teorija i povijest arhitekture, grana arhitekture koja istražuje nastanak, razvoj, doživljaj i prosudbu arhitektonskog djela. Misao o arhitekturi pokreće, usmjerava i upravlja arhitektonskim stvaralaštvom. Područje teorije i povijesti arhitekture se time pozicionira kao središnji segment kompleksne i inkluzivne arhitektonske discipline te služi kao konceptualni temelj na koji se oslanja aktualna kreacija i arhitektonska produkcija. To je područje ujedno i točka prepleta više zasebnih, no međusobno srodnih istraživačkih grana, od kojih svaka ima svoj specifičan fokus, pristup i način sagledavanja integralnog arhitektonskog fenomena, a to su: povijest arhitekture, → zaštita graditeljskog nasljeđa, → arhitektonska kritika te arhitektonska teorija.

Povijest arhitekture kao klasična akademska grana posvećena je istraživanju povijesnog razvoja arhitekture, odn. analizi izabranih primjera iz pojedinih povijesnih razdoblja koje sagledava u stilskom i prostorno-morfološkom smislu te u pogledu njihova odnosa s pripadajućim društveno-povijesnim i duhovno-kulturnim kontekstom. Zaštita graditeljskog nasljeđa srodna je grana koja spaja znanstvenoistraživačku i stručnodjelatnu komponentu te skrbi o očuvanju i primjerenoj obnovi povijesnih arhitektonskih i urbanističkih kulturnih dobara. Arhitektonska kritika posvećuje se preciznoj deskripciji, analizi i valorizaciji arhitektonskog djela u pogledu njegovih formalno-estetskih i konstruktivno-tehničkih aspekata te u pogledu njegova odgovora na aktualne društvene prilike i očekivanja. Teorija arhitekture uspostavlja produktivne konceptualne modele i operativne strategije za profiliranje i usmjeravanje arhitektonske prakse i produkcije. Proučavanjem iskustva prošlosti i projekcijom mogućih scenarija budućnosti, a ponajprije integralnom analizom sadašnjosti, teorija arhitekture istražuje moguće putove daljnjeg razvoja arhitekture i promišlja primjerene načine arhitektonskog djelovanja i interveniranja u danom društvenom trenutku. U dinamičnom i dijalektičkom odnosu teorije i prakse, u kojem teorija nerijetko konceptualno prednjači, važno je imati na umu da se konačno opravdanje i cilj arhitektonske teorije nalazi u samom arhitektonskom djelu, u konkretnom projektantskom ostvarenju. Prožet teorijskom mišlju i intencijom, arhitektonski objekt tada i sam postaje svojevrsni »teorijski objekt« (teorijom ispunjen objekt), a kao takav ujedno i jedinstvena »forma znanja« koja svoje korisnike podučava izravnim osobnim prostornim iskustvom i doživljajem. To ujedno potvrđuje tezu o arhitekturi kao jednom od najsugestivnijih umjetničkih medija, koji se spoznaje življenjem i bivanjem te stoga izravno i neposredno oblikuje ljudsko iskustvo, mišljenje i razumijevanje.

Teorija i povijest arhitekture u Hrvatskoj – početci

Područje teorije i povijesti arhitekture u hrvatskom se kulturnom prostoru počelo znatnije razvijati u drugoj polovici XIX. st., ponajprije u sklopu povijesti arhitekture i misli o arhitektonskim spomenicima i očuvanju graditeljskog nasljeđa. Istraživanja tog područja preklapaju se sa srodnim disciplinama povijesti umjetnosti i arheologijom, pa su najraniji radovi potekli od stručnjaka toga miljea, poput → Ise Kršnjavog, te konzervatora kao što su Vicko Andrić i Frane Bulić. Njima su se ubrzo pridružili i arhitekti posvećeni problematici zaštite graditeljskog nasljeđa, primjerice → Ćiril Metod Iveković. Važnu ulogu u razvoju te problematike u nas imala je na prijelazu iz XIX. u XX. st. znamenita bečka škola povijesti umjetnosti, s istaknutim predstavnicima Franzom Wickoffom, Aloisom Rieglom i Maxom Dvořakom, koji su novim konceptima donijeli zaokret u pristupima i vrednovanju povijesnih spomenika i utjecali na tumačenje povijesti arhitekture i tretiranje graditeljskog nasljeđa.

Pod uplivom bečke struje svoj je pristup graditeljskoj baštini oblikovao i → Viktor Kovačić, presudan za razvoj lokalne arhitektonske misli i produkcije, kao i cjelokupne hrvatske arhitektonske scene. Pitanjima tretmana graditeljskog nasljeđa Kovačić se sustavno posvetio kroz praksu, a o načelnim je pristupima javno istupao potaknut konkretnim situacijama, ponajprije u znamenitome kaptolskom slučaju rušenja Bakačeve kule i dijela renesansnog obrambenog obruča oko neogotizirane zagrebačke katedrale. Obnovu je, nakon potresa 1880., proveo → Hermann Bollé prema tada važećem načelu jedinstva stila, čime je izvorno stilski slojevita katedrala poprimila ujednačeni neogotički izgled sa simetrično komponiranim monumentalnim pročeljem sa zvonicima, koje je, prema mišljenju Kršnjavoga, trebalo biti široko pokazano i oslobođeno vanjskog povijesnog obrambenog prstena. Zagovarajući pak autentičnu vrijednost svih izvornih povijesnih slojeva i pripadajućih povijesnih prostora, Kovačić se tomu oštro suprotstavio, s uporištem u znanstvenim argumentima novoga bečkog pristupa. To je otvorilo žustru i argumentiranu javnu polemiku u kojoj su se brusile pozicije i artikulirala stajališta, a čime se ujedno profilirala i cjelokupna problematika zaštite. Neuspjeh obrane Bakačeve kule i njezino rušenje 1906. te naknadno spoznato nezadovoljavajuće prostorno stanje kaptolskoga trga otvorili su sljedeću liniju Kovačićeva angažmana u području zaštite u vidu prijedloga konkretnih kreativnih intervencija na vrijednim povijesnim građevinama. Kovačićevim je zauzimanjem potaknut 1908. raspis arhitektonskog natječaja s temom restitucije povijesnog prostora i izvornih građevnih odnosa ispred katedrale. Tako je pokazao spektar djelovanja educiranog arhitekta u području teorije i povijesti arhitekture – od dubinskog poznavanja, analize i ispravnog vrednovanja povijesne građevine, preko teorijskog promišljanja i utemeljenja u aktualnim relevantnim konceptima i pristupima u problematici zaštite, artikuliranja vlastitih pozicija i njihova prezentiranja putem pisane riječi i javne diskusije do kreativne projektantske reakcije na sagledani problem i njegovu prostorno-oblikovnu kompenzaciju i nadgradnju. Time je Kovačić postavio model sveobuhvatnog arhitektonskog pristupa koji će slijediti i potvrđivati buduće generacije.







Osim u domeni graditeljskog nasljeđa, Kovačić je zadužio teorijsko-povijesno područje i u segmentu arhitektonske teorije. U prvome broju umjetničkog časopisa Život objavio je 1900. članak Moderna arhitektura kojim je postavio temelje razvoja ovdašnje modernističke arhitektonske kulture i naznačio obrise njezine teorije. I tim se njegovim angažmanom nastavila produktivna i inspirativna veza Beča i Zagreba. U tom se aspektu iščitava ponajprije utjecaj Kovačićeva neposrednoga bečkog učitelja, arhitekta Otta Wagnera i teorijski aktivnoga bečkog arhitekta Adolfa Loosa, a i njihova prethodnika, njemačkog arhitekta i teoretičara Gottfrieda Sempera. U članku Kovačić inaugurira i podcrtava presudna stvaralačka načela i vrijednosti koje bi trebala slijediti relevantna suvremena arhitektonska produkcija. Glavne komponente njegove stvaralačke metode pritom su funkcionalnost i praktičnost, konstruktivna i materijalna logičnost, senzibilnost za konkretni urbani i prirodni kontekst i uvažavanje graditeljskog nasljeđa – temeljne ideje koje će prožimati Kovačićevo arhitektonsko stvaralaštvo ranoga XX. st., ali koje će dovesti i do autentičnog procvata hrvatske moderne arhitekture međuratnog razdoblja, idejno je podupirati i u poslijeratnom razdoblju te postati njezine trajne vrijednosti. Zahvaljujući svemu navedenomu, Kovačić je prepoznat kao otac hrvatske moderne arhitekture.

Arhitektonsku scenu Kovačić je zadužio i sudjelovanjem u pokretanju ključnih strukovnih udruženja. Uz → Stjepana Podhorskog, → Vjekoslava Bastla i → Edu Šena bio je osnivač → Kluba hrvatskih arhitekata (1905) kao poligona angažiranog promišljanja i kritičkog reagiranja na aktualne probleme radi promicanja digniteta struke i u obranu najviših stvaralačkih vrijednosti i ideala. Jedna od važnih tekovina Kluba bila je i zagovaranje provedbe arhitektonskih natječaja kao najboljega mehanizma postizanja arhitektonske kvalitete.

Međuraće

Osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) s pripadajućim Arhitektonskim odjelom, središnje mjesto za razvoj područja teorije i povijesti arhitekture postala je Katedra za teoriju i povijest arhitekture. Tijekom vremena katedra je mijenjala ime, ali se trajno skrbi za promicanje, razvoj i profilaciju teorijsko-povijesne tematike i kritičko-teorijskog diskursa. Na Tehničkoj visokoj školi djelovao je i V. Kovačić (1920–24), čime su njegove ideje bile duboko usađene u prve studentske generacije, pomažući školi da postane ključnim rasadnikom konzistentne arhitektonske misli.

Već je u prvim akademskim godinama Tehničke visoke škole snažan naglasak bio na kolegijima povijesti arhitekture i umjetnosti, koje su predavali istaknuti nastavnici: arhitekti E. Šen, Ć. M. Iveković, Petar Fetisov i povjesničar umjetnosti → Petar Knoll, koji je započeo i formalnu poduku teorije arhitekture kolegijima Estetika i Nauka o arhitekturi. Nastavu iz teorije arhitekture je nakon Knolla nastavio 1943. → Andre Mohorovičić, dok je kolegije povijesti arhitekture preuzeo → Juraj Denzler. Tematika zaštite graditeljskog nasljeđa je u poduci bila prisutna kontinuirano, u početku putem kolegija Načela za čuvanje spomenika i Čuvanje građevnih spomenika te kolegija terenske nastave, a te su teme pokrivali Iveković, Knoll, Mohorovičić, Denzler i dr. Nastavnicima iz područja teorije i povijesti arhitekture zarana se pridružio → Alfred Albini kolegijem Arhitektura najnovijeg doba.

U duhu Kovačićevih teorijskih smjernica u smislu praktičnosti i logičnosti, tj. funkcionalnosti i konstrukcijske racionalnosti, obogaćenih naslijeđenim urbanim i povijesnim vrijednostima, u međuratnom razdoblju došlo je do proplamsaja moderne arhitekture u svim urbanim slojevima i svim hrvatskim regijama. Mnogi arhitekti, gotovo svi glavni protagonisti toga razdoblja, uz svoj su se stručni angažman istodobno bavili i kritičkim i publicističkim radom, pišući teorijske članke, kritike o djelima suvremenika, zapise o vlastitim djelima i razmišljanjima, te izdavali publikacije i sudjelovali na arhitektonskim i likovnim izložbama. Njihov je rad obilježio arhitektonsku kritiku između dva svjetska rata i potvrdio pojavu preklapanja stručnog i teorijskog djelovanja. Svojim napisima istaknuli su se arhitekti A. Albini, → Vlado Antolić, → Hugo Ehrlich, → Drago Ibler, → Slavko Löwy, → Josip Pičman, → Stjepan Planić, → Vladimir Potočnjak, → Josip Seissel, → Egon Steinmann, → Zdenko Strižić, E. Šen, → Vladimir Turina, Marko Vidaković, → Ernest Weissmann, → Ivan Zemljak i dr. U tekstovima pokrivaju različite teme – od prezentacija najnovijih projekata i realizacija, analiza rezultata arhitektonskih natječaja, diskusija o društvenim zadaćama i odgovornosti nove arhitekture do zaokruženih pregleda i ocjena ostvarenja i cjelokupnog modernističkog fenomena. S. Planić izdao je 1932. utjecajnu publikaciju Problemi savremene arhitekture, u kojoj je objavio niz projekata, teorijskih postavki i tekstova 19 autora o shvaćanju moderne arhitekture, obrazlažući njezinu temeljnu logiku i svrhu. Teorijskim i kritičkim pregledima ističe se i M. Vidaković koji je 1933. u ljubljanskom časopisu Arhitektura objavio niz članaka o prirodi i poanti nove arhitekture i urbanizma, povezujući ih s potrebama i razvojem društva: Arhitektura kao simbol, Prolegomena principu urbanizma, Arhitektura i društvo i dr. Vidaković također problematizira pitanje odnosa nove arhitekture i povijesnog nasljeđa u tekstovima Zar moderna arhitektura u Dalmaciji? te Zagrebački Kaptol kao urbanistički problem.









Uz arhitekte, nastup moderne arhitekture pratili su i komentirali povjesničari umjetnosti, likovni umjetnici, književnici, novinari, među kojima se ističu Ljubo Babić, Vinko Brajević, Josip Draganić, Antun Jiroušek, P. Knoll, → Ljubo Karaman, Miroslav Krleža, Bogdan Rajakovac, Kosta Strajnić, Gjuro Szabo, i dr. Knoll je primjerice zadužio područje arhitektonske teorije esejom Ideologija moderne arhitekture (ljubljanska Arhitektura, 1933), u kojem modernu arhitekturu, uz stilske analize, sagledava i kao produkt društvenih konstelacija i silnica; Krleža je napisao znameniti esej Slučaj arhitekta Iblera (Književna republika, 1925) a Babić pregled Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Pečat, 1939). Tema odnosa moderne arhitekture i tradicionalne dalmatinske gradnje, posebice one u Dubrovniku, iznesena je kroz polemiku K. Strajnića i V. Brajevića, koja se vodila 1930. i 1931. u splitskim novinama Novo doba, a koja je objavljena i u posebnoj publikaciji Misli o čuvanju dalmatinske arhitekture s predgovorom F. Bulića 1931. Napisi o arhitekturi objavljivali su se u stručnim časopisima, knjigama, revijama iz raznih područja kulture, čak i u dnevnim novinama. Posebice su se isticali domaći časopisi Građevinski vjesnik, Tehnički list, Tehnički vjesnik, Hrvatska revija, Književnik, Književna republika, Revija Zagreb, Vijenac, Pečat, Novo doba, ljubljanska Arhitektura, i dr.

Uz publikacije, važna platforma za prezentaciju moderne arhitekture bile su česte izložbe, kojih je u doba međuraća organizirano više od četrdeset. Prezentirajući rezultate pojedinih arhitektonskih natječaja, preglede recentnih realizacija te cikluse višegodišnje produkcije, bile su poligon kritičkog sagledavanja i rasprava o značajkama, zadatcima, mogućnostima i smjerovima daljnjeg arhitektonskog razvoja. U tom je smislu bila važna velika arhitektonska izložba 1932. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, s promocijom novih ideja i pregledom do tada realiziranih ostvarenja, te velika retrospektivna izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1888–1938. održana 1938., sa snažno zastupljenom arhitektonskom dionicom i pratećim katalogom.







Osobito važnu ulogu u izlagačkom, publicističkom i sveukupnom umjetničkom i društvenom djelovanju imale su izložbe i razvedena aktivnost → Udruženja umjetnika Zemlja, pod vodstvom Krste Hegedušića i D. Iblera, koje odlikuje posvećenost socijalnim pitanjima i istraživanju modaliteta umjetničkog angažmana u rješavanju društvenih problema. Tijekom djelovanja, 1929–35., skupina Zemlja održavala je redovite godišnje izložbe na kojima su uz umjetnike sudjelovali i arhitekti, prezentirajući mogući arhitektonski pristup i doprinos aktualnim društvenim temama. Uz izložbe sustavno su se organizirala i javna predavanja i diskusije te izdavale publikacije, obogaćujući tadašnji arhitektonski kritičko-teorijski diskurs.







U suradnji sa skupinom Zemlja važnu je ulogu imala i njezina pridružena arhitektonska jedinica → Radna grupa Zagreb, osnovana na poticaj E. Weissmanna s članovima V. Antolićem, J. Pičmanom, J. Seisselom, Viktorom Hećimovićem, Zvonimirom Kavurićem, Bogdanom Teodorovićem. Djelovala je razmjerno kratko (1932–34), no sa znatnim doprinosima na teorijskom planu. S originalnim istraživanjima fokusiranima na stanje siromašnih gradskih predgrađa i mišlju o mogućim scenarijima razvoja grada u sprezi s izraženim socijalnim aspektima, skupina je aktivno sudjelovala na IV. kongresu CIAM-a 1933. kao nacionalna sekcija za tadašnju Jugoslaviju, što je hrvatsku arhitekturu upisalo u mrežu najrelevantnijih međunarodnih arhitektonskih događanja.

Za teorijsko-povijesno područje nezaobilazno je djelovanje D. Iblera kao voditelja → Arhitektonskog odjela Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1926–43. Uz već afirmirani Arhitektonski odjel Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, tzv. Iblerova škola predstavljala je drugi ključni arhitektonski pedagoški rasadnik u međuratnom razdoblju u nas. Specifičnost Iblerove škole bila je pretežna umjetnička profilacija studija, usmjerenost na suvremenu arhitekturu te na rad sa stručno afirmiranim polaznicima, nerijetko na njihovim stvarnim, konkretnim projektima. U specifičnoj formi grupnog rada sa samim Iblerom, razvijale su se produktivne diskusije i poticao razvoj kritičke misli. Napredni polaznici te škole, zajedno s diplomantima Tehničkoga fakulteta, predani progresivnoj modernoj arhitekturi oslonjenoj o ideje funkcionalizma i konstruktivne logike, umjetnički oplemenjenoj lokalnim nasljeđem te prožetoj humanističkim idejama i ambicijom društvenog angažmana, pridonijeli su stvaranju specifičnog fenomena Zagrebačke škole arhitekture.

Razdoblje nakon II. svj. rata

Stanka tijekom II. svj. rata i realnost poslijeratnog trenutka, s radikalnim društveno-političkim promjenama i preokretom ideoloških okvira, donijeli su niz izazova za arhitekturu i njezinu teorijsko-povijesnu platformu. Uspostavom novoga socijalističkog ustroja moderna se arhitektura suočila s imperativom obrane svojih idejnih temelja. Novi je politički i ideološki sustav zahtijevao izravnu i čitku oblikovnu legitimaciju u umjetnostima te nametnuo socijalistički realizam kao odgovarajući oblikovni izraz. U takvom se kontekstu naslijeđena modernistička kultura i moderna arhitektura borila za opstanak. Njezino temeljno obilježje, funkcionalizam, najviši su partijski krugovi oštro kritizirali, kao isprazan, mehanički, lišen »istinske punine i sadržaja«, ocijenivši ga kao »jasan označitelj dekadentnog buržoaskog Zapada«. U uvjerenju da su funkcionalnost i konstruktivna logičnost, njegovani u razdoblju između dva svjetska rata kao temeljni alati u rješavanju socijalnih problema, ispravan način djelovanja i u novim prilikama, arhitekti su započeli obranu modernističkog aparata. U smislu te obrane se najizravnije eksponirao i najkonstruktivnije zauzeo teorijski arhitektonski diskurs.

Kao tadašnji profesor teorije arhitekture na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta, A. Mohorovičić je 1947. istupio antologijskim tekstom Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja, u kojem brani modernističku tradiciju hrvatske arhitekture i u tom smislu nadahnuto konstruira koncept »poopćenog funkcionalizma« kao njezina središnjega konceptualnog određenja. Tim konceptom Mohorovičić precizno upućuje na istinsku prirodu i trajno usmjerenje ovdašnje arhitekture da osim brige za funkciju, ekonomičnost i konstrukciju bezrezervno obuhvaća i mnoge druge relevantne slojeve, poput povijesti i tradicije građenja, estetike i regionalne morfologije, društvenog i kulturnog značenja, te psihološku dimenziju i sveobuhvatnu fenomenološku kvalitetu. Tako nadopunjen i poopćen, ovdašnji se funkcionalizam, prema Mohorovičiću, pokazuje kao neosporivo legitiman i posve primjeren alat za izgradnju novoga socijalističkog društva. Taj se inventivni teorijski koncept, unatoč tomu što su ga politički delegirani kritičari pokušavali osporiti, na kraju pokazao kao dostatno uvjerljiv argument te je hrvatskoj arhitektonskoj sceni otvorio put nastavka modernističkog arhitektonskog razvoja.

Lansiranje Mohorovičićeva koncepta i teorijska rasprava koja je slijedila odvijali su se u prvim brojevima netom osnovanog časopisa → Arhitektura, koji je u Zagrebu pokrenuo i bio glavnim urednikom (1947–51) → Neven Šegvić. Tadašnja Šegvićeva strateška urednička intervencija iznesena u Napomenama redakcije 1948. stala je u obranu Mohorovičićevih teza i osnažila modernističko usmjerenje hrvatske arhitekture. Omogućavanju te stvaralačke slobode, izvojevane na teorijskom planu, pridonijela je i promjena političke klime 1948., tj. odvajanje Jugoslavije od sovjetske političke orbite.







Osim što je podupro Mohorovičićev teorijski okvir za daljnji razvoj domaćeg arhitektonskog modernizma, Šegvić je teorijskim i kritičkim radom dodatno profilirao njegove idejne okosnice, i sam razrađujući slojeve poopćenja o kojima je Mohorovičić govorio. Vlastitim je analizama Šegvić upućivao na »astilski« karakter hrvatske arhitekture, uvjeren da ono što ju bitno određuje nije neki konkretni oblik, izraz, pojavnost ili stil, nego konceptualni kostur i idejna struktura, odn. podliježuća »stvaralačka metoda«. Nju pak određuju tri bitna momenta: kulturno nasljeđe, autohtoni ambijent i zahtjevi suvremenosti. Te je karakteristike hrvatske arhitektonske tradicije elaborirao u mnogobrojnim tekstovima, među kojima se u tom razdoblju ističu Stvaralačke komponente arhitekture FNRJ (Arhitektura i urbanizam, 1950) i Arhitektonska moderna u Hrvatskoj (Republika, 1952). Svoja je istraživanja provodio od 1946. kao asistent i potom nasljednik A. Albinija na kolegiju Arhitektura najnovijeg doba na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, angažiran i na ostalim tadašnjim teorijsko-povijesnim kolegijima poput Arhitektura naroda FNRJ/SFRJ, Arhitektura FNRJ i čuvanje spomenika i dr. Uspostavljanjem časopisa Arhitektura, Šegvić je stvorio poligon za razvoj i kritičku profilaciju hrvatske arhitekture, koji će postojano usmjeravati arhitektonska zbivanja i postati središnjom strukovnom, kritičkom i teorijskom platformom. Šegvić je časopis urednički vodio, uz suradnju s J. Seisselom, kroz politički najdelikatnije godine, zacrtavši mu smjer i određenje. Časopis je 1950. nakratko promijenio naziv u Urbanizam i arhitektura, no cijelo je vrijeme angažirano podupirao intenzivnu poslijeratnu modernističku arhitektonsku produkciju. Svoje je viđenje intenzivne poslijeratne modernističke arhitektonske produkcije Šegvić zaokružio antologijskom retrospektivnom izložbom Arhitektura u Hrvatskoj 1945–1985., koju je 1986. popratio na stranicama Arhitekture tekstom Stanje stvari – jedno viđenje (1945.–1985.).







