Rako, Goran (Imotski, 8. IX. 1952), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, osobito se istaknuo projektiranjem muzejskih zgrada.

Diplomirao je 1978. na → Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Isprva je radio kao projektant u → Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu (1979–82), potom u obrtničkoj zadruzi Zenit u Kumrovcu (1982–92) te u projektnom birou Konstruktor u Zagrebu (1992–2003). Godine 2003. osnovao je vlastiti projektni biro Radionicu arhitekture. Od 2000. do umirovljenja 2022. bio je nastavnik na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao kolegije o projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje, zdravstvo i sport te turizam, od 2014. u zvanju redovitoga profesora.







Razdoblje 1990-ih obilježila je suradnja s arhitektom Bojanom Radonićem (također zaposlenim u birou Konstruktor), s kojim se istaknuo natječajnim radom za Kongresni centar u Nari u Japanu (1991–92., prva nagrada u prvoj fazi natječaja, među prvih deset radova u drugoj fazi). Kao projektant biroa Konstruktor zajedno s → Antom Kuzmanićem i Danijelom Marasovićem projektirao je bolnicu u Novoj Bili u BiH (1997–99). Među najznačajnijim ostvarenim projektima Radionice arhitekture su: stambena zgrada B u Rijeci (2002), Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (2007), Dječji vrtić Šegrt Hlapić u Sesvetama (2008), obnova dvorca Eltz (2014), Muzej vučedolske kulture (2015), Memorijal Vodotoranj (2021), sva tri u Vukovaru, te rekonstrukcija i dogradnja Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu (2023). Godine 2010. predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Predsjednik Udruženja arhitekata Hrvatske bio je 2007–09. Stručne članke i osvrte objavljuje u časopisima Čovjek i prostor i Oris, suautor je (s B. Bobovec i D. Matekovićem) knjige Odrastanje uz arhitekturu. Dječji vrtići i škole u XXI. stoljeću (2020). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1997., 2015), nagrada »Viktor Kovačić« (2002., 2015) i »Vladimir Nazor« (2006. i 2015). Triput je nominiran za nagradu »Mies van der Rohe« Europske unije za suvremenu arhitekturu (2007., 2009., 2016).







Aksmanović, Vladoje (do 1922. Viktor Axmann) (Osijek, 29. VIII. 1878 – Valpovo, 3. III. 1946), arhitekt, jedan od najznačajnijih osječkih arhitekata i urbanista u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1901. na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu (danas TU München). Nakon rada u Rijeci, Beču i Zagrebu, zajedno s arhitektom Ivanom Domesom osnovao je 1905. u Osijeku poduzeće Axmann i Domes. Potom je radio s graditeljima Vladimirom Malinom i Dušanom Rožićem u poduzeću Axmaro, a od 1936. vodio je samostalno građevinsko poduzeće. Isprva je stvarao u duhu secesije, a nakon I. svj. rata je postupno prihvatio suvremena modernistička kretanja. Projektirao je privatne i javne zgrade te tvorničke pogone u Osijeku, Donjem Miholjcu, Vukovaru, Vinkovcima, Đakovu, Slavonskom Brodu, Dalju, Orahovici i Virovitici. U Osijeku je uz svoje glavno djelo, secesijsku zgradu kina Urania (1912) projektirao Kirurški paviljon i Bakteriološki zavod bolnice (1925), Naučnički i Sokolski dom (1928) i dr. U nastojanju da unese nove moderne težnje prostornoga planiranja, izradio je niz urbanističkih planova za uređenje širega prostora Osijeka. Radove o osječkoj komunalnoj problematici objavio je u Narodnoj obrani (1908), Die Drau (1926., 1927) i Vijestima hrvatskog društva inžinira i arhitekata (1911., 1913).







Bedenko, Vladimir (Zagreb, 14. X. 1943 – Zagreb, 12. I. 2015), arhitekt, stručnjak za povijest arhitekture i zaštitu graditeljskoga nasljeđa.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je 1973. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu u području povijesti umjetnosti radom Križevci – urbanistički razvoj (mentor → M. Prelog) te doktorirao 1986. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Prostorna organizacija i stambena kuća zagrebačkog Gradeca u XIV. i XV. stoljeću (mentori M. Prelog, → A. Mohorovičić). Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1970., u zvanju redovitoga profesora od 1996; bio je predstojnik Katedre za teoriju i povijest arhitekture (1992–97., 2003–09) te Zavoda za graditeljsko naslijeđe (1994–2005). Umirovljen je 2014. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje teoriju i povijest urbanističkoga i arhitektonskoga razvoja hrvatskih gradova i naselja te zaštitu graditeljskoga nasljeđa, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Razvoj arhitekture, Graditeljsko naslijeđe hrvatskih gradova i naselja, Zaštita arhitekture XIX. i XX. stoljeća, Zaštita urbanog naslijeđa). Bavljenje temama povijesne arhitekture izložio je i predstavio u nizu stručnih i znanstvenih radova, te u knjizi Zagrebački Gradec. Kuća i grad u srednjem vijeku (1989). U suradnji s Matijom Lopcem pripremio je i preveo djelo Deset knjiga o arhitekturi antičkoga rimskog arhitekta i inženjera Marka Poliona Vitruvija (1999), dok je pogovor Vitruvije i njegovo djelo njegov znanstveni doprinos poznavanju Vitruvijeve teorije projektiranja.

Bilinić, Harold (Split, 7. VIII. 1894 – Zagreb, 13. X. 1984), arhitekt, osobito zaslužan za konzervatorske zahvate nakon razaranja u II. svj. ratu u povijesnim jezgrama hrvatskih gradova, najviše u Šibeniku.

Studirao je arhitekturu na Višoj obrtnoj školi u Trstu te na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci gdje je diplomirao 1922. Potom je do 1926. radio u Gradskome građevnom odjelu u Zagrebu, kada se preselio u Buenos Aires. Nakon povratka iz Argentine 1932., ponovno je radio u Gradskome građevnom odjelu u Zagrebu, gdje je neko vrijeme imao vlastiti atelijer. Nakon II. svj. rata zaposlio se u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu gdje je radio do 1952. Izražavajući sklonost tradiciji uporabom dalmatinskoga kamena, nastojao je ujediniti tradicionalnu i suvremenu arhitekturu.

Najveći je dio njegova opusa nastao u suradnji s → Ivanom Meštrovićem: mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (1920–23), Atelijer Meštrović u Zagrebu (1921–25., s V. Kovačićem i D. Iblerom), mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama kraj Drniša (1926–31., s L. Horvatom), Meštrovićeva vila na Mejama u Splitu (1931–39., s L. Horvatom), spomenik Neznanomu junaku na Avali u Beogradu (1934–38), Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (1934–38., s L. Horvatom, I. Zemljakom i dr.), crkva sv. Marije u Biskupiji kraj Knina (1937–38., s J. Kljakovićem), uređenje Kašteleta u Splitu (1939–41), mauzolej Petra Njegoša na Lovćenu (1969–74., s L. Horvatom). Samostalno je izradio urbanističko rješenje za Strossmayerov spomenik na Strossmayerovu trgu (1925) u Zagrebu. Glavninu njegova samostalnog opusa sačinjavaju konzervatorski zahvati u povijesnim jezgrama hrvatskih gradova. Radio je na obnovi crkve sv. Marka u Zagrebu (1936), katedrale u Senju (oko 1950), u Šibeniku je restaurirao gradsku vijećnicu i uredio prostor pred katedralom (1961) te projektirao nove dijelove u ratu porušene stare gradske jezgre (1947–61). Njegovi urbanistički projekti regulacije Jelačićeva trga (1932) i Kaptola (1933) u Zagrebu nisu ostvareni.

Poslovno-stambena zgrada Herzog u Zagrebu, jedan od najvažnijih primjera zagrebačke moderne, smještena je u ulici Pod zidom, tik do glavnoga gradskog trga.

Građena je 1928–31 (projektanti: I. Fischer, Z. Dumengjić). Kroz zgrade Herzog i Gavella prolazi modernistički pasaž Harmica, također izveden prema projektu I. Fischera i Z. Dumengjić, koji povezuje glavni gradski trg s tržnicom Dolcem. Pasaž je uređen 1987 (B. Šerbetić, M. Kranjc, B. Silađin).

Lovrić, Paško (Dubrovnik, 31. VIII. 1931 – Zagreb, 16. I. 1997), geodet i kartograf, znatno je pridonio geodetskoj i kartografskoj terminologiji, toponomastici, te kartografskoj semiologiji i reprodukciji.

Diplomirao je 1956. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Geodetski fakultet) u Zagrebu. Kao stipendist Humboldtove zaklade boravio je u Bonnu, gdje je doktorirao 1972. disertacijom Beiträge zur Weiterentwicklung des Jugoslawischen Grundkartenwerkes. Od 1959. radio je u Zavodu za kartografiju i reprodukciju karata Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Za redovitoga profesora izabran je 1984. Bio je pročelnik Zavoda za kartografiju (1975–81; 1983–87; 1991–97) te je predavao kartografske i topografske kolegije. Predavao je i u Zagrebu (Arhitektonski fakultet 1979–82; Agronomski fakultet 1988–96) i na građevinskim i geodetskim fakultetima u Ljubljani i Sarajevu (1973–77). Autor je dvaju udžbenika: Kartografska reprodukcija (1983., 1987) i Opća kartografija (1988). Sa suradnicima je objavio više od 90 topografskih i tematskih karata pojedinih hrvatskih regija i nacionalnih parkova, planove hrvatskih gradova (više od 30 u razdoblju 1966–94) te više faksimila starih karata (osobito se ističu karte Zagrebačke biskupije iz 1825. i Zagrebačke županije 1836–42). Bio je autor izložbe Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, održane u Zagrebu 1994. Preveo je s njemačkoga 25 radova uglednih svjetskih kartografa. Bio je predsjednik Saveza geodetskih inženjera i geometara Hrvatske (1973–75), član savjeta → Geodetskoga lista (1976–81), pročelnik Sekcije za kartografiju Hrvatskoga geodetskog društva (1994–97) i redoviti član HATZ-a (1994–97).

Vranić, Vladimir (Schwarz; Leo Vlatko) (Zagreb, 10. XI. 1896 – Zagreb, 3. VIII. 1976), matematičar, stručnjak za vjerojatnost i statistiku.

Pohađao je studij matematike i fizike od 1915. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1920. disertacijom Prilog novijim istraživanjima o singularitetima funkcija definiranih beskonačnim redovima. Od 1919. bio je pomoćni asistent za matematiku tadašnje Šumarske akademije te asistent pri Zavodu za primijenjenu matematiku Tehničke visoke škole u Zagrebu, od 1922. honorarni docent Geodetskog odsjeka Tehničke visoke škole, od 1927. profesor u Prvoj realnoj gimnaziji te 1931−42. prokurist i glavni aktuar u Odjelu za osiguranje života u Jadranskom osiguravajućem društvu u Zagrebu. Od 1945. bio je docent u Ekonomsko-komercijalnoj školi, poslije na Ekonomskome fakultetu (od 1953. redoviti profesor), a istodobno i honorarni nastavnik na Geodetskom odsjeku Tehničkoga fakulteta te na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu. Od 1954. bio je redoviti profesor na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, danas → Građevinski fakultet) u Zagrebu. Predavao je kolegije Numeričko računanje, Matematika, Statistika i dr. Bio je dekan Ekonomskoga fakulteta (1951−52), te Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (1957−58) gdje je bio predstojnik Zavoda za matematiku (1963−64). Umirovljen je 1968. Predavao je i na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (1947−71).

Znanstveno i stručno bavio se ponajviše teorijom redova i sfernom trigonometrijom te primjenom nomografskih metoda u teoriji linearne i nelinearne korelacije. Proučavao je i slogovnu strukturu hrvatskoga jezika. Kao predstojnik Elektronsko-numeričkoga centra Instituta za matematiku Sveučilišta u Zagrebu istaknuo se 1967. u nabavi elektroničkoga računala CAE 90-40 (→ SRCE; sv. 4), prvoga u nas. Time se promaknuo u doajena znanstvenoga računarstva u Hrvatskoj. Autor je sveučilišnog udžbenika Vjerojatnost i statistika (1958). Dobitnik je Nagrade za životno djelo (1969).

Dječji vrtić Sopot, jedno od važnijih ostvarenja u polju gradnje odgojno-obrazovnih zgrada u Zagrebu nakon II. svjetskog rata.

Izgrađen je 1974–77 (projektanti: A. Dragomanović, R. Nikšić).

Robna kuća Nama u Trnskom, jedno od važnijih ostvarenja u polju gradnje trgovačkih zgrada u Zagrebu nakon II. svjetskog rata.

Izgrađena je 1966 (projektant: A. Dragomanović).

Krčki most, most koji spaja otok Krk s kopnom, izgrađen 1980; svojedobno most s najvećim armiranobetonskim lukom na svijetu, raspona 390 m, od kopna do otočića Sveti Marko.

Duljina mosta s prilazima je 1430 m. Izgrađen je na području između uvala Črišnjevo i Skot u općini Kraljevica s kopnene strane, na priobalnom otočiću Sveti Marko, te na području općine Omišalj na Krku. Radovi na izgradnji mosta započeli su 1976. Projektant je bio Ilija Stojadinović, izvođači beogradska Mostogradnja i zagrebačka Hidroelektra, a gradnju je vodio Stanko Šram.







Plivalište Vukovar, plivališni centar s dvoranskim olimpijskim bazenom, vanjskim bazenima i pratećim sadržajima smješten u Borovu Naselju; među najmodernijim je objektima te vrste u Hrvatskoj.

Izgrađen je 2017 (projektant: I. Turato).

Centar Zamet, multifunkcijski centar u Rijeci koji udomljuje sportsku dvoranu, mjesnu samoupravu, knjižnicu i niz drugih javnih, sportskih i uslužnih sadržaja, a odlikuje se višestruko nagrađivanom suvremenom arhitekturom.

Izgrađen je 2009 (projektant: Studio 3LHD).

Dvorana Krešimira Ćosića, središnja građevina Sportskoga centra Višnjik u Zadru, višenamjenska sportska dvorana nadsvođena osebujnom čeličnom i armiranobetonskom kupolom.

Izgrađena je 2008 (projektant: M. Hržić).

Plivačko-vaterpolski centar Mladost u Zagrebu, središnji objekt Sportskog parka Mladost u Zagrebu s dvoranskim plivalištem dojmljive arhitekture. Grijanje je riješeno uporabom geotermalne vode.

