kartografske projekcije, preslikavanje zakrivljene plohe, posebice elipsoida ili sfere, u ravninu. Zadaća je kartografskoga preslikavanja utvrditi ovisnost između koordinata točaka na Zemljinu elipsoidu ili sferi i koordinata njihovih slika u projekciji. Ta se ovisnost najčešće opisuje analitički, osnovnim kartografskim jednadžbama: x = x(φ, λ), y = y(φ, λ), gdje su φ, λ geografske koordinate (širina, odnosno dužina), a x, y pravokutne koordinate u ravnini projekcije. Mogu se zadati i tablicom koordinata ili opisom konstrukcije kartografske mreže. Kartografske projekcije mogu se svrstati u nekoliko skupina prema različitim kriterijima. Prema svojstvima preslikavanja dijele se na konformne, ekvivalentne, ekvidistantne i uvjetne projekcije. Prema položaju osi projekcije dijele se na uspravne, poprečne i kose, a prema obliku mreže pseudomeridijana i pseudoparalela dijele se na konusne, cilindrične, azimutne, pseudokonusne, pseudocilindrične, polikonusne, kružne i ostale projekcije. Kartografske projekcije često su nazvane prema svojem autoru (npr. Mercatorova, Winkelova trostruka, Gauss-Krügerova). Posebna su skupina kartografskih projekcija geodetske projekcije, tj. projekcije za potrebe državne izmjere.













Zemlja je sfernog oblika, a sferu ili neki njezin dio nije moguće prikazati u ravnini bez deformacija. Deformacije karte su promjene duljina, površina, kutova i oblika koje proizlaze iz primjene kartografske projekcije. Primjenom kartografskih projekcija moguće je numeričko određivanje deformacija i njihovo isključivanje iz podataka preuzetih s karata. Sve se deformacije mogu otkloniti ako se poznaje kartografska projekcija u kojoj je karta izrađena. Stoga se, ovisno o željenoj razini točnosti i specifičnostima područja koje se kartira, rabe različite kartografske projekcije. Primjerice, kartografska projekcija koja je dobra za prikaz cijelog svijeta obično nije prikladna i za prikaz detalja manje regije. Cilj je kartografa izraditi kartu sa što manje deformacija. Međutim, u nekim slučajevima pristup je obrnut, primjerice pri izradbi kartograma (→ tematske karte) gdje je geografski prostor namjerno deformiran, ponekad ekstremno, kako bi se naglasila distribucija varijable (npr. vrijeme putovanja, gustoća naseljenosti ili bruto domaći proizvod po stanovniku).

Povijesni razvoj kartografskih projekcija

Razvoj kartografskih projekcija tekao je usporedno s razvojem kartografije i s razvojem procesa izradbe karata. Potrebe svakodnevnog života ili pak određene ratne situacije zahtijevale su izradbu raznovrsnih topografskih i tematskih karata različita mjerila i namjene. Razvoj mnogih područja znanosti te nova tehnička dostignuća omogućili su razvoj kartografskih projekcija i usavršavanje matematičke osnove karata. Prvi koraci u tom smjeru poduzeti su prije približno 2000 godina, kada su grčki znanstvenici počeli uvoditi matematičke principe u osnovu preslikavanja Zemlje i zvjezdanog neba, a počeli su primjenjivati i mrežu meridijana i paralela.

Smatra se da je prvu kartu u nekoj projekciji izradio Tales iz Mileta 600. pr. Kr. Bila je to karta nebeske sfere u gnomonskoj projekciji. Među najstarije se projekcije ubrajaju stereografske i ortografske projekcije koje je za izradbu karata nebeske sfere uporabio grčki astronom i matematičar Hiparh oko 150. pr. Kr. U II. st. Ptolemej je u svom kapitalnom djelu Vodič kroz geografiju (Γεωγραφιϰὴ ὑφήγησις) donio opis sastavljanja karata i određivanje Zemljinih dimenzija te konstrukciju kartografskih projekcija. Osobit zamah u razvoju kartografije započeo je tijekom renesanse (djelomično i zahvaljujući velikim geografskim otkrićima) kada se javila potreba da se s pomoću točnih, pouzdanih karata uspješnije upravlja državom, razvijaju trgovina i pomorstvo te vode ratovi. Takve točne i pouzdane karte mogle su biti sastavljene samo primjenom matematičke osnove i na temelju točne izmjere zemljišta. Gerhard Kremer Mercator prvi je konstruirao konformnu cilindričnu projekciju, koja se i danas po njemu zove Mercatorova projekcija, koju je upotrijebio u izradbi svoje karte svijeta iz 1569., a koja se i danas uspješno koristi za izradbu pomorskih navigacijskih karata. Tijekom vremena pojavile su se topografske karte, a potkraj XVI. st. i početkom XVII. st. sastavljali su se geografski atlasi (Ortelius i Mercator) i izrađivali globusi.













Začetnik teorije preslikavanja jedne plohe na drugu bio je Johann Heinrich Lambert, koji se u trećem dijelu svojih Doprinosa uporabi matematike i njezine primjene (Beyträge zum Gebrauche der Mathematik und deren Anwendung, 1772), točnije u djelu Napomene i dopune zasnivanju karata zemljišta i neba (Anmerkungen und Zusätze zur Entwerfung der Land- und Himmelscharten), bavio općenito postavljenom zadaćom preslikavanja sfere i sferoida u ravninu. Lambert je bio prvi matematičar koji se bavio općim svojstvima kartografskih projekcija, a prvi je razmatrao svojstva konformnosti i ekvivalentnosti te upozorio na to da se ta dva svojstva međusobno isključuju. U tom je radu objavio sedam novih kartografskih projekcija kojima tada nije dao imena, no danas su poznate pod nazivima: Lambertova konformna konusna projekcija, Lambertova azimutna ekvivalentna projekcija, Lambertova cilindrična ekvivalentna projekcija, Lambertova konusna ekvivalentna projekcija, poprečna Mercatorova projekcija, Lagrangeova projekcija i poprečna cilindrična ekvivalentna projekcija. Kraljevsko znanstveno društvo u Kopenhagenu nagradilo je 1822. Carla Friedricha Gaussa za otkrivanje načina na koji se dio zadane plohe može preslikati na drugu zadanu plohu tako da slika bude slična izvorniku i u najmanjim dijelovima. Među važnim kartografskim radovima ističe se i rad koji se smatra temeljnim kamenom teorije kartografskih projekcija – Rasprava o prikazivanju ploha i projekcijama geografskih karata (Mémoire sur la représentation des surfaces et les projections des cartes géographiques, Pariz 1881) Augustea Tissota. Nakon 1900. objavljene su mnogobrojne monografije o kartografskim projekcijama.

Pretečama hrvatske geodezije i kartografije smatraju se → Herman Dalmatin (sv. 4) (XII. st.) i → Josip Ruđer Bošković. Tijekom XIX. st. i početkom XX. st. na području Hrvatske izvodila se katastarska izmjera i izrađeni su planovi u nekoliko koordinatnih sustava. Sve te sustave se danas naziva starima. Tu (staru) izmjeru izvodili su stručnjaci ustanova kojih su sjedišta bila u tadašnjim administrativnim središtima (Beč, Budimpešta). Stari koordinatni sustavi koji su se rabili na području Hrvatske su: kloštar-ivanićki, budimpeštanski, bečki, krimski i kosa konformna cilindrična projekcija. Starim koordinatnim sustavima bavio se Johann Marek u knjizi Technische Anleitung zur Ausführung der trigonometrischen Operationen des Katasters iz 1875. Kako su planovi izrađeni u tim sustavima tijekom XX. st. još uvijek bili u uporabi, javila se potreba za uspostavom veze između tih sustava i sustava Gauss-Krügerove projekcije. → Branko Borčić i → Nedjeljko Frančula su sa suradnicima radili na određivanju elemenata međusobne transformacije između projekcija i koordinatnih sustava stare i nove izmjere zemljišta na području SRH 1962–66., a rezultate su objavili 1969. u publikaciji Stari koordinatni sustavi na području SR Hrvatske i njihova transformacija u sustave Gauss-Krügerove projekcije. Današnji geoinformacijski sustavi (GIS; → geoinformatika) omogućuju da se neki zadatci koji su se prije rješavali gotovo isključivo na geografskim kartama (razni kartometrijski zadatci) rješavaju izravno u bazama podataka. No za izradbu softvera za bilo koji GIS potrebno je poznavati osnovne i inverzne jednadžbe za veći broj kartografskih projekcija, a i za izradbu karata na temelju podataka iz baze podatka treba se odabrati najbolja kartografska projekcija.

Jedno od osnovnih pitanja službene kartografije izbor je državne projekcije, odnosno izbor državnoga koordinatnog sustava. Takav je izbor bio aktualan početkom XX. st., zatim stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske i stjecanjem neovisnosti Republike Hrvatske. Kako Gauss-Krügerova projekcija ima vrlo široku primjenu u geodetskoj praksi, u mnogim je europskim državama prihvaćena kao službena državna projekcija. Kao takva izabrana je 1924. i za područje bivše Jugoslavije (pravokutne koordinate točaka državne triangulacije računale su se i prikazivale u toj projekciji). Budući da se Republika Hrvatska početkom 1990-ih osamostalila te uzevši u obzir njezino specifično teritorijalno pružanje, bilo je potrebno ponovno otvoriti pitanje njezine najpovoljnije (službene) projekcije. Na temelju prijedloga koji je izradio → Miljenko Lapaine sa suradnicima, Vlada RH je 2004. donijela Odluku o utvrđivanju službenih geodetskih datuma i kartografskih projekcija RH. Prema Odluci je projekcijski koordinatni sustav RH za područje katastra i detaljne državne topografske kartografije koordinatni sustav poprečne Mercatorove (Gauss-Krügerove) projekcije (skraćeno HTRS96/TM, sa srednjim meridijanom 16°30′ i linearnim mjerilom na srednjem meridijanu 0,9999), a projekcijski koordinatni sustav RH za područje pregledne državne kartografije je koordinatni sustav uspravne Lambertove konformne konusne projekcije (skraćeno HTRS96/LCC, sa standardnim paralelama 43°05′ i 45°55′). Za potrebe Oružanih snaga RH 1991. prihvaćen je projekcijski koordinatni sustav univerzalne poprečne Mercatorove projekcije (Universal Transverse Mercator – UTM) u skladu sa Sporazumom o standardizaciji »STANAG 2211«, a koordinatni sustavi kartografskih projekcija temelje se na hrvatskom terestričkom referentnom sustavu. Posebne kartografske projekcije primjenjuju se za izradbu pomorskih i zrakoplovnih karata.

Obrazovanje

O kartografskim projekcijama u srednjim školama predaje se općenito i vrlo malo. Malo više kartografske se projekcije izučavaju u srednjim školama za obrazovanje geodetskog tehničara. No njima se najviše bave znanstvene institucije, posebice → Geodetski fakultet u Zagrebu. Jedan od prvih kolegija koji su se na tom fakultetu bavili kartografskim projekcijama bio je Perspektivne mrežotine kartografijske, koje je na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu izvodio David Segen (prvi je 1889. doktorirao iz područja matematike na zagrebačkom Sveučilištu). Segen je napisao opsežan članak O crtanju mreža za geografijske karte, koji je objavio u Izviešću o Kr. velikoj realci u Osieku potkraj školske godine 1880/81., a u Nastavnom vjesniku je 1893. objavio i članak Osnove reljef perspektive.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije i uspostavljanjem nove države postavljeno je pitanje izbora nove državne projekcije i koordinatnih sustava. Tadašnji direktor katastra povjerio je 1921. rješavanje tog pitanja poznatomu geodetskom znanstveniku, profesoru Antonu Faschingu, koji je za službenu projekciju odabrao Gauss-Krügerovu projekciju.

Na Geodetsko-inženjerskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu → Marije Kiseljak (sv. 4) predavao je Matematičku teoriju kartografije (1922−23) i Kartografiju (1923−25). Na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta od kraja 1945. djelovao je → Vladimir Vranić koji je predavao Matematičku kartografiju te 1927. objavio rad važan za povijest kartografskih projekcija O izvođenju formula sferne trigonometrije s pomoću stereografske projekcije. Konformnim preslikavanjima (s posebnim osvrtom na konformna preslikavanja sfere i elipsoida u kartografiji) bavio se → Željko Marković (sv. 4), profesor matematike na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. → Vilko Niče je u svojoj Perspektivi, koja je od 1953. doživjela nekoliko izdanja, među ostalim obradio i perspektivnu projekciju kugle, a u poglavlju o primjenama centralne projekcije razradio je stereografsku i gnomonsku projekciju.

Na današnjem Geodetskome fakultetu djelovao je Kartografski laboratorij (koji je 1948. osnovao → Ivan Kreiziger), potom je osnovana Katedra za kartografiju (1951) pa Zavod za kartografiju (1956). Iako je nastavna djelatnost u području kartografije postojala i prije osnutka Katedre za kartografiju, od njezina se osnutka razvila i znatna znanstvena i stručna djelatnost. Kontinuitet u nastavi kartografskih projekcija i geodetskoga crtanja održavali su mnogobrojni profesori Geodetskoga fakulteta, među kojima su se istaknuli: M. Kiseljak, V. Vranić, A. Fasching, → Nikolaj Pavlovič Abakumov, → Stjepan Horvat, → Franjo Braum, → Mato Janković, B. Borčić, N. Frančula i M. Lapaine. Kartografskim se projekcijama u svojoj djelatnosti bave i → Hrvatsko geodetsko društvo, → Hrvatsko kartografsko društvo, te časopisi → Geodetski list i → Kartografija i geoinformacije.

gotičko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se javlja u Francuskoj potkraj XII. st. kao posljednji stil srednjega vijeka i traje do XVI. st. U razdoblju gotike sakralno graditeljstvo bilo je glavnim nositeljem umjetničkog izraza. Crkva je, težeći visini, postala plastično virtuozno obrađen skelet gdje je obojeno svjetlo prodiralo kroz ostakljene prozore – vitraje u unutrašnjost. Arhitektonski elementi poput križnorebrastoga svodovlja i zidnih opni rastvorenih šiljastolučnim otvorima pridonijeli su stvaranju osebujnog doživljaja prostora. Figuralna plastika čvrsto je vezana uza zid.

Sakralno graditeljstvo u Hrvatskoj

Različito prihvaćanje i širenje gotike u Hrvatskoj uvjetovale su zemljopisna raznolikost te politička različitost feudalnoga sjevera i kozmopolitske Dalmacije, sažete na prostore gradova-komuna. U njima je bila duboko ukorijenjena tradicija romaničkih klesarskih radionica koje su gotiku prihvaćale u sažetom stilskom izričaju. U kontinentalnom dijelu hrvatskih zemalja, koji nije imao jaku umjetničku tradiciju ni značajnih gradskih umjetničkih središta, gotika je bila prihvaćena bez zadrške te je postala dominantnim stilom srednjega vijeka. U tom području gotički oblici bili su prisutni već sredinom XIII. st., trajali su do XVI. st., a sporadično su se pojavljivali i u XVII. st. (produženje crkve u Lepoglavi). Da je gotika u sjevernu Hrvatsku doprla iz umjetničkih središta izvan Hrvatske, pokazuje primjer zagrebačke katedrale. Uzduž jadranske obale većim dijelom XIII. st. prevladavali su oblici romanike. Unatoč tomu u navedenom razdoblju trogirski kipar majstor Radovan, potpisan imenom na luneti portala trogirske katedrale (1240), svojim je skulpturama nagovijestio novu epohu ranogotičkoga realizma te ostvario vrhunac srednjovjekovnoga umjetničkog stvaralaštva jadranskog bazena. Portal nade na kojem su objedinjeni znakovi kršćanske harmonije, iznosi srž tadašnjega znanja i nagovješćuje duh novoga doba.

