Juranović, Vladimir (Petrinja, 30. VIII. 1900 – Biograd na Moru, 20. VIII. 1975), građevinski inženjer i stručnjak za betonske konstrukcije i tehnologiju betona.

Na Tehničkoj visokoj školi u Pragu diplomirao je 1925. te doktorirao 1934. disertacijom Doprinos teoriji kontinuiranih armirano-betonskih nosača. Radio je u više privatnih poduzeća u Pragu, na gradnjama u Osijeku, pri Građevinskoj upravi mornarice u Tivtu te u građevinskom poduzeću Aleksandera Kaisera i Ferdinanda Šege, Gradskom poglavarstvu i Banovinskom električnom poduzeću u Zagrebu. Od 1929. radio je na zagrebačkom → Tehničkome fakultetu (sv. 4), kao redoviti profesor od 1952. Radio je na više odjela fakulteta te je tako na građevinskom odjelu predavao kolegij iz betonskih konstrukcija, na arhitektonskom odjelu kolegije iz betonskih konstrukcija, mehanike, otpornosti materijala, statike te drvenih i čeličnih konstrukcija, a predavao je i na rudarskom i geodetskom odjelu. Podjelom Tehničkoga fakulteta na više sastavnica postao je profesor → Građevinskoga fakulteta. Umirovljen je 1966. Unaprijedio je nastavu iz tehnologije betona i prvi u nastavu uveo načine proizvodnje i svojstva cementa. Autor je udžbenika Beton i armirani beton I–II (1953–68) i skripta iz područja betonskih konstrukcija i tehnologije betona koji pripadaju najvrsnijim djelima naše stručne literature. Niz godina surađivao je kao projektant u Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu.

Jović, Vinko (Dragljane kraj Vrgorca, 24. I. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1967. te doktorirao 1973. disertacijom Modeli ortogonalnih diskretizacionih potpunih mreža – primjena u hidrodinamici podzemnih voda, postavši tako najmlađim doktorom tehničkih znanosti na prostoru SFRJ. Stekavši diplomu, zaposlio se na Fakultetu u Zagrebu, a od 1974. radio je na Građevinskom odjelu u Splitu (danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), u zvanju redovitoga profesora od 1986. Na Velškom sveučilištu u Swanseaju u Velikoj Britaniji usavršavao se 1985/86. Predavao je kolegije Mehanika tekućina, Hidromehanika i Hidraulika. U Splitu je bio šef Katedre za hidromehaniku i hidrauliku te prodekan Fakulteta 1977–81. Umirovljen je 2013. Osim u Zagrebu i Splitu, predavao je i na građevinskim fakultetima u Mostaru i Sarajevu, na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa fizikalno-matematičko modeliranje složenih hidrauličkih pojava i analognih pojava u području elektrike, elektronike, magnetizma i toplinskih tokova. U Zagrebu je 1971. pokrenut Sveučilišni računski centar (SRCE), u početku smješten u hali Hidrotehničkoga laboratorija Fakulteta gdje je radio Jović. Dolazak SRCA u njegov laboratorij potaknuo je njegovo zanimanje za matematičke modele pa je započeo razvoj numeričkog modeliranja tokova podzemne vode izvornom metodom konačnih volumena te izradio prve numeričke simulacije crpilišta i odvodnje. U 1980-ima osmislio je računalni program Simpip (skraćenica od engl. simulation of pipe flow: simulacija tečenja u cijevi) specijaliziran za stacionarne i nestacionarne tokove podzemnih voda, tlačne sustave i otvorene tokove, koji je ušao u svjetsku uporabu. Autor je udžbenika Modeli ortogonalnih diskretizacionih potpunih mreža – primjena u hidrodinamici podzemnih voda (1973), Uvod u inženjersko numeričko modeliranje (1993) i Osnove hidromehanike (2006). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1985. te medalje Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za doprinos u znanosti i kulturi 1999.

Klaić, Smiljan (Zagreb, 11. IX. 1912 – Zagreb, 6. V. 1989), pejzažni arhitekt, prvi školovani stručnjak u tom području u nas. Diplomirao je 1936. prirodne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te 1940. na Visokoj školi za vrtnu arhitekturu Sveučilišta Friedrich Wilhelm u Berlinu, te tako postao prvim školovanim pejzažnim arhitektom u Hrvatskoj. Bio je upravitelj gradskih parkova u Zagrebu (1942–45) i Sarajevu (1946–50), a od 1950. do umirovljenja 1966. voditelj odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkoga zavoda u Sarajevu.

U svojim projektima služio se autohtonim biljnim sortama, elementima vode i prirodnim formama kamena, ostvarujući parkovne površine osebujna sklada. U Sarajevu je obnovio Park cara Dušana (1946., danas At Mejdan) i Veliki park (1949) te projektirao i izveo parkovnu cjelinu sa šetalištem uz potok Koševo, parkom uz Ali-pašinu džamiju i dječjim igralištem (1947), hortikulturno rješenje naselja Grbavice (1953) i Parka velikana (1979), a u Mostaru je projektirao i izveo park Zrinjevac (1953) i park uz Narodno pozorište (1960). Bavio se urbanističko-pejzažnim planiranjem te je izveo regulaciju pejzaža Ilidža – Vrelo Bosne (1956–58), uredio rekreacijsko područje Trebević (projekt 1963., izvedba u prvoj polovici 1980-ih) i sarajevsko Centralno groblje (1965). Nakon povratka u Zagreb 1966. bavio se ozelenjivanjem stambenih blokova i ulica, među ostalima Parka mladenaca u Novom Zagrebu (1966–76., djelomično izveden prema projektu) i Radničkoga dola kraj Britanskoga trga (1968–70). Sudjelovao je na natječaju za uređenje parka Maksimira u Zagrebu (1953., s B. Bercom, jedan od četiri nagrađena rada). Stručne članke objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Hortikultura. Suosnivač je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije (1983).







Klub hrvatskih arhitekata, udruženje visokoškolski obrazovanih arhitekata, koje je djelovalo 1905–12. u Zagrebu. Idejni mu je začetnik i prvi predsjednik bio → Stjepan Podhorsky, koji je s → Vjekoslavom Bastlom okupio generacijski bliske arhitekte → Viktora Kovačića i → Edu Šena, a kojima su se kao članovi kluba poslije pridružili → Ćiril Metod Iveković, → Hugo Ehrlich i → Dioniz Sunko. Klub je osnovan s ciljem razvoja arhitekture i zaštite staleških interesa hrvatskih arhitekata s odgovarajućim akademskim ili tehničkim kvalifikacijama, napose u suprotstavljanju monopolu građevinskih poduzeća. Svojim je polemikama i javnim djelovanjem klub pridonio unapređenju provedbe arhitektonskih natječaja, percepcije arhitekture u širem društvenom kontekstu, te se smatra jednim od stupova hrvatskoga moderniteta s početka XX. st. Zbog unutarnjih je razmirica postupno prestao djelovati.

inženjerska geodezija (također primijenjena geodezija), grana geodezije koja se bavi praktičnom primjenom geodetskih metoda u inženjerstvu, posebice u projektiranju i gradnji građevina, kontroli gradnje te određivanju pomaka i deformacija izgrađenih objekata. Neizostavni je dio gradnje bilo kojeg manjeg ili većeg građevnog ili infrastrukturnog objekta, kako u niskogradnji tako i u visokogradnji.

Posebna važnost inženjerske geodezije dolazi do izražaja u niskogradnji – pri gradnji prometnica, mostova, vijadukata, tunela, ali i u gradnji hidrotehničkih objekata (brane) te gradnji linijskih objekata (naftovodi, dalekovodi, plinovodi, vrelovodi). Najčešće obuhvaća: geodetske radove izmjere terena i izradbe geodetskih podloga (kartiranje) koji čine osnovu za početak projektiranja. Slijede dopunska mjerenja terena za izradbu detaljnijih projekata i same gradnje, iskolčenje svih vrsta objekata niskogradnje i visokogradnje, kontrolu dimenzija građevine tijekom gradnje i nakon njezina završetka, te kod nekih objekata niskogradnje, nadzor nad pomacima i deformacijama građevine tijekom njezine eksploatacije. Mjere se, iskolčuju i prate lokalni i regionalni geometrijski povezani fenomeni s posebnim fokusom na kvalitetu mjernih podataka, senzore i sustave koji se rabe za njihovo prikupljanje te referentne okvire i sustave.

Glavna je zadaća idejnoga projekta neke građevine određivanje njezina položaja u prostoru. Prije se to obavljalo izravno na terenu, a danas se izvodi na kvalitetnoj geodetskoj podlozi – kartama i planovima pripremljenima s pomoću tahimetrije ili uz pomoć snimaka dobivenih iz zraka (→ fotogrametrija). Nakon odabira najpovoljnijeg položaja objekta slijede detaljnija geodetska istraživanja i izmjera za izradbu glavnoga projekta te iskolčenja i dopunska mjerenja neophodna za početak gradnje.

Na osnovi izmjere (mjerenja ili opažanja) karakterističnih točaka na terenu, te njima pridodanih odgovarajućih koordinata, postojeće stvarno stanje prikazuje se na planovima i kartama, na tzv. geodetskim podlogama. Njima se projektanti služe za izradbu svih razina projektiranja budućih objekata, od idejnoga preko glavnoga pa sve do izvedbenoga projekta. Nakon izradbe geodetske podloge zadatak je inženjerske geodezije da projektirani objekt s geodetske podloge prenese na teren. To se čini postupkom iskolčenja, tako da se obilježe karakteristične točke objekta u položajnome i visinskome smislu. Najprije se iskolčuju glavne osi građevine (čime se definiraju njezin opći položaj i orijentacija) koje su osnova za njezino detaljno iskolčenje. Pri izmjeri geodetska se osnova prilagođava terenu, a geodetska osnova za iskolčenje prilagođava se objektu građenja. Mreža geodetskih točaka treba biti projektirana tako da zahvaća cijelo gradilište. Njezina položajna točnost, prema uobičajenoj praksi, trebala bi biti dva puta veća od položajne točnosti točaka koje definiraju objekt. Na svakom gradilištu mora biti uspostavljena i visinska geodetska osnova kojom se određuju visinski odnosi pri gradnji objekata.

Geodetsku osnovu čine sve trajno stabilizirane geodetske točke, položajno i visinski određene sa zadanom točnošću. Geodetska osnova može biti samostalna, ali i priključena na zemaljsku triangotrilateracijsku, odnosno nivelmansku mrežu. Samostalne (slobodne) mreže, kao geodetske osnove, uspostavljaju se za gradnju objekata na manjem području ili ondje gdje je potrebno ostvariti visoku preciznost i točnost pri prijenosu projektiranih elemenata na teren (npr. pri gradnji tunela, mostova i brana). One svojim oblikom, preciznošću i točnošću kojom se mjere jamče traženu visoku točnost. Za velike kompleksne građevine, koje se protežu na velikim prostorima, gdje je potrebno međusobno povezati niz objekata i ostvariti njihovo pravilno funkcioniranje, postavlja se geodetska osnova (geodetska mreža za posebne namjene) koja će u pogledu točnosti udovoljiti zahtjevima kao i samostalne mreže, ali će se zbog orijentacije i pravilnog međusobnog geografskog položaja svih objekata priključiti na triangotrilateracijsku i nivelmansku mrežu.







Geodetske osnove za potrebe inženjerske geodezije mogu se uspostavljati klasičnim, terestričkim geodetskim metodama (trilateracijom, triangulacijom, presjekom pravaca itd.). One se nazivaju 2D mreže. No, uspostavljaju se i prostorne, 3D mreže, kod kojih se u odnosu na jedinstveni koordinatni sustav istodobno određuju sve tri koordinate (E, N, H). Osim klasičnim metodama, to se postiže i uporabom globalnih navigacijskih satelitskih sustava (GNSS). Prigodom uspostave geodetskih mreža za posebne namjene, ako je moguće, poželjno je kombinirati klasične i satelitske metode.

Postupci pri izmjeri, odnosno iskolčenju terena su obično standardizirani i ovisno o namjeni izmjere propisani različitim pravilnicima ili naputcima. U inženjerskoj geodeziji oni nisu propisani jer su zahtjevi koji se postavljaju prigodom projektiranja i gradnje različitih građevnih objekata međusobno različiti. Pokazalo se da ipak postoje neki zajednički metodološki elementi koji se pojavljuju u svim geodetskim projektima. To su: odabir točaka koje definiraju objekt ili prirodnu površinu, razlikovanje područja koordinata i područja opažanja, te definiranje referentnoga koordinatnog sustava.

Odabir točaka koje definiraju objekt ili prirodnu površinu. Površina zemljišta ili građevni objekt prikazuju se nizom diskretnih točaka, koje s pomoću geodetskih mjerenja dobivaju svoje koordinatne točke. Danas se, zahvaljujući razvoju tehnologije, objekt može definirati u cjelini primjenom najsuvremenijih geodetskih instrumenata, senzora i sustava (skeneri, fotogrametrijske metode te daljinska istraživanja). Njihovom se primjenom projekt odmiče iz područja diskretnih karakterističnih točaka u područje površine, tj. dobivanja modela.

Razlika između područja koordinata i područja opažanja. Treba razlikovati područje izmjere (opažanja ili mjerenja) i područje koordinata, a kretanje među njima treba biti moguće u oba smjera bez gubitka informacija. To je posebice važno u inženjerskoj geodeziji jer se pri izmjeri određuju koordinate točaka iz mjerenja (opažanja), a pri iskolčenju računaju se mjerni podatci (elementi iskolčenja – kut, dužina) iz koordinata točaka. Oba načina moraju rezultirati kompatibilnim rezultatima.

Definiranje referentnog koordinatnog sustava. Terenski dio posla započinje uspostavom geodetske osnove (geodetske mreže, poligonskog vlaka, GNSS mreže točaka i sl.) na koju se oslanjaju svi budući radovi. Određuje se jasno i jednoznačno definiran referentni koordinatni sustav, na temelju kojega se računaju sve koordinate točaka. Zahvaljujući jasno definiranomu referentnom koordinatnom sustavu, građevinski radovi mogu istodobno krenuti s različitih točaka, što skraćuje vrijeme gradnje građevine (npr. tunela ili mostova).







Tijekom gradnje građevine, a napose nakon njezina završetka, geodetskom se izmjerom utvrđuje je li objekt izgrađen u skladu s glavnim projektom. Pomaci i deformacije kod pojedinih objekata (brane, mostovi, vijadukti i sl.) mjere se prije uporabe ili puštanja u promet, a često se kontinuirano prate tijekom eksploatacije građevine radi utvrđivnja stanja konstrukcije. Provjeravaju se i nova, teorijska rješenja pa se zakonitosti ponašanja konstrukcija prate i u znanstvene svrhe. Pomaci i deformacije mjere se različitim geodetskim i fizikalnim metodama, a obradba podataka obavlja se različitim modelima deformacijske analize.







Geodetske osnove za određivanje (mjerenje) pomaka i deformacija objekata sastoje se od dvije vrste točaka: osnovnih ili referentnih točaka i kontrolnih točaka koje se nalaze na objektu koji se opaža. Obje vrste točaka čine jednu nedjeljivu cjelinu. Različitim modelima deformacijske analize se prvo utvrđuje stabilnost referentne mreže. Ako se utvrdi nestabilnost neke točke referentne mreže, ona se izbacuje iz analize te se postupak učestalo ponavlja dok se iz mreže ne izbace sve nestabilne točke. Nakon toga slijedi utvrđivanje stabilnosti (odn. nestabilnosti) kontrolnih točaka na objektu. Na kraju se iznose zaključci i interpretacija o nestabilnim točkama na kojima je došlo do određenih pomaka.

Praćenje pomaka se u inženjerskoj geodeziji uvijek temeljilo na modeliranju i pravilnom rukovanju mjernim nesigurnostima. Sve stroži zahtjevi u pogledu vremena prikupljanja i točnosti zahtijevaju nove senzore i sustave te nove metode. Takvi su senzori i sustavi dostupni, ali metode i modele nesigurnosti tek treba razviti. U inženjerskoj geodeziji rabe se i mnoge terestričke i satelitske metode pri mjerenju i izračunavanju masa zemljanih radova, iskopa ili nasipa različitim geodetskim metodama, a danas sve češće i primjenom bespilotnih letjelica i lidarskih tehnika.







Obrazovanje

Inženjerska geodezija nije odmah bila posebno područje geodezije, nego se spontano razvijala u interakciji s ostalim tehničkim strukama zadovoljavajući njihove zahtjeve, ali koristeći se pritom ne samo svim spoznajama iz geodetske znanosti nego i novim informatičkim, instrumentalnim i drugim suvremenim tehnologijama. Razvojem građevinarstva, odnosno gradnjom velikih i kompleksnih objekata pri izvođenju kojih se često zahtijevala visoka preciznost (mostovi, tuneli, brane itd.) javila se potreba obavljanja specifičnih geodetskih radova. Stoga se iz opće geodezije izdvojila posebna grana – inženjerska geodezija.

Na Geodetskom i melioracijskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu akademske godine 1948/49. uveden je kolegij Geodezija u inženjerskim radovima (→ Mate Janković) koji se i danas predaje na Agronomskome, Građevinskome i Šumarskome fakultetu. Ubrzo nakon osnutka samostalnog → Geodetskog fakulteta uveden je 1966/67. kolegij Inženjerska geodezija. Nastava iz tog kolegija bila je usmjerena na davanje teorijskih i praktičnih osnova iz geodezije neophodnih u realizaciji inženjerskih projekata. Nakon većih promjena u nastavnom planu i programu studija geodezije 1994., uz istoimeni kolegij, inženjerska geodezija postala je jedno od tri usmjerenja na posljednjoj godini studija. Od 2000/01. naziv kolegija Inženjerska geodezija dopunjen je, stoga se kolegij zvao Inženjerska geodezija i upravljanje prostornim informacijama.

Danas se u Zavodu za primijenjenu geodeziju Fakulteta ističu Ante Marendić i Rinaldo Paar. A. Marendić bavi se istraživanjima i mogućnostima primjene geodetskih mjernih sustava u praćenju pomaka i deformacija građevina, poglavito u određivanju dinamičkih pomaka povećanjem frekvencije mjerenja robotiziranih mjernih stanica. R. Paar razvija nove modele evidencije autocesta te gospodarenja autocestama i pripadajućim objektima u svrhu objektivne ocjene stanja objekata, primjenom kojih bi se održavanje nastojalo učiniti preventivnim, a ne reaktivnim. Zajedno Paar i Marendić razvijaju model za određivanje visokofrekventnih dinamičkih pomaka primjenom najnaprednijih geodetskih robotskih totalnih stanica potpomognutih slikovnim senzorima, tzv. IATS-a (engl. Image Assisted Total Station), uz razvoj vlastitih prototipova. Na Fakultetu se znanja iz inženjerske geodezije prenose putem kolegija Inženjerska geodetska osnova, Inženjerska geodezija, Inženjerska geodezija u graditeljstvu, Pomaci i deformacije, Geodetske mreže posebnih namjena i Industrijska izmjera. Nastavni predmet Primijenjena geodezija predaje se u svim geodetskim školama u Hrvatskoj.

Istaknuti su stručnjaci gospodarstvenici iz područja inženjerske geodezije Dragan Furić i Borna Gradečak. Inženjer Furić bio je dugogodišnji djelatnik poduzeća Viadukt i ING-geo, a u posljednje je doba nadzorni inženjer na većem broju mostova, tunela i drugih objekata niskogradnje u RH. Inženjer Gradečak zaposlen je u → Institutu građevinarstva Hrvatske te je više od 20 godina nadzorni inženjer na većem broju objekata niskogradnje u Hrvatskoj, među kojima i Pelješkoga mosta.

Povijest udruživanja geodetskih inženjera započela je 2. ožujka 1878., kada je skupina od 35 hrvatskih stručnjaka osnovala Klub inžinira i arhitekta, preteču današnjega Hrvatskoga inženjerskog saveza. Poslije je geodetske inženjere okupljao, Savez geodetskih inženjera i geometara Hrvatske, a danas ih okuplja → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije. Mnogobrojna poduzeća danas zapošljavaju geodetske inženjere, primjerice Inženjerski projektni zavod, Geoprojekt (osnovan 1962) i → Zavod za fotogrametriju.

Kapović, Zdravko (Opuzen, 1. IV. 1948), geodet, stručnjak za geodetske radove u niskogradnji te određivanje pomaka i deformacija građevnih objekata.

Na Geodetskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1974. i doktorirao 1993. disertacijom Prilog određivanju i analizi pomaka deformacija mostova s posebnim osvrtom na temperaturne utjecaje (mentor Z. Narobe). Kao stručni suradnik radio je 1974–77. u Zavodu za katastar i geodetske poslove grada Zagreba. Od 1977. bio je zaposlen na Geodetskome fakultetu gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 2003. Predavao je kolegije Uvod u geodeziju, Inženjerska geodezija, Pomaci i deformacije, Geodetski nadzor i kontrola objekata niskogradnje te Organizacija geodetskih radova. Bio je voditelj Zavoda za inženjersku geodeziju (1995–2001) i studija Inženjerska geodezija (1997–2001), te dekan Fakulteta (2003–07). Umirovljen je 2013. Predavao je i na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Znanstveno i stručno bavio se istraživanjima vezanima uz projektiranje, gradnju i eksploataciju velikih infrastrukturnih građevnih objekata. Kao dugogodišnji suradnik → Instituta građevinarstva Hrvatske, Građevinskoga fakulteta u Zagrebu i Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije sudjelovao je u više od 900 znanstveno-stručnih studija vezanih uz ispitivanje konstrukcija, posebice mostova, te bio voditelj više znanstvenih i znanstveno-stručnih projekata. Uz mnoštvo objavljenih radova, skripta i uredničkih knjiga, autor je sveučilišnog udžbenika Geodezija u niskogradnji (2010). Bio je predsjednik → Hrvatskog geodetskog društva 1996–2004., koje mu je 2016. dodijelilo Nagradu za životno djelo. Od 2014. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Jugomont, građevinsko poduzeće osnovano 1955. u Zagrebu, s pogonima na Horvaćanskoj cesti. Bio je pionir i nositelj razvoja punomontažne izgradnje stanova i industrijalizacije građevinarstva u nas.







Nastao je izdvajanjem građevinskog odjela montažnih i polumontažnih kuća iz poduzeća Izolit, koje je potkraj 1940-ih osnovao Narodni odbor grada Zagreba. Osnovni su proizvodi Izolita bili lake građevinske ploče od drvne vune i cementa drvolit te laki beton i montažni elementi stambenih zgrada. Poduzeće Izolit razvilo je 1953. i na Zagrebačkom velesajmu izložilo prototip montažne kuće od domaćih materijala. Izdvajanje poduzeća potaknuo je Miroslav Helebrant, koji je 1953. patentirao montažni sustav stambene gradnje, zasnovan na zidnim panelima (100 cm × 275 cm × 12 cm, masa 400 kg) u vidu armiranobetonskih okvira s drvolit pločama kao ispunom.

Na osnovi Helebrantova patenta razvijen je prvi Jugomontov sustav (Jugomont-L, laki ili početni sustav), kojim je 1955–58. poduzeće podignulo znatan broj stambenih dvokatnica (u Folnegovićevu naselju), prizemnih zgrada (na Livadarskom putu) i jednokatnih zgrada (na Šestinskom dolu) u Zagrebu, ukupno 145 objekata. Početni je sustav zamijenjen u osnovi nepromijenjenim sustavom Ju-59, no poboljšanih pojedinih odlika. Tim je sustavom 1959–60. izgrađeno 48 zgrada s 369 stanova na Krugama (naselje Nove Kruge), u Kušlanovoj ulici i Cvjetnom naselju u Zagrebu. Prednost tih sustava bila je punomontažnost, pa su stanovi odmah nakon dovršetka radova bili useljivi, a usto jeftiniji od onih tradicionalne gradnje.