Izgrađen je 1987 (projektanti: V. Penezić, K. Rogina).

Školska sportska dvorana Mladost u Karlovcu, jedna od prvih suvremenih sportskih dvorana u Hrvatskoj; i danas je središnji objekt karlovačke sportske infrastrukture.

Izgrađena je 1966–67 (projektanti: S. Jelinek, F. Dulčić, S. Krajač).

Sokolana u Bjelovaru, dom Hrvatskoga sokola s dvoranom za tjelovježbu. Lijep je primjer sličnih građevina koje su se početkom XX. st. gradile u mnogim hrvatskim gradovima kao središta sportskog i društvenog života.

Podignut je 1911–12 (projektanti: M. Pilar i D. Sunko).

Dom Hrvatskog sokola u Zagrebu, svojedobno najveća dvorana za vježbanje (gombaona) u Zagrebu, izgrađena 1883. uz sudjelovanje M. Lenucija.

Zajedno s istočnim krilom dograđenim 1884 (projektant: M. Antolac) i zapadnim krilom 1895 (Fellner i Helmer) činila je Hrvatski dom, kojemu je 1929. dograđena dvorana prema jugu (A. Freudenreich, J. Deutsch). Danas se u Hrvatskom domu nalaze prostorije Zagrebačkog tjelovježbenog društva Hrvatski sokol, Akademije dramskih umjetnosti i Hrvatskoga narodnog kazališta.

Građanska streljana na Tuškancu, prva javna sportska građevina u Zagrebu.

Streljana na otvorenome izgrađena je 1808., a zgrada streljane 1838 (dograđena je 1882–85. prema projektu J. Jambrišaka i M. Lenucija). Dugo je bila središte sportskog i društvenog života grada, a od 1930-ih je kinodvorana.

opskrba vodom i odvodnja, komunalne djelatnosti koje objedinjuju proces dovoda i raspodjele vode od izvorišta do potrošača te odvoda otpadnih voda kao posljedice njenog korištenja.

Opskrbu vodom čine sustav građevina i mjera kojima se voda zahvaća iz okoliša, dovodi u stanje zdravstvene ispravnosti te isporučuje do krajnjih korisnika. Cjeloviti vodoopskrbni sustav (vodovod) najčešće se sastoji od vodozahvatnih građevina (cisterne, kaptaže izvora, zdenci, zahvati površinskih voda) koje služe za zahvat (uzimanje) vode na nalazištima poput izvora, akumulacija, otvorenih tokova, → podzemnih voda (sv. 2) i dr., crpne stanice koja služi za crpljenje vode iz bunara, rijeka, nisko položena izvora te za potiskivanje u vodospremnik, uređaja za preradu (kondicioniranje) → vode (sv. 2) za piće koji poboljšavaju kvalitetu vode fizikalnim, kemijskim i biološkim postupcima uklanjanjem otopljenih plinova, krutina i tekućina te živih organizama što ju čini neprikladnom za piće, a istodobno uklanjaju neugodne mirise, okus i boju, smanjuju tvrdoću i korozivnost vode, vodospremnika, građevnih objekata u kojima se voda skuplja kada je potrošnja manja, a služe u onim razdobljima kada je povećana, te vodoopskrbne mreže (vodovodne cjevovodne mreže), koja obuhvaća cijevi te pridružene funkcionalne elemente kojima se voda iz vodospreme razvodi do krajnjih potrošača, odn. ventile (zasune), hidrante, naprave za redukciju tlaka vode u mreži, manometre, registratore vodostaja i potrošnje u spremnicima, priključne garniture i registratore potrošnje (kućni vodomjeri) i dr.

Korisnici različitim aktivnostima, najčešće izravno, u vodu unose onečišćenja, pri čemu nastaju otpadne vode koje postaju nepodesne za ponovno korištenje i ne smiju se ispustiti natrag u okoliš bez pročišćavanja. Odvodnja podrazumijeva i odvod oborinskih voda te višak voda s poljoprivrednih površina. Javni sustavi odvodnje sakupljaju otpadne i oborinske vode u iste provodnike, kanalizacijske mreže, ili ih skupljaju odvojeno i prije ispuštanja u prijamnik zajedno ili odvojeno pročišćavaju. Kanalizacijska mreža sastoji se od unutarnjih uređaja u zgradama i industrijskim pogonima (sanitarni uređaji, naprave za hvatanje i taloženje pijeska, masti i ulja, naprave za razrjeđivanje i neutraliziranje agresivnih tvari, odvodne cijevi do sabirnoga cijevnog voda), vanjske kanalizacijske mreže, crpnih stanica s tlačnim cijevnim vodovima, objekata za pročišćavanje i za ispuštanje otpadnih voda. Na područjima bez izgrađene javne vanjske kanalizacijske mreže otpadne vode iz stambenih zgrada zadržavaju se u septičkoj jami. Vanjska kanalizacijska mreža najčešće se polaže podzemno (zatvoreni kanali), a samo se iznimno njezini dijelovi izvan naseljenih mjesta grade kao otvoreni kanali. Sastavljena je od cijevi izrađenih od betona, armiranoga betona, kamenštine, čelika, lijevanoga željeza, plastike i dr. Osim cijevi, čini ju i niz uređaja, kao što su ulazna (revizijska) okna za pregled, čišćenje i održavanje kanala, okna za prekidanje pada, okna za skupljanje oborinskih voda i za ubacivanje snijega, rasteretne komore s preljevima i dr. Temeljni princip upravljanja otpadnim vodama je njihovo smanjenje po volumenu i teretu onečišćenja promjenom ili unapređenjem tehnološkog postupka proizvodnje i smanjenjem koncentracija i tereta kroz različite postupke pročišćavanja. Uslijed odvijanja procesa samopročišćavanja otpadnih voda u prijamniku moguće je prilikom ispuštanja pročišćenih otpadnih voda ispustiti i određenu količinu onečišćenja, a da se ne naruši propisana kakvoća prijamnika.

Otpadnim vodama se uvjetno mogu nazvati i vode koje su korištene u hidroenergetskim objektima (→ hidroenergetski sustavi). Iako se kod proizvodnje energije u vodu ne ispuštaju onečišćenja, zbog načina zahvaćanja vode koje često zahtjeva izgradnju regulacijskih i akumulacijskih građevina (→ regulacije vodotoka), bitno se mijenjaju hidrodinamičke i morfološke značajke prirodnih vodnih tijela, što može rezultirati nepovoljnim promjenama trofičkog stanja voda koja podrazumijevaju promjenu u fizikalnom, biološkom i kemijskom sastavu, zastupljenosti flore i faune i mikroklimatskih uvjeta. Termopolucija ili termalno onečišćenje najčešće se javlja korištenjem i ispuštanjem voda koje se koriste za hlađenje u industrijskim tehnološkim postupcima ili kod proizvodnje energije u termo i nuklearnim elektranama.

Opskrba vodom i odvodnja – od samih početaka do danas

Razvoj društava u pravilu je vezan s dostatnošću vode i pomnim planiranjem ne samo njezinog korištenja, već i konačnog zbrinjavanja otpadnih voda. Prve ljudske zajednice koristile su jednostavne sustave, u pravilu otvorene kanale, za usmjeravanje i dovod vode iz prirodnih izvorišta. Prvi poznati plitki kopani zdenci iz kojih se voda mogla grabiti rukom pronađeni na Cipru te području današnjeg Izraela i Palestine (8500−6500. pr. Kr.). U dolini između rijeka Tigris i Eufrat, današnji Irak, hasunsko, halafsko, ubaidsko, uručko te sumersko društvo, kao i na to područje druge došljačke kulture, gradile su sustave za navodnjavanje i obranu od poplava (5000−3000. pr. Kr.). U sumerskim gradovima Nippur i Eshnunna pronađeni su najraniji sustavi glinenih cijevi koje su se izrađivale ručnim oblikovanjem mješavine gline i slame u kraće cijevi te sušenjem, i kojima se kišnica dovodila do zdenaca i cisterni, a otpadna voda odvodila iz naseljenih područja (oko 4000. pr. Kr.). Na području današnje Škotske, pronađeni su ostaci primitivnog unutarnjeg sustava kamenih kanala za dovod i odvod vode (3000. pr. Kr.).

Najraniji dokazi organizirane urbane vodoopskrbe i odvodnje vezuju se za gradove Harappa, Mohenjo Daro i Rakhigarhi u dolini rijeke Ind, gdje se voda dobivala iz gradskih zdenaca, a iz prostorija namijenjenih kupanju se otpadna voda odvodila u natkrivene odvodne kanale trasirane duž glavnih gradskih ulica. Stubasti zdenci, građeni poglavito u Indiji i Pakistanu, primjeri su specifičnih građevina za zahvaćanje vode čija je konstrukcija bila prilagođena sezonskim fluktuacijama u dostupnosti vode, a čije su galerije i komore često bile bogato i precizno isklesane. Na području današnjeg Irana razvio se, oko 1000. pr. Kr., sustav transporta vode u sušnim klimatskim uvjetima bez isparavanja većeg dijela vode, pod imenom Qanat. Građen je kao niz dubokih, vertikalnih okana nad blago nagnutim horizontalnim tunelom kojim se voda gravitacijski dovodila. Sustav se pod sličnim imenom širio i na druge zemlje sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a u nekim zemljama su i danas u upotrebi. Sustav cisterni Tawila u jemenskom Adenu izgrađen u razdoblju između 5. i 1. st. pr. Kr., služio je za prikupljanje oborinskih voda s masiva Shamsan te zaštitu grada od bujičnih poplava. Sastojao se od niza cisterni, različitog oblika, ukupnog kapaciteta oko 70 000 m³. Arheološki dokazi i kineski dokumenti otkrivaju da su stari Kinezi kopali duboke zdence za pitku vodu još prije 6000 do 7000 godina. U gradu Zhangzhou, u vrijeme dinastije Shang (1600−1046. pr. Kr.), građeni su podzemni tuneli koji su kanalizirali i dovodili vodu iz obližnjih rijeka za opskrbu javnih i privatnih objekata. Gradski kanalizacijski sustav se također sastojao od podzemnih odvodnih kanala.

Egipćani su uz rijeku Nil razvili napredne sustave kanala i nasipa u svrhu navodnjavanja polja te regulacije razine vode i zaštite usjeva tijekom sezonskih poplava. Otkrivena je i mreža bakrenih odvodnih cijevi za piramidu Sahure i susjedni hramski kompleks u Abusiru, čija gradnja datira oko 2400. pr. Kr. Starogrčki gradovi su pri vodoopskrbi koristili objekte kao što su aeracijski spremnici, pješčani filtri, filtri od terakote ispunjeni ugljenom i taložnici za reguliranje kakvoće vode. Prvi sustavi vodoopskrbe u Grčkoj, temeljeni na skupljanju kišnice, pojavljuju se u ranominojskom razdoblju (oko 3200−2100. pr. Kr.), u naseljima Chamaize i Trypiti na istočnoj Kreti. Iz srednje minojskog razdoblja (2100−1580. pr. Kr.) akveduktom se s izvora Mavrokolympos dovodila voda u palaču Knossos. Pella je jedan od prvih poznatih gradova u staroj Grčkoj koji je imao opsežan i sofisticiran sustav vodoopskrbe i odvodnje, a činile su ga razgranate mreže cjevovoda od terakote koji su bili povezani s pojedinačnim kućama u većem dijelu grada. Atena se svojedobno opskrbljivala vodom s tri akvedukta te su kućanstva raspolagala sustavima opskrbe vodom pod tlakom. Terakota je također korištena za cjevovode manjih profila, dok su se veće količine vode dovodile i odvodile kanalima od kamenih blokova pravokutnog poprečnog presjeka, a zatvoreni kanali su bili pokriveni kamenim pločama. Akvedukt na otoku Samosu u formi tunela sagrađen je u VI. st. pr. Kr. za dovođenje vode u glavni grad otoka, te je svojedobno smatran jednim od tri najveća djela u cijeloj Grčkoj. Sam tunel nije provodio vodu, već se na pod tunela položio cjevovod od terakote. Akvedukt Jerwan, vjerojatno najstariji poznati akvedukt, stoljećima je prethodio rimskim građevinama. Izgrađen je od više od dva milijuna kamenih blokova i lukova, a dio je većeg kanala Atrush koji je izgradio od 703−690. pr. Kr. asirski kralj Sennacherib za potrebe navodnjavanja. Akveduktom visokim 9, širokim 22 i dugačkim 280 m tekla je voda kroz otvoreni kanal dubine oko 40 cm na vrhu konstrukcije, konstantnim uzdužnim nagibom oko 12,5 m/km, a što je osjetno strmije od nagiba pronađenim u rimskim akveduktima koji variraju između 1,5−3,0 m/km.

Rimljani su u razdoblju svoje vladavine (146−330. pr. Kr.) dodatno razvijali i unaprijedili tehnologiju grčkoga razdoblja. Korištene su cijevi od olova, terakote, kamena i drveta koje su opskrbljivale vodom domove, javne bunare, fontane, kupališta, javne zahode, te omogućavali navodnjavanje, hranjenje stoke i dr. Dovod vode do gradova bio je gravitacijski, a ako to topografija ne bi dopuštala, gradili su se akvedukti, tuneli i sifoni. Upravo su akvedukti su bili najzastupljeniji način transporta vode do rimskih gradova, a voda se zahvaćala na prirodnim arteškim izvorima, zdencima i branama na vodotocima. Vodeni kotač, poznat kao Noria, koristio se za zahvaćanje i upuštanje vode u akvedukte. U razdoblju od više od 500 godina izgrađeno je 11 akvedukata za vodoopskrbu drevnog Rima. Procjenjuje se da koncem I. st., kada je Rim imao oko milijun stanovnika, ukupan kapacitet svih akvedukata grada Rima iznosio od 520 000−635 000 m³ vode dnevno. Prvi akvedukt, Aqua Appia, igrađen je 312. pr. Kr. Možda najpoznatiji primjer akvedukta je Pont du Gard, koji doseže visinu od 49 m. Akvedukt Gier koji je služio vodoopskrbi grada Lyona uključuje i sifon koji se sastojao od devet paralelno položenih olovnih cijevi ukupne duljine 16,6 km. Odvodnja se temeljila na gravitacijskoj odvodnji otpadnih voda u prirodno vodno tijelo gdje bi se otpadne vode razrijedile i raspršile. Procjenjuje se da su prvi sustavi odvodnje starog Rima nastali oko VI. st. pr. Kr. po uzoru na Etruščane. Znatnije poboljšanje sustava odvodnje nastaje izgradnjom sustava Cloaca Maxima, tj. otvorenog kanala kojim su se otpadne vode Rima odvodile do rijeke Tiber. Tijekom srednjeg vijeka (oko 400−1400.) napredak na području vodoopskrbe i odvodnje bio je ograničen. Kupanje i adekvatni sanitarni uvjeti bili su poticani od strane ranokršćanskog svećenstva. Gradovi srednjovjekovnog islamskog svijeta imali su vodoopskrbne sustave pogonjene osnovnim hidrauličkim principima kako bi se osigurala dostatna količine vode za zahtijevano ritualno pranje u džamijama i hamamima (kupkama). Mali prirodni vodotoci koji su se koristili za odvođenje otpadnih voda su na kraju bivali prekriveni i funkcionirali kao kanalizacija. U gradovima su se izvodili i otvoreni rigoli i kanali za otpadne vode središtem ulica pa je otpadna voda fizički dijelila ulice na dvije polovice.