Zagrebačka katedrala

Gradnju zagrebačke katedrale, troapsidalne građevine s kontraforima, istaknutom srednjom apsidom i uvučenim transeptom, započeo je 1267. biskup Timotej, nadovezujući se na strukture prve, tzv. predtatarske crkve. Tlocrtnim oblikom građevina podsjeća na tlocrt crkve Saint-Urbain u Troyesu te katedrala u Regensburgu i Dijonu. Prema datumima posveta oltara sv. Petra i Pavla u sakristiji, sv. Ladislava kralja u sjevernoj apsidi (1284), te oltara sv. Marije u južnoj apsidi (1285), pretpostavlja se da je do tada bila završena gradnja istočnoga dijela crkve, transepta i svodova nad istočnim dijelovima bočnih brodova. Izvornim projektom bili su zacrtani širina brodova kao i format cijele građevine. Iako princip protočnosti svjetla nije bio proveden, istočni dio zagrebačke katedrale najrespektabilnije je djelo druge polovice XIII. st. južno od Regensburga. U toj velikoj građevini prepoznaje se recepcija stila rane gotike. Zdanje je zadržalo neka tradicionalna obilježja, poput raščlambe zidnih ploha svetišta s rozetama iznad šiljastolučnih prozora, a prvi se put pojavljuju poligonalni zaključak apsida i križnorebrasti svod.







Kod nas je poligonalni zaključak projektiran prema šesterokutu (kada je stranica poligona jednaka radijusu kruga, a vanjski kutovi su 60 i 30 stupnjeva) ili osmerokutu koji je više zastupljen u općoj izgradnji. Osmerokutni zaključak primjenjuje se na više načina, a bitni faktori bližega određenja tipa zaključka su elevacija, tip svoda i mjesto ključnoga kamena. Šesterokut se rabio prije, a nalazi se na zaključcima bočnih brodova zagrebačke katedrale, dok je u konstrukciji zaključka glavnoga broda bio primijenjen osmerokut.

Katedrala se gradila dugo, a prvotna koncepcija bazilikalne crkve promijenjena je u XIV. i XV. st. u kasnogotičku dvoransku crkvu s neznatno nižim bočnim brodovima. Završena je 1643. izgradnjom gornjega dijela južnog zvonika u kasnorenesansnom stilu (Hans Alberthal) i ponovljenom izvedbom mrežastih svodova nad svetištem. U tom obliku dočekala je historicističku obnovu unutrašnjosti, a poslije potresa 1880. u neogotičkom ju je stilu radikalno obnovio → Herman Bollé. Ta je građevina, tijekom povijesti više puta mijenjane arhitektonske koncepcije, nedovoljno arheološki istražena, posljednja velika gotička katedrala na jugoistoku Europe. Do danas su iz srednjega vijeka sačuvani zidni plašt, sakristija i donji dijelovi zvonika.







Izgradnja katedrala u jadranskoj Hrvatskoj do XIII. st.

Kako su do polovice XIII. st. sve važnije katedrale u hrvatskim zemljama (osim u Šibeniku i Korčuli) bile sagrađene, djelovanje lokalnih kamenarskih radionica bilo je usmjereno uglavnom na dovršavanje ili pregrađivanje postojećih zdanja. Godine 1285. produžena je zadarska katedrala i obnovljeno je njezino zapadno pročelje s nekim elementima gotičkoga stila. Radovi na katedrali u Trogiru u drugoj polovici XIII. st. dopunjuju sliku o tijekovima širenja gotike i kamenarskih radova u Dalmaciji. Kako su zahvate na njezinu predvorju i zapadnom portalu oko 1260. činila nova kamenarska ostvarenja nastala pod utjecajem apulijskih radionica tzv. Friedrichove protorenesanse, trogirska katedrala s propovjedaonicom iz istoga doba smatra se prvim spomenikom prihvaćanja gotike u jadranskoj Hrvatskoj. Njezini svodovi interpolirani 1435. nastali su u kasnijoj fazi prihvaćanja gotičkih struktura.

Uloga crkvenih redova u širenju gotike

U širenju gotike u Hrvatskoj najistaknutiju ulogu imali su crkveni redovi. U sklopu cistercitske opatije u Topuskom koju je osnovao kralj Andrija II (1205–35), ranogotička crkva podignuta je sredinom, a njezino glavno pročelje potkraj XIII. st. Ondje su se prvi put javili svežnjasti stupovi, čvorasti i pupoljasti kapiteli te veliki šiljastolučno završen prozor na pročelju. Građevni sklop nije sačuvan (razrušili su ga Osmanlije 1593), a tlocrt samostana utvrđen je arheološki. Trobrodno zdanje bilo je bez transepta, a to za cistercitsku crkvu iznimno obilježje postalo je pravilom za trobrodne crkve u Slavoniji. Na osnovi sačuvanoga monumentalnog pročelja utvrđeni su elementi bitni za rekonstrukciju elevacije građevine. Svojom visinom od 22 m upućuje na nadsvođenu trobrodnu baziliku s ranogotičkim kapitelima, rebrima i profilacijama zapadne prozorske niše. Uz gradnju istočnoga dijela zagrebačke katedrale biskupa Timoteja, zdanje u Topuskom je u provincijskoj sredini dosegnulo vrhunac koji se više nije ponovio.







Franjevci i dominikanci u jadranskoj Hrvatskoj

Novi propovjednički redovi u središnjem i sjevernom kontinentalnom dijelu zemlje nisu bili prvi vjesnici gotike, ali su utjecali na način gradnje u XIV. i XV.st. širenjem tipičnoga oblika srednjoeuropske provenijencije – jednobrodne crkve poligonalnoga nadsvođenog svetišta s kontraforima te drvenim stropom (tabulatom) nad brodom. Duž hrvatske obale, naprotiv, glavnim nositeljima i širiteljima stila postali su franjevci i dominikanci, s jednostavnim crkvama jedinstvenoga prostora, otvorenoga krovišta s kvadratičnim korom, bez bogate arhitektonske plastike. Njihova prisutnost duž jadranske obale i zaleđa od druge polovice XIII. st. jasno je odredila karakter tadašnjega gotičkog sakralnog graditeljstva. Prve propovjedničke crkve podignute su potkraj XIII. st. u Zadru (sv. Frane i sv. Dominika, 1280) i Puli (sv. Franje, 1285). U arhitekturi franjevaca i dominikanaca u Dalmaciji i Istri prema tlocrtu i elevaciji ustanovljena su dva osnovna tipa crkava: s kvadratičnim korom i izduženim brodom s otvorenim krovištem (franjevačke crkve u Poreču, Zadru i Šibeniku, dominikanska crkva u Trogiru) i s tzv. trodijelnim korom – kvadratičnim svetištem s nešto manjim bočnim kvadratičnim završetcima nadsvođenima križnorebrastim svodovima (franjevačke crkve u Puli, Piranu i Kopru). Neuobičajen oblik svojstven je i drugim mediteranskim redovničkim crkvama (Kreta, Asciano). Trodijelno svetište trebala je imati i dominikanska crkva u Dubrovniku, ali je 1318. dobila peterostranu apsidu s kontraforima, što je vezuje uz sjevernjačka rješenja.







Franjevci i dominikanci podizali su svoje samostanske sklopove uglavnom izvan gradskih bedema, blizu gradskih vrata. Iznimke su franjevački samostani u Zadru i Krku koji su bili podignuti unutar grada, dok su u Dubrovniku, Šibeniku i Senju tek poslije bili obuhvaćeni gradskim zidinama. U Istri su svi bili unutar zidina. Model crkvene građevine stvoren je u skladu jednostavnosti i siromaštva. Budući da su i klesarski radovi bili svedeni na najnužnije, domaće su klesarske radionice tradicionalno vezane uz romaničke oblike postupno prešle u fazu svojevrsnoga romaničkog manirizma.

Oblici romanike i gotike živjeli su usporedno još i u sljedećem stoljeću, a dalmatinski gradovi su postupno prihvatili oblike kasne gotike djelovanjem stranih majstora tek potkraj XIV. st. Ta heterogenost umjetničkoga stvaralaštva druge polovice XIII. st. i dijela XIV. st. primjetna je u graditeljskoj i svekolikoj kulturi Dalmacije, a najjače se očituje na dva ključna spomenika – klaustru franjevačkog samostana u Dubrovniku i zvoniku splitske katedrale. Klaustar franjevačkog samostana u Dubrovniku djelo je majstora Mihoja Brajkova iz Bara (1348). Njegovi romanički kapiteli prikazuju srednjovjekovni bestijarij, dok ranogotički stupovi koji nose gotičke lukove arkada predstavljaju novi stil. Gradnja zvonika splitske katedrale protegla se iz XIII. u XIV. st. Ostvaren u romaničkim oblicima, s gotičkom prozračnošću i stepenastim sužavanjem prema vrhu, usprkos obnovi početkom XX. st., jedinstven je zvonik na Mediteranu. Manja crkvena zdanja, pretežno u ruralnim sredinama, zadržala su stare oblike, no tijekom vremena dobila su šiljastobačvaste svodove, što je rezultat spajanja dvaju iskustava – tlocrtne dispozicije romanike te gotičke elevacije i svođenja.







Franjevci, dominikanci i drugi crkveni redovi u kontinentalnoj Hrvatskoj

Iako su u kontinentalnu Hrvatsku franjevci stigli već početkom XIII. st., prva franjevačka zdanja podignuta su ondje tek u posljednjoj četvrtini XIII. st. (Požega) te u XIV. st. (Zagreb, Virovitica, Našice, Lučica, prva faza izgradnje samostana u Iloku). Bila su smještena uz utvrđene kastrume (Varaždin, Požega) ili biskupska središta (Zagreb, Đakovo, Krbava, Modruš). Samostane je osnivalo plemstvo uz svoje plemićke gradove (burgove) ili na svojim posjedima. Među njima najistaknutije su plemićke obitelji bile Iločki, Berislavići, Grabarski, Korogy, Morovići, Gorjanski, te posebice Frankopani (Modruš, Brinje, Senj, Trsat). Raspored samostanskih prostorija uspostavili su benediktinci, a franjevci su ga preuzeli od cistercita. Budući da je regula propisivala i način izgradnje, moguće je pratiti raspored prostorija te izgradnju tornjeva. U srednjovjekovnoj kontinentalnoj Hrvatskoj djelomično su sačuvani samostani u Remetincu kraj Novog Marofa i Šarengradu.

Poligonalna svetišta u franjevačkim zdanjima s kraja XIII. st. bila su kratka (Požega), a tijekom XIV. i XV. st. izdužila su se. Franjevačke crkve iz toga razdoblja u Našicama, Zagrebu, Kobašu i Kloštru Podravskome odlikuju se tipičnim dugim franjevačkim korom. Dominantno srednjoeuropsko obilježje određivalo je opću izgradnju sve do XV. st. i početka XVI. st., a prepoznatljivo je već na najranijem spomeniku, franjevačkoj crkvi u Požegi, jednobrodnoj građevini poligonalnoga svođenog svetišta s tabulatom u brodu. Kasna gotika srednjoeuropskih značajki u kontinentalnoj Hrvatskoj bila je posebice istaknuta oblikovanjem svodova, što jadranska Hrvatska kao ni ostale mediteranske zemlje nisu poznavale.

Svetište kakvo je bilo u XIV. st., u tom razdoblju svođeno križnim svodom, postalo je kompleksnije. Rebro više nije bilo dio konstruktivnog sustava, već je postalo ukrasom na gornjoj ljuski prostora gdje igra svjetla i sjene na napetoj mreži stvara sažetu prostornost. Prvi mrežasti svod javlja se u svetištu crkve sv. Marije u Lepoglavi. U konstrukciji svoda vidljiva je heterogenost majstora; na svodu u zaključku zvijezda je povezana rombom s križnim svodom u predjarmu. Lepoglavska crkva otvorila je put oblikovanju gornje ljuske prostora u tadašnjoj Slavoniji.







Mrežasti svod usporednih rebara u koru zagrebačke katedrale izveden je 1485., a moguće je da su po uzoru na njega svođene i crkve u Taborskom, Radoboju, Petrovskom, Plemenšćini i Zajezdi. Drugo svođenje na bačvasto oblikovanoj podlozi franjevačke crkve u Remetincu snizilo je prostor svetišta (1490). Mreža rebara tvori zvijezde. Slični svodovi nalaze se u dunavskoj školi (Donauschule), a njegovo oblikovanje gotovo je identično svodu spavaonice Vladislava II. Jagelovića u Praškome gradu (prije 1490., majstor Hans Spiessa). U svetištu remetinečke crkve rebra izlaze iz konzola u njezinu brodu, kao i u gradečkoj crkvi sv. Marka, rastu iz stupa bez prijelaza, dok u kapeli pod tornjem u Novoj Rači (kraj XIV. st.) izravno rastu iz zida križajući se da bi stvorila zvijezdu. Ostatci sličnoga svoda sačuvani su u voćinskoj franjevačkoj crkvi sv. Marije (nanovo je izgrađena 2011., a izvorni dio pete svoda konzerviran je na zidu). Dominikanci u Slavoniji nisu bili rašireni poput franjevaca, vezanih uz feudalce. Njihova je zadaća bila borba protiv hereze te bogumilskog pokreta u Bosni i na granicama prema Hrvatskoj. U Bosnu su došli 1239., a kako nisu izvršavali svoju zadaću, zamijenili su ih franjevci. Dominikanske crkve u pravilu imaju kvadratično svetište (Čazma, Jastrebarsko), a iznimka je crkva u Požegi, gdje je poligonalno svetište bilo uvjetovano načinom opće izgradnje. Kvadratično svetište javlja se i u crkvi augustinaca u Velikoj.













U XIV. i XV. st. građevinska se djelatnost intenzivirala, a pojavili su se i novi crkveni redovi (pavlini u Lepoglavi, Sveticama i Kamenskom). Samostane je osnivalo visoko plemstvo, posebice knezovi Celjski i Krčki (od XV. st. zvani Frankopani), a njihovi posjedi postajali su glavna umjetnička žarišta. Knezovi Krčki svojim su posjedima od priobalja zašli duboko u kontinent, te time povezali primorje sa središtem Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Među njima ističu se Brinje (grad Sokolac), Modruš, Bosiljevo, Slunj, Novigrad, Svetice i Kamensko. Tim putem širila su se likovna strujanja srednje Europe, podalpskih zemalja i Mediterana. Mrežasti svod sa zvjezdastim rasporedom rebara na devet ključnih kamena u kapeli sv. Vida u krčkoj katedrali nosi grbove Frankopana. Ondje je vidljiv utjecaj zapadnoeuropskih središta gotike, a visoka kvaliteta izvedbe i virtuoznost klesanja predstavljaju majstora s iskustvom mediteranskoga načina obradbe kamena. U Brinju je početkom XV. st. podignuta dvoetažna dvorska kapela.







Šibenska i korčulanska katedrala

Katedrale u Šibeniku i Korčuli, izgrađene početkom XV. st., glavna su vrela likovnoga govora quattrocenta u Dalmaciji. Ondje se očituju zapadnoeuropska i venecijanska cvjetna gotika (gotico fiorito). Najistaknutiji majstor Bonino iz Milana kiparsko je iskustvo stekao na izgradnji milanske katedrale, a u Dalmaciji je djelovao od 1412. U Korčuli je isklesao zapadni portal katedrale, u Dubrovniku radio kod dominikanaca te na izvedbi Orlandova stupa, u Splitu u katedrali izveo kapelu sv. Dujma, a u Šibeniku je kao protomagistar isklesao skulpture za sjeverni i južni portal katedrale. Njegova skulptura nosi obilježja naturalizma i djeluje ukočeno i arhaično. Boninov način izradbe skulpture i ukrasa prihvatile su lokalne radionice, pa veći broj djela iz trećega i četvrtoga desetljeća XV. st. pokazuje utjecaj lombardske gotike.