S obzirom na mnogobrojne nedostatke sustava Jugomont-L i Ju-59 (skupoća, potreba žbukanja zidnih panela nakon montaže, zvučna i toplinska izolacija), njih su zamijenili Jugomontovi novi, univerzalni sustavi Ju-60 i Ju-61, koje su razvili → Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović; karakterističan izmaknuti tlocrt zgrada osmislio je → Đuro Mirković. Konstruktivni elementi bili su zidni i stropni paneli, stupovi i stubišni elementi, a nekonstruktivni prozorski i fasadni elementi, pregradni zidovi i sl. Fasadne elemente činile su drvene konstrukcije s ugrađenim prozorima i parapetima obloženima limom (otud naziv »limenke« za te zgrade). Tlocrt sustava Ju-60 činile su modularne prostorije jednakih izmjera (4 m × 4 m). Zgrade su bile visoke do četiri etaže. Do kraja 1960. je sustavom Ju-60 izgrađeno 627 stanova u Remetinečkom gaju i Folnegovićevu naselju. Prve »limenke« građene sustavom Ju-61 podignute su u zagrebačkom naselju Borongaju, a zatim i u Remetinečkom gaju, Folnegovićevu naselju, Zapruđu i Utrini. Taj je sustav imao izmijenjeni raster (3,60 m × 4,80 m), a povećana je i katnost na pet do osam etaža, u modificiranom obliku i više (zgrade u Novom Beogradu 1967‒71). U tom je razdoblju Jugomont imao približno 800 zaposlenih te gradio oko 800 do 1000 stanova na godinu. Usprkos nedostatcima kao što su monotoni, tipizirani izgled objekata, ograničene mogućnosti variranja unutarnjeg rasporeda prostorija te kratki vijek trajanja fasadnih panela, njegovi su ga montažni sustavi svrstali na vrh među poduzećima takva načina stanogradnje. Prema Jugomontovim licencama gradila su i poduzeća iz Srbije, BiH, Slovenije i Makedonije.



















Osim u višestambenoj izgradnji, Jugomont je od 1960-ih sudjelovao u izgradnji turističkih naselja montažno-demontažnih kućica od lakih elemenata bez uporabe mehanizacije. Prva takva naselja izgrađena su 1961. u uvali Čikatu na Lošinju, na Picalu i u Plavoj laguni u Poreču, a potom i u Vrsaru, Povilama, Selcu, Krku, Omišlju, Baškoj. Osim toga, Vinko Uhlik je 1967. izradio tipski projekt dječjeg vrtića Jugomont, prema kojem su izgrađeni vrtići na Borongaju, u Trnskom i Zapruđu u Zagrebu.







Jugomont se 1969. udružio sa zagrebačkim poduzećem Jugobeton u Jugomont-Jugobeton poduzeće za industrijsko građenje. Jugobeton je nastao nakon II. svj. rata nacionalizacijom remetinečkog poduzeća Hoyer Zorislava Franjetića, koje je od 1941. proizvodilo prednapete armiranobetonske gredice za montažnu gradnju prema licenci njemačkog inženjera Ewalda Hoyera. Zadržavši područje djelovanja Jugobetona, novo je poduzeće gradilo i u sustavu montažne skeletne konstrukcije, uglavnom industrijske i poslovne zgrade te objekte niskogradnje.

Posljednji je Jugomontov sustav višestambene izgradnje Ju-70 bio sustav teške montaže koji je omogućio izgradnju tornjeva sa 16 katova u Utrini u Zagrebu. Armiranobetonski zidni i stropni paneli mase do 1200 kg izrađivali su se u privremenom pogonu na gradilištu. Nastojanje proširenja Jugomontova asortimana izvedbenih oblika stanova i zgrada dovelo je do neisplativosti gradnje (npr. pri izgradnji zagrebačkog naselja Travnog u prvoj polovici 1970-ih), a time i poslovnih teškoća poduzeća. Stoga se 1976. Jugomont priključio zagrebačkoj → Industrogradnji.

Danas su mnogobrojne Jugomontove stambene zgrade, pejorativno zvane »limenke«, devastirane pojedinačnim zahvatima stanara na zamjeni dotrajalih dijelova fasada, no i dalje predstavljaju važne artefakte hrvatske tehničke baštine.

fotogrametrija, znanstvena disciplina i tehnika određivanja oblika, veličine ili položaja nekog objekta snimanjem, mjerenjem i interpretacijom fotografskih snimaka. Zasniva se na postupcima dobivanja pouzdanih kvantitativnih informacija o objektima i okolišu na temelju obradbe fotografskih slika ili snimaka drugim elektromagnetskim zračenjem, uz pomoć senzorskih sustava, odn. na činjenici kako snimka nastaje prema određenim geometrijskim i optičkim zakonitostima; poznavanjem tih zakonitosti moguće je na osnovi snimke djelomično ili u potpunosti rekonstruirati snimljeni objekt. Prema dispozicijama snimanja dijeli se na terestričku fotogrametriju (kamera se nalazi u čvrstoj vezi sa zemljom), aerofotogrametriju (kamera za snimanje nalazi se u zračnim letjelicama) i ekstraterestrijalnu fotogrametriju (kamera za snimanje nalazi se u svemirskim letjelicama i snima neke druge nebeske objekte, dijelove tih objekata te pojave).

Začetnikom fotogrametrije smatra se Aimé Laussedat (1819−1907) koji je 1851., koristeći se metodom švicarskog matematičara Johanna Heinricha Lamberta (1728−1777), iz dvije fotografije rekonstruirao snimljeni objekt. Metodu je nazvao metrofotografija (njem. Metrophotographie), a rezultat je godina istraživanja konstrukcija temeljenih na topografskom stolu i cameri obscuri. Pojam fotogrametrija prvi je u znanosti uporabio 1876. Wilhelm Jordan (1842−1899). Od 1883. matematičar Guido Hauck (1845−1905) objavio je niz članaka u kojima istražuje i analizira dvije projekcije (perspektive) na temeljima deskriptivne geometrije. Koristi se nazivom fotogrametrija (njem. Photogrammetrie) kao opće prihvaćenom odrednicom. Prva knjiga (udžbenik) iz područja fotogrametrije jest Die Photogrammetrie oder Bildmeßkunst (Weimar, 1889., C. Koppe), slijedila je Die Photographie im Dienste des Ingenieurs (Beč, 1891., F. Steiner), a već 1897. u Križevcima je tiskana knjiga Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije koju je na hrvatskom jeziku napisao → Franjo Kružić. Godine 1901. Carl Pulfrich (1858−1927) konstruirao je prvi stereokomparator, uređaj za mjerenje slikovnih koordinata. Analitički stereoinstrumenti i sustavi (SD3000 Leica, P-Series Planicomp Zeiss i dr.), razvijani sve do pojave digitalnih fotogrametrijskih radnih stanica, temelje se konstrukcijski na istim principima. Danas je trodimenzionalna fotogrametrijska izmjera, posebice u svrhu aerotriangulacije ili izradbe digitalnih modela reljefa, gotovo u potpunosti automatizirana postupcima automatskih slikovnih korelacija, što obuhvaća prepoznavanje i mjerenje ključnih točaka detalja na svim snimkama na kojima se taj detalj preslikao. Uspješnoj interpretaciji pojedinih objekata na fotografiji i njihovoj fotogrametrijskoj izmjeri sve više pridonosi uporaba umjetne inteligencije, čime se drastično smanjuje dugotrajan posao subjektivne stereoskopske interpretacije i izmjere.

Razvoj fotogrametrije u Hrvatskoj

Do II. svj. rata primjena fotogrametrije u Hrvatskoj bila je ograničena te su je u većoj mjeri provodila vojna tijela. Primjerice, zračno snimanje (aerosnimanje) širega područja grada Zagreba izveo je 1. vazduhoplovni puk iz Novog Sada po narudžbi grada Zagreba za potrebe izradbe generalnog regulacijskog plana. Snimalo se s visine od 3000 m i izrađeni su fotomozaici u približnom mjerilu 1 : 10 000 (napravljeno ih je deset, kaširani su na kartonu u tri dijela, nekoliko kosih snimki i foto-mozaik nalaze se u Muzeju grada Zagreba). Hidroplanska komanda Kraljevine Jugoslavije snimila je 1934−37. jadransku obalu i otoke (snimke se čuvaju u Hrvatskom hidrografskom institutu). Pitanje uvođenja fotogrametrije u civilnu geodeziju u Hrvatskoj pokrenuo je → Stjepan Horvat, a početni su koraci osmišljeni i učinjeni na Geodetsko-kulturnotehničkom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, pa je 1941. na Katedri za primijenjenu geodeziju osnovan i Zavod za fotogrametriju, sa zadatkom razvijanja i uvođenja fotogrametrije u praksu. Nakon II. svj. rata nastavila se inicijativa na Fakultetu, osnovana je Katedra za fotogrametriju (1947) kojoj je šef bio → Franjo Braum koji je sa skromnom fotogrametrijskom opremom izvodio praktičnu nastavu iz fotogrametrije (Geodetska uprava NR Hrvatske ustupila je Zavodu aeroprojektor Multiplex i ogledalni stereoskop s mikrometrom, a Rudarski odjel fototeodolit TAN i stereokomparator Pulfricha, sve poduzeća Zeiss-Aerotopograph).

U poslijeratnim je godinama zbog nedostatka sredstava bila otežana nabava skupe fotogrametrijske opreme (automatskih stereoinstrumenata), nužne za praktično uvođenje fotogrametrije u geodetsku praksu. Prvi automatski stereoinstrumenti autografi A7 i A8 švicarskog poduzeća Wild nabavljeni su 1955. te su oba bila instalirana u suterenu zgrade Tehničkoga fakulteta. Služili su za već prije pripremljene zadatke kartiranja (topografska karta u mjerilu 1 : 10 000 i plan u mjerilu 1 : 2500 za projektiranje ceste kroz Plitvička jezera), za nastavnu i znanstvenu djelatnosti i obuku stručnjaka geodetske operative, izradbu topografskih karata u mjerilima 1 : 5000 i 1 : 10 000 sljevova Kupe–Korane, Cetine, Lonjskog polja, Zapadne pustinje u Egiptu. Reformom geodetske službe 1961. osnovani su poduzeće od posebnog društvenog interesa → Zavod za fotogrametriju u Zagrebu i zavodi za izmjeru zemljišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. Zavodi za izmjeru zemljišta u Zagrebu i Osijeku (→ Geodetski zavod, Osijek) su se u međuvremenu ugasili, dok uspješno poslovanje kao geodetski zavodi nastavljaju oni u Rijeci (→ Geodetski zavod, Rijeka) i Splitu (→ Geodetski zavod, Split) te uvode fotogrametrijske metode izmjere u svoje poslovanje, a danas rabe suvremene digitalne metode fotogrametrijske izmjere.







Osim topografsko-katastarskih planova većih gradova i naselja, 1960-ih započeli su sustavni radovi na izradbi Osnovne državne karte u mjerilu 1 : 5000 (isprva kombinirano s plošnim nivelmanom, potom isključivo fotogrametrijski). Na Geodetskome fakultetu u Zagrebu izvodili su se značajni radovi terestričkoga fotogrametrijskog snimanja spomenika kulture (grad Zagreb, Dubrovnik i Budva nakon katastrofalnog potresa u Crnogorskom primorju 1979), razvijena je analitička metoda inverzne fotogrametrije (budući objekti sjeverne tangente u Zagrebu), rabile su se prve satelitske snimke (Landsat-3). Sva aerosnimanja do 1970. obavljala je isključivo specijalizirana služba Geografskog instituta JNA, poslije Vojnogeografskog instituta iz Beograda (kamerama RC5a, RC8 i RC10 Wild), a te su godine ustrojene civilne službe aerosnimanja u Beogradu (Geopremer s kamerom RC8 Wild) i Ljubljani (Geodetski zavod SR Slovenije s kamerama RC8 Wild, RMK A i poslije LMK 21 Zeiss). Od tog se doba aerofilmovi arhiviraju u Geodetskoj upravi SRH i dostupni su korisnicima. Snimalo se u najrazličitijim mjerilima za potrebe izgradnje prometnica, arheologije, geologije, hidrografije, šumarstva, a najviše za geodetsku izmjeru (izradbu Osnovne državne karte i katastra).

Fotogrametrijska poduzeća su u svojim početcima rabila analogne stereoinstrumente, osim Geodetskoga zavoda u Rijeci koji se od samih početaka koristio analitičkim fotogrametrijskim stereoinstrumentom OMI AP-C/2. Već 1980. uporabom računala u fotogrametriji izvedena su prva, potpuno automatska, numerička kartiranja. Do pojave prvih operativnih, komercijalnih računalnih i grafičkih programa koji su se mogli rabiti za fotogrametrijske potrebe, razvijen je niz uglavnom interaktivnih programa kao što su programi za apsolutnu orijentaciju modela, računanje aerotriangulacije niza nezavisnih modela, transformacije, vektore pomaka, off-line kartiranje, računanje perspektive i dr. Od 1990-ih nabavljeno je više analitičkih stereoinstrumenata (BC3/Aviolyt poduzeća Leica 1991. na Geodetskome fakultetu, SD 3000 poduzeća Leica 1996. pri geodetskim zavodima u Rijeci i Splitu) i prvi digitalni fotogrametrijski sustavi (DVP, dar poduzeća Leica 1993. i ImageStation Z poduzeća Intergraph 1997. na Geodetskome fakultetu). Analogno kartiranje zamijenjeno je digitalnim, izrađene su prve digitalne ortofotokarte (1994), u okviru službene kartografije započela je izradba digitalne topografske karte u mjerilu 1 : 25 000 (1997), prvi digitalni model reljefa oznake DMR5 (od 1997) iz Osnovne državne karte u mjerilu 1 : 5000, a i nova karta u mjerilu 1 : 5000 izrađivala se digitalno pod imenom Hrvatska osnovna karta. Državna geodetska uprava 1992. pokrenula je projekt za obnovu i uređenje geodetskoga prostornog sustava i radila na propisima vezanima uz podatke o zemljištu (2002. donesen je model podataka CROTIS kojim se standardizira način prikupljanja i obradbe topografskih podataka) i njihove baze s ciljem uspostave jedinstvenoga geoinformacijskog sustava Hrvatske.

Nakon osamostaljenja RH strana fotogrametrijska poduzeća, koja su zapošljavala hrvatske stručnjake, iskoristila su povoljne uvjete za poslovanje i osnivala svoje pogone u Hrvatskoj. Tako je u Zagrebu švicarsko poduzeće Geofoto iz Lugana 1990. otvorilo ispostavu s analitičkim stereoinstrumentom SD 3000 Leica, preteču poduzeća → Geofoto, najvećega geodetskog poduzeća u Hrvatskoj. Njemačko poduzeće Bildmesstechnik iz Affalterbacha je 1992. osnovalo poduzeće Digital Aeroplan Croatia s analitičkim stereoinstrumentom Planicomp P2 poduzeća Zeiss. Od 1994., kada je zagrebački Geofoto izveo prva snimanja kamerom RC20 Leica, RH ima uspostavljen vlastiti sustav aerosnimanja. Nakon toga Geodetski zavod iz Osijeka proveo je snimanja kamerom RC8 Wild i od 2001. s RMK TOP 15 Zeiss. Od 1997. teritorij RH snima se iz zraka ciklički svake četiri godine (mjerilo snimanja je približno 1 : 20 000). Danas (2025) većina fotogrametrijskih poduzeća za kartiranje rabi digitalne fotogrametrijske radne stanice.

Nastavna, znanstvena i stručna djelatnost

Fotogrametrija se u Hrvatskoj prvotno razvijala na učilištima, primjerice na Gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima i prije 1897. U okviru Šumarske akademije osnovane 1898. ustrojen je 1908. poseban Geodetski tečaj koji je 1919. priključen novoosnovanoj Tehničkoj visokoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Godine 1920., prema Naučnim osnovama Geodetsko-inžinjerskog odjela Tehničke visoke škole, fotogrametrija se predavala kao kolegij druge godine studija. Na Katedri za primijenjenu geodeziju predavao ju je 1927–42. → Nikolaj Pavlovič Abakumov, a 1943−46., s prekidom akademske godine 1944/45., honorarno F. Braum. Osnivanjem Katedre za fotogrametriju 1947. i postavljanjem F. Brauma za njezina šefa (iste godine postavljen je i za predstojnika Zavoda za fotogrametriju) započeo je intenzivan razvoj fotogrametrije u Hrvatskoj. Podjelom Tehničkoga fakulteta 1956. nastao je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, te daljnjom podjelom 1962. samostalni → Geodetski fakultet u Zagrebu. Statutom iz 1975. ukinute su katedre te je Zavod za fotogrametriju postao jednom od osnovnih znanstveno-nastavnih organizacijskih jedinica Fakulteta, a nastavnici su uz F. Brauma bili i → Vjekoslav Donassy, Krunoslav Šmit, Jonatan Pleško i Teodor Fiedler. Godine 2006. ukinut je Zavod za fotogrametriju, a danas (2025) se fotogrametrija predaje u okviru niza kolegija (Fotogrametrija, Daljinska istraživanja, Izmjera snimki, Blizupredmetna fotogrametrija) na novoj Katedri za fotogrametriju i daljinska istraživanja dok se stručni i znanstveni projekti izvode pri Zavodu za kartografiju i fotogrametriju.

Godine 1910. Eduard Doležal (1862−1955) osnovao je Međunarodno fotogrametrijsko društvo (danas engl. International Society for Photogrammetry and Remote Sensing; ISPRS) i 1913. organizirao I. kongres društva u Beču. Do osamostaljenja Hrvatske hrvatski su fotogrametri sudjelovali u radu ISPRS-a preko Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije. Godine 1996. osnovana je Sekcija za fotogrametriju i daljinska istraživanja → Hrvatskoga geodetskog društva i iste je godine na XVIII. kongresu u Beču Hrvatska primljena u članstvo ISPRS-a. Godine 2003. Sekcija je u Zagrebu organizirala radni skup ISPRS WG VI/3 pod nazivom Geoinformation for practice s više od 500 sudionika iz 26 zemalja.

U Šibeniku je 1978. održan Peti internacionalni simpozij za fotogrametriju primijenjenu u arhitekturi i zaštiti spomenika kulture u organizaciji Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Savjet za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju JAZU-a (danas Znanstveno vijeće za daljinska istraživanja HAZU-a) osnovan je 1979. a osim geodeta (fotogrametara) okuplja stručnjake iz područja arheologije i povijesnog nasljeđa, geofizike, geografije, geologije, hidrometeorologije, hidrotehnike, inženjerskog projektiranja, oceanografije, pedologije, poljoprivrede, prostornog planiranja, šumarstva i zaštite okoliša. U povodu objave pretiska knjige F. Kružića iz 1897., Vijeće je 1998. u Zagrebu organiziralo međunarodni znanstveni skup pod nazivom Sto godina fotogrametrije u Hrvatskoj.

Šmidihen, Edo (Celje, Slovenija, 25. X. 1930 – Zagreb, 13. IX. 2015), arhitekt, autor niza javnih zgrada i stručnjak za arhitektonske konstrukcije i fiziku zgrada.

Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet – AGGF, od 1962. → Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1981. disertacijom Prilog primjeni teorije zvučnog gušenja dvostrukih pregradnih zidova (mentor B. Somek). Stručno se usavršavao u Bouwcentrumu u Rotterdamu (1964–65). Tijekom studiranja i neposredno nakon završetka studija radio je u biroima Vitić i Novak te u Zavodu za građevne konstrukcije AGGF-a. Na Fakultetu je kao asistent radio od 1958., bio je docent od 1972., a redoviti profesor od 1987; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Arhitektonske konstrukcije i fizika zgrada I–IV, Arhitektonska akustika i Završni rad. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonske konstrukcije (1985–87) i Zavoda za zgradarstvo (1974–83., 1986–99), voditelj Studija više spreme (1986–88), jedan od pokretača i voditelj → Studija dizajna pri Arhitektonskome fakultetu (1989–98), te prodekan (1972–76., 1979–81) i dekan Fakulteta (1981–85).

Od 1958. do 1982. projektirao je znatan broj školskih zgrada, zgrada javne namjene i stambenih zgrada. Među izvedenim radovima ističu se Muzej narodne revolucije u Sarajevu (1960–62., s B. Magašem), osnovne škole u Trnskom i Zapruđu (1963–69., s R. Nikšićem) te u Klaki (1968–69., s A. Dragomanovićem i R. Nikšićem) u Zagrebu, opskrbni centar Trnsko u Zagrebu (1967–69), stambeni tornjevi u Zenici (1971–73), Matematička gimnazija u Zagrebu (1972–74., s R. Nikšićem i O. Vujović). Prvonagrađeni su mu natječajni radovi (s A. Dragomanovićem i R. Nikšićem) Dom Radiotelevizije Zagreb (1963), Robna kuća VA-MA u Varaždinu (1968), Arhitektonsko-urbanističko rješenje zapadnog ulaza u grad Zagreb (1970). U znanstvenom smislu bavio se područjem arhitektonskih konstrukcija i napose fizikom zgrada, arhitektonskom akustikom i zaštitom od buke. Autor je knjige Zvučna izolacija dvostrukih pregradnih zidova (1983) te urednik monografije Studij dizajna u Zagrebu (1996). Bio je glavni tajnik (1966–68) i predsjednik (1968–72) Saveza arhitekata Hrvatske (danas → Udruženje hrvatskih arhitekata) te glavni tajnik → Društva arhitekata grada Zagreba (1962–66). Od 2002. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je više nagrada »Viktor Kovačić« (1963., 1972., za životno djelo 2010).













Vrkljan, Zvonimir (Vukovar, 26. VII. 1902 – Zagreb, 8. II. 1999), arhitekt, projektant javnih i stambenih zgrada, doajen visokoškolske nastave građevnih konstrukcija.

Diplomirao je 1924. na Arhitektonskom odjelu Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon diplome bio je asistent na Tehničkoj visokoj školi (od 1926. → Tehnički fakultet; sv. 4), te studijski boravio u Rimu i Firenci 1925–26. Naslijedivši → Karla Gentzkowa, od 1928. je honorarno predavao kolegij Građevne konstrukcije studentima Tehničkoga fakulteta, gdje je od 1930. radio kao docent, a od 1948. kao redoviti profesor; umirovljen je 1972. Bio je predstojnik Katedre, odn. Zavoda za građevne konstrukcije pri Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (1937–72), starješina Građevinskog odsjeka (1946–47), dekan (1953–54) i prodekan (1954–56) Tehničkoga fakulteta, dekan (1956–57) i prodekan (1957–59) Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta, te prodekan Arhitektonskoga fakulteta (1964–66).

Uz to se kao vrstan praktičar bavio arhitektonskim projektiranjem, radio je u arhitektonskom atelijeru → Ignjata Fischera 1926–31., a 1931–41. obavljao je samostalnu praksu kao ovlašteni arhitekt te sudjelovao na mnogobrojnim natječajima za javne zgrade (zajedno s B. Auerom, Z. i S. Dumengjić). Njegov arhitektonski izričaj obilježava funkcionalnost i suzdržana izražajnost zasnovana na tehničkoj osmišljenosti konstrukcije i detalja. Projektirao je poglavito zgrade za obrazovanje po kojima je osobito zapažen: Trgovačku akademiju na Trgu Petra Krešimira IV. (1931–35; danas Ministarstvo obrane), kompleks zgrada Veterinarskoga fakulteta u Heinzelovoj ulici u Zagrebu (1936–62), te Žensku gimnaziju sestara milosrdnica na Savskoj cesti (1937–40; danas Učiteljski fakultet i XI. gimnazija). U Zagrebu je realizirao i niz stambenih zgrada: u Vlaškoj 76 (1930), Novakovoj 7 (1933–34), Bauerovoj 12–14 (1937–39), ulici Pod zidom 5 (1937–39) te uglovnice Kvaternikovu trg 12–Šubićeva (1939–40) i Bauerova 21–Brešćenskoga (1940–42). S B. Krstulovićem u Podgorici je izveo katoličku crkvu Presvetoga Srca Isusova (1963–69).







Bio je suradnik Opće, Likovne i Tehničke enciklopedije LZ-a. Pisao je priloge o povijesti Arhitektonskoga fakulteta i njegovim profesorima te ih sabrao u knjizi Sjećanja (1995); autor je udžbenika Građevne konstrukcije I i II (1946. i 1962) te Oprema građevnih nacrta (1964). Bio je predsjednik Zagrebačke inženjerske komore (1940–41), sekcije arhitekata Društva inženjera i arhitekata (1940–45) te dugogodišnji suradnik Republičke komisije za standardizaciju. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1969) i »Vladimir Nazor« (1977). Bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU) od 1988.

gips (sadra), mineral, kalcijev sulfat dihidrat (CaSO₄ · 2H₂O), odn. kemogena (evaporitna) sedimentna stijena (sadrenac) nastala isparivanjem vode u jezerima i zatvorenim morskim bazenima; vezivo i građevinski materijal pogodan za izvedbu građevinskih radova i ukrasa u građevinarstvu, te izradbu modela i odljevaka u kiparstvu. Najčešće se pod nazivom gips podrazumijeva pečeni gips kao vezivni materijal, dok se u ležištima kao mineralna sirovina nalazi sirovi gips.

