Objavljeno:
Ažurirano: 17. travnja 2019

vojna brodogradnja, djelatnost razvoja, projektiranja, gradnje, popravljanja i održavanja ratnih i drugih brodova vojne namjene. Osim projektnih ureda i brodogradilišta, često uključuje znanstvene i druge razvojne institucije.

Brodograđevni kapaciteti za gradnju ratnih plovila postoje od najranije povijesti, a s obzirom na svoju važnost, uglavnom ih je podupirala državna vlast ili su bili pod njezinom izravnom upravom. Po tehnološkoj organizacijskoj strukturi nisu se znatno razlikovali od civilnih, uz dodatne mjere osiguranja i zaštite podataka koji su se smatrali vojnom tajnom. Razvoj vojne brodogradnje u svijetu i u Hrvatskoj prati razvoj sveukupne brodogradnje, a nerijetko i potiče prihvaćanje novih tehnologija koje poslije nalaze svoju primjenu i u civilnoj brodogradnji. (→ brodogradnja; ratna mornarica)

Bojni brodovi u pulskoj luci, oko 1918., NH 95007, Naval History and Heritage Command

Razdoblje do kraja I. svj. rata

Iako su se vrsni ratni brodovi na području današnje Hrvatske gradili od davnina, osamostaljenje vojne brodogradnje kao zasebne djelatnosti, koja je naposljetku dovela do današnjih brodograđevnih giganata, potječe iz doba Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske Monarhije. Pokušaji osnivanja austrijske ratne mornarice, te njenih središta za gradnju i održavanje brodova sežu u početak XVIII. st.

Početci vojne brodogradnje u Kraljevici

Car Karlo VI. Habsburški izdao je 1729. reskript o gradnji luke, arsenala i brodogradilišta u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica); gradnja je započela iste godine, ali je zbog općih prilika obustavljena 1733. Za Marije Terezije obnovljena je ideja o uređenju arsenala u Kraljevici, koju je carica 1764. proglasila austrijskom ratnom lukom. Sljedeće je godine u Kraljevici počela gradnja fregata Aurora i Stella Mattutina, koje su završene 1767. Brodovi su ubrzo prodani, a do kraja XVIII. st. ondje je brodograđevna djelatnost zamrla. Prelaskom Venecije, zajedno s mornaricom, brodogradilištima i arsenalom u austrijske ruke 1797., Austrija je postala pomorska sila, a Venecija njezino glavno vojnopomorsko središte.

Vojna brodograđevna aktivnost na hrvatskoj obali Jadrana ponovno se intenzivirala 1835., kada su u Kraljevici braća → Pritchard uzela brodogradilište u koncesiju te 1836. izgradila ratni brod Maria Anna, prvi parobrod austrijske ratne mornarice.

Parobrod Maria Anna, izgrađen u brodogradilištu u Kraljevici 1835., rad Danijela Frke, 2009., Zbirka Brodogradilišta Kraljevica

Pomorski arsenal u Puli

Nakon talijanske pobune i privremenoga gubitka Venecije 1848., austrijske su vlasti odlučile za sjedište ratne mornarice osnovati novu pomorsku bazu na istočnoj jadranskoj obali, za što je odabrana Pula, tada malo ribarsko naselje s približno 1000 stanovnika. Godine 1856. izgrađen je Pomorski arsenal (K. u. k. Kriegs Marine See Arsenal – Carski i kraljevski pomorski arsenal; → Uljanik) s dokom za gradnju i opremanje brodova, a luka je zaštićena velikim lukobranom. Prva gradnja bio je linijski brod Kaiser, pogonjen jedrima i parnim strojem, porinut 1858. Od početka 1860-ih, kada je Arsenal opremljen, radnici osposobljeni, a gradnja brodova uhodana, do kraja I. svj. rata u Puli je za potrebe austrougarske mornarice izgrađeno više od 80 različitih modernih, pa i vrlo velikih ratnih brodova torpiljarki, topovnjača, korveta, fregata, oklopnjača, krstarica, ratnih bojnih brodova (preddrednot), podmornica, transportnih i specijalnih brodova, npr. obalni bojni brod Monarch, barbetna oklopnjača Kronprinz Erzherzog Rudolf, oklopni krstaš Sankt Georg, krstarice Zenta, Aspern i Szigetvar te Admiral Spaun, minonosac Camäleon, podmornice tipa UBII. U tom je razdoblju brodogradilište znatno razvijeno, a Pula je postala glavno pomorsko središte ratne mornarice, s gotovo 60 000 stanovnika.