Nakon Šegvića, časopis Arhitekturu kao središnju strukovnu, kritičku i teorijsku platformu uređivački je vodio niz istaknutih arhitekata – V. Antolić, Krsto Filipović, → Zdravko Bregovac, → Zdenko Kolacio, → Vojteh Delfin i drugi – koji su, svaki sa svog stručnog i kritičkog gledišta, dodavali vlastite akcente. U početku se časopis sastojao od glavnog dijela o aktualnim natječajima, arhitektonskim i urbanističkim projektima i realizacijama te dijela s vijestima, a potom se, sredinom 1950-ih, uvriježio tematski pristup pojedinim brojevima, koji se zadržao do danas. Arhitekturi se 1954. na publicističkoj sceni pridružio i drugi istaknuti strukovni časopis → Čovjek i prostor (ČIP) specifičnog fokusa i profila, koji prati aktualnosti iz sfere arhitekture, urbanizma, dizajna i šire kulture građenja. Prvi urednik ČIP-a bio je → Zvonimir Marohnić, a slijedili su ga → Vjenceslav Richter, → Miroslav Begović i dr. Svaki sa svojom ulogom i zadaćom, oba stručna časopisa izlaze i danas, sustavno izgrađujući i podupirući arhitektonsku scenu i produkciju. Oba časopisa izdaje → Udruženje hrvatskih arhitekata (prije Društvo arhitekata Hrvatske) koje djeluje od 1951., isprva pod vodstvom J. Seissela. To krovno udruženje za organizaciju strukovnih interesa sljednik je dugog niza povijesnih društava još od 1878. kada je pokrenut → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu, a svojim se časopisima ujedno potvrdilo kao predvodnik izdavačke djelatnosti iz područja arhitekture i važan akter u razvoju teorijsko-kritičkog diskursa.

Uz ključne strukovne publikacije, teorijsko-povijesno područje nastavlja se razvijati djelovanjem Arhitektonskog odjela Tehničkoga fakulteta, odn. od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta. Tadašnju Katedru za povijest umjetnosti i arhitekture i dalje je vodio A. Mohorovičić, a u sklopu nje djelovali su J. Denzler, A. Albini, N. Šegvić, → Sena Sekulić-Gvozdanović, Melita Viličić i dr. Denzler je, uz Sekulić-Gvozdanović i Viličić, držao kolegije povijesti arhitekture, Mohorovičić teorije arhitekture, Albini je tumačio suvremenu svjetsku arhitekturu, a Šegvić suvremenu nacionalnu arhitekturu i temeljna načela zaštite graditeljske baštine. U nastavi posvećen povijesti arhitekture, Denzler je istodobno u praksi bio projektant najčišće moderne arhitekture te je svoje poznavanje povijesnih oblika i povijesnih projektantskih načela pretakao u vrhunske modernističke realizacije. U tom smislu, Denzler i Albini nastavili su povijesno-suvremena amalgamiranja naslijeđena od svojeg učitelja Kovačića promičući objedinjenu zadaću teoretičara i praktičara. Bogato iskustvo u zahvatima konzervacije i rekonstrukcije povijesne arhitekture Denzler je nadopunjavao suvremenim projektantskim intervencijama. U sličnom je duhu, pokrivajući povjesničarsku i projektantsku liniju, djelovala i njegova suradnica S. Sekulić-Gvozdanović, koja je povijesno-teorijsko područje zadužila knjigom Crkve-tvrđave u Hrvatskoj (1994) te nizom od 250 članaka iz područja povijesti arhitekture i urbanizma, zaštite graditeljskog nasljeđa, tipologije urbanih struktura, povijesti vrtne arhitekture, kao i prijevodima stručnih knjiga, među ostalim i Sinteza u arhitekturi Waltera Gropiusa (1961).

Katedri za teoriju i povijest arhitekture i umjetnosti u sklopu novoustrojenoga (1962) samostalnog → Arhitektonskoga fakulteta pridružili su se → Boris Magaš na kolegijima teorije arhitekture te → Vladimir Bedenko na kolegijima povijesti arhitekture i zaštite graditeljskog nasljeđa. Svoj su rad u širokom teorijsko-povijesnom području nastavnici razvijali putem nastave i terenskoga rada sa studentima, mnogobrojnih publikacija i stručnih radova s temama očuvanja nasljeđa, savjetničkog rada u stručnim tijelima i komisijama, sudjelovanja na domaćim i međunarodnim konferencijama i stručnim skupovima te putem znanstvenoistraživačkih projekata. Mohorovičić je vodio znanstveni projekt Tipologija povijesnog razvoja urbanih struktura na tlu Hrvatske, Šegvić Atlas arhitekture Republike Hrvatske 20. stoljeća, Bedenko Operativno istraživanje hrvatskih povijesnih gradova a Magaš Razvoj teorije arhitekture na hrvatskom etničkom području. Povijesno područje Bedenko je zadužio knjigom Zagrebački Gradec, kuća i grad u srednjem vijeku (1989), potom radom Urbanistički razvoj Križevaca do sredine 19. stoljeća (1993) te nizom znanstvenih članaka i konzervatorskih studija (Požega, Vinkovci, Voćin, osječka Tvrđa i dr.). Teorijsku je tematiku Magaš obogatio nizom tekstova: Prilog rješavanju problematike arhitektonskih zahvata unutar historijskih cjelina (1965), Saznanja i mogućnosti teorijske misli (1986), Putovi vlastitosti u arhitektonskoj teorijskoj misli (1994), ali i nizom vrhunskih arhitektonskih ostvarenja zasnovanih na teorijskim postavkama, u kojima se može pratiti kontinuitet idejnih vrijednosti poopćenog funkcionalizma.

Za područje graditeljske baštine, koje je Hrvatskoj presudno zbog bogatstva naslijeđenoga urbanog i arhitektonskog tkiva, bilo je važno osnivanje poslijediplomskoga studija Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa, koji su 1975. zajednički pokrenuli Arhitektonski fakultet u Zagrebu i Sveučilište u Splitu, s profesorima → Tomislavom Marasovićem, → Brunom Milićem i → Milanom Prelogom. Studij je promijenio ime u Graditeljsko naslijeđe 1981., kada su mu se pridružili Filozofski fakultet u Zadru i Građevinski fakultet u Splitu, a na njemu su djelovali T. Marasović, → Jerko Marasović, N. Šegvić, → Mirko Maretić, V. Bedenko i dr. Studij je, uz povremene prekide i restrukturiranja, djelovao do 2002. Bedenko je problematici zaštite graditeljskog nasljeđa istodobno pridonio i svojim dugogodišnjim vođenjem ljetnih škola arhitektonskog snimanja povijesnih gradova u Istri i drugdje, te njihovom dubinskom analizom i kritičkom interpretacijom.

Hrvatska arhitektonska kultura i modernistička tradicija bile su fokusom istraživanja i izvan fakultetske institucije. Kapitalne uvide i tumačenja donijela je knjiga Hrvatska moderna arhitektura između dva rata (1989) → Tomislava Premerla, koja je doživjela više uzastopnih izdanja. U istraživanju tog razdoblja istaknuo se i → Aleksander Laslo, koji je nizom članaka i ogleda sustavno pokrio pojedine tematske cikluse i istaknuta poglavlja međuratne moderne arhitekture (Arhitektura modernog građanskog Zagreba, Individualno stanovanje u Zagrebu od 1900. do 1940.; Viktor Kovačić: promotor hrvatske moderne arhitekture i dr.). Istaknutu je ulogu imao i povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević, koji je uz antologijske obradbe povijesnog arhitektonskog stvaralaštva elaborirao i njegova modernistička poglavlja te osnažio temelje suvremene arhitektonske kritike.







Praćenje suvremenih arhitektonskih pojava i događanja u uznapredovalom kasnomodernističkom razdoblju sustavno se provodilo u stručnoj periodici, ponajprije časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor. U tom razdoblju, 1970-ih i 1980-ih, na kulturnu su scenu stupili i novi pogledi, teme i teorijski koncepti postmoderne, izazivajući prihvaćene modernističke postulate, no zapravo tek propitkujući njihovu održivost i robusnost, nadopunjujući ih dobrodošlim novim perspektivama. Kao urednici koji su dali novi ton i svježe akcente časopisima u skladu s novim senzibilitetima ističu se → Marijan Hržić, A. Laslo, → Branko Silađin, → Tomislav Odak, → Emil Špirić, → Vera Grimmer za Arhitekturu, odnosno → Davor Salopek, T. Premerl, → Nikola Polak, A. Laslo, → Andrija Rusan za Čovjek i prostor. Svojim se preciznim kritičkim analizama istaknula i → Antoaneta Pasinović, pišući o temama graditeljske baštine i problemima suvremene arhitekture, kao i izazovima očuvanja prostornih i urbanih cjelina. Teorijske teme, koje su u tom trenutku dobivale veću važnost, pokrivali su B. Magaš, → Andrija Mutnjaković, → Fedor Kritovac, → Ivo Maroević, N. Polak, Neven Mikac, Mladen Bošnjak, i dr.

U teorijskim smislu vrijedan je potez tadašnjega glavnog urednika časopisa Čovjek i prostor D. Salopeka, koji je 1978. pokrenuo ciklus razgovora sa živućim korifejima hrvatske moderne arhitekture te istaknutim protagonistima tadašnje arhitektonske scene o nizu aktualnih arhitektonskih pitanja. Sugovornici su bili S. Planić, → Igor Emili, Z. Kolacio, → Juraj Neidhardt, N. Šegvić, → Božidar Rašica, S. Sekulić-Gvozdanović, B. Magaš i drugi, a razgovaralo se o arhitektonskom jeziku, arhitekturi kao umjetnosti, regionalizmu i autohtonosti, graditeljskoj baštini, urbanizmu i urbanoj kulturi, urbarhitekturi, socijalnoj svijesti i angažmanu, stvaralačkim vrijednostima i prosedeu, etičkoj dimenziji arhitekture, arhitektonskoj povijesti i edukaciji. U odgovorima sugovornika naslućeni su tako obrisi teorijskih sustava koji su se nalazili u potki njihovih kreativnih izraza, kao proživljene teorije koje su iznutra vodile njihovo stvaralaštvo i našle svoje opredmećenje u konkretnim projektima i realizacijama, odn. u ostvarenoj arhitektonskoj i urbanističkoj formi.







S obzirom na rastuću važnost teorijskog diskursa i pojačano zanimanje za konceptualnu potku arhitektonskog stvaralaštva, u tom su se razdoblju osnivali novi stručni časopisi, prevodila kapitalna djela strane stručne literature, pretiskivali povijesni tekstovi te je općenito ojačala izdavačka i istraživačka aktivnost. Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu pokrenut je 1993. znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam → Prostor (utemeljitelj i glavni urednik → Ante Marinović-Uzelac), s ciljem publiciranja znanstvenih radova u području arhitekture, urbanizma i srodnih disciplina, koji izlazi i danas. Kapitalni naslov iz područja povijesti moderne arhitekture Kennetha Framptona Moderna arhitektura: kritička povijest preveden je 1992. Godine 1995. pokrenuta je Biblioteka Psefizma specijalizirana za teoriju arhitekture (urednik → Krešimir Rogina), u sklopu koje je među ostalim 1996. pripremljen pretisak knjige S. Planića Problemi savremene arhitekture iz 1932. te 1997. izdana knjižica Arhitekt Kovačić: skice i crteži. Godine 1998. pokrenut je časopis za arhitekturu i kulturu življenja → Oris (utemeljitelj i glavni urednik A. Rusan) koji objavljuje stručne članke iz širokog područja arhitekture, dizajna, fotografije, kazališta, vizualnih umjetnosti i teorije, a uz časopis se od 2000. organizira manifestacija Dani Orisa – utjecajan arhitektonski simpozij s predavanjima istaknutih međunarodnih i domaćih arhitekata koji do danas djeluje na širenju i promociji arhitektonskoga kritičkog diskursa.













Najnovije doba

Recentni trenutak, sa stalno novim i izazovnim društvenim i prostornim fenomenima te ubrzanom dinamikom i raznolikošću arhitektonskih reakcija, potražuje još intenzivnije teorijsko i kritičko sagledavanje, koje se provodi nizom postojećih, ali i novih modaliteta i medija. Pritom su prisutna nova kritička tumačenja proteklih razdoblja, kao i istraživanja novih teorijskih koncepata koja bi mogla obuhvatiti obilježja i izazove trenutka. U spektru suvremenih problematika zastupljeni su i novi pristupi graditeljskom nasljeđu i ispitivanju potencijala njegove prilagodbe i prenamjene i kritičkih konzervacija.

Stožerno mjesto za recentni razvoj teorijsko-povijesnog područja, a u duhu svoje kontinuirane misije i djelovanja, i dalje ostaje Katedra za teoriju i povijest arhitekture Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Radom svojih triju matičnih kabineta i njihovih nastavnika i istraživača Katedra i u posljednjim desetljećima razrađuje teorijsko-povijesnu problematiku: u Kabinetu za teoriju arhitekture nastavnici B. Magaš i → Karin Šerman; u Kabinetu za povijest arhitekture i zaštitu graditeljskog naslijeđa V. Bedenko, Alan Braun i Nataša Jakšić, te u Kabinetu za modernu i suvremenu arhitekturu → Andrej Uchytil, → Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović i Mojca Smode Cvitanović. U okviru znanstvenih projekata koje kabineti provode, uz kontinuitet Atlasa hrvatske arhitekture 20. stoljeća te nove projekte, istražuju se trajna obilježja te pojedini akcenti ovdašnje arhitektonske misli i produkcije. Novi uvidi i interpretacije pretaču se u nastavni rad sa studentima te u stručne projekte s temama očuvanja i rehabilitacije povijesnog nasljeđa, a prezentiraju se sustavno putem mnogobrojnih publikacija te domaćih i međunarodnih znanstvenih konferencija, izložaba i stručnih skupova. U pogledu zaokruženih kompendija pojedinih znanstveno-nastavnih dionica ističe se knjiga B. Magaša Arhitektura – Pristup arhitektonskom djelu (2013) koja donosi zaokruženu cjelinu Magaševa tumačenja arhitektonske teorije na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Teorijske teme dalje razvija K. Šerman (O problemu istine u arhitekturi. Gottfried Semper i pokušaj ustroja istinskog arhitektonskog sustava, 2000; Contemporary Croatian Architecture. Experimental Practices and Social Concerns, 2009; Utjecaj Bauhausa na hrvatsku međuratnu arhitekturu, 2009. i dr.). Povijesnu tematiku nadograđuje Nataša Jakšić (Crkva sv. Luke u Dubravi pokraj Splita, 2006; Kamenita vrata u Zagrebu. Obnova unutrašnjeg prostora prema projektu Jurja Denzlera, 2011., s K. Šerman; Novo u starom. Denzlerova Upravna zgrada Gradskih poduzeća u Zagrebu iz 1935. godine u historicističkom tkivu zagrebačkoga Donjega grada, 2011., s K. Šerman, i dr.). A. Braun uz znanstveno bavljenje izabranim povijesnim temama i građevinama nastavlja i tradiciju nastavno-vježbovnog rada na arhitektonskom snimanju hrvatskih povijesnih gradova, kao i stručnog djelovanja na zadatcima očuvanja graditeljskog nasljeđa (Obnova i prenamjena patricijske gradske kuće Moise u Cresu, 2018; Obnova stambeno-poslovnog sklopa arhitekta Ivana Vitića u Laginjinoj ulici u Zagrebu, 2018; Obnova Francuskog paviljona u sklopu Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, 2014. i dr.). Tu su i zapaženi radovi Kabineta za modernu i suvremenu arhitekturu (Dubrovačke pouke arhitekta Nevena Šegvića A. Uchytila, 2007; Leksikon arhitekata Atlasa hrvatske arhitekture 20. stoljeća A. Uchytila, Z. Barišić Marenić i E. Kahrovića, 2009; Arhitektica Zoja Dumengjić Z. Barišić Marenić, 2020. i dr.). Od izlagačkih projekata kojima članovi Katedre prezentiraju svoja istraživanja ističu se izložbe: Kratka autobiografija škole Arhitektonskog fakulteta (A. Uchytil, M. Čavlović; 2019), Baština međunarodne suradnje: Afrički i azijski radovi hrvatskih arhitekata (M. Smode Cvitanović, M. Smokvina; Zagreb 2020., Zadar 2021. i Sarajevo 2022), a zapaženo je i predstavljanje hrvatske arhitekture na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2014., kada je pod vodstvom izbornice K. Šerman u okviru tadašnje glavne teme Bijenala, Absorbing Modernity 1914–2014, postavljena izložba Fitting Abstraction o hrvatskom arhitektonskom modernizmu u razdoblju 1914–2014.







Za razvoj akademskog i znanstvenoistraživačkog pristupa arhitektonskim i urbanističkim temama važno je i osnivanje doktorskog studija Arhitektura i urbanizam na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 2007. pod vodstvom → Hildegard Auf-Franić, u sklopu kojega je područje teorije i povijesti arhitekture znatno zastupljeno. Potencijal razvoja tog područja donio je i novi studij arhitekture uspostavljen 2003. na → Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, u sklopu kojega su se prezentacijom moderne arhitekture u splitskom i mediteranskom podneblju istaknuli → Ivana Šverko, → Darovan Tušek i Robert Plejić.

Uz akademske centre, teorijsko-povijesno područje nadopunjuje paralelno istraživačko i publicističko djelovanje raznih stručnih institucija i pojedinaca. Nastavlja se započeta aktivnost izdavačke kuće Arhitekst A. Rusana, koja uz kontinuitet časopisa Oris priprema zapažene publikacije, kritičke prikaze, kataloge i knjige, među kojima: Suvremena hrvatska arhitektura. Testiranje stvarnosti (M. Mrduljaš, V. Mimica i A. Rusan, 2007) te Continuity of the Avant-Garde: Fragments of Croatian Architecture from Modernism to 2007 (2007). Uredničkom i autorskom aktivnošću u sklopu Orisa svojim se djelovanjem ističu V. Grimmer i → Maroje Mrduljaš, poglavito u smislu kritičkog sagledavanja i interpretacije recentne arhitektonske produkcije. Važnu ulogu u području stručne publicistike ima i → Hrvatski muzej arhitekture HAZU-a, s izdavačkom cjelinom Edicija Architectonica i njezinim monografijama o ključnim protagonistima i poglavljima hrvatske arhitektonske kulture, među kojima su: Zdravko Bregovac. Arhiv arhitekta (I. Nikšić Olujić, 2015); Ernest Weissmann. Društveno angažirana arhitektura, 1926.–1939. (T. Bjažić Klarin, 2015); Drago Ibler. Arhitektura kao ideja života (ur. B. Bobovec, 2024) i dr. Ističu se i radovi → Ive Maroevića o povijesnom i suvremenom urbanizmu i arhitekturi Zagreba (Zagreb njim samim, 1999; Antologija zagrebačke arhitekture, 2000; Kronika zagrebačke arhitekture 1981.–1991., 2002).

Znanstvenoj obradbi i prezentaciji važnih povijesnih i suvremenih arhitektonskih tema svojim se djelovanjem pridružuje i Institut za povijest umjetnosti (IPU) časopisom Život umjetnosti (kontinuirano izlazi od 1966) te mnogim istraživanjima i radovima svojih znanstvenika i istraživača, arhitekata i povjesničara umjetnosti. Ističe se kapitalna studija U funkciji znaka. Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata (1981) → Željke Čorak; studije o zagrebačkom urbanizmu i arhitekturi XIX. i XX. st. → Snješke Knežević (među ostalim i antologijska knjiga Zagrebačka Zelena potkova, 1996); pregledi o modernoj arhitekturi Darje Radović-Mahečić (npr. Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih, 2007); radovi posvećeni arhitektonskoj produkciji u doba klasicizma → Ane Šverko (Giannantonio Selva. Dalmatinski projekti venecijanskoga klasicističkog arhitekta, 2013). Studijama pojedinih razdoblja i aspekata arhitektonske povijesti ističu se i Katarina Horvat-Levaj, Joško Belamarić, Andrej Žmegač, Danko Zelić i drugi, dok se recentnijim arhitektonskim temama u sklopu IPU-a bave arhitekti → Tamara Bjažić Klarin, Ivana Haničar Buljan, A. Šverko i dr.

Svojim su utjecajnim radovima teorijsko-povijesnom području i poznavanju hrvatske arhitekture i povijesti zaštite graditeljske baštine znatno pridonijeli istaknuti povjesničari umjetnosti i znanstvenici nešto starije generacije: Grgo Gamulin, M. Prelog, → Cvito Fisković, R. Ivančević, Olga Maruševski, Anđela Horvat, Ana Deanović, → Lelja Dobronić, Marija Planić-Lončarić, Radmila Matejčić, Tihomil Stahuljak, → Ivo Petricioli, Nada Grujić, Đurđica Cvitanović, Zorislav Horvat, Attilio Krizmanić, i dr. Obradbe različitih povijesnih i stilskih razdoblja, lokalnih tradicija, gradova, tipologija i autorskih opusa svojim su istraživanjima iznijeli i povjesničari arhitekture: Antun Baće, Marina Bagarić, Željko Peković, → Zlatko Karač, Dragan Damjanović, Marko Špikić, Marijan Bradanović, Daina Glavočić, Julija Lozzi-Barković, i dr.

U njegovanju i istraživanju hrvatske arhitekture važnu ulogu i u novije doba ima Udruženje hrvatskih arhitekata putem časopisa Arhitektura i Čovjek i prostor, pri čemu Arhitektura izdaje monografije o ključnim akterima arhitektonske scene, poput brojeva posvećenih N. Šegviću (2002), → Ivanu Vitiću (2005) i drugima. Udruženje pritom posebice vrednuje doprinose u području teorije i povijesti arhitekture ustanovljenjem strukovne nagrade »Neven Šegvić« (1996) za izniman publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad u području arhitekture. Osim uvriježenim formama knjiga i časopisa, kritičko-teorijski diskurs o arhitekturi razvija se i u novim medijskim formatima te je primjerice Udruženje u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom 2018. pokrenulo dokumentarni serijal Točka na A, odn. Čovjek i prostor (autorska koncepcija: Sabina Sabljić, Vedran Duplančić i Nikola Škarić), kojim se predstavljaju najuspješnija godišnja arhitektonska ostvarenja. Od televizijskih formata ističe se i dokumentarna serija Betonski spavači (Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić), koja je u tri sezone (2016., 2019., 2024) predstavila vrijedno, no nerijetko zapostavljeno nasljeđe modernističke arhitekture. Kao novi prostori razvoja kritičkog diskursa i prezentacije recentne arhitektonske produkcije potvrđuju se internetski portali posvećeni arhitekturi i urbanizmu te kulturi življenja i oblikovanja, poput Pogledaj.to (urednica Nina Ivanuš) i Vizkulture (voditelj i urednik Ivan Dorotić).