Gips se često nalazi uz kamenu sol, a nastao je u raznim geološkim razdobljima i epohama (permu, eocenu i miocenu). Osim kao kemijski talog (sediment) iz morske vode kao produkt evaporacije, nastaje i pri oksidaciji sulfidnih ležišta ili kao eflorescencija nekih tala. Pojavljuje se u bezbojnim monoklinskim kristalima, može biti mliječnobijel, a od primjesa i siv, žućkast, crvenkast, modar, zelenkast ili smeđ. Rasprostranjen je u zrnastim, listićavim i vlaknastim agregatima. Zrnasti bijeli agregati zovu se alabaster, a tankopločasti i prozirni Marijino (Gospino) staklo. Male je tvrdoće i čvrstoće. Za potrebe građevinarstva uglavnom se dobiva pečenjem na temperaturi od 120 do 170°C u visokim ili rotacijskim pećima (štukaturni, električarski gips). Pečenjem gipsa na temperaturi od 1000°C nastaje hidraulično vezivo (estrih gips). Pečenjem gips gubi vodu, ali ju lako prima i zatim ponovno očvrsne. Pržen na višim temperaturama obično veže sporije, ali čvršće. Pečeni gips melje se u fini prah i takav se nalazi na tržištu.







Rabi se za izradbu morta ili kao dodatak mortu (regulira brzinu vezanja), za izradbu štukatura (brzovezno sredstvo za izradbu i učvršćivanje profiliranih elemenata), kalupa i modela (modelarski gips), za dekorativne radove (alabaster), kao hidraulično vezivo (estrih gips), za izradbu gipsanih i gipsanokartonskih ploča. Gipsane ploče proizvode se od smjese gipsa, vode, sitne granulacije kamena vulkanskoga podrijetla i staklenih vlakana, čime se osigurava dostatna čvrstoća, ali i fleksibilnost ploča. Za različite namjene rabe se razni tipovi ploča, koje se razlikuju po jezgri, dodatcima jezgri i vrsti površine. Gipsanokartonske ploče (razgovorno tzv. knauf ploče, po najpoznatijem proizvođaču) sastoje se od gipsane jezgre koja je sa svake strane obložena specijalnim kartonom visoke mehaničke otpornosti. Uzdužni su rubovi istanjeni kako bi obradba spojeva bila jednostavnija i kvalitetnije izvedena. Razmjerno su male mase, dobar toplinski i zvučni izolator, negorive, savitljive i lako obradive, jednostavne za montažu na drvenim i metalnim potkonstrukcijama te dobra podloga za soboslikarske radove i sve vrste obloga (npr. keramika). Primjenjuju se za unutarnje zidne sustave (zidne obloge i razdjelni nenosivi zidovi), unutarnje stropne sustave (stropne obloge, spušteni stropovi), suhe podove. Razlikuju se obične ploče, protupožarne ploče, ploče postojane na vlagu, ploče s kaširanom stražnjom stranom (npr. aluminijskom folijom), ploče s perforiranom površinom ili površinom s prorezima (apsorbiraju zvuk), višeslojne ploče s integriranim termoizolacijskim slojem i dr. Proizvode se u raznim dužinama (1500−3000 mm), širinama (600−1250 mm) i debljinama (9,5−25 mm) te izvedbama rubnih završetaka.

Znatne količine prirodnoga gipsa rabe se u tvornicama cementa kao dodatak → cementu za usporavanje reakcije hidratacije, jer bi inače prebrzo vezao i ta bi nagla reakcija bila nepovoljna za većinu namjena cementa. Gips se rabi i u većem broju industrijskih proizvoda (farmacija, medicina, proizvodnja šećera, gnojiva, boja, gume, papira i dr.), poljoprivredi i dr.

Mnogobrojna su velika evaporitna nalazišta gipsa u SAD-u, Kanadi, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Španjolskoj, Indiji i dr. Gips se tisućama godina rabio u građevinarstvu i arhitekturi. Egipćani su se u XXVI. st. pr. Kr. koristili gipsanim blokovima i žbukom u izgradnji Keopsove piramide. Neke od tih konstrukcija, uključujući zidove ukrašene muralima od toniranoga gipsa, još uvijek su netaknute i vidljive. Daljnji dokazi o povijesnoj uporabi gipsa uključuju njegovu ugradnju u palaču kralja Minosa u Knososu na Kreti koja je izgrađena oko 1900. pr. Kr., te korištenje alabastera u kiparstvu tijekom srednjega vijeka. U kasnim 1700-ima francuski kemičar Antoine Lavoisier (1743−1794) analizirao je kemijski sastav gipsa. Njegov rad i daljnja istraživanja, zajedno s otkrićem i iskopavanjem golemih rezervi gipsa u blizini Pariza, doveli su do masovne uporabe tzv. pariškoga gipsa kao građevnog materijala. Žbuka od pariškoga gipsa, odn. sirovoga gipsa koji je kemijski izmijenjen toplinom kako bi se uklonio velik dio vode sadržane u molekuli gipsa, a zatim hidratiziran kako bi se mogao rabiti kao materijal za žbukanje, održiv je proizvod i danas. Preteču moderne gipsanokartonske ploče, kompozitni materijal koji je napravljen od slojeva tankoga gipsa postavljenog između četiri sloja vunenoga filcanog papira, patentirao je 1894. Augustine Sackett (1841−1914).

Eksploatacija i proizvodnja gipsa u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su mnogobrojna ležišta gipsanih naslaga. Najveća i najpoznatija nalaze se u Samoborskome gorju, na području gornjega toka Une (Srb), između Kaldrme i Tiškovca u Lici, sjeverno i južno od Knina, u Petrovu polju kraj Drniša, u okolici Sinja i na otoku Visu. Osim nabrojenih ležišta zabilježena su i manja ležišta gipsa na Medvednici, južnom obodu Petrove gore i na Banovini, u dolini Zrmanje, na Vrličkome polju, te po jedno u podnožju Psunja, u Konavlima i na otoku Velikoj Palagruži. Gips jedna je od najranije eksploatiranih nekovina u našim krajevima, a najprije se otkopavao u Samoborskome gorju, Petrovu polju, na Visu te u Uzdolju južno od Knina i nedaleko od Sinja.

Otkopavanje gipsa u Rudama kraj Samobora započelo je početkom XIX. st. U početku se vadio uz željezne i bakrove rude, jer se probijanjem rovova prolazilo i kroz gipsane naslage. Poslije se rudario isključivo gips, povremeno sa zamjetnom proizvodnjom, i nakon II. svj. rata. Zabilježeno je kako se gips eksploatirao 1822 (uz bakar u rovovima Sv. Antun i Sv. Trojstvo), potom 1833., 1850 (59,6 t), 1856 (106 t). U početku se na godinu proizvodilo nekoliko desetaka tona gipsa, a nakon otvaranja tvornice cementa u Podsusedu (→ Tvornica cementa Sloboda) i 6000 tona. Gips iz Ruda rabile su i cementara u Trbovlju te tvornica Monter u Zagrebu. Sredinom 1945. otvoren je rov Praunsberger, a potom je gips otkopavalo poduzeće Trudbenik iz Samobora u predjelu Palačnika te u rovu otvorenom poviše nekadašnjeg rudnika bakrovih ruda. Posljednji podatak o proizvodnji gipsa u Rudama potječe iz 1956., kada su proizvedene 2474 t, a nakon toga se rudnik više ne spominje. Od 1905. radila je u Samoboru Samoborska tvornica sadre koja je većinu svojih potreba podmirivala iz rova Siegel u Braslovlju.

U okolici Drniša (sela Kljake i Tepljuh) i Sinja (Suhač, Karakašica, Glavice i Lučane) gips se počeo otkopavati 1905−06. za potrebe dalmatinske proizvodnje cementa, a od 1922. otkopavalo ga je poduzeće Sadra iz Sinja.

Najveće gipsonosno područje u Hrvatskoj prostire se od zaselaka Stanići i Aćimovići (sjeverno od Knina) preko Kosova polja do Ružića u Petrovu polju (istočno od Drniša). Gips tih područja prvi se put spominje 1778. Na geološkoj su karti nalazišta gipsa istaknuta već 1868., ali otkopavanje je započelo tek nakon I. svj. rata. Prva potpunija istraživanja ležišta gipsa provedena su nakon II. svj. rata (1945., 1948., 1951−52) kada je poduzeće Rudnik sadre i vapnenca u tri sadroloma otkopavalo i do 400 t alabastera na dan. Istraživanja su se provodila i 1956−57., 1970−74. i 1981−82. Godine 1964. proizvodnju gipsa u Uzdolju nastavilo je poduzeće → Kningips u sastavu Dalmacijacementa (→ CEMEX Hrvatska), i to za potrebe svoje tvornice pečenoga gipsa i gipsanokartonskih ploča u Kosovu polju južno od Knina, a dijelom i za potrebe cementne industrije. Nakon završetka Domovinskoga rata rudarenje i proizvodnja započeli su ponovno potkraj 1996., a 2004. otvorena je tvornica poduzeća Knauf, nastavivši nekadašnju proizvodnju tvornice Kningips.

Godine 2009. poduzeće Knauf iz Uzdolja osnovalo je poduzeće Knauf Krapina sa sjedištem u Krapini. Knauf Grupa prisutna je u Hrvatskoj od 1980., kada je u Novom Marofu izgradila pogon za proizvodnju izolacije na bazi mineralne vune (Knauf Insulation), a osim tvornica u Kninu i Krapini suvlasnici su pogona za proizvodnju žbuka i drugih građevnih materijala Cemix Croatia u Đurđevcu i Zapužanama kraj Zadra. Godine 2001. osnovano je poduzeće Draga Sadra sa sjedištem u Sinju koje raspolaže izrazito velikim i sirovinski kvalitetnim eksploatacijskim poljem u Glavicama kraj Sinja što ga čini jednim od glavnih dobavljača sirovoga gipsa u regiji.

Zagorje-Tehnobeton d. d., građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Varaždinu kao Okružno građevno poduzeće Varaždin, poslije Građevinsko poduzeće Zagorje (GP Zagorje).







Nastalo je udruživanjem niza manjih građevinskih poduzeća zbog potrebe za obnovom i izgradnjom Varaždina i okolnog područja nakon II. svj. rata. Poduzeće se bavilo građevinarstvom, industrijom građevnoga materijala, vanjskom trgovinom i turističkim djelatnostima. Među početnim se gradnjama ističu stambene, industrijske i školske zgrade. Godine 1962. GP Zagorju priključili su se ciglana Dubravka iz Turčina i kamenolom Kamen iz Vinice, a 1964. građevinsko poduzeće Gradnja i betonara Beton iz Varaždina. Time je nastalo veliko poduzeće – Građevinski kombinat Zagorje (GK Zagorje), usmjereno na industrijske vidove građenja. Na tragu tog usmjerenja osnovan je 1965. pogon Tvornice kuća (1968. spojen s pogonom Beton u Tehnobeton) u Varaždinu s programom proizvodnje elemenata od armiranog i prednapetog betona za polumontažni i montažni način građenja zgrada. Ubrzo su uređeni novi varaždinski pogoni Tehnobetona uz Dravu s postrojenjem za eksploataciju, drobljenje i separiranje dravskog šljunka, te za proizvodnju betona, betonske galanterije i prefabrikata za izgradnju hala srednjeg i velikog raspona. Kombinat je osnovao i vlastiti projektni biro koji je sudjelovao u razvoju vlastite tehnologije građenja, te je rekonstruirao pogon za proizvodnju kalcijeva brašna za poljoprivredne namjene te izradbu plemenite fasadne žbuke u Vinici (od 1970. u sastavu Tehnobetona). Uz izgradnju niza stambenih naselja, javnih i industrijskih zgrada u Varaždinu, kombinat je proširio građevinsku djelatnost u Zagrebu i na Krku, a montažne tvorničke hale gradio je i u Vrbovcu, Đurđevcu, Pitomači, Ludbregu, Virovitici, Belom Manastiru, Skoplju i dr. Širenjem poslovanja u Njemačkoj, u suradnji sa zagrebačkim Interpletom, u drugoj polovici 1960-ih osnovao je sestrinska poduzeća Interbau u Kölnu i Tradeimpex.

Godine 1971. osnovan je pogon Termoplin za distribuciju zemnoga plina i izvođenje plinskih gradskih i kućnih instalacija, instalacija centralnog grijanja, ventilacije i klimatizacije, a 1972. je u pogonu Dubravka u Turčinu pokrenuta suvremena automatska ciglana s godišnjim kapacitetom od 30 milijuna opekarskih elemenata. Od 1973. rad GK Zagorje organiziran je u OOUR-ima: Građevinska operativa, Gradnja, Završni radovi, Tehnobeton, Mehanizacija, Projektni biro, Termoplin, Tradex i Termounija iz Varaždina, Zagorje Zagreb iz Zagreba te Dubravka iz Turčina. Od početnih 157 radnika iz 1946., GK Zagorje je 1976. dosegnulo 2000 zaposlenih. Gradilo je u prosjeku 383 stana te 31 130 m² zgrada druge namjene, proizvodilo 59 000 m³ šljunka i drugog kamenog materijala, 6100 t kalcijeva brašna i 22 190 t betonskih prefabrikata na godinu.







Poduzeće je 1989. promijenilo naziv u Građevinsko poduzeće Zagorje (poslije Zagorje d. d.), koje je iste godine uz dokapitalizaciju varaždinskog poduzeća Coning (poslije Coning-Holding, od 1995. Ingprojekt) pretvoreno u dioničko društvo. Početkom 1992. imalo je 1133 zaposlenika. Nakon organizacijskih promjena, tijekom 1990-ih osnovalo je 11 društava, dotadašnjih poslovnih jedinica (Zagorje-Ltd, Zagorje-E. G., Zagorje-Betonska galanterija, Zagorje-Kamen, Zagorje-Mehanizacija, Zagorje-Trgovina, Zagorje-Građenje, Zagorje-Tehnobeton i Tehno-Beton iz Gračanice, Zagorje-Pro-ing te Zagorje-Graditeljstvo). Društvu Zagorje-Tehnobeton pripojena su poduzeća Zagorje-Mehanizacija i Zagorje-Pro-ing (1994) te Zagorje-Graditeljstvo, Zagorje-Betonska galanterija i Zagorje-E. G. (2002), čime je ono postalo najživotnijim dijelom poduzeća Zagorje (od 2018. u stečaju), te praktično nastavlja tradiciju njegova djelovanja započetu 1946. U novom tisućljeću Zagorje-Tehnobeton širi svoje poslovanje u inozemstvu te ima podružnice i pogone u Srbiji, Kosovu, BiH, Rusiji, Makedoniji, Mađarskoj. Od 2007. u njegovu je vlasništvu poduzeće Proing sa sjedištem u Varaždinu koje djeluje kao projektni ured, te više poduzeća angažiranih u građevinskom sektoru. U kriznim godinama Zagorje-Tehnobeton poslovao je s teškoćama te su 2014. i 2021. pokrenuti predstečajni postupci. Ipak, prema ostvarenim poslovnim rezultatima, Zagorje-Tehnobeton zauzimao je peto mjesto u građevinskom sektoru Varaždinske županije (2022) te je imao 248 zaposlenih.

U novije je doba poduzeće Zagorje-Tehnobeton gradilo pretežno trgovačke i logističke centre, stambene i komercijalne objekte, industrijske građevine, hotelske komplekse, zračne luke, bolnice, sportske građevine i škole te razne druge građevine posebnih namjena. Uz visokogradnju, koja mu je bila primarna djelatnost, poduzeće se bavilo i niskogradnjom. U konzorciju s drugim građevinskim poduzećima, ali i samostalno, radilo je na izgradnji hrvatskih autocesta, pretežno vijadukata, mostova, nadvožnjaka, podvožnjaka, putnih prijelaza i propusta. Jedan je od većih proizvođača betonske galanterije i prefabriciranih dijelova montažnih hala u RH. U četiri stacionirane betonare pogona u Varaždinu proizvodi transportne i pumpane betone te betone za potrebe vlastite proizvodnje. Poduzeće ujedno proizvodi i prefabricirane betonske elemente koji se rabe u sektoru energetike kao što su betonska kućišta trafostanica i centrifugirani armiranobetonski električni stupovi.

Konstruktor, jedno od najvećih hrvatskih građevinskih poduzeća, osnovano 1945. u Splitu.

Iz Tehničkog odjela Gradskoga narodnog odbora grada Splita odvojila se 1945. građevinska djelatnost i formirano je samostalno poduzeće koje od 1947. posluje pod imenom Konstruktor – Split. Odlukom da se sjedini građevinska operativa na području Splita poduzeću je 1949. pripojen Kozjak iz Splita i Oblasno građevinsko poduzeće Izvođač iz Makarske, a godinu dana poslije i gradsko građevinsko poduzeće Gradnja iz Splita. Prigodom osnutka u poduzeću je radilo 116 radnika s rudimentarnim alatima i mehanizacijom.

U razdoblju do 1954. poduzeće je radilo na poslijeratnoj obnovi oštećenih proizvodnih postrojenja, cestovnoj infrastrukturi, gradili su se stambeni objekti u Splitu, objekti i pogoni u pojedinim poduzećima, aerodromski objekti, kao i objekti za školstvo, zdravstvo, socijalnu skrb i turizam. Prekretnica u radu bilo je dobivanje ugovora za gradnju HE Peruća 1954. i I. faze HE Zakučac 1957. nakon čega je došlo do preorijentacije na poslove hidrogradnje i niskogradnje. Sredstva dobivena ugovorom omogućila su nabavljanje suvremene i učinkovite mehanizacije za izvedbu složenih radova. U sljedećem razdoblju Konstruktor je postao prepoznatljiv po gradnji hidroelektrana u zemlji, a od 1965. i u svijetu, kada je na međunarodnom natječaju dobio izvedbu HE Maskeliya Oya u Šri Lanki gdje je prema projektima kanadskih projektanata izvodio sve građevinske radove u sastavu Ingre iz Zagreba. U razdoblju od 1954. do 2004. izgrađeno je 19 energetskih objekata: 18 hidroelektrana (derivacijskih i pribranskih) i jedna plinska termoelektrana. Od toga je osam hidroelektrana u Hrvatskoj (Peruća, Zakučac, Orlovac, Đale, Dubrovnik, Senj, Golubić, Velebit), četiri u BiH (Rama, Grabovica, Čapljina i Peć Mlini), dvije u Šri Lanki (Maskeliya Oya i Polgolla), te po jedna u Makedoniji (Tikveš), Zambiji (Kafue Gorge), Iraku (Bekhme) i Srbiji (Zavoj).

U svojem je poslovanju Konstruktor primijenio niz tehnoloških poboljšanja pri gradnji elektrana: uporaba hidromonitora vlastite konstrukcije za kompaktiranje kamenog nasipa brane; uporaba rotacijskih strojeva za mehanički iskop tunela, projektiranje i izradba specifičnih oplata za betoniranje brana; provedba postupka prethodnog cijepanja stijene i konturnoga glatkog miniranja.

Gradnja cjelovitih hidroenergetskih sustava tražila je suvereno ovladavanje svim vrstama podzemnih radova, te je Konstrukor osim u hidroenergetskim sustavima počeo raditi i druge tunele: hidrotehničke i cestovne. Hidrotehničke tunele, pretežno u sustavu hidroelektrana, gradio je u Hrvatskoj, BiH i Kolumbiji, a cestovne u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. Gradnja cestovnih tunela započela je 1963. izgradnjom tunela Medići na Jadranskoj magistrali. Takve je tunele gradio u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Kolumbiji i Njemačkoj. Važniji su tuneli Učka (5070 m), Vrmac (Crna Gora 1650 m), onaj između Fatničkog polja i akumulacije Bileća (BiH 8615 m) te Sv. Rok (5670 m) u partnerstvu s Hidroelektra – niskogradnjom iz Zagreba. Do 2005. poduzeće je izgradilo više od 60 km cestovnih tunela, najviše u fazi građenja autocesta u RH. Gradilo je i druge podzemne objekte: podzemne strojarnice i transformatorske komore, tlačne cjevovode, vodne komore, komore zatvarača, sve u sustavu hidroelektrana.







Od 1953. Konstruktor je gradio ceste, najprije u Dalmaciji i na otocima, zatim u BiH a kao podizvođač sudjelovao je i u gradnji jedne ceste u Tanzaniji. Sudjelovao je u izgradnji niza dionica državne ceste, obilaznice Splita, Rijeke i Dubrovnika. Na gradnji autoceste u punom profilu prvi je put radio 1970., a poslije je stalno angažiran na gradnjama dionica autocesta Rijeka–Karlovac, Zagreb–Macelj, Zagreb–Goričan, a posebice na gradnji autoceste Split–Zagreb gdje je sudjelovao u izvedbi cjelovitog prometnog projekta: ceste, tuneli, mostovi, vijadukti i ostali objekti za potrebe cestovnog prometa.

U prvih 50 godina Konstruktor je gradio manje mostova, izgradivši ih deset do 1995., od kojih su najznačajniji bili most na rijeci Žrnovnici kraj Splita (1954. i 1982) i pokretni most u Trogiru (1958). Ugovorivši izvođenje četverotračnoga Masleničkog mosta na autocesti Zagreb–Split, poduzeće se opremilo specifičnom mehanizacijom za gradnju velikih mostova, a most je izgrađen 1996. Na autocesti Rijeka–Zagreb izgrađeni su most Kamačnik i vijadukti Drežnik, Zalesina, Katušin i Stara Sušica; na autocesti Split–Zagreb most preko rijeke Krke i vijadukti Rovanjska, Crna Draga, Fradivina, Rodine Glavice, Podgrede i Garišta, te nadvožnjak P-5. Od 1998. do 2005. izgrađeni su još mostovi Drežnik u Karlovcu, preko rijeke Kupe kraj Bresta, pješački u Hrnetiću, Zrinski u Hrvatskoj Kostajnici te most preko Rijeke dubrovačke. Obnovljeni su Šibenski i Paški most, izgrađen je nadvožnjak Kamen na obilaznici Splita i vijadukt Vežice na obilaznici Rijeke.



















Izvođenje komunalnih i sličnih radova sastavni je dio rada poduzeća od samih početaka. Do kraja 1970-ih najvećim su dijelom to bili radovi na otkrivanju lapora za potrebe industrije cementa, zatim boksita za proizvodnju glinice i eksploataciju ugljena. Radovi te vrste obavljali su se u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Tijekom 1980-ih Konstruktor je obavio radove na novom kanalizacijskom sustavu grada Splita. Na prijelazu stoljeća građeni su vodoopskrbni i kanalizacijski sustavi na području otoka Čiova, Korčule i Brača, u Metkoviću, Zadru, Trogiru, Kaštelima i Solinu. Od sredine 1990-ih jedna je od vodećih preokupacija poduzeća bila gradnja i saniranje pomorskih objekata – lukobrana i obale. Radovi su izvođeni u lukama Prigradica i Vela Luka na Korčuli, u Sumartinu na Braču, na Prviću i u luci Slano. Dograđena je južna strana gata sv. Petra u Splitu, uređena je splitska riva te proširena obala u Brodogradilištu Viktor Lenac u Rijeci.

Velik dio poslova poduzeća obuhvaćala je i gradnja industrijskih pogona, stambenih i poslovnih zgrada. Nakon II. svj. rata velik dio kapaciteta bio je usmjeren na popravke razrušenih i oštećenih tvornica cementa u solinsko-kaštelanskom industrijskom bazenu te njihovu dogradnju i izgradnju. Radovi su se izvodili za poduzeća: Dalmacijacement, I. Morđin – Crni, R. Šperac, Sv. Kajo, Sv. Juraj, Salonit, Brodogradilište Split, Neptun iz Komiže, Sardina iz Postira. Izgrađeno je nekoliko vinarija u više dalmatinskih gradića: Imotski, Benkovac, Stari Grad na Hvaru, Vis. Za Dalmatinku iz Sinja izgrađena je nova tvornica i predionica, za Galeb u Omišu nova tvornica trikotaže. Izgrađena su ribogojilišta za Inex – Dinaru iz Knina i poljoprivrednu zadrugu Kosovo iz Lipljana na Kosovu. Za Hrvatsku elektroprivredu izgrađeno je nekoliko transformatorskih stanica. U inozemstvu je Konstruktor najčešće radio u svojstvu podizvođača stranih poduzeća. Tako je sudjelovao u gradnji tvornice bešavnih cijevi u Voljskiju u SSSR-u i gradnji toplane u Frankfurtu na Majni u SR Njemačkoj, te u nizu drugih radova na industrijskim građevinama, garažama, specijalnim zgradama i sl.

