Petricioli, Ivo (Zadar, 9. III. 1925 – Zadar, 28. V. 2009), povjesničar umjetnosti i fotograf, sustavnim istraživanjem arhitekture, urbanizma, skulpture, slikarstva i zlatarstva dao je izniman doprinos istraživanju srednjovjekovne umjetničke baštine Zadra.

Diplomirao je 1950. povijest umjetnosti i klasičnu arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1956. disertacijom Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji. U Zadru je od 1949. radio u Arheološkome muzeju, od 1955. u Institutu za historijske nauke, a od 1957. do umirovljenja 1995. na Odjelu za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta (od 2002. Sveučilište u Zadru), od 1969. u zvanju redovitoga profesora. Dekan Fakulteta bio je 1970–72., a nakon osnivanja Sveučilišta u Splitu (1974), u sastav kojega je ušao i zadarski fakultet, obnašao je dužnost prorektora Sveučilišta 1980–82.

U središtu zanimanja bila mu je dalmatinska srednjovjekovna umjetnost, a osobito se posvetio Zadru i njegovoj baštini. Istraživao je arhitekturu i urbanizam, tumačeći ne samo monumentalne sakralne i fortifikacijske spomenike već i manje reprezentativnu stambenu arhitekturu. Proučavao je predromaničku, romaničku i gotičku skulpturu (Umjetnička obrada drveta u Zadru u doba gotike, 1972), te slikarstvo u širokom rasponu od kasne antike do XIX. st. (Franjo Salghetti-Driolli, 2003), valorizirajući među ostalim i opuse → Jurja Dalmatinca, Majstora Tkonskoga raspela, Pavla iz Sulmone i Mattea Moronzona. Poseban prinos dao je istraživanjem srednjovjekovnoga zlatarstva (Zadarsko zlatarstvo, 1971). Sintezu dalmatinske predromaničke i ranoromaničke umjetnosti donio je u knjizi Od Donata do Radovana (1990). Stručne i znanstvene članke objavljivao je u periodici: Čovjek i prostor, Peristil, Mogućnosti, Urbs, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Starohrvatska prosvjeta, Radovi Instituta za povijest umjetnosti i dr.; izbor je okupljen u knjigama Tragom srednjovjekovnih umjetnika (1983), Srednjovjekovnim graditeljima u spomen (1996) i Umjetnička baština Zadra (2005). Autor je i suautor nekoliko izložbi (Sjaj zadarskih riznica, Zagreb, 1990) te više vodiča posvećenih Zadru i njegovim spomenicima. Bavio se i umjetničkom fotografijom.

Redoviti član HAZU-a bio je od 1992. Od 2000. bio je professor emeritus Sveučilišta u Splitu. Dobio je više nagrada, među ostalima državnu Nagradu »Božidar Adžija« (1973) i Državnu nagradu za životno djelo (1996). Po njemu je nazvana nagrada koja se od 2010. dodjeljuje najboljim studentima Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

Uhlik, Josip (Tuzla, BiH, 19. IX. 1921 – Zagreb, 6. XI. 2021), arhitekt i urbanist, zapažen po umješnoj sintezi svojih profesionalnih orijentacija.













Diplomirao je 1948. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon završetka studija djelovao je u Sarajevu i Rijeci, a potom u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba (1958–71). Među izvedenim djelima ističu se glavna hala Jugoturbine u Karlovcu (1950), upravna zgrada i hale remontne baze u Bregani (1955), osmogodišnja škola u Rijeci (1959), zgrada socijalnog osiguranja u Rijeci (1962), hotel u Rapcu (1962), a osobito zapažen ostao je po pristanišnoj zgradi Zračne luke Zagreb (1966., proširenje 1974). U njegovoj se arhitekturi očituje težnja da plastične i vizualne elemente arhitektonske plohe podredi jasnoj koncepciji volumena. Vrstan urbanist, sudjelovao je u izradbi urbanističkog rješenja središta Zadra (1960), savskog priobalnog područja u Zagrebu (1960), zagrebačkih naselja Mikrorajon Novi Zagreb – Trnsko (1960), Zapruđe (1963), Siget (1966), te osobito prvoga Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba (1970). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1966) te nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (2004) i »Vladimir Nazor« (2015).







Kovačić, Dinko (Split, 30. IX. 1938), arhitekt, pridonio je stvaranju suvremene vizure Splita projektirajući prve snažne otklone od moderne arhitekture internacionalnoga stila.

Diplomirao je 1963. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Splitu kao projektant u građevinskim poduzećima Tehnogradnja (1964–69) i → Lavčević (1969–79), potom u splitskom odjelu Zavoda za arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskoga fakulteta. Godine 1994. osnovao je vlastiti biro te započeo predavati na Arhitektonskome fakultetu kolegij Zgrade za turizam i slobodno vrijeme, od 2001. u zvanju redovitoga profesora. Umirovljen je 2009. Osnivač je i voditelj ljetne škole toga fakulteta u Bolu na Braču (1995–2010). Godine 2006–10. predavao je i na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu.

Projektirao je stambene, obrazovne, turističke i druge javne zgrade. Autor je nebodera Gripe u Stepinčevoj ulici 14 i 16 te Šižgorićevoj 7 na Lokvama u Splitu (1966), a najpoznatiji je po angažmanu u izgradnji naselja Split 3, u kojem je realizirao stambene ulice: Ljubićevu (1972–74., s M. Zorićem), Šimunovićevu s opskrbnim centrom Dalma (1977–78) te Odesku (1979–82). Izveo je i stambeno-poslovni blok Dvornikovi dvori u Ulici slobode 2A, 2B i Omiškoj 14A, 14B u Splitu (1991). U nizu obiteljskih kuća ističu se Marjanović – Popović u Drveničkoj 7 (1971) i Stupalo na Meštrovićevu šetalištu 48 (2000) na Mejama u Splitu, Pilić u Malom Ratu kraj Omiša (1985), Skokandić u uvali Vrbovica na Korčuli (2005), a od kuća za odmor ističu se Miličić – Krstulović (1972) i Kovačić (1998) u Ražnju kraj Rogoznice. Među obrazovnim su ustanovama važni osnovna škola u Žrnovnici (1990), u Splitu Srednjoškolski centar u Ulici Matice hrvatske 11 (1992), Ekonomski fakultet u Fiskovićevoj 5 (2001., 2006) i studentski dom u Bakotićevoj 9 na Spinutu (2002), a u Šibeniku osnovna škola na Putu kroz Meterize 48 (2012). Od turističkih zdanja projektirao je hotele Bretanide u Bolu (1985., 2006) i Uvala na Lapadu u Dubrovniku (2003). Ističu se još poslovna zgrada Tvornice duhana Rovinj u Sarajevskoj 2 u Splitu (2001), pristanišna zgrada zračne luke na Braču (1994., 2002) te groblje Drenova u Rijeci (1981., 2007., s V. Ivaniševićem). Radio je i na oblikovanju interijera poslovnice Splitske banke te restorana Bogart, oba u Šimunovićevoj ulici u Splitu, te restorana Vidovica u Bolu (1990) i Hanibal u Hvaru (1997). U realizaciji arhitekture rado je surađivao s umjetnikom Vaskom Lipovcem, koji je uz nju komponirao javnu plastiku s motivima ptica, drveća i cvijeća.

































Retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu (2000), Splitu (2001., 2017), Parizu i Bruxellesu (2002) te Strasbourgu (2003), a skupno je izlagao na Zagrebačkom salonu (1973–82., 2000). U nizu dobivenih nagrada i priznanja ističu se nagrade Zagrebačkoga salona (1974), »Vladimir Nazor« (godišnja 1973., za životno djelo 2010), Borbe (1973), »Drago Galić« (2000), »Viktor Kovačić« (za životno djelo, 2018) te Nagrada HAZU-a (2004). Redoviti je član HAZU-a od 2006.

Plejić, Toma (Rijeka, 10. I. 1977), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza mlađe generacije.

Diplomirao je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 2003–04. radio je u projektnom birou MAG u Splitu, potom se preselio u Zagreb gdje je s → Leom Pelivan osnovao privatni biro Studio UP. Uz projektantski je posao od 2005. bio vanjski suradnik na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a od 2009. predaje na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, od 2019. u zvanju izvanrednoga profesora na Katedri za arhitektonsko projektiranje.







Od početka projektantskoga djelovanja nastupa zajedno s L. Pelivan pa sve projekte potpisuju kao ravnopravni autori. U Splitu su realizirali poslovno-stambeni blok u Ulici Hrvatske mornarice 1H–K na Sukoišanu (2007–09) i rekonstrukciju i unutarnje uređenje hostela Golly & Bossy u secesijskoj zgradi Savo na Morpurgovoj poljani 2 (2010). Među ostvarenjima izvan Splita ističu se: zgrada Gimnazije Fran Galović sa sportskom dvoranom u Selingerovoj 3A u Koprivnici (2007), poslovna zgrada Spectator grupe na Radničkoj cesti 45 u Zagrebu (2010), boutique hostel Forum u Širokoj 20 u Zadru (2012), hotel Amarin u Val de Lesso 5 u Rovinju (2016), hotel Zonar u Zagrebu (2023). U sklopu Bijenala urbanizma i arhitekture u Kini izgradili su Paviljon Gizmo u Shenzhenu (2011). Na Venecijanskom bijenalu nastupili su instalacijom Frameworks Without Borders (2004) i plutajućim paviljonom – Pavilion.hr (u suradnji s više arhitekata, 2010). Od 2025. predsjednik je → Udruženja hrvatskih arhitekata. Za svoj arhitektonski opus zajedno s L. Pelivan dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (2003), »Viktor Kovačić« (2007., 2023), »Vladimir Nazor« (2007., 2023), »Drago Galić« (2009), »Bernardo Bernardi« (2010., 2019), te posebnog priznanja mladim arhitektima Nagrade »Mies van den Rohe« (2009).