Atraktivno područje teorije, povijesti i kritike arhitekture se tijekom vremena progresivno razvijalo i granalo, šireći svoje pristupe, teme i fokuse te privlačeći sve veći broj sudionika, umrežujući ih u produktivnu i vitalnu misaonu i konceptualnu platformu. S obzirom na akutnost zadataka koje novo doba i njegovi ubrzani fenomeni stavljaju pred urbanizam i arhitekturu, očekivanja od tog teorijsko-povijesnog područja danas su velika, kako u smislu otkrivanja bitnih obilježja i podliježućih mehanizama novih stanja tako i u pogledu nužnosti nalaženja adekvatnih operativnih arhitektonskih i urbanističkih odgovora na njihove nadiruće izazove. S takvim zadatcima pred sobom, poticajno je uvidjeti da su upravo teorijsko-povijesna istraživanja hrvatske arhitektonske kulture skrenula pozornost na postojanje dobro ustrojenih stvaralačkih načela, kreativnih metoda te propitanih projektantskih instrumenata i alata koji su tijekom povijesti pouzdano vodili ovdašnju arhitektonsku produkciju i na koje se, uz potrebne kritičke revizije i prilagodbe, može s pouzdanjem osloniti i u daljnjem stvaranju.

kartografija, umijeće i tehnologija izradbe i uporabe karata te znanstvena disciplina koja se bavi poviješću, koncepcijom i proučavanjem karata. Prema objektu prikaza kartografija se dijeli na topografsku i tematsku (→ topografske i → tematske karte), prema metodama izradbe na klasičnu i automatiziranu, prema namjeni na vojnu i civilnu te dalje na katastarsku, planersku, školsku, atlasnu, itd. S obzirom na predmet i način proučavanja može se podijeliti na opću, matematičku i praktičnu. Opća kartografija proučava povijest kartografije, elemente karte i način njihova prikazivanja na karti. Matematička kartografija obrađuje i proučava matematičke osnove karte (→ kartografske projekcije), uporabu karata i kartometriju, a praktična kartografija proučava tehniku izradbe i način održavanja karata. Zasluga za stvaranje geografskih karata kojima se Zemljina sfera prikazuje u ravnini pripada starim Grcima. U antičkome svijetu nije postojao poseban naziv za geografske karte, no u Rimskome Carstvu se kartografski prikaz nazivao tabula. U ranome srednjem vijeku se za kartu rabila latinska riječ mappa (mappa mundi: karta svijeta), a od XV. st. susreću se razni nazivi poput Planisphaerium, Imago, Szenographie, Ichonographie, Prospekt, Representatio, Contrafactur, Theater, Typus, Riß, Plan, Tabula, Descriptio, Delineatio i dr. Riječ karta ni danas nije internacionalna te se za nju rabe nazivi map (zemlje engleskoga govornog područja), mapa (zemlje španjolskoga govornog područja, Poljska, Češka i Slovačka), a često se za geografsku kartu rabi i nacionalni naziv, primjerice térkép u Mađarskoj, tizu u Japanu, peta u Indoneziji ili zemljovid u Hrvatskoj. Bez obzira na raznolikost naziva, Međunarodno kartografsko društvo definira kartu kao medij dizajniran za komunikaciju generaliziranih prostornih informacija i odnosa. Zemljišna površina može biti prikazana zaobljeno (globus) ili u ravnini (list karte, atlas), stoga su to uobičajeni kartografski proizvodi. S obzirom na to da imaju čvrstu opipljivu realnost i izravno su vidljivi kao kartografske slike, nazivaju se realnim kartama. Ostali koji nemaju jedno ili oba svojstva nazivaju se virtualnim kartama.

Neizostavan su dio kartografije kartografske projekcije koje se bave (matematički određenim) postupkom prijenosa zakrivljene Zemljine površine na ravninu, kartografski znakovi (grafički elementi poput crta, točaka i simbola s pomoću kojih se popunjava sadržaj karte), mjerilo (pokazuje odnos između stvarnih udaljenosti u prirodi i njihova smanjenja na karti; može biti grafičko i numeričko) i legenda (tumač dogovorenih kartografskih znakova ili simbola neophodan za razumijevanje karte). U prošlosti su karte imale osobito grafički raskošne kartuše, koje nisu bile samo njihov grafički ukras nego su i uz naslov karte dodatno tumačile kartu. Tako su često sadržavale slikovne priloge, heraldiku, grafička mjerila, vrijeme nastanka karte, posvetu i sl.













Povijesni razvoj kartografije u Hrvatskoj i svijetu

Kartografija je drevna disciplina koja datira iz doba prapovijesnih prikaza lovnih i ribolovnih teritorija. Potreba za vjernim prikazom prebivališta, radi što boljega snalaženja u njemu, primitivne je narode poticala na svojevrsne »kartografske« prikaze na kamenu, drvu, koži i drugim materijalima. Najstarijim se poznatim kartografskim dokumentom smatra glinena pločica iz Mezopotamije (oko 3800. pr. Kr.). Babilonci su svijet prikazivali u sploštenom obliku diska, Grci su pravili elipsaste karte ekumene, a Rimljani kružne predodžbe svijeta, tzv. tabulae s Rimom u središtu. Početkom II. st. Ptolemej je u svojem osmosveščanom djelu Vodič kroz geografiju (Γεωγραφιϰὴ ὑφήγησις) Zemlju prikazao kao sferu te je donio upute za izradbu geografskih karata. Već u antici na kartama su se predočavali i prostori današnje Hrvatske (karta Rimskoga Carstva Marka Vipsanija Agripe, I. st. pr. Kr., Ptolemejev atlas, II. st., Peutingerova karta, Tabula Peutingeriana).

Karte koje su se izrađivale tijekom srednjega vijeka slijedile su Ptolemejev vodič. Širenjem kršćanstva su u kartografiju ušli biblijski motivi, karte su bile kružna oblika, Jeruzalem su postavljale kao središnju točku, a istok označavale na vrhu karte. Sadržaj im je prikazan zonalno ili u obliku slova T (tzv. T shema) jer su prikazivale tri kontinenta (Europu, Aziju i Afriku), odvojena Sredozemnim morem i rijekom Nil (tvore slovo T). Takve su rukopisne prikaze svijeta najčešće izrađivali redovnici u samostanima, pa im otuda naziv samostanske karte. Na srednjovjekovnim je samostanskim kartama hrvatsko područje predočeno vrlo općenito, a naziv Hrvatska je prvi put uporabljen na karti arapskog kartografa el-Idrisija 1154. Razvoj pomorstva i trgovine te uporaba kompasa i kvadranta omogućili su pouzdano određivanje položaja brodova i njihovo vođenje, a time i izradbu pomorskih karata na temelju mjernih podataka. U XIV. st. počele su se izrađivati rukopisne karte obala i otoka za pomorsku navigaciju – portulanske karte ili portulani. Začetnikom pomorske kartografije smatra se Petrus Vesconte iz Genove, kartograf koji je 1311. sastavio najstariji poznati datirani portulan. Na portulanima su se obično nalazili podatci o razvedenosti obale, važnijim lukama, sidrištima, morskim strujama i sl.































Otkriće Novoga svijeta zahtijevalo je razvoj novih tehnika u kartografiji, posebice u području prikazivanja zakrivljenih ploha u ravnini, tj. kartografskih projekcija (npr. Lambertova konformna konusna projekcija, Mercatorova projekcija, Gauss-Krügerova projekcija, Winkelova trostruka projekcija). Karte više nije trebalo samo precrtavati, moglo ih se umnožavati drvorezom i bakrorezom pa su postajale sve atraktivniji tržišni proizvod. U to su doba osnovane mnoge kartografske radionice i izdavačke kuće diljem Europe (najpoznatije su bile iz Venecije, te Portugala, Nizozemske i Francuske; → G. F. Camocio). Zbirka karata prvi je put nazvana atlasom 1595 (Mercatorov Atlas sive cosmographicae), a u tom su se razdoblju pojavile i prve regionalne karte Hrvatske. U prikazu hrvatskih krajeva ističu se i kartografi hrvatskoga podrijetla (→ N. Angielini, → N. Bonifacio, → P. Coppo, → M. Kolunić-Rota, → V. D. Volcius Raguseus, → I. Klobučarić, → S. Glavač i dr.) koji su svoje kartografske prikaze objavljivali i u atlasima tada poznatih talijanskih i nizozemskih izdavača karata.





































Tijekom XVII. i XVIII. st. karte su postajale sve točnije, ponajprije zbog sustavnih izmjera koje su uključivale triangulaciju, koja je znatno poboljšala njihovu pouzdanost i preciznost. U tom su se razdoblju svojim radom na razvoju kartografije (razvoju kartografskih projekcija, izradbi karata i dr.) posebice istaknuli nizozemski kartograf, izrađivač atlasa i izdavač Willem Janszoon Blaeu, francuski inženjer, matematičar i kartograf Rigobert Bonne, talijanski franjevac, kozmograf, kartograf, izdavač i enciklopedist → V. M. Coronelli, njemački vojni inženjer i kartograf → J. C. Müller, njemački matematičar Carl Friedrich Gauss, njemački matematičar i geodet Johann Heinrich Louis Krüger, njemački fizičar, matematičar i astronom Johann Heinrich Lambert, flamanski geograf i kartograf Gerhard Kremer Mercator, američki kartograf Alphons J. Van der Grinten, njemački kartograf Oswald Winkel i francuski kartograf i hidrograf → C. F. Beautemps-Beaupré. U razvoju prirodnih znanosti u Hrvatskoj važno mjesto ima Dubrovčanin → J. R. Bošković, koji je na kartografsko-geografskoj ekspediciji 1750–52. s Christopherom Maireom na zahtjev pape Benedikta XIV. obavio mjerenja duljine meridijanskoga luka od Riminija do Rima (dobivena je osnova za računanje dimenzija i oblika Zemlje), a proveo je i geodetsku izmjeru na temelju koje je nastala karta Papinske Države (1755). U tom je razdoblju djelovao i → F. Konšćak, koji je kao isusovački misionar u Kaliforniji na tom području poduzeo tri istraživačka pothvata na temelju kojih su nastale karte Donje Kalifornije (1746) i Kalifornijskoga zaljeva (1750).























Do prekretnice u razvoju kartografije došlo je u XVIII. st. kada je triangulaciji pridruženo i topografsko snimanje terena. Mjerenju zemljišta i izradbi točnih karata pridavala se sve veća važnost, stoga se razvio poseban dio kartografije, tzv. topografska kartografija. U XVIII. st. započela je prva sustavnija topografska izmjera hrvatskih krajeva, tzv. jozefinska izmjera. Hrvatska je izmjerena u mjerilu 1 : 28 800 (izostavljene su Istra i Dalmacija, koje su tada bile pod venecijanskom vlašću), no listovi jozefinskih topografskih karata Hrvatske bili su nepoznati široj javnosti. Početkom XIX. st. počela je druga, franciskanska zemaljska izmjera, rezultat koje su bile prve specijalne karte u mjerilu 1 : 144 000. U drugoj polovici XIX. st. izvedena je francjozefska topografska izmjera u metarskome sustavu, iz koje je nastala poznata specijalna karta cijele Austro-Ugarske u mjerilu 1 : 75 000. Višestruke izmjere zemljišta rezultirale su i većim brojem katastarskih planova izrađenih po jedinstvenom propisu i načinu kartografskoga prikazivanja. Iz tih su osnovnih karata Hrvatske kartografskom redukcijom potom nastajale podloge za različite tematske karte.







Tijekom XVIII. st. razvile su se i nove metode grafičkog prikazivanja reljefa – šrafe, a poslije i izohipse. Izum litografije 1798. omogućio je brže umnožavanje karata (u većem broju primjeraka i u više boja), a razvoj kartografskih projekcija unaprijedio je vjernost prikaza Zemljine površine (→ J. Frischauf). Zbog sve veće su točnosti karte postale važne pri vođenju vojnih operacija, pa se izradbom topografskih karata počela baviti i vojska. Glavni nositelji službene kartografske proizvodnje postali su novoosnovani vojno-kartografski instituti, ali veliku su ulogu imala i nacionalna geografska i kartografska društva. Pojavile su se prve tematske karte (geološke, šumarske i dr.) i nacionalni atlasi, koji se smatraju najvišim dostignućem kartografije neke države. Potkraj XIX. st. u kartografskoj se djelatnosti uvodi fotografiranje, pa se razvila nova tehnika izmjere → fotogrametrija, koja je pridonijela znatno bržoj izradbi izvornih karata i fotokarata.

Izradba topografskih karata je od 1920. bila povjerena Vojnogeografskom institutu u Beogradu. Ondje su se izrađivale višebojne topografske karte u mjerilima 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000 i 1 : 200 000. Nakon II. svj. rata Vojnogeografski institut u Beogradu nastavio je s izradbom novih topografskih karata za vojne potrebe i dijelom za civilne, a Hidrografski institut u Splitu specijalizirao se za izradbu različitih pomorskih karata za potrebe ratne i trgovačke mornarice. Na poticaj nekoliko nacionalnih kartografskih društava, u Bernu je 1959. osnovano Međunarodno kartografsko društvo (Hrvatska je članica od 1995). Početkom 1960-ih, nakon izuma digitalizatora i crtala (ploter), u kartografiju se uvodi računalna tehnologija. Digitalizatorima se grafički sadržaj karte pretvarao u digitalni oblik, a crtalom se iz digitalnog oblika karta ponovno pretvarala u grafičku (automatizirano crtanje). Uz karte i atlase na papiru, izrađuju se karte i atlasi u digitalnom obliku, te posve nova generacija kartografskih proizvoda – elektroničke i interaktivne karte i atlasi.









Moderna kartografija uvelike uključuje uporabu zračnih i, sve više, satelitskih snimki kao temelja za svaku kartu. Postupci za prevođenje fotografskih podataka u karte vođeni su načelima fotogrametrije i daju stupanj točnosti koji je prije bio nedostižan. Izvanredna poboljšanja satelitskih snimki od kraja XX. st. i njihova opća dostupnost na internetu omogućili su stvaranje Google Eartha i drugih baza podataka koje su široko dostupne na internetu. Satelitske snimke se također koriste za izradbu vrlo detaljnih karata Mjeseca i drugih planeta u Sunčevu sustavu i njihovih satelita. Osim toga, uporaba geoinformacijskih sustava (GIS; → geoinformatika) je znatno proširila opseg kartografije. Za potrebe državne izmjere i izradbu topografskih karata velik broj država, uključujući i Hrvatsku, danas rabi Gauss-Krügerovu projekciju. To je konformna poprečna cilindrična projekcija elipsoida na ravninu, što ju je početkom XIX. st. prvi primijenio C. F. Gauss.







Danas je izradba službenih katastarskih planova i topografskih karata u djelokrugu → Državne geodetske uprave. Pomorske karte izrađuje i objavljuje → Hrvatski hidrografski institut (sv. 1) u Splitu, dok je vojna kartografija organizirana u sastavu Ministarstva obrane (Odjel za geodeziju, izmjeru i osiguranje zemljovida). Kartografskom se djelatnošću u Hrvatskoj bave i → Hrvatski geološki institut (sv. 2) u Zagrebu, → Geodetski fakultet u Zagrebu, Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej, → Leksikografski zavod Miroslav Krleža (sv. 4), → Hrvatsko kartografsko društvo, → Hrvatska kontrola zračne plovidbe (sv. 1), OIKON – Institut za primijenjenu ekologiju. Komercijalnom kartografijom bave se → Zavod za fotogrametriju, → Geofoto, → Geodetski zavod u Rijeci, → Geodetski zavod u Splitu i → Geodetski zavod u Osijeku, Studio Bregant, → Hrvatska školska kartografija (prije Kartografija Učila), Gisdata, CroMaps, Školska knjiga, i dr.







Obrazovanje
U hrvatskome školskom sustavu ne postoji posebna izobrazba za kartografa. Kartografiju se u hrvatskim srednjim školama općenito predaje u sklopu geografije, a relativno malo u srednjim školama koje obrazuju za geodetskoga tehničara. Kartografski stručnjaci naobrazbu stječu u Zavodu za kartografiju i fotogrametriju Geodetskoga fakulteta u Zagrebu te na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu i na Odjelu za geografiju u Zadru.

Na Geodetskome fakultetu postoji dugogodišnji kontinuitet u nastavi kartografskih projekcija i geodetskoga crtanja (od 1919), na kolegijima koji su se bavili tehnikama umnožavanja karata (od 1925) i topografijom (od 1947). Nakon uvođenja Bolonjskoga procesa na Geodetskom se fakultetu predaju kolegiji Kartografija, Kartografske projekcije, Topografska kartografija, Digitalna kartografija, Praktična kartografija, Kartografija i nove tehnologije, Kartografija i GIS, Osnove geoinformatike, Rukovanje geoinformacijama, Generalizacija geoinformacija. Osim nastavne djelatnosti na Geodetskome fakultetu u Zagrebu razvijena je istaknuta znanstvena djelatnost iz područja kartografije. Na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta iz područja kartografije izvode se kolegiji Kartografija, Mobilna kartografija, Geomorfološko kartiranje, Geoinformatika, Analize u GIS-u, GIS u regionalnom i prostornom planiranju, a samom GIS-u posvećen je jedan smjer diplomskoga studija.

Osobe koje su u suvremenom razdoblju svojim znanstvenim i nastavnim radom dale važan doprinos kartografiji u Hrvatskoj su: → Branko Borčić, Tea Duplančić Leder, Josip Faričić, → Nedjeljko Frančula, → Stanislav Frangeš, Borna Fuerst-Bjeliš, Ivka Kljajić, → Mithad Kozličić (sv. 1), Ana Kuveždić Divjak, Ivan Landek, → Miljenko Lapaine, Mirjanka Lechthaler, → Paško Lovrić, Brankica Malić, Tome Marelić, → Mirko Marković, Mira Miletić Drder, Dubravka Mlinarić, Petrica Novosel Žic, Vesna Poslončec-Petrić, Ivana Racetin, Mirela Slukan Altić, Aleksandar Toskić, Martina Triplat Horvat, Dražen Tutić, Marina Viličić, Nada Vučetić i Robert Župan.

U svom se radu kartografijom bave i razne udruge i društva. Najistaknutiji među njima su: → Hrvatsko geodetsko društvo, → Hrvatsko kartografsko drušvo, Hrvatsko geografsko društvo u Zagrebu i Hrvatsko geografsko društvo u Zadru. Kartografija je i glavni ili jedan od važnijih predmeta istraživanja u radovima koje objavljuju časopisi → Kartografija i geoinformacije, Geoadria i → Geodetski list.

Kincl, Branko (Zagreb, 3. IV. 1938), arhitekt i urbanist, istaknuti predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se osobito projektiranjem kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu.

Diplomirao je 1964. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1964–65. usavršavao se u atelijeru → Vjenceslava Richtera, a 1966–69. u Majstorskoj radionici → Drage Galića. Od 1965. radio je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba kao urbanist projektant. Bio je član autorske grupe Generalnoga urbanističkog plana (GUP) Zagreba (1971), te voditelj autorske grupe za izradbu Detaljnoga urbanističkoga plana centra grada Zagreba (Donji grad i Trnje, 1975). Ovlašteni je projektant od 1974., kada se zaposlio u → Urbanističkom institutu Hrvatske kao samostalni urbanist. Od 1977. radio je na Arhitektonskome fakultetu u Zavodu za arhitekturu kao samostalni projektant; predstojnik Zavoda bio je 1987–91. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1993. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje, predstojnik koje je bio 1993–95., predavao je kolegije Stambene zgrade i Arhitektonsko projektiranje. Na poslijediplomskom studiju 2007–12. bio je nositelj kolegija Stanovanje, strategije i urbane matrice, istraživanje kroz projekt. Predavao je i na Studiju dizajna, gdje je 1989–95. bio nositelj kolegija Elementi arhitektonskog projektiranja. Voditelj Studijskoga centra i Ljetne škole arhitekture u Motovunu bio je 1987–99.

U prvome se razdoblju djelovanja kao urbanist posebice istaknuo suradnjom na Generalnom urbanističkom planu Zagreba (1969–71), samostalnim vodstvom na Detaljnom urbanističkom planu centra Zagreba za Donji grad i Trnje (1971–76), povezanim s urbanističkim projektima središta zagrebačkih naselja Volovčica (1969) i Klaka u Dubravi (1976), Folnegovićeva naselja (1979) i stambene zone Njivice u Trnju (1976–78), te radom na Generalnom urbanističkom planu Osijeka (1975., s R. Miščevićem). Prelaskom u Zavod za arhitekturu na Arhitektonskome fakultetu, nadovezujući se na prethodne urbanističke projekte, okrenuo se projektiranju stambene arhitekture u Zagrebu. Uz višestambene zgrade na Mlinarskoj cesti 14 (1976–80), u Zamenhoffovoj ulici 24 (1976–81), Klaki (1977–83) i Petrovoj 1 (1980–83), ističu se interpolacije u donjogradsku strukturu u Ulici Republike Austrije 5, 7 i 9 (1976–83) i na Mačekovu trgu 7 (1979–84), urbanističko-arhitektonski sklop bloka Martićeva–Kašićeva–Grabovčeva (1984–88) te zgrade za znanstvene novake u Ulici grada Chicaga 23 i 25 u Borovju (1997–99).













Od 1980-ih ostvario je niz, uglavnom nagrađenih, kapitalnih objekata javne namjene u Zagrebu, poput Doma zdravlja Centar u Runjaninovoj 4 (1983–88., s D. Juračićem), trgovačko-poslovno-stambenoga Centra Kaptol između Tkalčićeve i Nove Vesi (1994–97), Teniskoga centra Tuškanac (1995–98), djelomične rekonstrukcije stadiona u Maksimiru, s novom sjevernom tribinom i dogradnjom zapadne (2000–05., s N. Filipovićem). Uz Komercijalni centar Tvornice duhana Rovinj u Osijeku (1999–2001), za istoga investitora realizirao je jedno od najuspjelijih djela industrijske arhitekture u nas, visokotehnološki kompleks u Kanfanaru, s ekološki zatvorenim sustavom napajanja vodom i energijom, bez utjecaja na okoliš (2005). Sintezom organske estetike i hightech konstrukcije ključno je djelo suvremene hrvatske arhitekture putnički terminal zagrebačke Zračne luke Franjo Tuđman (2014–17., s V. Neidhardtom i J. Radićem). Među stambenom arhitekturom ističu se također zgrade u Medvedgradskoj 31 i 33 u Zagrebu (2019., 2022). Među nerealiziranim natječajnim radovima ističu se arhitektonsko-urbanistička rješenja za stambeno-poslovni sklop Ban centar (2007), višenamjensku dvoranu Arena Zagreb (2007) i Gradski stadion na Kajzerici (2008) u Zagrebu, te Centar Draga u Šibeniku (2009). Godine 2006. izabran je za redovitoga člana HAZU-a. Od 2012. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1991), »Vladimir Nazor« (godišnja 1983., za životno djelo 2016) i »Viktor Kovačić« (za životno djelo 2012), te međunarodnih IOC / IAKS – International Olympic Committee / International Association for Sports and Leisure Facilities (2001), American Architecture Prize (2017) BIG SEE Architecture Award (2022) i dr.

























