Königa. Prvo projektantsko iskustvo stjecao je u restauratorskom atelijeru Humberta Walchera u Beču. Godine 1908. povjerena mu je adaptacija vile Karma kraj Montreuxa na Ženevskom jezeru (nastavak projekta Adolfa Loosa). Dovršenje tog objekta (1912), jednog od prvih primjera moderne arhitekture u Europi, donijelo mu je međunarodni ugled. Godine 1909. vratio se u Zagreb, gdje je s → Viktorom Kovačićem 1910–15. vodio zajednički arhitektonski atelijer. Nakon I. svj. rata imao je vlastiti atelijer te zapošljavao u njemu niz perspektivnih arhitekata mlađe generacije (M. Kauzlarić, A. Albini, S. Gomboš, J. Denzler, D. Galić, J. Pičman i dr.). Od 1925. do 1936. radio je na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, od 1927. u zvanju redovitoga profesora. Ondje je bio predstojnik Stolice za arhitektonske kompozicije (1927–36) te Arhitektonskoga odjela (1929–30., 1932–33). Godine 1935. postao je dopisnim članom JAZU-a (danas HAZU).







Iz atelijera koji je vodio s Kovačićem proistekli su projekti za niz stambenih zgrada i obiteljskih kuća u Zagrebu na kojima su reducirani stilski elementi strogo podređeni cjelini (zgrade u Medulićevoj ulici 2, 1910; Mihanovićevoj 14 i 20, 1911; Ilici 100, 1912; kuća Rado na Rokovu perivoju 7, 1913). Prema ranijim natječajnim projektima 1911–12. izveo je regulaciju Strossmayerova šetališta u Zagrebu. U razdoblju nakon I. svj. rata, oslanjajući se na povijesne arhitektonske oblike, projektirao je građevine naglašene reprezentativnosti, što se očituje u stambenim zgradama Tekstil i Pruga u Ulici Račkoga 8 i 9 (1921) i dvostrukim zgradama u Varšavskoj 2 i 2A (1923), a kulminira u monumentalnim objektima Slavenske banke u Vlaškoj 53 (1923), Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 (1925) i palače Burze na Trgu hrvatskih velikana 3, koju je dovršio nakon Kovačićeve smrti (1924–26). U duhu tradicionalnih shvaćanja nastao je 1926–30. i sklop Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, omeđen Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ulicom te Ratkajevim prolazom, najveći u tadašnjem Zagrebu. Potkraj 1920-ih napustio je tradicijske oblikovne sheme te prihvatio suvremena funkcionalistička načela arhitektonskog oblikovanja. Ta se tendencija osobito očituje u zgradama Grünwald u Boškovićevoj 15 (1928) i Blühweiss u Domagojevoj 2 (1928) u Zagrebu, zgradi Udružene banke u Petrovoj 19 (1929–30) i stambenoj kući Nikić u Siminoj 29 (1931–32) u Beogradu, a osobito u njegovu posljednjem projektu, šesterokatnoj zgradi Mirovinske zaklade Gradske štedionice na uglu Gajeve 2 i Jelačićeva trga u Zagrebu (1934). U izvedbi obiteljskih kuća u Zagrebu u međuratnome razdoblju istaknuo se kao majstor skladnoga intimnog interijera i povezanosti građevine s okolišem: Deutsch (1920) i Rojc (1922) na Rokovu perivoju 8 i 6, Weissmayer u Hatzovoj 14 (1921), Janda u Vončininoj 16 (1921), Nikić na Tuškancu 15 (1927), Kerdić na Goljaku 55 (1931) i dr.