S erom prosvjetiteljstva dolazi i do tehnološkog napretka u opskrbi vodom i odvodnji. U XVIII. st. se u Londonu uspostavljaju privatne vodoopskrbne mreže, a prvi vodovod koji je imao kondicioniranu vodu postavio je inženjer James Simpson za tvrtku Chelsea Waterworks Company u Londonu 1829. Prvu zatvorenu kanalizaciju, dugu 300 m, izgrađenu u ulici Montmartre u Parizu, projektirao je Hugues Aubird 1370. Kroz XIV. i XV. st. građene su kanalizacije kakve poznajemo i danas. Moderni kanalizacijski sustavi prvi put su izgrađeni sredinom XIX. st. upravo kao reakcija na pogoršanje sanitarnih uvjeta do kojih je dovela izrazita industrijalizacija i urbanizacija. Baldwin Latham (1836−1917), britanski građevinski inženjer i pionir u sanitarnom inženjerstvu, uveo je jajolike kanalizacijske cijevi u sustave javne odvodnje jer su pokazivale prednosti u pogonskim karakteristikama u odnosu na konvencionalne pravokutne kanale. Porastom sviješću o zdravstvenoj ispravnosti vode, usporedno s izgradnjom komunalne infrastrukture, razvijali su se i sustavi za kondicioniranje vode za piće. Još drevni sanskrtski tekstovi govore o kuhanju, izlaganju sunčevoj svjetlosti i filtriranju ugljenom, kao metodama za smanjenje zamućenosti vode. Drevni Egipćani čak su koristili prirodne koagulante, tj. tvari koje se i danas koriste za uklanjanje suspendiranih čestica iz vode za piće. Grci i Rimljani koristili su metode pročišćavanja uključujući filtraciju pijeskom, taloženje vode i skladištenje u bakrenim posudama. Značajniji napredak u kondicioniranju vode postignut je tijekom 1800-ih. Liječnik John Snow je tijekom izbijanja kolere u Londonu 1854. dokazao da je za širenje epidemije zaslužna zdravstveno neispravna voda. Početkom XX. st. nekoliko gradova u SAD-u izgradilo je uređaje za kondicioniranje vode, uključujući dezinfekciju vode za potrebe javne vodoopskrbe, a gdje su također 1914. uspostavljeni prvi standardi za vodu, primarno usredotočeni na bakteriološke parametre.

Vodoopskrba i odvodnja u Hrvatskoj

Razvoj urbanih sredina na području Hrvatske intenzivira se dolaskom Rimljana koji su gradili sustave organizirane javne vodoopskrbe i odvodnje. Rješenja za dovod vode sastojala su se od građevina kao što su gravitacijski otvoreni ili zatvoreni (zasvođeni ili popločeni) kanali, najčešće pravokutnog poprečnog presjeka, sifoni s tečenjem pod tlakom, mosne konstrukcije te tuneli. Ovi akvedukti (vodovodi) su sadržavali i objekte (okna) za pregled i održavanje, a što su elementi koji se izvode i danas. Na području današnje Dalmacije, otkriveno je 11 rimskih akvedukata.

Za potrebe opskrbe pitkom vodom Navalie (Novalja) sagrađen je 4 km dug akvedukt od izvora Škopalj. Tunelska dionica od 1042 m iskopana je u stijeni te ima 9 vertikalnih okana, visine 5−44 m. Prosječna širina tunela iznosi oko 0,6 m, a visina mu varira od 1,2−2,2 m. Akvedukt je otkriven u prvoj polovini XIX., a početkom XX. st. je ponovno korišten te su njime položene vodovodne cijevi do izvora na kojem se voda zahvaćala vjetrenjačama. Danas više nije u funkciji i dostupan je posjetiteljima iz podruma Gradskog muzeja u Novalji. Na otoku Pagu, u mjestu Cissa (Caska) pronađeni su dijelovi akvedukta duljine 12 km, koji je od izvorišta na području Kolana do Cisse slijedio prirodni pad terena, pri čemu je na nekim mjestima bio postavljen na nosače. Pronađeni su samo donji dijelovi kanala, širine 18 cm.

Akvedukt Aenone (Nin), sagrađen u I. st., opskrbljivao je grad vodom iz izvora Boljkovac, udaljenog oko 3,5 km od samoga grada. Izveden je kao plitko ukopani kanal širine oko 0,8 m, pratio je prirodni nagib terena, s vrlo blagim uzdužnim nagibom, koji je varirao od 0,008−0,01%. Na izvorištu su pronađeni ostaci poligonalne zahvatne građevine i kanal koji je vodio vodu prema Ninu. Na akveduktu se nalaze i dvojne ustave te početak drugog paralelnog kanala koji je vjerojatno napajao okolno područje grada. Za grad Jader (Zadar) su, za vrijeme cara Trajana, potkraj I. st., izgrađena dva akvedukta. Stariji, duljine 40,4 km, dovodio je vodu s izvora Biba u blizini Vranskog jezera. Širina kanala iznosila je 0,6 m, a uzdužni pad od 0,06−0,25%. Trasa akvadukta, u duljini oko 5 km, sadržavala je i konkavnu dionicu s visinskim padom oko 36 m. Ova dionica premoštena je sifonom od kamenih elemenata promjera 35 cm i olovnom cijevi unutarnjeg promjera oko 15 cm. Akvadukt rimskog naselja Asseria (Benkovac) je vjerojatno pravocrtno, u duljini oko 4 km, bio spojen sa zdencem Čatrnja iz kojeg je dobivao vodu. Od akvadukta su pronađena samo dva kamena bloka gravitacijskog kanala s usječenim žlijebom širine 19,5 cm, te ostatci nosača širine samo 56 cm.

Akvedukt Scardone (Skradin) nije temeljito istražen, ali se pretpostavlja da je bio dug oko 6 km te da je vodu zahvaćao iznad slapova Skradinskog buka. Akvedukt vojnog logora Burnum nedaleko od Knina, utemeljenog početkom I. st., bio je u funkciji 536. ili 537. Voda se zahvaćala na izvoru Glib u Plavnom polju, a s obzirom na složenost konfiguracije terena, trasa je dijelom prolazila zasjecima i usjecima kroz stijene dubine do 9 m, s dnom širine oko 30 cm. Na povoljnijim je dionicama kanal, širine 42 cm i visine 30 cm, prolazio nadzemno te su njegovi ostaci kasnije iskorišteni kao putovi ili ogradni zidovi. Ukupna dužina akvedukta bila je 32,6 km, s visinskom razlikom 171 m, i s prosječnim uzdužnim padom 0,524%. Smatra se da je kapacitet akvedukta iznosio oko 160 l/s. Na sredini trase pronađeni su ostatci vodospreme dimenzija 138 × 25 m.

Akvedukt Salone (Solin), duljine 4,9 km, sagrađen je u I. st., a dobivao je vodu s izvora rijeke Jadro. Kanal širine 0,6−1,0 m i visine 0,7−1,2 m građen je od kamenih ploča, a s vanjske je strane obzidan zidom od lomljenog kamena. Dijelom je bio ukopan u teren, dijelom pratio teren, a dijelom je bio položen na kameni most. Prosječni uzdužni pad kanala varirao je od 0,18−0,27%. Najreprezentativniji i najbolje očuvan kasnoantički vodovod u Hrvatskoj je Dioklecijanov akvedukt, građen istovremeno s Dioklecijanovom palačom, krajem III. i početkom IV. st. Gravitacijski se kanal, dužine 9,5 km, proteže, kao i Solinski akvedukt, od izvora rijeke Jadro do palače u Splitu, s ukupnim padom od 33 m. Najvećim je dijelom, oko 7,1 km, položen po prirodnom terenu, dok je u duljini oko 600 m nadzeman s lukovima. Tunelski dio čini dionica duljine oko 1,7 km. Profil akvedukta u prosjeku iznosi 0,6 × 1,2 m, a uzdužni nagib varira od 0,065−0,266%. Procjenjuje se da mu je kapacitet bio oko 350 l/s, a što je bilo i više nego dovoljno za potrebe stanovnika palače i okolnih naselja. U funkciji je bio do VII. st. Otpadne vode unutar Dioklecijanove palače su se prikupljale sustavom kanala, a izvan palače su se upuštale u prirodne potoke koji su otpadne vode odvodile u more. Padom Rimskog carstva i dolaskom Avara i Slavena uništava se i pljačka Salona i Dioklecijanov vodovod. Zdenci tad postaju jedini način opskrbe vodom od kojih su neki očuvani do danas. Vodoopskrba Epidauruma (Cavtat) se od I. st. temelji na akveduktu duljine 23,6 km kojim se voda, najvećim dijelom prizemno, dovodila s izvora Vodovađa (Sv. Ivan). Profil akvadukta je bio zasvođeni kanal dimenzija kanala 0,45 × 0,6 m, a uzdužni pad je varirao od početnih 3%, pa do 0.07% neposredno prije grada. Za akvedukt logora Tilurij (Gardun pokraj Trilja) još nisu pronađeni ostaci, ali pronađeni natpis datiran 147−171. navodi da su pripadnici rimske VIII. kohorte sagradili toranj za podizanje vode.

Na području Istre organizirana vodoopskrba također započinje u rimsko doba, a jedini poznati primjer je grad Pula. Za ovaj antički vodovod nije pouzdano poznato s kojeg se izvora i na koji način dovodila voda, ali ostaci sustava ukazuju da je na povišenom dijelu iznad grada postojala središnja vodosprema iz koje se voda distribuirala do sekundarnih, niže smještenih cisterni. Ovakav koncept omogućavao je i regulaciju tlaka u samim cjevovodima. U centru grada, u blizini mora, postojao je najveći poznati vodozahvat, Nimfej. Kanali za odvod, u pravilu prekriveni kamenim četvrtastim pločama, nalazili su se uz prometnice. Iz rimskog su doba pronađeni još fragmenti olovnih cijevi koje su služile za dovod vode ispod rijeke Kupe za terme i vodovod grada Siska, kao i ostatci vodovoda u Varaždinskim Toplicama. U Dubrovniku su gradskim statutom iz 1272. propisani parametri za izgradnju septičkih jama i kanala za otpadne vode. Veliko je vijeće 1436. donijelo odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz Šumeta u zaleđu grada. Vodovod je proradio 1438. Iznosio je 11 700 metara i prolazio donjim padinama Srđa.

U kopnenom su dijelu Hrvatske prva organizirana vodoopskrba također počinje dolaskom Rimljana s kojima se izvorišta formiraju u jednostavne vodozahvatne građevine i zdence, a voda putem prizemnih, podzemnih i nadzemnih akvedukata dovodi do cisterni u naseljenim mjestima. Distribucija vode do pojedinačnih objekata se obično vršila glinenim ili olovnim cijevima. Poznati su tako ostatci glinenih cjevovoda na području Iloka, Daruvara, Pakraca, Đakova te manjih naselja Oriovac i Sibinj kod Slavonskog Broda. Ostatci olovnih cjevovoda pronađeni su u blizini Kutine, Osijeka, Vinkovaca te naseljima požeške kotline. Na području Slavonije i Zagorja pronađeni su i ostatci rimskih termi, a ostatci kanala odvodnje pronađeni su u Benkovcu, Kopačevu, Osijeku, Vinkovcima i Osekovu pokraj Kutine. Rimska kolonija Mursa na području današnjeg Osijeka još je 133. imala status grada prvog reda što znači kako je morala imati izgrađen vodovod i kanalizaciju, što potvrđuju arheološki nalazi. Spominje se i vodovod iz XVII. st. za vrijeme turske vladavine. Veći zamah u izgradnji suvremenih, javnih vodovoda na području Hrvatske počinje na prijelazu iz XIX. u XX. st. kada se u većim gradovima formiraju javna poduzeća kojima je funkcija bila gradnja i upravljanje sustavima vodoopskrbe, a kasnije i odvodnje. Isti koncept, koji je tijekom vremena s promjenama političkih sustava i društvenih zajednica praćen promjenama vlasništva, zadržao se do danas.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Zagreba

Grad Zagreb leži na šljunkovitim aluvijalnim nanosima rijeke Save koje sadržavaju velike količine prirodno profiltrirane podzemne vode. Voda se u zdencima zahvaća pomoću pumpi te smješta u vodospreme, preventivno dezinficira plinovitim klorom i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Takav sustav vodoopskrbe u Zagrebu funkcionira od 1878. kada je svečano pušten u rad gradski vodovod puštanjem vode iz Manduševca. Vodovod se sastojao od zdenca promjera 5,6 i dubine 9,6 m izrađenog od lijevanoželjeznih ploča međusobno spojenih vijcima. Od zdenca je Ilicom vodila glavna cijev duljine 3919 m i presjeka 235 i 210 mm do vodospreme u Jurjevskoj ulici volumena 1560 m³. Uz zdenac izgrađena je strojarnica za smještaj crpki koje su tlačile vodu u tlačni i razdjelni cjevovod. Vodovod je osiguravao i vodu i za ulične hidrante za gašenje požara i polijevanje ulica, kojih je 1897. bilo oko 300. Prve godine na vodovod je bilo priključeno 219 zgrada, 1895. već njih 1316, a od 1897. svaki vlasnik kuće koja se nalazila uz izgrađeni vodovod morao je osigurati priključak. Kapacitet izgrađenog vodovoda bio je 53,2 l/s.