Mutnjaković, Andrija (Osijek, 29. XI. 1929), arhitekt, teoretičar i povjesničar arhitekture, promicatelj eksperimentalne arhitekture.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon stjecanja diplome radio je kao suradnik → Drage Galića, → Lavoslava Horvata i → Marijana Haberlea, te je 1957–60., kao svojevrstan oblik poslijediplomskoga usavršavanja, pohađao državnu Majstorsku radionicu za arhitekturu → Drage Iblera. Na osnovi dotadašnjega rada priznat mu je 1961. status umjetnika. Zahvaljujući tom statusu bavi se samostalnim radom kao autor niza arhitektonskih i urbanističkih projekata, i kao istraživač i pisac znatnog broja teorijskih i povijesnih studija i knjiga, te društvenim djelovanjem u promicanju arhitektonskoga stvaralaštva i razvijanju kulture stanovanja.

Njegovu arhitekturu odlikuje duboka promišljenost na teorijskoj i konceptualnoj razini. Među ostalim zapažen je po realizacijama Narodne i univerzitetske biblioteke Kosova u Prištini (1971–82), Doma Crvenoga križa grada Zagreba u Novom Vinodolskom (1980), glazbene škole u Varaždinu (danas Fakultet organizacije i informatike, 1980), Doma sindikata na Medvednici (1986), Gimnazije Lucijana Vranjanina u Malešnici u Zagrebu (1990), Kazališta Trešnja u Zagrebu (1964–99), Osnovne škole A. B. Šimića u Trnovčici u Zagrebu (1991), Turističkoga naselja Duga uvala kraj Pule (1973–93) i Hotela Croatia u Dugoj uvali (1991), Katoličkoga školskoga centra Don Bosco u Žepču, BiH (1997–2024), i dr. Autor je i realiziranih projekata obnove i uređenja Stare gradske vijećnice u Zagrebu (1968–75), Đačkoga doma na Medvednici S. Planića iz 1930 (danas Dom Crvenoga križa, 1981–84), Osnovne škole Antun Augustinčić u Zaprešiću S. Planića iz 1952 (1986–89), Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu I. Meštrovića sa suradnicima iz 1934–38 (2002–03), i dr. Također je autor mnogobrojnih projekata za knjižnice i druge javne zgrade, turistička i stambena naselja, gradska središta i dr. U projektima primjenjuje rezultate teorijskih istraživanja utjecaja bioničkih znanosti na arhitekturu (stambena naselja u Zagrebu, 1965; Bratislavi, 1966; Osijeku, 1983), kao i utjecaja kinetičkih čimbenika na oblikovanje građevina i gradova (Homobil, skica za obiteljsku vilu u Hollywoodu, 1964; Kineticdome, Crkva sv. Petra u Splitu, 1970; Flower-House /Kuća-cvijet/, natječaj Una porta per Venezia, 1990).



























Objavio je knjige iz područja arhitekture (Znate li stanovati, 1966; Biourbanizam, 1982; Endemska arhitektura, 1987; Tercijarni grad, 1988; Kinetička arhitektura, 1996; Intencijska arhitektura, 2018) i povijesti arhitekture (Ranorenesansni grad, 1991; Sretan grad, 1993; Andrija Aleši, 1998; Arhitekt Lucijan Vranjanin, 2003; Arhitektonika Pape Siksta V., 2010; Idealni grad, 2012; Arhitektonika Jurja Dalmatinca, 2015; Imperator Diocletianus Dalmata, 2018), te bio urednikom više njih. Također je osnivač, urednik i autor više naslova nakladničke cjeline HAZU-a Architectonica Croatica (od 1991). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrade Zagrebačkoga salona (1968), »Vladimir Nazor« (godišnja 1990., za životno djelo 2003), »Viktor Kovačić« (godišnja 1993., za životno djelo 2009), odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1998) i dr. Član je suradnik HAZU-a od 1992., a redoviti član od 2004; voditelj je Hrvatskoga muzeja arhitekture HAZU-a od 2011.







Neidhardt, Juraj (Zagreb, 15. X. 1901 – Sarajevo, 13. VII. 1979), arhitekt i urbanist, u svojim je arhitektonskim i urbanističkim rješenjima nastojao postići sintezu tradicionalnih oblikovnih elemenata i dostignuća suvremene arhitekture.

Diplomirao je 1924. arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču (direktor Peter Behrens). Nakon završetka studija radio je kratko u atelijerima arhitekata Ernsta Lichtblaua i Petera Behrensa u Beču, potom u građevinskom poduzeću Sikora u Skoplju. Godine 1925–28. djelovao je u Zagrebu u atelijerima arhitekata Rudolfa Lubynskog i Lava Kalde te u građevinskom poduzeću Res, 1930–32. u Berlinu kod P. Behrensa, a 1932–36. u Parizu kod Le Corbusiera kod kojega je bio jedini plaćeni suradnik. Nakon povratka iz Pariza u Zagreb 1936., sudjelovao je na desetak natječaja te organizirao četiri izložbe (Sarajevo, Zagreb, Ljubljana, Beograd, 1936. i 1937). U Zagrebu je surađivao s bratom → Franjom Neidhardtom na nekoliko projekata i natječaja. U razdoblju 1935–37. radio je, na osnovu natječajnih zahtjeva, na tri različita urbanistička projekta – Sušak, Zagreb i Novi Sad. Godine 1938–39. bio je nastanjen u Beogradu, gdje je radio u Centralnom higijenskom zavodu. Zaintrigiran pozivom arhitekta Dušana Grabrijana i njegovim oduševljenjem tradicionalnom bosanskom arhitekturom, otišao je u BiH, gdje je isprva radio kao arhitekt u poduzeću Jugoslavenski čelik u Zenici, a od 1940. u Sarajevu. Godine 1945. zaposlio se u Ministarstvu građevina u Sarajevu kao voditelj urbanističkog odsjeka, potom je 1946. prešao u Projektni biro, 1947. u Urbanistički zavod BiH, a 1953. u Narodni odbor grada Sarajeva. Iste godine počeo je predavati kolegije Kompozicije i interijeri i Urbanističke kompozicije na Arhitektonskom odsjeku sarajevskoga Tehničkog fakulteta (Arhitektonski fakultet u Sarajevu), na kojem se 1959. habilitirao radom Parlamenti prošlosti i sadašnjosti i Narodna skupština BiH u Sarajevu. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1962., umirovljen je 1973.

Prvo njegovo značajnije ostvarenje bio je sklop Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati u Zagrebu (1926–29). Do završetka gradnje obolio je od tuberkuloze, te je godinu dana proveo u Švicarskoj u sanatoriju u Davosu. Nakon povratka iz inozemstva realizirao je paviljon i ljetnu pozornicu na Ilidži i kiosk za teferić (1938), radničko naselje (1938) i rudarsku školu (1941) u Zenici, te stambene kuće u Ilijašu (1940). U razdoblju do II. svj. rata izveo je i nekoliko urbanističkih projekata, primjerice za regulaciju  Ilidže i Trga oslobođenja u Sarajevu (oba 1938). Nakon 1945. razvio je u Sarajevu široku djelatnost, od izradbe urbanističkih planova za Mostar, Zenicu i Sarajevo, rekonstrukcija arhitektonskih objekata do projektiranja javnih, stambenih i obiteljskih građevina. Među izvedenim projektima ističu se stambene zgrade u Varešu, Ilijašu, Brezi, Zenici, Ljubiji i Kaknju, djelomično realizirane do 1939., djelomično poslije II. svj. rata, dok pojedina rješenja nisu ostvarena. Među realizacijama su još planinarska (skijaška) kuća na Trebeviću (1948., izgorjela), Filozofski fakultet (1955–59), Kemijsko-fizikalni institut (1959–64), urbanističko rješenje Marijina dvora i Narodna skupština (1955) u Sarajevu.

























U nizu teorijskih članaka i samostalnih publikacija bavio se problemima kontinuiteta graditeljskog nasljeđa i njegove trajne prisutnosti u suvremenom životu i stvaralaštvu. Najznačajnije njegovo publicističko djelo – knjiga Arhitektura Bosne i put u suvremeno (s D. Grabrijanom, 1957), s Le Corbusierovim predgovorom i s paralelnim tekstom na engleskom jeziku, bila je prvi značajniji prodor domaće tradicije i arhitektonske misli u svijet. Za dopisnoga člana Kraljevskog instituta britanskih arhitekata izabran je 1953. Članom JAZU-a (danas HAZU) postao je 1963., a Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 1978.

Juračić, Dražen (Zagreb, 6. VI. 1948), arhitekt, zapažen po realizacijama stambenih i javnih te osobito zdravstvenih zgrada.

Diplomirao je 1971. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Pohađao je poslijediplomski specijalistički studij Teorije i metode arhitektonskog projektiranja 1976/77. na Tehničkoj visokoj školi u Delftu (danas TU Delft), a 1980. boravio je na znanstvenom i stručnom usavršavanju u Austriji i SAD-u. Na zagrebačkom je fakultetu doktorirao 2000. disertacijom Arhitektonski aspekti integracije zdravstvenih ustanova u formirano gradsko tkivo (mentor: → M. Hržić). Na tom je fakultetu bio zaposlen od 1972. kao projektant u Zavodu za arhitekturu, a od 1991. kao viši predavač; umirovljen je 2013. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Zgrade za zdravstvo, Planiranje i organizacija građenja i Troškovnik. Godine 1991. s Jelenom Skorup osnovao je arhitektonski ured Aries koji od tada vodi.

Projektirao je obiteljske kuće (kuća Poljak na Pašmanu, 1983; vile u New Canaanu i Greenwichu, SAD, 1988), stambene (u Sjenjaku u Osijeku, 1984–87; u Mlinarskoj 22, 1992. i Vinogradskoj 122, 1999. u Zagrebu) zdravstvene i javne zgrade (Dom zdravlja Centar u Zagrebu, 1983–88., s → Brankom Kinclom; Dom umirovljenika u Krapini, 1992; Srpska pravoslavna opća gimnazija na Svetom Duhu 122 u Zagrebu, 2009–12., s J. Skorup) te turističku arhitekturu (Pine Beach Pakoštane, 2015., s J. Skorup). Istaknuo se i projektima preuređenja i nadogradnji (dogradnja trećega kata Klinike za ortopediju Šalata 1985–87., adaptacija kazališta Komedija 1985–88., obnova Židovske općine u Zagrebu, 1992). Autor je knjige Zdravstvene zgrade (2005). Dobitnik je nagrada Salona mladih (1979), »Vladimir Nazor« (1987), »Bernardo Bernardi« (1988; 2015., s J. Skorup), Zagrebačkoga salona (1990., s B. Kinclom; 2015), »Viktor Kovačić« (1992).



















Kožarić, Tomislav (Zagreb, 11. XI. 1940), arhitekt, osobito se istaknuo projektiranjem obrazovnih zgrada.

Diplomirao je 1965. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1969. radio je u Bedekovčini u projektnom birou Centra za građevinsku industriju i predavao na Višoj tehničkoj školi, a od 1971. bio je nastavnik na Višoj građevinskoj školi u Zagrebu. Od 1972. radio je u Zagrebu u birou Projekting, potom u Intehprojektu, od 1982. u birou Goran iz Vrbovskoga, a od 1988. u zagrebačkom Industrijainvestu. Vlastiti projektni biro Tehnoinvest osnovao je u Zagrebu 1990. Njegov projektantski opus uključuje obrazovne, stambene, hotelske i javne zgrade. Među realiziranim projektima ističu se: osnovna škola u Svetom Križu Začretju (1971–74., s T. Odakom), škola Zavoda za žensku omladinu u Bedekovčini (1974–76), srednja škola (1976–77., s T. Odakom), stambeno naselje Jug I (1978), motel (1978–79), sportska dvorana i stambeno-poslovna zgrada (1980–84) – sve u Vrbovcu, hotel Trakošćan u Trakošćanu (1978–80), upravna zgrada tvornice INA-OKI u Zagrebu (1979), zdravstvena stanica u Gomirju (1983). Autor je urbanističkoga plana Vrbovca (1978) i prostornoga plana općine Vrbovsko (1985). Uredio je više interijera u Zagrebu (galerija Voćarska, restauracija Tiffany, 1981). Članke iz područja arhitekture i dizajna objavljivao je u časopisima Čovjek i prostor i Telegram.

Kovačević, Milovan (Koprivnica, 10. VII. 1905 – Zagreb, 29. VII. 1946), arhitekt, predstavnik modernih nazora u arhitekturi između dvaju svjetskih ratova.

Studirao je arhitekturu 1925–27. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze), potom na → Tehničkom fakultetu u Zagrebu (sv. 4), gdje je 1929. diplomirao. Isprva je radio u zagrebačkim arhitektonskim atelijerima → Ignjata Fischera (1928–30) i → Ede Šena (1930–32), a 1932. osnovao je vlastiti atelijer. Godine 1935. imenovan je asistentom na Katedri za graditeljstvo Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, što je ostao do uhićenja 1943. zbog suradnje s Crvenom pomoći. Izmaknuvši pogubljenju, iste godine pridružio se partizanima. Nakon rata 1945. raspoređen je u Ministarstvo građevina NR Hrvatske, gdje je do smrti djelovao pri Oblasnom odboru za Dalmaciju u Šibeniku i Zadru.

S Fischerom je projektirao i izveo stambeno-poslovnu zgradu Deutsch u Preradovićevoj ulici 5 (1928–29), a sa Šenom stambeni blok JAZU na Trgu žrtava fašizma 10–13 (1930–33., poslije je ondje bio Studentski dom Ivan Meštrović) i prvu fazu Tehničkoga fakulteta u Kačićevoj 26 (1937–40., danas Arhitektonski, Građevinski i Geodetski fakultet), sve u Zagrebu. U duhu zagrebačke moderne arhitekture je samostalno realizirao stambene zgrade Mihun u Klaićevoj 60–62 (1931–32) i Stojsavljević u Petrinjskoj 47 (1937–38), kao i više obiteljskih kuća, među ostalima Švertasek u Schrottovoj 23 (1938–39), Kamenarović u Rockefellerovoj 33 (1938–39), Nemet na Goljaku 48 (1940–41). Njegovi su natječajni radovi također važan doprinos razvoju hrvatske moderne arhitekture (Hrvatski dom u Osijeku, s J. Pičmanom, 1928; Banovinska palača u Splitu, 1930; regulacija Jelačićeva trga u Zagrebu, 1930; Hrvatski dom na Sušaku, 1934). Izveo je studije regulacije spaljenih naselja Gradac i Bilice kraj Šibenika (1945), te regulacije Zadra (1945., s B. Rašicom i Z. Strižićem).







Neumann, Zlatko (Pakrac, 4. III. 1900 – Zagreb, 9. I. 1969), arhitekt, jedan od začetnika moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1925. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien). Usporedno sa studijem pohađao je i arhitektonski tečaj Adolfa Loosa. Godine 1922–25. radio je u njegovu građevinskom uredu u Beču, isprva kao tehnički crtač, a nakon Loosova odlaska u Pariz 1923. kao projektant i voditelj bečkog ureda. Nakon odslužene vojne obveze u Kraljevini SHS, 1926–27. bio je Loosov namještenik u Parizu. Godine 1927. vratio se u Zagreb na vojnu vježbu i promaknuće u potporučnika građevinske službe. Od jeseni iste godine u Zagrebu je surađivao s građevinskim poduzećem Lea Neubergera kao pripravnik, a poslije i kao voditelj poslovnice. Godine 1931–41. djelovao je kao samostalni ovlašteni arhitekt. Za Travanjskoga rata (1941) bio je mobiliziran u jugoslavensku vojsku kao rezervni časnik. Zarobljen je i odveden u logore u Njemačku i Nizozemsku, gdje je podučavao o temeljima arhitektonskoga projektiranja i napisao teorijsku raspravu Kuda ide arhitektura? Nakon povratka iz zarobljeništva, 1945–46. radio je u Ministarstvu građevina NRH te 1946. sudjelovao s arhitektima → Vladimirom Potočnjakom i Brankom Tučkorićem u osnivanju Zemaljskog građevno-projektnog zavoda NRH (poslije → Arhitektonski projektni zavod), u kojem je 1947–54. radio u Odjelu opće arhitekture. Od 1954. do umirovljenja 1963. vodio je samostalni projektni biro Neumann.

U arhitekturi se priklonio radikalnom purističko-konstruktivističkom oblikovanju, a pomnim odabirom serijski proizvedenih elementa ostvario je prototip suvremeno oblikovana stambenoga prostora. Autor je mnogobrojnih stambenih, poslovnih i javnih zgrada, bolnica, škola i industrijskih objekata. S Loosom je tijekom 1920-ih surađivao na nizu projekata, među kojima je najznačajnija izgradnja vile Tristana Tzare u Parizu (1925–26). Među ostvarenjima u domovini ističu se: stambene zgrade Deutsch u Vukotinovićevoj ulici 5 (1929) i Pordes u Hrvojevoj 10 (1929), vile Klaić u Hercegovačkoj 96 (1932), Schwarz u Torbarovoj 7 (1933) i Margetić u Petrovoj 184 (1934), poslovno-stambene zgrade Armuth u Cankarovoj 1 (1931), Rosinger u Vlaškoj 69 (1936) i Varaždinske industrije svile u Martićevoj 14B (1936) – sve u Zagrebu, ljetnikovac Thurn-Taxis na Sušaku (1928), Kirurški (1929) i Gospodarski paviljon (1930) Banovinske bolnice u Novoj Gradiški, pregradnja bolničkoga odjela (1929) i Hrvatski dom (1937) u Pakracu, dječja bolnica za tuberkulozu u Lipiku (1929), činovničko naselje Čakovečke mjesne štedionice u Čakovcu (1931), vila Freund u Crikvenici (1932), kuća Friedländer u Varaždinu (1934). Poslije II. svj. rata značajna su ostvarenja TBC paviljon bolnice Sestara milosrdnica u Vinogradskoj 29 (1954), stambena zgrada Izvršnog vijeća Sabora (1954–57), osnovne škole u Bogišićevoj 13 (1956), na Cvjetnoj cesti 17 (1957–59), Ferenščici 9A (1959–62), u Laurenčićevoj ulici 1 (1961–64) i Laginjinoj 13 (1961–64), Zagrebačka tvornica papira na Radničkoj cesti 173 (1958–62) – sve u Zagrebu, u kojima je vidljivo njegovo zauzimanje za socijalno osviještenu arhitekturu.



















Imao je važnu ulogu u pomicanju standarda kulture stanovanja u međuratnom razdoblju unoseći u oblikovanje zagrebačkih interijera duh recentnih zbivanja tada vodećih europskih gradova poput Beča, Pariza i Praga. Između 1928. i 1935., prema Loosovim načelima, opremio je oko 75 zagrebačkih interijera (König-Fuchs u Palmotićevoj 18, 1928; Jungwirth u Draškovićevoj 30, 1932; Herzog u Dežmanovoj 10, 1932). Karakteristično je oblaganje zidova raskošnim drvenim oplatama, ugradnja dekorativnih greda od tamnoga drva na stropovima i uglovima zidova, uporaba ostakljenih polica s knjigama umjesto pregradnih zidova. Stručne članke objavljivao je u časopisima Les chroniques de jour, New York Times, Sturm, Novosti, Jutarnji list, Morgenblatt, Tehnički list, Arhitektura i dr.

Miščević, Radovan (Donji Andrijevci, 9. XII. 1925 – Zagreb, 26. X. 2015), arhitekt i urbanist, zaslužan za uspješan urbani razvoj mnogih gradova.

Diplomirao je 1953. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, a doktorirao 1978. na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu disertacijom Procesi i planiranje urbane transformacije metropolitanskih aglomeracija s primjenom na situaciju grada Zagreba. Specijalizirao se u Parizu 1975. Cijeli je radni vijek proveo u → Urbanističkom institutu Hrvatske radeći kao samostalni planer – projektant za urbanizam i arhitekturu, pomoćnik i zamjenik direktora Instituta, voditelj odjela za urbanističko planiranje, te osnivač i voditelj Centra za znanstvenoistraživački rad Instituta. Uz to, bio je asistent na kolegijima Urbanizam I–III (1959–61., 1963–64. i 1966–67) Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, gdje je poslije predavao i na poslijediplomskom studiju; kolegije iz područja urbanizma predavao je i na Višoj građevinskoj školi u Zagrebu i Osijeku. Od 1988. je znanstveni savjetnik, umirovljen je 1991.







Među nizom značajnih urbanističkih i prostornih planova kojih je bio autor ili suautor ističu se generalni urbanistički planovi Osijeka (1960–65., 1973–76), Pule (1966), Vukovara (1980) i Conakryja u Gvineji (1963), prostorni plan zagrebačke regije (1972–77), prostorni plan razvoja turizma i rekreacijskih centara Slavonije i Baranje (1965), plan uređenja Nacionalnoga parka Plitvička jezera (1971), detaljni urbanistički planovi središta Vukovara (1955., s M. Maretićem), stambenih naselja Borovo u Vukovaru (1956), Mađari u Skoplju (1963), Sjenjak u Osijeku (1966), novoga gradskog središta Skoplja (1965., s F. Wenzlerom; podijeljena prva nagrada na međunarodnom natječaju s timom K. Tange, A. Izosaki i S. Vatanabe), turističkih područja Zlatne stijene (1967), Veruda i Banjole (1969) u Puli, plana obnove i oživljavanja osječke Tvrđe (1976), i dr. Među njegovim se realiziranim arhitektonskim projektima ističu Zavod za socijalno osiguranje u Osijeku (1960), stambena zgrada u Nazorovoj u Zagrebu (1961), poslovno-stambeni objekti Blok centar i prva pješačka zona na Trgu slobode u Osijeku (1962), hotelske zgrade Zlatne stijene u Puli (1967) te uređenje priobalja u Osijeku, tzv. Copacabana, koja danas postaje ogledni primjer uspješnoga javnog prostora. Među prvonagrađenim natječajnim radovima ističu se oni u suradnji s → Ljubomirom Miščevićem (središta Bihaća 1982., Vukovara 1984. i Rapca 1986). Kontinuirano se bavio znanstvenim radom razvijajući metodologiju prostornog i urbanističkog planiranja. Autor je mnogobrojnih teorijskih radova te knjiga Urbanizam, arhitektura, planovi, projekti, realizacije (1980) i Fenomen grada (2009). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (2005) i »Vladimir Nazor« (2011).







Macarol, Slavko (Trst, 23. II. 1914 – Zagreb, 26. V. 1984), geodet, stručnjak za primijenjenu geodeziju.