Iz venecijanske graditeljske i kamenarske radionice 1441. vratio se u domovinu njezin najznačajniji graditelj i kipar toga doba → Juraj Dalmatinac. Ondje je nastavio voditi gradnju šibenske katedrale kao njezin doživotni protomagistar. Njegova djela u Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i Anconi odredila su stil druge polovice XV. st. diljem Jadrana. Radio je iznimno brzo, a njegova velika radionica proširila je oblike cvjetne gotike. U arhitektonskim rješenjima i dekoraciji bio je majstor gotike, dok je u skulpturalnim djelima pokazivao raspon od gotike do klasične skulpture. Nastavljajući započeti projekt u Šibeniku, produžio je katedralu prema istoku te izmijenio starije prostorno rješenje uvođenjem upisanoga transepta i triju poligonalnih apsida. Umetanje blokova bijelog kamena i dekorativne crvene rapske breče na istočnom dijelu crkve specifičnost je njegove gradnje. Uzor takvom tretiranju kamena je gradnja u drvu, koju je Juraj također poznavao te uporabio u drugom mediju. U južnu apsidu smjestio je krstionicu (1441), bočno od nje sakristiju podignutu na stupove, a na apside je postavio vijenac portretnih glava. Time je istočni dio crkve, okrenut prema glavnoj komunikaciji, prolazu prema moru, dobio gotovo svjetovno značenje; arhitektonskim i dekorativnim sredstvima na do tada neviđen način promijenio je semantiku građevine. Godine 1452–54. podignuo je crkvu do visine glavnoga broda što je označio vijencem, pripremio je četiri stuba za podizanje kupole, izgradio bočne kapele, nadsvodio transept, a od dijelova koje je isklesao Bonino iz Milana sastavio sjeverni i zapadni portal. U suradnji sa svojom radionicom je na vijencu na pročelju sjevernoga bočnog broda postavio na trecentistički način niz ljudskih i životinjskih glava na konzolama koje nose slijepe arkade.













Katedrala u Korčuli, podignuta početkom XV. st. na mjestu starije crkve od koje su zadržane tri apside, trobrodna je bazilika s triforijem, arkadama sa šiljastim lukovima, bočnim brodovima presvođenima križnim svodom bez rebara i ugaonom plastikom na stupovima. Potkraj XV. st. gradnju je preuzeo korčulanski klesar i graditelj Marko Andrijić. Izveo je gornje dijelove crkve i pročelje, a gornji kat zvonika završio je 1481. kupolom s lanternom. To malo remek-djelo istodobno predstavlja Andrijićevo graditeljsko i kiparsko umijeće.

Sakralno graditeljstvo od XIV. do XVI. st. u Istri

Istru su odredila dva umjetnička toka – mediteranski i sjeverni. U XIV. st. obalni i južni dijelovi Istre i riječne doline bili su venecijanski posjed, dok je unutrašnjost Istre sa središtem u Pazinu bila posjed grofova Goričkih, poslije Habsburgovaca. Već spomenute propovjedničke crkve u obalnim gradovima utjecale su na izgradnju u unutrašnjosti, primjerice na trobrodnu crkvu sv. Petronile s četvrtastom apsidom pokraj Dvigrada. Manje građevine u unutrašnjosti zadržale su romaničku tradiciju, tzv. istarski oblik crkve s upisanom apsidom, a tek je poslije došlo do preoblikovanja svetišnog dijela u apsidu (crkva sv. Nikole u Rakotulama). Glavnina arhitekture do XV. st. u unutrašnjosti istarskoga poluotoka može se odrediti kao pučka. Male romaničke građevine su u gotici dobile nadsvođenje; crkve sv. Antuna opata u Barbanu i sv. Trojstva u Žminju imaju šiljastolučni svod, dok je pravokutni tlocrt crkve sv. Katarine u Lindru uveo križni svod na dva jarma.

Od sredine XV. st. do sredine XVI. st. svetišta većih crkava (sv. Franje u Pazinu, sv. Marije u Božjem Polju) izvođena su poligonalno, što je u Istru stiglo preko Tirola i Furlanije posredovanjem kranjskih radionica. Pazinska franjevačka crkva i tlocrtom i mrežastim svodom potvrđuje svoje izvorište u umjetnosti podalpskih zemalja. Kasnogotičko svetište zborne crkve sv. Nikole u Pazinu zvjezdasto raspoređenih rebara, koje je 1441. gradio južnotirolski majstor, uzor je za manje crkve XV. i XVI. st. (Oprtalj, Božje Polje, Lovran). Sjevernjački oblici doprli su i u gotičku arhitekturu Rijeke. Samostanska augustinska crkva sv. Jeronima (1315–1409., poslije barokizirana) je izvorno imala poligonalno svetište i kontrafore. U baroknom zdanju sačuvale su se i gotičke kapele sv. Trojstva i Bezgrešnog začeća s gotičkim freskama. Navedene gotičke gradnje imaju osobine tzv. alpske gotike.

Svjetovno graditeljstvo u Hrvatskoj

Stambeno graditeljstvo u jadranskoj Hrvatskoj

Gotička stambena kuća proizašla je iz romaničke gradske kuće, koja je u cjelini stambenoga bloka obuhvaćala prostorije za stanovanje, poslovne aktivnosti i dvorište. Tijekom vremena su spajanjem građevnih čestica kuće postajale veće, a dvorišta prostranija, s većim naglaskom na privatnost. Na pročeljima se povećavao broj otvora (kuća Ciprijana Zaninova u Splitu nastala 1394., trogirski i šibenski primjeri). U XIV. st. pojavili su se otvori gotičkih oblika – šiljastolučna vrata i prozori, a sredinom stoljeća trifore (palača Klementa Gučetića u Dubrovniku, graditelja Mihoja Brajkova i Bokše Radomilića). Tlocrti su postali razvedeniji, a pročelja bogatije ukrašena. Umjesto malih kuća s radionicama ili trgovinama podizale su se reprezentativne gradske kuće bogatih trgovaca i posjednika.

Najreprezentativnije palače, nastale u XV. st., bile su opremljene kamenarskim radovima u stilu cvjetne gotike. Na pročeljima dominiraju visoke trifore ili kvadrifore plastički naglašavajući piano nobile. I ondje su u prizemlju bili povezani stambeni i gospodarski dio. Te su kuće u pravilu imale dvorište s trijemom zatvoreno visokim zidom s impozantnim portalom. Arkade trijema okruživale su dvorište s krunom bunara; iz dvorišta su vanjske stube vodile na prvi kat. U svakom gradu na jadranskoj obali, od Poreča do Kotora, sačuvano je nekoliko patricijskih palača s karakterističnim gotičkim i kasnogotičkim prozorima, vratima i portalima, a najraskošniji je primjer Velika Papalićeva palača u Splitu, izgrađena sredinom XV. st.







Fortifikacijsko graditeljstvo u kontinentalnoj i jadranskoj Hrvatskoj

U kontinentalnom dijelu zemlje u XIV. i XV. st. glavnom zadaćom svjetovne arhitekture postala je izgradnja feudalnih burgova, gradskih kula i zidina (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Stambene kuće u gradovima, uglavnom građene od drva, nisu se sačuvale. Ta izgradnja obilježena je mnogobrojnim burgovima – plemićkim gradovima koji su nastajali od XII. do XV. st. U XIII. st. bili su podignuti Medvedgrad, Cesargrad, Ozalj, Milengrad, Ružica, Samobor i grad Tržan, a u XIV. st. Cetingrad, Slunj, Susedgrad, Zrin i Šarengrad. Burg se sastojao od fortifikacijskih zidova koji su činili njegov obod (Đakovo, Ilok, sa zidovima od opeke), branič-kule, stambenih prostora (palasa) te kapele (Krapina, Brinje, Ružica). Mnogi su od njih tijekom vremena propali ili su sačuvani samo djelomično. U novonastalim (Medvedgrad), obnovljenim ili nadograđenim burgovima uređivali su se prikladni stambeni prostori, s dvoranama i kapelama. Ponekad je dolazilo i do sjedinjenja dvorca i utvrde, primjerice u frankopanskom Sokolcu u Brinju.

U gradovima Dalmacije fortifikacije prate obod grada (Dubrovnik, Korčula, Trogir, Cavtat). U XIV. st. Dubrovnik je započeo izgradnju fortifikacijskoga poteza, tzv. Velikoga zida, kao zaštitu novoosnovanim gradovima Stonu i Malom Stonu. Drugi dalmatinski gradovi su također osuvremenili svoje bedeme gradnjom novih kula (Korčula, Split, Trogir, Šibenik). Građevni materijal posvuda je bio kamen, u jadranskoj Hrvatskoj klesani kamen, a u kontinentalnoj Hrvatskoj prevladavali su lomljenac i opeka (kapela sv. Stjepana u Čazmi, kapela sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu, crkva sv. Luke – Lučica u Lipovcu).

Urbanizam

Urbanizam u Dubrovniku i drugim gradovima jadranske Hrvatske

U razdoblju gotike stvorena je univerzalna urbana kultura Europe. Uzduž jadranske obale srednjovjekovni gradovi-komune, zaštićeni zidovima i utvrdama, preoblikovali su se, proširivali i postajali žarišta umjetničkoga života. Gradili su se planirani gradovi, planirano su se gradili dijelovi gradskoga prostora (Dubrovnik) ili prostora nadomak gradskih zidina (Trogir). Najviše planiranih naselja nastalo je na području Dubrovačke Republike – u XIV. st. Ston i Mali Ston, a u XIV/XV. st. Orebić, Cavtat i dubrovačko predgrađe Pile. Obilježje tih naselja je ortogonalna mreža komunikacija s gusto izgrađenim stambenim površinama organiziranima u blokove ili nizove, rjeđe sa slijepim prilazima i dvorištem.







Dubrovnik, trgovački grad, u srednjem vijeku zauzeo je najznačajnije mjesto u gradogradnji jadranske obale. Jugoistočno uz castellum nastala je najstarija urbana struktura Pustijerna; ondje je u IX. st. izgrađena katedrala s baptisterijem, a na njezinu je mjestu nastala današnja barokna. Ti su dijelovi grada bili ograđeni zidovima, a izvan njih je nastalo podgrađe (burgus). U XIII. st. započela je regulacija grada, izgrađeni su novi gradski zidovi i kule, a Pustijerna je pravilnim rasporedom prekrila ruševne stare strukture. Planom zapisanim u Dubrovačkom statutu iz 1272. u suburbiju je bila zasnovana ortogonalna mreža ulica s blokovima kvadratnoga ili izduženoga pravokutnog tlocrtnog oblika. Ideja glavnoga trga, Place, nastala je u XIII. st. Godine 1296. reguliran je sjeverni dio grada (Prijeko), s gustom mrežom paralelnih ulica i uskim nizovima kuća. Statutom su na reguliranim prostorima bile određene širine ulica, tlocrtne dimenzije i visina građevina, a izgradnja balkona i vanjskih stubišta bila je zabranjena. Vlastela i pučani morali su se pridržavati tih odluka. Stambene građevine bile su jednostavne, bez dvorišta, s prostorijama za obrt u prizemljima. Kuće patricijata bile su luksuznije, ukrašene klesarskim radovima, prozorima i portalima. Središte komune s komunalnim građevinama kneževim dvorom, vijećnicom, fontikom (žitnicom), carinarnicom i kovnicom novca je na istočnoj strani grada. Proces urbanističkog oblikovanja i komunalnog uređenja Dubrovnika dovršen je u XIV. i XV. st. Vodovod Onofrija della Cave (1436) i kanalizacija (XV. st.), koja služi do danas, bit su urbanističke infrastrukture.

U XIII. st. nastala je Korčula, u XV. st. novi dio Cresa, Pasike u Trogiru, pojedini dijelovi istarskih gradova Buja, Gračišća i Plomina te Hvara (gradska jezgra u zidinama). Kupnjom Pelješca 1333., da bi odijelio zahumsko zaleđe i osigurao dva novoosnovana naselja Ston (1334) i Mali Ston (1335), Dubrovnik je započeo graditi tzv. Veliki zid. Duljine oko 5,5 km, bio je jedan od najvećih fortifikacijskih zahvata u srednjovjekovnoj Europi. Godine 1336. donesena je odluka da se u Stonu i Malom Stonu prostor podijeli pravilnom mrežom ulica te u svakom gradu izgradi 150 kuća veličine 3 × 2 sežnja u 15 pravilnih blokova. Urbanistička struktura novih dijelova Dubrovnika postala je predloškom svih planiranih naselja na širem području Republike. Jezgra im je sastavljena od stambenih zona s pravilnim rasterom ulica, a građevine javne namjene i veće javne površine smještene su na obodima prostora naselja. Grad Korčula smješten je na brežuljkastom poluotočiću, ovalnog oblika i pravilnog urbanističkog rasporeda koji svojom središnjom uzdužnom ulicom u smjeru sjever–jug, s lijevo i desno paralelno postavljenim poprečnim ulicama podsjeća na riblju kost. Katedrala je izgrađena na središnjem položaju, uz trg na najvišoj točki naselja, dok se središte svjetovne, komunalne vlasti nalazilo kraj glavnoga ulaza u grad. Povezivanjem tih točaka nastala je glavna uzdužna ulica, koja se proteže od sjeverne do južne gradske kule. U XIV. st. izgrađeni su knežev dvor i komunalna vodosprema (bunari), a katedrala je dobila svoj završni oblik. U tom razdoblju podignute su kamene kuće, zbog uskih ulica višekatne, a na nekima od njih bili su postavljeni i balkoni.













Urbanizam u kontinentalnoj Hrvatskoj

Tematika o istodobnim urbanim strukturama kontinentalne Hrvatske, nasuprot kozmopolitskoj Dalmaciji, zemlji gradova, znatno je složenija. Ivan Česmički (Ianus Pannonius, 1434–1472), pjesnik i humanist, u epigramu In Slavoniam naveo je da je »rođen u Slavoniji, zemlji gdje su sama sela a grada nema«. Rođen je u Čazmi, a pripadao je humanističkomu krugu kralja Matije Korvina. Boravio je u Italiji, Budimu, Pečuhu, a umro je na Medvedgradu. Poznavao je talijanske gradove i njihove kamene arhitektonske strukture, kakve se ne nalaze u tadašnjoj stambenoj arhitekturi Slavonije. Iz toga razdoblja u naseljima (Gradec/Zagreb i Ilok) nema ni jedne kamene kuće, a nisu sačuvane ni drvene, zbog čega se urbane strukture mogu naslutiti samo u otisku.

Gradec je bio formiran u XIII. st. uz biskupski grad, a 1242. postao je slobodnim kraljevskim gradom i stekao municipalna prava, pravo biranja suca i održavanja sajmenoga dana na praznik sv. Marka. Nije poznato kada su zacrtane ulice i određene dimenzije blokova i građevnih čestica, a na temelju današnjega izgleda i crteža iz XVI. st. zna se da je bio opasan zidinama i kulama i da je u središtu bio glavni trg sa župnom crkvom sv. Marka. Od južne ulazne kule Lotrščaka k sjeveru vodi široka ulica do južnoga portala crkve. Dvije poprečne ulice smjera istok–zapad određuju obod trga. Takav model grada nalazi se u novoosnovanim njemačkim gradovima XII–XIII. st. koji su, nasuprot Gradecu, na trgu imali gradske vijećnice. Najbliži primjer Gradecu je Dresden. Kuće na Gradecu gradile su se u velikim četvrtastim blokovima, a uz gradske zidove u užim nizovima. Prvi prikaz Zagreba iz 1566. inženjera Nicola Angielinija (inačica u Östereichische Nationalbibliothek) vjerno prikazuje raspored blokova.







