Dubovac, stari grad, srednjovjekovna utvrda iz XIII st. u sjeverozapadnome dijelu Karlovca. Jedan je od najbolje sačuvanih spomenika feudalnoga graditeljstva u Hrvatskoj.

U obliku je nepravilna četverokuta s četiri ugaone kule (tri zaobljene, a četvrta četverokutna). Njime su u XV. st. gospodarili hrvatski velikaši Babonići, 1442. pripao je krčkim knezovima Frankopanima, a 1544. rodu Zrinskih. Gradnjom Karlovca izgubio je prijašnje vojno i gospodarsko značenje. U XIX. st. obnovljen je u duhu romantizma.

metalne konstrukcije, nosive građevne konstrukcije pretežno sastavljene od metalnih elemenata. Primjenjuju se u gotovo svim područjima građevinarstva: zgradarstvu (hale, hangari, garaže, neboderi, tornjevi, krovišta, nadstrešnice, skele), mostogradnji (željeznički, cestovni, pješački, cjevovodni mostovi) i hidrogradnji (zapornice, splavnice, cjevovodi pod tlakom, kesoni), te za transportna postrojenja (dizalice, žičare, kranske staze), spremišta (rezervoari, silosi, bunkeri), rudarska i metalurška postrojenja (bušaći i izvozni tornjevi, visoke peći, podgrade), stupove različite namjene (rasvjetni, dalekovodni, antenski, radijski i televizijski, radarski) i dr.







Pogodnost primjene metala za nosive konstrukcije zasniva se na njihovoj velikoj čvrstoći, elastičnosti i plastičnosti. Među metalima, zbog jeftinih valjanih proizvoda, danas uvelike prevladava čelik, dok se mnogo lakše aluminijske slitine primjenjuju kada vlastita težina nosive konstrukcije ima presudno značenje. Metalne konstrukcije izrađuju se od osnovnih elemenata: nosača, štapova, lamela, limova, cijevi, žica i užadi, specijalnih profila. Ti se proizvodi spajaju u radionicama i tvornicama u montažne elemente, što se danas uglavnom provodi zavarivanjem, dok se nekoć provodilo zakivanjem. Sklapanje tako dobivenih montažnih elemenata u cjelovitu konstrukciju se obično provodi na gradilištu, najčešće vijčanim vezama ili zavarivanjem. Pojedini proizvođači razvili su konstrukcijske sustave (npr. Mero) koji se sastoje od tipskih, u tvornici izrađenih nosivih i spojnih elemenata, koji se na gradilištu jednostavno montiraju u konstrukcije najraznovrsnijih oblika. Metalne se konstrukcije obično izvode kao ravninske ili prostorne rešetke, grede i okvirni nosači; specijalne sustave čine spregnute (beton i čelik) i → lake konstrukcije.







Prednost je metalnih konstrukcija tvornička izradba razmjerno lakih elemenata koji se mogu prevesti i do udaljenijih gradilišta, kao i mogućnost brze montaže na gradilištu, čak i za loših vremenskih prilika. Slaba je strana čeličnih konstrukcija njihova podložnost koroziji, što zahtijeva odgovarajuću zaštitu, dok su sve metalne konstrukcije u osnovi slabo otporne na požar, te ih, ovisno o požarnom opterećenju, valja dodatno zaštititi. Kao i za sve nosive konstrukcije, osnovni je zahtjev za metalne konstrukcije njihova dostatna sigurnost protiv rušenja i sloma, a koja se određuje tehničkim propisima o projektiranju i izvedbi konstrukcija. Za metalne nosive konstrukcije primjenjuju se europske norme Eurocode.







Početci konstrukcijske primjene metala sežu u davna vremena. Stari Grci rabili su željezne spone i klinove za povezivanje kamenih blokova u ziđu i stupovima, a gotički i renesansni graditelji su smione kamene lukove i kupole učvršćivali željeznim zategama i lancima. Ipak, značajniju ulogu u građevinarstvu i arhitekturi metalne konstrukcije počele su dobivati tek za industrijske revolucije u XVIII. st., kada je počeo razvoj masovne proizvodnje krhkoga lijevanog željeza prikladnog za stupove te žilavijega, pročišćenog (pudlovanog) kovanog željeza prikladnog za proizvodnju različitih profila strojnim valjanjem (→ željezo; sv. 2). Prve su im primjene bile za mostove (prvi most od lijevanoga željeza preko rijeke Severn u engleskom Coalbrookdaleu, 1777), dok su mogućnosti natkrivanja velikih raspona demonstrirane građevinama poput Kristalne palače arhitekta Josepha Paxtona, izgrađene u Londonu 1851. Masovna proizvodnja → čelika (sv. 2) počela je oko 1870., a razdoblje njegove najšire uporabe obilježile su građevine poput Eiffelova tornja i paviljona Galerie des Machines, izgrađene za Svjetsku izložbu 1889. u Parizu. Metalne su konstrukcije postale početkom XX. st. nezaobilazan konstrukcijski sustav pri izgradnji vrlo visokih zgrada te mostova i krovišta vrlo velikih raspona, dajući poticaj novim arhitektonskim izričajima od moderne nadalje.







Metalne konstrukcije u Hrvatskoj

O ranoj primjeni metala za nosive konstrukcije u Hrvatskoj svjedoče spone, sidra i metalne zatege kolonada ugrađeni u mnoge povijesne građevine, bilo izvorno ili tijekom neke od obnova (peristil Dioklecijanove palače u Splitu, dvor Veliki Tabor, Knežev dvor u Dubrovniku, katedrala sv. Jakova u Šibeniku). Razvoju ideje o primjeni metala u graditeljstvu pridonio je → Faust Vrančić (sv. 1), koji je oko 1615. u knjizi Machinae novae inventivno predložio most od zvonovine (bronce), izveden od dvije brončane lučne konstrukcije i most od željeza, ovješen o lančaste konstrukcije izvedene od željeznih segmenata. U XVIII. st. je → Ruđer Bošković bio angažiran da predloži sanaciju kupole bazilike sv. Petra u Rimu (1742–43), za što je rješenje našao u ugradnji željeznih lanaca (obruča) u kupolu, odredivši im optimalan položaj. Ipak, prve metalne konstrukcije nalik današnjima u Hrvatskoj su se počele javljati sredinom XIX. st. Isprva su bile rađene od lijevanoga i valjanoga (pudlovanog) željeza, te su se u nedostatku domaćih valjaonica dopremale iz Austrije i Mađarske.







Razdoblje od sredine XIX. st. do II. svjetskog rata

Prve kompleksne metalne konstrukcije u Hrvatskoj bili su željeznički mostovi koji se izvode od početaka izgradnje prvih pruga u XIX. st. Prvi među njima bio je most preko Mure kraj Kotoribe pušten u promet 1860., izgrađen kao neprekinuta rešetkasta konstrukcija na šest oslonaca, duljine 153 m; zamijenili su ga također metalni mostovi iz 1905., 1945. i 1975. Među najstarijim željezničkim mostovima u nas ističu se i željezni rešetkasti most preko Save u Zagrebu izgrađen 1862 (srušen 1950) nedaleko od današnjega novog željezničkog (Zelenoga ili Hendrixova) mosta, most Ličanka kraj Fužina na pruzi od Karlovca prema Rijeci izgrađen 1873 (konstrukcija zamijenjena novom 1945. i 2013) i dr.













Početci šire primjene metalnih konstrukcija u zgradarstvu u Hrvatskoj poklapaju se s jačanjem industrijalizacije Rijeke sredinom XIX. st. U to su se doba višekatne industrijske zgrade i skladišta počeli izvoditi kao željezni okvirni konstrukcijski sustavi od stupova i greda unutar masivnih obodnih zidova od opeke. Sustav su činili stupovi od lijevanoga željeza s kapitelima koji su nosili uzdužne i poprečne drvene grede. Od 1880-ih te su se grede izvodile kao željezni valjani I-nosači, kada su sastavni dio sustava postali i stropovi od niza poprečnih I-nosača koji nose plitke opečne ili betonske svodove. Neki od ranih riječkih primjera su: nova zgrada mlina u Žaklju (1865), T-zgrada Riječke tvornice duhana (1867; Gradska knjižnica Rijeka od 2023) i sušionica duhana (1880-ih, druga faza 1899), lučka skladišta 4 na gatu Zichy (1881), 5, 6 i 7 na obali Stefania (danas Bečko pristanište; 1881–84), 8 i 11 na Rudolfovu gatu (danas Orlandov gat; 1888), 13 i 15 na Budimpeštanskom pristaništu (1893–94) i dr. Osim u Rijeci, rana je primjena željeznih konstrukcija zabilježena u Pomorskom arsenalu u Puli, gdje su oko 1860. dva navoza na otočiću Uljaniku natkrivena prozračnim konstrukcijama od željeza i stakla, gotovo u maniri Paxtonove Kristalne palače u Londonu.













Potkraj XIX. st. primjena željeznih konstrukcija u Hrvatskoj širila se i na javne, komunalne i reprezentativne zgrade i građevine. Postupno su se uvodili čelik kao građevni materijal te rešetkaste krovne konstrukcije, a konstrukcijski elementi su kadšto postajali i elementi oblikovanja. Među primjere takve izgradnje ubrajaju se paviljon Izvor (1869) i pokriveno šetalište Wandelbahn (1892., danas nepostojeće) u Lipiku, sinagoga u Koprivnici (1875), paviljoni Gradske tržnice (1881–91) i zgrada Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci (1885), razgledna piramida na Japetiću (1889. postavljena na Sljemenu, 1960. preseljena na današnju lokaciju), zgrada Ribarnice u Splitu (1890), Glazbeni paviljon na Trgu N. Šubića Zrinskog (1891), zgrada Hrvatskog narodnog kazališta (1895), Umjetnički paviljon (1897–98), Sveučilišna knjižnica (1911–13., danas Hrvatski državni arhiv) u Zagrebu, gradska tržnica u Puli (1903) i dr.





















Usprkos širem razvoju primjene armiranoga betona od početka XX. st., od istog razdoblja nastavlja se i razvoj metalnih konstrukcija, posebice izražen u građevinama industrijske, ali i javne arhitekture, npr. u Zagrebu Paromlin na Koturaškoj cesti 1 (1907), jahaonica Konjaničke vojarne na Prilazu baruna Filipovića 23A (1910., danas galerija Lauba), plinosprema i retortirnica Gradske plinare na Radničkoj cesti 1 (1911., danas nepostojeće), proizvodna zgrada tvornice pjenice u bloku Šubićeva–Martićeva–Derenčinova–Vlaška (1919–21), strojarnica i kotlovnica Prve hrvatske tvornice ulja u Branimirovoj 32E (1924), pogonska zgrada tvornice Iskra u Bužanovoj bb (1926–28), kino Europa u Varšavskoj 3 (1924–25).







Važnu je ulogu u razvoju i izgradnji metalnih konstrukcija domaćim snagama imao osnutak Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (danas → Đuro Đaković Grupa iz Slavonskog Broda; sv. 1) 1921. U njezinu je sastavu od 1923. djelovala Mostovna radionica za izradbu čeličnih konstrukcija, prvo poduzeće za proizvodnju i montažu takvih konstrukcija u Jugoslaviji, koje je vodeću poziciju u zemlji zadržavalo u sljedećih 60-ak godina (do 1982. kada je ugašena). Tijekom tog su razdoblja kao direktori i inženjeri u tvornici bili zaposleni mnogi istaknuti stručnjaci iz područja metalnih konstrukcija, npr. → Jure Erega, → Vuk Milčić, → Krunoslav Tonković, → Artemije Šahnazarov (sv. 1).

U čeličnoj proizvodnoj hali poduzeća, izgrađenoj još 1923., do kraja II. svj. rata su za lokacije diljem zemlje proizvedeni desetci mostova, među kojima se, kao onodobni inženjerski poduhvati svjetskih razmjera, ističu željeznički rešetkasti most preko Tise kraj Titela u Vojvodini ukupne duljine 300 m (1924) i novi željeznički most preko Save u Zagrebu ukupne duljine 306 m (1939., J. Erega), izrađen od zavarenih i zakivanih punostijenih nosača ojačanih lukom, te cestovni Savski most u Zagrebu ukupne duljine 220 m (1938., → M. Frković), izveden kao jedan od prvih mostova spregnute (zavarene čelične i betonske) konstrukcije u svijetu. Iz istog razdoblja potječu i željeznički nadvožnjaci na Savskoj cesti u Zagrebu (1932).































Razdoblje nakon II. svjetskog rata

U razdoblju ubrzane obnove i industrijalizacije zemlje nakon II. svj. rata, proizvodnja i izgradnja čeličnih konstrukcija dobile su snažan zamah. Tomu su među ostalim pridonijela novoosnovana projektantska poduzeća poput → Inženjerskoga projektnoga zavoda iz Zagreba, osnovanog 1948. sa snažnom ustrojbenom jedinicom za mostove i konstrukcije (K. Tonković, → Vojislav Draganić, → Krešimr Šavor, → Zlatko Šavor) te → Metal-Projekta iz Zagreba, osnovanog 1957. kao prvi biro specijaliziran za čelične konstrukcije u ondašnjoj FNRJ (→ Marijan Ivančić, V. Milčić). Jedan od glavnih sudionika u proizvodnji i montaži čeličnih konstrukcija i dalje je bilo slavonskobrodsko poduzeće (od 1961. Đuro Đaković) koje je nastavilo nizati dostignuća u zemlji i u inozemstvu (danas njegovu djelatnost u tom području nastavljaju Đuro Đaković Industrijska rješenja i Đuro Đaković Montaža).

Među tim se dostignućima ističu cestovni rešetkasti mostovi preko Save kraj Gradiške (1950–51; V. Draganić) i kraj Slavonskog Broda (1959–60; K. Šavor), gredni most preko Save u Beogradu rekordnog raspona od 261 m (1956), preko Drave kraj Osijeka (1965–67; srušen 1991; K. Tonković), lučni Most slobode u Zagrebu (1954–59; K. Tonković), gredni most preko Kupe kraj Siska (1971–73; K. Šavor), preko Drave kraj Miholjca (1972–74; K. Šavor), preko Save kraj Galdova (1978), Zaprešića (1980), Podsuseda (1982) i dr., željeznički rešetkasti most preko Drave kraj Botova (1964; K. Šavor), preko Save kraj Jasenovca (1969), preko Mure kraj Kotoribe (1975), preko Drave kraj Osijeka (1973; K. Šavor).













U Slavonskome Brodu proizvedene su i čelične konstrukcije za industrijske hale, npr. tvornica Rade Končar i Prvomajska (1948) u Zagrebu, Željezara Sisak (1951., 1972., 1980), Đuro Đaković (1960., 1964., 1968., 1977., 1980), Brodogradilište 3. maj u Rijeci (1970), OLT u Osijeku (1975), Dalmacijacement u Kaštel Sućurcu (1977) i Solinu (1979), Petrokemija u Kutini (1980); za industriju i gospodarstvo, npr. dimnjak Željezare Sisak (1952), hangar JAT-a na aerodromu u Beogradu (1960), nuklearne elektrane Krško (1976); niz rezervoara za naftu i kuglastih spremnika za tekući plin (1940–71), antenskih tornjeva i stupova (Sljeme i Srđ 1960., Učka 1963., Psunj 1965., Biokovo i Kalnik 1968), portalnih, mosnih i lučkih dizalica (1948–80), kao i metalne konstrukcije javnih građevina, poput konstrukcije jugoslavenskog paviljona za Svjetsku izložbu u Bruxellesu (1957; V. Richter), paviljona Đure Đakovića na Zagrebačkom velesajmu (1961–63; M. Begović), krovišta Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (1964; M. Haberle).





































U istom su se razdoblju u Hrvatskoj gradile složene metalne konstrukcije drugih proizvođača i izvođača, kadšto i iz drugih republika (npr. Mostogradnja iz Beograda ili Metalna iz Maribora). Među takvim su mostovima Stari lučni Skradinski most (1952–54; K. Tonković) i Maslenički most (1959–61; V. Draganić) na Jadranskoj magistrali, Most mladosti u Zagrebu (1970–73; V. Draganić) ili pješački viseći most u Osijeku (1981) osebujne konstrukcije. Među sportskim se građevinama ističu dvorana Jazine u Zadru (1967–68), objekti građeni za Mediteranske igre u Splitu 1979 (sportska dvorana Gripe, Bazeni Poljud natkriveni visećom konstrukcijom, napose Gradski stadion na Poljudu natkriven prostornom čeličnom rešetkom sustava Mero, s tada rekordnim rasponom od 205 m) te za Univerzijadu u Zagrebu 1987 (košarkaški centar Cibona, danas Dražen Petrović, natkriven čeličnom rešetkastom kupolom sustava Mero). Među istaknute izvedbe spadaju i paviljoni na Zagrebačkom velesajmu (paviljon Mašinogradnje iz 1956. B. Rašice – danas paviljon 36; Paviljon Zapadne Njemačke iz 1957. I. Vitića – danas paviljon 40; paviljon konfekcije iz 1958. A. Dragomanovića i N. Kučana, koji je preseljen u Prašku ulicu 1963., a izgorio 1980), pristanišna zgrada Zračne luke Zagreb iz 1966. J. Uhlika, i dr.































Metalne konstrukcije u Hrvatskoj od 1990-ih do danas

Uspostavom hrvatske samostalnosti i pokretanjem građevinskog sektora nakon završetka Domovinskoga rata javljaju se nova značajna ostvarenja metalnih konstrukcija. U okolnostima slobodnog tržišta, osim tuzemnih proizvođača i izvođača, poput Đuro Đaković Montaže, → Zagreb-Montaže, → Dalekovoda (sv. 4), → Brodosplita (sv. 1), javljaju se i oni koji dolaze izvan granica zemlje (austrijski Strabag, kineski China Road and Bridge Corporation, turski Cengiz İnşaat), pa se dijelovi konstrukcija za montažu kadšto dopremaju iz inozemstva.