Gradnja stambenih i poslovnih objekata veže se ponajviše uz Hrvatsku. U početku su se gradile pojedinačne građevine, a od 1969. stambena naselja. Najpoznatija su ona u Splitu: Spinut, Split 3, Ravne njive, Vrh, Sućidra, Mertojak, Pujanke i Žnjan. Gradila su se i u Šibeniku, Sarajevu, Kninu te na Visu i Lastovu. Od 1991. Konstruktor se uključio u realizaciju Programa obnove u devet hrvatskih županija te gradnju stanova za stradalnike Domovinskoga rata u Splitu, Dubrovniku, Zagrebu i Rijeci. Poslovni su objekti dijelom građeni u sklopu stambenih objekata i naselja od kojih su važniji: poslovno-uslužni trgovački centar Čulić, poslovna zgrada SEM, aerodromska zgrada i kontrolni toranj Zračne luke Ruđer Bošković u Čilipima i kontrolni toranj zagrebačke Zračne luke dr. Franjo Tuđman. Stambene i poslovne objekte je od 1985. radio u Njemačkoj i Luksemburgu. Značajniji su objekti u RH Spaladium Arena i KBC Rebro u Zagrebu.

Od RO Konstruktor nastala su 1990. građevinska poduzeća: Konstruktor, Projektni biro Konstruktor (od 1970. vodio ga je → Frano Gotovac), Kamen. Građevno poduzeće Konstruktor organizirano je iz dotadašnjeg OUR-a Građenje i dijela RZ Zajednički poslovi. Poduzeće je imalo pet organizacijskih jedinica: za inženjering, proizvodnju, mehanizaciju, ekonomske i opće poslove. Ukupno je 1991. zapošljavalo 1521 radnika. Godine 1992. osnovalo je povezana društva Konstruktor standard, Konstruktor commerce i Konstruktor inženjering. Poduzeće je 1993. promijenilo ime u Građenje p. o. Nakon ulaska u stečajni postupak poduzeće je 1995. kupio Konstruktor inženjering te ga pretvorio u društvo s ograničenom odgovornošću.







Izbijanjem svjetske gospodarske krize 2008. Konstruktor je upao u poslovne teškoće te je 2016. otvoren stečajni postupak. Poduzeće je tada zapošljavalo 1300 radnika.

Geotehnika, poduzeće za geološka, rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranje, osnovano 1964. u Zagrebu spajanjem poduzeća Geoistraživanja Zagreb i Elektrosond Zagreb. Godine 1965. od postojećih istraživačko-projektnih odjela Mehanike tla, Kemijsko-tehnološkoga odjela, Projektnoga odjela i Geološkoga odjela osnovala je vlastiti Institut Geoexpert. Od 1974. do 1989. poslovala je kao RO sastavljena od OOUR-a: Geoexpert, Istražna bušenja, za specijalne građevine i hidrološke radove, za konsolidacijske radove, za rudarske radove te Radionica. Od RO Geotehnika nastala su 1990. poduzeća Geotehnika, Konsolidacija, Geoing i Institut Geoexpert, sva sa sjedištem u Zagrebu. Institut Geoexpert, Konsolidacija i Geoing pripojeni su 1992. matičnomu poduzeću Geotehnika. Nakon provedene pretvorbe 1994. osnovano je dioničko društvo pod nazivom Geotehnika Zagreb. Broj zaposlenika smanjen je s 1092 u doba pretvorbe na 261 u 2002. Poduzeće je imalo udjele u povezanim i nepovezanim društvima u zemlji i inozemstvu (Geomar, Geoservis, Geoexpert E. K. G., Geoexpert G. T. B., Geoexpert I. G. M., Geoing Tuzla, Geotehnika Bauer te Geotehnika-projekt). Povezano društvo Geotehnika-inženjering osnovano je 1999. sa sjedištem u Zagrebu. Osnivači su bila splitska društva Konstruktor-inženjering i društvo Projektni biro Konstruktor, a vlasnik je u cijelosti od 2010. bio → Institut građevinarstva Hrvatske. Tijekom 2010-ih Geotehnika i njezina poduzeća su zbog spleta poslovnih okolnosti pali u stečaj i prestali s radom.

Djelatnosti poduzeća bile su geološko, rudarsko i građevinsko istraživanje, geobušenje, konsolidacija tla i objekata na površini i pod zemljom, građevinsko projektiranje (hidrogradnja i niskogradnja), rudarsko projektiranje, specijalno temeljenje, geofizičko ispitivanje za sirovine i naftu, projektiranje i izradba radnih programa, izvođenje investicijskih radova u inozemstvu te zastupanje međunarodnih poduzeća. Poduzeće je provelo niz geomehaničkih istraživanja na hidrotehničkim objektima (kanal Dunav–Tisa–Dunav 1957–59., kanal Odra–Odra 1971–72), u lukama i na lučkim objektima (luka Bakar 1962–65., 3. maj brodogradilište 1968., Uljanik brodogradilište 1970., luka Homs u Libiji 1972–74., luka Marsa-Matruh u Egiptu 1975), silosima, industrijskim objektima (zagrebačka Tvornica cementa Sloboda, 1967., Pliva 1972), energetskim objektima (Termoelektrana Plomin 1966–67., Termoelektrana-toplana Sisak 1968–69), javnim objektima, u rudnicima, tunelima i mjerenjima pomaka klizišta i širokih iskopa (jama reaktora Nuklearne elektrane Krško 1974., okno strojarnice Reverzibilne hidroelektrane Obrovac, danas RHE Velebit, 1980). U okviru aktivnosti projektiranja geotehničkih zahvata pri temeljenju poduzeće je izrađivalo projekte plitkoga temeljenja (Luka Ploče 1968. i 1984., Termoelektrana-toplana Zagreb 1965., koksara u Bakru 1976–77) i dubokoga temeljenja (duboko temeljenje pilotima dimnjaka Termoelektrane-toplane Sisak 1968. i 1973–74., terminal za tekuća goriva u Omišlju 1976–79., temeljenje rezervoara Rafinerije nafte Sisak 1974–78), projekte potpornih konstrukcija, protupotresnih planiranja i dr.

Osobito je važan doprinos Geotehnike u izgradnji hidroenergetskih sustava u Hrvatskoj. Bavila se projektima rješavanja vodoodrživosti podzemnoga dijela i opće stabilnosti nasutih brana i kompleksnim geofizičkim ispitivanjima. Najveći broj velikih brana u Hrvatskoj projektirali su upravo stručnjaci Geotehnike, odn. poduzeća Geoistraživanja te Instituta Geoexpert, npr. brane Lokvarka (1953), Peruća (1958) na kojoj su ujedno izvodili radove, Sklope (1967), Sabljaki (1959), Štikada (1983), Opsenica (1983), Razovac (1984), Ričica (1985), Butoniga (1986), Lepenica (1987), Lagvić (1992), Pusti dol (1993), a poduzeće Geoing projektiralo je brane Jazbina (1997), Trnava (2001) i dr. Izvodila je radove na branama Prančevići (1961), Sklope (1967), Letaj (1970), Varaždin (1975), Čakovec (1983), Đale (1988), Dubrava (1989) i dr. Bavila se i miniranjem u kamenolomima i na trasama cesta.

Mnogi domaći građevinari, stručnjaci za geotehniku te rudarski inženjeri, koji su ujedno ostvarili i uspješne akademske karijere, bili su uključeni u izgradnju i građevinska projektiranja u Geotehnici. Ističu se → Ervin Nonveiller, → Siniša Dunda (sv. 2), → Tanja Roje-Bonacci, → Darko Vrkljan (sv. 2), → Damir Franotović (sv. 2), Boris Klemenčić, Davorin Kovačić, Mladen Zelenika i dr.

građevinska industrija, grana industrije koja obuhvaća tvorničku proizvodnju proizvoda koji se rabe u građevinarstvu, tj. proizvodnju građevnoga materijala, građevnih elemenata za ugradnju te predgotovljenih građevnih konstrukcija, sklopova i objekata. Osnovne se sirovine dobivaju u šljunčarama (→ pijesak i šljunak; sv. 2), kamenolomima (→ kamen; sv. 2), vapnarama (→ vapno), tvornicama gipsa (→ gips), cementarama (→ cement), dok se → opeka i crijep, dimnjački blokovi, drenažne cijevi, podne ploče, keramika proizvode u ciglanama, betonskim pogonima, staklanama (→ kremeni pijesak; sv. 2, → staklo; sv. 2) i tvornicama keramike (→ keramika; sv. 2). Građevni elementi za ugradnju obuhvaćaju sanitarije, instalacije, građevnu stolariju i bravariju (prozori i vrata), podne obloge i dr. Predgotovljene građevne konstrukcije (obične i prednapregnute → betonske konstrukcije, → drvene konstrukcije i → metalne konstrukcije), sklopovi (npr. kupaonice) i objekti (npr. montažne kuće) izrađuju se u zasebnim tvornicama.

Iskorištavanje i obradba kamena započeli su pojavom rudarenja u prapovijesti, čemu svjedoče i njezina razdoblja poput starijega, srednjega i mlađega kamenog doba. U Belgiji, Francuskoj i Engleskoj otkriveni su prastari rovovi i jame iz kojih je čovjek vadio kamen. Iskapanja na lokalitetu Cajenü u istočnoj Turskoj, gdje je pronađen pod izrađen uporabom vapnenoga morta, svjedoče o primjeni vapnenoga morta oko XIV. tisućljeća pr. Kr. Prva otkrivena peć za žarenje vapnenca pronađena je u Mezopotamiji u blizini grada Ura te datira iz približno 2000. pr. Kr. Gips se tisućama godina rabio u građevinarstvu i arhitekturi. Egipćani su se u XXVI. st. pr. Kr. koristili gipsanim blokovima i žbukom u izgradnji Keopsove piramide. Neke od tih konstrukcija, uključujući zidove ukrašene muralima od toniranoga gipsa, još uvijek su netaknute i vidljive. Preteču moderne gipsanokartonske ploče patentirao je 1894. Augustine Sackett (1841−1914). Otkriću cementa u današnjem smislu su znatno pridonijeli pokusi građevinskog inženjera Johna Smeatona (1724−1792), kojima je 1756. nastojao naći najotporniji mort za obnovu požarom uništenoga svjetionika Eddystone u Engleskoj. Moderna proizvodnja cementa započela je na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. Najstarijim opekama smatraju se one stare čak 6000 godina pronađene na arheološkom nalazištu drevnoga grada Babilona. Već su u IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji najstarije sumerske i asirske građevine bile građene opekama vezanima blatom ili bitumenom. Beton sastava najsličnijega današnjemu iskoristio je 1848. Joseph-Louis Lambot (1814–1887) i pritom prvi uporabio armaturu u betonu. Ipak, ocem armiranoga betona smatra se Joseph Moniere (1823–1906), koji je od betona izrađivao betonske posude za biljke i cvijeće te ih dodatno ojačavao čeličnom žičanom mrežom; svoj je izum izložio na izložbi u Parizu 1867. U XX. st. beton je postao najrašireniji materijal u graditeljstvu, omogućivši veliku raznolikost konstrukcijskih rješenja i oblikovanja. Početci konstruktivne primjene metala datiraju iz davnih vremena. Stari su Grci rabili željezne spone i klinove za povezivanje kamenih blokova u ziđu i stupovima, a gotički i renesansni graditelji su kamene lukove i kupole učvršćivali željeznim zategama i lancima. Važniju su ulogu u građevinarstvu i arhitekturi metalne konstrukcije počele dobivati tek za industrijske revolucije u XVIII. st., kada je počeo razvoj masovne proizvodnje krtoga lijevanog željeza prikladnoga za izradbu stupova, i žilavijega, pročišćenog (pudlovanog) kovanog željeza, prikladnoga za proizvodnju različitih profila strojnim valjanjem (→ željezo; sv. 2). Masovna proizvodnja → čelika (sv. 2) počela je oko 1870.

Industrija građevnoga materijala u Hrvatskoj

Bogata sirovinska osnova te šumsko bogatstvo u Hrvatskoj uvjetovali su rani razvoj proizvodnje građevnoga materijala. Osim prirodnih materijala (drvo, kamen, šljunak, pijesak), od davnina se rabilo vapno koje se proizvodilo u tzv. poljskim pećima, vapnenicama, što je uobičajen naziv za peći nastale izvan naselja, koje su pronađene i u Istri, Gorskom kotaru, gorskim predjelima Slavonije te na obali i otocima. Poznati su ostatci rimskih peći u Vinkovcima (u iskopima kraj Bosuta) i Šćitarjevu (Andautonija), ali i dokazi o važnosti vapna kao građevnoga materijala, poput regulacije cijene vapna Velikoga vijeća Dubrovačke Republike 1400., Splitskoga statuta iz 1312. koji sadržava najstariji pisani izvor o šoltanskom vapnarstvu i dr. Opeka se na području Hrvatske rabila od antike i tijekom srednjega vijeka, a opekarstvo je na prijelazu iz XIX. u XX. st. bilo najrazvijenije na području Srijema, na varaždinskom, bjelovarskom, križevačkom, virovitičkom i požeškom području te u gradu Zagrebu.

Nalazišta nemetalnih → mineralnih sirovina (sv. 2) utjecala su na početak razvoja industrije građevnih materijala, odn. pogoni za njihovu proizvodnju smještali su se na mineralnim ležištima radi isplativosti proizvodnje. Opekarska glina nalazi se u mnogobrojnim ležištima razasutima po sjevernom dijelu Hrvatske, a znatno rjeđe u Lici, Istri, Primorju i Dalmaciji. Na prostoru sjeverno od linije Kupa−Karlovac−Slunj−Una−Sava razvio se niz manjih i većih ciglana prema regionalnim potrebama građevinarstva. Diljem Hrvatske nalaze se ležišta vapnenca pogodna za iskorištavanje, a velika nalazišta prirodnoga pijeska i šljunka nalaze se u porječjima Save, Drave, Kupe i Une te na Grubišnom i Grobničkom polju. Tehničko-građevni kamen dobiva se iz eruptivnih i metamorfnih stijena (dijabaz, andezit, granit, amflbolit, bazalt, albitski rioliti i tuf) te iz karbonatnih i sedimentnih stijena (vapnenac, dolomit, litotamnijski vapnenac, vapnena breča i kremeni pješčenjak). Kamenolomi eruptivnih i metamorfnih stijena pretežno su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (planine koje omeđuju Hrvatsko zagorje) te u slavonskoj regiji. Manja su nalazišta eruptivaca u karlovačko-goranskoj regiji (Pisarovina, Topusko, Fužine) i primorskoj regiji (Vratnik kraj Senja). Kamenoloma karbonatnih i sedimentnih stijena ima u svim regijama, kao i dolomita i vapnenca te mramoriziranoga vapnenca koji služe za dobivanje arhitektonsko-građevnog ili ukrasnoga kamena, ali najpoznatiji su oni u Istri (oko Pazina) i srednjoj Dalmaciji (Brač). U izradbi cementa sirovina je u osnovi smjesa vapnenca i gline u optimalnom odnosu. Stoga je cementna industrija najprije nastajala na područjima prirodnih ležišta sirovina (Zagreb, Split i Pula). Ležišta laporca nalaze se u Zagrebu (Podsused−Kostanjek), Labinu (Koromačno), Splitu i Omišu; ležišta vapnenca za proizvodnju cementa u Zagrebu (Bizek−Podsused), Umagu (Kravlji rt), Puli (Max Stoja), Splitu, Omišu i Našicama (Bukova glava); nalazišta tufa kraj Kutine (Novo brdo−Gornja Jelenska), kraj Krapine (Donje Jesenje), u Zelovu kraj Solina i Lojnicama kraj Podruta.

























Već sredinom XVIII. st. u Zagrebu se proizvodila opeka, isprva ručno, pekla se u primitivnim poljskim pećima loženima drvima i sušila prirodnim putem. Oko 1880. uvedeni su prvi strojevi za njezinu proizvodnju, a izgrađene su i prve kružne peći. Prva tvornica cementa proradila je 1852. u Rovinju, 1865. na splitskom području, a u prvome desetljeću XX. st. i u Zagrebu. Otkopavanje gipsa u Rudama kraj Samobora započelo je početkom XIX. st. U početku se vadio uz željezne i bakrove rude, jer se probijanjem rovova prolazilo i kroz gipsane naslage. Poslije se rudario isključivo gips. Proizvodnja kamena (lomljeni i drobljeni), šljunka i pijeska naglo se razvila gradnjom željezničke i cestovne mreže u Hrvatskoj. Proizvodni kapaciteti građevnih materijala u Hrvatskoj snažnije su se razvili nakon II. svj. rata. Primjerice, proizvodnja 1980. bila je gotovo deset puta veća od one 1939., kada je SR Hrvatska proizvodila znatan udio ukupne proizvodnje građevnog materijala u SFRJ, odn. oblikovanih kamenih blokova za rezanje (57%), rezanih kamenih ploča debljine do 4 cm (51%), zatim debljih od 4 cm (89%), portlandskoga cementa (37%), ostalih vrsta cementa (100%), blok-opeka s vertikalnim šupljinama (45%), uložnih stropnih opeka (72%), fasadne žbuke (80%) i azbestno-cementnoga krovnog materijala (40%).

Tada su djelovala poduzeća koja su ostavila značajan trag u proizvodnji građevnog materijala u Hrvatskoj, od kojih neka djeluju i danas. U skladu s potrebama građevinskoga sektora osnovana su i mnoga nova. Ističu se tvornice za proizvodnju cementa Našicecement iz Našica (danas → Nexe), Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu (danas → CEMEX Hrvatska), → Holcim (Hrvatska) iz Koromačna, → Calucem iz Pule, → Tvornica cementa Sloboda iz Zagreba i dr., od kojih su neka uz proizvodnju ili uporabu kamenih agregata nositelji proizvodnje → betona i betonskih proizvoda u Hrvatskoj, zatim tvornice opeke i crijepa → Ciglana Cerje Tužno, → Ciglane Zagreb, → Dilj iz Vinkovaca, → ICC concept iz Cerovlja, → Opeka iz Osijeka, Industrija građevnog materijala Ilovac iz Karlovca (→ Wienerberger), → Industrija građevnog materijala Lepoglava, Građevni kombinat Međimurje (OOUR Ciglana Šenkovec), proizvođači tehničko-građevnoga kamena (lomljenoga i drobljenoga te drobljenoga pijeska i dr.) → Kamen Sirač (sv. 2), Industrija građevnog materijala Lepoglava, Kamen iz Požege i → Tempo iz Zagreba, arhitektonsko-građevnoga kamena (ukrasnoga kamena) → Kamen (sv. 2) iz Pazina i → Jadrankamen (sv. 2) iz Pučišća na Braču, vapna u Drnišu (GIRK Kalun), Raši (Istarska tvornica vapna) i Siraču (Kamen Sirač i InterCal Croatia), tvornice betonskih građevnih elemenata Jugobeton (→ Jugomont) i → Beton-Lučko iz Zagreba, → Zagorje-Tehnobeton iz Varaždina, → GP Krk, Betoncommerce iz Tinjana, Palace iz Zagreba, Međimurje PMP iz Čakovca i dr., pečenoga gipsa i gipsanokartonskih ploča → Kningips, danas Knauf iz Uzdolja, keramike → Keramika Modus iz Orahovice i → Inker iz Zaprešića, metalnih građevnih konstrukcija → Metal-Projekt i → Zagreb Montaža iz Zagreba, azbestocementnih proizvoda → Salonit iz Vranjica kraj Splita, kamene vune → Rockwool Adriatic sa sjedištem u Potpićnu u Istri, stakla → Lipik Glas (sv. 2), žbuka, fasada, mortova, ljepila, betonskih proizvoda te proizvoda za hidroizolaciju i sanaciju → Samoborka Samobor, zatim drvnoindustrijsko poduzeće → Gaj (sv. 2) iz Slatine, kao i zagrebačka → Industrogradnja, jedno od najvećih građevinskih poduzeća u Hrvatskoj, koja se bavila proizvodnjom građevne stolarije, građevne bravarije, vapna, ljepila, boja, betona, betonskih elemenata i dr.































Godine 2022. u Hrvatskoj je proizvedeno ukupno 3838 t silikatnog pijeska (kvarcni ili industrijski pijesak), 1 045 614 t pijeska poput glinenoga pijeska (kaolinski pijesak, felspatni pijesak, isključujući silikatni pijesak i onaj koji sadržava metale), 3 459 223 t šljunka (oblutak i kremen korišteni za betonske agregate; za posipavanje ceste, željeznicu i dr.), 13 219 110 t vapnenca, dolomita i drugoga karbonatnog kamena za betonske agregate, za posipavanje ceste, željeznicu ili drugu uporabu u građevinarstvu, 3 672 902 t ostaloga drobljenog kamena (isključujući krupni i sitni šljunak, oblutke, kremen, vapnenac, dolomit i drugi karbonatni kamen), 141 085 t sirovog ili grubo klesanog mramora i travertina, 385 259 m² mramora i travertina izrezanog u pravokutne ili kvadratne blokove ili ploče, 27 273 m² blokova, rubnjaka i ploča za pločnike od prirodnoga kamena (isključujući škriljevac), 184 214 t živog vapna, 83 241 t gašenog vapna, 145 575 t gipsa koji se sastoji od pečene sadre ili kalcijeva sulfata, 57 912 t građevnih blokova i opeka od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 350 204 t kamenih ploča za opločavanje i sličnih proizvoda od cementa, betona ili umjetnoga kamena (isključujući građevne blokove i opeke), 116 729 t montažnih građevnih elemenata za visokogradnju i niskogradnju od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 100 montažnih kuća od betona, 197 990 t (20 479 074 m²) ploča, listova, oplata, crepova, te sličnih proizvoda od sadre ili spojeva na bazi sadre, prevučenih ili pojačanih samo papirom ili kartonom (isključujući proizvode aglomerirane gipsom, ukrašene), 63 593 t cijevi od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 2 246 736 t cementnoga klinkera, 2 980 600 t portlandskoga cementa, 437 568 m³ nevatrostalne keramičke građevne opeke za uporabu u zidarstvu (isključujući opeku od fosilnoga silikatnog brašna ili slične silikatne zemlje), 48 283 tisuća komada nevatrostalnih keramičkih krovnih crepova, 189 tisuća komada nevatrostalnih keramičkih proizvoda za građevinarstvo (uključujući dimovode dimnjaka, kape na dimnjaku, dimovode, arhitektonske ukrase, ventilatorske otvore, keramičke letvice; isključujući cijevi, žljebove i sl.), 4 457 357 t gotove betonske smjese, 3709 t keramičkih sudopera i ostale sanitarne opreme od porculana, 200 615 m³ ploča iverice, 64 697 t montažnih konstrukcija zgrada od željeza ili čelika i dr.

GIP Pionir d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Pod nazivom Pionir Zagreb d. d. osnovano je 1991. osamostaljenjem zagrebačke poslovne jedinice slovenskog GIP Pionira iz Novoga Mesta. Bavi se segmentom visokogradnje i gradnje investicijskih objekata univerzalnih namjena, osobito izgradnjom stanova za tržište u Zagrebu.

Vlada NR Slovenije osnovala je u Novom Mestu 1947. Splošno industrijsko podjetje (SIP) Pionir s 812 zaposlenih, kao sljednika Okrožnog gradbenog podjetja Novograd (osnovano 1946). Poduzeće je bilo registrirano za izvođenje građevinskih i građevinsko-obrtničkih radova na visokogradnji i niskogradnji. Od 1956. proširilo je poslovanje i na stambenu izgradnju u Zagrebu, a od sredine 1960-ih preuzimalo sezonske poslove na jadranskoj obali. Od 1971. djelovala je operativna podružnica poduzeća u Zagrebu, koja je 1974. postala jedan od devet OOUR-a (OOUR Građevinski sektor Zagreb). Godine 1981. zagrebačka je poslovna jedinica imala 364 zaposlena, a u trenutku pretvorbe u dioničko društvo 1991. približno 200. Od 1989. slovensko poduzeće poslovalo je pod nazivom Pionir p. o., te je zadržalo vlasništvo nad poduzećem Pionir Zagreb do 1996., kada je otišlo u stečaj i prodalo pravo vlasništva nad zagrebačkim društvom Nava banci iz Zagreba (od 2014. Nava banka d. d. u stečaju). Godine 2000. dioničko društvo preoblikovano je u društvo s ograničenom odgovornošću GIP Pionir. Bilo je dijelom Pimont grupe iz Zagreba (2008–19) u sklopu koje su djelovala i poduzeća Paron (osnovano 1994), Gradko (osnovano 1993., od 2021. Mijušković gradnja), Munis (od 2019. Aleks stan, 2021. likvidirano), Framag (osnovano 1994) i Tehnikagradnja (osnovano 1992) iz Zagreba te Matim (osnovano 1990) iz Karlovca.