Zagreb je u vrijeme početka javne vodoopskrbe imao oko 30 000 stanovnika, a na vodoopskrbnu mrežu bilo je priključeno 11 150 ljudi. Jedinstveni vodoopskrbni sustav tijekom vremena se proširivao, ali se i dalje temeljio na zdencima za zahvaćanje podzemne vode koji su građeni na lijevoj obali Save i spremanju vode u gradske vodospreme pomoću crpki i tlačno-opskrbnih cjevovoda. Širenje vodoopskrbne mreže Zagreba činila je izgradnja vodocrpilišta Dančićeva (1928), Selska (1933), Botanički vrt (1934), Kruge, Vrbik (1946), Zadarska (1947), Držićeva (1950), Žitnjak (1954), Vrapče (1960), Remetinec (1962), Mala Mlaka (1964), Žitnjak II (1967), Sašnak (1972), Velika Gorica (1973), Stara Loza (1977), Zapruđe (1983), Horvati (1985), Prečko (1986), Petruševec (1987), Strmec (1991), vodosprema Tuškanac, Gornje Prekrižje (1903), Lašćina (1930), Remete (1933), Vrhovec (1940), Sokolovac (1946), Biškupec (1948), Granešina (1950), Jačkovina (1959), Šestinski vrh (1962), Bukovac (1973), Trsje (1981), Lončarićev put (1984), Oporovec (1986), Lisičina (1987), Teškovec (1989), Sv. Nedjelja (1991), Fabijanići (1994), Bizek (1996) te magistralnih cjevovoda vodosprema Sokolovac−vodosprema Trsje, Most Mladosti−Slavonska avenija, crpilište Sašnjak−vodosprema Bukovac, Travno (1978), Ulica Huga Ehrlicha−Most Slobode, Slavonska avenija−crpilište Žitnjak−Svetice, Savska cesta−Vodnikova ulica, Avenija Dubrovnik−Most Mladosti (1979), Ljubljanska avenija−crpilište Stara loza−Selska cesta (1985), Crpilište Horvati−Ljubljanska avenija (1987), Radnička cesta−Slavonska avenija, Avenija Dubrovnik−Horvati (1988), Ljubljanska avenija−Aleja Bologna (1989), Oporovec−Medvedski breg (1994) i dr. Izrazito poboljšanje opskrbe vodom ostvareno je 1964. kada je u vodoopskrbni sustav grada uključena voda iz savskog aluvija na desnoj obali Save, odn. najvećeg gradskog crpilišta Mala Mlaka. Crpljenje vode u Zagrebu danas se vrši na 7 vodocrpilišta iz 44 zdenaca. Uz vodocrpilište Mala Mlaka, najznačajnija su Sašnak, Petruševec i Strmec. Dužina vodoopskrbne mreže iznosi oko 3800 km, a dnevno se crpi oko 310 000 m³ vode. Sustav javne vodoopskrbe pokriva oko 800 km², čime je vodom opskrbljeno oko 900 000 stanovnika. Današnja gradska vodovodna mreža obuhvaća gradsko područje od Samobora na zapadu do Vrbovca na istoku te od padina Sljemena na sjeveru do novih gradskih naselja na južnoj obali Save.

Nakon izgradnje prvog vodovoda 1878., pristupa se 1880. prvom popisu svih dotada poznatih kanala ukupne dužine 4190 m. Izgrađivani su zidanjem opekom u živom vapnu ili djelomično kamenim ziđem, te su bili vrlo plitko položeni. Godine 1882. izgrađeni su prvi kanali od opeke za odvodnju otpadnih voda iz Gornjeg grada u potok Medvešćak, uz kojeg su prijemnici otpadnih voda bili i sljemenski potoci, Kunišćak, Kraljevec, Tuškanac i Jelenovac. Gradnja sustavne kanalizacije Zagreba započela je 1892. izvedbom odvodnog kanala s ušćem u Savu kod Žitnjaka te prelaženjem potoka Medvešćak iz Tkalčićeve ulice na Ribnjak. Prva lokacija glavnog odvodnog kanala bila je kod Petruševca, a njegovim produljenjem 1928−30. uljev u Savu pomaknut je na istok do Ivanje Reke. Izgradnjom glavnog odvodnog kanala stekao se preduvjet za daljnji razvoj sustavne odvodnje u gradu Zagrebu. Krajem XIX. st. radio se glavni odvodni kanal Branimirova−Vodnikova−Mihanovićeva−Jukićeva, a 1900. izgrađuje se sjeverni kanal u Ilici. Godine 1914. ukupna duljina kanalizacijske mreže iznosila je 71 km.













U razdoblju nakon 1945., kada je u gradu bilo izgrađeno 220 km kanalizacijske mreže, gradila se kanalizacija na području zapadno od potoka Črnomerec sve do Podsuseda, a na istoku prema Sesvetama. Prvi počeci izgradnje kanalizacijske mreže na desnoj obali Save vezani su za izgradnju Zagrebačkog velesajma, kada se gradi sabirni kanal u Aveniji Većeslava Holjevca (1956) s prvom crpnom postajom u kanalizacijskom sustavu te Aveniji Dubrovnik (1956−78). Zatvaranjem potočnog korita potoka Remetinec (1924−55) stvoren je jedan najznačajnijih kolektorskih objekata grada. Izgradnjom kolektora uz zagrebačku obilaznicu (1954−69) te kolektora Jankomir (1970−77) osigurani su uvjeti za razvoj i širenje kanalizacijske mreže na tom području. Značajni infrastrukturni zahvati s gledišta razvoja odvodnje u Zagrebu bili su i sabirni kanal llica−Bolnička (1954−56), kolektori Sokolska (1967−76), Vrapčak (1977−81), Fallerovo šetalište (1978−85), Mramoračka (1982−88), u središnjem dijelu grada kolektori Kuniščak (1926−69), Savica (1981−83), a na istoku kolektori Volovčica (1948), Dubrava (1957−64), Sesvete sa zapadnim ogrankom (1970−91), Ravnice (1978−84), te sabirni kanal u Aveniji Vukovar (1950−88), preko kojih se kanaliziraju veći kompleksi industrije i novih naselja. U današnje vrijeme na području grada Zagreba ima izgrađenih preko 2200 km javnih kanala raznih profila. Godine 2007. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćavanje otpadnih voda u jugoistočnom dijelu grada, u Gradskoj četvrti Peščenica–Žitnjak.







Vodoopskrba i odvodnja područja grada Splita

Od 1860−80. u Splitu su obavljani radovi na izgradnji suvremenih vodoopskrbnih sustava, obnovi Dioklecijanovog akvedukta i njegovoj integraciji s preostalim dijelovima sustava vodoopskrbe, izgradnji kanalizacije u gradskoj jezgri te ispusnog cjevovoda u more. Potkraj 1880. izgrađena je vodosprema s dvije komore volumena 530 i 250 m³ u današnjoj ulici Domovinskoga rata koja je, povezana gravitacijskim cjevovodima prema gradu, označila početak organizirane vodoopskrbe i odvodnje u Splitu. Prvi sustavi za dizanje vode kroz crpne stanice, koji su u tehnološkom smislu obuhvaćali cjelokupno kondicioniranje vode, izrađeni su od 1902−14. Od 1923−24. znatnije se proširuje vodovodna i kanalizacijska mreža, izgradnjom dva crpna postrojenja za vodoopskrbu Velog Varoša i Marjana, te Gripa i Firula. U međuratnom razdoblju izgrađeni su vodovodi naselja Vranjic, Mravince, Solin, Kaštela i Trogir.

Od 1927-31. izgrađena je crpna stanica Kopilica kapaciteta do 900 l/s s priključnom građevinom na dovodni kanal, uređajem za alauniranje, s dvije taložne komore, zgradom za brze filtere, vodospremom čiste vode i strojarnicom. Stagnacija razvoja vodoopskrbe i odvodnje uvjetovana je početkom II. svj. rata, tijekom kojeg su oštećeni odvodni kanali i oko 2000 m vodovodne mreže. Već 1945. uspostavljena je redovita vodoopskrba i odvodnja. Do 1956. je dovršena izgradnja crpnih stanica Ravne njive, Jugovinil, Kaštel Štafilić i vodosprema Marjan (2530 m³), Visoka (540 m³) i Gripe (780 m³). Izgrađen je novi kanal od izvora Jadra prema Splitu, s odvojcima prema Solinu, Kaštelima i Trogiru te su rekonstruirani osnovni magistralni pravci kanalizacije grada. Godine 1957. vodovodna mreža Splita sastojala se od 75 000 m cijevi (većinom lijevanoželjeznih), 3780 m³ vodospremničkog prostora te 7780 priključaka na vodovod. Vodoopskrbni sustav Splita opskrbljuje i ostala, nekad samostalna mjesta, a danas šire gradsko područje. Primjerice, prvi se na dovodni kanal splitskog vodovoda priključuje Vranjic 1910., a tvornica Salonit 1941. Danas se iz vodoopskrbnog sustava sa zahvatom vode na izvoru Jadra pitkom vodom opskrbljuju gradovi Split, Solin, Kaštela i Trogir te općine Klis, Podstrana, Seget i Okrug, dok u splitski vodoopskrbni i odvodni sustav spadaju i općine Marina, Muć, Dugopolje, Lećevica, Šolta i Prgomet.

Od 1880−1914., istodobno s razvojem vodovoda, provedena su ulaganja u razvoj suvremene kanalizacije. Na svim osnovnim gradskim pravcima otvoreni tokovi otpadnih voda su bili regulirani i natkriveni, a novi objekti priključeni na gradski kanalizacijski sustav. Nakon II. svj. rata intenzivirala se izgradnja kanalizacije na višim predjelima grada i formirala dva nova slivna područja s ispuštanjem vode u Sjevernu luku. Za razvoj kanalizacije u Splitu posebno je značajano razdoblje od 1960−80., kada su izgrađeni gotovo svi osnovni kolektori u gradu (Stinice−Pjat, Duje, Trščanska ulica, Ravne njive, Ulica Domovinskog rata, Ulica Brune Bušića i dr.). Godine 1976. puštena je u rad crpna stanica Bačvice s podmorskim ispustom, kao i prva faza sanacije Gradske luke. Druga faza sanacije završena je 1996. izgradnjom svih glavnih kolektora preljevnih građevina, te suvremenog mehaničkog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Osijeka

Počeci prvoga javnog vodovoda grada Osijeka vežu se uz gradnju osječke Tvrđe u sklopu koje je 1714. iskopano pet zdenaca. Zdenci su često presušivali i nisu mogli zadovoljiti potrebe vojske pa su vojne vlasti odlučile sagraditi prvi vodovod 1751. postavivši dvije vodene crpke uz obalu Drave. Iako se od kraja XIX. st. parcijalna mreža cjevovoda javne vodoopskrbe širila i granala na druge dijelove grada, gotovo svi pokušaji organizirane jedinstvene opskrbe vodom ostali su neostvareni sve do prve polovice XX. st. Od kraja 1920-ih suvremena vodoopskrba obuhvatila je stanovnike Novoga i Donjega grada, a nakon završetka II. svj. rata i rubne dijelove grada. Vodoopskrba se u Osijeku temeljila na izravnom zahvaćanju vode iz Drave sve do 1960., kada je ostvarena prva faza uređaja za pripremu vode za piće na lokaciji Nebo pustara. Kapaciteti te, prve faze pogona bili su 250−300 l/s, što je tada procijenjeno kao prihvatljiva vrijednost za opskrbu oko 50 000 stanovnika. Istovremeno je ostvaren novi zahvat dravske vode na lokaciji Pampas s crpnom stanicom i otvorenim taložnikom te vezom s uređajem za pripremu vode cjevovodom za sirovu vodu promjera 700 mm i duljine 2100 m. Do 1966. u Osijeku izgrađeno je oko 100 km novih opskrbnih vodovodnih cijevi.

Godine 1979. započeli su hidrogeološki radovi na lokaciji Vinogradi, sustav vodocrpilišta pušten u pogon 1984., a do 1986. završeni su radovi na 18 zdenaca crpilišta ukupnog kapaciteta 720  l/s. Tada je ujedno i prekinuta opskrba vodom iz rijeke Drave. Vodu se od crpilišta Vinogradi cjevovodom duljine 8 km dovodi na postojeći prošireni uređaj za preradu vode Nebo pustara. Obrađena voda se pohranjuje u vodospremnik od 1500 m³, iz kojeg se preko razdjelnog okna precrpljuje na taložnike, gdje se dodatkom flokulanta, vrši hidroliza i taloženje. U završnoj fazi prerade voda ide na završnu filtraciju, te se tako obrađena pohranjuje u 4 vodospremnika. Vodoopskrbni sustav Osijek obuhvaća grad Osijeka i prigradska naselja, Općine Antunovac, Ernestinovo, Vladislavci, Vuka, Šodolovci, dio Općine Čepin te naselje Bijelo Brdo koje administrativno pripada općini Erdut. Vodoopskrbni sustav grada Osijeka obuhvaća 768 km vodovodne mreže i više od 31 000 mjernih mjesta za očitavanje potrošnje vode. Crplište Dalj (u uporabi od 1972.) sastoji se od tri zdenca s ukupnim kapacitetom od 50 l/s, a 2018. pripojeno je vodoopskrbnom sustavu Osijeka.

Prvi kanali za odvodnju otpadne vode u Osijeku, tzv. Opća kanalizacija, izgrađena je u Tvrđi 1779. od opeke s reškama ispunjenim cementnom žbukom, visine profila 1,40 m u koji su se ulijevali kanali iz svih tvrđavskih ulica. Glavni kolektor izrađen je od betona profila 70 × 105 cm i vodio je izravno u Dravu. Gradnja gornjogradskih sabirnih kanala počela je 1867. i trajala slijedeća dva desetljeća. Pripreme za gradnju gradske kanalizacije završile su do ljeta 1912. kada se pristupilo izgradnji suvremene kanalizacijske mreže što je trajalo do izbijanja I. svj. rata. Novi kanali građeni su od betona, strane i dno proticajnog profila kanala osigurani su od štetnog taloga, a zasvođenja tjemena kanala ožbukani su cementnom žbukom. Novi je sabirni kanal, današnji Sjeverni kolektor, počinjao u Strossmayerovoj ulici u Retfali, a trasa u smjeru zapad−istok prolazila je sjevernim pojasom grada sve do samoga kraja Donjega grada. Ušće sabrinog kanala u Dravu nalazilo se nizvodno ispod nastanjenog dijela Donjega grada. Godine 1969. počinje gradnja južnog kolektora, a spojni Sjeverni kolektor izgrađen je 1988. i spojio Južni i Sjeverni kolektor. Od 1971−77. izgrađeno je 70 km nove kanalizacijske mreže i 9000 novih kanalizacijskih priključaka. Ispusna građevina Nemetin izgrađena je 1997., a Južni kolektor 2006. Sustav odvodnje grada Osijeka sastojao se 2023. od 485 km kolektorske i sekundarne kanalizacijske mreže s 26 535 kanalizacijskih kućnih priključaka te 108 crpnih stanica. Godine 2023. završena je izgradnja središnjeg uređaja za pročišćavanje otpadnih voda grada Osijeka.