cestogradnja, djelatnost koja se bavi planiranjem, financiranjem, projektiranjem, izgradnjom te održavanjem cesta. Cesta se kao gospodarsko-prometna građevina nizom posebnosti znatno razlikuje od drugih građevinskih zdanja, što se osobito odnosi na duljinu gradilišta, opsežne zemljane radove, izgradnju objekata na trasi i pratećih objekata uz trasu. U poprečnom se presjeku sastoji od gornjega sloja (gornji ustroj ili kolnička konstrukcija) koji obuhvaća cestovni (kolnički) zastor i nosivi sloj pod njim, te donjega sloja (donji ustroj ili trup). Zemljani radovi obuhvaćaju izradbu donjega sloja ceste, a odnose se na raščišćavanje terena od raslinja, skidanje humusa, iskop tla, prijevoz iskopanog materijala, izradbu nasipa, odvodnju te osiguravanje pokosa i usjeka. Kolnička se konstrukcija sastoji od cestovnog zastora koji može biti izveden od asfaltnih slojeva (→ asfalt) ili betonske ploče, te nosivog sloja koji prenosi statička i dinamička prometna opterećenja na donji sloj, odn. na temeljno tlo.

Pri izvedbi zemljanih radova rabe se većinom materijali koji se nalaze na trasi ceste ili uz nju, dok se za izvedbu kolničkih konstrukcija i objekata rabe kameni materijali (agregati, odn. tehničko-građevni → kamen; sv. 2) iz kamenoloma, nerijetko otvorenih uz trasu ceste. Kako bi se zadovoljili visoki zahtjevi pri izvođenju donjeg ustroja ceste, kolničke konstrukcije i posebice kolničkog zastora, u cestogradnji je raširena uporaba veznih sredstava. Osim osnovnih veznih sredstava (→ cement, → vapno i bitumen), u posebnim se slučajevima rabe i leteći pepeli, epoksidne smole, te vezna sredstva u kojima je osnovni sastojak bitumen (polimerom modificirani bitumen, razrijeđeni bitumen, omekšani bitumen, bitumenske emulzije i dr.).







Početci moderne cestogradnje i planiranje svrhovite i učinkovite cestovne mreže sežu u doba Rimskoga Carstva. Nakon pada Carstva (476) mreža rimskih cesta je postupno propadala. Tek je u XV. i XVI. st. započelo učvršćivanje gradskih cesta tucanikom (batovima usitnjen lomljeni kamen), šljunkom i taracom. Potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. utemeljena je moderna tehnologija građenja cesta zaslugama Pierre-Marie-Jérômea Trésagueta (1716−1796) koji je dodatnu pozornost usmjerio na odvodnju i održavanje kolnika, Thomasa Telforda (1757−1834) koji je istaknuo značenje dobre podloge kolničke konstrukcije i Johna McAdama (1756−1836) koji je uveo građenje cesta učvršćenih drobljencem (tucanikom) u nekoliko slojeva različite veličine zrna (makadam), po kojem se načelu i danas grade cestovni zastori uz uporabu bitumenskih veziva i cementa (asfaltni i cementni makadami), i dr.













Cestogradnja u Hrvatskoj

Stari Rimljani su na području današnje RH izgradili znatnu cestovnu mrežu, tragovi koje su vidljivi i danas (→ ceste). Prepoznali su i vrednovali glavne prirodno-geografske prometne koridore. Za vođenje trase vrijedilo je načelo ravne crte, a u uzdužnom profilu nastojalo se ublažiti valovitost nivelete i ne odstupati od jednom postignute visine. Na prijelazima preko dolina trasu nisu spuštali do njihova dna jer su znali graditi svođene mostove na visokim upornjacima. Na taj način uzdužni nagibi uglavnom su bili do 7%, osim u planinskim krajevima (do 15%), no takvi su bili umetnuti između blažih nagiba ili vodoravnih dijelova ceste. Kolnička konstrukcija rimskih cesta sadržavala je četiri sloja, odn. statumen (najdonji sloj od lomljenog kamena), ruderatio (smjesa vapna i grubo razbijene opeke ili kamena veličine šake), nucleus (sloj od vapna i krupnijih frakcija kamene sitneži ili opeke) i summa crusta (sloj od sitnog tucanika i pijeska s taracom od kamenih ploča ili bez njega). Najčešće su slojevi bili vezani vapnenom žbukom, izvedeni horizontalno, osim gornjega koji je izveden u poprečnom nagibu radi odvodnje. Širina ceste ovisila je o njezinu značaju. Na važnijim potezima bili su predviđeni posebni trakovi za pješački promet, kao i stube (na razmacima) za ulazak u vozila. Najmanja širina ceste za dvoja kola iznosila je 2,4 m, a najvažnije, tzv. carske ceste, bile su široke 8 m. Prema potrebi radila su se ugibališta i stajališta, a ceste su bile opremljene i svratištima te stajama za konje i druge tegleće životinje. Bile su opremljene i miljokazima za prikaz udaljenosti, koji su nosili i natpise cara ili vojskovođe koji je cestu ili most dao izgraditi.

