Tijekom svoje povijesti zagrebačko je poduzeće diljem Hrvatske izvelo impresivan niz zgrada stambene, stambeno-poslovne, turističke i javne namjene, industrijskih hala i dionica cestovne infrastrukture, a sudjelovao je i u izgradnji Žičare Sljeme (otvorena 2022), te i danas posluje kao jedno od vodećih hrvatskih poduzeća tog sektora.

Feil, Ladislav (Zrenjanin, 18. V. 1947 – Zagreb, 1. VIII. 2007), geodet, stručnjak za područje teorije pogrešaka i računa izjednačenja.

Na Geodetskome fakultetu (GF) u Zagrebu diplomirao je 1972. i doktorirao 1985. disertacijom Prilog razmatranju modela ocjene točnosti u nivelmanu visoke točnosti (mentor → S. Klak). Od 1972. bio je zaposlen na GF-u, od 1997. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I i II (od 2005. Analiza i obrada geodetskih razmjera), Posebni algoritmi računa izjednačenja, Analiza pouzdanosti geodetskih mjerenja i Analiza i obrada geodetskih mjerenja. Predavao je i na fakultetima u Ljubljani i Sarajevu. Bio je pročelnik Katedre za analizu i obradu geodetskih mjerenja i predstojnik Zavoda za geomatiku od 2005., prodekan (1989–91. i 1995–2003), te dekan GF-a (1991–95).

Područja njegova znanstvenog i stručnog interesa bili su specijalističko područje teorije pogrešaka geodetskih mjerenja, izjednačavanje geodetskih mjerenja, geometrijski nivelman, visinomjerstvo i analiza stabilnosti građevinskih objekata. Bio je voditelj triju znanstvenih projekata verificiranih od Ministarstva znanosti i tehnologije RH i dvaju znanstvenih projekata za potrebe Državne geodetske uprave te je aktivno sudjelovao u realizaciji devet znanstvenih projekata pri GF-u. Uz mnoštvo objavljenih radova autor je sveučilišnih udžbenika Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I i II (1989. i 1990). Važan je njegov znanstveni prinos suautorstvo definicije i realizacije novoga hrvatskog visinskog datuma HRVD71 i visinskog sustava HRVS71 koji je odlukom Vlade RH uveden u službenu uporabu na teritoriju RH. Za osobite zasluge u znanosti odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 2006.

Hrvatska udruga za organizaciju građenja (HUOG), udruženje gospodarstvenika, stručnjaka, znanstvenika, istraživača, obrazovnih djelatnika koji djeluju u stručnom, znanstveno-istraživačkom i obrazovnom području organizacije građenja. Glavni inicijatori za osnivanje bili su djelatnici Zavoda za organizaciju i ekonomiku građenja Građevinskoga fakulteta u Zagrebu. Na Trećem jugoslavenskom simpoziju o organizaciji građenja 1989. osnovano je Društvo za organizaciju građenja Hrvatske, a prvi predsjednik bio je Danijel Režek. Svrha osnivanja bila je promicanje primjene znanstvenih postignuća, poticanje suvremenoga vođenja projekata te razvoja tehnologije i organizacije građevinske proizvodnje, poticanje organizacije građenja u gospodarstvu i briga o etici poziva. Godine 1998. uz promjene u Statutu naziv društva promijenjen je u današnji. HUOG samostalno i u suradnji izdaje knjige, sveučilišne udžbenike i zbornike sažetaka sa skupova. Suorganizator je skupova, radionica, domaćih i međunarodnih konferencija vezanih uz područje organizacije, tehnologije i menadžmenta u graditeljstvu s ciljem stvaranja mreže stručnjaka, znanstvenika, istraživača i drugih osoba zainteresiranih za podizanje izvrsnosti u graditeljstvu. Od 2024. predsjednik je Ivica Završki.

Hrvatski savez građevinskih inženjera (HSGI), udruga građevinskih stručnjaka osnovana kao savez regionalnih, gradskih i strukovnih udruga i organizacija građevinske struke. Sljednik je Kluba inžinira i arhitekta utemeljenoga 1878. u Zagrebu. Više puta mijenjao je ime; od 1992. djelovao je kao Hrvatsko društvo građevinskih inženjera i postao sastavni dio Hrvatskog inženjerskog saveza, a 1997. promijenio je naziv u današnji. Danas HSGI udružuje više od 3000 inženjera u temeljnim društvima i posebnim specijaliziranim strukovnim udruženjima, članovima Saveza. Djeluje s ciljem okupljanja inženjerskih udruga radi unapređenja graditeljske struke i promicanja etike inženjerskog poziva; usklađuje rad članova i daje im poticaj u znanstvenoistraživačkom radu u području graditeljstva; skrbi o stručnom usavršavanju putem seminara i predavanja koji su dio sustava trajnog obrazovanja građevinara ili priprema stručnih ispita, organizira simpozije i savjetovanja te stručna predavanja; surađuje s domaćim i inozemnim udrugama, odgovarajućim ministarstvima te znanstvenim ustanovama i građevinskim fakultetima. HSGI je od 1953. izdavač časopisa → Građevinar, a danas i zbornika radova Sabora hrvatskih graditelja, znanstvenih i stručnih knjiga te udžbenika fakulteta za građevinarstvo u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Predsjednica je Saveza od 2017. Mirna Amadori.

Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata (HDKA), udruženje osnovano 1992. u Zagrebu koje koordinira strukovne interese krajobraznih arhitekata na području Republike Hrvatske te uspostavlja odnose s drugim nacionalnim i međunarodnim organizacijama i institucijama. Djeluje s ciljem afirmiranja i razvijanja krajobrazne arhitekture održivoga uređenja prostora, očuvanja i zaštite krajobraza, prirode i okoliša, podizanja razine kvalitete življenja i kulture. Sljednik je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije osnovanoga 1983. u Dubrovniku. Sudjeluje u stručnoj i znanstvenoj izobrazbi krajobraznih arhitekata. Od 1994. član je Međunarodne organizacije krajobraznih arhitekata (IFLA), a od 2010. Europske organizacije krajobraznih arhitekata (EFLA). Od 2011. redovito sudjeluje u programu Svjetski mjesec krajobrazne arhitekture koji je 2006. pokrenula IFLA, a od 2014. suorganizator je godišnjega međunarodnog stručnog skupa Krajobraz–krajina–pejzaž.

Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), organizacija za istraživanje i razvoj u građevinarstvu osnovana 1949. u Zagrebu kao Laboratorij građevinarstva Zagreb; danas nosi naziv Institut IGH.

Osnovao ga je Biro za unapređenje građevinarstva pri Ministarstvu građevina NR Hrvatske kao mali terenski laboratorij s ukupno četiri radnika. Isprva se bavio osnovnim ispitivanjem kvalitete materijala i radova za potrebe građevinskih poduzeća. Prvotne prostorije bile su u prizemnici poduzeća Hidroelektra na današnjem Zelenom trgu u Zagrebu. Prvi mu je voditelj bio Kuzma Franulović, od 1951. vodio ga je Vladimir Bedeković, a od 1966. Stanko Manestar; dugogodišnji je tehnički direktor bio Ivan Celmić (1957–81). Od 1950. laboratorij je poslovao u okviru Generalne direkcije za građevinarstvo, zatim Savjeta za građevinarstvo i komunalne poslove NRH, te Odjela za privredu Narodnog odbora grada Zagreba. Usprkos teškoćama laboratorij se postupno kadrovski ekipirao i nabavio potrebnu opremu, te je do 1956. obuhvaćao referade za cestogradnju (voditelj I. Celmić), inženjersku geologiju (Mirko Fijember) i statička ispitivanja (→ Rajko Kušević), Laboratorij za mehanička ispitivanja materijala (K. Franulović) i Asfaltni laboratorij (Marijan Gabrić) te Odjel za mineraloško-petrografska ispitivanja (Ljubo Šarić). Provodio je ispitivanja veziva, agregata, bitumena i vode, geomehaničkih svojstava tla, mehaničkih i fizikalnih svojstava građevnih materijala i elemenata, dimenzioniranje i projektiranje temelja, davao je mišljenja i obavljao revizije u području proračuna i izvedbi konstrukcija. Godine 1956. laboratorij je i formalno prerastao u Institut građevinarstva Hrvatske (IGH), ustanovu sa samostalnim financiranjem.







Institut se ubrzano razvijao, a od 1959. počeli su se graditi odgovarajući prostori na lokaciji u Folnegovićevu naselju u Zagrebu gdje je, uz mnoge nadogradnje tijekom vremena, smješten i danas. Iste je godine osnovana ispostava IGH-a u Splitu. Godine 1961. formirana je znanstvenoistraživačka Studijska grupa, a 1962. Institut je dobio status znanstvene ustanove. Unatoč tomu nastavio je svoju misiju usmjerenu ponajprije zadovoljenju potreba građevinskih poduzeća i sektora, ali zasnovanu na znanstvenim osnovama koje je u tu svrhu i sam razvijao. IGH se tada sastojao od odjela za beton i kamen (Đorđe Vikrestov), ceste (I. Celmić), fundiranje (Tvrtko Shek), prefabrikate i montažnu izgradnju (Miroslav Helebrant), kemijska ispitivanja anorganskih veziva i keramičarska ispitivanja (Matija Ferić), metale (→ Artemije Šahnazarov; sv. 1), ispitivanje organskih veziva i asfalta (M. Gabrić), mehanička ispitivanja anorganskih veziva (Anatol Čališev), statičke konstrukcije (Viktor Steinman), a uz onu splitsku, osnovane su i ispostave u Osijeku i Rijeci.

Početkom 1967. IGH-u je pripojen Geotehnički institut iz Zagreba, djelatnosti kojega su zajedno s kadrovima uklopljene u postojeće strukture. U Folnegovićevu naselju izgrađeno je velika hala za statička i dinamička ispitivanja građevnih elemenata, osnovan je terenski laboratorij u Sisku, a potom i u Karlovcu (1969), Dubrovniku i Puli (1970), Varaždinu, Zadru i Šibeniku (1973). Od 1973. IGH je organiziran u devet OOUR-a: Institut za konstrukcije i materijale (→ Dražen Aničić, potom Vinko Čandrlić), Institut za cestogradnju (Josip Wurzberg), Institut za geotehniku (Zvonko Tušar, Ivan Višić), Zavod za zgradarstvo (Andrija Hikec, Ante Radas), Tehničke uslužne djelatnosti, Zavod za ispitivanje materijala u Splitu, Osijeku i Rijeci, te Zajednički poslovi.

Nakon više godina suradnje i obavljanja priprema, IGH se 1977. udružio s Građevinskim fakultetom iz Zagreba stvorivši jedinstvenu znanstvenu, nastavnu i stručnu organizaciju – Građevinski institut (GI) s OOUR-ima: Fakultet građevinskih znanosti u Zagrebu, Fakultet građevinskih znanosti u Splitu, Zavod za materijale i konstrukcije u Osijeku, Zavod za materijale i konstrukcije u Rijeci te Radna zajednica. Potkraj iste godine u sastav Instituta uklopljene su Viša tehnička građevinska škola i Viša tehnička škola za građevinsku industriju i građevinarstvo iz Zagreba. Udruživanjem riječkog Zavoda za materijale i konstrukcije s Fakultetom graditeljstva iz Rijeke 1982. taj je OOUR GI-ja preimenovan u Fakultet građevinskih znanosti u Rijeci, dok je istoimeni osječki zavod nakon udruživanja s Višom tehničkom građevinskom školom iz Osijeka 1983. preimenovan u Fakultet građevinskih znanosti u Osijeku. Tako je u Građevinskom institutu bilo 1500 zaposlenih s više od 450 istraživača, od kojih 300 u zvanju doktora i magistra znanosti. U trenutku reorganizacije 1977. zagrebački je OOUR Fakultet građevinskih znanosti, kao kadrovski najekipiraniji, imao zavode: za betonske i zidane konstrukcije (predstojnik → Zlatko Kostrenčić, tehnički rukovoditelj Velimir Ukrainčik), za geotehniku (→ Ervin Nonveiller, I. Višić), za hidrotehniku (→ Mladen Žugaj, Ivan Gulić), za matematiku (pročelnik Željko Pauše), za metalne i drvene konstrukcije (→ Marijan Ivančić, → Vuk Milčić), za organizaciju i ekonomiku građenja (Josip Klepac, Vladimir Škrbina), za prometnice (→ Aleksandar Klemenčić, Ivan Banjad), za tehničku mehaniku (→ Milutin Anđelić, D. Aničić), za zgradarstvo (→ Radovan Nikšić, Ante Radas) dok je dekan fakulteta bio → Veselin Simović, a poslovni direktor Boško Delić.

U Institutu su se obavljala intenzivna znanstvena istraživanja u svim područjima građevinarstva. Eksperimentalni rad odvijao se u dobro opremljenim laboratorijima, a mnoga su se istraživanja provodila i na terenu. Stručni djelokrug rada obuhvaćao je konzalting, izradbu idejnih i glavnih projekata, ispitivanje materijala i konstrukcija, nadzor izgradnje, sanacije, pokusna opterećenja građevina i pripremu dokumentacije za tehnički prijam. Ipak, u rutinskim stručnim poslovima nije nastojao biti konkurencija gospodarskim subjektima koji su ih obavljali, već je, usmjerivši se na znanstveni rad i visokostručne probleme, većinom bio potpora njima. Institut je bio aktivan i u području donošenja građevinskih normi, te je u njegovu sastavu djelovala Služba za standardizaciju. U sklopu nakladničke djelatnosti izdao je više desetaka znanstvenih i stručnih knjiga i udžbenika te znanstvene i stručne serijske publikacije Zbornik radova (1974), Civil Engineering Institute Abstracts (1984–90), Informativni list znanstveno istraživačke organizacije Instituta građevinarstva Hrvatske (1974), Informativni list Građevinskog instituta (1978–89) i dr.

Osamostaljenjem Hrvatske i u okružju novih društvenih prilika, Građevinski institut je 1991. podijeljen na dotadašnje sastavnice, te su se iz njega izdvojili fakulteti u Zagrebu (→ Građevinski fakultet u Zagrebu), Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek) te kao svojevrstan nasljednik početne organizacije Institut građevinarstva Hrvatske d. o. o. Ponovno uspostavljeni IGH iste je godine upisan u registar znanstvenoistraživačkih organizacija. Organiziran je u zavode (za betonske i zidane konstrukcije, za geotehniku, za hidrotehniku, za metalne konstrukcije, za organizaciju građenja, za prometnice, za zgradarstvo) i poslovne centre (Split, Rijeka, Osijek) te službu općih poslova. Godine 1994. obavljena je pretvorba i privatizacija Instituta, koji od siječnja 1995. posluje kao dioničko društvo. Tada je u IGH-u bilo zaposleno oko 730 radnika, od čega 18 doktora znanosti, 50 magistara te 213 stručnjaka s visokom stručnom spremom i 65 s višom. U njemu se izrađuju nacionalni propisi i norme za projektiranje, za podobnost materijala, za zaštitu okoliša i dr., uključen je u procjenu ratnih šteta i obnovu porušenih građevina i naselja, sudjeluje u izgradnji infrastrukturnih objekata (ceste, autoceste, vodovodi, dalekovodi, hidrocentrale, mostovi i dr.). Raspolaže poslovnim prostorima u Zagrebu (Folnegovićevo naselje), Splitu, Rijeci, Osijeku, Karlovcu, Varaždinu, Zadru, Puli, Sisku, Slavonskom Brodu, Dubrovniku i Šibeniku te raznovrsnom laboratorijskom i računalnom opremom i voznim parkom sa 115 vozila. Od 2009. nosi naziv Institut IGH, dioničko društvo za istraživanje i razvoj u graditeljstvu. U posljednje je doba višekratno prošao organizacijske promjene, osnivao sestrinska poduzeća i podružnice u zemlji i inozemstvu.







Godine 2023. Institut je imao 384 radnika, osam ovisnih društava i jedno pridruženo, podružnice u Gruziji, Sjevernoj Makedoniji, Armeniji, Mađarskoj i na Kosovu te predstavništvo u BiH. U osnovi su ga činili Zavod za projektiranje (Bim odjel, odjeli za projektiranje prometne infrastrukture, konstrukcija, promet i studije, arhitekturu i prostorno planiranje, geotehničko projektiranje, hidrotehničko projektiranje, ekologiju i zaštitu okoliša, ispitivanje, sanacije i gospodarenje građevinama, geotehnička istraživanja), Zavod za stručni nadzor i vođenje projekata (odjeli za stručni nadzor Zagreb, Osijek, Rijeka, Split), Zavod za materijale (Mjeriteljski laboratorij, laboratoriji za metale, materijale i konstrukcije, Geotehnički i Hidrotehnički laboratorij, laboratoriji za prometnice, građevinsku fiziku, veziva i ekologiju, materijale i konstrukcije u Osijeku, Splitu i Rijeci), Zavod za energetiku (odjeli za nuklearne elektrane, za obnovljive izvore energije, za termoelektrane, trafostanice, prijenosne vodove), te regionalni centri Split, Osijek i Rijeka. I dalje je vodeće konzultantsko poduzeće za inženjerske usluge iz područja graditeljstva u Hrvatskoj te jedna od vodećih takvih organizacija u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. U stručnom se smislu orijentirao na projektiranje svih vrsta građevina od izradbe idejnih rješenja do izvedbenih projekata, kontrolu i osiguranje kakvoće građevnih proizvoda i usluga te istraživanje materijala i građevnih konstrukcija (akreditiran je za približno 600 laboratorijskih ispitivanja), izradbu investicijskih i tehnoloških studija, ekoloških projekata, provedbu terenskih istražnih radova, stručnog nadzora izvedbe građevina, tehnički konzalting, i dr.







Šterk, Vladimir (Zagreb, 5. I. 1891 – Zagreb, 6. III. 1941), arhitekt, zapažen po međuratnim realizacijama stambene i poslovne arhitekture.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Češkom tehničkom sveučilištu (ČVUT) u Pragu. Nakon povratka u Zagreb isprva je radio u tehničkoj poslovnici građevinskog poduzeća Špiller, Juzbašić i Šurina, a potom u arhitektonskom atelijeru → Ignjata Fischera (1921–23), gdje mu je bio suradnik na projektima Gradske štedionice na Jelačićevu trgu, Zagrebačkoga zbora u Martićevoj ulici i dr. Od 1923. u vlastitu je uredu djelovao kao ovlašteni arhitekt u Zagrebu. Uz to, radio je i u Gradskom građevnom uredu (1924–25) te bio asistent na Tehničkome fakultetu u Zagrebu (1924–26). U ranim djelima stvarao je pod utjecajem historicizma, a potom i u duhu moderne. Među njegovim mnogobrojnim zagrebačkim realizacijama ističu se poslovna zgrada na Savskoj 23 (danas Obrtnička škola; 1922), škola Zavrtnica u Ulici Ljudevita Posavskog 10 (danas SUVAG; 1924–25), stambene i poslovne zgrade u Gundulićevoj 3 (1926–27), Draškovićevoj 30 (1928–29), Ilici 15 (1929–30), Dežmanovoj 8 (1935), na uglu Britanskog trga 12 i Ilice (1927–28), Prilaza Gjure Deželića 85 i Krajiške (1930–31) te Draškovićeve 30 i Đorđićeve (1930–31), vile na Tuškancu 90 (1925) i Jabukovcu 39 (1931), te planinarski dom Runolist na Medvednici (1935–36). S Jovanom Korkom, Đorđem Kiverovim i Đorđem Krekićem projektirao je uredsku zgradu i veliku dvoranu Radničke komore na Trgu Petra Krešimira IV. 2 (poslije Radnički dom Đuro Salaj; 1935–38) i Javnu burzu rada u Zvonimirovoj 15 (1935–37). Gradio je i u Osijeku, Slavonskom Brodu i drugdje.













Tišina, Franjo Zvonimir (Zagreb, 10. X. 1910 – Zagreb, 25. I. 1984), arhitekt, zapažen po stambenoj i javnoj arhitekturi.

Diplomirao je 1938. na Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Radio je kao projektant u građevnom poduzeću Zorislava Franjetića (1938–40) te vodio samostalni atelijer (1941–55). Nakon odlaska u Austriju surađivao je u atelijerima Hansa Krainza u Grazu (1955–56), Antona Liebea u Beču (1956–57), Fritza Pfeffera u Beču (1957–63., 1968–70., 1973–81), te Ferdinanda Riedla u Beču (1970–72), gdje je radio i kao samostalni projektant (1964–67).

U početnom se razdoblju karijere iskazao kao autor visokoocijenjenih natječajnih radova, među kojima se ističu Sveučilišna klinika na Šalati (1941., s → V. Turinom), hotel s plivalištem u Preradovićevoj ulici (1942), Dječji grad u Maksimiru (1943), sveučilišni konvikt Napredak na Tuškancu (1944) u Zagrebu i dr. Nakon II. svj. rata je u Zagrebu izveo koncertnu dvoranu bivšega Doma Armije u Zvonimirovoj ulici (1946–49), stambene zgrade u Zvonimirovoj 39 i 45, Makančevoj 15–17, na uglu Zvonimirove 77 i Heinzelove 24–26, Bogišićeve 9 i Vrbanićeve 21, Vrbanićeve 1–3 i Crvenoga križa 11, Ljudevita Posavskog 19 i Crvenoga križa 18–20 (1949–51), pregradnju Dječačkog sjemeništa za Vojnu bolnicu (1949–51) i prijamnu halu Vojne bolnice na Šalati (1953) te mnogobrojna uređenja unutarnjih prostora (npr. trgovina obuće Sloga u Ilici 12 u Zagrebu, 1952; izložbena hala današnjega Tehničkog muzeja Nikola Tesla za kongres KPJ, 1952; Gradska vijećnica u Rijeci, 1954), a bavio se i oblikovanjem namještaja (stolac metalne konstrukcije s plastičnom presvlakom za bar u Poreču, 1955). U Beču je projektirao stambene zgrade u Prinz-Eugen-strasse 28 (1961), Böcklinstrasse 3 (1961) i Schüttelstrasse 23–25A (1968), stambenu zgradu s dječjim vrtićem Gradske općine u Marxergasse 12 (1967–69), pristanišnu zgradu zračne luke Schwechat (1958–62), hotel Hilton (1973., s F. Pfefferom), tvorničku i upravnu zgradu kompanije Coca-Cola (1976) i dr.

Gotovac, Blaž (Čavoglave kraj Drniša, 22. I. 1951), građevinski inženjer, stručnjak za tehničku mehaniku.

Diplomirao je 1975. te doktorirao 1987. disertacijom Numeričko modeliranje inženjerskih problema pomoću glatkih finitnih funkcija (mentor → J. Dvornik) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Nakon studija zaposlio se u Brodograđevnoj industriji Split (→ Brodosplit; sv. 1) odakle je 1976. prešao u splitski Odjel Građevinskoga fakulteta u Zagrebu, odn. novoosnovani Fakultet građevinskih znanosti u Splitu (od 2011. → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) na kojem je od 2002. bio redoviti profesor. Bio je predstojnik Zavoda za konstrukcije integriranoga Građevinskog instituta (1988−91) te pročelnik Katedre za tehničku mehaniku (1991–2016) Fakulteta. Umirovljen je 2021. Predavao je kolegije Mehanika II, Konstrukcije povijesnih građevina, Mehanika deformabilnog tijela, Plošne konstrukcije, Numeričko modeliranje ljuskastih konstrukcija i dr. Sudjelovao je u nastavi Građevinskoga fakulteta u Mostaru te Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu.

Glavno područje njegova rada jest numeričko modeliranje i analiza građevinskih konstrukcija, posebice s pomoću primjene Rvačevljevih baznih funkcija. U znanstvenom, nastavnom i stručnom polju istaknuo se razvojem numeričkih modela za analizu nosivih konstrukcija sastavljenih od ljuski, ploča, zidova, greda i stupova, zatim istraživanjem numeričkih modela za analizu tunela i podzemnih građevina implementacijom atomskih baznih funkcija i razvojem novih numeričkih postupaka u modeliranju konstrukcija, obnovom i sanacijom konstrukcija povijesnih građevina, i dr. U suautorstvu je napisao knjigu Uvod u numeričko modeliranje prostornih konstrukcija (2001) i preveo knjigu L. V. Rvačeva Metoda R – funkcija: u zadaćama teorije elastičnosti i plastičnosti (2016). Od 2022. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Zrin, ruševine utvrđenoga grada na južnim padinama Zrinske gore. Spominje se od 1295. kada je u posjedu Babonića, od 1347. u rukama je Šubića koji su po njemu dobili prezime Zrinski, a od 1577. do kraja XVII. st. njime vladaju Osmanlije.

Zidine grada tlocrtno su eliptične. Kraj ulaza je četverokutna kula, a do nje u sklopu zidina još jedna takva kula.

Vrana, stari grad, ruševine srednjovjekovnoga utvrđenoga grada hrvatskih vladara iznad Vranskog jezera.