Osim Gradeca, među gradovima s municipalnom samoupravom u sjevernom dijelu zemlje ističe se Ilok, feudalni grad koji je svoj statut dobio tek 1526. Prema karti Luigija Ferdinanda Marsiglija iz XVIII. st. unutar gradske jezgre duguljasta oblika, ograđene zidovima od opeke, tri crkve i dvor knezova Iločkih povezivale su dvije gradske longitudinalne komunikacije u smjeru istok–zapad, Šarengradska i Lončarska ulica.

građevna regulativa, skup zakona i podzakonskih akata koji uređuju proces gradnje i održavanja građevine, te njezino uklanjanje; planiranje, uređenje i gospodarenje prostorom; obvezne odnose među sudionicima procesa gradnje; certifikaciju odgovornih sudionika i korištenih građevnih proizvoda, kojih posljedice utječu na javni red. U građevnu regulativu u širem smislu ulaze zakoni i podzakonski akti koji uređuju druga zakonodavna polja (ekonomija, obvezni odnosi, školstvo, itd.), kojih se pojedinačne odredbe ili skupine odredbi odnose na graditeljstvo.

Postanak i razvoj građevne regulative uvjetovan je povećanjem građevinske djelatnosti u određenom razdoblju na području gdje je vladala slobodna razmjena dobara, za razliku od vladavina gdje zakoni nisu bili potrebni ili zajednica gdje je postojalo usmeno običajno pravo. Prvi građevni propisi nalaze se u Hamurabijevu zakoniku u Babilonu u XVIII. st. pr. Kr.

Početci i razvoj u Hrvatskoj do sredine XIX. st.

Ilirski stanovnici područja današnje Hrvatske gradili su bez građevnih propisa. Osnivanje rimskih gradova i tipologiju izgradnje regulirali su principi centurijacije (antičke tehnike katastarske premjere poljoprivrednog zemljišta na pravilne čestice), odn. gradnje kamenom i drvom. Pod utjecajem Justinijanova zakonodavstva Corpus Iuris Civilis razvijena su dva srednjovjekovna sustava municipalnoga građanskog prava: gradske povelje u panonskome dijelu Hrvatske koje su ovjeravali hrvatski, poslije hrvatsko-ugarski kraljevi, odn. gradski statuti u primorskome dijelu Hrvatske, kako pod vlašću Mletačke Republike (Venecija) tako i u samostalnoj Dubrovačkoj Republici. U Dubrovniku je već u XIII. st. bila propisana gradnja lateralnih kanala između nizova zgrada (odrine), a novoosnovani grad Ston dobio je dubrovačke građevne propise. Francuski car Napoleon I. Bonaparte je u Lombardiji propisao uvođenje civilnih stručnjaka (professionali civili), iz čega se nakon revolucije 1848. razvio austrijski sustav civilnih tehnika (Ziviltechniker), koji vrijedi i danas.

Razdoblje 1850–1918.

Godine 1850. donesen je prvi građevni propis na hrvatskom jeziku, Naredba o prijemu pitomaca građevinske struke i polaganju državnog ispita, kojom je osnovana Hrvatsko-slavonska zemaljska građevna direkcija. Godine 1857. proglašen je dvojezični njemačko-hrvatski Red gradjenja (Bauordnung) za zemaljski glavni grad Zagreb. U austrijskim zemljama donesen je 1860. propis o civilnim tehnicima (tehničarima), koji je do 1863. implementiran u Istri i Dalmaciji, gdje je građevni red proglašen 1874. odn. 1886. Zahvaljujući samostalnosti Hrvatske u unutarnjim poslovima Ugarske, ban Ivan Mažuranić ozakonio je 1877. analogni propis s cijenama usluga preuzetima iz austrijske regulative, kojim se uvodi red u stjecanje tehničkih zvanja i određivanje djelokruga poslova u graditeljstvu. Godine 1878. osnovan je → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu, koji je počeo raditi kao neformalna komora ovlaštenih inženjera, arhitekata i geometara. Godine 1882. ustrojena je Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu, 1884. u Hrvatskoj je preuzet ugarski Obrtni zakon, a 1889. donesena Regulatorna osnova grada Zagreba. U razdoblju 1899–1900. bila su donesena četiri građevna reda: za Plitvička jezera, za gradove Varaždin, Osijek i Zemun, za ostale gradove, te za ladanje (sela i mjesta). Godine 1911. postrožen je propis o civilnim tehničarima, kojim su uvedeni ovlašteni strojarski i elektro-inženjeri, odnosno strogi ispit za ovlaštenje (rigoroz; provodio se do 1925). Iste godine donesen je propis o betonskim i armiranobetonskim konstrukcijama, prema suvremenim austrijskim i njemačkim propisima, kao i naredba o ispitivanju parnih kotlova. Propis o ustrojstvu Tehničke visoke škole Zagreb s odjelima i tečajevima (Arhitektonski, Građevno-inženjerski, Kulturno-inženjerski, Kemičko-inženjerski, Strojarsko-inženjerski, Elektro-inženjerski, Brodograđevno-inženjerski, Brodostrojarsko-inženjerski odjel i Geodetski tečaj) te s pravom provođenja doktorskih ispita donesen je 10. prosinca 1918.

















Razdoblje 1919–45.

U Beogradu je 1919. osnovano Ministarstvo građevina Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je sadržavalo osam regionalnih direkcija, od kojih su neke bile nasljednice direkcija austrijskih i ugarskih pokrajina. Ispit za ovlaštenje polagao se u Beogradu od 1925. do 1939. Pravila za provođenje arhitektonskih natječaja donesena su 1921., bez djelatnih sankcija za prekršitelje. Društva inženjera i arhitekata ujedinjena su 1919. u Jugoslavensko udruženje sa sjedištem u Zagrebu, koje je nastavilo obavljati upravne poslove ovlaštenih inženjera. Uredbama iz 1924. su privremeno regulirani prava i obveze ovlaštenih inženjera, te osnovane inženjerske komore pod patronatom regionalnih direkcija. Građevinski zakon donesen 1931. propisao je cijeli proces građenja, od urbanističkog planiranja i regulacije, preko urbane komasacije, kontrole građevnih proizvoda i uvođenja normizacije (JN – jugoslovenske norme) do postupanja s prirodnim i kulturnim dobrima. Njemački propisi za armirani beton preneseni su 1932., a 1935. propisani su prevedeni Švicarski propisi za armirani beton, koji su vrijedili do 1946 (u specijalnim slučajevima sve do 1971). Godine 1932. donesen je Zakon o radnjama, koji je među ostalim detaljnije propisao kompetencije građevinskih tehničara (majstora graditelja, zidara, tesara itd.). Od 1933. do 1937. donesen je velik broj normi, osobito za čelične konstrukcije, za izvođenje radova od armiranog betona i dr. Godine 1937. prihvaćen je Zakon o ovlašćenim inžinjerima i arhitektima, koji je moderno regulirao odnose između projektanata i izvođača. Početkom 1940. Banovina Hrvatska je osnivanjem Odjela za tehničke radove preuzela potpunu suverenost u polju graditeljstva. Ispiti za ovlaštenje (rigoroz) vraćeni su u Zagreb, inženjerske su se komore osamostaljivale, a početkom 1941. osnovan je Odbor za normizaciju, koji se bavio uvođenjem građevnih normi. Nezavisna Država Hrvatska proglašena 1941. u potpunosti je preuzela građevnu regulativu Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske. Građevinsko je gospodarstvo militarizirano, a građenje privatnih građevina strogo ograničeno. Rad na normizaciji građenja nastavljen je (HN – hrvatske norme) prevođenjem i preradbom njemačkih industrijskih normi DIN.









Razdoblje 1945–91.

Potkraj II. svj. rata i formiranjem zajedničke jugoslavenske vlade 1944. s resorom Ministarstva građevina građevna je regulativa ponovno centralizirana. Postojeća je građevna regulativa ukinuta 1946., ali je do donošenja nove privremeno ostavljena na snazi. U razdoblju 1947–64. donosili su se Privremeni tehnički propisi za pojedina područja koja su morala biti hitno regulirana, posljednji za gradnju u seizmičkim područjima. Inženjerske komore ukinute su 1946. i zamijenjene Društvima inženjera i tehničara, koja su provodila stručne ispite za odgovorne projektante. Nakon ukidanja jugoslavenskog Ministarstva građevina 1950., Hrvatska je samostalno donosila sukcesivne zakone o izgradnji objekata, zakone o građevinskoj inspekciji, odn. zakone o prostornom planiranju. Tehničku regulativu donosio je jugoslavenski Savezni sekretarijat za trgovinu i industriju, odn. sukcesivna tijela. Sredinom 1960-ih doneseni su propisi o čeličnim konstrukcijama, potkraj 1960-ih propisi o toplinskoj i zvučnoj zaštiti, standardi o stanovanju, te propisi o atomskim skloništima. Pravilnik za beton i armirani beton donesen je 1971 (noveliran 1987), a 1983. Pravilnik za izgradnju u seizmičkim područjima.









Od hrvatskog osamostaljenja

Nakon raskida veza s jugoslavenskom državom, Republika Hrvatska preuzela je postojeću tehničku regulativu, koja je nazvana Priznati tehnički propisi i sukcesivno je novelirana sve do pristupanja Europskoj uniji 2013., kada su preuzeti EUROCODE propisi o projektiranju nosivih konstrukcija, s pripadajućim hrvatskim dodatcima o utjecaju vjetra, potresa i drugih lokalnih čimbenika. Zajednički zakon o gradnji i prostornom uređenju, poslije posebni zakoni o gradnji odnosno prostornom uređenju, donosili su se i novelirali sukcesivno do 2013. Sustav inženjerskih komora obnovljen je 1998. osnivanjem Hrvatske komore arhitekata i inženjera u građevinarstvu, koja je ukinuta 2010., kada su strukovni razredi postali zasebne komore inženjera odnosno arhitekata (→ Hrvatska komora arhitekata; → Hrvatska komora inženjera građevinarstva).

Osnovni zakon koji danas uređuje proces gradnje u RH jest Zakon o gradnji (posljednja novelacija 2019), dok postupanje građevinske inspekcije regulira Zakon o Državnom inspektoratu (posljednja novelacija 2023), a obnovu zgrada Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije (donesen 2023). Proizvodnju, trgovinu, certificiranje i promet građevnih proizvoda uređuje Zakon o građevnim proizvodima (posljednja novelacija 2023), odn. Uredba EU 305/2011 o utvrđivanju usklađenih uvjeta za stavljanje na tržište građevnih proizvoda (posljednja novelacija 2019). Zakoni koji uređuju regulirane profesije u graditeljstvu jesu Zakon o komori arhitekata i komorama inženjera u graditeljstvu i prostornom uređenju (posljednja novelacija 2019) i Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (posljednja novelacija 2023). Zakoni kojima se regulira prostorno uređenje jesu Zakon o prostornom uređenju (posljednja novelacija 2023), Zakon o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje (posljednja novelacija 2019), Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina (donesen 2015), Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (posljednja novelacija 2020) te Zakon o državnoj izmjeri i katastru nekretnina (posljednja novelacija 2022). U građevnu regulativu u širem smislu danas spadaju zakoni o autorskim pravima, komunalnom gospodarstvu, normizaciji, akreditaciji i mjeriteljstvu, energetskoj učinkovitosti, zaštiti okoliša, prirode i kulturnih dobara, zaštiti na radu, zaštiti od buke, zaštiti od požara, stanovanju, turizmu, kulturi, obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi, obrani, prometu, moru, energetici i trgovini.

Pičman, Josip (Lekenik, 14. II. 1904 – Zagreb, 7. II. 1936), arhitekt, predstavnik modernoga arhitektonskog izričaja, jedan od najinovativnijih hrvatskih arhitekata u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je 1929. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Godine 1930. radio je u atelijeru arhitekta Hansa Poelziga u Berlinu, gdje je sudjelovao u izgradnji tvornice I. G. Farben u Frankfurtu na Majni, što je znatno utjecalo na njegov odnos prema modernoj arhitekturi, osobito prema primjeni novih materijala i tehnologija. Nakon godinu dana vratio se u Zagreb, gdje je kratko djelovao u atelijeru → Huga Ehrlicha, a od 1932. samostalno, najčešće u suradnji s → Josipom Seisselom. Posljednje dvije godine života bio je asistent volonter na zagrebačkom Tehničkome fakultetu na katedri → Janka Holjca (Gospodarsko i industrijsko graditeljstvo). Jedan je od osnivača i član → Radne grupe Zagreb (1932), koja se zauzimala za progresivne ideje moderne arhitekture.

Iako je profesionalno djelovao nepunih sedam godina, u tom razdoblju izradio je više od 30 idejnih studija i natječajnih projekata (Glavna pošta u Beogradu, s A. Baranyaijem, 1930; Zakladni blok u Zagrebu, s J. Seisselom, 1932; Hrvatski kulturni dom na Sušaku, 1934. i dr.), od kojih je izvedeno tek nekoliko: planinarska kuća u Suhom (1928), u Zagrebu – obiteljska kuća Zimpermann u Zvonimirovoj ulici 92 (s I. Velikonjom, 1931), stambena zgrada Puk u Gajevoj 23 (sa S. Hribarom i I. Velikonjom, 1933) te mljekarski i agronomski paviljon Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta na Svetošimunskoj cesti 25 (s Radnom grupom Zagreb, 1935). Neki od njegovih neizvedenih projekata objavljeni su 1932. u zborniku o modernoj arhitekturi Problemi savremene arhitekture (uredio S. Planić). Izlagao je na III. izložbi → Udruženja umjetnika Zemlja (1931) i na II. izložbi jugoslavenske suvremene arhitekture u Beogradu (1933). Kao član Radne grupe Zagreb izlagao je na IV. njezinoj izložbi 1932. i na izložbi CIAM-a u Parizu (1933) te sudjelovao u radu kongresa CIAM-a u Ateni (1933).

Garić grad, jedan od najstarijih i najvećih tvrdih gradova u sjevernoj Hrvatskoj; nalazi se na sjevernim obroncima Moslavačke gore iznad sela Podgarića. Dao ga je izgraditi Bela IV. Arpadović najkasnije 1256., kad se prvi put spominje, a 1544. osvojili su ga i razorili Osmanlije. Obnavljao se više puta od polovice 1960-ih.

Sastoji se od prostrana dugačka i uska dvorišta, triju ulaza, branič-kule, samostojeće središnje kule (palas), niza manjih i većih građevina naslonjenih s unutarnje strane na obrambene zidove, te cisterne.







Kapetanović, Zlatko (Zagreb, 27. II. 1953), dizajner, stručnjak za industrijski dizajn i vizualne komunikacije.









Diplomirao je 1976. u Školi dizajna Kalifornijskog instituta umjetnosti (CaIArts) u Santa Clariti, a magistrirao 2006. na Grafičkome fakultetu u Zagrebu. Radio je kao industrijski dizajner u Institutu za elektrotehniku Končar (1979–84. i 1986–90) te u Tvornici računskih strojeva (1984–86); 1990–97. bio je slobodni umjetnik. Od 1989. je honorarno predavao na Interfakultetskom studiju dizajna (danas odsjek → Studij dizajna Arhitektonskoga fakulteta) u Zagrebu, gdje je zaposlen od 1997., od 2013. redoviti profesor; umirovljen je 2022. Vodio je kolegije Projektiranje – industrijski dizajn I–VI na preddiplomskome studiju te Industrijski dizajn I–IV na diplomskome studiju. Bio je voditelj Studija dizajna 2006–11. Autor je mnogobrojnih uspjelih dizajnerskih rješenja za elektroindustriju, među kojima se ističu električna tiristorska lokomotiva serije 442 (1982), gama prenosivih uređaja za zavarivanje (1983), tablet-sustav za raspodjelu hrane u bolnicama (1985), cjedilo agruma Citrusetta (1988) za poduzeće Rade Končar, univerzalni bankovni pisač TRS 855 (1988) za Tvornicu računskih strojeva, i dr. Izlagao je na Zagrebačkome salonu (1983. i 1992) i drugdje, dobitnik je mnogih priznanja, među kojima i Nagrade »Vladimir Nazor« (1983). Jedan je od osnivača Hrvatskoga dizajnerskog društva (1983).