Horvat, Lavoslav (Varaždinske Toplice, 27. IX. 1901 – Novi Marof, 4. X. 1989), arhitekt, u suvremenom je oblikovanju poštovao tradiciju i nasljeđe uz čiste funkcionalističke postavke moderne arhitekture.

Završio je 1930. studij arhitekture na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (D. Ibler). U arhitektonskom atelijeru → Rudolfa Lubynskog radio je 1922–26., a od 1930. kao samostalni arhitekt. Od 1945. radio je na poslijeratnoj obnovi u Ministarstvu građevina, a od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu NRH (→ Arhitektonski projektni zavod) baveći se problemima industrijske arhitekture. Godine 1954–62. vodio je arhitektonski atelijer Horvat – Bilinić, a 1962–73. radio je u Arhitektonsko-projektnom zavodu. Predavao je na Arhitektonskome odsjeku Tehničkog fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet) u Zagrebu 1948–59. te na Akademiji likovnih umjetnosti 1958–73. Poimajući arhitekturu kao društveno angažiranu umjetnost, pristupio je → Udruženju umjetnika Zemlja sudjelujući na njegovim izložbama (Zagreb, Sofija, Beograd).













Godine 1931–36. je uglavnom boravio u Splitu, gdje je projektirao kupalište Bačvice (1931), Banovinsku bolnicu (1931., danas dio KBC-a Split u Spinčićevoj 1), na Firulama obiteljske kuće Čulić (1932), Čičin-Šain (1932), Ilić (1932), Korlaet (1932) te crkvu Gospe od Zdravlja (1936., Trg Gaje Bulata 3). U Bolu na Braču izveo je Dominikansku gimnaziju (1931), u Šibeniku Neurološki odjel Banovinske bolnice (1932–34), u Biogradu na Moru Banovinsku bolnicu (1932–34; danas Specijalna bolnica za ortopediju), a u Dubrovniku kupalište Ploče (1933), obiteljsku vilu Bože Banca na Lapadu (1936) te palaču B. Banca na Pločama (1939., s H. Bilinićem, danas Umjetnička galerija Dubrovnik). U Zagrebu je projektirao vlastitu kuću na Tuškancu (1935., Vijenac 6) te s H. Bilinićem, I. Zemljakom, Z. Kavurićem i dr. sudjelovao u izvedbi Doma hrvatskih likovnih umjetnika (1934–38) → Ivana Meštrovića. Projektirao je školske (u Zagrebu u Krčkoj 3, 1954. i Nalješkovićevoj 4, 1959), hotelske (hotel Jugoslavija u Novom Beogradu, 1955–59), javne (zgrada Savezne industrijske komore na Terezijama u Beogradu, 1954–58) i industrijske zgrade. Njegov je opsežan opus industrijske arhitekture (projektirao je oko 200, a ostvario oko 140 tvornica i industrijskih sklopova) obilježen kompleksnim humanim angažmanom i umnogome je pridonio stručnoj i društvenoj percepciji industrijske arhitekture kao jednakovrijedne. Projektirao je tvornicu i predionicu konca Dalmatinka u Sinju (1946–73), više zgrada tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (1947–48), industrijski sklop Tvornice električnih žarulja (TEŽ) u Zagrebu (1947–65), tvornice tekstilne industrije u Hrvatskom zagorju (Krapina, Zabok i dr.) 1950-ih, Pamučno-tekstilni kombinat Bahr-Dar u Etiopiji (1959–60) i dr. Projektirao je i hidroelektrane (Vinodol, 1952., Zakučac, 1962., Orlovac, 1972., Madras u Indiji i dr.). Od natječajnih se projekata ističu: pošta i poštanska štedionica u Skoplju (1927., sa S. Planićem, I. nagrada), Okružni ured za osiguranje radnika u Beogradu (1929., I. nagrada), hotel Lazareti u Dubrovniku (1930, I. nagrada), Burza rada u Splitu (1933, II. nagrada), Dom umjetnosti u Splitu (1937., s H. Bilinićem), Regulacioni plan Dubrovnika (1939–40), hotel u Novom Beogradu (1947., uz konzultacije s M. Kauzlarićem, I. nagrada), i dr. Od 1963. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« (1970) i »Viktor Kovačić« (1974).



















Babić, Ivo (Trogir, 17. VI. 1946), povjesničar umjetnosti i arheolog, istražuje kulturnu baštinu Dalmacije, posebice Trogira i Splita, s naglaskom na njezinoj zaštiti.

Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju 1968. te filozofiju 1970. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1983. disertacijom Organizacija života u prostoru između Trogira i Splita. Radio je 1970–74. kao konzervator u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a 1974–79. bio je ravnatelj Muzeja grada Trogira. Na Višoj ekonomskoj školi u Splitu (od 1975) i na Filozofskome fakultetu u Zadru (od 1977) kao vanjski suradnik predavao je kolegije iz područja zaštite spomenika i čovjekove okoline. Godine 1979–97. bio je zaposlen na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu (Sveučilište u Splitu) te predavao kolegij Povijest arhitekture i umjetnosti, u zvanju redovitoga profesora od 1995. Rektor Sveučilišta u Splitu bio je 1998–2002. Predavao je kao gost na sveučilištima u Perpignanu (1987) i Sorbonne Nouvelle u Parizu (1992).

Kao konzervator i muzealac promicao je svijest o spomenicima kulture kao sastavnom dijelu čovjekove okoline. U Trogiru je postavio zbirku umjetnina u benediktinskom samostanu sv. Nikole i pinakoteku u samostanskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja te vodio konzervaciju vratnica gradskih vrata. Sa → Snješkom Knežević pokrenuo je 1976. akciju SOS za baštinu. Vodio je gradnju trogirske galerije Cate Dujšin-Ribar (1987) i lapidarija Muzeja grada Trogira (1987). Objavio je više stotina znanstvenih i stručnih radova te više knjiga među kojima se ističu Trogir (1976), Prostor između Splita i Trogira (1984), Trogirska katedrala (1989), Pomak prema crnom. Kronike i polemike (2005), Trogir. Grad i spomenici (2016), Iz dalmatinskog srednjovjekovlja (2019). Postavio je niz izložbi u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Trogiru, Omišu i Brelima, među kojima su i revijalne izložbe Splitski salon i Salon sakralne umjetnosti u Splitu. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Odličja francuske vlade (2002) te Nagrade »Radovan Ivančević« za životno djelo (2018).

Njirić, Hrvoje (Zagreb, 14. XII. 1960), arhitekt i teoretičar arhitekture, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se projektiranjem stambene i javne arhitekture.

Diplomirao je 1986. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1990. s → Helenom Paver Njirić vodio je arhitektonski ured njiric+njiric u Zagrebu i Grazu, a 2001. otvorio je u Zagrebu ured njiric+arhitekti. Redoviti je profesor na Tehničkome sveučilištu u Grazu 2000–05., a od 2007. na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje nositelj je kolegija Osnove arhitektonskog projektiranja I, Suvremena arhitektura i Diplomski studio III. O aktualnim temama suvremene arhitekture održao je gostujuća predavanja na mnogim sveučilištima i školama u Grazu, Beču, Ljubljani, Ferrari, Aarhusu, Madridu, Calgaryju, Torontu, Bostonu, Virginiji, Pamploni, i dr.







Afirmaciju na međunarodnoj sceni postigao je osebujnom arhitekturom koju prati estetika nizozemske modernističke tradicije, uz vidljiv utjecaj arhitektonskog ureda OMA (Office for Metropolitan Architecture). Projektira stambenu, turističku i javnu arhitekturu, posebice odgojno-obrazovne ustanove, a bavi se i urbanizmom. Značajnija ostvarenja su: trgovački centar Baumaxx Hypermarket (s H. Paver Njirić, 1999) i McDonald’s Drive-In (s H. Paver Njirić, 2000) u Mariboru, stambeni kompleksi u Gračanima (2006) i Rural Mat u Markuševcu (2007) te dječji vrtići Sunce u Retkovcu (2007) i Medo Brundo (2008) u Dubravi, sve u Zagrebu. Među natječajima se inventivnošću ističu projekti za Međunarodni lučki terminal u Yokohami (1995), hotel u Nanjingu (2003), stadion na Kajzerici (tzv. Plavi vulkan, 2008) i sveučilišni kampus na Borongaju (2010) u Zagrebu. Njegov međunarodni ugled potvrđen je monografskim brojevima časopisa El Croquis (2003) i 2G (2011). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994., 2000., 2003., 2006), »Viktor Kovačić« (1999) i »Drago Galić« (2006., 2020., 2024).