Među mostovima sa specifičnim konstrukcijama ističu se ovješeni most dr. Franja Tuđmana preko Rijeke dubrovačke (2002; Z. Šavor), podizni most Čiovo kraj Trogira (2018; J. Radić i Z. Šavor), ovješeni spregnuti most preko Drave kraj Osijeka (2022; D. Tkalčić), novi željeznički rešetkasti most preko Drave kraj Botova (2023), gredni most preko Cetine kraj Omiša (2023; V. Prpić) te napose Pelješki most (2022; M. Pipenbaher), koji nizom rasponskih sklopova ovješenih o visoke stupove predstavlja graditeljsko dostignuće u svjetskim razmjerima. Osim mnogobrojnih građevina industrijske i poslovno-trgovačke namjene, osobito složene ili velike metalne konstrukcije odlika su i nekih novih građevina javne namjene, npr. Zračne luke Dubrovnik (2007–13), Dvorane Krešimira Ćosića na Višnjiku u Zadru (2008), Arene Zagreb (2008), Ustanove za hitnu medicinsku pomoć u Zagrebu (2009), Bazenskog kompleksa Svetice u Zagrebu (2016), Zračne luke Franjo Tuđman (2017), i dr.

























Visoko školstvo, znanost i publicistika

Početci visokoškolske nastave iz područja metalnih konstrukcija u Hrvatskoj poklapaju se s osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), na kojoj se to područje isprva predavalo u sklopu kolegija Građevne konstrukcije (→ Karlo Gentzkow) i Mostovi (→ Milan Čalogović), a potom su uvedeni kolegiji Željezne (poslije Čelične) konstrukcije, Željezni (poslije Čelični) mostovi te Čelične konstrukcije zgrada. Prvi je nastavnik iz područja metalnih konstrukcija bio → Aleksander Kaiser, kojega je 1929. naslijedio → Rajko Kušević, ujedno i osnivač Zavoda za čelične konstrukcije, osnovanoga akademske godine 1935/36. u sastavu Građevinskog odsjeka Fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, od 1962. → Građevinski fakultet). Profesora Kuševića je na Čeličnim konstrukcijama zamijenio M. Ivančić (od 1948) te na Čeličnim mostovima J. Erega (od 1953). Nakon osamostaljenja Građevinskoga fakulteta 1962. ustrojen je Odjel za metalne konstrukcije u sastavu Zavoda za konstrukcije, predstojnik kojega je i dalje bio M. Ivančić. Predavanja iz područja metalnih mostova preuzeo je → Dragutin Horvatić (1973), a iz područja metalnih konstrukcija V. Milčić (1976). Potonjega je 1991. zamijenio → Boris Androić, prvi pročelnik Katedre za metalne konstrukcije (od njegova dolaska neformalno je djelovala u sastavu Zavoda za konstrukcije, a formalno je osnovana tek 2005), a njega su naslijedili → Darko Dujmović i → Ivica Džeba. Predavanja iz područja metalnih mostova preuzeo je 2001. → Jure Radić. Visokoškolska nastava iz metalnih konstrukcija odvija se i na drugim građevinskim fakultetima u Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) od njihova osnutka, isprva uz pomoć nastavnika zagrebačkog fakulteta.

Među stručnom literaturom ističu se knjige i udžbenici uglavnom novijega datuma: Metalni mostovi (D. Horvatić, Z. Šavor, 1988), Metalne konstrukcije I–IV (B. Androić, D. Dujmović, I. Džeba, 1994–95., 2003), Čelične konstrukcije u arhitekturi (M. Sulyok-Selimbegović, 2003), Čelični i spregnuti mostovi (B. Androić, M. Čaušević, D. Dujmović, I. Džeba, D. Markulak, B. Peroš, 2006), Čelične konstrukcije I–II (B. Androić, D. Dujmović, I. Džeba, 2007–09), Čelične konstrukcije. Priručnik (D. Skejić, I. Džeba, 2015), Aluminijske konstrukcije (I. Boko, D. Skejić, N. Torić, 2022), Čelik u arhitekturi, strukturama visoke tehnologije i potresu (B. Androić, D. Dujmović, I. Androić Brajčić, 2022).

Barišić Marenić, Zrinka, arhitektica, stručnjakinja za hrvatsku modernu arhitekturu i industrijsku arheologiju.

Diplomirala je 1996. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirala 2002. radom Zgrade za obrazovanje u opusu arhitekta Zvonimira Vrkljana, te je doktorirala 2007. disertacijom Arhitektica Zoja Dumengjić. Osobitost djela u kontekstu hrvatske moderne arhitekture (mentor I. Juras). Na matičnome fakultetu zaposlena je 1997., od 2022. kao redovita profesorica. Sudjeluje u nastavi Katedre za teoriju i povijest arhitekture, te je nositeljica kolegija Hrvatski prostor i arhitektura – Zagreb te Sjeverozapadna Hrvatska, Industrijska arheologija Field Course in Modern and Contemporary Zagreb Architecture i Istraživanja, seminari, projekti: Moderna i suvremena arhitektura. ECTS koordinatorica je studija arhitekture i urbanizma (od 2013). Gostovala je na Sveučilištu Oxford Brookes 2015. i Tehničkome sveučilištu u Delftu 2017. Autorica je realizacija obiteljskih kuća u okolici Zagreba, te nagrađenoga natječajnog rada stambeno-poslovnoga sklopa u Gružu u Dubrovniku (2012., s K. Šmitom i dr.). Znanstveni rad usmjerila je istraživanju moderne hrvatske arhitekture, te industrijske arheologije. Na tu je temu objavila više od stotinu znanstvenih i stručnih radova, te knjiga Leksikon arhitekata Atlasa hrvatske arhitekture XX. stoljeća (2009., s → A. Uchytilom i E. Kahrovićem) i Arhitektica Zoja Dumengjić (2020). Članica je autorskoga tima hrvatskog nastupa na Venecijanskome bijenalu arhitekture 2014 (glavni izbornik R. Koolhaas), izložbe Fitting Abstraction (izbornica K. Šerman). Predsjednica je ocjenjivačkoga suda festivala Open House Zagreb (2023–24). Nacionalna je predstavnica Hrvatske u The International Committee for the Conservation of the Industrial Heritage (TICCIH). Dobitnica je državne Godišnje nagrade za znanost (2009) te državne Nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti (2020).

zidane konstrukcije, građevne konstrukcije sastavljene od jediničnih građevnih elemenata (zidni elementi). Građevine kojih su osnova zidane konstrukcije među najstarijima su na svijetu, a ta je vrsta konstrukcija još uvijek u uporabi. Za gradnju nastamba, obrambenih zidina, brana, pregrada i popločenja rabili su se prirodni ili umjetni zidni elementi. Najčešći su prirodni zidni elementi blokovi od → kamena (sv. 2), a umjetni od pečene gline (→ opeka) ili → betona.

Povijest zidanih konstrukcija

Najstariji ostatci kamenih zidanih kuća potječu iz 9000. pr. Kr., a pronađeni su na obali nekadašnjeg jezera Hula u današnjem Izraelu. U IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji su najstarije sumerske i asirske građevine bile građene opekama sušenima na suncu (ćerpič) vezanima blatom ili bitumenom. Najstarija poznata keramička peć za pečenje opeke potječe iz III. tisućljeća pr. Kr. iz mjesta Khafaje u današnjem Iraku. U Egiptu je sačuvano mnogo palača i grobnica građenih opekom u razdoblju od 3100. do 2600. pr. Kr., nakon kojega u monumentalnoj arhitekturi prevladava zidanje kamenom. Najstariji dijelovi grčke Troje (početak III. st. pr. Kr.) izgrađeni su od ćerpiča. Stari Grci prihvatili su proizvodnju pečene opeke te ju proširili na Siciliju. Lûk se u Grčkoj pojavljuje tek u III. st. pr. Kr. pri gradnji gradskih vrata i manjih potkonstrukcija, dok su svod i kupola etrurski izumi. Rimljani su znatno poboljšali konstruktivne elemente kao što su nadvoji, lukovi, svodovi, kupole i popločenja te proširili uporabu opeke. U doba Hanibalovih ratova (216. pr. Kr.) Ostia je gradila morsku luku, a nakon toga i opečne zgrade kojih je visina bila do 15 m. Najveća je građevina na svijetu izvedena od zidnih elemenata (kamen, opeka) Kineski zid kojega je duljina glavnog dijela približno 2450 km, s 25 000 obrambenih kula. U temelju je širok 9 m, a visok u prosjeku 12 metara. Pojedini dijelovi zida izgrađeni su već u VII. st. pr. Kr., a gradnja je intenzivirana 214. pr. Kr. za cara Shija Huangdija; zid je dovršen 1368. za dinastije Ming, nakon što je u 200 godina izgrađeno posljednjih 1000 kilometara.

Zidane konstrukcije danas

U suvremenom smislu zidanim se konstrukcijama smatraju konstrukcije od zidnih elemenata (opeke ili blokova) povezanih mortom, koje su zidane na gradilištu ili su izvedene u tvornici u obliku predgotovljenog ziđa i spojene na gradilištu u konstrukcijsku cjelinu. U klasičnome zidanom ziđu mort povezuje zidne elemente u njihovim horizontalnim i vertikalnim sljubnicama te sudjeluje u nosivosti zida, dok se žbuka nanosi na jednu i drugu plohu gotovog zida u izolacijske i dekorativne svrhe.

Razlikuju se nearmirane i armirane zidane konstrukcije. Zidana konstrukcija treba biti projektirana, proračunata i izvedena tako da izdrži sva predvidiva opterećenja i djelovanja tijekom izvedbe i uporabe, uključujući jak vjetar i potres, da funkcionira u skladu s namjenom za koju se gradi te da ima potrebnu trajnost i umjerene troškove održavanja. Djelovanja na konstrukciju se dijele na stalna (vlastita težina konstrukcije i opreme), promjenljiva (uporabna opterećenja te snijeg i vjetar) i izvanredna (potres, eksplozije, udari vozila). Pritom treba voditi računa i o energetskoj bilanci građevine, tj. potrošnji energije za grijanje i hlađenje. Kod novih zidanih građevina, za klimatske uvjete hladnih zima i vrućih ljeta najpogodniji su obostrano izolirani paropropusni opečni zidovi.

Za zidanu je građevinu važno da bude tlocrtno simetrična, tj. da je nosivo ziđe simetrično s obzirom na jednu i drugu horizontalnu os građevine. To je potrebno kako bi se izbjegla moguća veća ekscentričnost, tj. udaljenost centara masa i krutosti građevine. Mijenjanje krutosti po visini građevine nije preporučljivo. Ako iz arhitektonskih ili nekih drugih razloga krutost po visini treba smanjivati, tada se smanjenje treba odvijati osnosimetrično oko vertikalne osi tako da centri krutosti i masa viših katova ostanu na istoj vertikalnoj osi građevine.

Pri projektiranju i proračunu zidane konstrukcije važno je poznavati svojstva zidnih elemenata i morta, kao i ponašanje ziđa pri opterećenju, ponašanje pri različitim uvjetima okoliša, te njegova mehanička i deformacijska svojstva. Kod armiranoga ziđa potrebno je poznavati i svojstva armature.

Zidni elementi i mort za zidanje

Danas u svijetu postoji mnogo različitih oblika zidnih elemenata, najčešće proizvedenih tvornički. Mogu se podijeliti u više skupina, a među njima su glavni opečni zidni elementi kojima se trajnost i čvrstoća postiže pečenjem elementa oblikovanog u sirovoj glini na visokim temperaturama; vapneno-silikatni zidni elementi izrađeni pod tlakom i zaparivani; betonski zidni elementi proizvedeni od smjese cementa i selektiranog agregata uobičajene težine ili laganog agregata; porasti zidni elementi (autoklavirani i aerirani); kameni zidni elementi oblikovani od prirodnog kamena. Među osnovna svojstva zidnih elemenata ubraja se njihova tlačna čvrstoća i trajnost. Važno je svojstvo i oblik elemenata, tj. njihova visina i širina. Posljedica je manje visine zidnih elemenata veći broj horizontalnih sljubnica morta. Zato je uvedena tzv. normalizirana tlačna čvrstoća zidnog elementa (f_b).

Mort je mješavina veziva (cementa ili cementa i vapna), pijeska i vode, a može sadržavati i dodatke. Služi za povezivanje zidnih elemenata, a ujedno s njima ostvaruje i čvrstoću ziđa. S obzirom na sastojke i mehanička svojstva, razlikuju se cementno-vapneni (produžni) mort koji se rabi najčešće, cementni, vapneni, tankoslojni, unaprijed pripremljeni i lakoagregatni mort. Svojstva su morta tlačna čvrstoća (f_m), obradivost, otpornost na mraz, prionjivost na zidne elemente, trajnost i sposobnost prilagodbe pomacima.

O zidnim elementima, mortu, obliku i vrsti ziđa ovise mehanička svojstva ziđa: karakteristična tlačna čvrstoća ziđa (f_k), posmična čvrstoća ziđa (f_v), čvrstoća pri savijanju ziđa (f_x), odnos naprezanja i relativne deformacija (σ–ε), modul elastičnosti ziđa (E).

Proračun zidanih konstrukcija

Proračun zidanih konstrukcija ima sličnosti s proračunima betonskih, metalnih ili drvenih konstrukcija. Razlike se očituju ponajviše u dijelovima proračuna koji su rezultat svojstava materijala. Za sve konstrukcije valja osigurati njihovu stabilnost, proračunati unutarnje sile na osnovi vanjskog opterećenja i statičkog sustava konstrukcije, a nakon toga proračunati naprezanja u konstrukcijskim elementima. Na osnovi naprezanja određuje se jesu li kvaliteta i dimenzije konstrukcije kao i njezinih elemenata pravilno odabrane, a kod armiranih konstrukcija određuje se potrebna armatura.

Pri proračunu zidanih konstrukcija treba voditi računa o dimenzijama zidnih elemenata (o kojima ovisi i izvediva debljina zida), o omjeru visine i širine zidnih elemenata (o kojem ovisi faktor oblika koji zbog većeg ili manjeg broja horizontalnih sljubnica morta u ziđu ima utjecaja na tlačnu čvrstoću ziđa), o vrsti i čvrstoći morta i zidnog elementa.

Građevine koje su izvedene kao zidane konstrukcije općenito su složene trodimenzijske konstrukcije, sastavljene od ziđa sa svim elementima koji se odupiru opterećenju. Pojedini dijelovi konstrukcije moraju biti povezani u cjelinu, tj. ziđe jednog smjera povezano ziđem drugog smjera i sa stropnom konstrukcijom. Metode provjere mehaničke otpornosti i stabilnosti postupci su određivanja graničnih stanja nosivosti i uporabljivosti. Uporabljivost konstrukcije i njezinih elemenata treba kontrolirati, posebice zato da bi se izbjegle ili svele na najmanju moguću mjeru pukotine i progibi koji mogu oštetiti fasadne materijale, pregradne stijenke, završne radove, tehničku opremu ili utjecati na vodonepropusnost. Za većinu elemenata zidane konstrukcije, koji zadovoljavaju granično stanje nosivosti, bit će zadovoljeni i uvjeti uporabljivosti. Projektant treba voditi računa o tome jesu li nužne posebne mjere da bi se osigurala opća stabilnost konstrukcije ili pojedinog ziđa tijekom izvedbe.

Armatura

Armaturom u ziđu povećava se duktilnost (žilavost), što omogućuje bolje ponašanje konstrukcije pri raznim djelovanjima. Kod zidanih građevina nearmirano ziđe nekada nije dovoljno otporno na utjecaj jačih horizontalnih sila (od potresa) kada u ziđu dolazi do velikih posmičnih i vlačnih naprezanja. Dobro je ako u ziđu postoji i horizontalna i vertikalna armatura, no u nekim slučajevima bit će dovoljna i horizontalna. Obično se postavlja u horizontalne sljubnice morta pa se najčešće izvodi od tanjih profila čelika, tj. od žica (ravnih, spojenih u obliku rešetke nalik ljestvama, ili u obliku mreže). Pritom se mora osigurati dobra obavijenost armature mortom. Kod duljega ziđa treba voditi računa o povezanosti armatura u uzdužnom smjeru preklopom ili zavarivanjem. Kod zidnih elemenata koji imaju veće vertikalne šupljine, moguće je postaviti vertikalnu armaturu u takve šupljine, koje se naknadno betoniraju.

Omeđeno ziđe

Omeđeno ziđe se nakon zidanja omeđuje armiranobetonskim vertikalnim i horizontalnim omeđujućim elementima (serklažima). Ti elementi povezani sa ziđem čine cjelinu koja se zajednički odupire vanjskom djelovanju. Najmanja je debljina takvog ziđa 24 cm. Horizontalni i vertikalni serklaži moraju biti međusobno povezani armaturom. Horizontalne serklaže treba postaviti na razini svakog stropa, a vertikalne na svakom križanju ziđa, na slobodnim krajevima ziđa, u kutovima i na obje strane svakog otvora u ziđu koji ima površinu veću od 1,5 m². U suprotnome se ziđe ne smatra omeđenim. Vertikalni i horizontalni serklaži nemaju učinak okvirne konstrukcije, nego zajedno sa ziđem daju zidanoj konstrukciji veću nosivost i duktilnost. Najčešće su iste ili manje debljine od debljine ziđa, a nekada su izbetonirani u šupljinama posebno oblikovanih zidnih elemenata.







Iako im sliče, horizontalni armiranobetonski serklaži nisu samostojeće grede niti su vertikalni serklaži samostojeći stupovi. Horizontalni serklaži leže na ziđu, a vertikalni serklaži mogu biti povezani sa ziđem zupčastom (cik-cak) vezom ili s pomoću spona. Vertikalna opterećenja gornjega kata preuzima ziđe. Ako neki zidovi u ziđu kata zbog izvanrednog opterećenja (potres) popucaju ili se uruše, horizontalni serklaži iznad ziđa moraju biti u stanju preuzeti gornje opterećenje. Pritom horizontalni serklaži mogu pretrpjeti znatne deformacije, progibe i pukotine, ali se ne smiju urušiti.