Na području Hrvatske značajniji je razvoj cestogradnje ostvaren za Vojne krajine. Istaknuti su graditelji bili vojni časnici → Matija Antun Weiss, → Vinko Struppi, → Filip Vukasović, → Josip Kajetan Knežić, Simo Kekić (1807−1863), Matija Mažuranić (1817−1881) i dr. Tijekom XVIII. i XIX. st. u Hrvatskoj su izgrađene planinske ceste, prema načinu izvedbe prava remek-djela usporediva sa sličnim cestama u drugim europskim zemljama, koje su se nakon više rekonstrukcija održale do danas. U razmjerno kratkom razdoblju francuske okupacije hrvatskih prostora (Ilirske pokrajine), 1809−13., izgrađeno je oko 500 km cesta pod upravom Napoleonova guvernera Augusta Marmonta (1774−1852). Za Austrijskoga Carstva, u prvoj polovici XIX st. rekonstruirane su planinske ceste Gorskog kotara i Like. U nizinskome dijelu sjeverne Hrvatske, gdje su uvjeti za građenje u odnosu na gorski dio od unutrašnjosti prema moru bili znatno povoljniji, izgradnja cesta intenzivirala se u drugoj polovici XVII. st., a do kraja stoljeća izgrađena je gotovo cijela cestovna mreža koja je u uporabi i danas, te je višekratno modernizirana tijekom XVIII. i XIX. st. Do 1850. izgradnja i održavanje cesta bili su na području banske Hrvatske u nadležnosti županija, a na području Vojne krajine u nadležnosti pukovnija, odn. ravnateljstva u Zagrebu. Godine 1862. u Hrvatskoj je ustrojena građevna služba koja je u nadležnosti hrvatske vlade ostala i nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, a nakon razvojačenja Vojne krajine preuzela nadležnost i nad državnim cestama na tom području. Nakon toga osnovani su građevni uredi u Zagrebu, Gospiću, Sisku, Požegi i Osijeku. Zemaljske ceste bile su pod upravom županijskih građevnih ureda.







Do važnog pomaka u načinu građenja cesta došlo je pojavom mehanizacije, ponajprije pronalaskom parne drobilice (1858) i parnoga valjka (1859). Unatoč tomu, pojavom željeznice izgradnja cestovne mreže u našim je krajevima bila usporena (→ željeznički promet; sv. 1) sve do početka XX. st., kada započinje nagli razvoj automobilske industrije. Oko 1900. Hrvatska i Slavonija imale su oko 5300 km državnih i zemaljskih cesta, odnosno 5800 km do početka I. svj. rata, dok je u Dalmaciji bilo oko 1000 km državnih i 600 km pokrajinskih cesta. Poboljšavanjem voznodinamičkih i sigurnosnih karakteristika cestovnih vozila mijenjaju se i razvijaju zahtjevi projektiranja, tehnologije građenja i održavanja cesta u pogledu planiranja projektnih elemenata horizontalnog i vertikalnog vođenja trase ceste, oblikovanja poprečnog presjeka (širina, poprečni nagibi) i izradbe primjerene kolničke konstrukcije (asfaltni i betonski zastori). U međuratnom razdoblju spomenuti razvoj automobilske industrije nije pratila i odgovarajuća izgradnja moderne cestovne infrastrukture. Na području Banovine Hrvatske izgrađena su samo 154 km suvremenih cesta s asfaltnim ili betonskim kolnicima, dok je istodobno u Istri pod talijanskom vlašću izgrađeno čak 218 km asfaltnih cesta.