Arhitektonski projektni zavod (APZ), organizacija za arhitektonsko projektiranje osnovana u Zagrebu 1946. pod imenom Zemaljski građevno-projektni zavod NRH. Bio je prva i središnja takva organizacija u zemlji, a djelovao je pod nadzorom Ministarstva građevina NRH. Okupivši tridesetak arhitekata i inženjera drugih struka, obavljao je arhitektonsku, urbanističku, konstruktivno-statičku, strojarsko-tehnološku, geodetsku i druge djelatnosti, sudjelujući u poslijeratnoj obnovi zemlje i ubrzanoj izgradnji industrijskih pogona. Djelovao je u prostorima u Petrinjskoj ulici 7, a prvi mu je direktor bio Branko Tučkorić.

Iz te su se organizacije ubrzo osamostalili Zemaljski geodetski zavod (→ Državna geodetska uprava), → Inženjerski projektni zavod, Urbanistički institut NRH (→ Urbanistički institut Hrvatske) i Industrijski projektni zavod, dok je jezgra usredotočena na industrijsku i opću arhitekturu ostala u matičnoj organizaciji. U Zavodu su 1947. radila 102 namještenika i vanjska suradnika, od kojih 30 arhitekata, 17 građevinskih inženjera i pet strojarskih inženjera. Zavod su tada činili Odjel industrijske arhitekture (→ Stjepan Gomboš – šef odjela, → Bela Auer, → Lavoslav Horvat, → Mladen Kauzlarić, → Bruno Milić i dr.), Odjel opće arhitekture (→ Kazimir Ostrogović – šef odjela, → Franjo Bahovec, → Hinko Bauer, → Zlatko Neumann, → Đuro Peulić, → Vladimir Potočnjak, → Josip Seissel, → Antun Ulrich, → Ivo Vitić i dr.), Odjel za mostogradnju (→ Krunoslav Tonković – šef odjela, → Marijan Ivančić i dr.), Statička radna grupa (→ Vlado Juranović – šef grupe, Josip Jelovac, → Otto Werner i dr.), Strojarska radna grupa (Ivo Richtman – šef grupe, Bruno Zergollern i dr.). Nakon niza promjena imena, od 1947. nosi naziv Arhitektonski projektni zavod (APZ) Hrvatske.

U početnom su razdoblju (1947) najznačajniji projekti bili iz područja industrijske arhitekture: Tvornica Rade Končar, Tvornica parnih kotlova, Omladinska tvornica Jedinstvo, Fotokemika u Zagrebu, Tvornica vagona Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, Tvornica konca Dalmatinka u Sinju, Jugovinil, tvornica plastičnih masa u Kaštel Sućurcu i dr. Do početka 1950-ih radovi zavodskih djelatnika osvojili su mnogobrojne nagrade na natječajima za reprezentativne zgrade jugoslavenske federacije i njezinih republika (zgrada Predsjedništva vlade i hotel Jugoslavija u Beogradu, novogradnja Zagrebačkog velesajma na Savskoj cesti), kao i za tipske i montažne zgrade (stambene zgrade, kinodvorane, zadružni domovi).



















Početkom 1950. u Zavodu je bilo više od 200 zaposlenih, a provodila se unutarnja reorganizacija na manje projektantske skupine s većom prepoznatljivosti pojedinaca. Kao etapa procesa decentralizacije koji je zahvatio cijelu zemlju, dotadašnji se Zavod 1951. podijelio na nekoliko projektantskih poduzeća: APZ kao pravni sljednik dotadašnje organizacije, → APZ Plan u koji je prešla skupina projektanata predvođena S. Gombošem, te arhitektonski projektni biroi Haberle (→ Marijan Haberle), Ostrogović i Vitić. U razdoblju 1951–54. APZ je, iako brojčano i kadrovski prepolovljen, ostao jedna od najvažnijih arhitektonskih projektnih organizacija u zemlji, baveći se uglavnom stambenom, zdravstvenom i industrijskom arhitekturom.

Ipak, proces dezintegracije poduzeća na projektantske timove nastavio se, te je APZ 1954. konačno prestao s radom, a u njegovim su prostorima donedavni djelatnici osnovali niz projektantskih poduzeća. To su bili arhitektonski projektni biroi (APB) Auer, Bartolić (→ Ivo Bartolić), Delenardo, Dumengjić (→ Zoja Dumengjić), Geršić (poslije AB-54; → Ivo Geršić), Horvat – Bilinić (→ Harold Bilinić), Neumann, Novak (poslije Novak – Tušek), Pavešić, Plehati, Tučkorić, Ulrich, Statički biro (SB) Keller i Projektni biro za instalacije Zergollern. Nakon donošenja novih propisa o radu i sastavu projektnih organizacija, od 1963. je ponovno djelovao APZ okupljajući dotadašnje biroe Bartolić, Delenardo, Horvat, Novak – Tušek, Plehati, Tučkorić i Keller. U tom razdoblju APZ je uglavnom projektirao hotelske, industrijske i poslovne zgrade. Odlaskom pojedinih projektanata u mirovinu, 1974. imao je samo četiri arhitektonska atelijera i biroe za instalacije, statiku i termoinstalacije te ukupno samo 45 djelatnika. Uključivanjem u projektiranje i izgradnju golemoga hotelskog kompleksa u Dagomisu kraj Sočija, od 1976. APZ je kadrovski jačao, u njegov sastav 1977. ušao je i AB-54, pa je do kraja 1978. imao gotovo 100 zaposlenih (→ Ivan Piteša, → Marijan Turkulin). Osnaženo poduzeće projektiralo je raznovrsne i zahtjevne stambene, poslovne, hotelske, zdravstvene i industrijske zgrade. Godine 1982. APZ je obuhvaćao deset arhitektonskih atelijera i sedam inženjerskih biroa. Nakon osamostaljenja Hrvatske, APZ od 1995. djeluje kao dioničko društvo APZ – inženjering d. d.

Važniji su projekti u posljednjih nekoliko desetljeća zdravstvene zgrade (više zgrada Kliničkoga bolničkoga centra Rebro u Zagrebu 2003. te dogradnje bolnica u Zaboku 1998., Čakovcu 2003., Zadru 2005), hoteli (Sheraton u Zagrebu 1986), poslovne zgrade (Plive 1997. u Zagrebu, Istragrafike u Kanfanaru 2004–05; poslovno-sportski kompleks Cibona 1985–86. u Zagrebu), sportske zgrade (bazeni Mladost 1986. i Utrine 2002. u Zagrebu), škole (Bili brig u Zadru 2006. i u Župi dubrovačkoj 2006), stambeni objekti, granični prijelazi, drugi objekti različite namjene (Vojni ordinarijat 1997. i Garaža Tuškanac 2005. u Zagrebu), urbanistički i prostorni planovi. Nakon razdoblja uspona i padova, poduzeće je 2021. zapošljavalo 14 djelatnika.

Arhitektonski projektni zavod Plan (APZ Plan), organizacija za arhitektonsko projektiranje osnovana u Zagrebu 1951. Nastala je izdvajanjem Odjela industrijske arhitekture iz → Arhitektonskoga projektnoga zavoda predvođenoga → Stjepanom Gombošem. Prvi direktor bio je Veljko Kauzlarić (do 1966). Djelovanje APZ-a Plan je isprva bilo usmjereno na industrijsku arhitekturu, no ubrzo je prošireno i na raznovrsne zahtjevne arhitektonske zadatke te zadatke prostornog i urbanističkog projektiranja, pa je APZ Plan niz godina bio jedna od vodećih projektnih organizacija u zemlji. Nakon obavljene pretvorbe i privatizacije sredinom 1990-ih, nosio je naziv Plan d. d. U izmijenjenim društvenim i gospodarskim okolnostima Plan je od 2010-ih stagnirao te je, nakon proglašenja stečaja, konačno ugašen 2017.

Tijekom desetljeća djelovanja APZ-a Plan istaknuli su se projektanti → Franjo Bahovec, Marta Berček Gomboš, Juraj Bertol, → Ivan Franić, S. Gomboš, Mirko Hamel, Josip Hitil, Dražen Janković, Slobodan Jovičić, Franjo Kamenski, Sergije Kolobov, Darko Kosar, → Petar Kušan, → Aleksander Laslo, Milena Milač, Dragica Perak, → Egon Steinman, Milan Tomičić, → Božidar Tušek, Ivo Žuljević i drugi.

U osnovnoj djelatnosti APZ-a realizirani su važni projekti u području turističke arhitekture (hoteli International u Zagrebu 1967–69., Zagreb Inter-Continental, danas Westin, 1969–75., Plat kraj Dubrovnika 1970–72., Aurora i Vespera u Malom Lošinju 1974–77., Kamensko u Donjem Lapcu 1977–78., Turističko-rekreacijski centar Mihanović u Tuheljskim Toplicama 1980–83., i dr.); poslovnih zgrada (neboder u Ilici 1 1959., robna kuća NA-MA na Kvaternikovu trgu 1968. i u Kustošiji 1970., zgrada INA – Naftaplina u Šubićevoj ulici 1979–83., Importanne Galleria na Iblerovu trgu 1992–99. u Zagrebu, robna kuća Trudbenik u Zelini 1976–79., i dr.); stambenih zgrada (Savica – Blok IV u Zagrebu 1977–83., stambeno naselje Slavonija I i II u Slavonskome Brodu 1978–82., stambene zgrade K2-3, K2-4 i K2-5 na Jarunu 1981. i stambeno-poslovna zgrada Hypobanke na Martinovki 1992–96. u Zagrebu, i dr.); industrijske arhitekture (željezara u Varešu 1952., vodotornjevi u Sisku 1953., Belišću 1960. i Vukovaru 1964–65., tvornice stakla Straža u Humu na Sutli 1954., dizala Radnik u Zagrebu 1955–56., karbida i cijanamida Dalmacija u Dugom Ratu 1955–58., Termoelektrana – toplana I 1958. i II 1978. u Zagrebu, tvornice namještaja Florijan Bobić u Varaždinu 1958., celuloze i papira u Belišću 1959–83. i Plaškom 1960., Gavrilović u Petrinji 1958–75., Janko Gredelj 1958–67., Tvornica ulja 1959–69., Josip Kraš 1962–64. i RIZ 1964. u Zagrebu, i dr.); zdravstvenih zgrada (domovi zdravlja u Jastrebarskom 1954., Novoj Gradiški 1962., Slatini 1963., Đakovu 1965., Dvoru na Uni 1965., Županji 1965., Belom Manastiru 1965., Okučanima 1976–77., bolnice u Puli 1957., Lovranu 1958., Novoj Gradiški 1958., Virovitici 1974., Laboratorij Imunološkoga zavoda 1959. i knjižnica Istraživačkog instituta Plive 1970. u Zagrebu, i dr.); zgrada za kulturu i obrazovanje (kinodvorana Studentskoga centra 1957., adaptacija zgrade Narodnih novina, danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1978., osnovna škola Ivana Gundulića 1959., tehnička škola Rade Končar, danas Strojarska tehnička škola Frana Bošnjakovića, u Voltinom naselju 1964–70., sve u Zagrebu i dr.); sportske arhitekture (Zimski bazen Mladost 1952–56., stadion na Šalati 1956., žičara Sljeme 1963. u Zagrebu i dr.) te prostornoga planiranja.

Vulin, Ante (Tonči) (Pag, 12. VII. 1932 – Zagreb, 5. II. 2012), arhitekt, zapažen po projektima zajedničkog i individualnog stanovanja te zgrada javne namjene.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, na kojem je bio zaposlen od 1957., u zvanju redovitoga profesora od 1985. Od 1971. do umirovljenja 2002. bio je nositelj kolegija Crtanje I i II, Plastično oblikovanje i dr. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje (1987–89), prodekan (1981–85) i dekan (1989–93), te voditelj → Studija dizajna Arhitektonskoga fakulteta (1998–2002). U pedagoškom radu slijedio je smjernice koje je dao Kamilo Tompa, te ih nastavljao i nadopunjavao tijekom dugogodišnjeg djelovanja zajedno s Josipom Vaništom i mlađim suradnicima.







Kao arhitekt praktičar ostvario je djela koja predstavljaju uspješan spoj suvremene arhitekture i lokalnih posebnosti. Među mnogobrojnim realizacijama ističu se one u Šibeniku: obiteljska kuća Matulja na Brodarici (1963; srušena 2016), Autobusni kolodvor (1970–73), Muzej grada Šibenika – adaptacija, rekonstrukcija i interpolacija u Kneževoj palači (1972–75), Robna kuća Šibenka (danas City Life; 1978–80., s V. Vulin); stambeni sklop Šubićevac s 300 stanova (1987., s V. Vulin), Osnovna škola Vidici (1991., s V. Vulin), te one u Zagrebu: stambena zgrada Instituta građevinarstva Hrvatske u Ulici Milana Sachsa 4–6 (1973), isusovačka župna crkva, Knjižnica Juraj Habdelić i Filozofski fakultet Družbe Isusove na Jordanovcu (1991–99., s V. Vulin), proširenje Šumarskoga fakulteta – VII. paviljon (1997–99., s D. Vulin Ileković i B. Ilekovićem), Poslovno-trgovački centar i hotel Antunović na Zagrebačkoj aveniji 100A (2002–06., s D. Vulin Ileković i B. Ilekovićem), Knjižnica Filozofskoga fakulteta (2007., s D. Vulin Ileković i B. Ilekovićem). Autor je ili suautor (s M. Bošnjakom, I. Jurasom, V. Vulin, N. Šegvićem, E. Špirićem i dr.) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova.







Uz pedagošku i arhitektonsku djelatnost, bavio se uređenjem interijera, opremom knjiga, plakatima, scenografijama te je izlagao na izložbama (Nove tendencije, 1964., Konstruktivizam i kinetička umjetnost, 1998). Bio je predsjednik → Društva arhitekata Zagreba (1982–86). Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1971., 1976), »Vladimir Nazor« (1975), »Viktor Kovačić« (1980), »Drago Galić« (1987) te Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2007). Od 1977. član je suradnik, od 1986. izvanredni član, a od 1991. redoviti član HAZU-a (do 1991. JAZU), bio je voditelj Kabineta za arhitekturu i urbanizam (2011–12), tajnik Razreda za likovne umjetnosti (2001–03., 2011–14) i član Predsjedništva (2004–10).

Begović, Miroslav (Osijek, 31. VIII. 1925 – Zagreb, 30. VIII. 2004), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, pokretač osnivanja → Hrvatskoga muzeja arhitekture u Zagrebu, kojega je bio dugogodišnji voditelj.

Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1964. habilitirao radom Umjetna rasvjeta i boja u radnim prostorima industrije, te doktorirao 1980. disertacijom Razvoj i perspektiva arhitekture muzeja umjetnosti (mentor → N. Šegvić). Od 1952. do 1964. radio je kao asistent u Zavodu za arhitekturu i urbanizam Instituta za likovne umjetnosti JAZU-a. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu započeo je djelovati 1962. kao honorarni asistent Mladena Kauzlarića; redovitim profesorom postao je 1980. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje 1972–76., te prodekan za nastavu 1972–74. Umirovljen je 1995.