Vodoopskrba i odvodnja područja grada Rijeke

Počeci javne vodoopskrbe na riječkom području započinju 1885. u Sušaku i Bakru izgradnjom vodoopskrbnog cjevovoda na središnjem dijelu Sušaka, do izvorišta kapaciteta 6 l/s u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica), odn. izgradnjom tlačnog lijevano željeznog cjevovoda profila 50 mm u Bakru, od vrela Mlinica do vodospreme Fortica. Na području Sušaka, u prvim godinama razvoja vodoopskrbe, voda se tlačila u vodospremu zapremine 200 m³, a zatim gravitacijski u ostale dijelove Sušaka. Stari dio Rijeke dobiva vodoopskrbu 1894., s kaptiranog izvora Zvir uz desnu obalu Rječine. Prvi vodovod u Kraljevici izgrađen je 1903., a voda se je crpila s malog izvora u Turinovom selu. Spajanje sušačkog i riječkog vodovoda zbilo se 1906. Prvi vodovod u Bakru izgradila je tvornica cementa 1911. s izvora Perilo. Godine 1947. osnovano je Komunalno poduzeće za vodu i plin Voplin u Rijeci, kojemu se odmah priključio gradski vodovod Sušak, a 1961. vodoopskrbni sustavi Bakra i Kraljevice.

Do 1970-ih razvoj vodoopskrbnog sustava pratio je razvoj pojedinih dijelova grada. Godine 1974. donesena je odluka kojom je do početka 1990-ih (intenzivno od 1977−80.) izgrađena vodoopskrbna mreža područja grada Rijeke, odn. 185 km glavnih magistralnih cijevnih vodova (tlačni, tlačno – opskrbni i gravitacijski) presjeka 600−200 mm, 19 vodosprema ukupne zapremnine 34 500 m³, 14 crpnih stanica, novi vodozahvati kapaciteta 700 l/s, te izvedena dogradnja, rekonstrukcija i modernizacija postojećeg vodovodnog sustava vodovodne mreže (111 250 m) novih stambenih naselja mjesnih zajednica Vitoševo, Draga, Hreljin, Škrljevo, Kukuljanovo, Srdoči, Grpci, Pehlin, Marinići, Drenova, Pulac, Čavle, Mavrinci, Svilno, Grobnik, Jelenje, Viškovo, Kastav, Šmriki i Križišću. Riječki je vodovod tada u cijelosti podmirivao potrebe gospodarstva za pitkom i tehnološkom vodom te 99% domaćinstava u dotadašnjoj općini Rijeka. Istovremeno je u cijelosti opskrbljivao vodom naselja Jadranovo i Drivenik u općini Crikvenica te isporučivao općini Opatija oko 50% godišnjih potreba za vodom (ljeti i do 80%). Na širem rječkom području voda se crpi na izvorištima Rječina, Zvir I, Zvir II, Martinščica, Perilo, Dobra i Dobrica. Ukupna dužina vodovodne mreže iznosi 1038 km, a sustav vodoopskrbe raspolaže s 57 vodosprema, 32 crpne stanice, 130 redukcijskih stanica te 6512 hidranata.

Brojni izvori pitke vode i njihovi vodotoci koji su bili usmjereni u pravcu obale, nakon njihova pokrivanja bili su pogodni da se koriste kao prirodni kolektori za otpadnu i oborinsku vodu, pri čemu određeni dokumenti ukazuju da su kanali za odvodnju oborinskih voda postojali još u XVIII st. Oko 1882. započela je sustavna briga i izgradnja kanalizacije za područje općina Stari grad i Zamet (bivši Grad Rijeka), te 1914. za područje Sušaka (tada Grad Sušak) kada su izgrađeni kolektori. Od 1960−74. grade se Sušački i Riječki kolektor, kolektor uz lijevu obalu Rječine te sekundarni kanali novijih naselja uz rekonstrukciju postojećih kanala. Godine 1994. u rad je pušten središnji uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Delta. Na području Rijeke i riječkog prstena, kojeg čine gradovi Bakar, Kastav i Kraljevica te općine Kostrena, Viškovo, Čavle, Jelenje i Klana otpadne vode prikupljaju se sa područja aglomeracije Rijeka (415 km dug sustav javne odvodnje), Kostrena−Bakar (55 km), Kraljevica (10 km) i Klana (5 km). Odvodnju grada Rijeke čine ukupno 4 uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, 57 crpnih stanica te 539 km cjevovoda sustava javne odvodnje.

Vodoopskrbni sustavi manjih gradova i mjesta u Hrvatskoj

Pojedina manja mjesta u Hrvatskoj nisu zaostajala s gledišta izgradnje prvih vodoopskrbnih sustava. Primjerice, prvi vodovod za grad Senj sagrađen je koncem XVIII. st., a u razdoblju od 1860−63. temeljito je rekonsturiran, što ga čini, ako se izuzmu gradnje u doba Rimskog carstva, jednim od najstarijih u Hrvatskoj. Nova rekonstrukcija vodovoda uslijedila je 1894. kada je izgrađena i vodosprema od 400 m³. Proširenje vodovoda je provedeno 1928., a u razdoblju od 1931−34., uz zahvaćanje vode iz vrela u Kriškom i Ovčijem potoku, uvedeni su prvi kućni priključci. Opskrba stanovništva Požege vodom iz vodovoda seže također u XVIII. st. kada su keramički vodovodi sa Sokolovca, Velikog kamena i Kapavca dovodili vodu u grad. Početkom XX. st. izgrađen je vodovod za najuži centar grada, a voda je pumpana iz bunara kraj crkve Sv. Filipa i Jakova. Suvremeni vodovod u Požegi djeluje od 1964. Godine 1838. pušten je u rad gravitacijski cjevovod od izvora Botina do Zadra. Prve aktivnosti za gradnju vodovoda u Gospiću uslijedile su 1876., a voda je do samog središta grada stigla 1893. Godine 1879. Šibenik se počeo opskrbljivati vodovodom iz rijeke Krke. Počeci kninskog vodovoda sežu u 1887. kada je položen prvi gravitacijski cjevovod od lijevanoželjeznih cijevi sa izvorišta Crno Vrelo u dužini 4150 m snabdjevajući željezničku stanicu i nekoliko javnih česmi. Do 1934. zadovoljavao je potrebe stanovništva Knina, gdje se 1952. pristupilo izgradnji novog vodovoda. Problem pitke vodu u Puli riješen je izgradnjom 1897. novog vodovoda iz vodocrpilišta Tivoli koji je imao vodospremu na brdu Monte Ghiro.

Prvi vodovod u Otočcu sagrađen je 1903., a suvremeni vodoopskrbni sustav grada dovršen je 1964. Javna vodoopskrba u Vinkovcima započinje 1909. gradnjom vodotornja, od kojega je bila izgrađena vodovodna mreža koja je obuhvaćala najuže središte grada. Prvi vodovod novijeg doba na Krku sagrađen je do 1910−11., a do početka 1980-ih građeni su manji zahvati na vodama i cjevovodi manjih promjera. Raspoložive količine vode na otoku bitno je povećala izgradnja akumulacije Ponikve. Brana dužine oko 600 m i visine do 10 m izgrađena je 1986. Organizirana vodoopskrba grada Vukovara potječe iz 1913., a vodovodna mreža duljine 7 450 metara snadbjevala se s pet arteških bunara iz kojih se pomoću 11 crpki voda dopremala do potrošača. Temelji današnjeg vodovoda grada Vukovara postavljeni su 1955. Godine 1914. završena je izgradnja vodovoda Kosinac−Sinj kojim su vodu dobili stanovnici užeg središta Sinja. Radovi su započeli 1913., a od 1915. započela je naplata korištenja vode iz javnog vodovoda grada Karlovca s vrela na Borlinu.

Izgradnja istarskog vodovoda, okosnice vodoopskrbnoga sustava Istre, započela je 1930. kaptažom izvora Sv. Ivan kraj Buzeta. Godine 1933., kada je kompleks svečano pušten u pogon, bili su izvedeni svi radovi na kaptaži izvora, uređaji za kondicioniranje vode, strojarnica, gravitacijski cjevovod od Buzeta do Sv. Stjepana, crpna stanica Sv. Stjepan, tlačni cjevovod, rezervoar Medici i opskrbni cjevovod Medici−Leganisi−Oprtalj−Triban−Buje. Do 1937. završen je ogranak za ospkrbu vodom Savudrije, spojena su na mrežu vodovoda neka sela sjeverno od Novigrada i južno od rijeke Mirne, te izvedeno ukupno tri kaptaže s kapacitetom 350 l/s (Sv. Ivan, Rižana, Kožljak), dva uređaja za kondicioniranje vode ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), dva uređaja za sterilizaciju vode (ozonizacija) ukupnog kapaciteta 320 l/s (Sv. Ivan, Rižana), crpna postaja (Sv. Stjepan), 3 km vijadukata i tunela, 17 raznih vodosprema ukupne zapremnine oko 18 000 m³, 129 javnih izljeva, napajališta i perionika. Vodom su opskrbljena naselja Buzet, Grožnjan, Oprtalj, Buje, Brtonigla, Novigrad, Dajla, dolina rijeke Mirne, Savudrija i Umag iz sustava Sv. Ivan; Dekani, Koper, Ankaran, Izola, Piran i Portorož iz sustava Rižana; Raša, Labin, Nedešćina, Vinež, Krapan, Štrmac, Kožljak, Katun i Vozilići iz izvora Kožljak. Do početka II. svj. rata, vodu su dobili Poreč, Pazin i Motovun izgradnjom južnog ogranka od vodospreme Leganisi preko doline Mirne (akveduktom kod Livada dužine 1250 m) pa sve do vodospreme Šubjente izmedu Motovuna i Karojbe. Ogranak za Poreč polazi iz vodospreme Šubjente opskrbljujući usput Vižinadu i Višnjan.

Problem vodoopskrbe Pule i okolice te otočja Brijuni riješen je 1960. kada su dovršeni radovi na izgradnji vodovoda iz izvora Rakonek u dolini Raše. Kapacitet je crpilišta 250 l/s, a dužina dovodnoga lijevanoželjeznog cjevovoda od Rakoneka do Pule iznosi 28,6 km. Preko doline Mirne izgrađen je privremeni cjevovod i montiran je provizorno prvi pomoćni mali crpni agregat kapaciteta svega 45 l/s, preko kojega su, bez pročišćavanja, već od 1969. isporučivane prve količine vode iz izvora Gradole potrošačima u Novigradu i Poreču. Vodu iz izvora Gradole počeli su koristiti 1970. Portorož, Piran, Umag i Rovinj, a 1975. Pula magistralnim cjevovodom Gradole – Pula duljine 58,5 km, kapaciteta do 140 l/s, koji je zajednički za tri korisnika vodovoda (Buzet, Kopar i Pula). Magistralni čelični cjevovod od Butonige do Pule, početnog presjeka 1200 mm, pušten je u pogon 1990. Voda se isporučivala Puli preko privremenog uređaja za kondicioniranje vode izgrađenog u Bermu, i to u količini od 120−130 l/s.







Preteča vodovoda Hrvatsko primorje−sjeverni ogranak, potječe od 1932. kada je pušten u pogon vodovod Žrnovnica za vodoopskrbu Novog Vinodolskog, Selca i Crikvenice. Dugoročno rješenje izvorišta za opskrbu vodom Hrvatskog primorja južno od Senja (Senj−Karlobag i pripadni otoci) načelno je doneseno vodoprivrednom suglasnošću za izgradnju HE Senj, kojom je na vodnoj komori Hrmotine za tu namjenu u konačnici osiguran kapacitet od 600 l/s vode. Ukupno je do 1988. na ovom sustavu izveden magistralni cjevovod Hrmotine−Koromačina profila 500−400 mm te kapaciteta 228−147 l/s (43 679 m), ogranci, odn. cjevovodi za Karlobag, Pag, Jablanac, Rab (36 916 m) te devet vodosprema i prekidnih komora (4300 m³). Vodovod Čabar izgrađen je 1935., a gradnja vodovoda Delnice započela je 1957. (na zahvatu Iševnica izgrađena je crpna postaja kapaciteta 22 l/s). Radovi prve faze (do Delnica) završeni su 1959. U razdoblju od 1963−65., opskrbna mreža proširena je na područje Sunger−Mrkopalj. Slijedila je izgradnja vodovodnog sustava za područje Brod Moravice−Moravice, što je izvedeno u razdoblju 1963−67. U najintenzivnijom razdoblju izgradnje razvodne mreže na ovom području od 1966−75. na vodovod su priključena sela Kuželj, Grbajel, Gusti Laz, Krivac, Zamost, Golik, Belo, Iševnica, Čedanj, Kocijani, Podstene, Moravačka sela, Lokvica, Čučak, Kuti, Velike Drage, Donja Dobra, Gornja Dobra, Žrnovac, Sljeme, Marija Trošt, Turni, Požar, Kalić, Sedelce, Rogi i dr. Vodovod Lokve izgrađen je 1969−70., ogranak za Tuk 1973., a već sljedeće godine gradio se vodovod Stari Laz i provodila rekonstrukcija vodovoda Fužine−Lič.