Kaliterna, Fabijan (Fabjan) (Split, 20. I. 1886 – Split, 30. I. 1952), arhitekt i sportski djelatnik, isprva je težio sintezi secesijske stilizacije i dalmatinskoga graditeljskog nasljeđa u kamenu, potom se priklonio funkcionalističkom izrazu i jednostavnim volumenima.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze), a tijekom studija je u Parizu pohađao Specijalnu školu arhitekture (1917–18). Nakon što je diplomirao vratio se u Split i otvorio Ured ovlaštenog arhitekta. Ostvario je više od 200 projekata, većinom u Splitu između dvaju svjetskih ratova, pretežno obiteljskih i stambenih najamnih zgrada na području Lučca, Bačvica, Firula i Manuša. Među ranijim se realizacijama osobito ističu tri stambene zgrade Ferić na Prilazu braće Kaliterna 6, 8 i 10 na Bačvicama (1922) i vila Radić u Glagoljaškoj 11 na Gripama (1923), potom kuće Paškeš i Aljinović u Svačićevoj, Urlić na Solinskoj cesti, Opara i Šakić u Gupčevoj, Šakić, Kezić i Karaman u Viškoj ulici, Koludrović, Dorić i Budrović na Bačvicama, Miletić, Viđak i Kezić u Zvonimirovoj, Mrduljaš na Marjanu, Dvornik u Gospinici, Aljinović na Šperunu i Bonačić na Mejama. Projektirao je i više sportskih objekata, zgradu Putnika na istočnoj obali gradske luke (1920., porušena 1943), hotel Imperijal (poslije Park) na Bačvicama (1921., s V. Ivaniševićem), kameni zid s ulaznim zgradama Meštrovićeve palače na Mejama (1929), Dom Trgovačko-obrtničke komore na Trumbićevoj obali 4 (1931; I. nagrada na natječaju iz 1929), a posebice se ističe zgrada Oceanografskoga instituta (danas Institut za oceanografiju i ribarstvo) na Meštrovićevu šetalištu 63 (1933; I. nagrada na natječaju iz 1930), njegovo najvažnije ostvarenje, iznad koje je iste godine izveo i stambenu zgradu za djelatnike Instituta. Izradio je studije za izgradnju zapadne obale splitske luke (1919. i 1940) te sudjelovao u natječaju za Bansku palaču (1930). Projektirao je hotel Kovačić u Hvaru (1930), te u Dubrovniku ljuštionicu riže (1938) i Burzu rada (1940). U splitskim novinama Novo doba objavio je stručne rasprave o prostornom uređenju Splita, te polemike i prijedloge o izgradnji javnih objekata. Bio je promicatelj sportskih organizacija i aktivnosti. U Splitu je 1908. organizirao prvu vaterpolsku utakmicu, te bio među osnivačima nogometnoga kluba Hajduka (1911) i veslačkoga kluba Gusara (1914).



















Duplančić, Boris (Split, 1. II. 1942), arhitekt, glavno je područje njegova djelovanja stambena arhitektura.

Diplomirao je 1966. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1968–88. u projektnome birou Žerjavić kojega je bio direktor od 1980., 1988–90. u birou Projekting, a 1990. osnovao je vlastiti projektni biro Arhitektura Duplančić. Projektira uglavnom stambene, poslovne, odgojno-obrazovne i servisne zgrade njegujući odmjeren, racionalni pristup nadograđujući se na oblikovne elemente zagrebačke moderne arhitekture. Među stambenim objektima ističu se toranj na Ružmarinki 15 (1972), zgrade u ulici Nad lipom 22 (1977), u Mandaličinoj 12–16 (1986), Lučićevoj 10–12 (1989), Ilici 147–149 i 158 (1992) te 109–111 (1995), sve u Zagrebu, zgrade u Dugom Selu (1981) i Zelini (1982), a među poslovnima zgrada Kodak u Maksimirskoj 112A (1996) i kompleks Kvaternik Plaza u Maksimirskoj 8 i Nemčićevoj 11 (2011), obje u Zagrebu. Istaknuto je ostvarenje odgojno-obrazovne arhitekture Dječji vrtić Različak u Wellerovu vrtu 1, prolazu koji spaja Petrinjsku i Palmotićevu ulicu u Zagrebu (1981., u suradnji s M. Kovačićem). Bavi se i oblikovanjem interijera (Samoborska pivnica u Samoboru, 1978; Krapinska pivnica u Krapini, 1979; poslovnice Ljubljanske banke na Zagrebačkom velesajmu, 1987., i u Petrinji, 1988). Autor je djelomično realizirana turističkog naselja Bili brig u Lovištu na Pelješcu (1988). Dobitnik je godišnjih nagrada »Drago Galić« za stambenu arhitekturu (1989. i 1992) te nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2022).







Marohnić, Zvonimir (Varaždin, 23. XI. 1915 – Zagreb, 2. I. 2003), arhitekt i dizajner namještaja i interijera. Baveći se kulturom stanovanja, istaknuo se kao jedan od predvodnika socijalnog aktivizma u razdoblju nakon II. svj. rata.

Diplomirao je 1948. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1947. bio je zaposlen u Predsjedništvu Vlade NRH. Godine 1955–72. vodio je u Zagrebu vlastiti Arhitektonski projektni biro Marohnić.

Bavio se projektiranjem javne, poslovne i stambene arhitekture, uređenjem interijera i oblikovanjem namještaja. U okviru Predsjedništva Vlade NRH radio je na preuređenju reprezentativne zagrebačke arhitekture (današnje zgrade Hrvatskoga sabora i Vlade RH, rezidencija u Visokoj ulici 22, vile Prekrižje i Rebar, vila u Nazorovoj 70). Sudjelovao je u glavnoj fazi izgradnje na području Plitvičkih jezera te ondje izveo kompleks vile Izvor (1949–53., s R. Marasovićem), ambulantu (1959) i osnovnu školu (1960). U Zagrebu je realizirao paviljone tvornice Rade Končar na Zagrebačkom velesajmu (1957., s D. Korbarom), zgrade Imunološkoga zavoda u Rockefellerovoj 2 (1961) i Republičkoga sekretarijata (danas sjedište Socijaldemokratske partije Hrvatske) na Iblerovu trgu 9 (1961), poslovnu zgradu Kemikalije (danas Zagrebačka banka) na Savskoj cesti 60–64 (1963–65). Među njegovim stambenim ostvarenjima ističu se neboderi na Prilazu baruna Filipovića 15 i 15A (1965) te vile u Jurjevskoj 34, Rockefellerovoj 55–57, Ulici I. G. Kovačića 13 i Zamenhofovoj 21–23 (1957–65), sve u Zagrebu. Autor je urbanističkoga rješenja naselja Trstik uz Folnegovićevo naselje u Zagrebu (1965), za koje je projektirao nizove obiteljskih jednokatnica ravna krova (1967–70., s N. Brborom), te idejnoga projekta hotela Amfora u Hvaru (1969., danas izmijenjen). Zapažena su njegova ostvarenja interijera knjižare Znanje (danas Odjel za djecu Knjižnice Medveščak) u Zvonimirovoj 17 (1957–58) te postav spomen-izložbe i interijer ljekarne u Kamenitoj 9 (1967) u Zagrebu. Kao dizajner namještaja kreirao je stropnu svjetiljku od kovanoga željeza (s F. Rosićem), monolitnu kuhinju za garsonijere i samce, naslonjač od kovana željeza i rogoza (1959., sa S. Antoljak) i dr. Jedan je od osnivača časopisa Čovjek i prostor (1954) kojega je bio i prvi glavni urednik (1954–58). Pisao je edukativne članke o kulturi stanovanja, a objedinio ih je u knjizi Suvremeno stanovanje (1960).







Simović, Veselin (Herceg Novi, 16. VI. 1930 – Zagreb, 9. I. 2014), građevinski inženjer, stručnjak za građevnu statiku i građevne konstrukcije.

Diplomirao je 1957. na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (od 1962. → Građevinski fakultet) u Zagrebu, te doktorirao 1969. disertacijom Prilog proračunu zidova s otvorima (mentor → O. Werner). Isprva je radio u građevinskom poduzeću Prvoborac iz Herceg Novog, a od 1959. na matičnom fakultetu, od 1976. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Građevna statika, Posebni građevinski objekti, Visoke zgrade, Javni objekti i hale, Seizmičko djelovanje na konstrukcije i dr. Bio je dekan Fakulteta (1972−79) te predsjednik Građevinskog instituta u Zagrebu (1979–91). Umirovljen je 1996.

Znanstveno i stručno bavio se građevnom statikom i građevnim konstrukcijama. Najznačajniji znanstveni doprinos ostvario je pronalaženjem originalne metode proračuna zidova s otvorima koja je bila primijenjena pri proračunu mnogobrojnih objekata visokogradnje, odn. na više od 600 visokih zgrada u SFRJ i inozemstvu. Autor je knjiga Zidovi s otvorima i okvirne konstrukcije (1971), Građevna statika I (1988), bio je glavni urednik Leksikona građevinarstva (2002), a 1975−2011. glavni i odgovorni urednik časopisa Građevinar, kao i edicije Građevni godišnjak. Dobitnik je Nagrade za znanstvenoistraživački rad »Nikola Tesla« (1973). Od 2002. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Prager, Andrija (Zagreb, 17. III. 1935 − Rijeka, 4. V. 2015), građevinski inženjer, stručnjak za prometnice, aerodrome i kolničke konstrukcije.