Diplomirao je 1937. na Geodetsko-kulturno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet). Radio je kao inženjer u poduzeću S. H. Guttman u Voćinu i u geodetskoj poslovnici Krste Pfaffa na komasaciji Male Vašice. Od 1938. bio je zaposlen na matičnome fakultetu, od 1958. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Premjer i regulacija gradova, Tlocrtno risanje i Niža geodezija I i II. Nakon II. svj. rata postavljen je za načelnika Geodetskog odjela Ministarstva građevina NR Hrvatske gdje je organizirao geodetsku službu u Hrvatskoj. Bio je prodekan Tehničkoga fakulteta (1947–48. i 1951–52); prodekan (1956–57) i dekan (1958–59) Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta; dekan Geodetskoga fakulteta (1968–70); rektor (1963–66) te prorektor (1967–69) Sveučilišta u Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se terestričkom izmjerom, primijenjenom geodezijom i primjenom moderne instrumentalne tehnike. Njegovi su značajni radovi organizacija i rukovođenje premjerom Kraljevice 1948., dijela Splita 1950., Poreča 1953. i Makarske 1955. Vodio je poslove na izradbi kartografskih podloga za regulacijski plan grada Conakryja u Gvineji 1961. Mjerio je i ispitivao deformaciju zemljane brane HE Nikola Tesla. Radio je i na projektiranju, vođenju i preciznom mjerenju raspona, visina i određivanju mjesta stupova na mnogim mostovima. Njegova knjiga Praktična geodezija (1948., do 1985. četiri izdanja) jedno je od prvih djela iz tog područja geodezije tiskano na hrvatskom jeziku. Izabran je za počasnog i zaslužnog člana Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije. Jedan je od osnivača Saveza izviđača Hrvatske.

Mohorovičić, Andre (Križevci, 12. VII. 1913 – Zagreb, 17. XII. 2002), arhitekt, teoretičar i povjesničar arhitekture, osobito zapažen po sintezama razvoja hrvatske arhitekture.

Diplomirao je 1935. u Zagrebu na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta, te je 1934. upisao kolegije iz povijesti umjetnosti na Filozofskome fakultetu. Boravio je 1936–38. kao stipendist po nekoliko mjeseci na stručnom usavršavanju u Pragu, Beču i Firenci. Doktorirao je 1963. na Fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju u Ljubljani disertacijom O kategorijama apsolutnoga i relativnoga u teoriji arhitekture. Od 1936. volontirao je kao asistent → Petru Knollu na kolegijima Povijest umjetnosti i Nauka o arhitekturi (poslije Teorija arhitekture) na Katedri za arhitektonske oblike pri Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet /AGG/ od 1962. → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Od 1940. bio je zaposlen na Fakultetu, od 1943. predavao je spomenute kolegije, od 1945. kao redoviti profesor; umirovljen je 1983. Bio je predstojnik Kabineta za povijest umjetnosti (1946–74), Katedre za povijest umjetnosti i arhitekture (1960–83) te Zavoda za povijest i teoriju arhitekture (1966–83); prodekan (1946–47) i dekan (1950–51) Tehničkoga fakulteta, prorektor (1949–50) i rektor (1947–49) Sveučilišta u Zagrebu, starješina Arhitektonskog odjela (1959–60) i prodekan (1962) AGG-a, te prodekan (1968–72., 1979–83) i dekan (1966–68) Arhitektonskoga fakulteta.

Njegov se znanstveni rad temelji na metodi sintetske analize, kojom se služio u teorijskome pristupu arhitekturi i urbanizmu. Osobitu pozornost obraćao je na sustavno proučavanje graditeljstva i gradogradnje na području Hrvatske (Istra, Kvarner, Mljet, Rab, Slavonija) i zaštitu spomenika kulture. Autor je stotinjak znanstvenih radova te knjiga Teorija arhitekture. Prilog analizi nekih osnovnih problema teorije arhitekture (1975), Prilog analizi vrednovanja povijesnih urbanih cjelina i objekata arhitekture u okviru rada na zaštiti spomenika kulture u SR Hrvatskoj (1978), Graditeljstvo u Hrvatskoj (1992), Utvrđeni gradovi i kašteli na obalnom području sjevernog Jadrana (1997). Bio je glavni urednik Enciklopedije likovnih umjetnosti (1959–66) te urednik za arhitekturu Tehničke enciklopedije (1963–66) LZ-a. Izvanredni je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (→ Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sv. 4) od 1954., a redoviti član od 1961., glavni tajnik (1975–78) i potpredsjednik (1978–91). Dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti od 1983., te professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 1998. Među mnogobrojnim nagradama i priznanjima koje je dobio ističu se državna Nagrada za životno djelo (1979) te nagrade za životno djelo »Vladimir Nazor« (1982) i »Viktor Kovačić« (1998).









Milas, Dinko (Zagreb, 17. IX. 1943 – Zagreb, 7. XII. 2023), arhitekt i urbanist, zapažen po urbanističkim projektima stambenih i turističkih naselja diljem hrvatske obale.

Diplomirao je 1968. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, na kojem je 1972–74. pohađao poslijediplomski studij Prostorno planiranje. Od 1969. do 2000. radio je u → Urbanističkom institutu Hrvatske. Sudjelovao je u izradbi prostornih planova općina (Makarska, 1985), provedbenim urbanističkim planovima naselja (Igrane, 1969; Obrovac, Donja Brela, Bosanski Šamac, 1975; Baška Voda, 1977; Metković, 1978; Podgora, 1986; Šimuni, 1988; Novalja, 1990), stambenih zajednica (Derventa, 1968; IX u Zadru, 1972; Istok, 1978. i Zelenka, 1988. u Makarskoj), turističko-stambenih naselja (Červar-Porat, 1977; Mareda, 1981; Gajac, 1993), povijesnih jezgri gradova (Pag, 1992) i luka nautičkoga turizma (Petrčane, 1970; Makarska, 1985; Baška Voda, 1989; Rovinj, Gruž, 1991; Rogoznica, 1992; Žurkovo 1993). Među važnije izvedene arhitektonske projekte ubrajaju se stambene zgrade u Červaru (s J. i V. Matijević, 1978), osnovna škola u Makarskoj (s J. i V. Matijević, 1978), stambene zgrade u Maredi (s J. Matijevićem, 1984) i Makarskoj (s J. Matijevićem i M. Horvat, 1987), te umjetni otok za marinu Frapa u Rogoznici (1990–94). Autor je knjige Rogoznica – Uvala Soline. Od ideje do idejnog projekta (1990. – 1994.) (2004).



















Macanović, Ignacije (Trogir, 29. I. 1727 – Trogir, 17. X. 1807), graditelj i klesar, jedan od najznačajnijih domaćih baroknih graditelja, njegova ostvarenja obilježena su snažnom lokalnom notom.

Najistaknutiji je predstavnik graditeljske i klesarske obitelji Macanović, djelatne u srednjoj Dalmaciji u XVII. i XVIII. st. Izučivši umijeće od oca Ivana, 1746. imenovan je protomajstorom u Trogiru. Područje njegova djelovanja obuhvaća Trogir i okolicu, otoke i zaleđe, a kao suradnik povremeno mu se pridruživao rođak, klesar Vicko Matanović. Među sakralnom arhitekturom značajne su crkve sv. Marije u Blizni Gornjoj kraj Marine (građena od 1745) i sv. Petra u Trogiru (građena do 1756), te župne crkve Gospe Karmelske u Nerežišćima (1746–50) i Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Kaštel Štafiliću (1754–75). Posebice se istaknuo gradnjom zvonika u tradicionalnim oblicima, sa zatvorenim podankom, na vrhu rastvorenim lođama i s piramidom (Nerežišća, Kaštel Štafilić); najznačajniji je među njima zvonik župne crkve u Donjem Humcu, jedan od najljepših na Braču, s kupolom u obliku lukovice i obiljem ukrasa, kojemu je dao izrazita barokna obilježja. Pripisuju mu se i reprezentativna župna crkva u Milni, razvijenijih baroknih obilježja, kulisno pročelje nedovršene župne crkve sv. Jurja u Drveniku Velikom, kao i barokna preinaka crkve Gospe od Karmela u Trogiru. U razdoblju 1757–87. radio je više poslova za unutrašnjost katedrale u Trogiru. Za njezinu kapelu sv. Ivana Trogirskoga izradio je i postavio 1778. kopiju oštećenoga medaljona Nikole Firentinca s poprsjem Boga Oca.

Osim na crkvenima, radio je i na državnim i privatnim gradnjama te na prostornim regulacijama. U splitskoj je luci izgradio gatove (1753), a u Drnišu vojarne. Sudjelovao je u projektiranju i gradnji kninske tvrđave, a u Trogiru je popločavao ulice, podignuo zdravstveni ured i gradska vrata (1763). Prema vlastitim je nacrtima izgradio pomični most između Trogira i Čiova (1786), a sudjelovao je i u gradnji te popravcima trogirskih vojarna (1749., 1786–87). Značajna je njegova projektantska intervencija u složeni rezidencijalni sklop palače Garanjin u Trogiru.

Kranjc, Mihajlo (Zagreb, 29. IX. 1934 – Zagreb, 20. III. 2016), arhitekt, istaknuo se nizom realizacija uređenja zagrebačkih javnih prostora tijekom 1980-ih i 1990-ih.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Nakon završetka studija zaposlio se u arhitektonskom birou Ostrogović u Zagrebu (od 1963. Centar 51), gdje je do 1965. radio kao projektant-suradnik a, nakon što je položio stručni ispit, 1966–77. kao samostalni projektant. Od 1977. bio je samostalni projektant u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta a od 1991. do umirovljenja 2001. radio je kao savjetnik i pomoćnik pročelnika u Gradskom zavodu za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša.







Prihvativši načelo regionalizacije arhitektonskoga prostornog izraza, projektirao je višenamjenske društvene i stambene zgrade za manje gradske sredine u Lici i Gorskom kotaru. Među realizacijama ističu se: u Ogulinu u naselju Ivo Marinković stambeno-poslovni kompleks (s M. Čankovićem i B. Šternom, 1973), stambeno-poslovni toranj (1974) i stambeni nizovi s lokalima (s Čankovićem, 1979), u Plaškome stambeno-poslovna (s Čankovićem, 1978) i stambena zgrada (1981), na jezeru Sabljaci restoran (1979), u Josipdolu hotel (s Čankovićem, 1979), u Vrbovskom stambeno naselje Grozdana (s Čankovićem, 1979). Tijekom 1980-ih okrenuo se uređenju i obnovi zagrebačkih javnih prostora. Realizirao je uređenja središnjih zagrebačkih trgova – Jelačićeva s početkom Gajeve ulice (s B. Silađinom i B. Šerbetićem, 1981–87), Preradovićeva s okolnim ulicama (sa Šerbetićem, 1991–95) i Trga hrvatskih velikana (1994–95), pješačkih zona u Gajevoj, Bogovićevoj i Petrićevoj (1993–94) te dijelu Jurišićeve i Petrinjske ulice (1994–95). Autor je rekonstrukcije i uređenja istočnoga dijela tzv. zelene potkove (sa Silađinom i Šerbetićem, 1980). Projektirao je postave niza javnih spomenika (banu Josipu Jelačiću na Jelačićevu trgu u Zagrebu, 1990), a sam je autor više spomen-obilježja (poginulim braniteljima Peščenice u Vukovarskoj ulici u Zagrebu, 2000). Za svoj arhitektonski rad dobio je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrade Zagrebačkoga salona (1979., 1999) i »Viktor Kovačić« (1981).







Knoll, Petar (Vukovar, 3. IV. 1872 – Zagreb, 15. IV. 1943), povjesničar umjetnosti, jedan od pionira u proučavanju teorije arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj.

Diplomirao je pravo 1895. u Grazu. Studirao je 1909–13. povijest umjetnosti te doktorirao 1921. disertacijom Serbiens frühchristlicher Kirchenbau in vornemanjidischer Zeit na Sveučilištu u Beču, na kojem je neko vrijeme radio u Institutu za povijest umjetnosti kod Josefa Strzygowskoga te vodio struku južnoslavenskih umjetnosti. U Zagrebu se 1897. zaposlio u gradskoj upravi gdje je postao savjetnik, a od 1921. bio je lektor te od 1930. do umirovljenja 1942. nastavnik na Filozofskom fakultetu. Kao honorarni je docent 1923–43. predavao povijest umjetnosti i arhitekture na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, a 1937. na Sveučilištu u Pragu.

Bio je među prvim teoretičarima suvremene arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj. U eseju Ideologija moderne arhitekture (Arhitektura, Ljubljana 1933) razmatrao je bit moderne arhitekture polazeći od urbanizma, modernoga grada kao geometrijske figure bez centra, ističući apstraktnost kao zajedničku crtu arhitektonskih oblika. Znatan dio njegova publicističkog opusa bavi se pitanjima arhitekture i urbanizma Zagreba. Kritički se osvrnuo na regulacijsku osnovu Građevinskoga ureda grada Zagreba iz 1926 (Stari Zagreb i regulatorna osnova. Obzor, 1929), pisao o potrebi očuvanja povijesnih i umjetničkih spomenika (Agonija starog Zagreba, O gornjogradskom statutu, Nešto o obnavljanju starih zagrebačkih pročelja. Obzor, 1925., 1931–32) i upozoravao na važnost zakonitosti pri izgradnji (Urbanizam s osobitim obzirom na stari Zagreb. Književnik, 1930). Isticao je također kulturno-povijesni značaj urbanističkih cjelina (Stari Zagreb. Zagreb, 1938; Rab u opasnosti. Jutarnji list, 1939). S Brunom Bauerom je 1938. vodio polemiku na temu plana konzervacije i regulacije povijesno važnih dijelova Zagreba. Proučavao je islamsku umjetnost (O muslimanskoj umjetnosti u Bosni. Književnik, 1929) i njezin utjecaj na modernu arhitekturu. Značajan je i njegov rad o Maksimiru kao reprezentativnom primjeru vrtne umjetnosti (Maksimir i njegova prošlost. Hrvatski Zagreb, 1940). Napisao je predgovor i dopune katalogu Akademijska galerija Strossmayerova (Zagreb, 1922), a također je autor skripta Arhitektonski oblici III, IV; Povijest arhitekture I–IV; Povijest umjetnosti I, II (izdanja Tehničkoga fakulteta, nastala prije 1940).

Kalogjera, Berislav (Korčula, 9. III. 1923 – Zagreb, 3. X. 1999), arhitekt i urbanist, stručnjak za regionalno i prostorno planiranje.

Diplomirao je 1947. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Nakon studija radio je u brodogradilištu u Korčuli, potom 1954–63. kao projektant i prostorni planer, a od 1965. do umirovljenja 1984. kao voditelj Odjela za regionalno i urbanističko planiranje u Urbanističkom birou – Split (→ Urbanistički zavod Dalmacije – Split). Godine 1963–65. djelovao je u Gani u arhitektonskom birou Sveučilišta u Kumasiju. Bavio se regionalnim i prostornim planiranjem, saniranjem i rekonstrukcijom gradova s povijesnim nasljeđem. Bio je voditelj izradbe Regionalnoga plana Splita (1969–70) i Generalnog urbanističkog plana Splita (1971–78). Izradio je urbanističke planove za još niz gradova i zona u priobalju i na otocima, među ostalima Hvara (1968), Korčule (1954., 1971., 1972), Trogira i Omiša (1973–74). Među izvedenim projektima u Splitu ističu se stambene zgrade u Zagrebačkoj ulici 19–21 (1954), na raskrižju Gundulićeve 52 i Ulice Domovinskoga rata 23 (1954–56), u Ulici Čajkovskoga 6–8 (1956–57), srednja šumarska škola u Matoševoj 60 (1959–60), robna kuća Maja i restoran Bastion u Marmontovoj 7–9 (1961–62), hotelski paviljoni na Trsteniku (1963., s B. Franičevićem). Izvan Splita realizirao je paviljon u sklopu hotela Park (1963), stambeno Cvjetno naselje (1968–73), zgradu Splitske banke na Plokati (1978), sve u Korčuli, stambene zgrade u predjelu Pasike u Trogiru (1960), zgrade Sveučilišta u Kumasiju (1964), depandansu hotela Dalmacija u Hvaru (1967), turističko naselje u Lumbardi (1983). Godine 1978–84. bio je ravnatelj UNEP-ova (akronim od engl. United Nations Environment Programme) centra za zaštitu okoliša na Sredozemlju u Splitu, a bio je i savjetnik UN-a za stanovanje u Nicosiji. Autor je niza članaka u časopisu Urbs Urbanističkoga zavoda Dalmacije te knjiga Korčula. Portret jednog grada na istočnom Jadranu (1995) i Korčula 1945. – 1995. Pedeset godina izgradnje grada. Problemi, planovi, ostvarenja (1996).

Kalda, Lav (Wagstadt, danas Bílovec, Češka, 10. IX. 1880 – Zagreb, 10. X. 1956), arhitekt, predstavnik secesijske arhitekture.

U Brnu je 1898. završio Državnu njemačku obrtnu školu. Na poziv → Martina Pilara doselio se u Zagreb te je 1901–07. radio u građevinskom poduzeću Pilar, Mally i Bauda. Na Pilarov je poticaj istodobno studirao 1903–06. arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču u specijalnoj školi Viktora Luntza, isprva kod Alfreda Castelliza, od 1904. kod Friedricha Ohmanna. Nakon povratka u Zagreb osnovao je 1908. s Ivanom Štefanom poduzeće Kalda i Štefan, arhitekti i graditelji, a 1922–34. vodio je vlastito građevinsko poduzeće Arhitekt Lav Kalda, gradjevno poduzetništvo. Od 1949. do umirovljenja 1950. radio je u građevinskom poduzeću Visokogradnja.







Za poduzeće Pilar, Mally i Bauda projektirao je više od 30 zgrada, među kojima secesijski oblikovane kuće Bauda u Mihanovićevoj ulici 38 (1903), Hugo u Gajevoj 44 (1906), Mayr u Gundulićevoj 60 (1907) i Jenisch u Ilici 103 (1906–07) te monumentalnu stambeno-poslovnu zgradu podružnice Austro-ugarske banke na uglu Palmotićeve i Jurišićeve 17 (1906–07). Nakon osamostaljenja projektirao je više od 150 privatnih i javnih zgrada. Izveo je, među ostalim, kasnosecesijski oblikovane kuće Blažek-Herburger na Deželićevu prilazu 48 (1908), Pavelić u Masarykovoj 8 (1909), obiteljske kuće Sorg i Rožić (obje 1908) te ljetnikovac Šenoa (1910) u Nazorovoj 29, 33 i 26, zgrade Trgovačko-obrtničke komore (1912–14) i Mirovinske zaklade namještenika Trgovačke i obrtničke komore (1926) na Rooseveltovu trgu 2 i 3 te Dom društva Merkur u Perkovčevoj 1 i 3 (1913). Vodio je obnovu zgrade Hrvatskoga sabora na Markovu trgu te prema vlastitim projektima izveo dekoraciju unutrašnjosti (1908–11). Mnogobrojne je pregradnje izveo preoblikovavši postojeće građevine u modernom stilu (kuća Pavelić s karakterističnim erkerima na uglu Dalmatinske 2 i Frankopanske 14, 1909; vile Crnadak u Jurjevskoj 26, 1922–23., i Engelsberger u Nazorovoj 25, 1932). Prihvativši neoklasicizam, projektirao je zgradu Ullmann na uglu Trga žrtava fašizma 15 i Držislavove ulice 14 (1924–25), četverokatnu palaču s mansardom Jadranskoga osiguravajućega društva na uglu Hatzove 5 i Petrinjske 67, izveo pregradnju zgrade Zanatlijske banke na uglu Gundulićeve 8 i Varšavske (1925), te poslije, reduciravši dekorativne elemente, zgrade Kralj u Gajevoj 27, Doma općinskih činovnika u Dalmatinskoj 12 (1927) i Čehoslovačkoga narodnoga doma u Šubićevoj 20 (1930). U Zagrebu je gradio i tvorničke zgrade (Tvornica cikorije Hinka Francka sinovi u Vodovodnoj 20, od 1908; upravna zgrada i skladište Paromlina, 1909–10; Tvornica svile Silk na Zavrtnici, 1931). Autor je i vile Pavelić (1908), zgrade Prve hrvatske štedionice u Školskoj 1 (1923) u Crikvenici, evangeličke crkve u Valašské Meziříčí u Češkoj (1909) te vila Antloga u Hajdrihovoj 24 (1932–33), Papež u Teslovoj 23 (1933) i Rozman na Jamovoj cesti 18 (1936) u Ljubljani.

























Köröskényi, Vjekoslav (Varaždin, 8. VI. 1839 – Zagreb, 22. II. 1909), geodet i kartograf, prvi stručni predavač geodetskih predmeta u nas.

Studirao je na Joanneumu u Grazu (danas TU Graz) i Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien), a doktorirao u Rostocku 1867. Od 1860. bio je zaposlen na Kraljevskome gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima, od 1870. kao profesor. Predavao je algebru, aritmetiku, geometriju, fiziku, risanje tlovidno, graditeljstvo i graditeljsko risanje, te geodeziju. Nadzirao je graditeljske predmete i vodio vježbe iz geodezije. Bio je namjesni ravnatelj učilišta 1874–78. Kao mjernik radio je u poglavarstvu grada Križevaca (1870–75) gdje je 1873. izradio osnovu za rekonstrukciju barokne crkve Majke Božje Koruške. Dodijeljen je na službu Zemaljskoj vladi u Zagrebu 1879. te je sljedeće godine umirovljen. Ponovno je 1883. dodijeljen Bogoštovno-nastavnom odjelu Kraljevske zemaljske vlade, te je umirovljen 1888. Na Pravnome fakultetu u Zagrebu predavao je kolegij Praktična narodna ekonomija 1897–1909.

Bio je prvi stručni predavač geodetskih kolegija na učilištu u Križevcima, prvoj školi u kojoj se sustavno predavala geodezija. Autor je prvoga udžbenika iz geodezije na hrvatskom jeziku Geodäsija. Uputa u šumsku mjeračinu, poljomjerstvo, razanje i visinomjerstvo (1874). U njemu je osmislio prikladne izraze na hrvatskom jeziku za pojedine geodetske pojmove. Udžbenik je koncepcijski bio novina na europskoj razini, jer su prvi put sve funkcije jednog instrumenta opisane u cijelosti na jednome mjestu. Autor je i djela Uporaba diferencijalnoga računa kod teorije krivih crta u ravnini (1875). Napisao je niz stručnih radova o voćarstvu i vinogradarstvu. Bio je član Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva obnovljenoga 1876., tajnik 1882–86., dok je 1884. proglašen članom utemeljiteljem. Bio je dopisni član Društva čeških fizičara i matematičara u Pragu. Osnovao je zakladu za stipendiranje hrvatskih studenata na visokim tehničkim školama u inozemstvu.

Jušić, Pavao (Pleternica, 6. VIII. 1886 – Zagreb, 11. V. 1972), arhitekt, gradio je uglavnom male gradske stanove i industrijske objekte, bavio se organizacijom rada.

Diplomirao je arhitekturu 1913. na Visokoj tehničkoj školi u Pragu. Bio je gradski inženjer u Gradskom građevnom uredu u Zagrebu 1913–20., a 1915. pozvan je u ratnu službu te je kao vojni inženjer do 1918. radio u Crnoj Gori i Rumunjskoj. Od 1920. bio je profesor u zagrebačkoj Srednjoj tehničkoj školi, a od 1934. do umirovljenja 1946. školski inspektor stručnih škola Banske uprave. Kao honorarni nastavnik 1925–41. predavao je kolegij Poljoprivredno i šumarsko zgradarstvo na Poljoprivredno-šumarskome fakultetu (→ Agronomski fakultet; sv. 2), a 1946–63. kolegij Gospodarsko i industrijsko graditeljstvo na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet).