Godine 1950. završeni su glavni radovi na izgradnji vodosprema i crpne postaje na Vranskom jezeru na otoku Cresu, kada započinje širenje vodovodne mreže za otoke Cres i Lošinj. Orlec je bilo prvo naselje koje je opskrbljeno vodom iz novog vodovoda 1952., svečano puštanje u pogon ogranka za Cres obavljeno je 1953., te su slijedila mjesta Belej 1955., Osor i Nerezine 1959., Mali Lošinj 1960. i Veli Lošinj 1963. Krajem 1974. na čitavoj trasi od Vranskog jezera do Malog Lošinja započela je zamjena postojećih s čeličnim cijevima profila 450−500 mm. Novi cjevovod dovršen je i pušten u pogon 1978. Organizirana vodovodna mreža Čakovca i Međimurja puštena je u pogon 1962. Opskrba vodom Slavonskog Broda iz jedinstvenog sustava započelo je 1963. iz podzemnih voda na Jelas Polju. Gradnja središnjeg vodovoda Bjelovara izvedena je od 1963−69. kada je izgrađen cjevovod od vodozahvata u Delovima do Bjelovara, rezervoari, dijelovi postrojenja za preradu sirove vode u Javorovcu, gradska vodovodna mreža u središtu grada i cjevovodi do svih većih potrošača. Suvremeni vodoopskrbni sustavi na području grada Siska građeni su tijekom 1960-ih i 1970-ih. Organizirana opskrba vodom Varaždina započinje 1960-ih kada je otvoren prvi zdenac vodocrpilišta Varaždin u zapadnom dijelu grada. Izgradnjom prvog zdenca 1973. počela je javna vodoopskrba na području Velike Gorice. Glavnina vodoopskrbne mreže Koprivnice izgrađena je od 1974−88. Rješavanju problema srednjodalmatinskih otoka pristupljeno je 1970-ih sustavom kopno−Brač−Šolta−Hvar−Vis. Isprva je postavljen podmorski cjevovod koji je vodu Cetine od kopna dovodio do Brača, 1980. postavljen je cjevovod do Šolte, 1983. do Hvara. Vodoopskrbni sustav Neretva−Pelješac−Korčula−Lastovo−Mljet počeo se graditi 1974., 1986. djelomično je završen kada je pušten u pogon u gradu Korčuli, a do danas je izgrađeno preko 100 km magistralnog cjevovoda, 27 vodosprema i prekidnih komora te 5 crpnih stanica. Stanovništvo Dubrovačko-neretvanske županije opskrbljuje se iz 10 neovisnih opskrbnih sustava, a vodoopskrbni sustav Dubrovnik temelji se na korištenju kapaciteta izvora Omble. Sustav je rekonstruiran 1979.

Nositelji projektiranja i izgradnje te pružanja usluge javne vodoopskrbe i odvodnje u Hrvatskoj

Glavnina vodoopskrbne infrastrukture i sustava odvodnje u Hrvatskoj izgrađena je nakon II. svj. rata kada su i ustrojavana velika građevinska poduzeća i projektni zavodi, ali i poduzeća zadužena za odvijanje javne vodoopskrbe i odvodnje za pojedina područja. U projektiranju i provođenju građevinskih radova vodoopskrbe i odvodnje istaknula su se poduzeća → Inženjerski projektni zavod, → Hidroelektra, → Industrogradnja, → Tempo, Monter i Jugokeramika iz Zagreba, → Urbanistički zavod Dalmacije − Split i → Geoprojekt iz Splita, → Primorje iz Rijeke, Istra iz Pule, Novogradnja iz Našica i dr. Vodeći distributeri vode i poduzeća koja se bave zbrinjavanjem otpadnih voda su Vodoopskrba i odvodnja d. o. o. i Zagrebačke otpadne vode d. o. o. iz Zagreba, Vodovod i kanalizacija d. o. o. iz Splita, Istarski vodovod d. o. o. iz Buzeta, KD Vodovod i kanalizacija d. o. o. iz Rijeke, Vodovod-Osijek d. o. o., Varkom d. o. o. iz Varaždina, Vodovod i odvodnja d. o. o. iz Šibenika, Vodoprivreda Vinkovci d. d., Vodovod d. o. o. iz Zadra i dr.

Znanost i nastava u području vodoopskrbe i odvodnje

Počeci visokoškolske nastave i organizirane znanstvene djelatnosti vezani uz problematiku opskrbe vodom i odvodnju s gledišta građevinarstva usporedni su s razvojem Tehničke visoke škole i kasnije → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (sv. 4) te Zavoda za hidrotehniku današnjeg → Građevinskog fakulteta u Zagrebu kao njihove sastavnice (→ hidrotehnika). Danas se o vodoopskrbi, odvodnji i pročišćavanju otpadnih voda u visokoškolskim ustanovama u RH predaje na 6 sveučilišta i 7 veleučilišta ili visokih učilišta u okviru više od 90 kolegija, odn. na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za melioracije), Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu (Zavodu za industrijsku ekologiju, Zavodu za opću i anorgansku kemiju i Zavodu za analitičku kemiju, Zavodu za fizikalnu kemiju te Zavodu za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju), Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu (Zavodu za energetska postrojenja, energetiku i okoliš), Geotehničkom fakultetu u Varaždinu (Zavodu za upravljanje vodama i Zavodu za inženjerstvo okoliša), Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za prehrambeno-tehnološko inženjerstvo), Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za mikrobiologiju), Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za kemiju i Zavodu za naftno-plinsko inženjerstvo i energetiku), Šumarskom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za ekologiju i uzgajanje šuma), Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu (Zavodu za primijenjenu kemiju), Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (Katedri za gospodarenje vodama i zaštitu voda te Katedri za hidrologiju), Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu (Zavodu za inženjerstvo okoliša), Građevinskom fakultetu u Rijeci (Zavodu za hidrotehniku i geotehniku), Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (Zavodu za hidrotehniku i zaštitu okoliša), Prehrambeno-tehnološkom fakultetu Osijek (Zavodu za primijenjenu kemiju i ekologiju), Odjelu Graditeljstvo Sveučilišta Sjever, Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru i dr.

Pribičević, Boško (Vrbovsko, 20. I. 1962), geodet, stručnjak za geodinamiku.

Diplomirao je 1986. na → Geodetskome fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 2000. na ljubljanskom fakultetu za građevinarstvo i geodeziju disertacijom Upotreba geološko-geofizičkih i geodetskih baza podataka pri računanju plohe geoida Republike Slovenije. Na Geodetskom fakultetu zaposlio se 1986. u Zavodu za višu geodeziju kao istraživač na znanstvenim projektima: Regionalna istraživanja oblika Zemlje i njenih plimnih valova (1986–90), Gravitacijsko polje u geodeziji, geofizici i geodinamici (1991–95) te Fizikalna i satelitska geodezija u RH (1996–2001), koje je vodio → Petar Krešimir Čolić. Danas djeluje u Zavodu za geomatiku (pročelnik Katedre za hidrografiju). Redoviti je profesor u trajnome zvanju. Na fakultetu predaje kolegije Pomorska geodezija, Geodinamika, Geodezija u geoznanostima, Hidrografska izmjera, Prezentacijske tehnike, Geodetsko poduzetništvo i Geodinamika jadranske mikroploče. Istraživao je suvremene geodetske ultrazvučne metode u održivom razvoju krških područja, te provodio geodetsko-geodinamička istraživanja u području Dinarida. Autor je knjiga i udžbenika Geodezija u građevinarstvu (2003), Pomorska geodezija (2005), Geodinamika prostora grada Zagreba (2007., sa suradnicima). Bio je zamjenik glavnog urednika → Geodetskoga lista (2007–11), od 2011. potpredsjednik je Hrvatskog povjerenstva za geodeziju i geofiziku HAZU-a. Član je HATZ-a od 2009.

prometni terminali, prostori opremljeni i organizirani za prihvat i otpremu putnika ili robe (→ željeznički kolodvor, sv. 1; → autobusni kolodvor, sv. 1; morska i riječna → luka, sv. 1; → aerodrom; sv. 1).

Bruketa & Žinić & Grey d. o. o., dizajnerski studio specijaliziran za vizualne i tržišne komunikacije, grafički i industrijski dizajn, mobilne aplikacije, web stranice i druge digitalne sadržaje za klijente.

Osnovali su ga 1995. u Zagrebu dizajneri Davor Bruketa (Zagreb, 7. XI. 1973) i Nikola Žinić (Zagreb, 5. VI. 1968) pod nazivom Bruketa & Žinić. Pod današnjim nazivom djeluje od 2017. kao dio Grey grupe, dijela najveće svjetske grupacije za komunikacijske usluge WPP (Wire and Plastic Products). Među mnogobrojnim realizacijama ističu se vizualni identiteti hotela Lone i Grand Park u Rovinju izgrađenih prema projektu Studija 3LHD, električnog automobila Concept One poduzeća Rimac automobili, proizvođača namještaja Prima, poslovnica Kent Banke i dr. Studio je surađivao i s nekima od najvećih svjetskih poduzeća i marki poput Coca-Cole, Heinekena, Playstationa, Mazde, Renault Nissana i dr. Osim u Zagrebu svoje urede otvorio je i u Beogradu, Beču i Bakuu. Godine 2012. proglašen je drugom najučinkovitijom neovisnom reklamnom agencijom prema globalnom Effie Indexu učinkovitosti, 2013. najboljom međunarodnom malom agencijom prema izboru američkoga časopisa Advertising Age, a 2014. jednom od 17 vodećih svjetskih neovisnih agencija prema izboru britanskoga časopisa Campaign. Za svoj rad osvojio je više stotina domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona, Cannes Lions, Clio, D&AD, ADC New York, Cresta, Epica i druge.

zemni plin → prirodni plin

Istra cement d. d. → Calucem d. o. o.

prehrambena industrija, gospodarska djelatnost koja s pomoću suvremenih tehnika i procesa prerađuje prehrambene sirovine biljnog ili životinjskog podrijetla u različite poluproizvode, nusproizvode ili gotove proizvode.

Prehrambena industrija razvija nove proizvode, uvodi nove procese preradbe utemeljene na najnovijim znanstvenim spoznajama, provodi stalnu kontrolu kakvoće proizvoda te primjenjuje suvremene metode pakiranja i skladištenja. Važan segment njezina poslovanja je i marketing kojega je zadatak promidžba proizvoda i njihovo uvođenje na tržište. Za uspješno poslovanje nužne su joj kvalitetne sirovine, poznavanje i razvoj tehnoloških procesa preradbe, primjena znanja o fizikalno-kemijskim svojstvima sirovina te utjecaj procesa na nutritivna, energetska i senzorska svojstva proizvoda (o čemu brinu timovi stručnjaka različitih profila, od agronoma, inženjera prehrambene i biotehnologije, inženjera strojarske i elektrotehničke struke do ekonomista, financijskih stručnjaka i dr.). Osnovna odlika prehrambene industrije, koja ju čini specifičnim područjem, njezina je povezanost s poljoprivredom. Kako prehrambena industrija osigurava plasman primarne poljoprivredne proizvodnje na tržište, neizravno utječe i na razvoj poljoprivrede i pratećih djelatnosti. Veze prehrambene industrije s poljoprivredom iznimno su važne za obje djelatnosti, a očituju se u kvantitativnom (ekonomičnost proizvodnih kapaciteta) i kvalitativnom smislu (usmjeravanje poljoprivredne proizvodnje na poželjne tehnološke odlike kao što su odgovarajuće pasmine životinja ili sorte biljaka).















Za uspješno provođenje tehnoloških procesa proizvodnje prehrambenih proizvoda nužno je da pogoni i sav proizvodni proces prehrambene industrije budu pomno isplanirani, a to se provodi izradbom tehnološkoga projekta koji prethodi samoj izgradnji pogona. Projektiranje proizvodnoga pogona uključuje sve faze njegova razvoja, od ideje i odabira tehnološkoga procesa do izgradnje i puštanja u pogon. Tehnološki projekt temeljni je projekt iz kojeg proizlaze svi ostali projekti (arhitektonski, građevinski, elektrotehnički, strojarski). Njime se detaljno razrađuje idejno rješenje te daje kvalitativna i kvantitativna osnova o tome što će se proizvoditi, u kojoj količini i na koji način. Sadržava detaljan opis tehnološkoga procesa, popis uređaja i opreme te njihov razmještaj u prostoru, tlocrt pogona i proizvodne linije, normative, recepture, analizu sirovina, pomoćnih materijala i proizvoda, izbor kapaciteta, opise transporta, potrebne energije, energenata, higijensko-tehničke zaštite, potrebe za radnom snagom te sustave kontrole.













Vođenje proizvodnoga procesa treba biti automatizirano jer se jedino tako mogu uskladiti mnogobrojni procesni parametri i dobiti proizvodi ujednačene kvalitete. Na proizvodni proces i kakvoću gotovih proizvoda utječu način vođenja procesa, kontrola kvalitete te sanitacija. Kontrola kvalitete sirovina, svih pomoćnih materijala te gotovih proizvoda provodi se kontinuirano suvremenim analitičkim i senzorskim metodama u laboratorijima koje veća prehrambena poduzeća imaju u sklopu svojih pogona. U pogonima prehrambene industrije provodi se i stroga sanitacija kojom se nastoji spriječiti svako moguće zagađenje proizvoda, strojeva i druge opreme. Od 2009. u hrvatskim pogonima prehrambene industrije (ali i ostalih subjekata u poslovanju s hranom) primjenjuje se sustav HACCP (akronim od engl. Hazard Analysis and Critical Control Point), kojim se provodi samokontrola, odn. analiziraju se opasnosti i kritične kontrolne točke pogona kako bi se u konačnici proizvela zdravstveno ispravna hrana.

Najvažnije grane prehrambene industrije su: preradba žita (→ mlinski proizvodi), proizvodnja → ulja i masti, → šećera, → konditorskih proizvoda, → gotove hrane, preradba → mesa, → ribe, → mlijeka te → voća i povrća.