Vrste i izvedba ziđa

Ziđe može biti različitih vrsta: jednoslojno, šuplje, dvoslojno, fasadno, obložno itd. S obzirom na nosivost postoji nosivo ziđe, ziđe koje ukrućuje nosivo ziđe (ukrućujuće), nenosivo (pregradno), bočno opterećeno ziđe i sl. Najmanja je debljina nosivoga nearmiranoga ziđa 20 cm. Također treba uzeti u obzir proračunsku vitkost ziđa, tj. omjer visine i debljine, koja ne smije iznositi više od 27.

Vertikalne sljubnice armiranoga ziđa, izloženog savijanju i posmiku po tim sljubnicama, moraju biti potpuno ispunjene mortom, što se odnosi i na nearmirano nosivo ziđe u seizmičkim područjima. U ziđu armiranom u horizontalnim sljubnicama, debljina morta treba biti za najmanje 5 mm veća od promjera armature. Najmanji promjer šipki armature je 5 mm, dok dimenzije žica predgotovljene armature u obliku rešetke koja se postavlja u horizontalne sljubnice mogu biti i manjega promjera. Na svakom nosivom ziđu (vanjskom i unutarnjem) u razini stropne konstrukcije izvode se horizontalni armiranobetonski serklaži koji omeđuju stropnu konstrukciju i koji zajedno s njom imaju sposobnost prenošenja horizontalnih sila na nosivo ziđe.

Kako bi se izbjeglo upijanje vlage iz tla, zamrzavanje i moguća onečišćenja, temelji zidanih konstrukcija izvode se od betona ili armiranoga betona do visine najmanje 50 cm iznad razine tla. Za omeđeno ziđe u betonske se temelje ugrađuje armatura koja strši iz temelja za potrebnu duljinu prianjanja za povezivanje s armaturom vertikalnih serklaža. Zidne elemente treba slagati u pravilan zidni vez u skladu sa zahtjevima projekta. Zidni elementi moraju biti čisti, pravilna oblika, neoštećeni, a prema potrebi sijeku se strojno kako bi odgovarali dimenzijskim zahtjevima. Prije nego što ih se počne postavljati u mort, zidni elementi trebaju sadržavati dovoljnu količinu vlage da bi se postigla zahtijevana prionjivost s mortom. Zidanje na temperaturama okoliša nižima od +5°C i višim od +30°C nije dopušteno bez poduzimanja mjera zaštite od preniskih ili previsokih temperatura.

Razdjelnice zgrada (tzv. dilatacije) vertikalni su uski slobodni prostori koji razdvajaju dva ziđa ili dvije građevine koje se zidaju jedna do druge (kuće u nizu). Izvode se kako bi se omogućili slobodni temperaturni pomaci odvojenih konstrukcija. Vertikalne razdjelnice treba postavljati na mjestima promjene visine građevine, na uzdužnom spoju dvaju ziđa različitih debljina, uz veću udubinu (nišu) u ziđu i uz veće otvore u ziđu, na mjestu različitoga geološkog sastava tla.

Za područja u kojima su zabilježena jača seizmička djelovanja, među koje spada i Hrvatska, vrijede posebna pravila za projektiranje i izvedbu građevina. Armirano ili omeđeno ziđe poboljšava svojstva građevine pri cikličkim djelovanjima i osigurava duktilno ponašanje zidane konstrukcije tijekom potresa. Ipak, moguće je graditi seizmički otporne građevine i od nearmiranoga ziđa, ali im je visina ograničena na prizemlje i jedan kat. Nosivo ziđe mora postojati u dva okomita smjera. Da se ne bi dogodio krhki slom ziđa pri djelovanju potresa, volumen šupljina zidnog elementa ne smije biti veći od 50% njegova bruto volumena. Debljina stijenke zidnog elementa ne smije biti manja od 15 mm i treba biti neprekinuta na cijeloj visini i duljini, tj. širini elementa. Zidni elementi načinjeni od prirodnoga kamena trebaju biti pravokutnih stranica i paralelnih horizontalnih lica.

Pojačanja ziđa

Jedan od problema koji stoji pred današnjim građevinskim inženjerima jest očuvanje velikog broja starijih zidanih zgrada građenih u potresnim područjima. Ako su takve građevine već pretrpjele oštećenja uzrokovana umjerenim potresom ili potresima, njih treba pojačati da bi bez rušenja mogle preuzeti sile budućih potresa. Pritom obnova ili sanacija oštećene građevine podrazumijeva radove na dovođenju građevine u stanje kakvo je bilo prije njezina oštećenja, a pojačanje uključuje i obnovu i postizanje veće nosivosti od one koju je građevina imala prije oštećenja. Sva pojačanja, pa i pojačanja zidanih građevina, moraju se izvesti tako da nakon pojačanja potres najjačega predvidivog intenziteta za to područje ne smije izazvati rušenje pojačane građevine.

Zidane konstrukcije u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su se građevine gradile zidanjem još u pradavna vremena. U krajevima s obiljem prirodnoga kamena na raspolaganju (priobalje, gorska područja) isprva su se skloništa za ljude i stoku gradila u tehnici suhozida, od kamenja nađenog na mjestu gradnje, bez veznog sredstva. Takav se tradicionalni način izgradnje zidova, kadšto natkrivenih tzv. lažnom kupolom ili svodom izvedenima konzolnim izmicanjem kamena prema vrhu, do danas održao u Istri i Dalmaciji (kažuni, bunje). Za ilirskoga doba, u tehnici suhozida izvodile su se fortifikacije – gradine opasane kamenim bedemima, a pod grčkim utjecajem i kiklopskim ziđem od masivnih kamenih blokova (npr. Vizače u Istri – Nezakcij, Picugi kraj Poreča, Osor – Apsoros, Nadin – Nedinum i dr.). Za utvrde koje su podizali Grci na istočnoj obali Jadrana u VI. i V. st. pr. Kr. kamen se nerijetko obrađivao i klesanjem (npr. Vis – Issa, Tor iznad Jelse). (→ fortifikacijsko graditeljstvo)

Dolaskom Rimljana u naše krajeve, za zidanje se počeo rabiti mort kao vezivo, a u krajevima Panonske i središnje Hrvatske, do tada bez iskustva u zidanju, počela se rabiti pečena opeka (Sisak – Siscia, Vinkovci – Cibalae, Osijek – Mursa, Šćitarjevo – Andautonia i dr.). Od tog su se doba za premošćivanje otvora u ziđu uz nadvoje počeli rabiti i zidani luk te svodovi i kupola, zahvaljujući kojima nastaju monumentalne građevine koje i danas krase naše gradove (npr. Slavoluk Sergejevaca iz približno 29. pr. Kr. do 27. pr. Kr. i Amfiteatar iz I. st. u Puli, Dioklecijanova palača iz približno 300. u Splitu). (→ antičko graditeljstvo)







Graditeljska su se umijeća zidanja prenosila i u sljedećim stoljećima (→ ranokršćansko graditeljstvo, → predromaničko graditeljstvo), do njihova ponovnog procvata u razdobljima romanike, osobito gotike i renesanse. Od tada su se zidanjem izvodili sve smjeliji oblici ziđa, lukova, svodova, kupola i zvonika, osobito izraženih u sakralnoj arhitekturi (npr. zagrebačka, trogirska, zadarska katedrala iz XIII. st., korčulanska i šibenska katedrala s početka XV. st.) i fortifikacijskom graditeljstvu (npr. dubrovačke zidine građene od XIII. st. ili stonske zidine od XIV. st.). Dok su se u priobalju zidanjem od kamena gradile i stambene građevine dobrostojećih građana, u kontinentalnim se područjima uz teško dobavljivi kamen od istog doba za značajne građevine sve više rabila opeka (utvrda Korođgrad iz približno 1250. kraj Osijeka, Medvedgrad iz približno 1250., crkva sv. Marka u Zagrebu iz XIII. st., iločke zidine s prijelaza iz XV. u XVI. st., tvrđava u Sisku iz približno 1550), a nešto poslije i za gradnju građanskih kuća. (→ romaničko graditeljstvo, → gotičko graditeljstvo, → renesansno graditeljstvo)

















Početkom industrijske revolucije, a posebice nakon razvoja tvornica opeke u prvoj polovici XIX. st., zidanje i zidane konstrukcije postali su prevladavajući oblik izvedbe gotovo svih značajnijih građevina na području današnje Hrvatske, koja je potkraj XIX. st. bila u zamahu. Osim raznih tipova stambenih i javnih zgrada (škole, muzeji, kazališta, poslovne zgrade itd.) osobito je jačala izgradnja → industrijske arhitekture, često obilježena vitkim dimnjacima zidanima od opeke (npr. dimnjaci nekadašnje Ciglane Zagreb iz 1885., visine 62,2 m i 49,8 m; zagrebačkog paromlina iz 1916., visine 45 m; Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova Brod na Savi /danas → Đuro Đaković Grupa; sv. 1/ iz 1922., visine 65 m; varaždinske tvornice Tivar /danas → Varteks; sv. 2/ iz 1934., visine 81 m).

Među važne povijesne zidane građevine ubrajaju se i mostovi koji su se gradili još od rimskoga doba (most u Belom na Cresu). Od novovjekovnih mostova ističu se pješački Kudin most preko Krupe (prijelaz iz XVIII. u XIX. st.) građen u tehnici suhozida, kameni lučni most preko Tounjčice u Tounju (1777–1843), most u Novigradu na Dobri (sredina XVIII. st.) i Molinarijev most preko Dobre kraj Ogulina (1874), Marmontov most preko Mrežnice (1809–13), te mostovi inženjera Milivoja Frkovića zidani u prvoj polovici XX. st. od opeke (preko Kupe u Sisku, 1927–34) i kamena (preko Like u Kosinju 1935–36).













Struka, znanost i školstvo

Masovnoj primjeni zidanih konstrukcija od kraja XIX. st. pridonijelo je jačanje građevinskog poduzetništva industrijskoga tipa (→ građevinska poduzeća), te osnivanje prvih srednjoškolskih (Obrtna škola u Zagrebu, 1882) i visokoškolskih (Tehnička visoka škola u Zagrebu, 1919) obrazovnih programa, u kojima su se zidane konstrukcije izučavale u sklopu područja građevnih konstrukcija (→ zgradarstvo).

Danas u svim većim gradovima u Hrvatskoj postoje obrtničke i graditeljske škole, te građevinski fakulteti u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu, na kojima učenici i studenti stječu znanja o zidanim konstrukcijama. Zaseban kolegij Zidane konstrukcije uveden je u plan i program studija Građevinskoga fakulteta u Zagrebu akademske godine 1998/99 (→ Zorislav Sorić). Presudne su za uvođenje tog kolegija bile Europske norme, unutar kojih se nalazi i Eurocode 6, kao zasebna europska norma za zidane konstrukcije. Danas se na preddiplomskome studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu o zidanim konstrukcijama predaje svim studentima na kolegiju Betonske i zidane konstrukcije I, a studentima konstruktorskog usmjerenja diplomskoga studija na kolegiju Betonske i zidane konstrukcije II.

Poseban stručni i znanstveni problem u području zidanih konstrukcija u Hrvatskoj predstavljaju zbivanja vezana uz stradavanja zgrada u Domovinskome ratu (1991–95) te potresima u Zagrebu i Petrinji (2020), odn. potreba za obnovom i pojačanjem tih zgrada, čime bi se zaštitila vrijedna graditeljska baština. Među prvim obnovama i pojačanjima zgrada oštećenih u Domovinskome ratu bila je ona zgrade Interuniverzitetskog centra Dubrovnik (IUC) u Ulici Frane Bulića 4 započeta 1992. Dobar je primjer uspješnog pojačanja zidanih zgrada zagrebačka kula Lotrščak pojačana 1978–80. koja je bez oštećenja podnijela potres iz 2020. (→ građevinska obnova)





















Miličević, Paskoje Mihov (?, oko 1440 – Dubrovnik, 1516), službeni graditelj i inženjer Dubrovačke Republike u drugoj polovici XV. st. i na početku XVI. st.

Rodom je vjerojatno bio iz Stona ili njegove okolice, gdje je imao posjede. Pretpostavlja se da je bio učenik glasovitoga talijanskog graditelja i kipara Michelozza Michelozzija za njegova boravka u Dubrovniku 1461–64. Bio je službeni graditelj i inženjer Dubrovačke Republike 1466–1516. Radio je na izgradnji utvrda u Dubrovniku i Stonu. Izgradio je okrugli bastion pod kulom sv. Luke u dubrovačkoj luci (1470), autor je projekata za dubrovačku luku i njezin lukobran Kaše (1485), te lukobran i luku Maloga Stona (1491). Izgradio je i prvi dio predziđa sjeverno od dubrovačkih vrata od Pila te kamenoga mosta pred tim vratima (1505), potom južno predziđe Stona s vanjskim vratima i mostom (1506). Prema njegovim je nacrtima obnovljeno pročelje zgrade Velikoga vijeća (srušena 1864) i Arsenala prema Placi. Njegovo je glavno djelo palača Divona (Sponza), jedno od likovno najuspjelijih rješenja gotičko-renesansnoga sloga na hrvatskoj obali. Prema njegovu je projektu započeta izgradnja palače (1516), a dovršili su je korčulanski klesari Nikola i Josip Andrijić (do 1522). Ta je trokatnica služila kao carinarnica, kovnica novca, uprava monopola, državna banka i riznica, te bila poslovno i trgovačko središte Dubrovačke Republike. Prema trgu zvanom Luža okrenuta je velikim trijemom, dok je atrij s arkadama još početkom XX. st. imao rampu za lakšu manipulaciju robom. Uz graditeljstvo, Miličević se bavio lijevanjem brončanih topova i usavršavanjem pogona vodenica i vjetrenjača. U Rijeci dubrovačkoj povisio je i uredio vodopad te osnovao rafineriju bakra koja je počela raditi 1515.







Bakić, Vojin (Bjelovar, 5. VI. 1915 – Zagreb, 18. XII. 1992), kipar, jedan od vodećih autora hrvatske poslijeratne spomeničke arhitekture.

Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939) gdje se dodatno usavršavao kod Frane Kršinića (do kraja 1941). Isprva je radio lirske ženske likove mekih obrisa, potom skulpture impresionistički nemirne površine, dramatskih kontrasta svjetla i sjene te naglašene psihologizacije (Ivan Goran Kovačić, 1946). U sljedećoj se fazi okrenuo sažimanju volumena, najprije oštrim lomovima bridova (studija za spomenik Marxu i Engelsu, 1951–53; Autoportret, 1952), a potom je oblim prijelazima došao do same granice figuralnoga (Bik, 1950; Torzo, 1956). Ciklus Razlistane forme označava prijelaznu fazu od puna, čvrsta volumena do tanke površine ljuske. U daljnjem razvoju Bakić među prvima u Hrvatskoj slijedi programska načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja. U Razvijenim površinama (1960–64) artikulira stroge i sustavne cjeline sastavljene od nanizanih elemenata, a u Svjetlosnim oblicima (1963–64) stvara maštovite i efektne strukture moduliranjem istovrsnih zrcalnih jedinica od nehrđajućeg čelika.







Svojim je poslijeratnim izvedbama narudžbi za monumentalne javne spomenike diljem Jugoslavije ostavio dubok trag u hrvatskoj i europskoj spomeničkoj arhitekturi. U ranome poslijeratnom razdoblju njegovu je estetiku obilježio ideološki nametnut duh socrealizma (kvalitetom se ističe Spomenik strijeljanima – Poziv na ustanak u Spomen-parku Borik u Bjelovaru, 1947., te Poziv na ustanak u središtu Čazme, 1951., uništen 1991; Spomenik palim borcima u Kolašinu u Crnoj Gori, 1951. i dr.). Odmak od dotadašnjeg izričaja postiže isključivanjem šabloniziranih normi svojstvenih dogmatskoj poetici socrealizma (Spomenik Stjepanu Filipoviću u Valjevu, 1960). Slijedilo je daljnje zgušnjavanje i kristalizacija forme te reduciranje opisnih elemenata na minimum (Spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u parku Ribnjak u Zagrebu i u Lukovdolu 1964., spomenici u spomen-području Dotrščina u Zagrebu, s → J. Seisselom i → S. Seissel, 1964–68). Potpuno se priklonivši apstrakciji, ostvario je neka od svojih najznačajnijih djela. Spomenik pobjedi naroda Slavonije kraj sela Kamenske (s J. i S. Seissel, 1968., uništen 1992) izveden je od nehrđajućega čelika, visine 30 m. Pobijedivši 1970. na natječaju za Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori, ostvario je arhitektonsko-spomenički kompleks od armiranoga betona obložen pločama od nehrđajućega čelika (s → B. Šerbetićem, otvoren 1982); u njegovoj je unutrašnjosti bio uređen muzej u kojem se nalazio stalan postav vezan uz narodnooslobodilački pokret toga kraja; nakon 1991. kompleks je zapušten i devastiran. Među njegovim su novijim djelima i Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu na Mirogoju (1975–78) te Spomen-obilježje naroda Hrvatske u Spomen-parku Šumarice u Kragujevcu, Srbija (s J. i S. Seissel, 1978–81). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo u području likovnih umjetnosti (1979).







Andrejev, Vasilij (Nižne-Čirsk, Rusija, 3. III. 1904 – Zagreb, 16. VIII. 1988), građevinski i geodetski inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

Diplomirao je 1929. geodeziju te 1934. građevinarstvo na Tehničkome fakultetu (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1952. disertacijom Prilog teoriji oscilacija krute ploče i njezinoj primjeni na proračun dinamički opterećenih temelja. Od 1935. radio je na izgradnji željezničkih i cestovnih prometnica u Hrvatskoj i Sloveniji. Od 1946. bio je zaposlen na zagrebačkome Tehničkom fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1957. Predavao je kolegije Građevinarstvo, Mehanika, te Dinamika konstrukcija i Teorija oscilacija i vibracije koje je i uveo u nastavu. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku (1963−71), dekan (1964−66) te prodekan (1966−68) Građevinskoga fakulteta u Zagrebu. Umirovljen je 1974. Predavao je i na drugim studijima u Sarajevu, Banjoj Luci, Zagrebu, Splitu te na Vojnoj tehničkoj školi u Karlovcu.