Projektirao je i izvodio javne građevine, ponajviše turističke i muzejsko-galerijske namjene, te unutarnja uređenja, bavio se problematikom rasvjete u arhitekturi, rekonstrukcijom i sanacijom povijesnih dijelova Zagreba, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Arhitektura industrijskih zgrada, Arhitektura muzeja i izložbenih prostora, Arhitektonsko projektiranje, Interijer, i dr.). Među turističkim zgradama ističu se hoteli Mimoza u Tivtu (sa S. Mitić, 1954) i Eden u Rovinju (s I. Bartolićem, 1971), a među muzejsko-galerijskima Atelijer Meštrović u Mletačkoj ulici 8 u Zagrebu (adaptacija, 1963) i Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama (1968., druga etapa 1985). Autor je projekata za izložbeni paviljon tvornice Đuro Đaković na Zagrebačkom velesajmu (1961), te za rekonstrukcije robne kuće Varteks na Jelačićevu trgu 8 (1967) i velike vijećnice Hrvatskoga sabora na Trgu sv. Marka 6 (1996) u Zagrebu. Među njegovim se projektima posebno ističe revitalizacija i dogradnja poslovno-stambenoga bloka između Tkalčićeve i Radićeve ulice te Krvavog mosta u Zagrebu, kao simbioze povijesne i suvremene arhitekture (1982–88) koja je doživjela kontroverzne ocjene stručnjaka i javnosti. Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1967–76), predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1967), te pokretač i voditelj Hrvatskog muzeja arhitekture (1995–2004). Godine 1990. postao je redovitim članom JAZU-a (danas HAZU). Bio je tajnik Razreda za likovne umjetnosti (1989–98), te potpredsjednik HAZU-a (1998–2003). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1997) i »Vladimir Nazor« (1988).



















Fellner i Helmer, arhitektonski atelijer koji je djelovao 1873–1919. u Beču. Osnovali su ga arhitekti Ferdinand Fellner (Beč, 1847 – Beč, 1916) i Hermann Gottlieb Helmer (Harburg, danas dio Hamburga, 1849 – Beč, 1919). U oblicima povijesnih stilova visoke renesanse, baroka i rokokoa Fellner i Helmer izvodili su kazališta (njih pedesetak), koncertne dvorane, dvorce i druga najreprezentativnija zdanja u gradovima srednje i istočne Europe (Augsburg, Berlin, Beč, Brno, Bratislava, Budimpešta, Graz, Hamburg, Karlovy Vary, Odesa, Prag, Salzburg, Sofija, Zürich). Neovisno o namjeni građevine, njihov se arhitektonski izričaj odlikovao sklonošću prema izrazitoj dekoraciji, razigranosti i voluminoznosti pročelja te bogatoj raščlanjenosti krovne zone, svojstvenima kasnom historicizmu. Svojim djelovanjem ostavili su traga i u Hrvatskoj, ostvarivši neka od monumentalnih djela historicizma naših krajeva.

Prema njihovim su projektima izvedeni Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci (1883–85) te Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (1894–95). U Rijeci su izveli i Palaču (Palazzo) Modello na Korzu okruženu Bačvarskom i Uljarskom ulicom te ulicama Matije Gupca i Ivana Zajca (1885). Nacrte Umjetničkoga paviljona izgrađenoga za izložbu u Budimpešti prilagodili su pri preseljenju metalne konstrukcije krovišta i ponovnoj izgradnji u Zagrebu (1898), gdje su također projektirali zgradu Eskomptne banke u Ilici 3 (1898), dogradnju zapadnoga krila Doma Hrvatskoga sokola na Trgu Republike Hrvatske 6 s električnom centralom i spremištima obližnjega Kazališta (1895), te adaptaciju barokne palače i kule obitelji Pongratz u Visokoj 22 (1902; danas državna rezidencija). Helmer je samostalno projektirao kazalište i koncertnu dvoranu u Varaždinu (1870–73). Među prvima su u Hrvatskoj počeli primjenjivati suvremene načine građenja i konstrukcije krovišta, napose one metalne.



















Šegvić, Neven (Split, 26. I. 1917 – Split, 13. X. 1992), arhitekt i teoretičar arhitekture, sljedbenik suvremenih funkcionalističkih načela u arhitekturi, jedan od najutjecajnijih hrvatskih arhitekata druge polovice XX. st.

Diplomirao je 1942. na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi → Drage Iblera. Tijekom studija (1937–41) radio je kao crtač u atelijeru → Ivana Meštrovića s → Haroldom Bilinićem i → Lavoslavom Horvatom. Od 1942. sudjelovao je u antifašističkoj borbi, a 1944–45. boravio je u Splitu, te bio prvi glavni urednik dnevnoga lista Slobodne Dalmacije. Potkraj 1945. otišao je u Zagreb, gdje je kratko radio u Ministarstvu građevina NR Hrvatske, a 1946. zaposlio se na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet), gdje je ostao sve do umirovljenja 1987., u zvanju redovitoga profesora od 1972. Na Fakultetu je doktorirao 1978. disertacijom Pristup arhitekturi (mentorica → S. Sekulić). Obavljao je dužnosti dekana Fakulteta (1968–72., 1985–87), predstojnika Kabineta za arhitekturu najnovijeg doba (1968–76) i predstojnika Katedre za arhitektonsko projektiranje (1970–72., 1983–85). Bio je nositelj više kolegija iz područja arhitektonskoga projektiranja te povijesti i teorije moderne arhitekture. Od 1946. do 1955. predavao je i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kolegij Arhitektura, slikarstvo, kiparstvo.













U svojem projektantskom radu obuhvatio je širok raspon od novogradnja do urbanističkih rješenja i rekonstrukcija objekata spomeničkoga značaja. Među izvedenim projektima u Splitu ističu se: kuća Cipci na Putu Meja (1941), poslovna zgrada na Poljani kraljice Jelene 1 na Peristilu (1961–64), stambeno-poslovna zgrada Lloyd’s Register of Shipping u Kašićevoj 21 (1963) i poslovna zgrada Pomorske privrede na Obali kneza Branimira 14–16 (1964., danas Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje). Izvan Splita realizirao je dvije stambeno-poslovne zgrade u Vukovarskoj ulici 56–60 (1947–49) i 222–224 (1953–59) u Zagrebu, osnovne škole u Kumrovcu (s B. Radimirom, 1955), Arbanasima kraj Zadra (1956) i Visu (s A. M. Jelinčić, 1964), hotelski kompleks Perna na Pelješcu (s B. Radimirom, 1971), zgradu Muzeja revolucije na Trgu Riccarda Zanelle 1 u Rijeci (1972–76., danas Muzej grada Rijeke), i dr. Izveo je rekonstrukcije ljetnikovca Sorkočević u Dubrovniku (1950–53) i palače Karaman u Splitu (1951–57), te nadogradnju hotela Excelsior u Dubrovniku (s A. M. Jelinčić, 1963). Autor je niza projekata i natječajnih radova od kojih su najznačajniji: zgrada CK KPJ u Beogradu (1947., I. nagrada, s B. Bonom, D. Galićem i A. Augustinčićem), adaptacija samostanskoga sklopa sv. Marije u Zadru (1949–53), regulacija zapadne obale gradske luke u Splitu (1959., I. nagrada, sa skupinom autora iz Urbanističkoga zavoda Dalmacije), hotelski kompleks Marjan u Splitu (1968–70), memorijalni kompleks Dotrščina u Zagrebu (1980., I. nagrada).













Bio je osnivač (1980) i dugogodišnji voditelj znanstvenoga projekta Atlas arhitekture Republike Hrvatske, te glavni urednik časopisa Arhitektura (1947–51). Njegov kritički i teorijski rad koji uključuje arhitektonsku baštinu XX. st., posebice u Hrvatskoj, zapisan je u mnogim člancima koje je kontinuirano objavljivao u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i dr. Priredio je izložbu Arhitektura u Hrvatskoj 1945–1985., kojoj je posvećen tematski broj časopisa Arhitektura (1986), a koja je bila prvi sintetski i kritički pregled poslijeratne hrvatske arhitekture. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1964., za životno djelo 1981), »Vladimir Nazor« (godišnja 1965., za životno djelo 1985) i republičke i savezne nagrade Borbe (1976). Po njemu je nazvana nagrada koju → Udruženje hrvatskih arhitekata od 1996. dodjeljuje istaknutim pojedincima za izniman publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad u području arhitekture.

BINA-Istra d. d., trgovačko društvo sa sjedištem u Lupoglavu osnovano 1995. radi financiranja, izgradnje i upravljanja Istarskim ipsilonom, cestovno-prometnim pravcem u Istri.







U mješovitom je hrvatsko-francuskom vlasništvu (francuska grupa Bouygues, → INA (sv. 2), Istarska autocesta, → Hrvatske autoceste i dr.). S Vladom RH potpisala je ugovor o koncesiji (1995) za financiranje, građenje i održavanje Jadranske autoceste te upravljanje njome na dionicama Dragonja–Pula i Kanfanar–Pazin–Matulji (I. i II. faza), u ukupnoj duljini od 145 km i, prema osnovnom ugovoru, na rok od 32 godine od puštanja u promet I. faze. Ugovor o koncesiji zasnovan je na modelu privatno-javnoga partnerstva i prvi je takav sklopljen u Hrvatskoj. U koncesiju je bila uključena već izgrađena dionica od Matulja do Pazina zajedno s tunelom Učkom, u ukupnoj duljini od 47 km te dionica Kanfanar–Medaki u duljini od 7 km, što je činilo ukupno 54 km, sve u profilu poluautoceste, a koncesijsko društvo BINA-Istra obvezalo se izgraditi preostalih 90 km poluautoceste i prema rastu prometne potražnje (prosječni godišnji promet iznosi više od 10 000 vozila na dan) drugu polovicu autoceste u ukupnoj duljini od 145 km (uključujući i drugu cijev tunela Učke).

Prva faza projekta odnosila se na izgradnju jednog kolnika buduće autoceste koji se sastoji od dva vozna traka na kojima se odvija dvosmjerni promet (dionica Dragonja–Pula i Pazin–Kanfanar). Druga faza projekta obuhvaćala je izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionici Dragonja–Pula i Kanfanar–Matulji. Prva se faza dijelila na fazu 1A i fazu 1B. Faza 1A odnosila se na izgradnju ceste na dionicama Kanfanar–Vodnjan i Kanfanar–Rogovići kao i izgradnju čvora Kanfanar, a puštena je u promet 1999., dok se faza 1B odnosila na dionice Medaki–Umag i Vodnjan–Pula (puštene u promet 2005. i 2006).

Druga faza projekta obuhvaćala je fazu 2A i fazu 2B, dok se faza 2B dijelila na dvije podfaze (2B-1 i 2B-2). Faza 2A odnosila se na izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionicama Umag–Pula i Kanfanar–Rogovići te na izgradnju pristupne ceste između čvorova Pula i Pomer. Faza 2A odnosila se i na poboljšanje postojeće dionice tunel Učka–Matulji. Dionice faze 2A puštene su u promet 2010. i 2011. Faza 2B-1 odnosila se na izgradnju drugoga paralelnog kolnika na dionici Rogovići–Vranja. Dionica autoceste A8 od Rogovića do Cerovlja otvorena je u punome profilu 2020., a 2021. od Cerovlja do Lupoglava te dio punoga profila prema Vranji kraj tunela Učke. Druga cijev tunela Učke duljine 5,63 km probijena je 2023. i dio je podfaze 2B-1, koja uz tunel uključuje i dopunu na puni profil izgradnjom drugoga traka od čvora Vranja do tunela Učke (portal Kvarner).













Ugovor za izgradnju drugoga kolničkog traka od tunela Učke (portal Kvarner) do čvorišta Matulji, dionice duge gotovo 10,3 km, potpisan je 2023. Predviđena je i izgradnja drugoga vijadukta preko rijeke Mirne te vijadukta Limska Draga, kako bi se završio puni profil te dionice autoceste. Nakon dovršetka tih dviju podfaza, mreža Istarskog ipsilona A8 i A9 bit će u cijelosti izgrađena u punome profilu te će se nakon dovršetka čvora Matulji spojiti s obilaznicom Rijeke, odnosno s mrežom autocesta. Rok koncesije BINA-Istre produljen je do 2041.







U potpunom je vlasništvu BINA-Istre poduzeće BINA-Istra Upravljanje i Održavanje, trgovačko društvo osnovano 1998., kojemu je osnovna djelatnost održavanje Istarskoga ipsilona, upravljanje njime i naplata cestarine. Sjedište mu je u Lupoglavu, a organizacijom, održavanjem te zaštitom ceste ukupne duljine 90 km (uključujući tunel Učku) i objekata bave se četiri službe s ukupno 220 zaposlenika (2023).

Uz druga dva koncesijska društva (Autocesta Zagreb–Macelj i Hrvatske autoceste), članica je strukovnoga udruženja HUKA (Hrvatska udruga koncesionara za autoceste s naplatom cestarine) osnovanoga 2003.

Calucem d. o. o., poduzeće za proizvodnju specijalnih cemenata sa sjedištem u Puli, osnovano 1925. kao dioničko društvo Società Istriana dei Cementi. Tvornicu je utemeljio poduzetnik Emilio Stock na mjestu bivše vojarne i skladišta austrougarske mornarice na otoku Svetom Petru, u središnjem dijelu južne obale Pulskog zaljeva (danas u sklopu gospodarske zone grada Pule).

Ubrzo nakon osnutka poduzeća potpaljene su dvije peći (1926), jedna za proizvodnju portlandskoga cementa na bazi tupine i druga za proizvodnju aluminatnoga (taljenoga) cementa, po licenciji francuskog proizvođača Lafargea koji se u Hrvatskoj do danas proizvodio jedino u Puli. Pulski aluminatni cement dobiva se mljevenjem aluminatnoga klinkera koji nastaje taljenjem mješavine boksita i vapnenca u šahtnim pećima. Osnovne su mu prednosti brzina vezivanja (za 15 sati postiže potrebnu čvrstoću), otpornost na visoke temperature (do 1450°C), zbog čega je desetljećima vrlo tražen proizvod na svjetskom tržištu, posebice u vatrostalnoj industriji, u radovima na visokim pećima i u moru. Najviše se primjenjuje za podne proizvode, vatrostalne opeke, ljepila za pločice, spojeve za fugiranje, specijalne i građevne žbuke.

Godine 1932. otvoren je novi pogon bijeloga portlandskog cementa i puštena je u rad termoelektrana snage 1200 KS (894 kW) koja je strujom opskrbljivala cijeli pogon i tvornicu odvojeno od gradske mreže. Nakon II. svj. rata tvornica je promijenila naziv u Tvornica portland i specijalnih cemenata Giulio Revelante (1949) i dosegnula ukupnu godišnju proizvodnju od 130 000 t aluminatnoga i bijeloga cementa. Tvornica se 1963. udružila s tvornicom cementa Koromačno (danas → Holcim Hrvatska) i tvornicom vapna u Most-Raši u SOUR Istarske tvornice cementa i hidratiziranog vapna. Proizvodni su kapaciteti modernizirani 1977. izgradnjom nove linije bijeloga portlandskog cementa, koja je ukinuta dvadesetak godina poslije. Od 1997. tvornica proizvodi jedino specijalni aluminatni cement (današnja proizvodnja približno 100 000 t na godinu) koji se gotovo u cijelosti izvozi u 60 zemalja.

Tvornica je 1993. prešla u većinsko vlasništvo njemačke grupacije Heidelberg Zement i promijenila naziv u Istra cement international d. d., odnosno od 2002. u Istra cement d. d. Polovicom 2006. Heidelberg Calcium Aluminates, u sklopu kojega je poslovao Istra cement, preuzelo je investicijsko poduzeće Mid Europa Partners (MEP) i tvornici promijenilo ime u Calucem d. o. o. (2006), dok su sjedište i inovacijski centar poduzeća bili u Mannheimu. Poduzeće Calucem d. o. o. zapošljavalo je približno 180 radnika od kojih je 138 radilo u pulskom proizvodnom pogonu. MEP je 2010. prodao tvornicu investicijskom fondu Argus Capital Partners, koji ju je 2016. prodao talijanskom privatnom dioničkom fondu Ambienta SGR. Španjolski proizvođač cementa Cementos Molins je 2021. od Ambienta SGR-a preuzeo potpuni udjel u poduzeću Calucem d. o. o., postavši drugi po veličini svjetski proizvođač aluminatnih cemenata u svijetu.