Prehrambena industrija u Hrvatskoj

Početci

S obzirom na povezanost prehrambene industrije s poljoprivrednom proizvodnjom, prehrambena se industrija najprije i najsnažnije razvila na području Slavonije i središnje Hrvatske, gdje se još uvijek nalaze neka od najvećih hrvatskih prehrambenih poduzeća. Prva veća poduzeća prehrambene industrije javila su se u XVIII. st., a u značajnijem su se broju počela osnivati tijekom druge polovice XIX. st. i početkom XX. st. U to doba razvila su se poduzeća za preradbu duhana (→ Tvornica duhana Rijeka, osnovana 1851., → Tvornica duhana Zagreb, 1870. i → Tvornica duhana Rovinj, 1872), šećera (→ Tvornica šećera Rijeka, 1752. i → Tvornica šećera Osijek, 1905), ulja (→ Zvijezda plus, 1916., Zagreb; Industrija ulja, 1917., Koprivnica; → Podravka), mlijeka (→ Zdenka mliječni proizvodi, 1897., Veliki Zdenci; → Sirela, 1901., Bjelovar; Prva hrvatsko-slavonska središnja maslarna Pavao Stube, 1903., Đakovo; Gradska mljekara, 1912., Zagreb; → Dukat; Mljekarna Slavija, 1924., Staro Petrovo Selo) i mineralne vode (→ Jamnica plus, 1828., Pisarovina), preradbu mesa (→ Gavrilović, 1690., Petrinja; Prva zagrebačka tvornica salame, suhomesnate robe, kobasica i masti K. Rabus i sin, 1871., Zagreb; → Sljeme; Industrija mesnih proizvoda Zaprešić, 1918; Osječka industrija mesnate robe i masti, 1920; Prva bjelovarska tvornica suhomesnate robe Josipa Svobode, 1922), za prženje kave i preradbu kakaovina (→ Franck, 1892. i Pržiona kave Olga, 1920., Zagreb), proizvodnju pekarskih (→ Zagrebačke pekarne Klara, 1909) i mlinskih proizvoda (Zagrebački paromlin, 1862; Prvi osječki mlin na valjke, 1879. i Union, 1891., Osijek; → Čakovečki mlinovi, 1893; Paromlin → Karolina, 1898., Osijek; → Mlinar, 1903., Križevci; Narodna mlinska i gospodarstvena industrija, 1920., Zagreb) te tjestenine (Prva hrvatska tvornica tjestenine Suprema, 1918., Zagreb, Prvi hrvatski primorski paromlin i tvornica tijesta Art, Senj; Tvornica tjestenine paromlina Union, Osijek), piva (Pivovara → Dragutina Lobea, 1851., Nova Gradiška; → Karlovačka pivovara, 1854; → Osječka pivovara, 1856; Pivovara A. Katza i sinovi, 1876., Križevci; → Zagrebačka pivovara, 1892; Sisačka pivovara, 1854; Daruvarska pivovara, 1840; Otočke pivovare i sredotočne pecare žeste, 1904), alkoholnih pića, octa i kvasca (Tvornica likera, voćnih destilata i octa → Franjo Pokorny, 1863; Tvornica konjaka Patria, 1886; Arko, tvornica vina i rakije, 1867; → Vladimir Arko, sve u Zagrebu; Tvornica octa, likera i ruma A. Herman, 1874., Varaždin; Tvornica kvasca i špirita → Žumberak, 1875., Savski Marof; Tvornica octa B. Neumann, 1892., Zagreb; Gospodarska Zadruga za proizvodnju žeste, 1919., Osijek; Stock Cognac, 1921., Požega; → Zvečevo), pjenušca (Tvornica šampanjca A. Haltera, 1859., Varaždin; Tvornica šampanjca i pjenušca Barta, 1920., Zagreb; Tvornica šampanjca kraljevske zemaljske vinogradarske i voćarske škole, Ilok), konditorskih proizvoda i čokolade (→ Koestlin, 1920., Bjelovar; → Kraš, 1911., Zagreb; → Kandit, 1920., Osijek; Zvečevo, 1921., Požega) te ledane (Zagrebačka ledana, 1904; Bjelovarska ledana, 1913; Tvornica leda I. N. Schulhof, Osijek; Tvornica leda gradske općine Požega, 1911). U tom su razdoblju djelovale i Tvornica dijetetskih proizvoda Dr. A. Wander (osnovana 1929. u Zagrebu; → Cedevita), tvornica za proizvodnju brašna za prehranu djece Salubra (1919., Zagreb) i Tvornica hranivih sredstava Vital (1922., Zagreb). Industrija konzerviranja voća u tom se razdoblju tek počela razvijati, jer se voće uglavnom rabilo za proizvodnju rakija, vrlo malo za preradbu u pekmez, a još manje za konzerviranje. Konzerviranje voća i njegova preradba u pekmeze uglavnom se odvijala u kućanstvima za vlastite potrebe. Unatoč takvim, za razvoj industrije nepovoljnim okolnostima, u Zagrebu je 1918. osnovana prva tvornica za konzerviranje voća Hortus, a otvorene su i etivaže u Sisku, Capragu i Zagrebu.





























Na istočnoj obali Jadranskog mora razvila se snažna industrija vezana uz preradbu i konzerviranje ribe (→ Mirna, 1877., Rovinj; → Jadranka 1892., Vela Luka; → Mardešić, 1905., Sali na Dugom otoku; → Sardina, 1907., Postira na Braču; → Neptun, 1946) te proizvodnju likera (→ Maraska, 1768., Zadar; Prva odlikovana dalmatinska parna destilerija, 1870., Split; Tvornica maraskina i finih likera G. S. Matavulj, 1884., Šibenik; Tvornica likera Ivan Jelić, 1886., Šibenik; Prva jugoslavenska odlikovana tvornica maraskina i likera Buzolić i Co., 1897., Split) i tjestenine (Odlikovana tvornica tijesta i dvopeka F. Rolland, Dubrovnik; → Cetina, 1922., Omiš; Vlasta, 1922., Split). Preradba maslina i proizvodnja ulja u to je doba još uvijek imala zanatski, odnosno zadružni karakter. Sakupljanje i preradba industrijskog i ljekovitog bilja (buhača, ružmarina, kadulje, lovora) uglavnom se odvijala unutar zadruga. Eterična ulja proizvodila su se samo u tvornici Mirava osnovanoj 1922. u Splitu.







Razdoblje nakon II. svj. rata

Tehnološki naprednija prehrambena industrija u Hrvatskoj počela se razvijati tek nakon II. svj. rata, kada su se razvijale i neke posve nove vrste prehrambenih industrija (dodatci jelima, proizvodnja krutih biljnih masti, margarina i sl.). Postojeća prehrambena poduzeća u tom su razdoblju nacionalizirana, a osnovana su i mnoga nova, koja danas djeluju pod nazivima: Tvornica ulja Čepin (1942), → Vupik plus (1945., Vukovar), Podravka (1947., Koprivnica), → Sladorana (1942., Županja), → Vindija (1959., Varaždin), → Ledo plus (1958., Zagreb) i → Viro tvornica šećera (1976., Virovitica). Nakon II. svj. rata (1946) u Zagrebu je osnovana i tvornica procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju → Jedinstvo, koja je proizvodila pokretne kuhinje, pekare, postrojenja za preradbu i konzerviranje voća i povrća, preradbu ribe, mljekare, uljare, špiritane, klaonice, šećerane i pivovare. Dio vlastitih inovacija zaštitila je patentima, poput postupka za cirkulacijsko isparavanje soka i pripadajući uređaj (isparna stanica) koji se rabio u procesu preradbe rajčice. Početkom 1970-ih poduzeće je svoja postrojenja izvozilo u SAD, većinu europskih zemalja i u neke južnoameričke, azijske i afričke države.

























Čak i u kriznim poslovnim uvjetima, tijekom Domovinskoga rata te tijekom gospodarske krize potkraj prvoga desetljeća XXI. st., hrvatska je prehrambena industrija uspjela zadržati stabilnost poslovanja, pokazavši time otpornost prema smanjenju osobne potrošnje i općem padu gospodarske aktivnosti. Strateška važnost prehrambene industrije u gospodarstvu RH došla je do izražaja 2008–13. kada je unatoč gospodarskoj krizi ostvarila rast od 8,5%, a u tom su razdoblju osnovana i neka nova poduzeća prehrambene industrije poput → Cromarisa (2009., Zadar).

Prehrambena industrija danas

U usporedbi s drugim granama prerađivačke industrije u RH, prehrambena industrija ostvaruje najveći ukupni prihod i zapošljava najviše ljudi. Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku, 2018. registrirana su 3253 poduzeća za proizvodnju prehrambenih proizvoda, a sektor proizvodnje hrane i pića zapošljavao je 58 184 radnika. Prema podatcima Ekonomskog instituta u Zagrebu, prehrambena industrija ostvaruje 4% udjela u BDP-u u RH, od toga s 3,1% sudjeluje proizvodnja hrane, a s 0,9% proizvodnja pića. Udjel prehrambene industrije u BDP-u prerađivačke industrije iznosi 28,2%, a udjel u ukupnoj zaposlenosti 24%. Uglavnom je riječ o malim i srednje velikim poduzećima koja su ostvarila 32,2% ukupnih prihoda. Tijekom 2015. ostvareni izvoz proizvoda prehrambene industrije iznosio je 1575,94 milijuna eura dok je uvoz iznosio 2547,43 milijuna eura. Najvažnija su izvozna odredišta hrvatskih prehrambenih proizvoda tržišta EU-a, BiH i Srbije, a najviše se uvoze prehrambeni proizvodi podrijetlom iz Njemačke, Italije, Nizozemske, Brazila i Mađarske.





























Najprofitabilnije su grane prehrambene industrije proizvodnja i preradba mlijeka, čaja i kave, proizvodnja piva i bezalkoholnih pića te konditorska industrija. Najznačajniji su izvozni proizvodi hrvatske prehrambene industrije dodatci jelima (→ Vegeta), gotove juhe, keksi i vafli, maslinovo ulje, pivo i alkoholna pića. Prehrambena je industrija najrazvijenija na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije te u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Osječko-baranjskoj županiji. Najznačajnija prehrambena poduzeća u RH, s obzirom na ukupni prihod ostvaren u 2016. bila su Vindija, Podravka, Dukat, Mesna industrija braća Pivac, PIK Vrbovec, Kraš, Franck te tvornice šećera Osijek i Viro.

voće i povrće, plodovi kulturnih ili samoniklih voćaka te jednogodišnjih i dvogodišnjih, rjeđe višegodišnjih, kulturnih biljaka, odn. njihovih dijelova koji se rabe u prehrani ljudi.

Preradba voća i povrća podrazumijeva proizvodnju poluproizvoda ili gotovih proizvoda od voća i povrća. Najpoznatije su skupine proizvoda od voća sokovi i nektari, džemovi, marmelade i pekmezi, kompoti, kandirano, sušeno i smrznuto voće, a najpoznatije su skupine proizvoda od povrća sterilizirano, pasterizirano i ukiseljeno (marinirano), biološki konzervirano (fermentirano), smrznuto i sušeno povrće te sokovi.

Voće i povrće i njihove prerađevine imaju posebnu važnost u prehrani ponajprije zbog toga što sadržavaju različite vitamine i minerale te druge bioaktivne sastojke. Njihov kemijski sastav pretežno čini voda (75–97%), a sadržavaju i šećer (voće 10–15%, povrće do 4%) te zanemariv udio masti (0–4%). Od voća se uglavnom konzumiraju plodovi, iznimno sjemenke lupinastog voća, a od povrća, ovisno o vrsti, konzumiraju se svi dijelovi biljke, od korijena, gomolja, stabljike, lišća do cvijeta, ploda i sjemenki. Zbog velikog udjela vode i šećera (voće), voće i povrće podložno je kvarenju, najčešće mikrobiološkomu. Kako bi se što dulje očuvala njihova trajnost, ljudi su ih već u dalekoj prošlosti sušili, solili, kiselili ili držali na niskim temperaturama. Na tim načelima temelje se i suvremeni postupci konzerviranja. Danas se pri preradbi i konzerviranju voća i povrća nastoje što više očuvati senzorska i nutritivna svojstva sirovina, pa se razrađuju recepture i postupci za proizvodnju različitih novih proizvoda koji zadovoljavaju potrebe modernoga potrošača.

Voće i povrće i njihovi proizvodi mogu se sačuvati od kvarenja, propadanja i truljenja postupkom konzerviranja. S obzirom na sezonsko sazrijevanje voća i povrća, često nije moguće cijelu količinu sirovine preraditi do gotovog proizvoda odjednom, pa se preradba odvija u dvije faze. Prva faza, tzv. primarna preradba, završava dobivanjem relativno stabilnog proizvoda (poluproizvoda) koji se može čuvati i potom rabiti za nastavak preradbe u drugoj fazi, tzv. sekundarnoj preradbi. Unatoč specifičnosti tehnoloških postupaka preradbe pojedinog voća i povrća te proizvodnje raznovrsnih proizvoda, određene tehnološke (jedinične) operacije, iako se nužno ne odvijaju istim redoslijedom, jednake su za više različitih proizvoda. Tako nakon berbe i transporta obično slijedi pranje, probiranje i sortiranje, guljenje, rezanje, otkoštičavanje, a ponekad i određena termička preradba, neke specifične operacije za određene proizvode poput sokova, te punjenje i konzerviranje ili konzerviranje pa punjenje.

Voćni sok je proizvod jedne ili više vrsta tehnološki zrelog, svježeg ili ohlađenog voća dobiven uobičajenim fizikalnim postupcima i sadržava samo sastojke voća iz kojeg je proizveden. Boja, aroma i okus soka svojstveni su voću iz kojeg je proizveden. Ovisno o vrsti voća i primijenjenoj tehnologiji, proizvode se bistri, mutni i kašasti sokovi. U svrhu što ekonomičnije proizvodnje, praksa je da se sokovi proizvode u dvije faze. Prva faza provodi se blizu mjesta gdje je voće uzgojeno i obuhvaća operacije preradbe u sok, koji se potom koncentrira (uklanja se veći dio vode). Druga faza odvija se nakon transporta u udaljene industrijske pogone, a obuhvaća operacije kojima se koncentrirani sok razrjeđuje na početnu suhu tvar voća prije preradbe (proizvodnja soka) ili se prerađuje u nektare, nakon čega slijede operacije finalizacije i pripreme proizvoda za tržište. Koncentriranje sokova provodi se u vrlo sofisticiranim postrojenjima u kojima se udjel suhe tvari u soku za nekoliko minuta poveća i pet puta, pri čemu je sok samo dvadesetak sekundi izložen temperaturi blizu 100 °C. Tako u koncentriranom soku gotovo svi sastojci ostaju sačuvani u velikoj mjeri, a sok je manje podložan promjenama zbog smanjene aktivnosti vode. Za razliku od soka, nektar sadržava i dodani šećer. Osim voćnih sokova, proizvode se i povrtni, a jedan od najpoznatijih i najraširenijih povrtnih sokova je sok rajčice i koncentrat (koncentrirani sok) rajčice. Miješanjem voćnoga soka i šećernoga sirupa dobivaju se voćni sirupi. (→ bezalkoholna pića)







Najčešći želirani proizvodi prema trenutnoj europskoj klasifikaciji su: džem (dobiva se ukuhavanjem jedne ili više vrsta voća; za proizvodnju 100 g džema rabi se 35 g voćne pulpe ili kaše), marmelada (dobiva se ukuhavanjem jedne ili više vrsta citrusa; za proizvodnju 100 g proizvoda rabi se 20 g citrusa) i pekmez (dobiva se ukuhavanjem cijelih ili pasiranih dijelova voća, bez dodavanja šećera ili s najviše 20% dodanog šećera; za proizvodnju 100 g proizvoda rabi se najmanje 160 g voća). Želirana konzistencija nastaje na kraju procesa kuhanja, a postiže se dodatkom pektina (ekstrahiran iz kore citrusa ili jabučnog tropa), šećera (saharoza) i kiseline (limunska).