U razdoblju prije rata kao gradski inženjer sudjelovao je u projektiranju i gradnji ubožnice na Svetom Duhu 64 (1913–14., danas Klinička bolnica Sveti Duh) i škole u Ulici Ante Kovačića 1 (1914., danas Farmaceutsko-biokemijski fakultet), a nakon rata izgradio je prve kolonije socijalnih malih stanova, dvokatne i trokatne kuće višestambenoga tipa, tradicionalističkoga izričaja – na Ciglani u Klaićevoj 9–11, Meršićevoj i na Selskoj cesti te na Kanalu (1920). Od 1920. do 1934. imao je ovlast za samostalan rad te je među ostalim projektirao dvoranu Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima na Tomislavovu trgu 19 (1922–23., danas Zagrebačko kazalište lutaka, poslije preoblikovano), palače Prve hrvatske štedionice u Slavonskom Brodu (1922–24) i Celju (1923–25), stambenu zgradu Brozović u Ulici Medveščak 49 (1923–25), vile Košak u Dvorničićevoj 20 i Gutschy na Horvatovcu 2 (obje 1928), te više gospodarskih zgrada i pogona na fakultetskom dobru u Maksimiru (1929–30), planinskom gospodarstvu Mrzle Vodice (1930) i dr. Nakon osnutka Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata obnašao je dužnost tajnika Sekcije Zagreb (1919–24). Sastavio je rječnik s približno 1700 termina za područje graditeljstva, koji je kao prilog 1924. objavljen u Tehničkom kalendaru Društva hrvatskih graditelja. Od 1922. posvetio se pokretu za znanstvenu organizaciju rada te je sudjelovao na međunarodnim kongresima u Pragu (1924), Bruxellesu (1925), Rimu (1927) i Parizu (1929). Oko 1930. bio je jedan od utemeljitelja organizacije Junako (Jugoslavenski nacionalni komitet za naučnu organizaciju rada), a njegovim je zauzimanjem potkraj 1930-ih osnovana Jugoslavenska komisija za standardizaciju.







Janković, Mate (Mato) (Budva, 29. VI. 1909 – Zagreb, 27. V. 1991), geodet, stručnjak za praktičnu geodeziju.

Diplomirao je 1936. na Geodetskom odjelu Tehničke visoke škole u Pragu. Od 1937. radio je na komasacijskim i vodoprivrednim radovima diljem Vojvodine te na katarskom premjeru Subotice. Od dolaska u Savsku banovinu 1941. radio je u Odjelu za ceste Banovine Hrvatske i poslije u Ravnateljstvu za javne radove Odjela za državnu izmjeru. Radio je na terenskim radovima triangulacije, poligonometrije i nivelmana za potrebe izmjera gradova te na komasacijskim i vodoprivrednim problemima regulacije Dunava. Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina, te u Geodetskoj upravi NR Hrvatske kao šef Odsjeka za triangulaciju i nivelman. Na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu bio je 1946. honorarni nastavnik, 1948. docent, a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1956. na tadašnjem Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (od 1962. → Geodetski fakultet). Predavao je kolegije Premjer i regulacija gradova, Geodetski premjer, Poligonometrija, Geodezija u inženjerskim radovima i Geodetsko crtanje. Bio je prodekan (1961–64), prodekan i predsjednik Savjeta (1966–68), te dekan Fakulteta (1964–66). Umirovljen je 1979.

U središtu njegova znanstvenog i stručnog zanimanja bili su poligonometrija, primjena geodezije u inženjerskim radovima i određivanje deformacija geodetskim metodama. Surađivao je u realizaciji hidroenergetskih sustava i mnogobrojnih brana, mostova i tunela diljem Hrvatske. Bio je član stalnoga komiteta Međunarodne geodetske federacije (FIG), te je njegovom inicijativom na Kongresu u Beču 1962. osnovano posebno povjerenstvo za inženjersku geodeziju, kojim je rukovodio 1965. na kongresu u Rimu. Objavio je više od 300 znanstvenih i stručnih radova. Autor je udžbenika Poligonometrija (1951), Primijenjena geodezija I (1957) i Inženjerska geodezija I (1968., 1982²), II (1966., 1981²), III (1980), te autor i urednik Spomenice Geodetskog fakulteta 1919–1969 (1970). Bio je glavni urednik → Geodetskog lista 1948–86. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1974.

Jamnicky, Velimir (Zagreb, 26. I. 1910 – Zagreb, 20. IX. 1945), arhitekt i urbanist, bavio se pretežno uređenjem gradova i izradbom regulacijskih planova.

Diplomirao je 1933. na Arhitektonskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4). Od 1934. do 1935. radio je kao inženjer u Odsjeku za novogradnje, a od 1935. do 1940. u Odsjeku za regulaciju grada u Građevnom odjelu Gradskoga poglavarstva u Zagrebu. Pri Tehničkome fakultetu utemeljio je 1938. Zavod za urbanizam i Katedru za urbanizam, kojima je bio predstojnik do 1945. Na tom fakultetu predavao je od 1940., u zvanju redovitoga profesora od 1944. Vodio je kolegije Urbanizam i Čuvanje građevnih spomenika.

U Odsjeku za regulaciju grada surađivao je u izradbi generalnoga regulacijskog plana grada Zagreba (1937–39) i generalnoga regulacijskog i konzervatorskog plana Kaptola (1937–39). Izradio je idejne projekte regulacijske osnove Celja (1935), Sušaka (1936., generalni regulacijski plan grada Sušaka 1937–39) i Ljubljane (1941) te projekt regulacije grada Varaždina (1941), a bio je suradnik i na planovima za urbanizaciju Travnika, Banje Luke i Senja. Autor je idejnoga nacrta crkve sv. Tereze od Djeteta Isusa na Sušaku (1936), te dogradnje zgrade Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (1940–41). Bio je 1945. otpušten s Fakulteta, te dodijeljen na rad u Srbiju. Odlazeći onamo, poginuo je u zrakoplovnoj nesreći na pisti zračne luke na Borongaju.







Niče, Vilim (Nitsche; Vilko) (Grubišno Polje, 27. I. 1902 − Zagreb, 16. X. 1987), matematičar, doajen nacrtne geometrije u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1926. matematiku na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1941. disertacijom O čunosječnicama na pravčastim plohama 3. i 4. reda. Od 1926. bio je asistent dnevničar iz kolegija Nacrtna geometrija na Tehničkome fakultetu u Zagrebu; redoviti profesor od 1944. Predavao je kolegije Nacrtna geometrija I i II (1942−72), Perspektiva (1943−44; 1947−54) i dr. Bio je nadstojnik Zavoda za opisno mjerstvo (od 1943), dekan (1944−45) i starješina Općeg odsjeka Tehničkoga fakulteta (1950−51) te Starješina Arhitektonskog odsjeka Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (1958−59) u Zagrebu. Nakon 1945. degradiran je, a zvanje redovitoga profesora ostvario je ponovno 1952. Umirovio se kao profesor Arhitektonskoga fakulteta 1972. Predavao je i na Prirodoslovno-matematičkome, Građevinskome i Geodetskome fakultetu, na Akademiji likovnih umjetnosti i Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, te na poslijediplomskim studijima u Zagrebu i Beogradu.

Bavio se područjem nacrtne i sintetičke geometrije, osobito područjem teorije kongruencije i kompleksa, te je ustanovio niz zakonitosti i teorema. Autor je djela Deskriptivna geometrija koje je doživjelo čak devet izdanja (1952−92), zatim Perspektiva (četiri izdanja, 1953−78), Uvod u sintetičku geometriju (1956), Deskriptivna geometrija I i II (dva izdanja, 1978−85). Autor je i makropedijskog članka Deskriptivna geometrija (nacrtna geometrija) objavljenoga u trećem svesku Tehničke enciklopedije LZ-a (1969). Od 1973. redoviti je član JAZU-a (danas → HAZU; sv. 4) gdje je bio tajnik razreda za matematičke, fizičke i tehničke znanosti (1978−84). Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade »Ruđer Bošković« (1966) i Nagrade za životno djelo (1972).

Klobučarić, Ivan (Clobucciarich Fluminensis, Clobucarius, Clobucciarius, Klobučijarič, Klobucziarich, de Flumine, Fiumano, Riječan; Johannes, Giovanni, Hans, Ioannes) (Dubašnica na Krku, 1545 – Fürstenfeld ili Rijeka, između 26. VIII. 1605. i 27. IV. 1606), slikar i kartograf, znatno je pridonio očuvanju toponima u obliku tadašnjih mjesnih izgovora.

Augustinskomu redu pristupio je oko 1560. u Rijeci. Ondje se školovao i 1572. zaredio za svećenika. Kraće vrijeme (1572–75) boravio je u Rimu, gdje je izučio za slikara, a potom se vratio u Rijeku gdje je bio generalni vikar i prior. Bio je prior i vikar augustinskih samostana u Völkermarktu i Fürstenfeldu (samo prior) te više puta provincijal i prokurator te vikar štajersko-koruške augustinske provincije. Poznat je po svojim kartama i kartografskim skicama koje je izradio na temelju sustavnih terenskih istraživanja. Izradio je prvi poznati crtani prikaz Rijeke – plan Rijeke s okolicom (1579), vjerojatno na zahtjev nadvojvode Karla II. Štajerskoga. Kartu Riječkoga zaljeva napravio je 1586 (olovka, akvarel), a na njoj je prikazao vedutu Rijeke te obalu do Crikvenice. Za potrebe protuosmanske obrane izradio je (1590–1600) kartu jadranskoga obalnoga pojasa s kopnenim zaleđem od Rijeke do Omiša (mjerilo oko 1 : 300 000; olovka, dorađena sepijom; dopunjena nakon 1603). Prema nalogu nadvojvode Ferdinanda (1601–05) obišao je dijelove Austrije, Slovenije i Hrvatske te prikupio topografsko gradivo za kartu, koju nije uspio dovršiti. Na više od 500 sačuvanih skica (108 listova) prikazao je veći dio tadašnje Hrvatske, Štajerske, Kranjske, Gorice, austrijske Istre do doline Soče i manji dio Koruške, a tada su prvi put izrađene karte Gorskog kotara, Kapele, Vinodola, Brinja, Modruša te područja uz Unu i Gacku. Njegove karte ne sadržavaju geografske koordinate ni mjerilo. Strane svijeta prikazivao je ružom vjetrova, reljef shematiziranim stožastim uzvisinama, vodotoke krivudavim šabloniziranim linijama, naselja sitnim vedutama, a prometnice ravnom crtom između njih. Realističnim kartiranjem pridonio je razvoju hrvatske kartografije i općemu geografskom poznavanju Hrvatske.

Konšćak, Ferdinand (Consag, Fernando) (Varaždin, 2. XII. 1703 – San Ignacio, Meksiko, 10. IX. 1759), misionar, istraživač Kalifornije i autor prve karte Kalifornijskoga zaljeva.

Gimnaziju je pohađao u Varaždinu. U isusovački red stupio je 1719., a 1730. zaređen je za svećenika. Iste je godine otišao u Donju Kaliforniju, gdje je od 1732. djelovao kao misionar, uglavnom u San Ignaciju. U nekoliko je navrata bio poglavar te misije te vizitator svih kalifornijskih misija. U sklopu svoje misionarske djelatnosti osnovao je nove misije, planirao je izgradnju akvedukata, nasipa i kanala za natapanje. Osim po misionarskoj djelatnosti Konšćak je poznat i po svoja tri istraživačka pohoda koje je poduzeo 1746., 1751. i 1753. u nepoznate predjele Kalifornijskoga poluotoka. Putovanja je poduzimao radi pronalaženja mjesta pogodnih za osnivanje novih misija. Na španjolskom je jeziku vodio iscrpne dnevnike ekspedicija (danas su prevedeni na nekoliko jezika) te izradio precizne karte Donje Kalifornije (1746) i Kalifornijskoga zaljeva (1750). Ni na jednoj karti nije iskazana geografska dužina, a mjerila su prikazana u španjolskim i francuskim miljama. U skladu s onodobnim kartografskim tehnikama predočivanja reljefa, uzvišenja je iscrtavao shematiziranim stožastim uzvisinama i nestandardiziranim šrafiranjem. Njima je dokazao da Donja Kalifornija nije otok, već je poluotok. Njegove su karte poslije postale predlošci za mnoge druge, od kojih su se neke našle i u Diderotovoj Francuskoj enciklopediji (1777), a rabila ih je i američka mornarica sve do sredine XIX. st. Pripisuju mu se rukopisi Descripción compendiosa de lo descubierto y conocido de la California i Addiciones a las noticias (dijelom), u kojima opisuje geografske i prirodne značajke poluotoka, povijest isusovačkih misija, običaje i život starosjedilaca (plemena Pericui, Guaicuri i Cochimi), te iznosi savjete o načinu osnivanja misija i naselja. Otočić (hrid) u sjevernome dijelu Kalifornijskoga zaljeva, blizu San Felipea, po njemu je nazvan Roca Consag.

Mauro, fra (Venecija, ? – Venecija, 1460), redovnik, geograf i kartograf, autor najpreciznije karte svijeta svojeg doba.

Od 1433. redovničku službu obnašao je u samostanu reda sv. Mihovila na otoku Muranu kraj Venecije. Sa suradnicima je osnovao kartografsku radionicu u kojoj su izrađivali rukopisne karte svijeta (mappemondi), portulane i topografske karte. Najpoznatiji mu je rad velika okrugla Karta svijeta (Il Mappamundo) iz 1460. Karta je iscrtana u kvadratu (stranice duljine 2,23 m), orijentirana na jug, nema geografsku mrežu ni mjerilo, a spoj je redovničke (samostanske) i ranorenesansne kartografije. Geografski inventar (provincije, gradovi, reljef) Hrvatske prilično je točno ucrtan, što pokazuje da je fra Mauro dobro poznavao Hrvatsku, vjerojatno zahvaljujući onodobnim redovnicima iz hrvatskih krajeva. Oko 1433. izradio je topografsku skicu zapadne Istre i zaleđa (od Poreča do Limskog kanala), na koju je ucrtao mjesta, putove te teritorijalni opseg (granice) samostana sv. Mihovila Limskog. Prema izvorniku te skice poslije je sastavljen bakrorez Topografska karta posjeda svetog Mihovila u Istri (Tabulam hanc topographicam comitatus divi Michaelis Lemmi in Histria…) u mjerilu 1 : 30 000, dimenzija 46,7 cm × 35,4 cm.

arhitektura, djelatnost i umijeće projektiranja građevina i njihova estetskog oblikovanja.

Arhitektura je kompleksna djelatnost koja obuhvaća mnogobrojne grane ljudske aktivnosti od antropologije, ekonomije, povijesti umjetnosti, etike, estetike do medicine, matematike, konstrukcijskih metoda, ispitivanja materijala, znanosti o statici i mehanici i dr., ona oblikuje naš svijet, okvir je i pozadina života. Arhitekt i teoretičar arhitekture akademik Andro Mohorovičiċ definirao je arhitekturu u člancima za Enciklopediju likovnih umjetnosti (1959) i Tehničku enciklopediju (1963) Leksikografskoga zavoda: »Arhitektonska djelatnost predstavlja u biti umijeće izgradnje građevina sa svrhom stvaranja unutarnjih organiziranih prostora namijenjenih najrazličitijim potrebama čovjekova života i njegove aktivnosti… Cjelovita arhitektonska kreacija sastoji se iz rješenja dviju osnovnih grupa komponenata, od kojih je jedna tehničke prostorno-konstruktivne prirode, a druga je idejne i emotivne prostorno-doživljajne i oblikovno-doživljajne naravi.«

Arhitektura je odraz i izraz društvenih kretanja, često i izraz moći vladajućih svjetovnih i religijskih struktura kao i gospodarskih čimbenika. O tom fenomenu svjedoči povijest oblikovanja arhitekture. Monumentalni egipatski hramovi i grobišta potvrđivali su božanski status faraona, ali služili su i fascinaciji bespravnih narodnih masa. Grčki polis odlikovao se demokratskim javnim prostorima kao što su agora ili teatar. Rimska je građevna kultura preuzela grčku nadopunjavajući je razvojem inženjerskih konstrukcija potrebnih za održavanje imperija. Rimljani su razvili geometrijsku strukturu gradova s dvije glavne osi, decumanus i cardo, još i danas vidljive u hrvatskim gradovima rimskoga podrijetla. Srednjovjekovni grad svojom organskom strukturom potpuna je suprotnost antičkomu, a dominacija religijske arhitekture izražava se u prostornoj i konstrukcijskoj savršenosti metafizičkih prostora katedrala. Renesansa afirmira antiku, no akteri više nisu samo feudalci i crkva već i sve razvijenije građanstvo. U merkantilnim kapitalističkim društvima razvija se funkcionalnost građenja, ali diferencijacija u klasnom smislu ostaje značajka arhitekture toga doba. S druge strane arhitektura oblikuje i humane, socijalne, edukativne, umjetničke potrebe i zadaće društvenih zajednica na najrazličitije načine u povijesnom kontinuumu. Arhitekturu nije moguće promatrati odvojeno od → urbanizma, a njihovo simultano djelovanje imalo je tijekom svih povijesnih razdoblja odlučan utjecaj na dinamiku razvoja društva – bilo u smislu dominacije i hijerarhije ili demokratizacije i humanosti.



























Teorija arhitekture

Od antike do XXI. st. građenje je uvijek pratila teorija, koja ga je i usmjeravala (→ teorija i povijest arhitekture). Njome su se bavili arhitekti, filozofi, književnici, sociolozi, psiholozi, etnografi, antropolozi. Rimski arhitekt i vojni inženjer Marko Vitruvije Polion, suvremenik Julija Cezara, prvi poznati teoretičar arhitekture, napisao je djelo O arhitekturi (De architectura, 10 knjiga, nakon 27. pr. Kr.) u kojem se referirao i na grčke teoretičare, a teme se odnose na školovanje arhitekata, tipove javnih i stambenih zgrada, konstrukciju i materijale, izgradnju vodovoda, čak i na građevinsku mehanizaciju. U doba renesanse Vitruvijevo je djelo ponovno dobilo na značenju, a njegov utjecaj trajao je sve do kraja historicizma u XIX. st.







U suvremenoj diskusiji još je uvijek prisutan njemački arhitekt i teoretičar Gottfried Semper (1803–79). Važni su i utjecajni njegovi tekstovi O građevnim stilovima (Über die Baustille), Princip odijevanja u građevnoj umjetnosti (Prinzip der Bekleidung in der Baukunst) te Privremene primjedbe o oslikanoj arhitekturi i plastici u antici (Vorläufige Bemerkungen über bemalte Architektur und Plastik bei den Alten). Razvoj arhitektonskih stilova vidio je kao povijesni razvoj određenih i općevažećih tipova, dok je slobodna volja kreativnoga ljudskog duha najvažniji čimbenik. Analogija arhitekture i odijevanja za Sempera počinje primarnim elementom – čvorom kao »najstarijim tehničkim simbolom«, dok repeticijom čvora nastaje tkanje. Temporalno tekstilno odijevanje primarnih konstrukcija postaje stalnim produhovljenim elementom.

Oko 1900. bečki su arhitekti i teoretičari Otto Wagner i Adolf Loos radikalno prekinuli s historicizmom i otvorili put modernoj arhitekturi. Loos je ekspresivno izrazio moderne ideje: »Umjetničko djelo nastaje bez potrebe za njim. Kuća ispunjava potrebu. Umjetničko djelo nije nikome odgovorno, kuća je odgovorna svakome« te naveo »arhitektura kod ljudi pobuđuje raspoloženja«. Dakle, zadaća je arhitekta omogućiti ta raspoloženja. »Evolucija kulture kreće se od ornamenta do njegova odsustva«, napisao je Loos u tekstu Ornament i zločin (Ornament und Verbrechen, 1907) kojim je odlučujuće utjecao na razvoj moderne arhitekture, a koji je bio rano objavljen i u Hrvatskoj. Loos je revolucionirao tlocrt, a time i prostornost svojim prostornim planom (Raumplan).

Le Corbusier (pravim imenom Charles Édouard Jeanneret), urbanist, slikar, teoretičar i dizajner, bio je i najutjecajniji arhitekt XX. st. Znatno je utjecao na novo građenje proklamirajući ideju pet točaka nove arhitekture: stupovi (piloti) podižu građevnu masu od tla; slobodni tlocrt (plan libre); skeletna konstrukcija; slobodna fasada; prozori u obliku trake; krovni vrt. Corbusier je inicirao i revolucionarnu promjenu u tehnologiji građenja afirmirajući beton, kako za konstruktivne elemente tako i za oblikovanje fasada. Svojim urbanističkim studijama Suvremeni grad (Ville contemporaine, 1922), Plan Voisin za Pariz (Plan Voisin pour Paris, 1925) i Blistavi grad (Ville radieuse, 1930) radikalno je prekinuo s gradom ulica i trgova, a predlagao je slobodne objekte u zelenilu, široke prometnice, odvojene pješačke komunikacije. Optimistično i pozitivistički vjerovao je u snagu idealno uređenog okoliša da omogući i idealno društvo.







Pokreti i institucije

Među najvažnijim institucijama modernoga pokreta bio je CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne: Međunarodni kongresi moderne arhitekture). Jedan od razloga njegova osnivanja bila je težnja za afirmacijom moderne arhitekture, budući da su u to doba mjerodavni čimbenici još uvijek preferirali povijesne stilove. Prema hrvatskom arhitektu ernestu Weissmannu, povijesni je zadatak CIAM-a bio srušiti »Bastillu Beaux Artsa« u području arhitekture, u čemu je uspio, otvorivši put većoj kreativnosti u arhitekturi i urbanizmu te primjeni novih materijala i novih tehnologija u građevinarstvu. Prvi kongres održan je 1928. u dvorcu La Sarraz kraj Ženevskoga jezera. Teme su bile utjecaj moderne tehnike na arhitekturu, standardizacija i urbanizam, a vodeće su osobe bili Le Corbusier i Siegfried Giedion. Četvrti kongres održan je 1933. na brodu Patris između Marseilla i Atene, potom u Ateni. Velika tema bila je »funkcionalni grad« što je rezultiralo Atenskom poveljom. S → Radnom grupom Zagreb, koja je bila nacionalna skupina CIAM-a, Weissmann je predložio verziju Atenske povelje naglašenije orijentiranu prema socijalnim problemima i transformaciji društva.