Znanstveno i stručno bavio se tehničkom mehanikom i dinamikom konstrukcija. Ističu se njegovi projekti dimenzioniranja temelja za strojeve tvornica Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, Tvornice papira u Zagrebu i Ivangradu (danas Berane) u Crnoj Gori, Organsko-kemijske industrije u Zagrebu te projekt sanacije Masleničkoga mosta. Bio je mentor mnogim nastavnicima mehanike na Građevinskom, Arhitektonskom i Geodetskom fakultetu u Zagrebu te na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od osnivača Jugoslavenskoga društva za mehaniku 1954 (→ Hrvatsko društvo za mehaniku; sv. 4). Uz mnoštvo objavljenih radova i skripta, autor je sveučilišnih udžbenika Mehanika I. Statika (1969), Mehanika II. Kinematika (1971), Mehanika III. Dinamika (1973).

Juretić, Ivan (Rijeka, 7. XI. 1972), arhitekt i dizajner, zapažen po realizacijama planinarskih skloništa na samotnim planinskim lokacijama.













Izučivši stolarski zanat, diplomirao je 2005. na ljubljanskome Arhitektonskom fakultetu u klasi Janeza Suhadolca. Poslijediplomski studij industrijskoga dizajna završio je u Europskom institutu za dizajn (Istituto Europeo di Design) u Milanu. U vlastitoj radionici dizajnira i izrađuje različite modele i prototipove dizajna i uređenja interijera. Uz povremeno arhitektonsko projektiranje, bavi se restauracijom i obnovom kulturne baštine. U njegovu se arhitektonskome izričaju ocrtavaju ideali Bauhausa spojeni sa suvremenim trendovima. U svojem se arhitektonskom djelovanju znatnim dijelom usredotočuje na obnovu i izgradnju skloništa, planinarskih domova i drugih građevina na udaljenim lokacijama u planinama i zaštićenim područjima prirode te na uređenje njihova interijera, koje nerijetko sam i izvodi. Među njima su obnova planinarskoga doma Hahlić na južnoj padini Obruča (2008) i Rossijeve kolibe u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit (2012), planinarsko sklonište Ždrilo (2015) i Šugarska duliba (2017) u Parku prirode Velebit, sklonište Miroslav Hirtz na području Strogog rezervata prirode Bijele i Samarske stijene (2020), te planinarsko sklonište i promatračnica ptica Kremenjak u Parku prirode Učka (2023), koje svojim smještajem i oblikovanjem predstavlja posebnost suvremene hrvatske arhitekture.



















Werner, Otto (Ruma, Srbija, 29. IV. 1908 – Zagreb, 5. XI. 1981), građevinski inženjer, stručnjak za teoriju konstrukcija, konstruktor Wernerove ljuske.

Diplomirao je 1931. te doktorirao 1941. disertacijom Prilog izračunavanju upetosti ploče zbog torzionog otpora nosača kod monolitnih željeznobetonskih konstrukcija na Tehničkome fakultetu (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Radio je na Građevinskom odjelu istoga fakulteta kao asistent 1933–36., potom u tvornici cementa u Podsusedu 1941–46., a od 1946. u Arhitektonskom projektnom zavodu Plan u Zagrebu. Od 1954. je ponovno radio na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta, od 1959. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Teorija konstrukcija, Građevna statika, Tehnička mehanika, Ispitivanje materijala i konstrukcija, Betonske konstrukcije i dr. Bio je predstojnik Zavoda za betonske konstrukcije (1965−67), Zavoda za građevnu statiku i betonske konstrukcije (1968−70), Zavoda za konstrukcije (1971−74) te Zavoda za statiku, beton i visokogradnje (1974−77) Fakulteta. Umirovljen je 1977.







Znanstveno i stručno bavio se tehničkom mehanikom i teorijom konstrukcija, te je autor mnogih vrijednih konstruktorskih rješenja, posebice vezanih uz tvornice cementa (u Podsusedu, Beočinu, Splitu; na Réunionu i Mauricijusu; u Brazilu, Keniji, Nigeriji, Venezueli, i dr.). Izvorno njegova konstrukcija, poznata pod nazivom Wernerova ljuska, proizašla iz teorijske analize djelovanja cilindričnih ljusaka, posebice kratkih cilindričnih ljusaka kojima i pripada, izvedena je prvi put u Zagrebu na hali E tvornice Rade Končar kao krovna konstrukcija, a zatim na mnogim objektima u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1977.

Žugaj, Mladen (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 21. I. 1915 – Zagreb, 4. V. 2003), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1977. Fakultetu građevinskih znanosti, danas → Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1939. te doktorirao 1980. disertacijom Postupci za određivanje osnovnih parametara za mjerodavne veličine nekih hidrotehničkih objekata i postrojenja (mentor → R. Broz). Radio je u Državnom električnom poduzeću Banovine Hrvatske (od 1941., od 1945. Električno poduzeće Hrvatske, danas → HEP; sv. 4), nakon toga u → Hidroelektri (do 1947), → IPZ-u (do 1949), te u → Elektroprojektu, kojega je bio suosnivač 1949. Od 1959. bio je zaposlen na zagrebačkom Građevinskome fakultetu, u zvanje redovitog profesora izabran je 1972. Predavao je kolegije Korištenje vodnih snaga, Vodogradnja, Akumulacijska jezera, Gospodarenje vodama i dr. Pri Fakultetu osnovao je Laboratorij za hidraulička istraživanja (1947) te bio predstojnik Zavoda za hidrotehniku (1971−81). Bio je začetnik sustavnog pristupa višenamjenskom uređenju i korištenju voda i zemljišta i hidrauličkih modelskih istraživanja, izradio je mnoge projekte hidroenergetskih objekata izvedenih u Hrvatskoj i inozemstvu, te bio pokretač suvremene nastave iz iskorištavanja vodnih snaga, velikih brana i hidrotehničkih sustava na Sveučilištu u Zagrebu. Autor je monografije Posebne analize u hidrotehnici (1981). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« (1972).

Udruženje umjetnika Zemlja, skupina hrvatskih slikara, kipara i arhitekata angažiranoga lijevoga političkog i socijalnog usmjerenja, koja je djelovala 1929–35. Predsjednik je bio arhitekt → Drago Ibler, a tajnik slikar Krsto Hegedušić.

Članovi skupine smatrali su da umjetnost treba postati dostupna svim slojevima društva, a na svoje izložbe uključivali su i umjetnička djela radnika, seljaka i djece. Istupali su protiv larpurlartizma i zagovarali umjetnost kolektiva; prvi su u hrvatsku umjetnost donijeli ideju o sintezi svih likovnih umjetnosti. Potaknuti siromaštvom i neadekvatno provedenom agrarnom reformom, posezali su za temama iz seljačkoga i radničkoga života, često za afirmacijom teškoga rada te općenito kritikom društva. Napuštajući konvencionalno shvaćanje ljepote i akademsku koncepciju slike, težili su tipskomu prikazu te nastojali svoja djela učiniti lako razumljivima i time proširiti krug publike.

Putem arhitekture i urbanizma nastojali su preoblikovati društvo i riješiti probleme loših stambenih uvjeta radnika i seljaka, deficita zgrada javne namjene zagovaranjem javno financiranog socijalnog stanovanja te organizirati gradnju ekonomičnih i funkcionalnih stambenih objekata, što su izložili u knjizi Problemi savremene arhitekture (1932., uredio S. Planić). Surađujući s → Radnom grupom Zagreb (→ E. Weissmann, → V. Antolić, → J. Pičman, → J. Seissel, V. D. Hećimović, Z. Kavurić, B. Teodorović) prikazivali su loše stambene prilike periferije Zagreba i hrvatskih sela, naglašavajući povezanost teškog života većine stanovništva s kapitalističkim uređenjem. Arhitektura Zemlje dio je hrvatske moderne arhitekture u kojoj iznimnu važnost ima djelo D. Iblera.

Snažan utjecaj skupine na događanja u hrvatskoj i jugoslavenskoj umjetnosti i kulturi popraćen je izložbama u Zagrebu (1929., 1931., 1932., 1933), Parizu (1931), Sofiji (1934), Beogradu (1935), na kojima je sudjelovalo 37 autora i tri gostujuće umjetničke skupine s više od 900 izloženih radova. Osim članova Radne grupe Zagreb na izložbama Zemlje sudjelovali su još arhitekti → Drago Galić, → Lavoslav Horvat, → Mladen Kauzlarić, → Stjepan Gomboš i → Zdenko Strižić. Posljednja izložba koja se trebala održati 1935. u Zagrebu zabranjena je policijskom odlukom. Nakon razilaženja 1935. neke od ideja nastavili su razrađivati bivši članovi kao i kasnija umjetnička udruženja (→ EXAT 51, Gorgona, Biafra), a u razdoblju nakon II. svj. rata realizirane su i neke od zamisli iz polja arhitekture i urbanizma, poput otvorenoga grada sa samostojećim blokovima u zelenilu na mjestu prijeratne periferije. Retrospektivne izložbe posvećene Zemlji održane su u Zagrebu u Umjetničkome paviljonu 1971. i u Galeriji Klovićevi dvori 2019., a o njoj je objavljena i knjiga Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja (2019).

Szavits-Nossan, Antun (Zagreb, 16. XI. 1948), građevinski inženjer, stručnjak za mehaniku tla i geotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1972. te doktorirao 1980. disertacijom Opća konstitutivna jednadžba tla opisanog kao nelinearni kontinuum i numeričko rješavanje problema rubnih uvjeta (mentor → E. Nonveiller). Na istom je fakultetu radio od 1972., kao redoviti profesor od 1986. Predavao je kolegije Mehanika tla, Geotehničko inženjerstvo, Numeričko modeliranje u geotehnici, Dinamika tla i Teoretska mehanika tla, od kojih je nekoliko i osnivač. Bio je predstojnik Zavoda za geotehniku 1986–88. i 1998–2010., osnivač Geotehničkog laboratorija, prodekan Fakulteta 1991–94. i dekan 1994–98. Na Sveučilištu u Boulderu u Coloradu bio je gostujući profesor 1985. i 1990. Umirovljen je 2014. Nakon umirovljenja nastavio je sa stručnim radom u geotehnici kao konzultant u vlastitu poduzeću.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa mehanika tla, geotehnika te geotehnička opažanja i mjerenja. Autor je knjiga Zemljotresno inženjerstvo (s D. Aničićem, P. Fajfarom, B. Petrovićem i M. Tomaževičem, 1990) i Ervin Nonveiller: učitelj i inženjer (s I. Vrkljanom, 2020). Bio je 2001–05. voditelj Tehničkog odbora za interaktivno projektiranje Međunarodnog društva za mehaniku tla i geotehničko inženjerstvo te predsjednik Hrvatskog geotehničkog društva 2008–12. Od 1998. član je suradnik HAZU-a. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1991. Godine 1997. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Nikole Tesle.

Šimić, Vicko (Vice) (Tučepi, 17. VIII. 1937 – Zagreb, 16. IX. 2021), građevinski inženjer i stručnjak za tehničku mehaniku.

Na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1974. disertacijom Komparacija nekih metoda u teoriji elastičnosti (mentor → Z. Kostrenčić). Nakon što je diplomirao zaposlio se na Fakultetu, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1986. Predavao je kolegije Otpornost materijala I i II, Ispitivanje materijala i konstrukcija, Metode teorije elastičnosti, Mehanika materijala, Osnovi reologije te Teorija tankostijenih štapova, te uveo kolegij Posebna poglavlja otpornosti materijala. Bio je prodekan Građevinskoga fakulteta 1979–83., predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku 1985–91. i 1998–2002. te pročelnik Katedre za mehaniku materijala i ispitivanja konstrukcija 2006–07. Umirovljen je 2007. Nastavu je držao i na Građevinskome fakultetu u Splitu, Šumarskome fakultetu i Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, Tehničkoj vojnoj akademiji u Zagrebu i Karlovcu te na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila tehnička mehanika, mehanika materijala i ispitivanja konstrukcija. Autor je udžbenika Otpornost materijala I (1992) i Otpornost materijala II (1995). Bio je tajnik 1974–77., potpredsjednik 1979–81. i predsjednik 1994–96. Hrvatskog društva za mehaniku.

Nonveiller, Ervin (Trst, 27. VII. 1910 – Zagreb, 3. XI. 1999), građevinski inženjer, stručnjak za geotehniku, posebice za izgradnju brana.

Diplomirao je 1932. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), te doktorirao 1957. disertacijom Stabilnost nehomogenih nasipa na ljubljanskom tehničkom fakultetu. Radio je u raznim građevinskim poduzećima na poslovima niskogradnje do odlaska u partizane 1944. Od 1945. vodio je Odsjek za mostove pri Ministarstvu građevina NR Hrvatske, od 1946. bio je tehnički direktor i potom direktor građevinskog poduzeća → Hidroelektra, od 1951. radio je u poduzeću Hidroelektroprojekt (poslije → Elektroprojekt), a od 1952. bio je voditelj Odjela za mehaniku te od 1965. direktor instituta Geoexpert poduzeća Geoistraživanja (poslije → Geotehnika) u Zagrebu. Godine 1961. postao je izvanrednim, a 1965. redovitim profesorom na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Predavao je kolegije Geomehanika, Geomehanika i fundiranje, Mehanika tla i temeljenje i dr. Bio je dugogodišnji predstojnik Zavoda za geotehniku (1965−81) te dekan (1966–68) Fakulteta. Umirovljen je 1981. Predavao je i na sveučilištima u Perugi i Rimu (1979).

Najveći dio stručnog i znanstvenog djelovanja posvetio je području geotehnike. Usavršio je metode računanja stabilnosti kosina nasutih brana složenih presjeka, što je pridonijelo racionalizaciji projekata i unapređenju metodologije injektiranja pri gradnji brana. Među važnijim su mu projektima velike nasute brane Peruča, Lokvarka i Sklope u Hrvatskoj, Kazaginac i Podgradina u BiH te Mahabad u Iranu. Objavio je devet monografija i udžbenika, među kojima Injektiranje tla (1970), Nasute brane − Projektiranje i građenje (1983), Kliženje i stabilizacija kosina (1987) te više izdanja udžbenika Mehanika tla i temeljenje građevina (1979). Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Građevinar (1956–75). Bio je saborski zastupnik (1969–74) i član Izvršnoga vijeća SRH (1969–71). Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1974) i Nagrade za životno djelo (1978).

Milčić, Vuk (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 30. X. 1921 – Slavonski Brod, 1. III. 2008), građevinski inženjer, stručnjak za metalne konstrukcije.

Diplomirao je 1948. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1981. disertacijom Ujednačavanje stupnja sigurnosti čeličnih konstrukcija primjenom probabilističkih metoda (mentor → M. Ivančić). Nakon studija radio je kao projektant a zatim voditelj projektnoga biroa Ministarstva željeznica na obnovi ratom oštećenih čeličnih željezničkih mostova. Godine 1957. u Željezari Sisak osnovao je projektni biro → Metal-Projekt, prvu specijaliziranu projektnu organizaciju za čelične konstrukcije u SFRJ, a prelaskom u Institut građevinarstva Hrvatske 1972. postao je glavni voditelj nadzora za izvođenje čeličnih konstrukcija. Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu radio je od 1972., kao redoviti profesor od 1981. Predavao je kolegije Metalne konstrukcije, Inženjerske konstrukcije i dr. Bio je predstojnik Zavoda za metalne konstrukcije (1981–85) Fakulteta. Umirovljen je 1992. Bio je i dugogodišnji nastavnik na građevinskim dodiplomskim studijima u Splitu i Osijeku te na poslijediplomskom studijima u Zagrebu, Ljubljani i Sarajevu.

Znanstveno i stručno bavio se primjenom probabilističkih metoda pri rješavanju problema sigurnosti konstrukcija, ekstremnim opterećenjima cestovnih mostova, sigurnosti konstrukcija opterećenih vjetrom na jadranskom području te pouzdanosti plašteva čeličnih silosa. Objavio je udžbenik Uvod u teoriju sigurnosti nosivih konstrukcija (s B. Perošem, 2003). Od 2000. je profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1989).

Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu, strukovno udruženje inženjera i arhitekata osnovano 1878. Prvi je predsjednik bio → Kamilo Bedeković, a zamjenik Matija Antolac. Od 1884. djelovalo je pod imenom Družtvo inžinira i arhitekta u Zagrebu, od 1894. pod imenom Družtvo inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji, a od 1904. Hrvatsko društvo inžinera i arhitekta u Zagrebu. Od osnutka udruženje je aktivno djelovalo donoseći mišljenja i prijedloge o vladinim uredbama, raspravljalo o raznim pitanjima, uglavnom iz domene graditeljstva, urbanizma i prometa. Od 1880. izdavalo je → Viesti Kluba inžinira i arhitekta, 1881. izdalo je Rječnik njemačko-hrvatskoga tehnologičkoga nazivlja Josipa Altmana i → Stevana Bukla, a 1882. Građevni pristojbenik za sve zanate zasjecajuće u građevnu struku S. Bukla. Na poticaj udruženja → Martin Pilar i → Janko Holjac istraživali su narodno graditeljstvo, te objavili mape Hrvatski građevni oblici I–V (1904–09., njemački prijevod Das Bauernhaus in Kroatien, 1911).









Udruženje se svesrdno zauzimalo za pokretanje Tečaja za obrazovanje graditelja u sastavu Obrtne škole (→ Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn, sv. 2; 1892), odn. Građevne stručne škole (1897), a napose za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu, o čemu je 1898. podnesena predstavka Kraljevskoj zemaljskoj vladi, te 1899. izdana brošura Die technische Hochschule in Agram → Mihajla Ursinija. Godine 1919. konačno je počela s radom Tehnička visoka škola (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, što je simbolično obilježilo kraj dugog razdoblja djelovanja na ostvarenju toga cilja. Od 1919. udruženje je nastavilo svoj rad kao podružnica Zagreb Udruženja jugoslavenskih inženjera iz koje je, nakon niza promjena, naposljetku nastao → Hrvatski inženjerski savez (sv. 4).