Pomorski arsenal u Puli (K. u. k. Kriegsmarine See Arsenal; danas Uljanik)

Porinuće oklopnoga krstaša Sankt Georg u pulskom Pomorskom arsenalu (K. u. k. Kriegsmarine See Arsenal; danas Uljanik), 1903., NH 87393, Naval History and Heritage Command

Osim ratne luke i brodogradilišta, od 1885. u Puli je djelovao i Mornaričko-tehnički odbor (K. u. k. Marine-technisches Komitee – Carski i kraljevski mornaričko-tehnički odbor) kao znanstveno-tehnička ustanova Mornaričkoga odsjeka pri ministarstvu rata u Beču za pitanja brodogradnje, strojarstva, tehnologije, elektrotehnike, hidrografije, navigacije i topništva. Ta je ustanova pružala stručnu potporu izgradnji ratne flote, a bila je oslonjena na znanstvenu i stručnu → Mornaričku knjižnicu i → Hidrografski zavod, koji su djelovali u Puli od 1866., odn. 1869., te → Mornaričku akademiju, premještenu iz Trsta u Rijeku 1857. Među pedesetak inženjera strojarstva, brodogradnje i elektrotehnike, u pulskom su Mornaričko-tehničkom odboru djelovala i dva najvažnija projektanta austrougarskih ratnih brodova → Siegfried Popper i → Franz Pitzinger.

Riječka vojna brodogradnja u austrougarsko doba

Na riječkom je području 1854. počela djelovati ljevaonica Fonderia Metalli, koja je dolaskom → Roberta Whiteheada 1856. počela proizvoditi parne strojeve, pa je tvornica promijenila naziv u Riječki tehnički zavod (Stabilimento tecnico fiumano; → Torpedo). Parni strojevi te tvornice ugrađivali su se i u parobrode austrijske mornarice sve do stečaja 1875., kada je Whitehead otkupio tvornicu i okrenuo se proizvodnji torpeda, koji je 1866. razvio na osnovi zamisli → Ivana Blaža Lupisa. Već 1867. u Rijeci je na topovnjaču Gemse ugrađena torpedna lansirna rampa te je tako nastao prvi torpedni čamac na svijetu. Uoči I. svj. rata u Whiteheadovim je pogonima izgrađeno i nekoliko podmornica.

Tvornička hala tvornice torpeda, Arhiv WASS, Livorno

Godine 1896. u Rijeci je osnovano brodogradilište inženjera Josipa Lazarusa (→ Brodogradilište Viktor Lenac), koji je istodobno ponovno pokrenuo i pogon u Kraljevici, gdje je 1902. za ratnu mornaricu izgrađen manji teretni parobrod (tender), prvi čelični brod na sjevernoj obali Jadrana, a do 1905. izgrađeno je još osam takvih brodova.

Godine 1905. budimpeštanski poduzetnici Danubius, Schönichen i Hartman preuzeli su pogone riječkoga brodogradilišta Howaldts Werke, te započeli modernizaciju brodogradilišta pod nazivom Udruženo brodogradilište i tvornica strojeva Danubius-Schönichen-Hartman (od 1911. Ganz-Danubius; → 3. maj). Već 1906. počela je gradnja deset torpiljarki i šest razarača za austrougarsku ratnu mornaricu, a do I. svj. rata, kada je zapošljavalo 2900 radnika, brodogradilište se stalno širilo, preuzimajući i pogone u Kraljevici (1908). Do kraja I. svj. rata brodogradilište je izgradilo niz ratnih brodova, među kojima se, uz mnogobrojne torpiljarke i razarače, napose ističu lake krstarice Helgoland i Novara, više podmornica te bojni brod Szent István, najveći brod austrougarske mornarice te najveći ratni brod izgrađen na istočnoj obali Jadrana. U tom razdoblju riječko brodogradilište gradilo je brodove na osnovi nacrta razrađenih u vlastitu razvojnom i planskom birou, u kojem je za I. svj. rata radio i bio njegov voditelj → Leopold Sorta. U projektiranju ratnih brodova i podmornica u to se doba istaknuo i → Đuro Stipetić, direktor brodogradilišta u Monfalconeu od 1914.

Brodogradilište Danubius-Schönichen-Hartmann (danas 3. maj), oko 1908.

Torpiljarke klase Kaiman, izgrađene u Udruženom brodogradilištu i tvornici strojeva d. d. Danubius-Schönichen-Hartmann (danas 3. maj), 1906–12

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova

Nakon I. svj. rata, brodogradilišta u Puli i Rijeci pripala su pod talijansku vlast, a ono u Kraljevici pod vlast Kraljevine SHS. Proizvodnja u nekadašnjem Pomorskom arsenalu u Puli u međuratnome je razdoblju stagnirala i nisu se gradili ratni brodovi, dok je riječko brodogradilište Ganz-Danubius od 1920. poslovalo pod nazivom Kvarnerska brodogradilišta (Cantieri navali del Quarnaro). Među ostalim, ondje su za talijansku ratnu mornaricu 1923. izgrađena dva razarača klase Nazario Sauro, 1927–31. četiri razarača klase Navigatori, do 1932. dva razarača klase Folgore, 1933. izgrađene su podmornice Topazio i Rubino, serije Sirena, 1934–38. osam torpiljarki klase Spica, a tijekom II. svj. rata započeta je gradnja pet torpiljarki klase Ariete.

Podmornica Topazio klase Sirena, Kvarnerska brodogradilišta (Cantieri navali del Quarnero; danas 3. maj) u Rijeci, 1933.