Nizozemski pokret De Stijl i umjetnička škola Bauhaus avangarda su nove arhitekture, a zajednička značajka bila im je integrativno djelovanje arhitekata i umjetnika. De Stijl je nastao u Leidenu 1919. inicijativom Thea von Doesburga s kojim su među ostalima surađivali slikar Piet Mondrian te arhitekti Jacobus Johannes Pieter Oud i Gerrit Thomas Rietweld. Proklamirana je čista apstraktna umjetnost, a u arhitekturi su važni ritam i tenzija među apstraktnim elemenatima, dok je svaka dekoracija isključena. Integrativnu umjetničku školu Bauhaus osnovao je 1919. u Weimaru Walter Gropius. Demokratski princip škole nije radio razliku između umjetnosti i obrta. Između 1919. i 1933. u školi se realizirao kompleks klasične avangarde modernoga pokreta. Nacisti su 1933. zabranili Bauhaus, a njegovi profesori W. Gropius, Ludwig Mies van der Rohe i Marcel Breuer emigrirali su u SAD, gdje su ostvarili važne domete američke arhitekture. Na američkoj sceni dominirali su Frank Lloyd Wright, autor nekih od najpoznatijih građevina na svijetu poput muzeja Guggenheim u New Yorku i kuće Fallingwater na Bear Runu (Pennsylvania), te Louis Kahn, koji je kontrastiranjem teških volumena i svijetlih intervala stvarao arhitekturu intenzivne pojavnosti.













Funkcionalistički modernizam ubrzo je prigrlila građevinska industrija, što je u najviše slučajeva rezultiralo njegovom banalizacijom. Teoretičar arhitekture Boris Magaš naveo je kako je tanka granica između Miesova poimanja tehnologije i krive interpretacije te zablude, a način primjene Atenske povelje otvorio je široke mogućnosti deformacija. Reakcija arhitektonske struke pokazala se s jedne strane u pokretu postmoderne, a s druge u dosezima kasnoga modernizma. Postmoderna klasicističkoga smjera, koji se pokazivao u traženju »zaboravljenog jezika arhitekture«, predstavljena je 1980. na Venecijanskom bijenalu pod naslovom Prisutnost prošlosti (Presenza dell Passato). Sudionici te struje bili su američki arhitekti Charles Jencks, Robert Charles Venturi, Charles Willard Moore i Philip Johnson, te europski Hans Hollein, Ricardo Bofill, James Stirling, braċa Léon i Rob Krier te Paolo Portoghesi. Na pretposljednjem kongresu CIAM-a 1956. u Dubrovniku profilirala se skupina tada mladih arhitekata koji su se zauzeli za novo promišljanje modernoga pokreta: Alison i Peter Smithson, Aldo van Eyck i Jaap Bakema. Bez pogleda unatrag stvarao je niz europskih arhitekata, među ostalima skandinavski arhitekti Alvar Aalto, Jørn Utzon i Sverre Fehn, a s mediteranskoga područja Álvaro Siza, Gino Valle i Carlo Scarpa koji je revolucionirao građenje u kontekstu.

Potkraj XX. st. pozornost su pobudili teoretičari Gaston Bachelard i Juhani Pallasmaa baveći se holističkim djelovanjem arhitekture, njezinim nefizičkim učincima. U knjizi Poetika prostora (La poetique de l’espace, 1957) Bachelard je razvio fenomenologiju imaginarnoga pri čemu se oslanja na psihoanalitička istraživanja. Naslovi knjiga Pallasmaae upućuju na egzistencijalne poetske stavove: Oči kože. Arhitektura i osjetila (The Eyes of the Skin. The Architecture and the Senses, 1996), Ruka koja razmišlja (The thinking Hand, 2009), Utjelovljena slika. Imaginacija i slikovitost u arhitekturi (The Embodied Image. Imagination and Imagery in Architecture, 2011). Svojim kritičkim promišljanjem on utvrđuje kako se u moderno doba arhitektura usredotočila prije svega na vizualnu, točnije, na geometrijsku, konačnu formu te su posljedično druge iskustvene dimenzije života poput materijalnosti i taktilnosti ostale nezamijećene. Doživljajne vrijednosti o kojima govore navedeni teoretičari moguće je iskusiti u arhitekturi španjolskoga biroa RCR arhitekti ili radovima Petera Zumthora kao i Smiljana Radića.

Otvaranjem Centra Pompidou u Parizu 1977. dogodila se prava arhitektonska revolucija. Arhitekti Renzo Piano i Richard Rogers okrenuli su uobičajenu unutrašnjost kuće prema van. Ostakljeni elevatori, instalacijski uređaji, čelične konstrukcije čine aktivnu fasadu koja komunicira s gradom. Uz R. Rogersa (zgrada Lloyda u Londonu), svojim inovativnim, futurističkim građevinama važan je predstavnik high-tech smjera i Norman Foster (banka Hong Kong & Shanghai, zgrada Reichstag u Berlinu).

Kraj XX. st. i početak XXI. st. bilo je doba »arhitekata–zvijezda«, koji su većinom pripadali smjeru dekonstruktivizma ili nizozemskoj »dijagramskoj« arhitekturi. Dekonstruktivizam, kojega su glavni akteri bili Zaha Hadid, Frank Gehry, biro Coop Himmelb(l)au, dijelom i Rem Koolhaas, rušio je principe moderne arhitekture svojstvima kao što su fragmentacija, asimetrija, disharmonija i nelinearnost. Takvi skulpturalni objekti postali su prave ikone, poput Gehryjeve zgrade Guggenheimova muzeja u Bilbau. Rem Koolhaas, školovan u glasovitoj londonskoj školi Architectural Associaton, u Rotterdamu je 1984. osnovao ured OMA (Office for Metropolitan Architecture), djelovanje kojega se zasniva na konceptualnim procesima i istraživačkim metodama, što se odražava u grafičkim prikazima – dijagramima kao bazama za daljnje projektiranje. Jeana Nouvela ne može se uvrstiti u određene smjerove, no projektom Muzeja arapskoga svijeta izgrađenoga 1987. u Parizu postavio je posve nova mjerila, i to ne samo inovativnom primjenom tehnologije stakla. Svojom autohtonošću i kvalitetom ističe se i rad arhitekata Herzog & de Meuron. »Arhitekti – zvijezde«, većinom ovjenčani i najvećim nagradama, postavši tako traženi brand, izgradili su mnoge raskošne reprezentativne objekte u arapskim zemljama i na Dalekom istoku. Osobito su vrijedni pozornosti doprinosi japanskih arhitekata kao što su Tadao Ando, Toyo Ito, Shigeru Ban, Kengo Kuma i SANAA (Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa). Najkasnije nakon visoko-modernističke izgradnje Brazilije i majstorskih kreacija Oscara Niemeyera pogled stručne javnosti usmjeren je prema Južnoj Americi gdje se permanentno ostvaruje uzbudljiva nova arhitektura. Od kraja XX. st. sve se više učvršćuje svijest o potrebi ekološkog građenja, kako u primjeni materijala tako i štednjom resursa. U tom se svjetlu pokazuje ponovna uporaba i prenamjena postojećih objekata.







Arhitektice su se kao autonomne autorice mogle afirmirati tek sredinom XX. st. Pionirski rad u smislu samostalnog djelovanja žena arhitekata ostvarila je bečka arhitektica Margarete Schütte-Lihotzky socijalno angažiranom arhitekturom. Charlotte Perriand bila je članica CIAM-a i Le Corbusierova suradnica, Eileen Gray bila je dizajnerica čiji se objekti i nakon 100 godina još proizvode i upotrebljavaju. Talijanka Lina Bo Bardi izgradila je u São Paulu impresivne, nehijerarhijske objekte poput Muzeja umjetnosti i Centra za slobodno vrijeme i rekreaciju radnika SESC Pompeia. Jedna od najutjecajnijih osoba u arhitekturi druge polovice XX. st. bila je Zaha Hadid, autorica inovativnih, vizionarskih arhitektonskih djela. Irske arhitektice Yvonne Farell i Shellley Mc Namara (Grafton Architects) dobitnice su najviših arhitektonskih nagrada i profesorice na uglednim arhitektonskim fakultetima. Važan je i dojmljiv socijalno angažirani rad Yasmeen Lari u Pakistanu, Marine Tabassum u Bangladešu i Anupame Kundoo u Indiji.













Arhitektura u Hrvatskoj

»Od Svetog Križa ninskog i Donata zadarskog iz naše predromaničke faze, od romaničkih katedrala i rapskih zvonika, dubrovačkog klaustra Mihoča baranina, splitskog zvonika Sv. Duje, bezbroja (još nigdje ne spomenutih i obrađenih) romaničkih kuća Šibenika, Splita, Trogira, Zadra, trogirskih ostvarenja Radovana, pa romaničko-gotičke panonske arhitekture koja je osim nekoliko fragmenata potpuno devastirana, ili dalmatinsko-istarske iz tvrdog kamena još sačuvane, Jurjeve gotičko-renesansne faze, dubrovačke renesanse Paskoja Miličevića, obitelji Andrijića i drugih, koja se u monumentalnim zdanjima Dvora, Divone, Velikog Vijeća, Sv. Spasa i u intimnim ljetnikovcima vlastele i pučana specifično izrazila, preko zagrebačko-varaždinskog baroka i rokokoa do klasicizma Bartola Felbingera i »moderne« Viktora Kovačića provijava jedna jedinstvena crta, jedna jedinstvena misao naše arhitekture koja je u pojedinim ostvarenjima, ovdje nasumce spomenutim, zasjala neobično intenzivno. Ta jedinstvena arhitektonska misao, gledana danas u retrospektivi pokazuje nam se sve aktualnija i životnija, jer je uvijek bila astilska (u bečkom historijsko-umjetničkom smislu).« Glasoviti citat iz teksta Arhitektonska moderna u Hrvatskoj (1952) arhitekta i profesora Nevena Šegvića na vrlo koncizan način ocrtava povijest hrvatske arhitekture.

Godina 1900. bila je presudna za daljnji tijek razvoja arhitekture u Hrvatskoj. Arhitekt Viktor Kovačić tada se vratio s najelitnije arhitektonske škole Austro-Ugarske Monarhije – likovne akademije u Beču te je u časopisu Život objavio tekst Moderna arhitektura u kojem je prenio ideje svojega učitelja O. Wagnera, tada najcjenjenijeg arhitekta Monarhije. Kovačić piše kako je arhitektura umjetnost i kao takva mora biti individualna i slobodna, govori o ulozi arhitekta u društvu, o slaganju forme i strukture, o funkcionalnosti te logičnoj uporabi materijala. Kovačić odlučno prekida s povijesnim stilovima i oštro odbacuje gotizaciju zagrebačke katedrale i uništavanje njezinih povijesnih slojeva. Godine 1905. s kolegama Vjekoslavom Bastlom, Stjepanom Podhorskyim i Edom Šenom osnovao je → Klub hrvatskih arhitekata s ciljem uspostave dostojanstva, autonomnosti i slobode arhitektonske profesije. Njegova zagrebačka remek-djela poput kuće Frank, palače Slaveks i vile Frangeš dio su kulturnog identiteta grada i pokazuju pripadnost »Loosovu racionalističkom prosvjetiteljstvu«, čije su teoretske pozicije kao i njegove realizacije bile značajne za razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Osim Kovačića važni promicatelj Loosovih ideja bio je Zlatko Neumann, njegov učenik i bliski suradnik, osobito na projektu kuće Tzara u Parizu.







Do propasti Monarhije 1918. u Hrvatskoj nije bilo arhitektonske škole pa su se arhitekti školovali u Beču, Grazu, Dresdenu i Pragu, što je imalo i izvjesni pozitivan učinak vremenski sinkronoga prihvaćanja modernih tendencija. Od 1920-ih može se govoriti o prevladavajućoj afirmaciji moderne protagonisti koje su već bili školovani na zagrebačkom → Tehničkome fakultetu (sv. 4), a od 1925. i na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je Drago Ibler vodio arhitektonski odjel (→ Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti). Tada je započeo i sve veći utjecaj Le Corbusierovih teoretskih i realnih dostignuća pa su neki mladi arhitekti poput E. Weissmanna i → Jurja Neidhardta bili i suradnici Corbusierova ureda. Ipak nisu zauzeta dogmatska stajališta, već je postojala višeslojna arhitektonska orijentacija koja je s jedne strane bila vezana uz internacionalni stil, dok se s druge strane razvio otpor prema uopćavanju, a da pritom nije došlo do narativnosti ili vernakularnog stila. Arhitekti su vodili računa o zahtjevima različitih konteksta i o specifičnim potrebama. O takvim pozicijama svjedoče zagrebačke vila Fuhrmann (1935) Stjepana Planića, djelomično regionalistička vila Blažeković (1936) D. Iblera, kontekstualna kuća Arko (1940) Alfreda Albinija, kao i kapelica Majke Božje Sljemenske na Sljemenu (1932) Jurja Denzlera.



















Grad Zagreb je nakon 1918. u okviru Kraljevine Jugoslavije bio najrazvijenije industrijsko, trgovačko i bankarsko središte te je naglo porastao broj stanovnika, što je uzrokovalo stambenu krizu i mnogobrojne socijalne probleme. Arhitekti, koji su bili svjesni potrebe društvenoga angažmana, udružili su se 1929. s umjetnicima u → Udruženje umjetnika Zemlja pod vodstvom D. Iblera. Zemlja je 1935. bila policijski zabranjena jer njezina socijalna angažiranost nije odgovarala tadašnjim vlastodršcima. Treba naglasiti i važnost nerealiziranih, vizionarskih projekata hrvatskih arhitekata poput konstruktivističkoga projekta kazališta u Harkivu (1930) Zdenka Strižiċa i projekata zdravstvenih ustanova – Sanatorija za TBC kosti i zglobova u Kraljevici (1929) te Kliničke i zakladne bolnice na Šalati u Zagrebu (1931) E. Weissmanna.

Nakon II. svj. rata zemlja je doživljavala korjenite promjene u političkom i gospodarskom smislu, što je prouzročilo i velike promjene u organizaciji i praksi arhitekture. U smislu opće kolektivizacije nastali su veliki državni arhitektonski uredi, no djelovali su i manji uredi atelijerskoga tipa. Velika zadaća za arhitekte bila je obnova ratom oštećenih gradova. Pritom se svojom kvalitetom osobito ističe obnova središta Zadra s njegovim povijesnim referencama izraženima na moderan način. Zbog ranog političkoga razlaza Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom (1948) hrvatska arhitektura i umjetnost ostale su pošteđene diktata socijalističkoga realizma. U Zagrebu i Splitu došlo je do uzleta stanogradnje pa su nastale čitave nove gradske četvrti. Novi Zagreb izgrađen je prema principima CIAM-a, dok se u Splitu III afirmirao princip stambene ulice.

U smislu tradicije predratnih avangardi arhitekti su surađivali s umjetnicima udružujući se u skupine kao što je → EXAT 51. Kontinuitet moderne bio je osiguran daljnjim djelovanjem predratnih modernista – Josipa Seissela, J. Denzlera, Drage Galića, N. Šegviċa, Kazimira Ostrogoviċa, Vladimira Turine, Marijana Haberlea, kao i njihovim pedagoškim angažmanom na zagrebačkom → Arhitektonskome fakultetu. Novi programi i građevinske tehnologije iziskivali su i transformacije modernističkih metoda. Potkraj 1950-ih i posebice 1960-ih nastali su radovi kasnoga modernizma velike arhitektonske vrijednosti. U Zagrebu su to Centar za zaštitu majke i djeteta V. Turine (1956), Radničko sveučilište Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana (1958), Gradska vijećnica K. Ostrogoviċa (1958). Izvanredni su bili i doprinosi stanogradnji: dvije corbusieovske zgrade D. Galića u Vukovarskoj ulici te u arhitektonskom i urbanističkom pogledu inovativni stambeni blok u Laginjinoj autora Ivana Vitića. U okviru za gospodarstvo zemlje važne izgradnje Zagrebačkoga velesajma Vitić je 1957. projektirao izložbeni paviljon 40 velike konstrukcijske odvažnosti i avangardnog izričaja. U Dalmaciji je istodobno nastala arhitektura koja je vodila računa o specifičnostima okoliša kao i o bogatom povijesnom nasljeđu. Uz peristil Dioklecijanove palače u Splitu N. Šegvić je 1965. ostvario paradigmatski primjer građenja u kontekstu. U smislu tretmana nasljeđa primjeran je i Dom JNA (danas Gradska knjižnica Juraj Šižgorić) u Šibeniku I. Vitića iz 1961; ostakljeni volumen izravno postavljen na srednjovjekovni kameni zid fascinantna je arhitektonska performacija. Projekt Pomorske škole u Dubrovniku Lovre Perkovića (1954) određen je topografijom kao i obzirom prema blizini renesansnih ljetnikovaca. Orijentacija gospodarstva prema turizmu postavila je pred arhitekte zadaću izgradnje hotelskih kompleksa, u ono doba još kontrolirane gustoće. Senzibilnim smještanjem u mediteranski krajolik odlikuje se hotel Maestral u Brelima autorskoga tima – Julije De Luca, Matija Salaj, Ante Rožić, Bernardo Bernardi (1965). Dječje lječilište u Krvavici kraj Makarske (1964) autora Rikarda Marasovića senzacionalan je primjer arhitekture.





































U razdoblju od 1950-ih do 1970-ih nastali su važni nerealizirani projekti, među ostalima za plivalište na Sušaku (1948) i kazalište u Zenici (1962) V. Turine s B. Magašem, te Sinturbanizam Vjenceslava Richtera (1964). U teoriji arhitekture ističu se radovi N. Šegvića, A. Lasla, Frana Gotovca, Antoanete Pasinović, Tomislava Premerla, Snješke Knežević. Od 1947. izlazi časopis → Arhitektura, a od 1954. → Čovjek i prostor, stručna glasila u izdanju Saveza arhitekata Hrvatske (→ Udruženje hrvatskih arhitekata).

Razdoblje nakon 1970-ih pokazuje orijentaciju prema internacionalnim kretanjima – brutalizmu i postmoderni, ali ne u smislu epigonstva, već u smislu primjene na lokalne čimbenike, gospodarstvo, okoliš i društvenu situaciju. Postmoderna diskusija vezala se uz umjetničke institucije poput Gradske galerije suvremene umjetnosti (Muzej suvremene umjetnosti) u Zagrebu, a akteri zajedničkih nastupa bili su Nikola Polak te Ivan Crnković i Nenad Fabijanić. Fabijanić je autor javnih prostora s idejom njihova oplemenjivanja (trgovi u Pagu, Opuzenu, Umagu).

Tijekom 1980-ih započela je serija uspjeha hrvatskih arhitekata na natječaju Shinkenchiku u organizaciji časopisa Japan Architect. Prve nagrade osvojili su I. Crnković, Vinko Penezić i Krešimir Rogina, a u 2000-ima Krešimir Damjanović. Dvojac Goran Rako – Bojan Radonić sudjelovao je na međunarodnim natječajima formalno i programatski inovativnim projektima, prvu nagradu za projekt koncertne hale u Nari u Japanu (1991–92) nisu dobili prigodu realizirati. Hrvatska je 1992. postala članicom Europana, što joj je otvorilo mogućnosti sudjelovanja u međunarodnim arhitektonskim zbivanjima. Istraživački i integrativni projekti tima Helena Paver Njirić i Hrvoje Njirić (arhitektonski ured djelovao je do 2001) u okviru više natječaja za Europan rezultirali su pozornošću i utjecajem, kako u Hrvatskoj tako i na međunarodnoj sceni.

Za ratnih je zbivanja početkom 1990-ih građenje bilo reducirano, pa su mogućnost za arhitektonsku djelatnost bili interijeri. Kao pozornice urbanoga života treba istaknuti zagrebačke kavane Argentina autorice Ines Filipović (1988) i Ban Café N. Fabijanića (1992) koji je koncipiran kao sveobuhvatno umjetničko djelo. Radikalnu promjenu društvenoga i gospodarskoga sustava ponovno su donijele 1990-te. Arhitekti su se našli na slobodnom tržištu pa su se morali organizirati na nov način. U novom društvenom uređenju aktualna tema postala je sakralna arhitektura. Pritom se kvalitetom ističu: u Zagrebu crkva sv. Ivana u Utrini autorskoga tima Renata Waldgoni – Andrej Uchytil (1994) i pastoralni centar sv. Terezije tima V. Penezić – K. Rogina u Trnju (1995), a na priobalnom području crkve Gospe od Karmela na Okitu kraj Vodica (1998), sv. Josipa u Ražinama u Šibeniku (1999) te sv. Ante na Šubićevcu u Šibeniku (2006) autora Nikole Bašića. Bašić je autor i javnih prostora koji su postali dio kulturnoga identiteta zemlje: Morskih orgulja u Zadru (2005) i spomen-obilježja poginulim vatrogascima na Velikom Kornatu (2010) oblikovanog golemim križevima od tradicionalnog suhozida. Dva nova projekta groblja autora Nikole Popića u Opuzenu (2003) te Snježane Jakopčić i Andrije Rusana u Požegi (2006), svako na svoj suptilan način, pokazuju i osnovnu kulturološku razliku između kontinentalne i primorske Hrvatske. U dalmatinskom kršu arhitekt oblikuje apstraktnim oštro definiranim kamenim i betonskim formama, dok u slavonskoj ravnici dominiraju mekane krivulje zidova od opeke.







Prijelaz u novo stoljeće donio je političke promjene koje su omogućile uzlet arhitektonske djelatnosti. Natječajima za društveno potpomognutu stanogradnju (POS) prigodu je dobila mlada generacija arhitekata. Osobito naglašenim odnosom prema okolišu i potrebama korisnika ističu se projekti timova mladih arhitektica: stambena zgrada u Krapinskim Toplicama (2003) autorica Ive Letiloviċ i Morane Vlahović te stambeni niz u Cresu (2004) arhitektonskoga studija Capsula. Paralelno sa zgradama za kolektivno stanovanje nastale su i mnogobrojne obiteljske kuće, pri čemu je po njegovoj morfologiji i prostornom planu inovativna uloga pripala projektu Vile Klara (1999) Studija 3LHD. Nastavljanjem modernoga koncepta arhitektonski biro Dva arhitekta (Tomislav Čurković i Zoran Zidarić) definira tipologiju mnogih obiteljskih kuća.

Konceptualno inovativna bila je izgradnja muzejskih ustanova počevši izgradnjom zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti (Igor Franić, 2007). Fragmentirani korpus posjeduje i svima pristupačan javni prostor. Javni je prostor također važan u izvedbi Arheološkoga muzeja Narona u Vidu kraj Metkovića (G. Rako, 2007). G. Rako koncipirao je muzej za spomenike rimske Narone topografski – s vanjskim stubištima i terasama. Isti autor je na sličan način koncipirao i Muzej vučedolske kulture u blizini Vukovara (2015). Intenzivno katarzično djeluje novi postav Memorijalnoga muzeja u Jasenovcu autorice H. Paver Njiriċ (2007).