Poduzeće kontinuirano ulaže u aktivnosti istraživanja i razvoja. Surađuje s Građevinskim fakultetom u Zagrebu u okviru projekta Razvoj novog inovativnog ECO2Flex proizvoda (od 2020) kojega će rezultati pridonijeti smanjenju ugljikova otiska cementne industrije.

Ciglane Zagreb, poduzeće za proizvodnju opeke osnovano 1885. u Zagrebu kao Zagrebačko dioničko društvo tvornica opeka.

Radi proizvodnje tada najtraženijega građevnog materijala – opeke, poduzetnik Adolf Müller sagradio je ciglanu na području današnje zagrebačke četvrti Črnomerca. Pogon ciglane poslije se razvio u veliki industrijski pogon površine približno 70 000 m². Poduzeće je 1896. upisano kod sudbenog stola u Zagrebu kao Zagrebačko dioničko društvo tvornica opeka u Zagrebu, poslije u suvlasništvu građevinskog poduzeća i tehničke poslovnice Građevno poduzetništvo Müller i Lubynski arhitekt. Poduzeće je mijenjalo naziv u Ciglana A. Müller – Zagreb, Ciglane Gradskog narodnog odbora Zagreb te Ciglane Zagreb sa sjedištem u Zagrebu. Od 1951. poslovalo je pod nazivom Ciglane Zagreb.







Nakon smrti A. Müllera 1932., ciglanu je naslijedio sin Leo koji ju je proširio i pretvorio u najmoderniju u ovome dijelu Europe. Proizvodila se strojna opeka normalnog formata (dimenzija 25 cm × 12 cm × 6,5 cm) kojom se opskrbljivalo graditeljstvo grada Zagreba i okolice. U sklopu tvornice radnicima su se nudili različiti obrazovni i društveni sadržaji, na padinama Müllerova brijega kraj ciglane osnovano je prvo moderno industrijsko gospodarstvo s plantažama voća i vinogradima, a u Frankopanskoj ulici mikrobiološki laboratorij.

Najstariji pogon na rubu Kajfežova brijega radio je do 1945. Ondje je bila kružna Hoffmannova peć za pečenje opeke, s dimnjakom približne visine 35 m. Ekonomičnost proizvodnje ovisila je o tehničkoj opremljenosti koja se procjenjivala utroškom energije i proizvodnjom broja opeke po zaposleniku. Dok je primjerice potrošnja energije u pogonu s Hoffmannovom peći bila približno 7000 kJ/kg pečene gline, u pogonu s tunelskom peći i tunelskom sušarom bila je 3300 kJ/kg. Nakon 1965. počela je izgradnja novih tunelskih peći i umjetnih sušionica. Prvi pogon s dimnjakom srušen je između 1972. i 1975. i na tom je mjestu izgrađena tunelska peć. Poslije su izgrađena još tri pogona u kojima su do 1985. sve Hoffmannove peći zamijenjene tunelskima.

Pogone ciglane isprva su pokretali parni strojevi. Početkom 1955. započela je modernizacija tehnologije u ciglarstvu. Ciglane Zagreb prve su od svih proizvođača opeke u Jugoslaviji tehnološko gorivo (ugljen) zamijenile mazutom, a poslije mazut plinom. Osim novog tehnološkoga goriva, uvedene su komorne sušionice umjesto prirodnih zračnih sušionica. Tijekom vremena se asortiman robe proširio, odnosno osim klasične opeke normalnog formata izrađivali su se novi formati šupljih i saćastih opeka. Žuta glina (»žutica«) i sivi lapor iskopavali su se u glinokopima na rubu Kajfežova brijega i Müllerova brijega. Na Kajfežovu brijegu opekarska sirovina prestala se iskopavati 1974., a na Müllerovu brijegu 1979–80. Grmoščica, treće i najveće nalazište opekarske sirovine, otvorena je 1935. Izgrađena je transportna staza za kontinuiranu dobavu gline od Grmoščice do postrojenja za preradbu gline, a od 1980. sirovina se dobivala isključivo s tog ležišta. Kada je glinokop Grmoščica zatvoren, ciglana je prikupljala sirovinu s nekoliko gradilišta u gradu i na vlastitu zemljištu pohranjivala zalihe gline.





















Poduzeće je 1990. proizvelo 40 623 286 komada opeke, a 1991. proizvedeno je 31 745 574 komada ili 21,9% manje. Osim proizvodnjom opečnih proizvoda, poduzeće se još bavilo trgovinom na veliko drvom i građevnim materijalom, poslovanjem vlastitim nekretninama, trgovinom na malo prehrambenim i neprehrambenim proizvodima, uzgojem povrća, cvijeća i rasada, uzgojem gljiva, prijevozom robe, sakupljanjem i preradbom industrijskog otpada te vađenjem gline i kaolina. Potkraj 1991. zapošljavalo je približno 200 djelatnika, što je bilo 5,5% od ukupno zaposlenih u grupaciji proizvodnje opečnih proizvoda. Iako je godišnji kapacitet proizvodnje bio približno 70 milijuna komada opeke, zbog zastarjelosti strojeva nije bio ostvariv. Ciglana je radila gotovo 100 godina, sve do kraja 1990-ih kada je ostala raditi samo jedna peć sa smanjenim kapacitetom. Pogoni ciglane ugašeni su 2006., a poduzeće je 2011. prestalo s radom. Tvornicu su karakterizirala dva preostala dimnjaka od njih ukupno pet. Visina zapadnog dimnjaka bila je 49,8 m i unutarnjeg radijusa od 175 cm dok je visina istočnog dimnjaka bila 62,2 m i unutarnjeg radijusa od 278 cm. Visoki su dimnjaci uklonjeni (2021) jer je došlo do njihova oštećenja. Danas je kompleks zapušten s otvorenim pitanjem buduće izgradnje na tom prostoru, a dio se rabi kao skladišta i trgovine.







Orešić, Mladen (Rab, 25. IV. 1951), industrijski dizajner, zapažen po dizajnu namještaja i opreme za interijere.

Diplomirao je 1978. na Visokoj školi za primijenjenu umjetnost (danas Universität für angewandte Kunst) u Beču, u klasi Hansa Holleina. Od 1979. radio je kao dizajner i rukovoditelj Odjela za razvoj programa u tvornici namještaja Jadran (→ Jadran TMN; sv. 2) iz Zagreba, a od 1982. obavljao samostalnu profesionalnu djelatnost umjetnika dizajnera. Od 1989. je honorarno predavao na → Studiju dizajna pri Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen od 1997., redoviti profesor od 2012; umirovljen je 2021. Predavao je kolegije Projektiranje–industrijski dizajn I–VI na preddiplomskome studiju te Industrijski dizajn I–IV na diplomskome studiju. Autor je mnogobrojnih uspješnih dizajnerskih rješenja namještaja, poput sustava stolica za poslovne prostore Ergoline (1983), namještaja za opremanje objekata Modres (1984), opreme sportskih objekata UNI 87 (1986) – sve za poduzeće Jadran, niza interijera i opreme poslovnih prostora te kolekcije namještaja Dimensia+ (2022) za robnu marku Metoda poduzeća → Spin Valis (sv. 2) iz Požege. Bio je urednik prvoga broja Godišnjaka hrvatskog dizajna (1999). Suosnivač je Društva dizajnera Hrvatske (→ Hrvatsko dizajnersko društvo; 1983), kojega je bio predsjednik 1997–2001. Sudjelovao je na mnogim izložbama te je dobitnik značajnih nagrada (Zagrebačkoga salona, 1986. i 1994., Privredne komore Jugoslavije, 1986., Zagrebačkog velesajma Mobil Optimum, 1986., 1987., 1988., 1989. i 1991); odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1999) te nagrađen Nagradom za životno djelo Hrvatskoga dizajnerskog društva (2025).



















Abakumov, Nikolaj Pavlovič (Ljgov, Rusija, 4. III. 1882 – Grozni, Rusija, 9. VI. 1965), geodet, jedan od utemeljitelja suvremene položajne astronomije u Hrvatskoj.

Vojno učilište završio je u Kijevu 1903. Geodetski odjel Nikolajevske više vojne akademije u Moskvi upisao je 1910., te je radio u Pulkavskom opservatoriju kraj Sankt Peterburga gdje je 1914. diplomirao. Sudjelovao je u određivanju razlike duljine Pariz–Pulkovo. Od 1918. radio je kao astronom Geodetske uprave u Kijevu, istodobno je predavao geodeziju u Tehničkom institutu, te od 1919. višu geodeziju na Geografskom odsjeku Fizikalno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Kijevu. Predavao je i vojnu topografiju na Vojnom učilištu, te je 1919. postao načelnik ukrajinske glavne geodetske uprave.

U Kraljevinu SHS doselio se 1921. i zaposlio u Vojno-geografskom institutu u Beogradu u svojstvu triangulatora na postavljanju i mjerenju triangulacije viših redova u Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji. Godine 1924. bio je član odbora Generalne direkcije katastra, kada je njegovim zauzimanjem za katastarski premjer prihvaćena Gauss-Krügerova projekcija. U određivanju razlike geografskih duljina u okviru Međunarodnoga geodetskog saveza sudjelovao je 1926. a sljedeće je godine obavljao astronomske radove u Makedoniji. Godine 1927. zaposlio se kao redoviti profesor na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet) gdje je do 1950. predavao višu geodeziju, sfernu i praktičnu astronomiju, matematičku i praktičnu kartografiju, geofiziku i fotogrametriju.

Znanstveno i stručno bavio se istraživanjem Järinova bazisnog pribora, Gauss-Krügerovom projekcijom i položajnom astronomijom gdje je važan njegov doprinos u određivanjima geografskih širina i ispitivanju uzroka raznih pogrešaka. Prema njegovoj inicijativi i stručnim uputama izgrađen je i opremljen astronomski paviljon u Maksimiru 1937. gdje je izveo prva ispitivanja i opažanja pri određivanju geografske širine. Objavio je oko 40 znanstvenih i stručnih radova, te je autor skripta Sferna astronomija (1949) i Viša geodezija (1949−50). Za dopisnoga člana JAZU-a izabran je 1948. Od 1951. živio je u SSSR-u, u Taškentu (danas u Uzbekistanu) i Groznome (danas u Rusiji).

Antonini, Mario (Zagreb, 21. IV. 1929 – Zagreb, 17. II. 2024), arhitekt i industrijski dizajner, pridonio unaprjeđenju industrijskog dizajna i povezivanju dizajnera i naručitelja iz industrije.

Diplomirao je na → Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu 1955. i isprva radio kao slobodni umjetnik baveći se ponajprije dizajnom namještaja i oblikovanjem interijera. Potkraj 1950-ih s Borisom Babićem dizajnirao je kolekciju namještaja za → Drvnu industriju Novoselec; sv. 2 (ormar, kauč, pisaći stol, ormarići), koje je serijska proizvodnja započela 1961. Jedan je od pokretača Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) 1955., osnovanoga pri ULUPUH-u (→ Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) s ciljem promicanja i unaprjeđenja kvalitete oblikovanja industrijskih proizvoda. Bio je član → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) u Zagrebu od osnutka 1963., te od 1969. njegov dugogodišnji ravnatelj. Jedan je od inicijatora osnivanja → Hrvatskoga dizajnerskog društva 1983. te → Studija dizajna u Zagrebu 1989. Izlagao je na skupnim izložbama: Zagrebački trijenale (1955. i 1959), Stanovanje za naše prilike (Ljubljana 1956), Umetnost i industrija (Beograd 1956), Triennale di Milano (1957., srebrna medalja i prva nagrada publike), Porodica i domaćinstvo (Zagreb 1957., 1958. i 1960), Jugoslovenska primenjena umetnost (Varšava 1959. i Budimpešta 1960). Sa skupinom SIO dobio je Nagradu grada Zagreba za primijenjenu umjetnost (1958).







Pasinović, Antoaneta (Split, 29. VIII. 1942 – Zagreb, 13. VII. 1985), arhitektica, jedna od najistaknutijih hrvatskih kritičarki i teoretičarki arhitekture i urbanizma.

U Zagrebu je diplomirala 1966. na Arhitektonskome fakultetu, potom je pohađala poslijediplomski studij povijesti umjetnosti na Filozofskome fakultetu. Djelujući kao nezavisna kritičarka, od 1960-ih do smrti intenzivno je i angažirano pratila zbivanja u hrvatskoj arhitekturi i urbanizmu. Oslonjena na marksističku kritičku teoriju frankfurtske škole te nadahnuta idejama Gastona Bachelarda i Rolanda Barthesa, shvaćala je arhitekturu prije svega kao humanističku i društveno-odgovornu disciplinu te naglašavala njezine povijesno-kulturne i psiho-socijalne temelje, a slojevitim pristupom i analizama težila je cjelovitoj teorijsko-kritičkoj misli o kulturi prostora. Trajno je branila javni interes, upozoravala na opasnost od podređenosti arhitekture profitu te zagovarala ideju osmišljenog zajedništva, koje bi omogućilo zdraviji, solidarniji i čovjeku prilagođen grad. Istaknula se lucidnim i argumentiranim uvidima pri razmatranju nesuglasica, pogrešaka i promašaja poslijeratne zagrebačke arhitektonske prakse, poput primjerice suvremenih interpolacija (zgrada Željpoha na tadašnjem Trgu maršala Tita, 1963) i stanogradnje utemeljene na iskrivljenom poimanju ideje o životnom minimumu (»spavaonice u pustoši gradilišta« u Novome Zagrebu). Kritički je sagledavala i arhitekturu drugih regija, upozoravajući na negativne posljedice turistifikacije i izostanka dosljedne politike izgradnje na jadranskoj obali. Osim kritičkim i teorijskim radovima, za javni se interes zauzimala i stvaralački, prijedlozima za uređenje javnih prostora u okviru sekcije Prijedlog Zagrebačkoga salona; s Mirom Halambek-Wenzler suautorica je projekta pješačke staze kroz šumu Tuškanac u Zagrebu koja je trebala spajati Frankopansku ulicu s Cmrokom (1979). Djelovala je i urbanim intervencijama i prosvjednim akcijama (Od vječnosti do kiča – prijedlog za reanimaciju Tkalčićeve ulice u Zagrebu, 1981), kao i izložbama (SOS za stari i dobri grad Zagreb, 1977; Urbana obmana ili obnova, 1985) kojima se zalagala za suživot umjetnosti, arhitekture i prostora (Zatečeno u atelijeru, 1980), te podupirala pojedine arhitektonske opuse, nerijetko mladih arhitekta (Izazov, 1970; Grujo Golijanin, 1970). Tekstove je objavljivala i u novinama i časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura, Telegram, Život umjetnosti, Oko, Sinteza (Ljubljana). Bavila se i scenografijom i kostimografijom za kazalište i televiziju.

Begović, Saša (Bjelovar, 21. III. 1967), arhitekt, predstavnik suvremenoga izraza u arhitekturi.