Kiričenko, Aleksandar (Zagreb, 10. I. 1927 – Zagreb, 22. VI. 1998), brodograđevni inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

U Zagrebu je na Brodograđevnom odsjeku Tehničkoga fakulteta diplomirao 1953. te na Fakultetu građevinskih znanosti doktorirao 1978. disertacijom Prilog dinamičkom proračunu višespratnih okvirnih konstrukcija. Radio je u Projektnom birou Željezare Sisak 1956–57. te Birou za razvoj i projektiranje brodova Deutsche Werft u Hamburgu 1957–58. Od 1958. radio je na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet), gdje je 1985. izabran u zvanje redovitoga profesora. Predavao je kolegije Mehanika, Dinamika, Kinematika i Ispitivanje konstrukcija. Umirovljen je 1997. Baveći se tehničkom mehanikom, sustavno je unapređivao eksperimentalne metode pri rješavanju problema mehanike deformabilnoga tijela i ispitivanja konstrukcije, a bavio se i mjerenjima i analizama širenja vibracija na konstrukcijama i uređajima za potrebe gospodarstva. Autor je skripta Mehanika II – Kinematika (1984) i udžbenika Tehnička mehanika (1990). Bio je predsjednik Društva za mehaniku Hrvatske 1987–89.

Građevinski fakultet u Zagrebu, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Zagrebu, koja izvodi sveučilišne studije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u svim granama građevinarstva te predstavlja središte znanstvenog i stručnog razvoja tih disciplina u Hrvatskoj.

Početak studija

Razvoj studija građevinarstva započeo je osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., koje je Građevno-inženjerski odjel, osnovan 1920. pod vodstvom → Pavla Horvata, djelovao na Rooseveltovu trgu 6. Škola je 1926. prerasla u → Tehnički fakultet (sv. 4) Sveučilišta u Zagrebu, s Građevno-inženjerskim odjelom (1931. Građevno-inženjerski otsjek, 1935. Građevinski otsjek, 1943. Građevni odjel, odn. od 1946. Građevinski odsjek). Od 1940. Tehnički fakultet djelovao je u novoizgrađenoj zgradi u Kačićevoj ulici 26, gdje se nastava građevinarstva održava i danas. Tehnički fakultet je 1956. podijeljen na četiri fakulteta te se nastava iz građevinarstva nastavila održavati unutar Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta (AGG). Povećanjem broja studenata i porastom potreba za građevinskim inženjerima, 1962. fakultet je dodatno podijeljen, od kada je samostalno djelovao Građevinski fakultet.







Fakultet se 1977–91. s → Institutom građevinarstva Hrvatske (IGH), Višom tehničkom školom za građevinsku industriju i građevinarstvo iz Bedekovčine (osnovanom 1961) i Višom tehničkom građevinskom školom iz Zagreba (osnovanom 1967) udružio u SOUR Građevinski institut. Naziv je fakulteta tada bio OOUR Fakultet građevinskih znanosti te je okupljao sve nastavnike, znanstvenike i stručno osoblje spojenih institucija, s ukupno približno 600 zaposlenih. Fakultet je djelovao na šest lokacija te raspolagao velikim brojem dobro opremljenih laboratorija u Kačićevoj 26, Rakušinoj 1 (od 1967. novo sjedište Fakulteta; do tada je na tom mjestu bio smješten IGH, a ondje je i danas), Holjevčevoj 15, Miškininoj 129 (danas Ulica Sv. Duha), te na Trnjanskoj cesti 99 i Savskoj 16. Institut je snažnom potporom potaknuo osnivanje studija u Splitu, Rijeci i Osijeku, poslije samostalnih fakulteta i dijelova lokalnih sveučilišta.

Društvene promjene i druge okolnosti dovele su do nestabilnosti Instituta te se fakultet ponovno osamostalio 1991. kao Građevinski fakultet, s približno 200 zaposlenih. Osim prostora i opreme u Kačićevoj ulici, laboratoriji, oprema i prostorije na drugim lokacijama tijekom vremena pripali su drugim ustanovama srednjoškolskog, višeg i visokog obrazovanja te ustanovama u znanosti, među ostalima, → Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT), → Tehničkome veleučilištu u Zagrebu, TVZ (sv. 4), IGH-u te srednjoj Školi za montažu instalacija i metalnih konstrukcija Zagreb.

Studij

Ubrzo nakon početka izvođenja nastave studija građevinarstva 1921. dodijeljen je prvi (počasni) doktorat, i to → Milanu Rojcu (sv. 4) u znak zahvale za posebno zauzimanje za osnutak studija. Prve disertacije obranili su 1922. → Konstantin Čališev i → Rajko Kušević, a prva generacija građevinskih inženjera diplomirala je 1923. Sve do završetka II. svj. rata nastava iz građevinarstva odvijala se u jedinstvenom usmjerenju u trajanju od osam semestara (poslije devet i deset). Razvojem struke i potreba gospodarstva akademske godine 1948/49. studij građevinarstva proširen je te se na trećoj godini studija dijelio na smjerove: Konstruktivni, Vodograđevni i Saobraćajni (od 1962. naziva Konstruktorski, Hidrotehnički i Prometni smjer). Kratko, samo 1961., u Zagrebu i Zadru djelovao je i izvanredni skraćeni Studij građevinarstva za zaposlene u privredi. Poslijediplomski studiji za stjecanje titule magistra znanosti, u trajanju od pet semestara, uvedeni su 1963/64., najprije Konstruktorski studij (poslije Tehnička mehanika i nosive konstrukcije) te Mehanika tla i fundiranje (od sljedeće godine Geotehnika), 1965. uvedeni su Hidrotehnika i Prometnice (poslije Prometnice s prometnom tehnikom), a studij Organizacija građenja uveden je 1970. Organizacijsko-tehnološko usmjerenje za diplomski studij uvedeno je iste godine, a specijalistički studij organizacije i ekonomike građenja (za inženjere više spreme i studente sa završene dvije godine studija visoke spreme) uveden je 1976 (ukinut 1988). Na Građevinskome fakultetu 1968/69. osnovan je Saobraćajni studij na kojem su predavali i nastavnici drugih fakulteta (Ekonomskoga, Elektrotehničkoga, Strojarstva i brodogradnje, Pravnoga, Arhitektonskoga i Geodetskoga), koji je tijekom vremena prerastao u međufakultetski studij Sveučilišta u Zagrebu, a potom u samostalan fakultet (→ Fakultet prometnih znanosti; sv. 1).



















Od 1977. nastava je reorganizirana u dva smjera: Opći smjer s konstruktorskim, hidrotehničkim i prometnim usmjerenjem te Organizacija građenja. Potonji je smjer ukinut 1988/89., a organizacija građenja postala je četvrto usmjerenje Općega smjera. U tom je razdoblju, kada je Fakultet djelovao unutar Instituta, od 1979. osim visokoškolske nastave uvedena i nastava za višu spremu, i to kao tri studija u trajanju od pet semestara za inženjere građevinarstva, građevnih materijala i građevnih instalacija. Stručni su studiji ukinuti 2003., od kada djeluju u sastavu TVZ-a. Godine 1996/97. sveučilišnom dodiplomskom studiju građevinarstva su uz postojeća četiri dodana još dva usmjerenja: geotehnika i gradiva. U skladu s Bolonjskim procesom, nastava na preddiplomskom studiju održava se od 2005/06., odnosno diplomskom studiju od 2008/09. Danas se na Fakultetu izvode preddiplomski sveučilišni studij građevinarstva, diplomski sveučilišni studij građevinarstva sa smjerovima Geotehnika, Materijali, Konstrukcije, Prometnice, Organizacija građenja, Hidrotehnika te Teorija i modeliranje konstrukcija, poslijediplomski specijalistički studij građevinarstva s usmjerenjima Hidrotehnika, Konstrukcije, Mostovi, Požarno inženjerstvo, Numerička i eksperimentalna analiza konstrukcija te Organizacija i menadžment u građevinarstvu, kao i poslijediplomski sveučilišni doktorski studij građevinarstva.

Organizacija Fakulteta

Rad Fakulteta danas se provodi u osam zavoda, na jednoj samostalnoj katedri, 13 zavodskih katedri i u četiri laboratorija. Među prvima je 1920. osnovan Zavod za ispitivanje gradiva, a povijest čak četiriju današnjih zavoda – Zavoda za konstrukcije, Zavoda za tehničku mehaniku, Zavoda za materijale i Samostalne katedre za zgradarstvo – isprepletena je s povijesti Zavoda za građevne konstrukcije (1926–37. Stolica za građevne konstrukcije). U 1960-ima, osim dotadašnje (i današnje) organizacije u zavode i katedre, Fakultet je bio dodatno organiziran u tri odjela: Konstruktorski, Prometni i Hidrotehnički. Fakultet su 1974–97. činili samo zavodi s pripadajućim laboratorijima, bez katedri, a 1991–97. zavodi su se nazivali odjelima.

Zavod za geotehniku osnovan je 1938., a već 1940. osnovan je i laboratorij za geotehniku, koji je djelovao gotovo osam desetljeća. Unutar Zavoda su nekoć djelovale i Katedra za geotehniku 1962–77., Katedra za mehaniku stijena i istražne radove 1997–2012 (poslije Katedra za mehaniku tla i stijena), Katedra za mehaniku tla i temeljenje 1997–2012. te kraće vrijeme Katedra za geotehničko inženjerstvo.

Zavod za hidrotehniku osnovan je 1940., 1947. je osnovan i Laboratorij za hidraulička istraživanja. Laboratorij je u početku bio u vlasništvu projektnog poduzeća → Elektroprojekt te je 1957–67. djelovao na Savskoj cesti 16, a od 1965. nosio je ime Hidrotehnički laboratorij. U Zavodu je 1962–91. djelovao i Laboratorij za sanitarnu hidrotehniku. Na fakultetu je kratko djelovao i Zavod za sanitarnu tehniku (1963–67). Zavod za hidrotehniku bio je 1971–77. dodatno podijeljen na tri odjela: za hidrauliku i hidrologiju, privrednu hidrotehniku te sanitarnu hidrotehniku. Nekoć su u Zavodu djelovale Katedra za hidrauliku (1963–66), Katedra za privrednu hidrotehniku (1962–71) i Katedra za sanitarnu hidrotehniku (1962–73), a od 1997. do danas djeluju Katedra za temeljnu hidrotehniku, Katedra za vodnogospodarsku hidrotehniku (osnovana kao Katedra za vodno gospodarstvo) te Katedra za zdravstvenu hidrotehniku i okolišno inženjerstvo.







Zavod za konstrukcije u današnjem obliku i pod današnjim imenom djeluje od 1991., a nekada se nastava iz različitih područja konstrukcija izvodila u više zavoda. Još u doba Tehničkoga fakulteta 1937. osnovani su Zavod za gvozdene konstrukcije i Zavod za građevne konstrukcije, koji je djelovao još od 1926. kao zajednički građevinskomu i arhitektonskomu studiju (danas → Arhitektonski fakultet). Prvi mu je naziv bio Stolica za građevne konstrukcije. Od osamostaljenja Građevinskoga fakulteta 1962. do 1971. nastava se izvodila u Zavodu za ispitivanje materijala i konstrukcija, Zavodu za betonske konstrukcije te Zavodu za metalne konstrukcije. Tri su zavoda okupljena 1971. u jedinstven Zavod za konstrukcije (kraće vrijeme s četiri odjela: za betonske konstrukcije, dinamiku konstrukcija, metalne konstrukcije te za ispitivanje materijala i konstrukcija), koji je 1977. podijeljen na Zavod za betonske i zidane konstrukcije te Zavod za metalne i drvene konstrukcije. Istodobno je (1962–77) djelovao i Zavod za drvene i masivne mostove (od 1971. kao Zavod za mostove i konstrukcije).

Sličnu su podjelu pratile i katedre Zavoda. Među prvima je 1919. osnovana Katedra za mostove (od 1956. Katedra za mostove i konstrukcije). Kraće su vrijeme sredinom 1960-ih postojale zasebne katedre za teoriju konstrukcija, drvene i masivne mostove, metalne konstrukcije i mostove, betonske konstrukcije, betonske konstrukcije i visokogradnje te za metalne konstrukcije. Od 1997. Zavod okuplja Katedru za betonske i zidane konstrukcije, Katedru za drvene konstrukcije, Katedru za metalne konstrukcije te Katedru za mostove. Laboratorij za ispitivanje konstrukcija osnovan je 1920. te djeluje i danas, dok su u doba djelovanja Fakulteta unutar Instituta djelovala tri zasebna laboratorija: za betonske i zidane konstrukcije, metalne i drvene konstrukcije te za zgradarstvo.

Samostalna katedra za zgradarstvo. Nastava iz područja zgradarstva izvodila se od samih početaka studija 1919 (kolegij Građevne konstrukcije, poslije preimenovan u Elementi visokogradnje), no kao i nastava iz tehničke mehanike, materijala i svih vrsta konstrukcija, u početku se odvijala u Zavodu za građevne konstrukcije. Osnutkom Građevinskoga fakulteta, nastavu je 1968. preuzeo Zavod za građevnu statiku i betonske konstrukcije, potom Zavod za statiku, beton i visokogradnje od 1974., Zavod za zgradarstvo 1977., odn. Samostalna katedra za zgradarstvo 2010-ih. U razdoblju kada je Fakultet bio dio Instituta djelovao je i Laboratorij za zgradarstvo (1977–91).

Zavod za tehničku mehaniku razvijao se od 1920. osnutkom Zavoda za ispitivanje gradiva (zajedničkog građevnomu i strojarskomu studiju; danas → Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1), a 1962. osnovan je zaseban Zavod za tehničku mehaniku (1975–77. Zavod za tehničku mehaniku, ispitivanje materijala i konstrukcija). U Zavodu je 1963–77. djelovala i Katedra za tehničku mehaniku, a Laboratorij za tehničku mehaniku osnovan je 1920 (1927. dopunjen opremom za istraživanje građevnih materijala i metala, te tako zajednički dvama zavodima).













Zavod za materijale je, zajedno s nekoliko današnjih zavoda, počeo djelovati 1920. osnutkom Zavoda za ispitivanje gradiva (od 1930-ih Zavod za ispitivanje materijala). Nastava iz materijala bila je povezana s nastavom iz tehničke mehanike i konstrukcija pa tako tri zavoda dijele povijest. Samostalan Zavod (tada Odjel) osnovan je 1991., potom je preimenovan u Zavod za gradiva 1997., a pod današnjim imenom djeluje od 2004. Zavod je donedavno imao i dvije katedre (osnovane 1997), Katedru za istraživanje materijala i Katedru za tehnologiju materijala. Ispitivanja materijala provodila su se od 1927. u Laboratoriju za tehničku mehaniku s opremom za istraživanje građevnih materijala i metala. Samostalan Laboratorij za materijale osnovan je 1991. te radi i danas.













Zavod za prometnice razvio se iz nekadašnjih Zavoda za projektiranje i gradnju željeznica i putova (osnovan 1935/36) i Zavoda za zemljane radove i tunele (osnovan 1937). Djelatnost se od 1963. odvijala u Zavodu za ceste i Zavodu za željeznice, potom 1971. u Zavodu za prometne objekte (s tri odjela: za ceste, mostove i željeznice), 1974. u jedinstvenom Zavodu za ceste i željeznice, a od 1977. u Zavodu za prometnice. Od 1930-ih djelovala je Katedra za željeznice i puteve. Godine 1956. osnovane su Katedra za ceste i Katedra za željeznice koje djeluju i danas. U doba kada je Fakultet djelovao unutar Instituta, Zavodu su pripadali dobro opremljeni laboratoriji za ispitivanje asfalta, stabilizacije materijala i tla, ispitivanje i kontrolu kvalitete izvedbe zemljanih radova i kolničkih konstrukcija, te za ispitivanje nosivosti i površinskih svojstava kolničkih konstrukcija, kojima se Fakultet koristio do 1991., od kada su dio IGH-a. Godine 2004. osnovan je fakultetski Laboratorij za prometnice.

Zavod za matematiku započeo je s radom 1920-ih kao Zavod za opće teoretske predmete. Tijekom godina izmjenjivali su se nazivi: 1963. najprije Kabinet za matematiku potom Katedra za matematiku, 1965–74. Zavod za opće teoretske predmete, a od 1977. Zavod za matematiku (1991–97. Odjel). Godine 2005. uvedene su Katedra za matematičke predmete te Katedra za fiziku i Katedra za geometriju (danas spojene u Katedru za geometriju i fiziku).

Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment započeo je rad 1970. kao Katedra za organizaciju građenja (ukinuta 1974). Već 1971. osnovan je i Zavod za organizaciju i tehnologiju građenja, od 1981. Zavod za organizaciju i ekonomiku građenja, a danas Zavod za organizaciju, tehnologiju i menadžment. Od 1990-ih su u Zavodu djelovale i tri katedre: za organizaciju građenja, tehnologiju građenja i društvene znanosti (poslije za organizaciju građenja, tehnologiju građenja i menadžment u graditeljstvu). Od 2004/05. u Zavodu je radio i Informatički laboratorij za organizaciju građenja (ukinut 2010-ih).