Godine 1945. cestovna mreža u Hrvatskoj obuhvaćala je 18 579 km cesta. Uz nužnu obnovu cesta oštećenih u ratu, primarna je bila modernizacija postojeće cestovne mreže, ali i izgradnja nove, budući da je duljina cesta s modernim kolnikom, asfaltiranim ili betoniranim, iznosila samo 461 km. Prva važna nova cesta (s betonskim kolnikom) od Zagreba do Beograda duljine 382 km puštena je u promet 1950. Posebna vrijednost te ceste očituje se u oblikovanju trase, tako da je njezino pretvaranje u puni profil autoceste bilo moguće dogradnjom drugoga (južnog) kolnika, gotovo bez korekcije projektnih elemenata. Postojeći betonski kolnik je, zbog dotrajalosti uzrokovane manjkavom kvalitetom izvedbe i slabog održavanja, zamijenjen asfaltnim zastorom. Usporedba prednosti asfaltnog kolnika nad betonskim temeljena je na manjim troškovima izgradnje, iako stručne i ekonomske analize pokazuju da se uključenjem troškova održavanja betonski kolnik pokazuje isplativijim, a kvaliteta im je podjednako dobra. Orijentacija građevinskih poduzeća u bivšoj državi na izgradnju asfaltnih cesta bila je poticana relativno niskim cijenama nafte (bitumena), sve do naftnih kriza 1970. i 1973. godine. Međutim, povratak izgradnji betonskih kolnika više nije bio moguć, jer su sva relevantna cestograđevna poduzeća uložila znatna sredstva u skupu mehanizaciju i tehnologiju izvedbe asfaltnih kolnika. Stanje u nekim europskim zemljama znatno je drugačije, posebice na autocestama. Tako danas u Austriji na betonske kolnike otpada oko 37% glavne mreže prometnica, a u Češkoj je oko 40% autocesta izgrađeno s betonskim kolnikom. Do 1965. modernizirano je oko 3000 km cesta, posebice na glavnim cestovnim smjerovima. Posebnu važnost za razvoj gospodarstva, osobito turizma, imala je izgradnja Jadranske magistrale (Buje–Pula–Rijeka–Split–Dubrovnik–Debeli brijeg) duljine 818 km. Građena je u razdoblju od tridesetak godina, a posljednja dionica od Šibenika do Debelog brijega duga 291 km dovršena je 1965. Prva autocesta u Hrvatskoj duljine 45 km između Zagreba i Karlovca puštena je u promet 1972. Izgradnjom novih smjerova povećana je mreža kategoriziranih cesta, pa je 1975. duljina iznosila 25 584 km, od kojih je 47% bilo modernizirano. Promijenila se i kategorizacija cesta pa su najvažnije, magistralne ceste bile modernizirane u duljini 91%, regionalne 57% i lokalne 22%. U razdoblju od završetka II. svj. rata do sredine 1970-ih u Hrvatskoj je uglavnom modernizirana cestovna mreža standardnih dvotračnih asfaltnih cesta. Uz početak izgradnje autocesta u 1970-ima započela je i izgradnja obilaznih cesta oko većih gradskih naselja pa je 1985. duljina cestovne mreže povećana na 27 474 km, od čega je sa suvremenim kolnikom bilo 69% duljine. Započela je i izgradnja trajektnih pristaništa za cestovno povezivanje većih otoka, a Krk je 1980. s kopnom povezan mostom (→ mostovi).