Na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1960. te doktorirao 1984. disertacijom Istraživanje krutih nosivih struktura u sastavu prometnica (mentor → K. Tonković). Od 1962. radio je u Zavodu za komunalnu djelatnost u Rijeci, te od 1965. u projektantskom poduzeću Rijeka-projekt gdje je kao glavni projektant za kopneni promet bio uključen u mnoge ondašnje velike projekte poput podvožnjaka ispod željezničke pruge u Krešimirovoj ulici u Rijeci (1966), luke za rasute terete u Bakru (1967–69), idejnog projekta autoceste Rijeka–Trst (1971) i riječke zaobilaznice, dionice Orehovica–Jurdani, s čvorištima Orehovica, Škurinje, Diračje i Matulji (1975–77). Nastavnu je djelatnost kao predavač započeo 1969., nakon osnutka Više tehničke građevinske škole u Rijeci, a potom je 1972−76. radio na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Rijeci, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1993. Predavao je kolegije Ceste, Prometne arterije, Aerodromi i dr. Bio je jedan od osnivača te prodekan (1981−85) i dekan (1985−89) Građevinskoga fakulteta u Rijeci. Znanstveno i stručno bavio se prometnicama, aerodromima i kolničkim konstrukcijama. Izradio je projekte za denivelaciju čvorišta na Jadranskoj turističkoj cesti za Krk (1983), sanaciju Lujzinske ceste u kanjonu Rječine (1987) i vanjske autocestovne obilaznice Rijeke (1995), ali i projekt sanacije stajanke Zračne luke Split (1997) te rekonstrukcije jedne poletno-sletne staze u Zračnoj luci Zagreb (1997). Autor je Trojezičnog građevinskoga rječnika (2003).







Pelivan, Lea (Split, 30. VIII. 1976), arhitektica, predstavnica suvremenog arhitektonskog izraza mlađe generacije.

Diplomirala je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. U arhitektonskom birou Studio-Studio u Splitu radila je 2002–04., potom se preselila u Zagreb gdje je s → Tomom Plejićem osnovala vlastiti biro Studio UP. Uz projektantski posao 2005–08. radila je kao vanjska suradnica na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a 2009–18. kao predavačica na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu. Od 2018. zaposlena je na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu na Katedri za arhitektonsko projektiranje. Kao gošća predavačica održala je niz predavanja na fakultetima u SAD-u, Portugalu, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, Italiji i dr. U projektima koje odreda izvodi s T. Plejićem objedinjuje iskustva lokalne moderne tradicije s internacionalnim kretanjima. Među ostvarenjima u Splitu ističu se poslovno-stambeni blok u Ulici Hrvatske mornarice 1H–K na Sukoišanu (2007–09) i rekonstrukcija i unutarnje uređenje hostela Golly & Bossy u secesijskoj zgradi Savo na Morpurgovoj poljani 2 (2010). Izvan Splita realizirali su: zgradu Gimnazije Fran Galović sa sportskom dvoranom u Selingerovoj 3A u Koprivnici (2007), poslovnu zgradu Spectator grupe na Radničkoj cesti 45 u Zagrebu (2010), boutique hostel Forum u Širokoj 20 u Zadru (2012), hotel Amarin u Val de Lesso 5 u Rovinju (2016), hotel Zonar u Zagrebu (2023). U sklopu Bijenala urbanizma i arhitekture u Kini izgradili su Paviljon Gizmo u Shenzhenu (2011). Na Venecijanskom bijenalu nastupili su instalacijom Frameworks Without Borders (2004) i plutajućim paviljonom – Pavilion.hr (u suradnji s više arhitekata, 2010). Za svoj arhitektonski opus zajedno s Plejićem dobila je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrade Zagrebačkoga salona (2003), »Viktor Kovačić« (2007., 2023), »Vladimir Nazor« (2007., 2023), »Drago Galić« (2009), »Bernardo Bernardi« (2010., 2019), te posebno priznanje mladim arhitektima Nagrade »Mies van den Rohe« (2009).







Bartolić, Ivo (Ivan) (Glina, 19. VI. 1912 – Zagreb, 23. VII. 2013), arhitekt, dao je znatan doprinos stvaranju stambene i hotelske arhitekture u Hrvatskoj početkom druge polovice XX. st.

Diplomirao je 1939. na arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi → Drage Iblera. Do početka II. svj. rata radio je kao projektant suradnik u atelijerima → Stjepana Planića, → Slavka Löwyja, D. Iblera i → Vladimira Potočnjaka. Nakon završetka rata 1945–47. radio je u ministarstvima građevina i zdravlja, gdje se kao član nekoliko stručnih povjerenstava bavio problemima građevinskoga zakonodavstva. Od 1948. bio je zaposlen u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu kao glavni projektant. Godine 1954. osnovao je projektni biro Bartolić, koji se 1963. s nekoliko drugih biroa udružio u ponovno pokrenuti Arhitektonski projektni zavod. Rukovodio je njime sve do umirovljenja 1973.







Bavio se pretežno projektiranjem stambene arhitekture, posebice problematikom tipizirane serijske i montažne gradnje. Primjenom jedinstvenoga građevinskog modula u sklopu jednostavne, funkcionalne koncepcije prostora i konstrukcije nastojao je ostvariti preduvjete za industrijsku proizvodnju građevnih komponenata stanova. Po njegovim projektima izvedena su stambena naselja, kao i samostalne stambene zgrade i blokovi u Zagrebu (Trnsko, Folegovićevo naselje, Voltino, Vrbik i dr.), Sisku (naselja Viktorovac, Caprag i Moša Pijade), Varaždinu, Čakovcu, Puli, Zadru, Splitu, Herceg-Novom, Nikšiću, Banjoj Luci, Postojni, Tolminu i dr. Nakon 1965. posvetio se isključivo projektiranju hotela među kojima se ističu Panonija u Sisku (1966), Park u Čakovcu (1967), Istra na Crvenom otoku kraj Rovinja (1969), Materada u Poreču (1971), Eden u Rovinju (1971., s M. Begovićem). Bavio se također uređenjem interijera javnih zgrada te pisao i objavljivao stručne članke u časopisima Naše građevinarstvo i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1987).







Budimirov, Bogdan (Izbište, Vojvodina, 28. VI. 1928 – Zagreb, 18. VI. 2019), arhitekt i industrijski dizajner, jedan od začetnika tipske montažne gradnje i industrijske proizvodnje zgrada.

Diplomirao je 1975. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Isprva je bio zaposlen u zagrebačkim građevinskim poduzećima → Jugomont (1957–63), Inženjering-projekt (1963–66) i Interplet (1963–66), a od 1966. boravio je u Njemačkoj gdje je radio u poduzeću Interbau (1966–69), potom u atelijeru arhitekta Wernera Wirsinga (1969–70), u poduzećima Plan (1970–78) i Moya (1978–85), a od 1985. djelovao je kao samostalni umjetnik, što je nastavio i nakon povratka u Zagreb 1988.







Zajedno sa Željkom Solarom i Dragutinom Stilinovićem tijekom 1960-ih radio je na izradbi različitih montažnih sustava (najuspješniji Ju-60 i Ju-61) koji su bili primijenjeni pri gradnji niza stambenih zgrada u Remetincu, Zapruđu, Folnegovićevu naselju i na Borongaju u Zagrebu. Također je sudjelovao u oblikovanju sustava montažnih obiteljskih kuća Quelle za njemačkoga naručitelja i Spačva za početak slične proizvodnje u Hrvatskoj. Za domaći konzorcij SPIG dizajnirao je čelični sustav eksperimentalne višekatne kuće na Zagrebačkom velesajmu (1965). Istom praksom bavio se i u Njemačkoj, gdje je među ostalim za Plan u koautorstvu izradio montažne sustave za velesajam u Nürnbergu (1971), zgradu ureda vlade i parlamenta u Bonnu (1974) i novu zračnu luku u Münchenu (1975). Od sredine 1970-ih posvetio se isključivo dizajnu, u prvome redu specijaliziranoga namještaja i ambalaže. Za crtaći stol Moya koji je 1980. dizajnirao za poduzeće Moya dobio je 1982. u Hannoveru nagradu Gute Industrieform. Nekoliko od Budimirovih mnogobrojnih inovativnih rješenja u graditeljstvu i proizvodnji namještaja zaštićeno je domaćim i inozemnim patentima. Vlastitom kućom na Perjavici u Zagrebu, gradnju koje je Budimirov započeo potkraj 1960-ih, a dovršio tek 2015., skrenuo je pozornost na izvedbu koja nije realizacija idealne arhitektonske ideje, već proces koji se tijekom vremena adaptira, apsorbira i na taj način pretvara u projekt. Dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2006) i Hrvatskoga dizajnerskog društva (2014) za životno djelo.

Šram, Stanko (Osijek, 12. XII. 1919 – Slavonski Brod, 11. III. 2005), građevinski inženjer, mostograditelj, voditelj izgradnje Krčkoga mosta.

Diplomirao je 1948. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1982. disertacijom Utjecaj izvođenja na izbor nosivih konstrukcija (mentor → V. Simović). Radio je u Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu (1948–51), Vojnom građevinskom poduzeću u Konjicu i Goraždu (1951–52) te u građevinskom poduzeću Mostogradnja iz Beograda (1952–84). Od 1981. na zagrebačkom je Građevinskome fakultetu bio predavač, od 1982. u zvanju redovitoga profesora, kolegija Mostovi, Masivni mostovi, Inženjerske konstrukcije i dr. Umirovljen je 1990.