Znanost i nakladništvo

Fakultet je nositelj mnogih nacionalnih i međunarodnih znanstvenih i stručnih projekata, nakladnik sveučilišnih udžbenika i priručnika te časopisa Organization, technology & management in construction: an international journal. U fakultetskoj je knjižnici oko 8800 naslova knjiga te 28 naslova časopisa. Fakultet je dobitnik mnogobrojnih nagrada, među ostalima za inovativne proizvode RUCONBAR – apsorbirajuće betonske barijere s recikliranom gumom za zaštitu od buke (u suradnji s poduzećima Beton-Lučko i Gumiimpex-GRP) i ECO-SANDWICH^® – montažni zidni paneli (u suradnji s Arhitektonskim fakultetom i poduzećima Beton-Lučko, Eurco i Knauf Insulation), te za inovativna rješenja Zagreb 21–CCT – sustav pričvršćenja tramvajskoga kolosijeka za smanjenje vibracija i povećanje otpornosti na lutajuće struje, kao i BRIDGE SMS – inteligentno rješenje za ocjenu i upravljanje rizikom od erozije na mostovima i u vezi s tim WILD (akronim od engl. Weather Information Logging Device) – inovativno rješenje za nadzor vremenskih uvjeta.

Franković, Ante (Vrboska na Hvaru, 20. IX. 1889 – Zagreb, 22. X. 1976), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Kulturno-tehničkom odjelu Visoke škole za kulturu tla u Beču diplomirao je 1913. te doktorirao 1920. disertacijom Druckhöhenverluste bei ungleichförmiger Bewegung des Wassers in offenen Gerinnen mit veränderlichen Querschnitt. Radio je 1914. u Odjelu za melioracije u Sarajevu na isušenju Popova polja te snimanju i obrani od poplave Dubičanskog polja. Nakon služenja vojnoga roka, 1918–22. službovao je u hidrotehničkim pododjelima u Mostaru i Bosanskoj Gradiški radeći na osnovama za odvodnju i natapanje poljâ, na regulaciji Neretve kraj Višića te nadzirući održavanje nasipa i mostova. U Čehoslovačkoj je 1922–27. laboratorijski istraživao teoriju turbina te u Bratislavi radio u Ministarstvu javnih radova i Ministarstvu poljodjelstva (projekti rijeke Hornád, hidroelektrane na Starohorskom potoku, melioracijskih radova uređenja rijeka Nitre i Turieca). Uz to je 1924–27. bio suvlasnikom privatnog poduzeća za drenažu i geometarske poslove. Od 1927. radio je pri Odjelu za javne radove i promet Zagrebačke oblasti kao referent za vodogradnje, a od 1929. bio je nadstojnik Odsjeka za hidrografiju i vodne snage Ministarstva građevina u Beogradu. Od 1930. ponovno u Zagrebu, bio je honorarni konzultant Banske uprave te od 1931. profesor u Srednjoj tehničkoj školi, koje je 1939–43. bio ravnatelj. Godine 1943. imenovan je redovitim profesorom Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Ondje je uveo kolegije Osnove hidrotehnike i Hidraulika te od 1954. bio voditelj Katedre za hidrotehniku. Smatra ga se utemeljiteljem visokoškolske nastave u području hidrotehničkih građevina u Hrvatskoj. Umirovljen je 1959.







Autor je udžbenika Dimenzioniranje vodnih komora kod dovoda vode pod tlakom (1947), Gibanje podzemne i kapilarno usisavane vode i podzemno vlaženje tla (1948), Gubitak tlaka kod vrtložnog strujanja (1952), Head Loss Air Entrainment by Flowing Water in Steep Chutes (1953) te Utjecaj odvodnje na vodostaj podzemne vode (1955). Dobitnik je državne Nagrade za životno djelo 1968.

EXAT 51 (Eksperimentalni atelier), skupina arhitekata, dizajnera i umjetnika koja je djelovala u Zagrebu 1950–56. Činili su je arhitekti → Bernardo Bernardi, → Zdravko Bregovac, → Zvonimir Radić, → Božidar Rašica, → Vjenceslav Richter i Vladimir Zaharović, te slikari Vladimir Kristl, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec. Inicijatori okupljanja skupine bili su Richter, Picelj i Srnec, koji su otprije surađivali na postavima Izložbe knjiga NR Hrvatske u Zagrebu (1948) te jugoslavenskih paviljona na sajmovima u Beču i Stockholmu (1949). Manifest skupine (autor V. Richter) predstavljen je na plenumu ULUPUH-a (→ Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti) u Zagrebu 1951., a prva je izložba članova (V. Kristl, I. Picelj, B. Rašica, A. Srnec) održana 1953. u Društvu arhitekata Hrvatske (→ Udruženje hrvatskih arhitekata) u Zagrebu. Skupina se zauzimala za sintezu svih disciplina likovnoga stvaralaštva, apstraktnu umjetnost i eksperiment, a njezina pojava obilježila je prekid s praksom socijalističkoga realizma i tradicionalnih shvaćanja likovnih umjetnosti. Svojim je idejama utjecala na mlađe naraštaje, u prvome redu unutar neokonstruktivizma, minimalizma i konceptualnih istraživanja. Poslije 1953. njezini su članovi sve više radili u okviru vlastitih estetskih koncepata, a svojevrstan nastavak njezinih težnji predstavljala je međunarodna manifestacija Nove tendencije koja se održavala u Zagrebu 1961–73.







Džeba, Ivica (Zagreb, 11. III. 1955), građevinski inženjer i stručnjak za metalne konstrukcije.

Na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao 1978. te doktorirao 1996. disertacijom Nepouzdanosti računskih modela otpornosti spregnutih nosača u visokogradnji (mentor → B. Androić). U Zavodu za metalne i drvene konstrukcije (poslije Zavod za konstrukcije) Fakulteta bio je zaposlen od 1979. Kraće je vrijeme radio u Zavodu za čelične konstrukcije Instituta građevinarstva Hrvatske, a od 1991. ponovno na Građevinskome fakultetu, od 2005. do umirovljenja 2020. kao redoviti profesor; bio je predstojnik Katedre za metalne konstrukcije 2010–20. Predavao je kolegije Uvod u konstruktorsko inženjerstvo i Metalne konstrukcije te uveo u nastavu kolegije Spregnute konstrukcije, a na poslijediplomskome studiju Uvod u konstruktorsko inženjerstvo, Ocjena pouzdanosti postojećih konstrukcija, Modeliranje čeličnih konstrukcija, Spregnute konstrukcije i sandučasti nosači te Aluminijske konstrukcije. Sudjelovao je u nastavi Geotehničkoga fakulteta u Varaždinu i građevinskih fakulteta u Osijeku i Rijeci.

Područje je njegova znanstvenoga i stručnoga rada pouzdanost građevinskih konstrukcija. Obradio je problem otpornosti tankostijenih profiliranih limova od čelika i aluminijskih slitina opterećenih na savijanje, istraživao spregnute konstrukcije od čelika i betona, ponašanje vijčanih spojeva s izduženim rupama, zamor materijala kod čeličnih konstrukcija, otpornost na požar, itd. U suautorstvu napisao je udžbenike Metalne konstrukcije 1–4 (1994–2003; prijevod na njemački jezik 1996., grčki 1997., engleski 2000), Modeliranje konstrukcija prema Eurocode 3 (2004), Čelični i spregnuti mostovi (2006), Inženjerstvo pouzdanosti 1 (2006), Čelične konstrukcije 1–2 (2009., 2007) i priručnik Čelične konstrukcije (2015). Od 2021. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Čališev, Konstantin (Kupjansk, Ukrajina, 18. III. 1888 – Zagreb, 18. VII. 1970), građevinski inženjer i stručnjak za ispitivanje materijala i građevnu statiku.

Na Tehničkoj visokoj školi u Kijevu diplomirao je građevinarstvo 1911., a doktorirao 1922. na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu disertacijom Jednostavan način izračunavanja okvirnih nosača. Nakon što je diplomirao kratko je radio u Kijevu i Harkovu, a 1913–14. bio je nastavnik na Visokoj školi za prometne inženjere u Sankt Peterburgu. Pohađao je specijalizaciju u Göttingenu (1913) te predavao kolegije iz područja otpornosti materijala i radio u laboratoriju za ispitivanje građevnih materijala. Nakon služenja u I. svj. ratu bio je asistent kijevske Akademije znanosti, potom je emigrirao u Zagreb. Od 1921. radio je na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu, gdje je prvi u Hrvatskoj stekao doktorat iz tehničkih znanosti te 1930. postao redovitim profesorom. Predavao je kolegije Građevinska statika, Nauka o čvrstoći, Teorija elastičnosti, Ispitivanje gradiva te Otpornost materijala za studente građevinskoga (→ Građevinski fakultet u Zagrebu; GF) i strojarskoga (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; sv. 1) studija. Gotovo četiri desetljeća bio je predstojnik Zavoda za ispitivanje gradiva (danas Zavod za materijale GF-a) te 1936–38. starješina Građevinskog otsjeka Tehničkoga fakulteta. Umirovljen je 1959. Autor je djela Način izračunavanja okvirnih nosača sistema Vierendel (1921), monografije Metode postepenih približavanja kod proračunavanja više puta statički neodređenih sistema (1938) te udžbenika Građevna statika I (1937), Nauka o čvrstoći I i II (1937–40), Primijenjena statika (1951) i Otpornost materijala (1956).

Anđelić, Milutin (Pljevlja, Crna Gora, 26. X. 1936 – Zagreb, 20. I. 2023), građevinski inženjer, stručnjak za nosive konstrukcije.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1963. te doktorirao 1972. disertacijom Visokostijeni nosač opterećen u srednjoj ravnini. Nakon što je diplomirao radio je u poduzeću Tehnika u Zagrebu, a od 1964. na Građevinskome fakultetu, u zvanju redovitoga profesora od 1985. Predavao je kolegije Građevna statika I–III, Nelinearna statika štapnih konstrukcija, Teorija i proračun konstrukcija, Teorija ploča i stijena, Teorija ljusaka te Silosi i bunkeri. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku 1978–81. te prodekan 1985–89. i dekan Fakulteta 1989–91. Umirovljen je 2007. Nastavu je održavao i na građevinskim fakultetima u Rijeci, Splitu i Osijeku.

Područja su njegova znanstvenoga interesa različiti postupci proračuna građevnih konstrukcija, građevna statika i tehnička mehanika. Bio je projektant konstrukcije Dvorane Dražena Petrovića i Cibonina tornja u Zagrebu te konstrukcije kupole Sportske dvorane Krešimir Ćosić u Zadru, a radio je i na projektima tvornica cementa u Keniji, Nigeriji, Brazilu, Venezueli i Indoneziji. Za projekt Dvorane Dražena Petrovića dobio je povelju Juraj Dalmatinac za najbolje konstruktorsko ostvarenje u Hrvatskoj (1986) i Europsku nagradu za čelične konstrukcije (1989). Autor je udžbenika Statika neodređenih štapnih konstrukcija (1993) i Građevna statika II (2005). Bio je i redoviti član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti u Crnoj Gori. Od 2008. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Frangeš, Stanislav (Zagreb, 17. VII. 1959), geodet i kartograf.

Diplomirao je 1984. na Geodetskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1998. doktorirao disertacijom Grafika karte u digitalnoj kartografiji (mentor → N. Frančula). Od 1984. radio je kao geodetski izvođač u poduzeću Geozavod u Zagrebu. Od 1986. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 2007. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Kartografija, Topografska kartografija, Tematska kartografija, Geovizualizacija i Praktična kartografija. Bio je predstojnik Zavoda za kartografiju 2000–05., prodekan za nastavu i studente 2005–07., dekan Geodetskoga fakulteta 2007–11. i predstojnik Zavoda za kartografiju i fotogrametriju 2019–21. Znanstveno i stručno bavi se kartografijom, kartografskom vizualizacijom, geovizualizacijom, praktičnom izradbom karata, među ostalima topografskih i tematskih, kartama pojedinih regija i nacionalnih parkova, planovima gradova i naselja te faksimilima starih karata. Sam ili u suautorstvu objavio je više od 90 znanstvenih radova i više od 100 stručnih radova, te više od 200 različitih kartografskih prikaza. Suautor je sveučilišnog udžbenika Geovizualizacija (2021). Bio je glavni urednik → Geodetskog lista 2001–05. i predsjednik → Hrvatskoga kartografskog društva 2005–09. Član je → Hrvatskoga geodetskog društva i Međunarodnoga kartografskog udruženja (International Cartographic Association).

Lakušić, Stjepan (Slavonski Brod, 31. VIII. 1968), građevinski inženjer, stručnjak za željeznički i tramvajski promet.

Diplomirao je 1994. te doktorirao 2003. disertacijom Dinamički utjecaj vozila na tramvajski kolosijek (mentor M. Rak) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Pri Zavodu za prometnice Fakulteta radio je 1994., od 2012. u zvanju redovitoga profesora. Bio je voditelj Katedre za željeznice (2006–12), prodekan (2014−18) i dekan Fakulteta (2018–22), a od 2022. rektor je Sveučilišta u Zagrebu. Predavao je kolegije Željeznice, Gornji ustroj željeznica, Projektiranje i građenje željeznica, Održavanje kolosijeka, Gradske željeznice, Vibracije od prometa, a na poslijediplomskome studiju Teorija kretanja vozila na tračnicama, Kolosijeci za velike brzine, Posebna poglavlja buke od prometa, Optimizacija željezničkih trasa, te uveo kolegije Održavanje kolosijeka i Gradske željeznice. Bio je gostujući profesor na građevinskim fakultetima u Rijeci (2007–12) i Skoplju (2014–15).

Znanstveno i stručno bavi se željeznicama, posebice istraživanjem konstrukcija tramvajskoga i željezničkoga kolosijeka, dinamičkim utjecajem vozila na kolosijek, bukom i vibracijama na kolosijecima te elementima pričvršćenja tračnica na podlogu. Kao suradnik i voditelj sudjelovao je u više projekata zaštite od buke na autocestama i željezničkim prugama, obnove i rekonstrukcije pruga i tračnica, studija razvoja tramvajskoga prometa grada Zagreba te elaborata ocjene stanja i izradbe dokumentacije procjene troškova obnove tramvajske infrastrukture i građevina oštećenih u potresu. Od 2012. glavni je urednik časopisa → Građevinar, od 2013. urednik zbornika radova Hrvatskoga graditeljskog foruma Izazovi u graditeljstvu. Od 2019. član je suradnik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske. Suurednik je udžbenika Potresno inženjerstvo (2021).

drvene konstrukcije, nosive građevne konstrukcije pretežno sastavljene od drvenih elemenata. Primjenjuju se kao konstruktivni sustavi zgrada ili njihovih dijelova (puni ili kanatni zidovi, stropovi, krovišta, okviri, montažni paneli), industrijskih hala, hangara, dvorana, nadstrešnica, tribina, mostova, tornjeva, pomoćnih građevina na gradilištu (skele, oplate), i dr. Osnovni je materijal tih konstrukcija bjelogorično ili crnogorično → drvo (sv. 2), koje je za građevinsku konstruktivnu primjenu najčešće obrađeno u vidu piljene građe (grede, gredice, daske, planke ili platice; → pilanarstvo; sv. 2), lijepljenih (lameliranih) nosača i križno lameliranog drva CLT, te → drvnih ploča, sv. 2 (furnirske ploče, iverice i dr.), a danas se tek iznimno rabi neobrađena obla građa – brvna (→ tehnička oblovina; sv. 2) i tesana građa. Elementi se spajaju i povezuju u konstrukciju različitim tesarskim vezovima (zasjek, greben, čep, lastin rep, utor i pero i dr.), metalnim skobama, trnovima, čavlima, vijcima i maticama, moždanicima, papučama, čvornim pločama, lijepljenjem, itd.







Najčešći vid primjene drvenih konstrukcija su krovišta. Za male se raspone najčešće primjenjuju tradicionalne tesarske drvene konstrukcije. Roženičko krovište najjednostavniji je oblik konstrukcije dvostrešnoga krova; sastoji se od krovnih vezova, odnosno uspravnih trokuta što ih tvore dvije kose grede (roženice) te vodoravna vezna greda. Kod krovova većega raspona stavljaju se između roženica i vodoravne raspinjače (pajante), pa se takva konstrukcija naziva pajantnim krovištem. Za veće je raspone prikladnije podroženičko krovište. Sastoji se od glavnih vezova, tj. uspravnih trokutastih konstrukcija (izvedenih kao jednostruke, dvostruke ili trostruke stolice ili visulje), a one nose vodoravne grede (podrožnice) na kojima leže kose roženice. Najveći rasponi premošćuju se drvenim inženjerskim konstrukcijama. To mogu biti rešetkaste ili lučne konstrukcije od dasaka spojenih čavlima ili lamelirane drvene konstrukcije. Za takve se konstrukcije primjenjuju glavni nosači izrađeni međusobnim lijepljenjem (lameliranjem) drvenih platica. Nosači mogu biti trapezne, zakrivljene ili srpolike grede, te dvozglobni i trozglobni lukovi ili okviri. Osim toga se od dasaka, drvenih panela ili greda izrađuju i posebni oblici krovnih konstrukcija, npr. ljuske, svodovi te mrežaste i geodetske kupole.







Loša su svojstva drvenih konstrukcija njihova osjetljivost na štetne utjecaje – biološke (gljivice i kukci), fizikalne (toplina, vlaga, mehanička oštećenja) i kemijske (različite kemikalije), što ih u konačnici čini manje trajnima od npr. zidanih konstrukcija. Zbog slabe otpornosti prema atmosferilijama, najčešće su smještene zaštićene unutar zgrade i ispod pokrova, ili služe za privremene namjene. Tanki elementi drvenih konstrukcija nemaju nikakve otpornosti na požar od kojega nerijetko stradavaju (deblji elementi mogu imati znatno veću otpornost). Radi smanjenja štetnih utjecaja, suvremene se drvene konstrukcije zaštićuju kemijskim sredstvima (→ zaštita drva; sv. 2). Prednosti su tih konstrukcija mogućnost montažne gradnje, topao izgled, velika nosivost (rasponi veći od 100 m), funkcionalnost i ekonomičnost. S obzirom na malu štetnost za okoliš, obnovljivost i mogućnost recikliranja te niski ugljični otisak drva kao građevnog materijala, poželjan su sastavni dio → održive arhitekture.