Kralj Zvonimir darovao ga je zajedno s benediktinskim samostanom 1076. papi Grguru VII. Od XII st. u posjedu je templara, zatim ivanovaca, od 1409. Mlečana, a 1537–1647. Osmanlija. Za templara je utvrđen jakim zidinama (tri prstena zidina i predtvrđava), a pokretni most i obrambeni opkop oko cijele tvrđave vidljivi su i danas. Vezir Jusuf Mašković, rodom iz Vrane, podigao je 1644–45. pokraj grada karavan-saraj (Maškovića han), koji je vrlo dobro sačuvan.

tematske karte, kartografski prikazi najrazličitijih tema iz prirodnog i društvenog (gospodarskog, socijalnog i kulturnog) područja, koje su neposredno vezane uz prostor. Osnovne su sastavnice svake tematske karte opća geografska osnova (npr. reljef, voda ili prometnice) i specijalni (tematski) sadržaj. Tematski sadržaj, koji je u uskoj vezi s općom geografskom osnovom, prikazuje se s pomoću kartografike (znakovni sustav za prikazivanje prostornih podataka, kojega su dijelovi osnovni geometrijsko-grafički elementi – točka, linija i površina; kartografski znakovi – signature i dijagrami; raster; boja i pismo), kojom se ističe jedan ili više topografskih objekata iz cjeline (naselja, prometnice, reljef, vode, vegetacija ili neki drugi objekti koji čine tematski sadržaj karte).







U nekim je državama izdavanje tematskih karata regulirano zakonom. U RH propisano je Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina i Pravilnikom o topografskoj izmjeri i izradi državnih karata. Tematska kartografija dio je kartografije koji se bavi zasnivanjem, izradbom, promicanjem i proučavanjem tematskih karata. Njezin je cilj na tematskim kartama zabilježiti i dokumentirati rezultate neposrednog opažanja objekata i prikupljanja podataka, te prikazati znanstvene spoznaje do kojih se došlo različitim istraživanjima. Ponekad je riječ o prikazu konkretnih pojava, a ponekad i o prikazu fikcija, hipoteza, tendencija, mogućnosti, planova i projekata. Pritom je jedino važno da ti objekti imaju karakteristične prostorne odnose i/ili položaj u prostoru. Taj apstraktni sadržaj razlikuje tematske od → topografskih karata, koje prikazuju isključivo prostornu stvarnost. Tematski kartografski prikaz može sadržavati informacije o položaju i rasprostranjenosti, ali i o pokretu i smjeru pokreta, količini, različitim svojstvima, trajanju, učestalosti i odnosima s drugim objektima, te pružati korisniku niz drugih informacija.

Postoje različite podjele tematskih karata, primjerice prema svojstvima objekata prikaza, metodama istraživanja, oblicima prikaza i primijenjenoj kartografici te tematskim područjima. Najčešće se primjenjuje podjela prema tematskim područjima od kojih su glavna prirodno područje i područje ljudske djelatnosti. U područje ostalih karata svrstavaju se sve one tematske karte koje prije nisu svrstane ni u jedno od ta dva područja.







Tematske su karte prirodnog područja: geološke karte (karte stijena, nosivosti tla i dr.), geofizičke (karte potresa, sile teže, Zemljina magnetizma i dr.), pedološke (karte tipova tla, boniteta tla i dr.), mineraloške, geomorfološke, meteorološke i klimatološke (karte zornog prikaza dnevnoga vremenskog stanja i dr.), hidrološke (hidrografske, oceanografske i dr.), botaničke (karte flore, vegetacijske karte i dr.) i zoološke karte (karte prikaza pokreta životinjskih vrsta i dr.). Tematske su karte područja ljudske djelatnosti: karte naselja (genetske karte ili karte razvoja naselja i dr.), stanovništva (karte gustoće i razvoja stanovništva i dr.), rasa, naroda i narodnosti, religija, jezika, kulture i obrazovanja (školske karte i dr.), političke, povijesne, geopolitičke karte, karte prava, financija, cijena, geomedicinske i zdravstvene karte (karte s prikazom raširenosti bolesti i dr.), gospodarske (karte industrije, prometa i dr.), planerske karte (karte s prikazom rezultata istraživanja i planiranja boljeg uređenja prostora, prostorni planovi i dr.), karte prostorne raščlanjenosti (karte s prikazom prostora prema prirodnim, kulturnim ili drugim obilježjima i dr.), vojne karte (karte na kojima je sadržaj topografskih karata dopunjen podatcima važnima za vođenje vojnih operacija i dr.), karte prikaza geodetskog djelovanja, navigacijske (pomorske i zrakoplovne navigacijske karte), turističke/izletničke (auto-karte, planovi gradova i dr.), rekreacijske i sportske (biciklističke karte, karte za orijentacijsko trčanje i dr.) te ekološke karte.







S obzirom na oblik tematskog predočavanja, razlikuju se kartogrami (površinski i linijski) i kartodijagrami. Površinski kartogram je tematska karta na kojoj su pojave ili stanja prikazani unutar raznih teritorijalnih jedinica u relativnom odnosu, s pomoću stupnjevito diferenciranih tonova jedne boje, više boja ili s pomoću površinskih uzoraka (šrafura). Linijski kartogram je tematska karta koja prikazuje npr. mrežu tramvajskih linija ili linija podzemne željeznice (cilj je prikazati cjelokupnu mrežu ili postaje na pojedinim linijama, a ne njihove točne udaljenosti). Kartodijagrami su tematske karte na kojima se pojave ili stanja unutar neke površine prikazuju s pomoću dijagramskih signatura (stupčasti ili kružni dijagram).







Razvoj tematskih karata

Već su prvi poznati kartografski prikazi sadržavali i obrađivali različite teme. Od 1879. u uporabu je ušao termin primijenjene karte, a termin tematske karte uveo je Rupert von Schumacher 1934. Od tada se taj termin rabi za sve karte u koje se unose rezultati istraživanja o pojavama i stanjima u prostoru i iz kojih se dobivaju nove spoznaje.

Zbog geografskih otkrića, tijekom XV., XVI., XVII. i XVIII. st. nastale su mnogobrojne karte, najčešće s vojnostrateškim sadržajem te karte rudišta, upravnih, crkvenih i jezičnih podjela, karte vlasničkih odnosa i karte s prijedlozima uređenja pojedinih područja. Sredinom XIX. st. je zbog sve snažnijeg razvoja prirodnih znanosti, osobito geologije, porastao broj izrađenih tematskih karata. Sve mnogobrojnija bila su i sustavna statistička istraživanja, pa se kartografski prikaz primjenjivao i za predočenje rezultata statističkih istraživanja.

Početkom XX. st., posebice nakon I. svj. rata, zbog sve snažnijeg zamaha nacionalnih osjećaja češće su se javljale tematske karte govornih i nacionalnih područja, a tematska karta postala je sredstvo političke borbe. U tom su kontekstu nastale mnoge tematske karte, primjerice Trsta na koji je u tom trenutku pravo polagalo više država. Nakon II. svj. rata došlo je do daljnje diferencijacije kartografskih prikaza iz područja geologije, pedologije i botanike, pa su se oblikovali kartografski znakovi za različita područja tematske kartografije. U tom razdoblju nastali su mnogi regionalni i nacionalni tematski atlasi te tematske karte vezane uz planiranje i uređenje prostora.

Danas se u RH tematske karte, kao službena izdanja, sustavno izrađuju u obliku geoloških, pedoloških i navigacijskih karata. Donekle sustavno, ali ne uvijek kao službena izdanja, obavljuju se nova izdanja školskih karata, dok se najintenzivnije objavljuju turističke (izletničke) karte.

Najveći opus tematskih karata danas čuvaju Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv i Hrvatski povijesni muzej. Proizvodnjom i manipulacijom tematskih karata bave se → Hrvatski geološki institut (sv. 2) u Zagrebu, → Geodetski fakultet u Zagrebu, Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, → Hrvatsko kartografsko društvo. U novije doba, komercijalnom su se kartografijom u Hrvatskoj bavili → Zavod za fotogrametriju, → Geofoto, → Geodetski zavod u Rijeci, → Godetski zavod Split i → Geodetski zavod Osijek, → Hrvatska školska kartografija, Gisdata d. o. o., CroMaps d. o. o., OIKON d. o. o. – Institut za primijenjenu ekologiju, Školska knjiga, i dr.

Suvremene se tematske karte rabe i u stručnim geoinformacijskim sustavima ili u bazama tematskih prostornih podataka, kao podloga na kojoj se obrađuju pojedine teme ili kao geovizualizacija rezultata provedenih istraživanja i analiza neke teme. U RH u tu svrhu postoje: Projekt uspostave sustava identifikacije zemljišnih parcela u RH (ARKOD), Informacijski sustav zaštite okoliša (ISZO), informacijski sustavi cesta, Informacijski sustav prostornog uređenja (ISPU), informacijski sustavi za potrebe gradskih službi i komunalnih tvrtki, Informacijski sustav za gospodarenje energijom (ISGE), Minsko-informacijski sustav Hrvatskog centra za razminiranje (MIS HCR), informacijski sustavi zelenih površina, Informacijski sustav kulturne baštine Republike Hrvatske i dr.

Tematska kartografija predaje se kao izborni kolegij na Geodetskome fakultetu u Zagrebu u II. semestru diplomskoga sveučilišnog studija na usmjerenju Geoinformatika. U sklopu tog se kolegija izrađuju različiti tematski kartografski prikazi primjenom različitih programskih paketa te se istražuje izradba, održavanje i uporaba tematskih karata i stručnih informacijskih sustava.

topografske karte, opće geografske karte s velikim brojem informacija o mjesnim prilikama prikazanoga područja, dopunjene opisima. Informacije koje se topografskom kartom prenose odnose se na objektne geografske cjeline: naselja, prometnice, vode, vegetaciju, oblike Zemljina reljefa i granice teritorijalnih područja, a sve su prikazane s jednakom važnošću. Sadržaj u prostoru prikazuje se kartografskim znakovima koji pritom rabe pet različitih boja te linijske, točkaste i površinske znakove. Nekoliko je osnovnih skupina kartografskih znakova: za objekte i naselja (npr. naselja, dvorac, crkva, spomenik; prikazuju se točkastim ili površinskim znakovima), za prometnice (ceste se označavaju crvenom linijom koju obrubljuje crna crta, željeznice i žičare crnim linijama, a mostovi dodatno slovima i brojevima), za reljef (označava se izohipsama, izobatama i visinskim točkama, smeđom bojom), za vodene tokove i vodene površine te hidrografske elemente (vodene površine su označene plavom bojom, a hidrografski elementi osim plavom mogu biti prikazani i crnom bojom), za vegetaciju (zelenom bojom) i vrste tla (zelenom, crvenom i raznim nijansama smeđe boje) te za granične objekte i ograde (granica se označava isprekidanom točka-crta linijom crne boje podebljanom crvenom bojom).

Opis karte odnosi se na sve nazive (uglavnom toponime), kratice te slovne i brojčane oznake što se nalaze na karti. Osim geografskih objektnih cjelina topografske karte sadržavaju i matematičke elemente karte, a oni se odnose na geografsku mrežu, mjerilo (brojčano i grafičko) i okvir karte. Topografske karte služe za informiranje i orijentiranje, izvođenje drugih karata, organizaciju raznovrsnog ljudskog djelovanja, kao topografski temelj za otkrivanje, istraživanje i lociranje tematskih pojava i stanja te prikaz određenih nakana. Količina podataka koju rabi topografska karta prilagođena je njezinu mjerilu, namjeni i vremenu u kojem se prostor prikazuje.

Prema mjerilu, topografske karte mogu biti topometrijske (do mjerila 1 : 10 000), topografske detaljne (od mjerila 1 : 10 000 do mjerila 1 : 250 000) i topografske pregledne karte (od mjerila 1 : 300 000 do mjerila 1 : 500 000). Topografske karte u mjerilima sitnijima od 1 : 500 000 su korografske karte ili geografske pregledne karte.







Zbog praktičnih razloga topografske su karte podijeljene na listove. Svaki list nosi naziv većega urbanog središta koje je na njemu prikazano. Uobičajena je veličina listova iznosi 57 cm × 43 cm ili 58 cm × 40 cm, svaki je list obično definiran mrežom meridijana i paralela.









Izradbom topografskih karata i planova bavi se posebna grana geodezije – topografija. Topografija je djelatnost (mjerni postupak) kojom se određuju veličina, oblik i položaj topografskih objekata te postupak njihova tumačenja i međusobna razlikovanja.

Razvoj topografije u Hrvatskoj

Topografija je potkraj XVII. st. uključivala prikupljanje građe i izdavanje pisanih i crtanih prikaza prirodnih i izgrađenih objekata, zajedno s opisom društvenih i gospodarskih prilika na nekom području. Tijekom XVIII. st. usredotočila se na prikupljanje izvornih činjenica o prostoru, ponajprije na regionalnim razinama, no zahvaljujući sustavnim topografskim izmjerama pojedinih država, polako je postajala tehnička djelatnost pod okriljem geodezije s glavnim zadatkom izradbe topografskih karata. Hrvatska ili pojedini njezini dijelovi su tijekom XVIII., XIX. i početkom XX. st. bili u sastavu Austrije, Austro-Ugarske, Venecije i Osmanskoga Carstva. U tom su razdoblju provedene četiri austrijske topografske izmjere: prva ili jozefinska izmjera (1763–87), druga ili franciskanska izmjera (1806–69), treća ili francjozefska (1869–87) i četvrta ili Beckova precizna izmjera (1896–1916).







Jozefinskom izmjerom Austrija je stala na sam vrh svjetske kartografije. To opsežno kartografsko djelo sastojalo se od
3589 listova topografske karte u mjerilu 1 : 28 800 (poslije dopunjeno na ukupno 4096 listova). Sav novonastali kartografski materijal smatrao se vojnom tajnom pa su stoga od svakog lista izrađena samo dva rukom crtana i obojena primjerka.

Kako je jozefinska izmjera imala određene nedostatke, a u međuvremenu je došlo i do općeg i tehničkog napretka, započela je nova izmjera koju je vodio Generalštab, odnosno bečki Vojnogeografski institut osnovan 1839. U detaljnoj franciskanskoj izmjeri, također u mjerilu 1 : 28 800, cjelokupni državni teritoriji izmjeren je i prikazan na ukupno 3333 lista. Iz franciskanske izmjere proizišlo je i nekoliko tisuća listova specijalnih i preglednih topografskih karata u mjerilima 1 : 14 400, 1 : 28 800, 1 : 144 000 i 1 : 288 000. Za naš prostor važno je da su tada izrađene specijalna karta Dalmacije (1861–63; na 22 lista u mjerilu 1 : 14 400), te specijalne karte uže Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine (1869–79; na 141 listu).

Francjozefska izmjera temeljila se na novoj trigonometrijskoj mreži I. i II. reda i novoj geodetskoj osnovi s preciznim nivelmanom, kojega je osnova bila nulta točka na molu Sartorio u Trstu, a prihvaćena je i nova poliedarska projekcija. Cilj izmjere bila je izradba specijalne karte (Spezial-karte, Generalstabs-karte) u mjerilu 1 : 75 000. Karta je tiskana na 1079 listova, ali je nakon tiska stalno ažurirana, pa su neki njezini listovi doživjeli više dopunjenih i popravljenih izdanja. Listovi te izmjere su čak i danas nezaobilazni izvor za različita istraživanja.

Četvrta ili Beckova precizna izmjera zahvatila je područje austrijsko-talijanske granice i dijela jadranske obale. U sklopu izmjere izrađeno je samo 388 listova topografske karte u mjerilu 1 : 25 000.

Umnažanje karata od 1927. provodilo se ofsetnim tiskom u Vojnogeografskom institutu (VGI) u Beogradu. Približno u to doba počelo se razlikovati kartografska djela prema početnom meridijanu koji je na njima ucrtan. Tako su starija kartografska djela prema svom pariškom početnom meridijanu nazivana po Parizu, a novija po Greenwichu, jer im je početni meridijan prolazio kroz Greenwich. Nova topografska izmjera započela je 1934., a karte koje su nastale u sklopu nje imale su mjerilo 1 : 25 000.

Nakon II. svj. rata (1947–67) VGI je proveo topografsku izmjeru čitave SFRJ. Iz nje je proizišla topografska karta u mjerilu 1 : 25 000 s početnim meridijanom koji prolazi kroz Greenwich. Iz te su karte potom izvedene i topografske karte u sitnijim mjerilima. VGI je 1968–90. izdao nove topografske i pregledne karte bivše SFRJ, pa tako i područja Hrvatske. U sastavu SFRJ Hrvatska nije imala državnu instituciju koja bi se bavila isključivo topografsko-kartografskom djelatnošću, topografskim i fotogrametrijskim snimanjima te izradbom i izdavanjem topografskih karata. Topografske karte mjerila 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000 i 1 : 200 000, te pregledne karte 1 : 300 000 i 1 : 500 000 izrađivao je VGI u Beogradu, kako za vojne tako i za civilne potrebe.

Premda su spomenute karte u doba izdavanja bile kvalitetne, sadržaj im je tijekom vremena prilično zastario. Vojne su institucije omogućavale nabavu višebojnih tiskanih primjeraka na papiru, ali korištenje ili umnažanje reprodukcijskih originala nije bilo dopušteno.

Topografija u Republici Hrvatskoj

Osamostaljenjem je RH ostala bez topografskih karata za svoj teritorij. Te poslove vrlo brzo preuzela je → Državna geodetska uprava (DGU) koja je do tada obavljala geodetske i katastarske poslove. Uvidjevši kako su nužne promjene, DGU je potkraj 1992. pokrenuo projekt Rekonstruiranja i reprogramiranja geodetskog prostornog sustava RH s tehnološkom dogradnjom njegova informacijskog sustava (GEOPS). Pokrenuo je i izradbu studija i idejnog projekta Službenog topografsko-kartografskog informacijskog sustava (STOKIS), sličnog njemačkom sustavu ATKIS, te Studiju o nadomještanju reprodukcijskih izvornika i obnavljanju topografskih zemljovida srednjih i sitnih mjerila.

U sklopu STOKIS-a pokrenut je projekt Ustroj topografskog informacijskog sustava Republike Hrvatske iz kojeg je proizišao Topografski informacijski sustav Republike Hrvatske (CROTIS) kao osnova hrvatskomu nacionalnom geografskom informacijskom sustavu. S obzirom na tehnološki napredak u području prostornih podataka i direktiva Europske unije, 2014. prihvaćen je model podataka CROTIS 2.0, prema kojem se podatci pohranjuju u Temeljnu topografsku bazu (TTB) iz koje se uspostavljaju topografske baze za određeno mjerilo. Kartografske baze podataka uspostavljaju se za istovjetna mjerila iz odgovarajućih topografskih baza podataka u skladu sa Specifikacijom proizvoda za topografske podatke.

Izradba topografskih karata, njihova uporaba i izdavanje u RH propisani su različitim zakonskim aktima. Danas topografske proizvode i usluge vezane uz područje RH nudi DGU, koji za područje Hrvatske izrađuje i objavljuje službene državne karte i ostale karte. To su npr. Digitalna ortofoto karta u mjerilu 1 : 5000 (DOF5), Hrvatska osnovna karta u mjerilu 1 : 5000 (HOK), Topografska karta u mjerilu 1 : 25 000 (TK25), Topografska karta u mjerilu 1 : 100 000 (TK100), Topografska karta u mjerilu 1 : 200 000 (TK200) i Topografski podaci u mjerilu 1 : 1 000 000 (Euro Global Map).

Vojne topografske karte u RH izrađuje Odjel za geoinformacijske sustave i meteorologiju, u okviru Službe za vojne nekretnine i zaštitu okoliša Sektora za vojnu infrastrukturu Uprave za materijalne resurse MORH-a među ostalim i uspostavljajući digitalne baze prostornih podataka, osiguravajući topografske, pomorske i zrakoplovne karte. U izdanju MORH-a su za vojne potrebe izdane topografske karte: Hrvatska vojna topografska karta mjerila 1 : 50 000 (HVTK50), Karte JOG/A (Joint Operations Graphic/Air) mjerila 1 : 250 000, Pregledni topografski zemljovid mjerila 1 : 500 000 (PTZ500) i dr. Kako rastu vojne kartografske i geoinformacijske potrebe, kartografija se više ne ograničava samo na izradbu topografskih karata, već je izradila vojni kartografski model VoGIS koji je usklađen s principima i normama ostalih tijela državne uprave.

Topografska kartografija predaje se kao izborni kolegij na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu u V. semestru prijediplomskoga sveučilišnog studija, a u sklopu kolegija studenti na vježbama izrađuju prikaze zadanih objekata na topografskim kartama različitih mjerila s pomoću različitih softvera.

geodezija, tehnička disciplina i znanost koja se bavi izmjerom i prikazom fizičke Zemljine površine, određivanjem oblika Zemlje i njezina polja sile teže. Glavni predmet istraživanja u geodeziji jest geodetska izmjera zemljišta i Zemlje. Osnovne su joj grane primijenjena geodezija (→ inženjerska geodezija), → satelitska geodezija, → fizikalna geodezija, pomorska geodezija (→ hidrografska izmjera), → fotogrametrija, → daljinska istraživanja, → kartografija i → geoinformatika.

Razvoj u svijetu

Prva se djelovanja u području geodezije očituju u rješavanju različitih zadataka iz praktičnog života, vezanih uz gradnju prvih pravilnijih nastambi, postavljanje greda ili zidova pod pravim kutom i sl. Iskopine starih gradova govore o njihovu planiranju. Najstariji dokumenti, iako oskudni, potječu iz Mezopotamije. Nekoliko nacrta polja na kojima su prikazane zemljišne čestice četverokutnog oblika sačuvano je iz ranijega sumerskog razdoblja (oko 3000. pr. Kr.) te iz doba kralja Gudee (oko 2500. pr. Kr.). Iako su već Pitagora (581–497. pr. Kr.) i Aristotel (384–322. pr. Kr.) smatrali da je Zemlja kugla, prve stvarne podatke o veličini i obliku Zemlje dao je Eratosten (276–194. pr. Kr.), odredivši duljinu meridijana mjerenjem luka od Asuana do Aleksandrije. Stari Grci počeli su sastavljati i prve karte, tj. skice koje su služile za potrebe pomorstva, ali su pružale i sliku o položaju pojedinih zemalja. Uz to, Eratosten je nastojao dati opis, međusobni položaj i veličinu poznatih zemalja. Najstarija pisana djela o geodeziji, očuvana gotovo u potpunosti , djela su Herona iz Aleksandrije (oko 10 – oko 75). U djelu O dioptri on opisuje geodetske instrumente i njihovu praktičnu primjenu. Klaudije Ptolemej (oko 85 – oko 165) sastavio je kapitalno djelo Geografska uputa s prikazom poznatoga svijeta, kojemu je osnovna pretpostavka da je Zemlja kugla, a položaji su se određivali geografskim širinama i dužinama. Znanstvene tekovine starih Grka, tako i one o spoznaji Zemlje, ostale su nepoznate u srednjem vijeku. U to su doba Arapi smatrali Zemlju kuglom i 827. izvodili mjerenja za određivanje duljine luka meridijana. Tek se potkraj srednjega vijeka Europa počela ponovno upoznavati sa znanstvenim tekovinama starih Grka. Na temelju Ptolemejeve Geografske upute slijedila su nova otkrića do tada nepoznatih zemalja. Stvarale su se nove karte i dobivala sve potpunija slika Zemlje. Jedan od najpoznatijih kartografa toga doba bio je Gerhard Kremer (1512–1594), poznat pod imenom Mercator. Pronalaskom triangulacije Willebrorda Sneliusa (1580–1626) iz 1615. započela je nova epoha u geodeziji. Taj novi način mjerenja sastojao se od mjerenja duljine jedne stranice trokuta i kutova među stranicama, iz čega se računski mogu odrediti duljine preostalih stranica; naslanjajući trokut do trokuta moguće je odrediti udaljenost između krajnjih točaka. Isaac Newton (1642–1727) došao je na ideju o privlačenju masa. Tih godina Jean Picard (1620–1682) izmjerio je luk pariškoga meridijana i odredio nove dimenzije Zemlje, te ih objavio u djelu Mjerenje Zemlje (Mesure de la Terre, 1671). Za rezultate njegovih mjerenja doznao je Newton pa je, kad je s tim veličinama ponovio svoja računanja i ustanovio suglasnost teorije i prakse, izašlo njegovo epohalno djelo Matematički principi filozofije prirode (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica, 1687). Alexis Claude Clairaut (1713–1765) u svom je djelu Teorija o Zemljinu obliku (Théorie de la figure de la terre, 1743) došao do rezultata poslije poznatih pod imenom Clairautov teorem, kojim se opisuje Zemljin oblik. Kasnijim usavršavanjem instrumentarija i izvođenjem preciznijih mjerenja dokazala se i odredila sploštenost Zemlje i potvrdila ta teorija. Prvi teodolit kojim su se izravno mjerili horizontalni kutovi konstruiran je u Engleskoj 1730. U drugoj polovici XVIII. st. razvoj tehničkih mogućnosti doveo je do sustavnih državnih izmjera. Tada su izrađene prve jedinstvene topografske i katastarske karte pojedinih europskih država. U XIX. st. računale su se uglavnom samo trigonometrijske točke viših redova, dok su se točke nižih redova određivale grafički. Ubrzo je uočena prednost računanja u ravnini, pa su se počele intenzivno istraživati kartografske projekcije. U tom su području najveće zasluge Carla Friedricha Gaussa (1777–1855), kojega se smatra ocem geodezije. Među ostalim izveo je opće formule za konformno preslikavanje plohe na plohu. Te je formule poslije (1912. i 1918) preradio Johannes Heinrich Louis Krüger (1857–1923), a Gauss-Krügerova projekcija prihvaćena je kao službena kartografska projekcija u većini europskih zemalja. Sredinu XX. st. obilježio je razvoj fotogrametrije, posebice aerofotogrametrije koja omogućava učinkovito prikupljanje i obradbu podataka o zemljištu. Kraj XX. st. bilo je doba satelitske geodezije, globalnoga navigacijskog satelitskog sustava GNSS (poznat i kao globalni položajni sustav GPS), sve veće primjene daljinskih istraživanja, geoinformacijskih sustava GIS i opće primjene računala i komunikacija u geodeziji, čime geodezija prerasta u geomatiku. Rezultati istraživanja iz područja geodezije danas se u svijetu objavljuju u velikom broju znanstvenih časopisa, od kojih su najugledniji Zeitschrift für Geodäsie, Geoinformation und Landmanagement (prije Zeitschrift für Vermessungswesen), Allgemeine Vermessungs-Nachrichten, Bolletino di geodesia e science affini (prestao izlaziti), Cartography and Geographic Information Science, Photogrammetric Engineering and Remote Sensing, Survey Review, Journal of Geodesy.