Prva specijalizirana građevinska poduzeća osnovana su odmah nakon II. svj. rata i neka od njih dala su znatan doprinos u cestogradnji. Dugotrajnim su se sudjelovanjem u izgradnji posebice istaknula poduzeća → Viadukt, → Hidroelektra i → Vladimir Gortan iz Zagreba te → Konstruktor iz Splita. Od projektantskih organizacija najveće prinose u cestogradnji dali su → Inženjerski projektni zavod i → Institut građevinarstva Hrvatske iz Zagreba te → Rijekaprojekt iz Rijeke. U razdoblju neposredno nakon II. svj. rata dio građevinskih radova izvodile su i omladinske radne brigade u okviru dobrovoljnih radova, odn. specijalizirane jedinice JNA.

Velik zastoj u cestogradnji izazvala je agresija na Hrvatsku početkom 1990-ih. Mnogobrojni prometni smjerovi bili su blokirani, a ceste su pretrpjele ozbiljna oštećenja, osobito mostovi, poput Masleničkog. Obnova cestogradnje počela je 1995., nakon oslobođenja najvećega dijela okupiranog područja. U razdoblju od 1990. do 2000. izgrađene su dionice autocesta Oštrovica–Delnice–Kupjak, Zaprešić–Krapina, dijelovi Istarskog ipsilona, te važni objekti na autocesti A1 Zagreb−Split, poput novoga Masleničkog mosta i prvih tunelskih cijevi tunela Sv. Rok i Mala Kapela. Nakon intenzivne gradnje autocesta u sljedećem razdoblju, 2017. je mreža autocesta (s naplatom cestarine) iznosila ukupno 1313,8 km. Ukupna duljina cestovne mreže u 2023. iznosila je 26 550,5 km, od čega autoceste i poluautoceste 1423 km, državne ceste 7307,6 km, županijske ceste 9371,9 km i lokalne ceste 8448 km. Prema stupnju izgrađenosti autocesta (km/broj stanovnika) Hrvatska se svrstala u sam vrh među zemljama EU-a. Vodeća poduzeća u području cestogradnje u RH su → Strabag, → GP Krk, → Osijek-Koteks, Colas Hrvatska, → Pomgrad Inženjering, specijaliziran i za posebne vrste radova poput gradnje marina, pristaništa i vezova za plovila, i dr. Planiranje, financiranje, projektiranje, izgradnja i održavanje autocesta u RH povjereni su trgovačkom društvu → Hrvatske autoceste, a pojedini smjerovi dani su u koncesiju, poput autoceste A6 kojom upravlja poduzeće Autocesta Rijeka–Zagreb, autoceste A2 kojom upravlja Autocesta Zagreb–Macelj, te autocesta A8 i A9, odn. Istarskog ipsilona, kojim upravlja → BINA-Istra. Državnim cestama upravlja poduzeće → Hrvatske ceste. Županijskim i lokalnim cestama upravljaju županijske uprave za ceste.

























Znanstvena i nastavna aktivnost iz područja cestogradnje na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu bilježi stoljetnu tradiciju od akademske godine 1922/23 (→ prometnice). Potkraj 1990-ih nastavnici Zavoda za prometnice Građevinskoga fakulteta u Zagrebu zaslužni su za uvođenje nastavnih sadržaja iz područja cestogradnje osmišljavanjem nastavnih sadržaja i održavanjem nastave na građevinskim fakultetima u Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije). Istodobno su nastavnici tih fakulteta u pravilu stjecali znanstveno-nastavna zvanja na poslijediplomskom studiju smjera prometnice zagrebačkoga fakulteta, tako da danas obrazovanje studenata iz područja cestogradnje održavaju vlastitim kadrom. Stručnjake u području cestogradnje okupljaju → Hrvatski savez građevinskih inženjera te Hrvatsko društvo za ceste i željeznice – Via Vita, koji su ujedno i nakladnici stručnih časopisa → Građevinar (od 1949) i → Ceste i mostovi (od 1953).

Radnić, Jure (Split, 29. XII. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za betonske konstrukcije.