Drvene konstrukcije u Hrvatskoj

Drvo se kao konstruktivni materijal za gradnju od pradavnih vremena rabilo i na području današnje Hrvatske, napose u njezinim kontinentalnim dijelovima bogatima šumom, a siromašnima kamenom. Isprva se za natkrivanje nastambi te podizanje obrambenih zidova (palisada) rabilo neobrađeno kolje, šiblje i oblovina. Svjedočanstva o takvoj gradnji pronađena su npr. na arheološkom lokalitetu u Vučedolu iz III. tisućljeća pr. Kr. Do antičkoga doba drvena se građa počela tesati u pravilne oblike jednakih dimenzija, pa su za Rimljana drvena krovišta raspona do 20 m i mostovi preko najvećih rijeka dosegnuli oblik nalik onomu koji se ponekad rabi i danas.







Doselivši se iz šumovitih predjela, Hrvati su u svoju novu domovinu donijeli iskustvo gradnje u drvu. Ondje gdje ga je bilo u obilju isprva su gradili brvnare sa zidovima od pritesanih brvana, spojenih preklopima s prepustima u uglovima kuće. Bez obzira na pojavu pilana potočara od XV. st. (1428. podignuta je prva takva pilana na području Hrvatskog primorja i Gorskog kotara kraj Crikvenice), sjekira je ostala glavno oruđe narodnih graditelja i u kasnijim razdobljima. U šumom bogatim područjima kuće, gospodarske zgrade, pa i sakralne građevine još su se dugo vremena gradile od tesanih planki i greda. Na uglovima su se spajale vezom lastin rep, oblikujući izričaj tradicijskoga graditeljstva svojstven Pokuplju, Banovini, Posavini, Turopolju; tek od druge polovice XIX. st. tesanje je u narodnom graditeljstvu zamijenjeno ručnim piljenjem, potom i strojnim. Zbog masovnog iskrčivanja šuma u XVIII. st. u Slavoniji i drugdje, vlasti su dodjeljivale drvenu građu dovoljnu samo za kanatnu konstrukciju ziđa (bondruk), koja se potom zatvarala ispunom od ilovače, nepečenom opekom (ćerpič), a poslije i pečenom opekom, slijedeći tako srednjoeuropski način gradnje toga doba.













Osim u profanom i crkvenom graditeljstvu (kuće, krovišta, stropovi) kasnoga srednjeg i novoga vijeka, drvene konstrukcije bile su dio fortifikacijske arhitekture (krovišta, stropovi, galerije), a gradili su se i zemljano-drveni kašteli. Osmanski vladar Sulejman II. Veličanstveni dao je 1566. sagraditi golemi drveni, djelomično pontonski most dugačak gotovo 8 km, koji je preko dravskih močvara Osijek povezivao s Dardom. Radi potreba izgradnje karlovačke tvrđave, u njezinoj je blizini izgrađen 1579. pontonski most preko Kupe, a preko Mrežnice i Korane 1580. Čvrst drveni most preko Kupe u Karlovcu izgrađen je 1754., a preko Drave u Osijeku 1779. Prvi čvrsto građeni most preko Save u Zagrebu također je bio drvene konstrukcije, a izgrađen je prema nalogu cara Josipa II. 1783. na mjestu današnjega Savskog mosta. Približno istodobno izgrađen je 1783–86. drveni most preko Drave kraj Varaždina. Svi su ti mostovi brzo propadali pa ih je stalno trebalo popravljati i nanovo graditi.

U drugoj polovici XIX. st. počele su se osnivati prve parne pilane (u Gorskom kotaru prva je izgrađena 1847. u Prezidu). Bilo je to približno doba kada su tradicionalne tesarske drvene konstrukcije doživjele vrhunac. Među ostalim rabile su se i za izvedbu krovišta i stropova sve monumentalnijih zgrada javne namjene te industrijskih zgrada. Uz to su se, u kombinaciji sa skeletnim sustavom stupova i greda, tj. kanatnim ziđem, do II. svj. rata od drva gradile i čitave građevine trajne ili privremene namjene. Takve su bile mnogobrojne industrijske zgrade i skladišta (npr. žitni silos u riječkoj luci iz 1889), kupališta (u Opatiji Angiolina iz 1883., u Rijeci Quarnero iz 1904), tribine stadiona (u Zagrebu velodrom na Koturaškoj cesti iz 1895., stadion na Sveticama za sokolski slet za 50 000 gledatelja iz 1934), drveni most preko Korane u karlovačkom Gornjem Mekušju (1933–35., na istom mjestu izgrađen je 1970. novi). Među najzapaženijim međuratnim ostvarenjima drvenih konstrukcija, ali i moderne arhitekture je dom veslačkog kluba Uskok → Antuna Ulricha iz 1931., koji je izgrađen u samo 18 dana.



















U prvoj polovici XX. st. tesarske konstrukcije sačinjene od masivne drvene građe povezane tesarskim vezovima kod većih su raspona zamijenile inženjerske drvene konstrukcije. Projektirale su se ekonomično na osnovi statičkih (inženjerskih) proračuna, a izrađivale u različitim oblicima grednih, okvirnih ili lučnih rešetkastih konstrukcija od dasaka i masivne građe spajane vijcima, čavlima, moždanicima, spojnim pločama i sl. Takve se konstrukcije i danas mogu naći u zgradama industrijskih pogona i skladišta građenih u to doba. Osim navedenoga, drvene se konstrukcije od davnina rabe kao privremene pomoćne građevine, isprva kao skele na gradilištima zidanih građevina, a poslije i kao oplate betonskih konstrukcija mostova i sl.







U razdoblju nakon II. svj. rata tradicionalne su se tesarske drvene konstrukcije izvodile sve rjeđe. Umjesto toga, uvažavajući prednosti drvenih konstrukcija kao što su topao i osebujan izgled, lakoća i mogućnost montaže te održivost drva kao materijala, razvijala se primjena raznovrsnih novih inženjerskih drvenih konstrukcija koje zadovoljavaju zahtjeve suvremene gradnje. Među zapaženim su takvim realizacijama zagrebački velesajamski paviljoni privremene namjene na Savskoj cesti (danas Tehnički muzej Nikola Tesla; 1948., projektant → M. Haberle) u cijelosti izvedeni od 2800 m³ drvne građe i 23 000 m² brodskog poda, kupola planetarija u istom kompleksu (1965) promjera 8 m, rebrasta drvena kupola Brodarskog instituta (1951., → K. Tonković, M. Haberle) raspona gotovo 40 m, Čehoslovački paviljon na Zagrebačkom velesajmu (danas paviljon 20; 1956., J. Hrubý) kao jedina sajamska zgrada s drvenom lučnom konstrukcijom.







Značajan se iskorak u izvedbi drvenih konstrukcija velikih raspona dogodio 1972. osnutkom pogona za izradbu lijepljenih lameliranih nosača tvornice → Gaj (sv. 2) u Voćinu (danas Drvene konstrukcije), koji je do danas izveo više od 3000 građevina u Hrvatskoj i svijetu. Nosači mogu biti ravni, lučni, okvirni, rešetkasti, oblika slova S i dr., raspona 45 m. Među njima se ističu krovne konstrukcije zgrada Udruženja proizvođača industrije namještaja UPIN u Zagrebu (1977., danas Ambijenta), skladišta umjetnih gnojiva Petrokemija u Kutini (1978., raspona 36,4 m), nathodnik preko državne ceste uz Nacionalni park Plitvička jezera (1980., raspona 32,6 m), sportska dvorana današnje Graditeljsko-geodetske škole Osijek (1980), jahaonica ergele Zobnatica u Vojvodini (1988., V. Kujundžić; raspona 55 m × 80 m najveća takva konstrukcija u Jugoslaviji), prihvatni centar arboretuma u Lisičinama (1988; do danas nedovršen i devastiran), te recentniji bazeni u Vinkovcima (raspon 22,5 m × 12 m), Koprivnici (25 m × 11 m), sportske dvorane u Lovreču (28,9 m), Bujama (32 m), Solinu (35,6 m), Višnjevcu (31,7 m), teniske dvorane u Sesvetama (36,8 m), Čazmi (18,2 m), jahališta u Đakovu (37,6 m), Maloj Mlaki (22 m), niz gospodarskih zgrada poljoprivrednih farmi i industrijskih građevina.













U novije se doba osebujnim arhitektonskim rješenjem ističu drvene konstrukcije Dvoranskog plivališta Utrina u Zagrebu (2004., → J. Kostelac), sportske dvorane Samobor (2007., E. Šmit), Drvene kuće u Klimnu na Krku (2016., → I. Turato), vidikovca na Mađerkinu bregu kraj Štrigove (2022., visok 28 m), sportske dvorane Zlatar Bistrica (2022., AS NOP/Ivan Galić) i dr.







Radi brzine izgradnje i energetske učinkovitosti, sve se češće grade montažne obiteljske kuće s drvenom skeletnom konstrukcijom, tipske ili tvornički izrađene prema željama naručitelja. Preteču takvih kuća izrađivala je od 1960. Tvornica montažnih kuća → DIP Ogulin (sv. 2), od 1965. tvornica → Spačva (sv. 2) iz Vinkovaca, a od 1980-ih i Tvornica Jela u Delnicama u sastavu → DIP-a Delnice (sv. 2). Među današnjim su vodećim poduzećima specijaliziranima za taj tip izgradnje Domprojekt i Domus Plus iz Zagreba, Montažne kuće DLB iz Korenice, Studio Domus iz Pule. Posljednji od navedenih proizvođača odnedavna nudi izradbu nosivih dijelova kuća od križno lameliranih ploča CLT (→ montažna gradnja)







Školstvo, znanost i publicistika

Početci visokoškolske naobrazbe iz područja drvenih konstrukcija u Hrvatskoj poklapaju se s osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), na kojoj je to područje isprva u sklopu kolegija Građevne konstrukcije (→ zgradarstvo) predavao → Karlo Gentzkow, koji je ujedno osnovao Stolicu (katedru) za građevne konstrukcije i bio njezin predstojnik (1926–27). Početci Katedre naziru se u zbirci građevnih materijala i modela konstrukcija, koju je prikupljalo i upotpunjavalo nastavno osoblje još od 1919. Gentzkowa je 1928. naslijedio njegov asistent → Zvonimir Vrkljan. Kolegije Građevne konstrukcije I i II Vrkljan je predavao za arhitekte i građevinare zajedno do 1947., potom je za svaku studentsku grupaciju vježbe i predavanja vodio odvojeno. Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. u sastavu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, od 1962. → Građevinski fakultet) uvedeni su kolegiji Drveni mostovi (1935) i Drvene inženjerske konstrukcije (1947). Te je kolegije od 1947. predavao K. Tonković koji je bio predstojnik Zavoda za drvene i masivne mostove (1963−71). Od 1968. Drvene konstrukcije predavao je Stjepan Sablić, a od 1981. → Zvonimir Žagar do umirovljenja 2001., kada je kolegij preuzela Vlatka Rajčić, pročelnica Katedre za drvene konstrukcije (od 2006). Visokoškolska nastava drvenih konstrukcija odvija se i na građevinskim fakultetima u Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek).

Među stručnom publicistikom iz područja drvenih konstrukcija ističu se Drvene konstrukcije I–IV (2001), Drveni mostovi (2001) i Konstrukcije od drveta (sa S. E. Omerom, 2007) Zvonimira Žagara te Drvene konstrukcije prema europskim normama (2007., A. Bjelanović, V. Rajčić), Drvene konstrukcije u arhitekturi (2008., M. Sulyok-Selimbegović), Drvene konstrukcije. Priručnik za vježbe (2018., D. Čizmar) i dr.

Kukuljica, Paula (Oakville, Kanada, 31. III. 1976), arhitektica, predstavnica suvremenog pristupa u arhitekturi.

Diplomirala je 2001. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 2002–03. bila je zaposlena u građevinskom poduzeću Hidrocommerce u Zagrebu, potom je kratko radila u Uredu ovlaštenoga arhitekta Miloša Pecotića, nakon čega se iste godine zaposlila u arhitektonskome → Studiju 3LHD u Zagrebu, gdje je od 2016. odgovorna partnerica zajedno sa → Sašom Begovićem, → Markom Dabrovićem, → Silvijem Novakom i → Tanjom Grozdanić Begović. U okviru Studija 3LHD suautorica je mnogobrojnih projekata, od stambenih i sportskih do javnih objekata, također i interijera te urbanističkih rješenja. Među realizacijama ističu se: Hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi Expo u Aichiju u Japanu (2005), Sportska dvorana Bale (2005–07), splitska riva (2006–07), hotel Lone u Rovinju (2010–11), Aquatica – slatkovodni akvarij u Karlovcu (2015–16), hotel LN Garden u Guangzhou u Kini (2014–18), hotel Grand Park u Rovinju (2017–19), rekonstrukcija nekadašnjega kina Urania u poslovni prostor Studija 3LHD i prostor za javna događanja (2018–19), kampus Infobip (2019–22), oboje u Zagrebu, Kampus Rimac u Kerestincu (u izgradnji). Kao dio tima Studija 3LHD osvojila je mnogobrojne nagrade, među ostalima »Vladimir Nazor« (2009., 2019), »Viktor Kovačić« (2011., 2019), »Bernardo Bernardi« (2005., 2009), »Drago Galić« (2008., 2013), Zagrebačkoga salona (2012., 2015). Na međunarodnoj razini ističe se nagrada za najbolji sportski objekt na World Architecture Festival (2008) te u istoj kategoriji brončana i srebrna medalja IOC / IAKS (International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities) Award (2009., 2011).

ispitivanje građevnih elemenata i konstrukcija, znanstvena i tehnička disciplina koja obuhvaća postupke utvrđivanja ponašanja konstrukcija i njihovih elemenata pri različitim mehaničkim i kemijskim djelovanjima. Ispitivanja se obavljaju s obzirom na nosivost, uporabljivost i trajnost, s ciljem stjecanja novih spoznaja o materijalu i konstrukciji i njihovu ponašanju pri određenim djelovanjima, provjeru kvalitete izvedenih radova u odnosu na kvalitetu predviđenu projektom, dugotrajno praćenje ponašanja konstrukcija (monitoring), provjeru svojstava novoga proizvoda u odnosu na postavljene zahtjeve i specifikacije prije početka serijske proizvodnje, i dr. S obzirom na vrstu djelovanja kojima će konstrukcija biti izložena razlikuju se statička (pokusno opterećenje) i dinamička ispitivanja (nerazorni udar, razorno impulsno djelovanje, odn. eksplozija ili vibracije prouzročene djelovanjem strojeva, prometa, vjetra ili potresa). Ispitivanje konstrukcije može biti nerazorno (određivanje uporabljivosti) ili razorno (utvrđivanje uporabljivosti i nosivosti u neprekinutom slijedu, iz čega se donosi zaključak o sigurnosti u uporabi). S obzirom na mjesto ispitivanja razlikuju se laboratorijska (ispituju se prototipovi građevnih elemenata ili modeli konstrukcija) i ispitivanja na građevinama (in situ).







Statičkim ispitivanjima utvrđuje se stvarno ponašanje konstrukcija ili elemenata određivanjem njihove nosivosti ili uporabljivosti mjerenjem pomaka, deformacija i možebitnih nedostataka nastalih djelovanjem pokusnog opterećenja, koje mora biti što sličnije projektiranom opterećenju konstrukcije, uzimajući u obzir stalna i uporabna opterećenja te njihovu raspodjelu. Statičko opterećenje provodi se: a) do sloma konstrukcije ili njezina dijela kako bi se utvrdila njezina granična nosivost i b) do opterećenja kojim će se utvrditi uporabljivost s obzirom na sposobnost nošenja određenog opterećenja, na krutost (progib) ili na deformacije i pukotine. Pokusno opterećenje može poslužiti i kao osnova za odluku o daljnjoj uporabi postojećih konstrukcija koje su dugo bile izložene prirodnim ili umjetnim djelovanjima, preopterećene ili oštećene djelovanjem potresa, vjetra, eksplozije, naleta vozila, požara i sl.







Za opterećenje pri statičkom ispitivanju rabe se predmeti poznate mase kojima se lako rukuje (čelični ili olovni ingoti, betonski blokovi, cement u vrećama, opeka i sl.). Katkada se rabi voda u bačvama ili sloj nalivene vode potrebne visine. Ako se želi postići opterećenje koncentriranim silama, rabe se hidraulične preše. U laboratoriju se to postiže nanošenjem sustava sila, a hidraulična preša odupire se o čelični okvir usidren u kruti pod. Natovareni kamioni i druga teška vozila poznate mase rabe se za ispitivanje cestovnih mostova, a lokomotive i natovareni vagoni za ispitivanje pokusnim opterećenjem željezničkih mostova. Izborom vozila i njihovim rasporedom nastoji se postići najnepovoljnije opterećenje mosta ili pojedinih njegovih dijelova. Smatra se da ispitana konstrukcija zadovoljava kada su izmjereni progibi i deformacije u okviru projektiranih vrijednosti, kada trajni progibi i deformacije nisu veći od određenog postotka izmjerenih elastičnih deformacija (npr. 25% kod armiranobetonskih konstrukcija) i kada su pukotine na armiranobetonskoj konstrukciji uže od dopuštene širine (npr. 0,20 mm za nezaštićene konstrukcije). Ako su trajne deformacije veće od dopuštenih, pokusno opterećenje treba ponoviti. Nakon ponovljenog ispitivanja trajne deformacije trebaju zadovoljiti stroži kriterij nego nakon prvog opterećivanja (npr. 12,5% kod armiranobetonskih konstrukcija). Kriteriji zadovoljavanja veličine trajnih deformacija različiti su za → metalne, → betonske, → zidane, → drvene, spregnute, plastične i druge konstrukcije, a definirani su u normama.