Znanstveno i stručno bavio se nosivim konstrukcijama, napose mostogradnjom. Ostvario je znatan doprinos u primjeni konzolnoga načina građenja pri izvođenju lučnih mostova. Vodio je gradnju mosta na ušću Cetine u more u Omišu (1961), Mosta slobode (1959) i Jankomirskog mosta (1958) u Zagrebu, Masleničkoga mosta preko Novskoga ždrila kraj Maslenice (1958), mosta preko Drave u Osijeku (1967), Šibenskoga mosta (1966), Paškoga mosta (1968), mosta preko Save i Une kraj Jasenovca (1973) i preko Dunava kraj Beške (1975), Krčkoga mosta (1980). Pri gradnji Šibenskoga mosta prvi je put u svijetu primijenjen konzolni način građenja betonskih lukova velikih raspona, dok je izvedba Krčkoga mosta vrhunac njegova mostograditeljskog umijeća i stvaralaštva. To graditeljsko remek-djelo završeno je s najvećim rasponom lučne armiranobetonske mostovne konstrukcije u svijetu. Uz više stručnih i znanstvenih radova objavio je i knjigu Gradnja mostova: betonski mostovi (2002).







Bićanić, Nenad (Zagreb, 6. IX. 1945 – Veli Lošinj, 8. X. 2016), građevinski inženjer i stručnjak za računalno modeliranje materijala i konstrukcija.

Diplomirao je na Građevinskome fakultetu u Zagrebu 1968., a doktorirao na Velškom sveučilištu u Swanseaju 1978. disertacijom Nonlinear Transient Dynamic Response of Concrete Structures. Nakon što je diplomirao preselio se u Nizozemsku te radio u poduzeću Adviesbureau u Arnhemu, bavivši se računalnim proračunima konstrukcija, odn. metodom konačnih elemenata, tada novom granom konstrukcijskoga projektiranja. Stečena znanja prenio je u Institut građevinarstva Hrvatske gdje je radio od 1972. Ondje je s → Josipom Dvornikom, s pomoću izvornoga optimizacijskog programa, odredio oblik dimnjaka kotlovnice termoelektrane Urinj, visine 250 m, tada jedne od najvećih i najsloženijih konstrukcija izgrađenih na lokaciji s izrazito velikim brzinama vjetra. Od 1978. radio je na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu, od 1985. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Građevna statika, Dinamika konstrukcija, Plošni nosači, Metoda plastičnosti te Numeričke metode u analizi konstrukcija. Na specijalizaciji te kao gostujući profesor boravio je 1983. na Sveučilištu Colorado u Boulderu. Ondje je s Willamom Kasparom razvio jedan od prvih matematičkih modela postupnog popuštanja nosivosti betona.

Od 1985. je ponovno radio na sveučilištu u Swanseaju, gdje je s Olekom Zienkiewiczem razvio model tzv. apsorbirajućeg ruba kako bi se korektno modelirao utjecaj neograničenih sredina u seizmičkim proračunima, koji je uključen u nekoliko proračunskih paketa za primjenu u nuklearnoj industriji. Iako trajno zaposlen u Swanseaju, nastavio je redovito održavati poslijediplomsku nastavu u Zagrebu. Godine 1994–2012. na Sveučilištu u Glasgowu bio je regius professor (jedinstvena značajka akademske zajednice u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj, profesor s kraljevskim pokroviteljstvom ili imenovanjem) građevinarstva i mehanike, naslov koji je od 1840. do tada imalo tek devet stručnjaka. Predavao je kolegije Numeričko modeliranje, Dinamika konstrukcija i potresno inženjerstvo te Numeričke metode u teoriji plastičnosti. Bio je 1996–2001. predstojnik Građevinskog odjela te 2007–11. direktor Zajedničkog istraživačkog instituta za mehaniku materijala i struktura te bioinženjering, zajedničkoga četirima sveučilištima na zapadu Škotske. U Velikoj Britaniji umirovljen je 2010. Od 1990-ih surađivao je s → Građevinskim fakultetom u Rijeci gdje je 2010–15. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Rubni problemi te Plošni nosači.

Svojim postignućima u područjima metode konačnih elemenata te statici i dinamici konstrukcija postao je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka. Godine 1992. bio je suosnivač udruge International Association for Computational Mechanics kojom je predsjedao 1996–97. Bio je 1990–2014. urednik međunarodnog časopisa Computers & Concrete za Europu. Bio je dopisni član HAZU-a od 2010. te professor emeritus Sveučilišta u Glasgowu od 2011. Udruženje bivših studenata i prijatelja sveučilišta u Hrvatskoj od 2018. dodjeljuje Nagradu »Nenad Bićanić«.

Dobronić, Lelja (Zagreb, 19. IV. 1920 – Zagreb, 19. XII. 2006), povjesničarka umjetnosti, znatno je unaprijedila poznavanje arhitekture i urbanizma Zagreba od srednjega vijeka do suvremenosti.

Diplomirala je 1943. povijest, arheologiju i povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 1946. disertacijom Umjetnost kovanog željeza u našim krajevima (mentor V. Hoffiller). U Zagrebu je od 1944. radila kao kustosica u Gipsoteci grada Zagreba, od 1948. u Muzeju grada Zagreba, od 1962. u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, od 1964. u Hrvatskome školskom muzeju, a od 1967. do umirovljenja 1980. bila je direktorica Povijesnoga muzeja Hrvatske.

Bavila se primarno temama vezanima uz povijesno-umjetničku topografiju Zagreba: pojedinačnim građevinama (Klasična gimnazija u Zagrebu od 1607. do danas, 2004), osobito stambenom arhitekturom, urbanističkim razvojem i urbanom kulturom (Slobodni i kraljevski grad Zagreb, 1992; Renesansa u Zagrebu, 1994), istaknutim i manje poznatim graditeljima (Zagrebački graditelj Janko Jambrišak, 1959; Zaboravljeni zagrebački graditelji, 1962; Zagrebački arhitekti Hönigsberg i Deutsch, 1965; Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba, 1971; Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova, 1983), povijesnim podgrađima, periferijom, ljetnikovcima, radničkim naseljima, kulturom vrtova i parkova, baštinom Zagrebačke biskupije, napose Zagrebačkog kaptola te životom i djelom zagrebačkih biskupa (Zagrebačka biskupska tvrđa, 1988., 1991; Biskupski i kaptolski Zagreb, 1991). Također je autorica knjiga o dinamičnoj povijesti i postojanoj transformaciji kuća i javnih prostora (Stare numeracije kuća u Zagrebu, 1959; Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, 1986., 1988). Znanstvene i stručne radove objavljivala je među ostalim u publikacijama Arhitektura, Čovjek i prostor, Radovi Instituta za povijest umjetnosti te Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske (jedna od pokretačica i glavna urednica 1952–65). Objavila je izvore za zagrebačku povijest u seriji Monumenta historica civitatis Zagrabiae (Povijesni spomenici grada Zagreba, sv. 18–23., 1949–2004). Dobitnica je više nagrada, među ostalima »Pavao Ritter Vitezović« za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva (1987), Nagrade HAZU-a (1996), »Ivan Kukuljević Sakcinski« Matice hrvatske (1999).

Radujković, Mladen (Piran, 5. IV. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za organizaciju građenja.

U Zagrebu je na → Građevinskome fakultetu diplomirao 1978. i doktorirao 1993. disertacijom Analiza utjecajnih faktora pri planiranju optimalnog roka građenja. Radio je kao inženjer od 1978. u poduzeću → Hidroelektra, a od 1980. kao nadzorni inženjer, inženjer konzultant, voditelj planiranja i kontrole Zavoda za organizaciju i ekonomiku građenja → Instituta građevinarstva Hrvatske. Od 1991. radio je na matičnome fakultetu, u zvanju redovitoga profesora od 2003; dekan Fakulteta bio je 2006–10. Predavao je kolegije Organizacija građenja I i II, Metode planiranja i Upravljanje građevinskim projektima te Planiranje i kontrola projekata, planiranje i upravljanje rizicima na poslijediplomskome studiju. Sudjelovao je i u nastavi specijalističkoga poslijediplomskoga studija Poslovno upravljanje u graditeljstvu – MBA in Construction gdje je predavao kolegije Project Planning and Control i Project Management. Znanstveno su i stručno područje njegova rada planiranje i upravljanje građevinskim projektima i graditeljska regulativa. Kao voditelj i glavni savjetnik sudjelovao je u više projekata građenja, rekonstrukcija i održavanja poslovnih i infrastrukturnih objekata. Napisao je u suautorstvu udžbenike Poslovna izvrsnost u građevinarstvu RH (2011), Planiranje i kontrola projekata (2012), Organizacija građenja (2015), Priručnik organizacije građenja (2018), skripta Osnove graditeljske regulative (2008), zbirku Riješeni primjeri zadataka – organizacija građenja i metode planiranja (2008), bio je urednik publikacije Znanstvenoistraživački projekti (2004) te suurednik izdanja Temeljne individualne kompetencije za upravljanje projektima I, II (2018).

Gomboš, Stjepan (Sombor, 10. III. 1895 – Zagreb, 29. IV. 1975), arhitekt, znatno je pridonio razvoju hrvatske moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Visokoj tehničkoj školi u Budimpešti. Radio je u Zagrebu u atelijerima → Rudolfa Lubynskog od 1920., potom od 1921. → Huge Ehrlicha, a 1931–41. vodio je zajednički atelijer s → Mladenom Kauzlarićem, s kojim je sudjelovao na izložbama → Udruženja umjetnika Zemlja (Zagreb, Sofija). Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH. Od 1947. bio je šef Odjela industrijske arhitekture u → Arhitektonskome projektnom zavodu, a 1951–62. radio je u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan u Zagrebu. Na zagrebačkom je Tehničkome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) 1950–54. kao izvanredni profesor predavao kolegij Industrijsko graditeljstvo.