U polju obrazovnih ustanova inovativni pristup u konstrukcijskom i programskom smislu predstavlja projekt gimnazije u Koprivnici (2007) Studija UP (Lea Pelivan i Toma Plejić) nagrađen europskom Nagradom Mies van der Rohe – Emerging Architects. Škola Fran Krsto Frankopan u Krku (2005) arhitekata Saše Randića i Idisa Turata radikalno modernim jezikom obraća se kako javnom prostoru grada tako i povijesnom nasljeđu. Naglašeno zajedništvo i otvorenost prema javnoj domeni konceptualna su baza mnogobrojnih školskih i sveučilišnih objekata autori kojih su profesori zagrebačkog Arhitektonskoga fakulteta: Hildegard Auf-Franić, Tonči Žarniċ, Veljko Olujić, Tin Franić, Vanja Rister, Mia Roth Čerina. U procesu inovacija obrazovnih zgrada treba istaknuti dosege Radovana Tajdera i Mladena Anđela iz kasnih 1970-ih i s početka 1980-ih. Osim razvoja sustava modularnih jedinica Megas za gradnju dječjih vrtića ostvarili su i niz školskih objekata među kojima se po svom vizionarskom karakteru ističe Osnovna škola Zvonimira Franka u Kutini (1982).

U XXI. st. odnos prema okolišu kao i ponovna uporaba postojećih građevina sve više dobivaju na važnosti. Tako je za autore objekata u parku prirode Lonjsko polje (M. Roth Čerina i Tonči Čerina) bila jednako važna suradnja s lokalnom zajednicom kao i ekološki način građenja. U smislu ponovne uporabe građevina osobito se uspješnim pokazao projekt kompleksa Dvije palače u Zadru (2014–22) tima Iva Letiloviċ – Igor Pedišić, pri čemu je radikalno suvremenim sredstvima uspostavljen novi život zadarskih renesansnih palača.

Nova hrvatska arhitektura označena je međunarodnom orijentacijom s naglašenom vezanošću uz lokalne zajednice te fizički i kulturni okoliš. Novim metodama i sredstvima planiranja ostvarena je i nova prostorna kvaliteta. Konceptualnost i hibridnost programa odgovorni su potrebama i željama vlastita kulturnoga kruga. Hrvatski arhitekti u prigodi su nastupati u javnosti putem institucija poput Zagrebačkoga salona arhitekture te godišnjih izložbi realizacija, koje su popraćene nagradama Udruženja hrvatskih arhitekata. Vrlo je važna stručna izdavačka djelatnost koja obuhvaća povijesne i suvremene teme (autori su među ostalima Tamara Bjažić, Dubravka Kisić, Ana Šverko, Zlatko Karač). Za prisutnost arhitekture kao kulturne discipline važni su također mediji radio, televizija i film pri čemu je osobito vrijedna serija Betonski spavači, nastala prema konceptu Saše Bana, Maroja Mrduljaša i Nevenke Sablić. Tradicionalni časopis Čovjek i prostor dobio je monografski format. Za podizanje stručnosti i uklapanje u međunarodni diskurs važnu je ulogu imao časopis za arhitekturu i kulturu → Oris, pokretač i izdavač kojega je bio A. Rusan. Uz časopis je vezan festival arhitekture Dani Orisa (koji posjećuju i gosti iz susjednih zemalja) te Kuća arhitekture kao pozornica izložbi i diskusija. Aktivan arhitektonski diskurs omogućuju i Udruženje hrvatskih arhitekata, lokalna društva arhitekata kao i → Hrvatska komora arhitekata.

Inženjerski projektni zavod d. d. (IPZ d. d.), organizacija za projektiranje objekata niskogradnje i drugih inženjerskih konstrukcija, osnovana u Zagrebu 1948. s prostorijama u Petrinjskoj ulici 7. Zametak te organizacije djelovao je još u sastavu Zemaljskog građevno-projektnog zavoda NRH osnovanoga 1946. u Zagrebu, koji je bio prva i središnja takva organizacija u zemlji, a djelovao je pod nadzorom Ministarstva građevina NRH. Ubrzo se ta organizacija podijelila na samostalne poslovne subjekte, među kojima su, uz Inženjerski projektni zavod, bili Zemaljski geodetski zavod (→ Državna geodetska uprava), Urbanistički institut NRH (→ Urbanistički institut Hrvatske), Industrijski projektni zavod i → Arhitektonski projektni zavod.

Već se 1949. iz IPZ-a odvojila skupina stručnjaka za gradnju hidroelektrana i termoelektrana (→ Elektroprojekt), pa je od tada nastavio rad u odjelima, za projektiranje prometnica, za projektiranje mostova i inženjerskih konstrukcija te za vodogradnju, u čemu je postao vodeća organizacija u zemlji. Od početnih 20 djelatnika Zavod je do 1958. narastao na 108. Iste je godine bio podijeljen u osam samostalnih skupina: tri za projektiranje prometnica (voditelji Juraj Šiprak, Mirko Fučkan, Zvonimir Ostojić), tri za mostove i inženjerske konstrukcije (voditelji → Krunoslav Tonković, Josip Vukuša, → Vojislav Draganić), dvije za projektiranje vodograđevina (voditelji Milan Šinkovec, Albin Vilerding). Djelatnost Zavoda obuhvaćala je izradbu cjelokupne tehničke dokumentacije, od prethodnih studija, generalnih rješenja i investicijskih programa do idejnih i izvedbenih projekata, te nadzor nad građenjem.

U početnih je deset godina Zavod izradio približno 1200 projekata, od čega 400 mostova, 300 prometnica i 500 vodogradnji. Iz tog se razdoblja ističu: mostovi preko Krke u Skradinu, preko Korane u Slunju, Maslenički most i Most slobode u Zagrebu, pješački most u zadarskoj luci i dr.; među inženjerskim konstrukcijama kupola Brodarskog instituta u Zagrebu, gazometri u Rijeci, Mariboru, Zagrebu i dr.; među prometnicama rekonstrukcija ceste Karlovac–Rijeka, Jadranska magistrala od Novog Vinodolskog do Zadra, cesta Karlovac–Plitvice i dr.; među vodogradnjama mnogobrojni vodoopskrbni sustavi industrijskih pogona, gradova i područja, gradske komunalne kanalizacije, sustavi odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda, poljoprivredne melioracije, regulacije vodotoka i dr.







Godine 1993. Zavod je privatiziran postavši dioničko društvo, kojega su dioničari bili tadašnji i bivši djelatnici. Godine 2003. svi su odjeli preseljeni na današnju lokaciju na Prilazu baruna Filipovića 21. Danas Zavod čini pet odjela: dva za prometnice te po jedan za mostove i inženjerske konstrukcije, za hidrogradnje, za opće, administrativne i tehničke poslove. Godine 2024. imao je 52 djelatnika.

U proteklim desetljećima Zavod se mnogobrojnim projektima potvrdio kao vodeća projektna organizacija u području infrastrukturnih projekata u zemlji. Među više od 8000 do danas izrađenih projekata nalaze se oni za gotovo polovicu svih cesta i autocesta u Hrvatskoj, nekoliko stotina mostova, mnoge tunele, desetke inženjerskih konstrukcija od industrijskih pogona do trafostanica, tisuće kilometara vodoopskrbnih i kanalizacijskih sustava, projekata za pročišćivače otpadnih voda, vodospreme, i dr. Među projektima u urbanim cjelinama ističu se oni u Zagrebu: Slavonska i Ljubljanska avenija, Aleja grada Bologne, Ulica proleterskih brigada (danas Ulica grada Vukovara), Držićeva avenija, Radnička cesta, Jankomirski i Podsusedski most, Most mladosti, željeznički nadvožnjak Držićeva–Borongaj, pothodnik Glavnoga kolodvora, središnja pješačka zona, središnji uređaj za pročišćivanje otpadnih voda grada Zagreba, i dr. Među najnovijim je izvedenim projektima most Cetina izgrađen na obilaznici Omiša (2023).



















Osim već spomenutih djelatnika, uspjesima u radu Zavoda pridonijeli su i → Rudolf Broz, → Dragutin Horvatić, → Aleksandar Klemenčić, → Vilim Korošec, → Stanko Šram, → Stanislav Tedeschi, → Ivan Tomičić, → Dražen Topolnik (sv. 1), → Mladen Žugaj te mnogi drugi.







Geodetski fakultet, visokoškolska i znanstvena ustanova u sastavu Sveučilišta u Zagrebu, koja obuhvaća sveučilišne preddiplomske, diplomske i poslijediplomske studijske programe u znanstvenom području tehničkih znanosti, polja geodezije. Na Fakultetu studira oko 500 studenata, a u znanstveno-nastavnim i nastavnim zvanjima zaposleno je oko 45 djelatnika.

Povijest

Obrazovanje geodeta u Hrvatskoj započelo je već u XVIII. st., u doba Marije Terezije u sklopu nastave crtanja, praktične geometrije i zemljomjerstva, u različitim školama i na tečajevima. U drugoj polovici XIX. st. geodetski su se predmeti predavali na križevačkom Gospodarsko-šumarskom učilištu (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima; sv. 2).

Godine 1898. osnovana je Šumarska akademija (pri Mudroslovnome fakultetu; → Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; sv. 2) u Zagrebu. Ondje je, kako je rasla potreba za školovanim stručnjacima za reguliranje posjedovnih odnosa, komasaciju zemljišta, katastarske izmjere i sl., 1908. uveden poseban Geodetski tečaj, kojega je program rada bio istovjetan planovima i programima geodetskih studija na visokim školama u Pragu i Beču. Predavanja je isprva držao → Vinko Hlavinka, a od 1911. → Pavle Horvat. Godine 1919. je u Zagrebu osnovana Tehnička visoka škola u sastav koje je ušao i Geodetski tečaj (potom Geodetski odjel), a nastavu geodezije u osam semestara izvodio je P. Horvat.

Tehnička visoka škola ušla je u sastav Sveučilišta u Zagrebu 1926. te je od tada bila organizirana kao → Tehnički fakultet; sv. 4. Nastava geodezije izvodila se u sklopu Geodetsko-kulturno-inženjerskog odjela, odnosno Geodetsko-kulturno-tehničkog odjela (od 1929) Fakulteta. Odjel je bio organiziran u tri katedre: Katedra za geodeziju (kolegiji Niža geodezija i Geodetsko računanje), Katedra za primijenjenu geodeziju (kolegiji Državna izmjera, Premjer i regulacija gradova, Geodetsko crtanje, Fotogrametrija, Topografski premjer, Reprodukcija karata i Agrarne operacije) i Katedra za višu geodeziju (kolegiji Sferna i praktična astronomija, Viša geodezija i Kartografija).







Akademske godine 1946/47. ustrojbene jedinice fakulteta bile su znatno reorganizirane zbog potrebe za većom specijalizacijom i uvođenjem novih smjerova pojedinih odsjeka (do tada odjela) pa je osnovan Geodetski i melioracioni odsjek. No u kontekstu poslijeratne obnove te naglim razvojem i složenošću izgradnje javljala se sve veća potražnja za inženjerima geodezije. Istodobno je zastoj u rješavanju agrarno-pravnih odnosa, time i melioracijskih zahvata, rezultirao 1951. ukidanjem melioracijskoga usmjerenja. Godine 1956. četiri su se odjela Tehničkoga fakulteta osamostalila u zasebne fakultete, a jedan od njih bio je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, koji je u takvom ustroju djelovao do 1962., kada su se sve njegove sastavnice osamostalile, pa je novoosnovani Geodetski fakultet postao jedan od rijetkih samostalnih fakulteta takve vrste u Europi. Nastava je bila organizirana prema novim nastavnim planovima u deset katedri, a neke od njih imale su svoje zavode i laboratorije. Od 1966. studij je trajao osam semestara, a od 1971. devet. Reorganizacijom 1975. Fakultet je ustrojen u šest organizacijskih jedinica (zavoda), a od 1981. omogućen je upis studija za stjecanje više stručne spreme u trajanju od pet semestara. Nastava iz kolegija kulturno-tehničkog studija ukinuta je 1985. U skladu s Bolonjskim procesom (2005–06) nastava na Geodetskome fakultetu izvodi se prema modelu 3 + 2 + 3 godine, a studij je preimenovan u studij geodezije i geoinformatike. U skladu s razvojem tehnologije i znanstvene geodetske spoznaje, na Fakultetu su se izmjenjivali postojeći nastavni predmeti i uvodili novi. Mijenjali su se ili dopunjavali studijski programi, a ostvarena je i bogata međunarodna suradnja. Fakultet danas surađuje s mnogobrojnim privatnim poduzećima te jedinicama lokalne i regionalne uprave.

Organizacija Fakulteta danas

Rad Fakulteta organiziran je u zavodima, katedrama, odsjecima i laboratorijima. Katedre su temeljne ustrojbene jedinice nastavnoga, znanstveno-istraživačkog i visokostručnog rada. U praksi više katedri čini zavod, u sklopu kojega se kao manje ustrojbene jedinice mogu osnovati odsjeci i laboratoriji. Na Geodetskome fakultetu ustrojena su tri zavoda i 14 katedri: Zavod za geomatiku (katedre za državnu izmjeru, geoinformatiku, hidrografiju, matematiku i fiziku, analizu i obradu geodetskih mjerenja te za satelitsku geodeziju), Zavod za kartografiju i fotogrametriju (katedre za fotogrametriju i daljinska istraživanja, geoinformacije te kartografiju) i Zavod za primijenjenu geodeziju (katedre za instrumentalnu tehniku, inženjersku geodeziju, organizacijsku teoriju i menadžment, upravljanje prostornim informacijama te za zemljomjerstvo). Unutar Zavoda za primijenjenu geodeziju djeluje i akreditirani Laboratorij za mjerenja i mjernu tehniku, gdje se osim osnovnih djelatnosti vezanih uz fakultetsku nastavu (terenska i laboratorijska nastava te pribavljanje podataka koji se rabe pri izradbi diplomskih, magistarskih i doktorskih radova) razvijaju nove metode i uređaji za ispitivanje i umjeravanje geodetskih instrumenata i pribora u skladu s međunarodnim i nacionalnim normama.













Posebna je fakultetska ustrojbena jedinica Opservatorij Hvar, osnovan 1972. Smješten je na južnoj obali otoka Hvara, iznad grada Hvara, na 238 m nadmorske visine, u povijesnoj utvrdi Napoleonu (Napoljun). Zadatak mu je prikupljanje materijala za razvoj znanstvene, istraživačke i nastavne djelatnosti u području geodezije i astrofizike. Posjeduje tri operabilna teleskopa i seizmološku postaju (nastalu u sklopu međunarodnoga projekta Seizmičnost balkanske regije, 1971–76). Zapošljava devet solarnih i stelarnih fizičara te članova tehničkog osoblja, koji održavaju teleskope i koriste se njima te sudjeluju u nacionalnim i međunarodnim znanstvenim projektima. Od 1977. Opservatorij objavljuje astrofizički znanstveni časopis The Hvar Observatory Bulletin (od 2005. → Central European Astrophysical Bulletin). Također, svake dvije godine organizira međunarodnu znanstvenu konferenciju The Hvar Colloqium na kojoj se prezentiraju recentna istraživanja iz područja astrofizike koja se potom objavljuju u znanstvenom časopisu Central European Astrophysical Bulletin.



















Znanost
Geodetski fakultet sudjelovao je u mnogim znanstvenim, znanstvenoistraživačkim i razvojnim projektima kojih su rezultati prepoznati unutar nacionalne i međunarodne zajednice. Prvi sveučilišni udžbenik iz geodezije Exercitationes Gaeodeticae na latinskom je jeziku objavio Martin Sabolović 1775. Nastavnik s Gospodarsko-šumarskog učilišta → Vjekoslav Köröskénji objavio je 1874. prvi geodetski udžbenik na hrvatskom jeziku Geodäsija, a njegov nasljednik → Franjo Kružić udžbenike Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije (1897) te Praktična geodezija ili zemljomjerstvo (1911). Od tada objavljene su mnoge knjige i udžbenici iz područja geodezije, kojih su autori uglavnom bili eminentni znanstvenici Geodetskoga fakulteta → Dušan Benčić, → Branko Borčić, → Nikola Čubranić, → Mate Janković, → Miljenko Lapaine, → Paško Lovrić, → Slavko Macarol i → Nikola Solarić.

Fakultet se danas sve više uključuje u programe Horizon 2020, Erasmus, te u projekte Europskih strukturnih fondova. Početkom 2019. Europski socijalni fond odobrio je Geodetskom fakultetu projekt Labirint (razvoj i unapređenje studijskih programa utemeljenih na standardima zanimanja i standardima kvalifikacija u domeni geodezije i geoinformatike). Fakultet organizira i mnogobrojne znanstvene skupove te objavljuje prigodne zbornike radova. Od 2002. izdaje i svoj Godišnjak u kojem donosi pregled svih djelatnosti Fakulteta te informacije o novim znanstvenim spoznajama. Zaposlenici Geodetskoga fakulteta svoje radove najčešće objavljuju u časopisima → Geodetski list, → Kartografija i geoinformacije te Central European Astrophysical Bulletin. Fakultet je suorganizator i sudionik svih znanstveno-stručnih skupova koje organiziraju → Hrvatsko geodetsko društvo i → Hrvatsko kartografsko društvo.

Od 2016. Geodetski fakultet predstavlja Hrvatsku u članstvu mreže Copernicus Academy, a od 2017. jedan je od 60 prvoimenovanih Copernicus relejnih centara (točaka). Kako je preuzeo ulogu koordinatora promidžbe programa Copernicus u Hrvatskoj, na Geodetskom je fakultetu osnovan Copernicus relejni ured (Copernicus Relay Office Croatia) kojemu je cilj informiranje korisnika o programu Copernicus i izgradnja proširene mreže korisnika njegovih podataka i servisa.

Nastava

Visokoškolska se nastava geodezije danas provodi kao preddiplomski, diplomski i poslijediplomski, doktorski ili specijalistički, sveučilišni studij geodezije i geoinformatike.

Preddiplomski sveučilišni studij omogućuje studentima stjecanje temeljnih znanja i vještina iz područja studijskog programa (uspostava geodetskih mreža, geodetska mjerenja, obradba i vizualizacija dobivenih podataka, upravljanje zemljišnim informacijama i geoinformacijskim sustavima), traje tri godine, a njegovim završetkom stječe se naziv sveučilišnog prvostupnika (baccalaureus) inženjera geodezije i geoinformatike (univ. bacc. ing. geod. et geoinf.). Diplomski sveučilišni studij traje dvije godine, a njegovim završetkom stječe se stručni naziv magistra inženjera geodezije i geoinformatike (mag. ing. geod. et geoinf.). Program se izvodi u dva usmjerenja – geodetskom i geoinformatičkom. Poslijediplomski doktorski studij traje tri godine, a njegovim završetkom stječe se akademski stupanj doktora tehničkih znanosti u polju geodezije. Poslijediplomski specijalistički program traje jednu godinu, a njegovim završetkom stječe se akademski naziv sveučilišnog specijalista geodezije i geoinformatike.







geodetska astronomija, grana astronomije koja se bavi metodama za određivanje geografskih koordinata točke na površini Zemlje i azimuta pravca na Zemlji s pomoću opažanja nebeskih tijela (najčešće zvijezda i Sunca) za različite potrebe u geodeziji. Rabi se pri određivanju Zemljina oblika geoida, za praćenje kretanja polova, određivanje nepravilnosti Zemljine rotacije, za orijentiranje osnovne trigonometrijske mreže itd. U uskoj je vezi s položajnom astronomijom koja se bavi mjerenjem položaja nebeskih tijela na nebeskoj sferi, a dijeli se na sfernu i praktičnu astronomiju.

Povijest → astronomije (sv. 4) u Hrvatskoj bilježi nekoliko velikih znanstvenika koji su se među ostalim bavili i položajnom astronomijom: → Ruđer Josip Bošković, → Mirko Danijel Bogdanić, → Đuro Pilar (sv. 4), → Ivo Benko Bojnički (sv. 4). Početkom XX. st. u hrvatskoj je astronomiji ključno bilo djelovanje → Otona Kučere (sv. 4), inicijatora, osnivača i prvog upravitelja Zvjezdarnice Hrvatskoga naravoslovnog društva (danas Hrvatsko prirodoslovno društvo) na Popovu tornju u Zagrebu (od 1903), ali i jednoga od osnivača, profesora i prvoga predstojnika Geodetskoga tečaja u sastavu Šumarske akademije pri Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu (1908). Kako se na Geodetskom tečaju u 3. i 4. semestru predavao kolegij Sferna astronomija, pokretanje tečaja obilježio je početak visokoškolske nastave tog područja u Hrvatskoj. Geodetski je tečaj od 1919. i osnutka Tehničke visoke škole u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4) ušao u njezin sastav te prerastao u Geodetski odjel, odn. Geodetsko-kulturno-tehnički odjel. Na Odjelu je od 1926. djelovala Katedra za višu geodeziju pri kojoj su se među ostalima predavali kolegiji Sferna astronomija i Praktična astronomija. Kolegije više geodezije i astronomije isprva je predavao Anton Fasching, a od 1927. → Nikolaj Pavlovič Abakumov. S obzirom na to da je Zvjezdarnica na Popovu tornju postala neprikladna za sustavan stručni i znanstveni rad te praktičnu nastavu iz položajne astronomije, do 1937. izgrađena je nova u parku Maksimiru (Astronomski paviljon), koje je prvi upravitelj bio N. P. Abakumov, koji je istodobno osnovao Astronomski zavod pri Fakultetu i bio njegovim prvim predstojnikom. Nakon odlaska Abakumova s Fakulteta 1951., kolegije iz sferne i praktične astronomije preuzeo je njegov asistent i suradnik → Leo Randić. Od podjele Tehničkoga fakulteta na četiri zasebna fakulteta 1956., studij geodezije održava se na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (AGG), a od 1962. na samostalnom → Geodetskome fakultetu, kojega je Randić bio prvi dekan.

L. Randić započeo je 1965. suradnju s čehoslovačkim astronomima na osnivanju astrofizičkog opservatorija na Jadranu. Savezni fond za znanstveni rad prihvatio je inicijativu, a profesor Randić je u ime Geodetskog fakulteta kao suosnivača bio ovlašten 1969. sklopiti ugovor o osnivanju opservatorija na Hvaru s Astronomskim institutom Čehoslovačke akademije znanosti. Za njegova boravka u SAD-u organizaciju osnivanja i izgradnju Opservatorija Hvar nastavio je → Veljko Petković, kojega je naslijedio Vladimir Ruždjak. Opservatorij je otvoren 1972. u povijesnoj utvrdi Napoljun iznad grada Hvara, a danas je jedan od zavoda Geodetskoga fakulteta. Zauzimanjem profesora Randića nabavljen je i 1965. postavljen planetarij u Tehničkome muzeju u Zagrebu, u to doba jedan od prvih u ovome dijelu Europe.



















Od 1972. Sfernu astronomiju predavao je L. Randić, a Položajnu astronomiju Predrag Terzić. U akademskoj godini 1984/85. Sferna astronomija promijenila je naziv u Geodetska astronomija I (poslije Geodetska astronomija), a Praktična astronomija u Geodetska astronomija II (poslije Posebne metode geodetske astronomije), dok je gradivo ostalo neizmijenjeno. Predavanja iz Geodetske astronomije I (od 1987) i II (od 1988) drži → Nikola Solarić, autor mnogobrojnih automatiziranih metoda mjerenja u geodetskoj astronomiji. Predavanja i vježbe iz Geodetske astronomije držali su Drago Špoljarić i Željko Bačić. Među knjigama i udžbenicima ovog područja ističu se Sferna astronomija (1982) i Geodetska astronomija II (1988) P. Terzića.