Početci razvoja i primjene geodezije u Hrvatskoj

Geodetski radovi na području današnje Hrvatske obavljali su se od davnina. Primjerice, Starogradsko polje na Hvaru zaštićeni je kulturni krajolik u kojem je antička grčka podjela zemljišta sačuvana do danas kao sustav putova i terasiranih parcela. Riječ je o najbolje sačuvanom antičkome grčkom katastru na Sredozemlju, zbog čega se od 2008. hrvatski lokalitet nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Jedan je od najstarijih pisanih spomenika u Hrvatskoj Lumbardska psefizma, starogrčki povijesni dokument epigrafskog karaktera iz 3. st. pr. Kr. Psefizma sadržava zaključak kojim je narodna skupština utemeljila koloniju i podijelila zemlju doseljenicima, provedba čega pretpostavlja svojevrsnu geodetsku djelatnost.







Pretečom hrvatske geodezije smatra se → Herman Dalmatin; sv. 4 (oko 1110 – nakon 1143), koji je 1143. u prevoditeljskoj školi u Toledu preveo Ptolemejevo djelo Planisphera na latinski jezik. Dubrovčanin → Marin Getaldić; sv. 4 (1568–1626) je u djelu O analitičkom i sintetičkom u matematici (De resolutione et compositione mathematica, 1630) predložio određivanja Zemljine veličine na geodetski način, bez potrebe astronomskih mjerenja. Newtonov opći zakon gravitacije slijedio je iz raznih prijašnjih znanstvenih rasprava, osobito tumačenja plime i oseke, čemu su znatno pridonijeli i hrvatski znanstvenici: → Federik Grisogono; sv. 4 (1472–1538), → Nikola Sagroević; sv. 4 (oko 1527 – oko 1573), → Frane Petrić; sv. 4 (1528–97) i → Markantun de Dominis; sv. 4 (1560–1624).

Nedovoljno je poznato da je → Ruđer Bošković (1711–1787) dio života posvetio geodeziji. U razdoblju 1750–85., u epohi ručne izradbe instrumenata, postigao je zapažene uspjehe u konstrukciji i verifikaciji optičkih, astronomskih i geodetskih instrumenata. Prilično se rano počeo baviti problemima oblika i veličine Zemlje (O dokazima starih za sferni oblik Zemlje – De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, 1739; Rasprava o obliku Zemlje – Dissertatio de telluris figura, 1739) te problemima u vezi s Newtonovom teorijom gravitacije (O nejednakosti sile teže na raznim dijelovima Zemlje – De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, 1741). Kako bi riješio te probleme, trebao je uz teorijska istraživanja provesti mjerenja duljina lukova meridijanskih stupnjeva na različitim mjestima Zemlje. Rezultate svojih mjerenja duljine luka meridijana između Rima i Riminija 1750–52. objavio je 1755. u izvješću O znanstvenu istraživanju po Papinskoj Državi (De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem) na više od 500 stranica, uz koje je na posebnom listu bila izdana karta Papinske Države Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico. To njegovo glavno geodetsko djelo prevedeno je 1770. na francuski pod naslovom Voyage astronomique et geographique, dans l’Etat de l’Eglise. Bošković je među prvima zaključio da je Zemljin oblik nepravilan.







Geodetski poslovi od XIX. st. do danas

Hrvatska je do 1918. bila u upravnom pogledu podijeljena na više područja. Zbog toga razvoj izmjere zemljišta na njezinu području nije bio jedinstven. Dalmacija i Istra pripadale su austrijskom dijelu Monarhije u kojem se prišlo izmjeri već 1818. Sjeverni dijelovi Hrvatske s Rijekom i dijelom Primorja nalazili su se u sklopu ondašnje Ugarske, u kojoj je izmjera započela tek 1847. Grafička izmjera i izradba katastarskih operata na čitavom su području obavljeni do 1877 (→ katastar i zemljišne knjige).







Navedena upravna podjela je znatno utjecala na rezultate izmjere i katastar zemljišta, a njihovo je održavanje također bilo nejednoliko organizirano. Dio katastarskog operata, važan s poreznog gledišta, održavale su općine. Katastarske planove i popise parcela održavala su nadzorništva izmjere u Zagrebu i Osijeku. Takva organizacija službe nije mogla pratiti nagle promjene na zemljištu izazvane povećanjem populacije, raslojavanja veleposjednika i drugim socijalnim gibanjima potkraj XIX. st. i početkom XX. st. pa je došlo do velikog nesklada između stvarnog stanja i stanja prikazanoga na planovima i u operatima.

Nakon I. svj. rata u novoosnovanoj državi geodetska služba na području Hrvatske našla se u najtežem položaju. Dio područja Dalmacije bio je privremeno okupiran; Istra, kao dio nacionalnog teritorija, odcijepljena, a ostali dio područja ostao je bez stručnog kadra i bez odgovarajuće organizacije. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova na području Hrvatske vrlo je malo učinjeno u pogledu izmjere i katastra zemljišta te njegova održavanja. Tek je 1929. konačno organizirana služba u obliku katastarskih uprava i odjela za katastar pri financijskim direkcijama. Zbivanja tijekom II. svj. rata pogoršala su stanje do te mjere da se nakon rata dobrim dijelom moralo početi ispočetka; započela je reorganizacija državnih geodetskih poslova, koja se ocrtava u današnjoj → Državnoj geodetskoj upravi.

Državna geodetska uprava (DGU) je hrvatska državna upravna organizacija koja obavlja poslove iz područja geodezije, kartografije, katastra i fotogrametrije te vodi brigu o uspostavi nacionalne infrastrukture prostornih podataka, informatizaciji katastra i geodetsko-prostornog sustava, državnoj službenoj kartografiji (1 : 5000, 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000, 1 : 250 000), geodetskoj dokumentaciji, statističkim podatcima o katastru nekretnina, prostornim jedinicama i infrastrukturi te geodetsko-katastarskim poslovima za državnu granicu na kopnu. Poslove iz svojeg djelokruga DGU obavlja u Središnjem uredu u Zagrebu i u 20 područnih ureda diljem Republike Hrvatske u skladu sa Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina. Iznimno na području Grada Zagreba upravne i stručne poslove koji su zakonom stavljeni u djelokrug područnog ureda obavlja Gradski ured za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba. Poslovi državne izmjere i katastra nekretnina obavljaju se na temelju godišnjih i višegodišnjih programa.















U Hrvatskoj danas postoji nekoliko stotina fizičkih i pravnih osoba koje imaju suglasnost Državne geodetske uprave za obavljanje poslova državne izmjere i katastra nekretnina. Tijekom povijesti među većim su se poduzećima s djelatnošću u području geodezije istaknuli → Geodetski zavod Osijek, → Geodetski zavod Split, → Geodetski zavod Rijeka, → Geofoto i → Zavod za fotogrametriju iz Zagreba i dr.

O hrvatskom srednjem i visokom školstvu

Gotovo je nepoznat prijedlog R. Boškovića o osnivanju geodetske škole, a napisao ga je oko 1770. uviđajući nedostatak vlastita formalnoga geodetskog obrazovanja. Premda je prijedlog napisan prije približno 250 godina, u njemu se ističe važnost praktičnog rada u geodeziji, te stav kako samo praktične vježbe uz teorijska predavanja mogu dati dobroga geodetskog stručnjaka. Matija Petar Katančić (1750–1825) bio je franjevac, pjesnik, književni teoretičar, prevoditelj, leksikograf, povjesničar, arheolog, numizmatičar, geograf i kartograf. Radio je kao gimnazijski profesor u Osijeku i Zagrebu, a od 1795. do 1800. kada je umirovljen predavao je kolegije Arheologija i Numizmatika na Sveučilištu u Budimu. Katančić je na hrvatski jezik preveo djelo Elementi praktične geometrije (Elementa Geometriae Practicae, 1778) mađarskog matematičara Pála Makóa de Kerek-Gede. Naslov prijevoda je Pridhodna Bilixenja od Dillorednog Zemljomirja (Uvod u praktičnu geometriju/zemljomjerstvo), a prijepis u čistopis nije dovršen. Taj se prijevod smatra najstarijim udžbenikom geodezije na hrvatskom jeziku.

Početak institucionalizacije srednjoškolske nastave geodezije i geodetskih predmeta u Hrvatskoj predstavlja osnutak → Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima (sv. 2) 1860. Ondje se predavala geodezija, pisali su se udžbenici, izvodila se praktična nastava, vjerojatno prve geodetske vježbe u hrvatskim školama. Učenik, a zatim i nastavnik na tom učilištu → Vjekoslav Köröskenyi autor je prvoga geodetskog udžbenika na hrvatskom jeziku Geodäsija (izdanoga 1874). Njegov nasljednik → Franjo Kružić autor je udžbenika Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije (tiskan 1897) te Praktična geodezija ili zemljomjerstvo (iz 1911).







U Hrvatskoj danas postoji nekoliko srednjih škola u kojima se može steći zvanje geodetskoga tehničara: Geodetska tehnička škola u Zagrebu, Graditeljsko-geodetska škola u Osijeku, Građevinska tehnička škola u Rijeci, Tehnička škola u Puli, Graditeljsko-geodetska tehnička škola u Splitu, Srednja škola Matije Antuna Reljkovića u Slavonskom Brodu, Obrtnička i tehnička škola u Dubrovniku i Graditeljska škola u Čakovcu.

Visokoškolska nastava iz područja geodezije održavala se na Sveučilištu u Zagrebu još prije gotovo dva i pol stoljeća, o čemu svjedoči udžbenik Martina Sabolovića Exercitationes Gaeodeticae izdan na latinskom jeziku 1775. Na zadarskom je liceju 1809. pokrenut visokoškolski studij geodezije, prvi u Hrvatskoj; 1811. uručene su prve diplome mladim akademičarima, na temelju kojih su dobili akademski stupanj i ovlaštenje da djeluju u Ilirskim pokrajinama kao geodeti. Unatoč prvim uspješnim ostvarenjima, licej je iste godine ukinut.

Pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu osnovana je 1898. Šumarska akademija. Na njoj se uz ostale tehničke predmete predavala i geodezija. Budući da je stalno rasla potreba za školovanjem stručnjaka potrebnih za reguliranje posjedovnih odnosa, diobe zemljišnih zajednica, komasacije zemljišta, katastarske izmjere itd., uveden je 1908. poseban Geodetski tečaj pri Šumarskoj akademiji. Na njemu su predavali → Oton Kučera (sv. 4) matematiku, fiziku i sfernu astronomiju, → Marije Kiseljak (sv. 4) matematiku, David Segen deskriptivnu geometriju, → Vinko Hlavinka geodeziju, izjednačenje metodom najmanjih kvadrata, triangulatorne i poligonalne izmjere kod katastralnih izmjera, → Pavle Horvat geodeziju, Konstantin Schmidt katastralne izmjere, administrativni dio, evidenciju katastra, sastav gruntovnica i agrarne operacije, Vinko Krišković privatno i upravno pravo, Julije Roauer narodno gospodarstvo, → Oto Frangeš (sv. 2) poljsko gospodarstvo. »Naukovna osnova« Geodetskog tečaja bila je istovjetna planovima i programima geodetskih studija na visokim školama u Pragu i Beču. Djelovao je pri Šumarskoj akademiji do 1920., kada je prešao na Tehničku visoku školu u Zagrebu osnovanu 1919., postavši Geodetskim odjelom. Osim Geodetskog odjela postojao je i Kulturno-inženjerski odjel, pa su nakon mnogih rasprava ta dva odjela spojena 1923. Nastavnici geodetskih i njima srodnih kolegija na Tehničkoj visokoj školi bili su Juraj Božičević, Anton Fasching, → Vladimir Filkuka, P. Horvat, M. Kiseljak, Milan Kreković, → Željko Marković (sv. 4), Ivan Novak, → Ivan Plotnikov (sv. 2), → Stjepan Škreb (sv. 4) i → Vladimir Vranić.

U geodetskoj visokoškolskoj nastavi nastale su znatne promjene 1926., kada je Visoka tehnička škola ušla u sastav Sveučilišta u Zagrebu kao Tehnički fakultet s odgovarajućim odjelima. Geodezija se predavala u sklopu Geodetsko-kulturno-inženjerskog odjela, koji je 1929. promijenio naziv u Geodetsko-kulturno-tehnički odjel. Takav se oblik nastave odvijao sve do kraja 1946., kada su uvedena dva nova usmjerenja na Tehničkome fakultetu: geodetsko i melioracijsko. Prema njihovim se planovima i programima nastava odvijala do 1948. Zbog zastoja u rješavanju agrarno-pravnih odnosa, a time i melioracijskih zahvata, melioracijsko usmjerenje ukinuto je 1951.

Podjelom Tehničkoga fakulteta 1956. od bivših su odjela nastala četiri nova fakulteta. Jedan od njih bio je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet (AGG), koji je u takvom ustrojstvu djelovao do 1962. U tom razdoblju na Geodetskom je odjelu intenzivirana nastava osnivanjem novih nastavno-znanstvenih jedinica, uvođenjem novih kolegija, imenovanjem novih nastavnika te pribavljanjem nastavnih pomagala i instrumenata. To je dovelo do osamostaljenja Odjela u → Geodetski fakultet 1962.







Od početaka nastave i proučavanja geodezije na Sveučilištu u Zagrebu do danas u tom je znanstvenom polju i u razvoju same discipline djelovao niz vrsnih znanstvenika i nastavnika koji su individualnim i timskim doprinosom unaprijedili hrvatsku geodeziju, a neki i geodeziju u svjetskim razmjerima. M. Kiseljak predavao je na Tehničkoj visokoj školi kolegije Matematika, Matematička teorija kartografije i Kartografija, bio je prvi dekan Strojarsko-inženjerskog, Elektro-inženjerskog, Brodograđevno-inženjerskog i Brodostrojarsko-inženjerskog odjela (1919/20), rektor (1920/21) i prorektor (1921/22); → Stjepan Horvat diplomirao je na Kulturnotehničkom i geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je bio izvanredni, pa redoviti profesor, predstojnik Geodetskoga zavoda (1938–45), dekan (1943/44), i rektor Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu (1944–45); → Slavko Macarol bio je izvanredni pa redoviti profesor Tehničkoga fakulteta i potom AGG-a, odn. Geodetskoga fakulteta, bio je prodekan u šest mandata i dekan u dva, rektor (1963–66) i prorektor (1966–68) Sveučilišta u Zagrebu.

Mnogi hrvatski znanstvenici iz polja geodezije dobitnici su najviših nacionalnih nagrada za znanost: Nagrade »Nikola Tesla«, odn. državne Godišnje nagrade za znanost → Dionis Srebrenović i → Mate Janković (1974), → Franjo Braum (1979), → Dušan Benčić (1986), → Nikola Solarić (1994) i → Tomislav Bašić (2002); Nagrade za životno djelo → Nikola Čubranić (1975) i → Branko Borčić (1976); državnih nagrada Tehničke kulture za životno djelo i »Fran Tučan« za popularizaciju znanosti → Leo Randić (1987. i 1993). Nagradu »Josip Juraj Strossmayer« HAZU-a i Zagrebačkog velesajma dobio je Geodetski fakultet za djelo → Miljenka Lapainea i skupine autora Crtež u znanosti (1999), a D. Benčić i N. Solarić za udžbenik Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (2008); → Miljenko Solarić dobio je 2001. Nagradu »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu za uvođenje satelitske geodezije u Hrvatskoj.

Od 1990-ih do danas nekoliko profesora geodezije izabrano je u počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu: → Stjepan Klak, N. Solarić, → Nedjeljko Frančula, → Zdravko Kapović i M. Lapaine. Dopisni član JAZU-a (danas HAZU) postao je profesor geodezije → Nikolaj Pavlovič Abakumov 1948., → Jerko Alačević bio je redoviti član JAZU-a od 1950., a članovi suradnici bili su L. Randić od 1950., N. Čubranić od 1975. i F. Braum od 1977. Za redovitoga člana HAZU-a izabran je 1992. → Petar Krešimir Čolić. Za dopisnoga člana Njemačke geodetske komisije Bavarske akademije znanosti (Deutsche Geodätische Kommission der Bayerischen Akademie der Wissenschaften) izabran je 2009. Miodrag Roić.

Znanstvenoistraživačka dostignuća nastavnika Geodetskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dobila su međunarodnu potvrdu i u vidu priznanja uglednih stranih institucija. Među njima su spomen-medalja J. J. Baeyera, koju je P. K. Čolić primio 1990. od berlinske Akademije znanosti kao najveće inozemno priznanje dodijeljeno jednom hrvatskom geodetu. Čolić je poseban uspjeh postigao u istraživanju polja sile teže u unutrašnjosti Zemlje do plohe geoida. Bavio se i izračunavanjem topografskih utjecaja na otklon vertikale i silu težu, istraživanjem astrogeodetskog geoida na području Jugoslavije, detaljnim određivanjem polja sile teže na području Hrvatske i Slovenije te korelacijom reljefa Zemljine površine, anomalija sile teže, plohe geoida i Mohorovičićeva diskontinuiteta. Zajedno sa Zvonkom Biljeckim iz poduzeća Geofoto, → Stanislav Frangeš dobio je nagradu za izvrsnost u kartografiji za fotokartu Grad Velika Gorica na 19. međunarodnoj kartografskoj izložbi u Ottawi 1999. Bojan Vršnak dobio je 2017. međunarodno priznanje The International Kristian Birkeland Medal for Space Weather and Space Climate za izvanredan znanstveni doprinos svemirskom vremenu i svemirskoj klimi. M. Lapaine dobio je 2019. medalju i izabran je za počasnoga člana Međunarodnoga kartografskog društva (International Cartographic Association, ICA) kao priznanje za izvanredan doprinos i promidžbu kartografije na međunarodnoj razini. Mateja Dumbović dobitnica je više međunarodnih priznanja iz područja geoznanosti i svemirske prognostike (od 2020).

Osim u međunarodnim časopisima, hrvatski geodeti svoje radove objavljuju i u časopisu → Geodetski list (pokrenut 1919., neprekidno izlazi od 1947), → Kartografija i geoinformacije (od 2002) i dr. te djeluju u mnogim stručnim i znanstvenim društvima, posebice u → Hrvatskome geodetskom društvu (osnovano 1952) putem kojega su učlanjeni u Međunarodnu federaciju geodeta (FIG), Međunarodnu geodetsku udrugu (IAG) i dr., dok se za promicanje i unapređenje struke brine → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije (osnovana 2009).







tuneli, podzemne građevine koje služe za provođenje pješačkih, cestovnih i željezničkih prometnica, plovnih putova, vode te komunalnih instalacija kroz prirodne ili umjetne prepreke ili ispod njih. U širem smislu tunelima se smatraju i podzemni prostori za energetska ili druga postrojenja, garaže, trgovačke prostore, skladišta, skloništa, sportske objekte, trajne vojne ili rudarske podzemne prostorije i podzemna odlagališta opasnog otpada. Prema namjeni dijele se na prometne (pješački, plovni, željeznički, cestovni, metro), hidrotehničke (dovodni, odvodni i reverzibilni tuneli kod hidroelektrana, tuneli za vodoopskrbu i kanalizaciju, za melioracijske potrebe, obilazni tuneli), komunalne (tuneli za električne i telefonske vodove, plinovode, vrelovode) i specijalne (podzemni hangari, skloništa za ljude, podmornice i brodove, vojni i rudarski objekti); prema prepreci koju savladavaju na brdske, podvodne i gradske; prema načinu izvedbe bušene koji se izvode iskapanjem stijene ili tla, ukopane koji se izvode u otvorenom rovu i naknadno zatrpavaju te uronjene kojih se gotovi segmenti uranjaju na mjestu ugradnje.



















Pri izvedbi bušenih tunela nakon iskapanja stijene ili tla obavlja se stabilizacija iskopa i ugradnja tunelske obloge. Klasičnim metodama (u primjeni od kraja XVII. st.) iskop se provodi sekvencijalno, iskapanjem potkopa malih površina, uz naknadno proširenje na puni otvor tunela. Pri tim su se metodama za privremenu stabilizaciju iskopa do ugradnje konačne nosive obloge (zidane ili betonske) primjenjivale drvene grede i čelični lukovi. Suvremene metode pretpostavljaju iskop tunela u punom profilu bez privremene stabilizacije. Takav je način rada brži, ali traži dobro poznavanje uvjeta u podzemlju, složenije strojeve, mehanizirane radne faze i trajno osiguranje iskopa stijenskim sidrima, čeličnim mrežama, lukovima i mlaznim betonom. Suvremena je metoda izvedbe bušenih tunela i potpuno mehaniziran iskop, a obavlja se bušilicama velikoga promjera koje rotacijom bušaće glave s ugrađenim rezačima režu i drobe stijenu te dodatnim sklopovima i uređajima mehanizirano i susljedno obavljaju sve druge tunelske radove (tzv. tunelske krtice, engl. Tunnel Boring Machine, TBM). Odabir metode izvedbe bušenih tunela ovisi o geološkom sastavu i svojstvima stijene ili tla, hidrološkim uvjetima, veličini i obliku poprečnog presjeka tunela, duljini i namjeni tunela.

Smatra se kako je najstariji prometni tunel izgrađen u XXI. st. pr. Kr. u današnjem Iraku, ispod rijeke Eufrata kojoj je za potrebe izgradnje tunela preusmjeren tok. Ovaj ukopani pješački tunel lučnog otvora površine oko 17 m² obložen je opekom i dug oko 900 m. Grci i Rimljani često su gradili tunele kako bi isušili močvarna područja ili za akvedukte. Primjer je takvog tunela hidrotehnički tunel Eupalinos (1036 m) izgrađen u VI. st. pr. Kr. na grčkom otoku Samosu. Izveden je u vapnenačkoj stijeni, a površina otvora mu je oko 2 m². Tunel se iskapao istodobno s obje strane i smatra se da je prvi tunel iskopan primjenom geometrijskog pristupa. Vjerojatno najveći tunel antike bio je cestovni tunel Crypta Neapolitana (711 m), smješten na cesti između Napulja i Pozzuolija, otvoren 36. pr. Kr. Bio je u redovitoj uporabi do 1885., a u potpunosti je zatvoren za javnost 1929. Nakon pada Rimskoga Carstva (476) nastupio je prekid u gradnji tunela za javne potrebe koji je trajao oko 1000 godina. Tijekom tog razdoblja podzemne građevine izvodile su se najčešće za potrebe rudarenja i vojnog inženjerstva.