U svojim je projektima stambenih, obiteljskih, javnih i industrijskih zgrada osobitu pozornost posvetio jasnom volumenu i čistim plohama građevina te konstruktivnim i funkcionalnim elementima. U ranoj fazi kod Ehrlicha surađivao je u Zagrebu na projektima Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 (1925), sklopa Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, omeđenoga Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ulicom te Ratkajevim prolazom (1926–30), zgrade Mirovinske zaklade Gradske štedionice u Gajevoj 2 (1934), a samostalno je projektirao i izveo zgradu Bratimske blagajne u Mislavovoj 18–20 (1929), vilu u Nazorovoj 7 i dr. U zajednici s Kauzlarićem je, ostvarivši najviše domete predratne zagrebačke arhitektonske škole, realizirao među ostalim stambene zgrade u Petrinjskoj 11 i Maksimirskoj 4 (1933), Borninoj 12 (1934), Boškovićevoj 24 (1935), Brešćenskoga 7 (1938), na Svačićevu trgu 12 (1940), stambeno-poslovnu zgradu Seljačke sloge u Zvonimirovoj 17 (1938), vile u Novakovoj 15 (1932) i 24 (1936), Zamenhofovoj 9 (1936), Nazorovoj 52 (1937), obiteljsku kuću u Babonićevoj 25 (1935); vile Grünwald (1933) i Mahler (1935) u Korčuli, Ladany i Ronin u Hvaru (1936) te Rusko na Koločepu (1938). Tijekom zajedničkoga djelovanja ostvarili su uspjele adaptacije i unutrašnja uređenja od kojih se ističu Gradska kavana u sklopu nekadašnjeg arsenala (1932) u Dubrovniku te kavana Corso na uglu Gundulićeve i Ilice u Zagrebu (1933). U poslijeratnom se razdoblju bavio industrijskom arhitekturom, realizirajući niz tvorničkih sklopova: Rade Končar (s Kauzlarićem, → V. Juranovićem i → O. Wernerom, 1946–49), Prvomajska, Tvornica parnih kotlova, RIZ u Zagrebu, Đuro Đaković (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu i dr., a od stambene arhitekture ističu se stambena naselja tvornice Rade Končar u Voltinom (s → I. Bartolićem i → S. Löwyjem, 1947) i Poljane u Vrbiku (s → V. Potočnjakom i V. Hećimovićem, 1948; danas Alagina 1–8, Bošnjakovićeva 1–8, Stožirova 1–8, Vrančićeva 1–8) u Zagrebu. Objavio je veći broj članaka u stručnim časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Naše graditeljstvo. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1967) i »Vladimir Nazor« (1970).

























Heinzel, Vjekoslav (Zagreb, 27. VIII. 1871 – Zagreb, 1. III. 1934), arhitekt i gradonačelnik, uvelike je pridonio planskomu razvoju Zagreba i živoj graditeljskoj djelatnosti nakon I. svj. rata.







Tehničku visoku školu polazio je u Grazu (TH Graz), a 1893. diplomirao je arhitekturu u Stuttgartu. Od 1895. djelovao je u Zagrebu, gdje je 1895–1905. predavao zgradarstvo u Graditeljskoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) i vodio samostalno građevinsko poduzeće (1896–1912). Od 1910. bio je gradski zastupnik, 1912–20. predsjednik Trgovačke i obrtničke komore. Gradonačelnik Zagreba bio je 1920–21. te 1922–28. U duhu historicizma projektirao je u Zagrebu više stambenih zgrada: uglovnice u Gundulićevoj 45A (1897), na Svačićevu trgu 1 (1898), u Šenoinoj 5 (1899), Palmotićevoj 26 (1905) i 53 (1907), zatim zgrade na Svačićevu trgu 15 i 16 (1898), u Jurišićevoj 7 (1900), na Marulićevu trgu 16 (1910), te Pučku školu u Filipovićevoj 1 (1902., danas Osnovna škola Ivana Filipovića). Snažno se zauzimao za plansko građenje, osobito novom regulatornom osnovom (1923), tj. planiranjem dijela grada istočno od Draškovićeve ulice, oko današnjega Trga žrtava fašizma, Krešimirova trga i Zvonimirove ulice, te izgradnju novih gradskih četvrti. Članke o komunalnim temama objavljivao je u periodici, Agramer (Zagreber) Tagblatt, Hrvatski Lloyd, Der Morgen, Slobodna tribuna, Dom i dr.

Löwy, Slavko (Koprivnica, 7. VIII. 1904 – Zagreb, 1. IV. 1996), arhitekt, istaknuti predstavnik hrvatske arhitekture između svjetskih ratova.

Studirao je arhitekturu na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TU Wien) 1923–25., Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1925–27. i na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (TU Dresden), gdje je 1930. diplomirao. Nakon završetka studija radio je u Zagrebu u arhitektonskom uredu → Ignjata Fischera, potom od 1931. u birou → Stanka Kliske, a 1932–42. vodio je arhitektonski biro Löwy u Zagrebu. Od 1945. radio je u tehničkom uredu Narodnoga magazina (Nama), od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu NRH (od 1947. → Arhitektonski projektni zavod Hrvatske). Od 1950. bio je voditelj projektnoga biroa Proektant u Skoplju, a 1954. obnovio je arhitektonski biro Löwy u kojem je djelovao do umirovljenja 1966.

Njegova se ostvarenja odlikuju profinjenim proporcijama i racionalnom prostornom organizacijom. Poseban su prinos hrvatskoj modernoj međuratnoj arhitekturi njegovi prototipovi najamnih zgrada te uspješne interpolacije u postojeću gradsku građevnu strukturu. Autor je prvoga zagrebačkog »nebodera« u Masarykovoj ulici 22 (1933–34). Među ostalim realizacijama izvedenima tijekom 1930-ih ističu se: vile Federbuš u Novakovoj 19 (1931), Hirschler, tzv. Šumski dvor na Gornjem Prekrižju 2 (1932–33) i Lebinec na Ribnjaku 20 (1937–38), poslovno-stambene zgrade Grünsberg u Petrićevoj 7 (1932–33), Schlenger u Bogovićevoj 4 (1932–33), Schlenger u Boškovićevoj 7B (1936–37), Jadranskoga osiguravajućega društva u Draškovićevoj 13 (1936–37) i Radovan na Savskoj cesti 8 (1937), te ugrađene najamne stambene zgrade po prototipskome prostornom rješenju u Zvonimirovoj 23 (1932–33), Bulićevoj 4 (1936–37) i Tuškanovoj 15 (1936–38), sve u Zagrebu. U Koprivnici je podignuo spomenik židovskim žrtvama palima u I. svj. ratu i obnovio sinagogu (1930).









Djela izvedena nakon II. svj. rata primjer su znalačke primjene tzv. internacionalnoga stila. Među zagrebačkim realizacijama ističu se stambeni blokovi tvornice Rade Končar u Voltinom (1947., s I. Bartolićem i S. Gombošem), kiparske majstorske radionice Antuna Augustinčića na Jabukovcu 10 i Vanje Radauša na Zmajevcu 8 (1949–52), stambeni niz u Galjufovoj 4–12 (1950–51), Dom umirovljenika Lavoslav Švarc u Bukovačkoj 55 (1955–56), studentski domovi Cvjetno naselje u Odranskoj 8 (1955), Šarengradska (danas Ante Starčević) na Zagrebačkoj aveniji 2 (1961) i Sava (danas Stjepan Radić) na Jarunskoj cesti 2 (1961). U Skoplju je izveo zgradu Veterinarskoga fakulteta (1950), Gradsko kupalište (1950–51), studentsko naselje uz Filozofski fakultet (1951), Dom invalida i Gradski hotel s urbanističkim rješenjem šetališta uz Vardar (1953–64). U Osijeku je projektirao studentski dom u Ulici I. G. Kovačića 4 (1962), a u Rijeci stambeni neboder za postojeće studentsko naselje na Podmurvicama u Čandekovovoj 4 (1963., s E. Seršićem). Objavio je mnogobrojne članke u Koprivničkim novinama, Građevinskom vjesniku, Arhitekturi, Čovjeku i prostoru i dr. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1970) i »Vladimir Nazor« (1976).

Haberle, Marijan (Zagreb, 16. V. 1908 – Rijeka, 20. III. 1979), arhitekt, predstavnik moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1931. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1930–33. radio je kod → Rudolfa Lubynskog i → Stjepana Hribara te u građevinskom poduzeću Adolfa Helfmana u Zagrebu. S → Hinkom Bauerom vodio je zajednički atelijer 1934–40., potom je 1940–45. djelovao samostalno, a 1943–45. i predavao na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Nakon II. svj. rata radio je do 1947. kao projektant u Ministarstvu narodnog zdravlja NRH, 1948–51. u → Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, 1951–53. predavao je na Tehničkome fakultetu u Sarajevu, a od 1951. do umirovljenja 1976. vodio je arhitektonski atelijer Haberle (poslije Forum), u kojem je radio do 1979.