Kandirano voće proizvodi se od cijelih voćnih plodova ili njihovih dijelova koje se potom impregnira šećernim sirupom. Kompot se priprema od svih vrsta voća, i to tako da se staklene boce ili limenke pune pripremljenim cijelim plodovima ili komadima plodova i potom se u njih ulijeva vruć naljev (šećerni sirup), pri čemu je odnos voća i naljeva 60 : 40.

Blanširanjem voća i povrća (obradba na temperaturama nižima od 100 °C u trajanju od nekoliko minuta) omekšava se biljno tkivo, istiskuje zrak iz međustaničnih prostora i inaktiviraju enzimi. Nakon blanširanja provodi se toplinska obradba, koncentriranje i odzračivanje, nakon kojih slijedi prikladan način konzerviranja (pasterizacija, sterilizacija, kiseljenje, biološko konzerviranje, smrzavanje, sušenje). Toplinska obradba (kuhanje, prženje, pečenje) ovisi o vrsti proizvoda koji se želi dobiti, koncentriranje se primjenjuje pri proizvodnji povrtnih sokova, kaša i umaka (npr. koncentrat rajčice), a odzračivanjem se uklanja zrak iz limenki i staklene ambalaže napunjene povrćem. Pasterizacijom se voće i povrće obrađuje na temperaturama nižima od 100 °C, na kojima se njihov kemijski sastav i organoleptička svojstva znatno ne mijenjaju, ali se uništavaju uzročnici bolesti, povećava biološka stabilnost proizvoda i produljuje njihova trajnost; pasterizaciji je srodna sterilizacija, koja se odvija na temperaturama višima od 100 °C. Kiseljenje (mariniranje) je proces namakanja povrća u mješavini vode, octa, ulja i različitih začina kojim ono omekšava, poboljšava mu se okus i produljuje trajnost. Biološko konzerviranje (fermentacija) proces je konzerviranja narezanog i usoljenog povrća pod utjecajem mliječno-kisele mikroflore. Jedan je od najstarijih i još uvijek najvažnijih načina konzerviranja. Dok se pri kiseljenju i konzerviranju visokom temperaturom (pasterizacijom ili sterilizacijom) ubijaju sve bakterije, pri fermentaciji se bakterije selektivno uzgajaju, odnosno dopušta se rast pojedinim bakterijama koje štite hranu od kvarenja. Na kvalitetu zamrznutog voća i povrća znatno utječe proces zamrzavanja koji treba biti vrlo brz kako bi se stvorili što sitniji kristalići leda. Proizvodi se čuvaju uglavnom na -18 °C, a održavanje temperature bez većih kolebanja nužno je da bi bili zadovoljavajuće kvalitete. Sušeno voće zastupljenije je na tržištu od sušenoga povrća koje se najčešće rabi u proizvodnji dehidratiranih juha. Sušeno voće sadržava više vode (čak do 30%) od sušenog povrća (manje od 10%) i konzumira se kao takvo, dok se povrće prije konzumacije rehidratira. U prehrambenoj se industriji za sušenje rabe sušare (najčešće tuneli u kojima se sirovina suši u struji toplog zraka). Uz povrće prerađeno navedenim postupcima, u novije doba na tržištu je sve zastupljenije minimalno prerađeno voće i povrće. Minimalno procesiranje uključuje operacije pranja, sortiranja, guljenja, rezanja i pakiranja u jedinična obročna pakiranja, te je tako obrađeno voće i povrće spremno za konzumaciju. S obzirom na to da nije termički tretirano, podložno je kvarenju pa ga treba čuvati na temperaturi do 8 °C. Rok trajanja takvih proizvoda je najčešće sedam dana.

Preradba voća i povrća u Hrvatskoj

Premda se u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji proizvodilo najviše voća i povrća, mali se dio prerađivao, uglavnom za vlastite potrebe. Voće se rabilo za proizvodnju rakije ili preradbu u pekmez, a povrće se uglavnom kiselilo. Prva manufakturna preradba voća i povrća obavljala se u sušarama u Sisku (1897), Capragu (1907) i Zagrebu (1921). Godine 1918. u Zagrebu je osnovana Hortus Prva hrvatska tvornica konzerva, koje su se pogoni nalazili u Paromlinskoj cesti, radila je na parni pogon i, ovisno o sezoni, zapošljavala 50 do 150 radnika. Tvornica je otkupljivala razne vrste voća i povrća te ih sušila, kiselila, proizvodila sok ili prerađivala u kompote, džemove i dr.

Nakon II. svj. rata industrija za preradbu voća i povrća imala je sirovinsku bazu veću nego što su bile njezine potrebe. Dio sirovina dobivao se sadnjom vlastita voća i povrća (sadnja se odvijala uglavnom bez industrijskog iskustva i stručnih radnika), a dio se otkupljivao od lokalnih kooperanata i poljoprivrednih zadruga. Kapaciteti preradbe bili su mali, a gotovo svi industrijski prerađivači imali su isti proizvodni asortiman. Najveći industrijski prerađivač voća i povrća u to doba u Hrvatskoj bila je → Podravka iz Koprivnice koja je 1959. proizvela 900 t marmelade, 300 t konfiture (proizvodi iz voća i voćnih sokova), 200 t džema, 175 t sirupa, 150 t kompota, 51 t višanja u konjaku, 45 t voćnih vina, 160 t koncentrata rajčice, 850 t jušnoga koncentrata, 190 t mariniranog povrća, 25 t sušenog povrća. U te je svrhe utrošila 1700 t jabuka, 1400 t grožđa, 50 t dunja, 877 t višanja, 300 t šipka, 378 t marelica, 180 t crnog ribizla, 155 t trešanja, 105 t šljiva, 35 t krušaka te 279 t mrkve, 165 t peršinova lista, 150 t krastavaca, 126 t peršinova korijena, 100 t paprike, 89 t crvenoga luka, 35 t feferona, 35 t kupusa, 25 t graška i 15 t mahuna.







Domaća industrijska preradba voća i povrća danas ne zadovoljava domaću potrošnju, ni u asortimanu ni u količinama. Veliki su pogoni za preradbu voća i povrća u Hrvatskoj danas Podravka, → Maraska iz Zadra, Hermes international iz Sračinca (robna marka Dida Boža), Atlantic grupa (Bakina Tajna), i dr. Proizvodnja koncentriranih voćnih i povrtnih sokova u Hrvatskoj je mala i njome se od većih poduzeća bavi Podravka (sok od rajčice), dok se među proizvođačima konzumnih voćnih sokova ističu Stanić Beverages (linije sokova Juicy) iz Zagreba, → Vindija (Vindi) iz Varaždina i dr. Istodobno, sve veći broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava proizvodi i prodaje voćne skokove. Najveći je proizvođač fermentiranih zelja i repe Prehrana iz Varaždina, dok veći broj proizvođača prodaje minimalno prerađeno povrće (→ povrćarstvo). Važan dio prodajnog asortimana zagrebačkog poduzeća → Ledo plus čini smrznuto voće i povrće, a zagrebačke → Zvijezde plus konzervirano povrće i umak od rajčice.







Visoko školstvo i publicistika

Nastava iz područja konzerviranja i preradbe voća i povrća izvodi se danas na studiju Prehrambena tehnologija → Veleučilišta u Požegi, na preddiplomskim studijima Poljoprivredna tehnika i Hortikultura te na diplomskome studiju Ekološka poljoprivreda i agroturizam na → Agronomskome fakultetu u Zagrebu, na preddiplomskome stručnome studiju Prehrambena tehnologija na → Sveučilištu Sjever u Koprivnici te na preddiplomskome, diplomskom i poslijediplomskome studiju → Prehrambeno-tehnološkoga fakulteta u Osijeku i → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu. Istaknuta su djela iz tog područja Konzerviranje i prerada voća i povrća (T. Genter, T. Lovrić, V. Piližota, 1994), Tehnologija voća i povrća (M. Jašić, 2007).







ulja i masti, uz proteine i ugljikohidrate, glavni sastojci hrane. Imaju veliku energetsku vrijednost, 1 g masti daje 37,7 kJ, što je dva puta više od energetske vrijednosti koju daju proteini i ugljikohidrati.

Prema kemijskom su sastavu triesteri glicerola i masnih kiselina koje čine 84–96% njihove ukupne molekularne mase. Masne kiseline reaktivni su dio molekule pa izravno utječu na fizikalna, kemijska i senzorska svojstva ulja i masti i njihovu stabilnost. Najzastupljenije su masne kiseline u uljima i mastima one nerazgranatog lanca i uglavnom s parnim brojem ugljikovih atoma. Najveći broj masnih kiselina dobile su ime prema vrsti masti u kojoj prevladavaju (npr. maslačna, palmitinska, stearinska). Nezasićene masne kiseline (linolna, oleinska, linolenska) nalaze se u uljima, a zasićene (palmitinska, stearinska) u mastima. Svim uljima i mastima zajednička je netopivost u vodi, odnosno topivost u organskim otapalima. Međusobno se razlikuju prema agregatnom stanju na sobnoj temperaturi te prema podrijetlu. Na sobnim temperaturama ulja su u tekućem stanju, dok su masti u čvrstome. Masti se pretežno dobivaju iz masnih tkiva životinja (svinje, goveda, ovce, perad) ili hidrogenacijom biljnih ulja, a ulja pretežno iz biljnih sirovina (zrna soje, suncokretovo sjeme, sjeme uljane repice, plodovi maslina, bučine koštice, kukuruzne klice). U proizvodnji masti masna tkiva domaćih životinja podvrgavaju se topljenju na povišenim temperaturama uz prisutnost vode ili bez nje. Proizvodnja ulja složen je proces koji se, ovisno o vrsti sirovine, odvija u više faza. U pripremnoj fazi provodi se čišćenje, ljuštenje, mljevenje i zagrijavanje sirovine, koja se potom preša ili ekstrahira otapalima ili se rabi kombinacija prešanja i ekstrakcije. U završnoj se fazi sirovo ulje rafinira kako bi se dobio finalni proizvod.

Ulja i masti u Hrvatskoj

U priobalnom i otočnome dijelu Hrvatske još se od antičkih vremena rabi maslinovo ulje, koje se, kao što se to čini i danas, proizvodilo hladnim prešanjem plodova masline. Plodovi su se najprije čistili, potom mljeli u mlinovima, zatim prešali u prešama, isprva pod blagim tlakom, čime se dobivalo najkvalitetnije ulje (danas zvano ekstra djevičansko); povećanjem tlaka iz preše istjecalo je ulje slabije kvalitete. Konstrukcijama preše za maslinovo ulje bavio se i Faust Vrančić te ih objavio u djelu Machinae novae (1615. ili 1616). Iako je proizvodnja imala tek elemente obrtničke i manufakturne djelatnosti, sredinom XVIII. st. u Istri se proizvodilo oko 1100 t ulja, a potkraj XIX. st. u Dalmaciji oko 4500 t.







U kontinentalnome dijelu Hrvatske, u kojem masline ne uspijevaju, odavna se za prehrambene namjene rabila svinjska mast, a posljednjih nekoliko stoljeća i bučino ulje kućne izradbe. Za tu je namjenu najčešće služila buča golica (vrsta buče s tankom prozirnom sjemenom ljuskom). Koštice buče su se nakon čišćenja sušile (pržile) na peći, ručno mljele u stupama te kuhale u vodi kako bi na površinu isplivalo ulje. Tijekom vremena taj je postupak zamijenilo mljevenje u mlinovima i hladno prešanje. Suncokret se kao ukrasna cvjetnica počeo saditi početkom XX. st., a za proizvodnju ulja tek 1930-ih.

Industrijska proizvodnja ulja započela je početkom XX. st., kada su otvorene prve moderne uljare. Povećavao se i broj dobro opremljenih maslinarskih zadruga, među kojima je najveća bila u Murteru osnovana 1911., a raspolagala je četirima velikim mlinovima i šest hidrauličnih preša pogonjenih motorom. U Zagrebu je 1916. osnovana Prva tvornica ulja (danas → Zvijezda plus). Isprva je proizvodila bučino ulje, potom repičino i laneno, a naposljetku i suncokretovo ulje. Danas poduzeće proizvodi suncokretovo, maslinovo, bučino i biljno ulje, uljne mješavine Mediteran i Omegol te margarin, majonezu, umake na bazi majoneze i kokosovu mast. U Koprivnici je 1917. osnovana Industrija ulja d. d. koja je u suvremenim pogonima proizvodila ulje iz bučinih sjemenki i rafinirala ulje drugih uljara (čak i maslinovo) te je bila jedna od najvećih takvih tvornica u zemlji. Njezine je tvorničke pogone u današnjoj Ulici Ante Starčevića nakon II. svj. rata preuzelo novoosnovano poduzeće → Podravka. Od 1942. suncokretovo i repičino ulje u Hrvatskoj proizvodi i Tvornica ulja Čepin, isprva u vlasništvu Ferdinanda Speisera.



















U Hrvatskoj se danas najviše proizvode suncokretovo, repičino, maslinovo i bučino ulje te svinjska mast. Godine 2019. proizvedeno je 106 555 t suncokreta te 103 900 t uljane repice. Najveći domaći prerađivač tih sirovina je Tvornica ulja Čepin s kapacitetima preradbe oko 150 000 t, te proizvodnje 30 000 t rafiniranih ulja na godinu. Maslinovo se ulje danas prerađuje u približno 160 malih uljara. Potrošnja maslinova ulja u Hrvatskoj je mala – svega 1,5 l po članu kućanstva (Grčka 20 l, a Španjolska 11 l). Vlastitom proizvodnjom Hrvatska pokriva oko polovice potreba (2019. proizvedeno je približno 4000 t maslinova ulja), a ostalo uvozi. Danas u Hrvatskoj ima više desetaka malih uljara za proizvodnju bučinog ulja, uglavnom na području Međimurja i Slavonije, koje proizvode približno 600 t ulja na godinu.

Tehnologija preradbe sirovina biljnoga podrijetla u ulje izučava se na preddiplomskom studiju → Prehrambeno-tehnološkoga fakulteta Osijek, tehnologija ulja i masti na preddiplomskome studiju Prehrambene tehnologije na → Veleučilištu u Požegi, a kemija i tehnologija ulja i masti na preddiplomskome studiju → Prehrambeno-biotehnološkoga fakulteta u Zagrebu.