Većina tunela na → plovnim putovima izgrađena je u XVIII. st. i početkom XIX. st. u Europi i Sjevernoj Americi. Prvi je izgrađen tunel Malpas na Canalu du Midi u Francuskoj, 1666−81. Duljine je 157 m i otvora 55 m², a njegova izgradnja uključivala je prvu primjenu veće količine eksploziva u javnim radovima tunelogradnje. Izumom parne lokomotive, prijevoz plovnim kanalima gubi svoj značaj, a željeznica postaje glavno sredstvo prijevoza tereta i putnika. Velik dio pionirske tunelogradnje na željezničkim prugama odvijao se u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Americi, no najveća iskustva stečena su na izgradnji željezničkih tunela kroz Alpe. Prvi od važnijih željezničkih alpskih tunela je 13 km dug tunel Fréjus kroz Mont Cenis, koji spaja gradove Modane (Francuska) i Bardonecchiau (Italija), građen 1857−70. Značajni alpski željeznički tuneli su i Gotthard (15 km) u Švicarskoj te Simplon (20 km) između Italije i Švicarske, koji je do izgradnje tunela Daishimizu u Japanu (22 km) 1982. bio najdulji željeznički tunel na svijetu. Suvremenu tunelogradnju karakterizira izgradnja metro-tunela te dugih cestovnih i željezničkih tunela poput Eurotunela (50,5 km, otvoren 1994) koji spaja Coqueles kraj Calaisa (Francuska) i Folkestone (Velika Britanija), cestovnog tunela Lærdal (24,5 km, otvoren 2000) u Norveškoj te željezničkog Gotthardskog baznog tunela (57 km, otvoren 2016) u Švicarskoj.

Do 1970-ih razvoj tunelogradnje uključivao je postupne pomake u planiranju i izgradnji, koji su se odnosili na razvoj opreme za bušenje i procedure za iskop eksplozivima, geodetskih radova i geoloških istraživanja, ventilacije, stijenskih sidara, čeličnih rebara, ploča te mlaznog betona u zaštiti iskopa, nove austrijske tunelske metode (NATM; Ladislaus von Rabcewicz; prva primjena: hidrotehnički tunel Prutz-Imst, 1956), hidrauličkog udarnog bušenja te uređaja za opažanje pomaka i naprezanja u stijenskoj masi. Razdoblje od 1970-ih obilježeno je znatnim razvojem mehanizacije s velikim radnim učincima (TBM), primjenom kvalitetnih materijala i gotovih elemenata za stabilizaciju iskopa i izvedbu obloge te razvojem metode kontrolirane deformacije (ADECO-RS; Pietro Lunardi, Renzo Bindi; prva primjena: željeznički tunel na pruzi za velike brzine Milano−Rim−Napulj, 1985).

Tuneli u Hrvatskoj

Tuneli su se u Hrvatskoj tijekom povijesti gradili iz različitih razloga, npr. radi dopreme pitke vode, vojne obrane, prometne povezanosti, energetske proizvodnje i dr. Najstariji tuneli u Hrvatskoj prokopani su u antičko doba za potrebe gradnje vodovoda i rimskih akvedukata te rudnika. U srednjem i novome vijeku gradili su se uglavnom u vojne svrhe, kao što su utvrde, skloništa i topničke pozicije. Primjeri takvih tunela nalaze se u tvrđavama Nehaj u Senju, Klis u Klisu iznad Splita te Medvedgrad u Zagrebu. U moderno doba tuneli su se gradili uglavnom za potrebe željezničkog i cestovnog prometa, ali i u energetske i turističke svrhe.







Cestovni tuneli

Do danas je u Hrvatskoj više od 750 km trase cesta u tunelu. Početak razdoblja izgradnje suvremenih cestovnih tunela u Hrvatskoj označila je izvedba dvosmjernog tunela Učka (5062 m) te pratećih tunela Zrinščak I (200 m) i Zrinščak II (45 m) na današnjoj autocesti A8. Projekt tunela izrađen je 1972. u → Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH; glavni projektant Ivan Banjad). Ugovor o izgradnji tunela sklopljen je 1976. s poduzećima → Hidroelektra iz Zagreba i → Konstruktor iz Splita. Iste je godine započeo iskop bušenjem i miniranjem stijene tunela Učka, proboj tunela dovršen je 1978., otvoren je 1981., a moderniziran 2005. Planiranje izvedbe druge cijevi započelo je 2010 (5630 m), projekt tunela izrađen je u IGH-u (glavni projektant Darko Šarić), a radove na izvedbi tunela provela je 2021−24. hrvatska podružnica francuskog poduzeća Bouygues Travaux Publics.



























Većina cestovnih tunela u Hrvatskoj iskapala se u čvrstoj stijeni (kršu) kombinacijom mehaničkoga te iskopa bušenjem i miniranjem stijene. Pritom su se iskapanje i stabilizacija iskopa provodili prema postavkama NATM-a. Kod tunela u tlu niske čvrstoće (rastresiti, rahli i koherentni materijali) primjenjuje se tehnologija izvedbe zaštitnog svoda od čeličnih injektiranih cijevi, tzv. metoda cijevnog štita (engl. Pipe Roof). Ta je tehnologija u Hrvatskoj prvi put primijenjena na izvedbi tunela Sveti Marko na autocesti A1. Tunel je probijen 1999., a otvoren 2001., sastoji se od dvije cijevi (243 m i 266 m) na razmaku od 25 m te je malog nadsloja (do 22 m). Projekt tunela izrađen je u IGH-u, a gradilo ga je poduzeće → Strabag. Izazovi izvedbe tunela u kršu uključuju pojavu ponornica i kaverni koje mogu biti ispunjene trošnom stijenom i glinom pa može doći do obrušavanja rastresitog materijala. Jedna od najvećih kaverni pronađenih u hrvatskom kršu (duga 73 m, široka 51 m i visoka 37 m) otkrivena je prigodom probijanja desne cijevi tunela Vrata (262 m) na autocesti A1. Ta je kaverna jedan je od najvećih speleoloških objekata na svijetu kroz koji prolazi tunel, a premoštena je mostom raspona 46 m. Projekt ovog tunela izrađen je 2005. u IGH-u, projekt mosta izrađen je 2007. u → Inženjerskom projektnom zavodu (IPZ; glavni projektant Jure Galić), a izvođač radova bilo je poduzeće → Viadukt iz Zagreba. Druga cijev tunela Vrata puštena je u promet 2008.

Danas je najdulji cestovni tunel u Hrvatskoj Mala Kapela (5780 m) na autocesti A1. Projekt tog tunela izrađen je u IGH-u (glavni projektant D. Šarić). Radovi na istodobnom iskopu obje cijevi započeli su 2002. a provodila ih je zagrebačka podružnica talijanskog poduzeća Coopcostruttori. Desna tunelska cijev puštena je u dvosmjerni promet 2005., a radove na dovršetku lijeve cijevi koji su trajali 2007−09. izvela su poduzeća Viadukt i Strabag. Također na autocesti A1, proboj tunela Sv. Rok duljine 5679 m započeo je 1993., za Domovinskoga rata. Radovi su krenuli s južne strane jer je sjeverna strana Velebita bila pod okupacijom. Sa sjeverne strane proboj miniranjem obavilo je poduzeće Hidroelektra iz Zagreba, a s južne strane Konstruktor-Inženjering iz Splita. Nadzor nad izvođenjem minerskih radova povjeren je Zavodu za rudarstvo i geotehniku → Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta (sv. 2) iz Zagreba. Jedna je tunelska cijev u cijelosti probijena 1999., a u sredini tunela probijen je paralelni servisni tunel duljine 1500 m. Tunel je otvoren 2003., na početku razdoblja intenzivne izgradnje autocesta u Hrvatskoj. Na osnovi usvojenih znanja i tehničkih kriterija stečenih pri dokopu servisne tunelske cijevi tunela Sv. Rok izvedena su uspješna miniranja na iskopima tunela pri izgradnji autoceste Zagreb−Rijeka na puni profil, riječke obilaznice i tunela spojne ceste Dugopolje−Klis−Solin.



















U Hrvatskoj je tunel s najvećim nadslojem (1330 m) tunel Sveti Ilija (4248 m) na državnoj cesti DC532, koji prolazi kroz planinu Biokovo. Prva nastojanja u probijanju tunela kroz masiv Biokova javila su se za austrijske uprave potkraj XIX. st., odbačena su zbog slabog prometa i neisplativosti, a ponovno su oživjela s najavama produljenja autoceste A1 do Dubrovnika. Projekt tunela izrađen je 2007. u IPZ-u (projektanti Mijo Dolanjski i Mato Miloglav), a u izvedbi su sudjelovala poduzeća Konstruktor-Inženjering iz Splita i Hidroelektra niskogradnja iz Zagreba. Tunel ima glavnu i servisnu tunelsku cijev koje su spojene poprečnim vezama za prolaz pješaka i interventnih vozila. Proboj je započeo 2008., a tunel je otvoren 2013.

Željeznički tuneli

Prvi suvremeni željeznički tuneli izgrađeni su na dionici pruge Zagreb−Rijeka od Karlovca do Rijeke građenoj 1869–73. Tadašnje je ugarsko Ministarstvo za javne radove i komunikacije gradnju te planinske pruge povjerilo 1867. konzorciju Generalno građevno poduzetništvo željezničke pruge Karlovac−Rijeka, sa sjedištem u Beču, koji su činile Francusko-austrijska i Francusko-mađarska banka te građevinsko poduzeće braće Guida i Oscara Pongratza. U Budimpešti je za taj pothvat osnovana Željeznička građevna direkcija, za pročelnika koje je imenovan švicarski inženjer Achilles Thommen (1832−1893), prijašnji upravitelj gradnje pruge preko prijevoja Brenner u Tirolu. Budući da se iskop u stijenama obavljao miniranjem, pri čemu su se bušotine za umetanje eksploziva (u početku crnog baruta, a tek potkraj gradnje i dinamita) bušile ručno, najveći izazov na pruzi bila je izgradnja najduljega tunela Kupjak (1222,8 m) kraj Ravne Gore. Iskop s obje strane započeo je 1869., a tunel je probijen 1872. U središnjem dijelu tunela probijeno je vertikalno okno dubine 110 m koje je služilo za vađenje materijala, crpenje vode i prijenos alata.

Tunel Brajdica (1838 m) kraj Rijeke treći je po duljini, poseban jer je zbog skučenog terena i velike visinske razlike između portala (Sušaka i riječke luke) izgrađen u obliku spirale s kutom od 315° i velikim nagibom za željeznicu od 25 mm/m. Radovi na izgradnji tunela započeli su 1898., a otvoren je za promet 1900. U ono doba bio je najdulji tunel toga tipa u Europi. Zavojnim oblikom ostvarena je visinska razlika od čak 44 m na portalima zrakom udaljenima 350 m. Zaslugom glavnog inženjera → Nikole Turkalja, poprečno, uzdužno i visinsko odstupanje izvedene osi od projektirane iznosilo je svega nekoliko centimetara. U sklopu cjelovite rekonstrukcije riječke luke planiran je novi izvlačni kolosijek duljine 500 m kojega je trasa postavljena paralelno sa starom. Zbog toga je tunel Brajdica 2020. u donjem dijelu reprofiliran u dvokolosiječni, što je izvedeno ispod gusto izgrađenoga gradskog područja na duljini od 423 m, s promjenjivom svijetlom visinom tunela (zbog razlike u uzdužnim nagibima starog i novog kolosijeka) i visinama nadsloja od 4 m do 46 m. Iskop i podgrada izvedeni su prema postavkama NATM-a s primjenom cijevnog kišobrana (projektant tunela: → Rijekaprojekt; izvođač radova: Kolektor-koling; nadzor: Investinženjering).

Na dionici pruge Oštarije−Knin−Split od Ogulina do Gospića, između Vrhovina i Ličkog Lešća probijen je 1914. tunel Sinac (2273 m), najdulji željeznički tunel u Hrvatskoj, kroz stijensku vapnenačku masu u nagibu od 10 mm/m, s najvišom visinom nadsloja iznad tjemena svoda od 255 m. Godine 2006. obnovljena je odvodnja i obavljena potpuna zamjena gornjeg ustroja pruge u tunelu, a radi osiguranja trajne stabilnosti tunelske obloge, tunelski obzid izveden je u betonu. Na toj se pruzi nalazi i drugi najdulji tunel Split (1892,6 m) otvoren 1984., jedini dvokolosiječni tunel u prometu danas. Na južnome dijelu izveden je natkrivanjem usjeka, a na sjevernome ukopavanjem pruge (glavni projektant: Igor Krstulović; izvođač radova: → Pomgrad). Proizvedeni armiranobetonski elementi slagani su u tunel, što je ujedno bio početak uporabe prednapetih betonskih nosača u našim krajevima. Danas se pod upraviteljem željezničke infrastrukture, HŽ Infrastrukturom d. o. o., nalazi 109 tunela ukupne duljine 29,65 km što čini oko 1% ukupne duljine pruga.

Hidrotehnički tuneli

Iz antičkoga doba u Hrvatskoj su poznati vodoopskrbni tunel u Novalji dug 1200 m i tuneli za dovod vode u Dioklecijanovu palaču u Splitu. Prvi hidrotehnički tunel u sklopu hidroenergetskog postrojenja u Hrvatskoj izgrađen je 1906. za potrebe hidroelektrane (HE) Miljacka na rijeci Krki. Tunel je dug 1620 m, svijetlog otvora oko 10 m² i uzdužnog pada 1‰, te maksimalnog protoka 24 m³/s. Neobložen je, koritastog profila s polukružnim svodom i visine 3 m. U doba poslijeratne izgradnje hrvatskih hidroelektrana izgrađeno je više hidrotehničkih tunela znatne duljine, čak i veće od 10 km (npr. tuneli HE Senj i HE Orlovac). Danas je u Hrvatskoj izgrađeno više od 100 km hidrotehničkih tunela, većinom u sklopu hidroenergetskih postrojenja (→ hidroenergetski sustavi).







Osnovna koncepcija tehničkog rješenja hidroenergetskog sustava Vinodol temelji se na zahvaćanju voda rijeke Lokvarke u akumulacijskom jezeru Lokvarka i zahvaćanju voda rijeke Ličanke u akumulacijskom jezeru Bajer, izgradnji spojnog tunela između ta dva jezera i derivacijskog dovoda od jezera Bajer do strojarnice HE Vinodol u Vinodolskoj dolini. Jezero Lokvarka i jezero Bajer međusobno su spojeni tunelom duljine 3456,5 m i čeličnim tlačnim cjevovodom. Na lijevom boku jezera Bajer smještena je ulazna građevina, kao početak tlačnog dovoda za strojarnicu HE Vinodol puštenu u pogon 1952. Tlačni dovod je ukupne duljine oko 10,5 km, a sastoji se od ukopanog armiranobetonskog cjevovoda, tlačnog tunela s vodnom i zasunskom komorom i čeličnoga tlačnog cjevovoda.

Osnovna koncepcija rješenja hidroenergetskog iskorištavanja u slijevu rijeke Kupe sastoji se od pregrađivanja rijeke Zagorske Mrežnice, prevođenja njezinih voda tlačnim tunelom do zahvata Dobre te dovođenja voda obiju rijeka tlačnim tunelom i tlačnim cjevovodom do strojarnice HE Gojak puštene u pogon 1959. Ukupna je duljina tunela 9386 m, promjer 4,5 m, a projektirani protok 50 m³/s.

Hidroenergetski sustav Senj koristi se hidroenergetskim potencijalom rijeka Like i Gacke. U tom sustavu akumulacija Kruščica omogućava izravnanje voda Like koje se zatim, zajedno s vodama Gacke, sustavom kanala i tunela dovode na HE Senj koja je izgrađena 1965. Gravitacijski tunel Lika−Gacka vode rijeke Like prebacuje u slijev Gacke i spaja s vodom Gacke u čvoru Šumečica. Tunel je dug 10,5 km, protočnog kapaciteta 49 m³/s. U istom sustavu izgrađen je i gravitacijski tunel potkovastog presjeka Gornja Švica–Marasi duljine 9216 m, protočnog kapaciteta 60 m³/s. Konačno, do strojarnice HE Senj, puštene u pogon 1965., vodi tlačni tunel Gusić polje−Hrmotine dug 13 574 m na koji se nastavlja tlačni cjevovod HE Senj.

HE Rijeka, puštena u pogon 1968., koristi se bruto padom od 228 m, uz instalirani protok od 21 m³/s. Od akumulacije Valići tlačnim tunelom, promjera 3,20 m, duljine 3290 m, dovodi se voda do vodne i zasunske komore gdje počinje kosi čelični tlačni cjevovod koji završava u podzemnoj strojarnici koja je spojena odvodnim tunelom s koritom rijeke Rječine.

Hidrotehnički tuneli imaju važnu ulogu i u hidroenergetskom sustavu rijeke Cetine. Zahvat vode za HE Orlovac, puštenu u pogon 1974., nalazi se u bazenu Lipa odakle se voda kroz dovodni tlačni tunel dug 12,1 km i čelični tlačni cjevovod dug 1577 m dovodi na turbine hidroelektrane Orlovac. U istom sustavu iz akumulacije Prančevići voda se dovodi na turbine HE Zakučac dvama dovodnim tlačnim tunelima duljine 9876 m (desni) i 9894 m (lijevi) te dvama tlačnim cjevovodima duljine 289 m svaki.













Reverzibilna hidroelektrana (RHE) Velebit, puštena u pogon 1984., iskorištava vode područja Gračačke visoravni. U tom hidroenergetskom sustavu hidrotehničkim tunelom duljine 2825 m i promjera 3 m provodi se voda vodotoka Otuča u akumulacijsko jezero Štikada iz kojeg se tlačnim tunelom promjera 4,5 m i dužine 8200 m provodi do tlačnog cjevovoda RHE Velebit. Uz plato strojarnice smješteno je akumulacijsko jezero Razovac za crpni rad elektrane spojeno strojarnicom s dva ulazno-izlazna tunela.

Hidrotehnički tunel Čiovo duljine 2824 m najvažniji je objekt kanalizacijskog sustava EKO-Kaštelanski zaljev dovršen 2006. Hidrotehnički tunel Stupe izgrađen 2002. duljine 2512 m u kanalizacijskom sustavu Split/Solin projektiran je i izveden sa svrhom omogućavanja gravitacijskog transporta otpadnih voda sjevernog slijeva Splita i Solina do uređaja za mehaničko pročišćivanje otpadnih voda Stupe. Hidrotehnički tunel Srđ, kao dio vodoopskrbnog sustava Dubrovnik, izgrađen je 1961., duljine je 2994 m, širine 1,75–2,25 m, visine u osi 1,7–2,2 m. Odvodni tunel Konavosko polje dug oko 1,97 km prokopan je 1958. s ciljem odvodnje vode prema moru tijekom kišnog razdoblja. Tunel Pitve na otoku Hvaru (1400 m) izgrađen je za potrebe vodoopskrbe 1966. Za tu se namjenu nije rabio, već je zbog prometne izoliranosti južnoga dijela otoka, iako neprikladne širine, prenamijenjen u cestovni tunel. (→ vodoopskrba; → odvodnja)

Primjeri tunela drugih namjena u Hrvatskoj

Vojna zrakoplovna baza Željava − Bihać, smještena na granici RH i BiH, najveća je podzemna zračna luka i nekadašnja baza JNA. Projektirana je i građena 1948−68., a u punoj funkciji bila je do 1992. kada je uništena pri povlačenju JNA. Podzemni dio zračne luke Željava (tuneli objekta Klek) nalazi se u RH, a sadržava četiri međusobno povezane galerije za smještaj 58 zrakoplova MiG 21, radionice za njihov popravak te niz pomoćnih prostorija (skladišta raketa i bombi, spremnici s gorivom, elektro-generatorska postrojenja, klimatizacijske komore, kuhinja, učionice, liječničke prostorije). Galerije su bile duge 350–500 m, visoke 8–12 m i široke oko 20 m. Ostale prostorije raznih namjena i hodnici bili su širine 3–12 m. Ukupna duljina podzemnih objekata iznosila je oko 3,5 km. Stotinjak metara dug plovni tunel u kanalu Sv. Ante kraj Šibenika, tzv. Hitlerove oči, prokopala je nacistička njemačka vojska za smještaj torpednih čamaca. Gradnju i preuređivanje nastavila je poslijeratna Jugoslavija. Nakon što su u uporabu ušli novi tipovi torpednih čamaca tunel se prestao koristiti.







Grad Pula počiva na mreži tunela i galerija koja se prostire na nekoliko desetaka kilometara. Tunele je počela graditi Austro-Ugarska Monarhija u I. svj. ratu, jer je Pula bila njezina najveća vojna luka, a velik dio prokopan je za II. svj. rata. Mreža tunela sastoji se od skloništa za stanovništvo u slučaju zračnih napada, rovova, galerija i prolaza, spremišta za streljivo i komunikacijskih hodnika. Najveći tuneli nalaze se u samom središtu grada, pod brežuljcima Kaštel, Monte Zaro i Monte Ghiro. Samo su podzemni prostori ispod Kaštela mogli zaprimiti oko 6000 ljudi, dok je kapacitet svih pulskih skloništa više od 50 000 ljudi. Danas je sustav tunela i galerija pod Kaštelom otvoren za javnost te povezan dizalom s Povijesnim i pomorskim muzejom Istre na Kaštelu, smještenim u mletačkoj tvrđavi iz XVII. st. Podmorski tunel u Bakru izgrađen je 1978. za potrebe prijevoza ugljena Koksare Bakar. Ukupne je duljine 400 m, sastavljen od devet predgotovljenih tunelskih modula dugih 40 m te prilaznih objekata na krajevima. Tunelom se prevozio ugljen od lokacije istovara prema koksari, a koks u suprotnome smjeru. Zbog velikog onečišćenja koksara je napuštena, a zatim i razrušena, pa je i tunel izgubio svoju prvotnu namjenu.













Tunel Grič u Zagrebu smješten je ispod Griča (srednjovjekovni Gradec) koji povezuje Mesničku i Radićevu ulicu, a okomito izlazi na tri mjesta u Ilici i jednome u Tomićevoj ulici prema jugu. Dug je 350 m, širok od 3,2 m do 5,5 m. Projektiran je 1943. za NDH, kada su počela saveznička bombardiranja, a dovršen 1945. Otvoren je za javnost 2016., iako je i prije bio otvoren kao sklonište za građane i mjesto kulturnih događanja tijekom Domovinskoga rata. Osim tunela Grič, postoji i tunel koji povezuje Tkalčićevu ulicu i Tuškanac kraj Dubravkina puta, a početkom Domovinskoga rata u njemu se nalazio Glavni stožer OS RH.







Visoko školstvo i publicistika

Visokoškolska nastava i znanstvena aktivnost iz područja tunelogradnje u Hrvatskoj odvija se u Zagrebu (→ Građevinski fakultet u Zagrebu; Rudarsko geološko naftni fakultet; → Tehničko veleučilište u Zagrebu; sv. 4), Splitu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci), Osijeku (→ Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), a započela je institucionalizacijom nastave iz područja tehnike u Hrvatskoj osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Akademske godine 1921/22. profesor → Jerko Alačević provodio je nastavu iz kolegija Gradnja tunela kojim su bila uključena područja projektiranja i građenja te zemljani radovi. Zavod za zemljane radove i tunele osnovan je 1937/38. (osnivač → Ivo Poletti-Kopešić), a do završetka II. svj. rata u okviru Građevnog odjela Tehničkoga fakulteta u Zagrebu djelovala je i Katedra za željeznice i tunele te se provodila nastava iz kolegija Osnivanje i gradnja tunela (I. Poletti-Kopešić). Od 1956. nastavu iz kolegija Tuneli i Zemljani radovi i tuneli provodili su Juraj Šiprak, Ljudevit Tomičić, Nikola Horvat, Josip Radolović, Ivan Rečaj, Ivan Banjad i dr. Od akademske godine 1996/97. do danas se pri Građevinskome fakultetu u Zagrebu odvija nastava iz kolegija Prometni tuneli (Andrija Prager, Damir Pološki, Saša Ahac) pri Zavodu za prometnice.

Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova vezanih uz problematiku tunela, ističu se skripta Tuneli (I. Banjad, 1982) i Podzemne građevine i tuneli (I. Vrkljan, 2003), te knjige Tuneli (I. Banjad, 1982., 1989), Tuneli: iskop i primarna podgrada (M. Hudec, 2009), Tuneli: odabrani primjeri iz Hrvatske (Zagreb, 2013) i dr., kao i opsežan članak tunel (I. Banjad, D. Desselbrunner, M. Hudec, et al.) objavljen 1997. u 13. svesku Tehničke enciklopedije LZ-a.