Zajedno s Bauerom je u Zagrebu, u duhu moderne arhitekture, projektirao Zagrebački zbor (danas Studentski centar) na Savskoj cesti 25 (1936–39), Dom Društva inženjera i arhitekata (danas Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Pierottijevoj 4 (1937), obiteljske kuće na Gornjem Prekrižju 12 (1937) i u Torbarovoj 11 (1938), Željezničarsku bolnicu (danas Klinika za plućne bolesti) na Jordanovcu (1938), zgradu Fiatova servisa na Savskoj cesti 56 (1940) i stambenu zgradu s kinodvoranom (danas Kinoteka) u Kordunskoj 1 (1941), a samostalno crkve sv. Josipa u Trakošćanskoj 47 (1937) i sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti 91 (1937–40). Do 1943. sudjelovao je na 40-ak natječaja (palače Monopola i Predsjedništva vlade, 1937., II. nagrada, i Albanija, 1938., I. nagrada, u Beogradu, s H. Bauerom; vojarna i Vojna bolnica u Zagrebu, 1941; željeznički kolodvor u Sofiji, 1943., s M. Ivačićem i dr.). Nakon II. svj. rata je, najčešće u suradnji, izveo više od 50 javnih, društvenih, hotelskih, industrijskih i stambenih objekata: Zagrebački velesajam (danas Tehnički muzej Nikola Tesla) na Savskoj cesti 18 (1949) i Brodarski institut na Aveniji V. Holjevca 20 (1949–58), stambene zgrade u Kukuljevićevoj 35 i na Krešimirovu trgu (1955), prvu fazu novoga Zagrebačkoga velesajma (1955–56), Visoku tehničku školu u Lučićevoj 1 (1957–60., s → M. Jurković-Haberle, danas sjeverna zgrada Fakulteta strojarstva i brodogradnje), palaču Matice iseljenika na Radićevu trgu 3 (1958–63) i Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog na Radićevu trgu 4 (1958–73., s M. Jurković-Haberle i T. Zdvořak), poslovnu zgradu na Miramarskoj cesti 22 (1962), sve u Zagrebu. Od ostalih se projekata ističu hotel Plitvice na Plitvičkim Jezerima (1955–58), vodotoranj (1964) i banka (1965) u Sisku, Spomen-dom Đuro Salaj na Miletićevu trgu 12 (1961., danas Koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica) i željeznički kolodvor (1967) u Slavonskom Brodu i dr. Godine 1977. izabran je za izvanrednoga člana JAZU-a (danas HAZU). Dobio je nagrade Zagrebačkoga salona (1974) te za životno djelo »Viktor Kovačić« (1969) i »Vladimir Nazor« (1973).



















Čižmek, Ivan (Zagreb, 23. X. 1937), arhitekt i urbanist, stručnjak za izradbu prostornih i urbanističkih planova, napose za projektiranje stambenih naselja, turističkih kompleksa i gradskih središta.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1961–63. radio na Katedri za prostorno oblikovanje i likovni odgoj kao asistent Kamila Tompe. Boravio je 1965–68. u Parizu gdje je radio u arhitektonskom atelijeru Candilis – Josić – Woods. Tijekom 1960-ih povremeno je radio u atelijerima → Alfreda Albinija, → Vjenceslava Richtera i → Ivana Vitića te surađivao sa skupinama nezavisnih mladih arhitekata X i Z. Od 1970. do 1992. bio je zaposlen u → Urbanističkom institutu Hrvatske, gdje je radio na prostornim i generalnim urbanističkim planovima (Obrovac i Đakovo, 1975; Kotor, 1984; Donji Karin, Rovanjska i Maslenica, 1986; Zadar, 1989–90), projektima turističkoga naselja Petrčane – Diklo kraj Zadra (1971), stambene zone u Zadru (1973), na rekonstrukciji povijesne jezgre Požege (1976), i dr. Od 1993. do 2005. djelovao je kao savjetnik Gradskoga zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu čovjekova okoliša na urbanim strategijama modernizacije Zagreba temeljenima na ideji održivoga razvoja i obnove kulture urbanoga uređenja. S → Tomislavom Odakom, Zdenkom Vazdarom i Tomislavom Bilićem projektirao je 1976. novozagrebačko stambeno naselje Dugave, što je bila prekretnica u odnosu na dotadašnju hrvatsku urbanističku i arhitektonsku praksu jer je riječ o prvome naselju izvedenom u sustavu novoutemeljenoga modela tzv. društveno usmjerene stambene izgradnje. Ta ideja humanoga stanovanja i odustajanja od pravilnoga rastera u projektiranju vidljiva je i prije (1975) na nerealiziranom projektu stambenoga naselja Bili brig u Zadru, te poslije (1978) u projektu novozagrebačkoga stambenog naselja Sloboštine (u suradnji s D. Kišom, H. Bošnjakom, H. Devideom, Z. Vazdarom, T. Odakom, T. Bilićem, i dr.). Tijekom 1960-ih bio je sudionikom umjetničkoga pokreta novih tendencija te članom umjetničke skupine Gorgone. Surađivao je u programu za razvoj UN-a (projekt Jadran III — studija okoliša, 1975–78). Jedan je od utemeljitelja hrvatskog ogranka europskoga znanstvenog i kulturnog projekta Europan (1990). Autor je velikog broja crteža i arhitektonskih zapisa koje je izlagao na samostalnim izložbama i sabrao u knjizi Urbani herbarij (2002). Stručne radove objavljivao je u časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2019).

Delalle, Radovan (Slavonski Brod, 23. XII. 1935), arhitekt i urbanist, zagovornik alternativnih pristupa suvremenoj urbanističkoj i arhitektonskoj problematici.

Studirao je arhitekturu na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu u Zagrebu (1956–60), diplomirao je u Urbanističkom institutu Sveučilišta u Parizu (1972). Radio je u Zavodu za urbanizam grada Sarajeva (1961–66), arhitektonskom birou Jacquesa Labroa u Parizu (1967–69), potom povremeno u Zavodu za studije i projektovanje Dom u Sarajevu, u zagrebačkoj podružnici karlovačkog arhitektonskog biroa AGI-46 te u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba, u kojem je bio stalno zaposlen od 1982. Suosnivač je arhitektonske skupine Z (1969). U okviru istraživačkoga rada na konceptu urbarhitekture kojim je pokušao redefinirati arhitekturu u odnosu na urbani kontekst, predložio je više eksperimentalnih projekata, među ostalima središte Marindvora u Sarajevu (1964) i Trnja u Zagrebu (1971–72). Projektirao je naselje Ciglane u Sarajevu (1965., 1974., s N. Muftićem), novo naselje i centar u Dugoj Resi (1976–77., sa S. Krajačem) i kuće za odmor u Staroj Baški na Krku (1970–79). Radio je na generalnim urbanističkim planovima Novoga Zagreba (1973., s N. Šilović) i Duge Rese (1986., sa S. Krajačem). Izradio je više provedbenih urbanističkih planova: za zagrebačka naselja Sloboština (1975., s I. Tepešom), Lučko (1981), Kozari bok (1983) i Kalinovica – Kerestinec (1989), za područje Autobusnoga kolodvora Zagreb (1990., s N. Gamulinom), za lijevu obalu Save u središnjem prostoru zagrebačkog Trnja (1987) i za središnji prostor Novoga Zagreba (1988). Znanstvene i stručne radove iz područja arhitekture i urbanizma objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Komunikacije, Arhitektura i urbanizam, Naše teme i dr. Autor je knjige Traganje za identitetom grada. Urbarhitektura (1988., 1997). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2013).







Hribar, Stjepan (Zagreb, 7. VII. 1889 – Zagreb, 8. XII. 1965), arhitekt i urbanist, zaslužan za ključna urbanistička rješenja Zagreba 1930-ih koja su ostavila trag modernizma i omogućila razvoj grada.

Diplomirao je arhitekturu 1914. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden). Nakon I. svj. rata 1919–20. sudjelovao je u izradbi generalnog urbanističkog (regulacijskog) plana i arhitektonskih projekata sklopa Medicinskoga fakulteta na Šalati u Zagrebu. Od 1922. radio je u zagrebačkom građevinskom poduzeću Pionir. Godine 1925–28. djelovao je kao samostalni arhitekt, a 1928–41. bio je u službi zagrebačkoga gradskog poglavarstva, isprva kao savjetnik, potom kao voditelj Odsjeka za regulaciju grada Zagreba. Od 1945. do umirovljenja 1956. radio je u Urbanističkom institutu NRH i u Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Uz osnovnu arhitektonsko-urbanističku djelatnost bavio se i pedagoškim radom te je 1934–40 (s kraćim prekidom) bio honorarni nastavnik na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta predajući prvi put formalno utemeljene kolegije iz područja urbanizma.

Bio je jedan od sastavljača podloge i raspisa međunarodnoga natječaja za regulacijski plan Zagreba 1930., a sa suradnicima je 1932–36. izradio generalni regulacijski plan grada koji je bio osnova novom urbanom razvoju i temelj kasnijim regulacijama. Izveo je zgrade filijala Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, Karlovcu, Sisku i Dubrovniku (1922–25), izložbeni paviljon Jugoslavije na izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1924–25), stambeno-poslovnu zgradu u Ilici 17 (1931., s I. Velikonjom), obiteljsku kuću Ljube Babića na Rokovu perivoju 5 (1926–27), kuću Knežević na Goljaku 51 (1930) i dr. Zagrebački urbani krajolik oblikovao je projektom Aleksandrovih stuba u Dežmanovu prolazu (1930–31., s A. Ulrichom). Bavio se također unutarnjim uređenjem te adaptacijom zgrada u Zagrebu (unutarnja uređenja kurije Arko na Kaptolu 2 te crkve sv. Blaža, 1925., s I. Kerdićem, izvedeno djelomice; preuređenja Banskih dvora i palače Dverce na Gornjem gradu, pročelja zgrade u Ilici 8).

