Miščević, Ljubomir (Zagreb, 21. IX. 1954), arhitekt, jedan od pionira održive gradnje u nas.

Diplomirao je 1979. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je od iste godine zaposlen u Zavodu za arhitekturu, te sudjeluje u nastavi Katedre za arhitektonsko projektiranje. Od 1991. predaje kolegij Energetska i ekološka arhitektura, a potom i Arhitektonsko projektiranje, Održiva arhitektura i dr.; od 2010. redoviti je profesor. Voditelj je Međunarodne ljetne škole (od 2000) i Studijskoga centra (od 2007) u Motovunu. Područje je njegova istraživačkog interesa stambena, energetski učinkovita, ekološka i visokotehnološka arhitektura. Iz tog je područja sudjelovao na međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (od 1985., voditelj → G. Knežević, supervizor → V. Bazjanac). Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te više arhitektonskih realizacija temeljenih na načelima održive i zelene arhitekture: pasivne obiteljske kuće P2 u Mariji Bistrici (1985), V1 u Koprivnici (1986), P3 u Zagrebu (1992), T2 u Bjelovaru (2004), T3 u Zagrebu (2005), ČV1 u Kupinečkom Kraljevcu (2007), J2 na Koločepu (2007), L3 u Čazmi (2014), M6 u Stupniku (2016), prve višestambene zgrade novog ECO-Sandwich sustava u Koprivnici (2016), hotela Stella u Zagrebu (2017) i dr. Bavio se i dizajnom, oblikovanjem interijera, postavom izložbi i scenografijama, a među visokoocijenjenim arhitektonskim natječajnim radovima ističu se oni u suradnji s → Radovanom Miščevićem (središta Bihaća 1982., Vukovara 1984. i Rapca 1986). Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba (2001–05), Osnivač i prvi predsjednik Odbora za energetski učinkovitu i održivu arhitekturu i Odbora za pristupačnost u arhitekturi Hrvatske komore arhitekata (2010–12).