Dinamička ispitivanja građevnih konstrukcija provode se kako bi se utvrdila njihova dinamička svojstva, odn. osnovni dinamički parametri: frekvencije ili periodi titranja, koeficijenti prigušenja, dinamički koeficijenti i osnovni oblici titranja konstrukcije. Konstrukcija se s pomoću posebnih uređaja (generatora vibracija) dovodi u rezonanciju, ali se dinamička svojstva mogu ispitati i jednostavnije, npr. potezanjem konstrukcije užetom i iznenadnim presijecanjem tog užeta, nakon čega nastaju slobodne vibracije konstrukcije. Za dinamičko ispitivanje mostova rabe se vozila koja se kreću različitim brzinama, a za postizanje većega dinamičkog učinka vozila prelaze preko određene prepreke ili se mjerenja provode pri naglim kočenjima. Izvori vibracija za postojeće konstrukcije mogu biti strojevi koji su ugrađeni u konstrukciju ili ambijentalne pobude. U novije se doba određivanje osnovnih dinamičkih svojstava pri ambijentalnim pobudama provodi metodom eksperimentalne modalne analize, rezultati koje su iznimno važni jer omogućuju kalibriranje i povećanje pouzdanosti numeričkog modela na kojem se provodi proračun konstrukcije pri potresnim opterećenjima. Osim za kalibraciju numeričkog modela rezultati mogu služiti i za ocjenu učinkovitosti radova na sanaciji i pojačanju konstrukcije.

Tijekom ispitivanja konstrukcija (ili njihovih elemenata) rabi se širok spektar mjernih instrumenata s pomoću kojih se utvrđuje stanje konstrukcije. Pri statičkim ispitivanjima mjere se pomaci, kutovi zaokreta i relativne deformacije na mjerodavnim mjestima na konstrukciji. Za mjerenje pomaka rabe se uglavnom geodetski instrumenti (niveliri, robotizirane totalne stanice, GPS, laseri i dr.) te senzori koji mogu raditi na različitim principima: električnom induktivitetu (engl. Linear Variable Differential Transformer, LVDT), električnom otporu, Braggovoj rešetki i dr. Za mjerenje kutova zaokreta rabe se uglavnom senzori koji rade na principu promjene magnetskih svojstava, potenciometri, mikroelektromehanički sustavi (engl. Micro-Electromechanical System, MEMS) i sl. Prigodom ispitivanja u laboratorijskim uvjetima u novije se doba rabe optički mjerni sustavi s kamerama visoke rezolucije i programima za obradbu fotografija s pomoću kojih se mogu mjeriti pomaci i relativne deformacije u 3D prostoru. Uz prethodno navedene instrumente, tijekom ispitivanja konstrukcija mogu se rabiti i senzori za mjerenje sile (mjerne ćelije), temperature, relativne vlažnosti i dr.

Ispitivanje građevnih konstrukcija znatno je starije od teorijskih postavki mehanike. Učenje na pogreškama bilo je prvi oblik ispitivanja konstrukcija. U starom se vijeku od graditelja zahtijevalo da budu ispod svoje konstrukcije tijekom gradnje ili nakon nje. Temelji mehanike postavljeni su u XV. st. kada je Leonardo da Vinci (1452−1519) ispitivao vlačnu čvrstoću žice. Galileo Galilei (1564−1642) izvodio je ispitivanja na jednostavnim vlačno opterećenim elementima i prva ispitivanja radi određivanja nosivosti greda opterećenih na savijanje. Osnove mehanike postavili su Isaac Newton (1643−1727), Robert Hooke (1635−1703) i drugi u XVII. st. Hooke je proučavao ponašanje materijala pod opterećenjem i 1676. ustanovio zakon (Hookeov zakon) o linearnoj ovisnosti sile i deformiranja, čime je postavio temelj znanosti o mehanici elastičnih tijela. Ispitivanje građevnih elemenata i konstrukcija kao disciplina snažno se razvilo tijekom XIX. i XX. st. usporedno s razvojem teorijskih spoznaja, dok su se suvremene metode ispitivanja razvile u skladu s razvojem mjerne opreme i računarstva. U XX. st. potaknuto je proizvodnjom novih i čvršćih materijala, potrebom gradnje sve većih konstrukcija, ali i do tada nesagledanim pojavama, npr. dinamičkim učincima na nosive konstrukcije, zamorom materijala, pojavama gubitka stabilnosti, degradacije nosivosti zbog korozije, kemijske agresije, požara, potresa ili ratnih razaranja. Ispitivanje konstrukcija razvijalo se usporedno s ispitivanjima materijala.

Razvoj ispitivanja građevnih elemenata i konstrukcija kao znanstvene i nastavne djelatnosti u Hrvatskoj

Prije institucionalnog djelovanja, istraživanjem i ispitivanjem građevnih elemenata i konstrukcija bavili su se mnogobrojni stručnjaci, graditelji, izumitelji, od kojih su najpoznatiji → Faust Vrančić (sv. 1), koji je u svojem djelu Novi strojevi (Machinae novae) tiskanom u Veneciji 1615. prikazao niz tehničkih izuma, te matematičar, geodet, astronom i filozof → Ruđer Bošković koji je 1742. sudjelovao u pisanju rasprave o pojavi pukotina na kupoli bazilike sv. Petra u Rimu, prve kojom se matematičkim metodama pokušalo objasniti ponašanje građevne konstrukcije. Nastavna djelatnost te znanstveno ispitivanje građevnih elemenata i konstrukcija u Hrvatskoj započeli su osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4), gdje je 1920. osnovan Zavod za gradiva. Osnivač i prvi predstojnik Zavoda bio je redoviti profesor Škole → Stjepan Prokofjevič Timošenko (sv. 1), koji se posvetio utemeljenju i organizaciji Zavoda te nabavi strojeva i uređenju njegova laboratorija.

Od njegova osnutka do danas, djelatnost Laboratorija za ispitivanje konstrukcija vezana je uz aktivni znanstvenoistraživački i nastavni rad, te suradnju s gospodarstvom u izradbi niza visokostručnih zadataka. U sklopu tih se djelatnosti neprekidno obavljaju radovi na ispitivanju i istraživanju materijala, konstrukcija i njihovih elemenata kao i modela konstrukcija. Provode se istraživanja mehaničkih svojstava materijala koji se rabe u graditeljstvu: čvrstoća (tlak, vlak, savijanje, posmik), modul elastičnosti, modul posmika, Poissonov koeficijent i dr. Provode se ispitivanja žilavosti, tvrdoće i zamora materijala, te istraživanja na materijalima izloženima višesmjernim stanjima naprezanja. Eksperimentalno se određuju ugrađena i zaostala naprezanja i deformacije u materijalima i elementima konstrukcija te reološke promjene pri puzanju i skupljanju materijala. Velik dio djelatnosti Laboratorija pripada ispitivanju konstrukcija pri utjecaju statičkih i dinamičkih opterećenja, u vidu kratkotrajnih mjerenja i sustava monitoringa na konstrukcijama.

Godine 1922. za predstojnika Zavoda za gradiva izabran je → Konstantin Čališev koji je tu dužnost obnašao do 1959. U Zavodu se sustavno pratio razvoj novih postupaka ispitivanja te su primjerice uvedeni primjena elektrootpornih tenzometara 1949 (uz izradbu vlastitih tenzometara od 1953), metoda krtih lakova za mjerenje deformacija 1953., modelska ispitivanja i mehaničke analogije te dinamička ispitivanja konstrukcija 1954., metoda fotoelastičnosti 1964., ispitivanja ultrazvukom i sklerometrom 1965., i dr.

Podjelom Tehničkoga fakulteta na samostalne fakultete 1956., Zavod za ispitivanje gradiva djelovao je kao dio Građevinskog odsjeka Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (od 1962. → Građevinski fakultet u Zagrebu), te su se u okviru Katedre za tehničku mehaniku provodili programi kolegija Mehanika, Otpornost materijala, Teorija elastičnosti, Ispitivanje materijala i konstrukcija te Dinamika konstrukcija, dok je Građevna statika pripadala Katedri za građevnu statiku i betonske konstrukcije. Godine 1974. ukinute su katedre, a zavodi su postali osnovnim jedinicama, te je ustrojen Zavod za tehničku mehaniku i ispitivanje materijala i konstrukcija. Udruživanjem s → Institutom građevinarstva Hrvatske u Građevinski institut 1977. Fakultet se reorganizirao, a Zavod je smanjio opseg djelatnosti (ispitivanje materijala preuzima Zavod za betonske i zidane konstrukcije) te promijenio naziv u Zavod za tehničku mehaniku. I nakon ponovnoga osamostaljenja Fakulteta 1991. temeljne djelatnosti Zavoda ostaju tehnička mehanika i ispitivanje konstrukcija, dok se ispitivanjem materijala bavi Zavod za materijale.













Istaknuti sveučilišni nastavnici i znanstvenici koji su u proteklom stogodišnjem razdoblju djelovali u području ispitivanja konstrukcija na fakultetima bili su u Zagrebu S. P. Timošenko, K. Čališev, → Zlatko Kostrenčić, → Aleksandar Kiričenko, → Vice Šimić, Krešimir Herman, Želimir Šimunić, Ljudevit Herceg, Mladenko Rak i Joško Krolo; u Splitu Pavle Marović; u Osijeku Vladimir Sigmund; u Rijeci M. Rak, a u Institutu građevinarstva Hrvatske Viktor Steinman, → Dražen Aničić, → Mihaela Zamolo i Dragan Morić. Danas se nastava iz područja ispitivanja konstrukcija na diplomskom studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu održava u okviru kolegija Ispitivanje konstrukcija (D. Damjanović, M. Bartolac) i Eksperimentalne metode 1 (D. Damjanović). Nastava iz tog područja odvija se i na sveučilištima u Osijeku (od 1987. A. Kiričenko, danas I. Guljaš), Rijeci (od 1998. M. Rak, danas I. Štimac Grandić) i Splitu (od 2001. P. Marović, danas M. Galić i V. Divić), u početku znatnim dijelom uz suradnju s Građevinskim fakultetom u Zagrebu, a potom uz vlastite nastavnike.

Građevinski fakultet u Rijeci, visokoškolska i znanstvenoistraživačka ustanova Sveučilišta u Rijeci, koja izvodi sveučilišne studije na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini u svim granama građevinarstva.







Početak studija

Početak visokoškolskog obrazovanja građevinara u Rijeci obilježen je osnutkom riječke Više tehničke građevinske škole 1969., gdje je omogućen stručni studij više spreme, već je prve godine građevinarstvo upisalo čak 138 studenata. Uz potporu → Građevinskoga fakulteta u Zagrebu studij visoke spreme omogućen je 1971. osnutkom Građevinskog odjela Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci; sv. 1). Jedinstvena ustanova za obrazovanje građevinskih stručnjaka više i visoke stručne spreme OUR Građevinski fakultet Rijeka osnovan je 1976., a od 1977. pridružen je Sveučilištu u Rijeci. Fakultet je tada imao tek šest nastavnika i dva asistenta u stalnom radnom odnosu. Do 1978. fakultet je okupio 21 nastavnika i osam asistenata, a ime je promijenjeno u Fakultet graditeljskih znanosti Sveučilišta u Rijeci. Od 1982. u sastavu Građevinskog instituta Zagreb (→ Institut građevinarstva Hrvatske, IGH), fakultet se povezao sa Zavodom za materijale i konstrukcije (već postojeći dio IGH-a u Rijeci) i rad nastavio kao OOUR Fakultet graditeljskih znanosti Sveučilišta u Rijeci. Od 1991. Građevinski fakultet u Rijeci samostalna je ustanova te danas znanstveno-nastavno osoblje uključuje 70-ak zaposlenika.













Nastava se u početku odvijala na devet lokacija sa sjedištem u Građevinskom školskom centru Rijeka u Ulici podhumskih žrtava 4. Na jednoj zajedničkoj lokaciji, u Ulici Viktora Cara Emina 5, nastava se održavala od 1985., a 2011. Fakultet je preseljen u novoizgrađenu zgradu u kampusu Sveučilišta u Rijeci gdje raspolaže s gotovo 9000 m² prostora za predavaonice, kabinete, laboratorije, knjižnicu i zajedničke prostorije.







Voditelji studija građevinarstva i dekani bili su → Božidar Ekl (1969–76), → Zorko Kos (1977–81. i 1991–95), Zvonimir Sabljak (1981–85), → Andrija Prager (1985–89), Edvard Pavlovec (1989–91. i 1995–97), Sergio Blažić (1997–2000), Ivica Kožar (2000–04), → Nevenka Ožanić (2004–09), Aleksandra Deluka-Tibljaš (2009–15), Ivana Štimac Grandić (2015–21) te Mladen Bulić (od 2021).

Studij

Nastava se u početku održavala isključivo kao Građevinski studij I. stupnja (stručni studij u trajanju pet semestara) s dva usmjerenja: Odjel za niskogradnje (s prometnim i vodograđevnim odsjekom) i Odjel za visokogradnje. Godine 1974. uveden je Građevinski studij II. stupnja (sveučilišni studij u trajanju devet semestara) s Općim građevinskim i Građevinsko-komunalnim smjerom. Hidrotehnički, Konstruktorski i Prometni smjer sveučilišnog diplomskog studija uvedeni su 1991. Akademske godine 1999/2000. pokrenut je sveučilišni poslijediplomski magistarski studij Mehanika konstrukcija. Usporedno s provedbom Bolonjskoga procesa 2005/06. i usklađivanjem dosadašnjih preddiplomskih i diplomskih (stručnih i sveučilišnih) te poslijediplomskih programa, uveden je i poslijediplomski doktorski studij građevinarstva sa smjerovima Hidrotehnika i geotehnika te Mehanika konstrukcija.







Na Fakultetu se danas izvode tri sveučilišna i dva stručna studija iz područja građevinarstva: sveučilišni preddiplomski studij, sveučilišni diplomski studij (smjerovi Geotehnika, Hidrotehnika – Urbano inženjerstvo, Konstrukcije, Urbano inženjerstvo – Prometnice te Primijenjena mehanika u suvremenoj inženjerskoj praksi), stručni preddiplomski studij, stručni diplomski studij (Graditeljstvo u priobalju i komunalni sustavi) te poslijediplomski doktorski studij.

Organizacija

Prve znanstveno-nastavne ustrojbene jedinice, šest zavoda i dvije katedre, osnovani su 1978. Bili su to Zavod za hidrotehniku (predstojnik B. Ekl), Zavod za prometne objekte (predstojnik Petar Kožar), Zavod za visokogradnje (predstojnik → Andrija Čičin-Šain), Zavod za nosive konstrukcije i temeljenja (predstojnik Z. Sabljak), Zavod za organizaciju i tehnologiju građenja (predstojnik Ante Matković), Zavod za urbanizam, geodeziju i povijest graditeljstva (predstojnik → Zdenko Sila) te Katedra za matematiku i fiziku i Katedra za opće predmete.

Spajanjem sa zagrebačkim Institutom fakultet je reorganiziran u šest zavoda: Zavod za hidrotehniku i geotehniku, Zavod za prometne građevine, Zavod za konstrukcije, Zavod za organizaciju građenja i zgradarstvo, Zavod matematiku i fiziku te Zavod za materijale i konstrukcije Pula.

Od osamostaljenja Fakulteta 1991. nastava se održavala na četiri katedre: Katedra za hidrotehniku i geotehniku, Katedra za prometnice, organizaciju građenja i zgradarstvo, Katedra za nosive konstrukcije i Katedra za matematiku.















Danas fakultet čini pet zavoda unutar kojih je ustrojeno devet katedri i pet laboratorija. Zavod za hidrotehniku i geotehniku okuplja Katedru za hidrotehniku, Katedru za geotehniku te dva istoimena laboratorija. Zavod za nosive konstrukcije i tehničku mehaniku čine Katedra za nosive konstrukcije, Katedra za tehničku mehaniku te Laboratorij za konstrukcije. Zavod za prometnice, organizaciju i tehnologiju građenja i arhitekturu djeluje putem Katedre za prometnice, Katedre za organizaciju i tehnologiju građenja, Katedre za arhitekturu i urbanizam te Laboratorija za prometnice. Zavod za računalno modeliranje materijala i konstrukcija posjeduje Laboratorij za materijale, a opći kolegiji okupljeni su unutar Zavoda za matematiku i druge predmete.







Knjižnica fakulteta sljednik je knjižnice Više tehničke građevinske škole osnovane 1970., od koje je naslijedila početni fond knjiga.

Izdavaštvo

Fakultet je od 1977. izdavač Zbornika radova koji se, nakon nekoliko prekida, od 2008. izdaje jednom na godinu. Od 2012. suizdavač je časopisa → Engineering Review (sv. 1) koji od 1970. izdaje Tehnički fakultet u Rijeci.

Vrkljan, Ivan, rudarski inženjer (Gunja, 19. I. 1949), stručnjak za geotehniku.

Diplomirao je 1972. na Rudarskome fakultetu u Tuzli, a doktorirao 1997. disertacijom Bubrenje stijena i njegov utjecaj na podzemne objekte (mentor → A. Szavits-Nossan) na Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Od 1972. radio je na Rudarskome fakultetu u Sarajevu, od 1979. na Fakultetu građevinskih znanosti u sastavu Građevinskog instituta u Zagrebu (od 1991. → Institut građevinarstva Hrvatske), a od 1999. sudjelovao je u nastavi → Građevinskoga fakulteta u Rijeci na kojem je od 2007. do umirovljenja 2014. bio redoviti profesor. Bio je voditelj Geotehničkoga laboratorija (1998−2014) i predsjednik Znanstvenoga vijeća (2001−07) Instituta građevinarstva Hrvatske te prodekan Građevinskoga fakulteta u Rijeci (2004−07). Predavao je kolegije Mehanika tla i stijena, Geotehničko inženjerstvo, Ispitivanje i opažanje u geotehnici, Podzemne građevine i tuneli te Inženjerska mehanika stijena. Sudjelovao je i u nastavi Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta u Zagrebu (1982–90).

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa mehanika tla, geotehnika, posebice ispitivanja geotehničkih građevina. Napisao je interna skripta Inženjerska mehanika stijena (2003) i Podzemne građevine i tuneli (2003) te poglavlje u knjizi Izazovi u graditeljstvu (2013). Bio je predsjednik Hrvatske udruge za mehaniku stijena (1999–2006) i Hrvatskoga geotehničkog društva (2012–16). Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.