Fabris, Stanko (Split, 7. III. 1909 – Zagreb, 30. XII. 1997), arhitekt, sljedbenik načela funkcionalizma i međunarodnoga stila u suvremenoj arhitekturi.

Studirao je na Nacionalnoj visokoj školi arhitekture i dekorativnih umjetnosti u Bruxellesu, gdje je 1939. diplomirao kod Henryja van de Veldea. Nakon studija bio je zaposlen kao projektant u upravi Primorske banovine u Splitu. Od 1942. radio je u građevinskom poduzeću Hoyer Zorislava Franjetića u Zagrebu, odakle je za II. svj. rata otišao u partizane. Godine 1945–47. bio je referent arhitektonskog odsjeka Narodnooslobodilačkog odbora u Bjelovaru. Od 1947. živio je u Zagrebu i radio u → Arhitektonskom projektnom zavodu, a od 1954. do umirovljenja 1980. vodio je Projektni biro Zagreb. Poštujući načela funkcionalnosti, projektirao je stambene zgrade koje su se isticale plastičnošću i koloritom, dok su smisao za oživljavanje glatkih zidnih ploha, odvažno eksperimentiranje staklom i čitkost konstrukcije svojstveni njegovu oblikovanju javnih zgrada.







Projektirao je stambenu arhitekturu: obiteljske kuće na Braču i u Splitu 1940-ih, višestambene zgrade u Splitu (u Bregovitoj ulici 2–3, 1951–54; na uglu Trga M. Pavlinovića i Biankinijeve 8, 1953–57; stambeni sklop na raskrižju Držićeve i Višeslavove ulice, 1959–62; šest nebodera na Putu Glavičina 2, u Sukošanskoj 19, 21 i Starčevićevoj 21, 25, 32, 1960), u Zagrebu u Vukovarskoj ulici 52, 1956–60., u Šibeniku, Rijeci, Nišu, Podgorici, i dr. Od javnih i poslovnih zgrada ističu se one u Ilici 197 (danas Klinika za tumore), 1955–67., Petrinjskoj 20, 1959., na Prilazu baruna Filipovića 18, 1962., na uglu Trga maršala Tita (danas Trg Republike Hrvatske) i Prilaza JNA (danas Deželićev prilaz), 1957–62 (kontroverzna poslovna zgrada Željpoha, poslije Ferimporta, danas Muzička akademija koje je adaptacija dovršena 2014) u Zagrebu, te u Gundulićevoj 29, 1961–63. u Splitu. Prvi je u nas projektirao suvremene industrijske vinarije, u Drnišu (1955), Splitu (u staroj gradskoj luci, 1958–60., s → D. Vesanovićem), Visu (1959), Poreču (Plava laguna, 1979), Osijeku (Erdut, 1982) i dr., a zapažena su i njegova ostvarenja školskih zgrada (u Buzetu, 1947; Segetu kraj Trogira, 1958; Glini, 1963. i dr.) i tvornica (Dalmacijavino u Splitu, 1959; alkoholnih pića Badel u Zagrebu, 1969; Vrgorka u Vrgorcu, 1982). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (za životno djelo 1980) te »Viktor Kovačić« (godišnja 1967., za životno djelo 1995).













Baletić, Bojan (Šibenik, 17. XI. 1957), arhitekt, pionir primjene računala u arhitektonskom projektiranju u nas.

Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1981. te doktorirao 1996. disertacijom Informacijski kodovi mutantnih oblika i njihova uloga u koncipiranju i vrednovanju stana (mentori → G. Knežević i → Z. Žagar). Stručno se usavršavao u Međunarodnom laboratoriju za arhitekturu i dizajn ILAUD u Italiji (Urbino 1981), te na sveučilištima u Škotskoj (Glasgow 1986., 1988) i SAD-u (Berkeley 1989., Athens 2003). Nakon što je diplomirao, isprva je honorarno radio u Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1982. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2006. u zvanju redovitoga profesora. Od 1992. predaje kolegije Primjena računala u arhitekturi i Elektronska obrada podataka, koje je uveo u nastavu. Na Fakultetu je ustrojio Kompjutorsku učionicu (1995), bio voditelj Kabineta za primjenu računala (1998–2018), prodekan (1996–2000., 2003–06) i dekan (2020–24). Bio je i prorektor za prostorni razvoj i međuinstitucijsku suradnju Sveučilišta u Zagrebu (2006–14), te član, voditelj i predsjednik mnogobrojnih povjerenstava, vijeća i radnih skupina. Znanstveno i stručno isprva se bavio održivom arhitekturom te je sudjelovao u međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (1985–87., voditelj G. Knežević, supervizor → V. Bazjanac), a potom je svoj fokus djelovanja usmjerio na primjenu multimedije i računalno podržanoga dizajna u arhitekturi. Autor je mnogih znanstvenih i stručnih radova te voditelj više domaćih i međunarodnih projekata iz tog područja. Bio je osnivač i predsjednik CAD sekcije Udruženja hrvatskih arhitekata (1989–96). Član je HATZ-a od 2016. Dobitnik je državne Nagrade za znanost za 2017. te professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2025.

Kolacio, Zdenko (Sušak, danas dio Rijeke, 24. IX. 1912 – Zagreb, 18. V. 1987), urbanist i arhitekt, osnivač Urbanističkog instituta Rijeka i dugogodišnji ravnatelj Urbanističkog zavoda grada Zagreba.

Diplomirao je arhitekturu 1935. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Godine 1937–39. radio je u gradskom poglavarstvu Sušaka na generalnom urbanističkom planu grada. Neposredno nakon II. svj. rata rukovodio je sektorom visokogradnje u obnovi Rijeke. Godine 1952. osnovao je i do 1956. vodio Urbanistički institut za Istru i Hrvatsko primorje (→ Urbanistički institut Rijeka). Godine 1957–71. bio je ravnatelj → Urbanističkoga zavoda grada Zagreba, potom je radio u Republičkom sekretarijatu za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove, a od 1972. do umirovljenja 1974. bio je ravnatelj u arhitektonskom birou Zagreb-projekt. Nakon potresa u Skoplju 1963. bio je član savjetodavnoga odbora UN-a za obnovu grada.

Zajedno sa → Zdenkom Silom i → Kazimirom Ostrogovićem dobio je 1955. prvu nagradu za regulaciju središnjega poteza Zagreba od Trga N. Šubića Zrinskog do Save (projekt djelomično realiziran). Suautor je idejnoga urbanističkoga rješenja južnoga Zagreba (1962), zasebnih idejnih projekata naselja Trnsko (1959–60) i Siget (1963), središta Zapruđa (1967) te urbanističkih planova Volovčice (1964), Sopota (1965), Zavrtnice i Ravnica (1966). Vodio je izradbu urbanističkoga programa grada iz 1964 (prema kojem je 1971. donesen i prihvaćen Generalni urbanistički plan Zagreba). Sudjelovao je na natječajima za naselje brodogradilišta 3. maj (1946), zgradu poduzeća Vulkan (1952., sa Z. Silom), stambenu zgradu Tvornice papira Rijeka (1954), sve u Rijeci, za regulaciju gradskih središta u Crikvenici (1950–51., sa Z. Silom) i Zadru (1960., s V. Ivanovićem, G. Kneževićem, M. Maretićem i J. Uhlikom) i dr. Ističe se njegov rad na spomeničkoj plastici, uglavnom na temu II. svj. rata. Među važnijim ostvarenjima su: spomenici Vladimiru Gortanu u Bermu (1952–53., sa Z. Silom), borcima na Trsatu u Rijeci (1952–56., sa Z. Silom), Vladimiru Nazoru u Crikvenici (1973), Vladimiru Franu Mažuraniću u Novom Vinodolskom (1973), Andriji Mohorovičiću u Voloskom (1979), spomen-park strijeljanih na Šubićevcu u Šibeniku (1961–62., s K. Angelijem Radovanijem), memorijalna obilježja u Anindolu u Samoboru (1959), Susedgradu (1961), Ferdinandovcu (1961–62) i šumi Abez kraj Gvozda (1966). Izlagao je crteže na više samostalnih i skupnih izložbi. Članke i rasprave o arhitekturi objavljivao je u periodici: Čovjek i prostor, Arhitektura, Dometi, Oko, Novi list, Večernji list, Vjesnik, i dr. Autor je knjige eseja Vizije i ostvarenja (1978). Bio je glavni urednik časopisa → Arhitektura (1960–63). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1973) i »Vladimir Nazor« (1983), godišnje »Vladimir Nazor« (1976), te međunarodne Herderove nagrade (1979) za izniman doprinos integralnosti srednjoeuropske kulture, i dr.







Višenamjenska dvorana Žatika, sportska dvorana u Poreču osobita po izražajnoj arhitekturi i uklopljenosti u pejzaž.

Izgrađena je 2008 (autorice projekta: S. Jurković, S. Gašparović, N. Martinčić i T. Peraković).