Diplomirao je 1976. te doktorirao 1988. disertacijom Modeliranje interakcije fluida i konstrukcije (mentor → F. Damjanić) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu bio je asistent od 1977., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 2001. Predavao je kolegije Mostovi, Betonske konstrukcije, Spregnute konstrukcije, Prednapeti beton i Numeričko modeliranje betonskih konstrukcija. Bio je predstojnik Zavoda za konstrukcije (poslije Katedra za konstrukcije; 1989–98) te utemeljitelj i voditelj Katedre za betonske konstrukcije i mostove (1998–2019), Laboratorija za potresna ispitivanja (2013–23) i Centra za potresna ispitivanja (2014–23) Fakulteta. Kao gostujući profesor predavao je na Građevinskome fakultetu u Mostaru (1994–98). Umirovljen je 2023.

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio razvojem numeričkih modela za statičku, dinamičku i vremenski ovisnu analizu ispitivanjem svojstava, napose potresne otpornosti, građevnih materijala, najčešće beton; eksperimentalnim testiranjem materijala i konstrukcija pod statičkim opterećenjem, potresom i udarom projektiranjem, sanacijom i rekonstrukcijom mostova i konstrukcija. Prvi je u nas realizirao potresnu platformu za dinamičku analizu konstrukcija i toranj za ispitivanje konstrukcija na udar. Projektirao je lučni most u Solinu (2004) i drveni lučni most u Trogiru (2006), sudjelovao u projektu dogradnje i rekonstrukcije Zračne luke Split kraj Kaštela (nagrade za cjelovito rješenje Hrvatske komore građevinskih inženjera 2019. te Prix Versailles 2020). Suautor je izdanja Static Analysis of Concrete Shells (s A. Harapinom i D. Matešanom, 2003), udžbenika Betonske ploče i ljuske (s A. Harapinom i D. Matešanom, 2004), Raspucavanje betona (s A. Harapinom i L. Markota, 2005), Spregnute konstrukcije (s. A. Harapinom i D. Ćubelom, 2005). Od 2023. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Margeta, Jure (Osijek, 6. VI. 1950), građevinski inženjer, stručnjak za gospodarenje vodnim sustavima.

Diplomirao je 1974. te doktorirao 1983. disertacijom Određivanje optimalne zaštite vodotoka od zagađenja primjenom linearnog programiranja i simulacije (mentor → S. Tedeschi) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Radio je u poduzeću Teh-projekt u Rijeci (1974–78) te od 1978. na Fakultetu građevinskih znanosti (tada u sastavu Građevinskog instituta iz Zagreba, danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu; redoviti je profesor od 1991. Predavao je kolegije Vodoopskrba i kanalizacija, Zaštita voda, Hidrotehnički sustavi, Planiranje vodnih resursa, Primjena sistemskog inženjerstva u gospodarenju vodama. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku (1984), pročelnik Katedre za sanitarnu hidrotehniku (1991–2004) i Katedre za gospodarenje vodama i zaštitu voda (2005–20) te prodekan (1991–2000) Fakulteta. Umirovljen je 2020. Bio je gostujući profesor na Colorado State University u Fort Collinsu (1988), građevinskim fakultetima u Sarajevu (1999., 2005–06) i Mostaru (2003–06) te Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (2010–15).

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio upravljanjem vodama i urbanim vodnim sustavom te tekućim i krutim otpadom urbanih cjelina, problemom pročišćavanja otpadnih i oborinskih voda i kulturnim nasljeđem u hidrotehnici. Autor je izdanja Opskrba vodom, 1 (1985), A što mogu građani? (s M. Baučić, 2019), Plan upravljanja obalnim područje grada Kaštela (s M. Baučić, 2019), udžbenika Kanalizacija (1990), Osnove gospodarenja vodama (1992), Kanalizacija naselja (1998., 2009), Oborinske i otpadne vode (2007), Vodoopskrba naselja (2010), Upravljanje krutim komunalnim otpadom (2017). Suautor je nekoliko patenata solarnih hidroelektrana (sa Z. Glasnovićem). Član je HATZ-a od 2015. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.