Diplomirao je 1997. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Zajedno s → Markom Dabrovićem, → Tatjanom Grozdanić Begović i → Silvijem Novakom osnovao je 1994. arhitektonski ured → Studio 3LHD, u kojem kao odgovorni partner djeluje do danas. Gostujući je predavač na više fakulteta u Hrvatskoj i inozemstvu, među ostalim na tehničkim sveučilištima u Grazu, Beču i Münchenu, arhitektonskim fakultetima u Ljubljani i Zagrebu te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. U okviru tima autor je mnogobrojnih javnih, stambenih, sportskih i ugostiteljsko-turističkih objekata te urbanih rješenja. Među realizacijama ističu se: Most hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), Hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), obiteljska kuća J2 u Čačkovićevoj ulici u Zagrebu (2005–07), Sportska dvorana Bale (2005–07), splitska riva (2006–07), hotel Lone u Rovinju (2010–11), slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), hotel LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotel Grand Park u Rovinju (2017–19), zgrada Urania na Kvaternikovu trgu (2018–19), kampus Infobip u Klari (2019–22), stambeni blok Park kneževa između Branimirove i Bornine ulice (2022) – sve u Zagrebu, kampus Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Stručne članke objavljuje u časopisima → Oris i → Čovjek i prostor, kojemu je bio glavni urednik 2000–01. Kao dio tima Studija 3LHD osvojio je mnogobrojne nagrade, među ostalima Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festivalu (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Prostor, znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Izlazi od 1993., u prva dva godišta tromjesečno, a potom polugodišnje. Objavljuje izvorne znanstvene radove, prethodna priopćenja i pregledne znanstvene radove iz područja arhitekture i urbanizma te srodnih područja sadržajno vezanih uz osnovne teme na hrvatskom i engleskome jeziku. Iznimno objavljuje i stručne članke analitičkog karaktera, a prateći sadržaji donose recenzije i prikaze knjiga, časopisa i znanstvenih skupova te sažetke obranjenih doktorskih disertacija i magistarskih radova. Časopis ima i međunarodno uredništvo, indeksiran je u međunarodnim bazama podataka, a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH.









Novak, Silvije (Rijeka, 22. I. 1971), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1996. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Jedan je od osnivača (zajedno sa → S. Begovićem, → M. Dabrovićem i → T. Grozdanić Begović) i odgovorni partner arhitektonskoga → Studija 3LHD u Zagrebu, u kojemu djeluje od 1998. Suautor je mnogobrojnih javnih, stambenih, sportskih i ugostiteljsko-turističkih objekata te urbanističkih rješenja. Među realizacijama koje je sve ostvario u suradnji sa Studijem 3LHD ističu se Most hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), Hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), Sportska dvorana Bale (2005–07), splitska riva (2006–07), hotel Lone u Rovinju (2010–11), Aquatica – slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), hotel LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotel Grand Park u Rovinju (2017–19), rekonstrukcija nekadašnjega kina Urania u poslovni prostor Studija 3LHD te prostor za javna događanja (2018–19), kampus Infobip (2019–22), oboje u Zagrebu, kampus Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Pisao je tekstove u periodici, Arhitektura i Čovjek i prostor. U sklopu suradnji s arhitektonskim Studijem 3LHD osvojio je mnogobrojne nagrade, među ostalima Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Kartografija i geoinformacije (KiG), znanstveno-stručno-informativni časopis → Hrvatskoga kartografskoga društva. Izlazi od 2002. U početku je izlazio jednom na godinu, a od 2006. u tiskanom i elektroničkom obliku izlazi dva puta na godinu. Objavljuje izvorne znanstvene članke, pregledne radove, preglede novih knjiga, časopisa i drugih publikacija i vijesti, te prati važnije znanstveno-stručne događaje u zemlji i inozemstvu na hrvatskom i engleskom jeziku. Časopis ima međunarodno uredništvo, citiran je u bazama podataka Scopus, Directory of Open Access Journals database (DOAJ), a od 2006. dostupan je na portalu znanstvenih i stručnih časopisa RH. Izlazi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Državne geodetske uprave i Hrvatske komore ovlaštenih inženjera geodezije.







Hrvatsko kartografsko društvo (HKD), strukovna udruga kartografa i osoba koje pokazuju posebno zanimanje za kartografiju i srodna područja. Osnovano je 2001. u Zagrebu, a sljednik je Sekcije za kartografiju → Hrvatskoga geodetskoga društva. Osnovano je s ciljem razvoja i promicanja kartografije i srodnih područja, poticanja primjene znanstvenih dostignuća u svim oblicima kartografske djelatnosti i razvijanja međunarodne suradnje. Društvo organizira znanstvena i stručna predavanja, skupove, seminare, izložbe i kartografska savjetovanja. Od 2002. izdaje znanstveno-stručni časopis → Kartografija i geoinformacije. Hrvatsko kartografsko društvo predstavlja Hrvatsku u Međunarodnom kartografskom društvu (ICA).

Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije (HKOIG), samostalna i neovisna strukovna organizacija ovlaštenih inženjera geodezije te stranih osoba geodetske struke s priznatim inozemnim stručnim kvalifikacijama. Osnovana je 2009. u Zagrebu. Djelatnost komore uključuje promicanje i unapređenje geodetske struke organiziranjem nastupa prema široj javnosti, sudjelovanjem u kreiranju i provođenju europskih politika, poticanjem i sudjelovanjem u pripremi projekata te sudjelovanjem pri oblikovanju gospodarskih sustava i mjera ekonomske politike u području geodezije. Komora vodi evidencije ovlaštenih inženjera geodezije i ureda te svih osoba i njihovih stručnih suradnika koji obavljaju stručne geodetske poslove, provodi stručni nadzor te izdaje i oduzima pečat i iskaznicu ovlaštenog inženjera geodezije ili stručnog suradnika; organizira i provodi stručno usavršavanje ovlaštenih inženjera geodezije koji su stalni sudski vještaci ili kandidati za stalne sudske vještake, obavlja nadzor privremenog odnosno trajnog obavljanja stručnih geodetskih poslova koje obavljaju strane ovlaštene fizičke osobe u RH; surađuje s nadležnim državnim tijelima u provedbi smanjenja pretjeranog opterećenja za pružatelje usluga te radi na razvoju digitalne e-procedure za podnošenje zahtjeva i izdavanje potvrda iz službenih evidencija putem integriranog sustava e-poslovanja. Samostalno i u suradnji organizira savjetovanja, predavanja te simpozij HKOIG-a popraćenog zbornikom radova.







Studio 3LHD d. o. o., arhitektonski studio koji su u Zagrebu 1994. osnovali Saša Begović (Bjelovar, 21. III. 1967), Tatjana Grozdanić Begović (Zagreb, 29. III. 1968), Marko Dabrović (Dubrovnik, 28. XI. 1969) i Silvije Novak (Rijeka, 22. I. 1971). Godine 2016. kao odgovorna partnerica pridružila im se i Paula Kukuljica (Oakville, Kanada, 31. III. 1976). Trenutačno je jedan od najboljih hrvatskih arhitektonskih studija.







Zasnivajući svoj rad na multidisciplinarnom istraživanju i interakciji arhitekata, urbanista, dizajnera i umjetnika, studio je izveo mnogobrojne objekte javne, stambene, turističke, sportske i druge namjene te uredio mnoge javne prostore. Među njima ističu se Most hrvatskih branitelja u Rijeci (2001), hrvatski paviljoni na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005) i Zaragozi u Španjolskoj (2008), Sportska dvorana Bale (2005–07), Riva u Splitu (2006–07), Sportski centar Zamet u Rijeci (2009), hoteli Lone u Rovinju (2010–11), LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18) i Grand Park u Rovinju (2017–19), slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), kampusi Infobip u Zagrebu (2019–22) i Rimac u Kerestincu (u izgradnji), stambeni blok Park kneževa u Zagrebu (2022), te prenamjena i preuređenje kina Lika u Zagrebački plesni centar (2003–09) i kina Urania u poslovni prostor 3LHD-a kao i prostor za javna događanja (2018–19), oba u Zagrebu. Interdisciplinarni pristup radu potvrđuju kolekcija vanjskoga namještaja Umomoku i sustav polica Shtef–Shelf (u suradnji s poduzećem → Prostoria, 2016), te ambijentalna rasvjetna tijela Root i BoRoot (u suradnji sa studijem 2rPi i V. Križanićem, 2017).









































































Studio je predstavljao Hrvatsku na Bijenalu arhitekture u Veneciji (2010), te sudjelovao na izložbama Mare nostrum na Bijenalu arhitekture u Rotterdamu (2005., 2007) i New trajectories. Contemporary architecture in Croatia and Slovenia na Sveučilištu Harvard u Bostonu (2008). Presjek najznačajnijih projekata studija objavljen je u četiri izdanja 3LHD Catalogue (2014., 2017., 2019., 2022), te u katalogu izložbe 3LHD interakcije (2016). Za svoj rad primio je niz domaćih i nekoliko važnih međunarodnih priznanja. Među hrvatskima ističu se nagrade Salona mladih (1996), »Vladimir Nazor« (1999., 2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2001., 2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015), a na međunarodnoj razini nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

Klesarstvo i graditeljstvo, znanstveno-stručni časopis Klesarske škole u Pučišćima na Braču. Izlazio je od 1990. do 2021., u početku tromjesečno, a od 2015. polugodišnje. Prvi urednik bio je Tomislav Bužančić, a od 2012. Radoslav Bužančić. Objavljuje radove iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i graditeljstva, očuvanja i zaštite kulturne baštine i kulturnog identiteta sredine, tehnologije obradbe i zaštite kamena, te geologije i rudarstva. Didaktička vrijednost sadržana je u temama iz područja umjetnosti i klesarstva, kiparstva i dizajna u kamenu namijenjena najširem krugu čitatelja te učenicima i studentima. Na portalu znanstvenih časopisa RH dostupan je od 2011.

Pavešić, Zvonimir (Zagreb, 24. X. 1907 – Zagreb, 9. II. 1978), arhitekt, istaknuo se realizacijama industrijske i stambene arhitekture.

Diplomirao je 1933. na Arhitektonsko-inženjerskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Još za studija počeo je raditi u zagrebačkim arhitektonskim poslovnicama (Fischer, Cernjak i Neumann, Neuberger i dr.). Godine 1936. dobio je ovlaštenje i potom otvorio vlastitu poslovnicu. Od iste je godine na matičnom fakultetu volontirao kao asistent na Stolici (poslije Kabinet) za gospodarsko i industrijsko graditeljstvo, gdje je 1940. postao honorarnim nastavnikom, od 1941. vodio Kabinet, od 1943. bio izvanredni profesor; predavao je kolegije Projektiranje gospodarskih, industrijskih i prometnih zgrada, Proračun, organizacija i izvađanje gradnja te Enciklopedija građevinarstva. Uspostavom Banovine Hrvatske 1939. postao je banski savjetnik i predstojnik Odjela za tehničke radove Banovine Hrvatske planirajući zaštitu od poplava rijeka Mure, Drave i Trnave, ali je te dužnosti nakon uspostave NDH 1941. razriješen. Godine 1943. njegovo je imenovanje za izvanrednoga profesora stavljeno izvan snage, a kraj II. svj. rata 1945. dočekao je u zatvoru. Nakon rata radio je kao stručnjak za gospodarsko i industrijsko zgradarstvo u BiH, te u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu, a nakon njegova raspada 1954. vodio je vlastiti Arhitektonski projektni biro Pavešić (potom Ivančica, te Ilica 21), sve do umirovljenja 1975.







U duhu međuratne moderne projektirao je i izveo najamne kuće u Zvonimirovoj ulici 5 i 11, Novakovoj 9, Vrbanićevoj 7, palaču Hrvatskog mesarskog društva na uglu Fabkovićeve 1 i Ulice kneza Ljudevita Posavskog, obiteljske kuće u Zagrebu (Ksaverska cesta, Gajdekova ulica), Sisku, Ljubljani i Podkorenu, te niz gospodarskih zgrada i pogona, kojima se u poslijeratnom razdoblju potpuno posvetio (klaonice u Subotici, Splitu i Čakovcu, hladnjače poduzeća Dalma u Splitu, tvornica Cetinka u Trilju, vrtlarski pogon Flora u Zagrebu, tvornice za preradbu voća i povrća u Gani, Alžiru i Maliju, i dr.). Od 1935. do 1939. sudjelovao je u radu Udruženja jugoslavenskih inžinjera i arhitekta kao tajnik sekcije Zagreb (od 1940/41. Društvo inženjera / Hrvatsko društvo inženjera; → Hrvatski inženjerski savez; sv. 4), a potom i njezin potpredsjednik.







Građevinar, znanstveno-stručni časopis → Hrvatskoga saveza građevinskih inženjera (HSGI). Izlazi od 1949., a sljednik je → Viesti Kluba inžinira i arhitekta, koji je izlazio od 1880. i bio među prvim stručnim graditeljskim časopisima na jugoistoku Europe. Nakon Viesti tiskani su časopisi Inženjer (1913–14), Tehnički list (1919–38), usporedno Građevinski vjesnik (1932–41), Tehnički vjesnik (1941–44; Tehnički vjestnik od 1943) te Bilten građevinskih poduzeća Hrvatske (1946–48) koji od 1949. izlazi pod današnjim nazivom Građevinar. Od 1953. časopis je glasilo organizacije građevinskih inženjera i tehničara Hrvatske. Izlazio je mjesečno, u razdoblju 1951–56. dvomjesečno, najčešće kao dvobroj, te je u početku obrađivao teme iz područja tehnologije građenja i donosio prikaze raznih tehnika gradnje namijenjenih širokom krugu čitatelja. Od 1951. počeo je objavljivati prve tekstove znanstvenog karaktera, a od 1958. pojedini brojevi su tematski posvećeni poduzećima, projektantskim organizacijama i njihovim dostignućima, pojedinim disciplinama te zasebnim građevinama. Danas časopis objavljuje znanstvene i stručne radove domaćih i inozemnih autora na hrvatskom i engleskom jeziku sa sažetcima na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Donosi stručne i stručno-informativne priloge iz građevinarstva, povijesti graditeljstva i graditeljskoj baštini, zaštiti okoliša i srodnih područja te vijesti iz HSGI-ja i drugih udruga i institucija povezanih s graditeljstvom. Od 2012. provodi se dvostruka anonimna recenzija članaka. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja RH, a suizdavački potpomažu Hrvatska komora inženjera građevinarstva te vodeća hrvatska poduzeća iz područja građevinarstva. Indeksiran je u mnogobrojnim međunarodnim bazama podataka specijaliziranima za tehničke znanosti, a na portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa dostupan od 2007.







Franić, Igor (Zagreb, 22. XI. 1963), arhitekt, predstavnik suvremenog izraza u arhitekturi, osobito se istaknuo projektiranjem javnih i poslovno-stambenih zgrada.

Diplomirao je 1989. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon diplome neko je vrijeme boravio i radio u Londonu, a od 1996. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu, u zvanju redovitoga profesora od 2020. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje izvođač je kolegija Radionica arhitektonskog projektiranja II – sport, Zgrade za kulturu, Studio III i dr. Od 2005. u Zagrebu vodi vlastiti projektni ured Studio za arhitekturu.







Na načelima modernizma koja nadograđuje suvremenim izričajem, projektira zgrade javne namjene, stambeno-poslovne i odgojno-obrazovne zgrade te obiteljske kuće. Među realizacijama ističu se dječji vrtić u Stonu (1995–98), zgrada POS-a u Gospiću (2004), sportska dvorana uz osnovnu školu u Grudi (2006), obiteljske kuće MY i NY na Korčuli (2009–11), kuća O u Rakovici kraj Samobora (2024), u Zagrebu – poslovno-stambene zgrade Mercator na Zagrebačkoj aveniji 92 (2007), Novoj cesti 3, 5 i 7 (2008–10), VBZ u Velikopoljskoj 12 (2008–10), Vrbani III u Kuzminečkoj 10 (2011), te posebice Muzej suvremene umjetnosti na Aveniji Dubrovnik 17 (1999–2009) i zgrada Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe SEECEL u Cimermanovoj 88 na Kajzerici (2013–20). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (2002) i »Viktor Kovačić« (2010., 2020).