Novoosnovana ratna mornarica Kraljevine SHS, odn. Jugoslavije, isprva se oslanjala na manji broj ratnih brodova preuzetih nakon I. svj. rata, te na nekoliko brodova nabavljenih u inozemstvu. Mornarica je znatnije ojačana tek 1930-ih, kada su nabavljene dvije podmornice klase Osvetnik francuskoga brodogradilišta Ateliers et Chanties de la Loire iz Nantesa, koje je isporučilo i razarač Beograd.

Nešto prije Francuzi su, ulažući kapital i znanje, odlučili ojačati jugoslavensku ratnu brodogradnju kojoj je povremeno služilo tek kraljevičko brodogradilište, te su 1931. inicirali osnivanje zajedničkoga Jugoslavenskoga društva za izradu i popravak brodova; društvo je te godine kupilo dva manja postojeća brodogradilišta u Splitu, počelo podizati nove pogone, a 1932. promijenilo je naziv u Brodogradilište Split A. D. ( → Brodosplit). Godine 1933. to brodogradilište isporučilo je manju barkasu, prvi brod naručen za jugoslavensku Kraljevsku ratnu mornaricu, potom deset ophodnih čamaca i dva ophodna broda za Ministarstvo financija, te naposljetku i suvremene razarače Ljubljana i Zagreb (1938) klase Beograd. Godine 1939. započela je izgradnja razarača Split, koja je zbog početka rata prekinuta, a dovršena je u riječkom 3. maju 1958. U projektiranju i nadzoru gradnje sudjelovao je i → Adam Armanda.

Razarač RE-11 Split, duljine 120 m, gradnja započeta u Jadranskim brodogradilištima A. D. (danas Brodosplit) 1938., a dovršena u riječkom brodogradilištu 3. maj 1958.

Kraljevičko brodogradilište u međuratnom je razdoblju prve brodove za ratnu mornaricu Kraljevine Jugoslavije isporučilo 1931. Bili su to mali minopolagači naručeni još za austrougarsku mornaricu, a dovršeni kao klasa Marjan. Stručnjaci kraljevičkoga brodogradilišta, koje je od 1930. radilo u partnerstvu s britanskim brodogradilištem Yarrow, sudjelovali su u gradnji i opremanju razarača Zagreb i Ljubljana, izgrađenih u Splitu.

Razdoblje nakon II. svj. rata

Tijekom II. svj. rata za nejaku ratnu mornaricu NDH brodovi se nisu gradili u domaćim brodogradilištima. Istodobno je niz manjih brodogradilišta na područjima pod kontrolom NOVJ naoružavalo partizanske, najčešće ribarske i druge priobalne brodice; početkom 1944. viška brodogradilišta šire opseg djelovanja pa se ondje popravljaju i saveznički brodovi. Organizator ratne mornarice NOVJ i svih njezinih službi, kao i njezin prvi zapovjednik bio je → Josip Černy, dok je načelnik Inženjersko-tehničkoga odjeljenja na Visu bio A. Armanda.

Prvo poslijeratno razdoblje

Ratna mornarica NOVJ dočekala je kraj rata s malim brojem namjenski građenih ratnih brodova, te ju je, s obzirom na tadašnje turbulentne političke prilike, trebalo ojačati u najkraćem roku. Završetkom rata, na raspolaganju Jugoslavenskoj ratnoj mornarici bili su ratni brodovi bivše Kraljevine Jugoslavije koji su se zatekli u inozemstvu, brodovi dobiveni od saveznika, brodovi iz ratnih reparacija, kao i ratni brodovi potopljeni u našim lukama i akvatoriju. Kako bi se osposobili za službu, svi su ti brodovi trebali generalni remont, a neke je najprije trebalo izvaditi iz mora. S tim je ciljem prvi flotni program obnove i razvoja ratne mornarice (Drvar 1) obuhvaćao obnovu porušenih brodogradilišta, osposobljavanje radnika i školovanje stručnoga kadra te organiziranje brodograđevne djelatnosti.

Rekonstrukcija školskoga broda Galeb u pulskom brodogradilištu Uljanik, 1948.

Podmornica P-901 Mališan, izgrađena u milanskom brodogradilištu Caproni 1943., obnovljena u pulskom brodogradilištu Uljanik 1953., Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb

Kako bi se brzo pokrenula brodograđevna djelatnost najviših dosega, u duhu planskoga gospodarstva osnovana je 1947. u sklopu Ministarstva obrane FNRJ → Centralna uprava brodogradnje u Beogradu. Pod njezinom ingerencijom djelovali su Centralni biro za projektiranje (→ Brodoprojekt) osnovan u Rijeci 1948. te Brodarski naučni institut osnovan u Zagrebu 1948., spojen s Mornaričko-tehničkim institutom iz Splita 1967. u → Brodarski institut. Ta su središta sudjelovala u razvoju i projektiranju svih većih ratnih brodova za JRM. Pomoćnik načelnika Uprave, te osnivač Instituta bio je → Stanko Šilović.

Program popravka zatečenih i potopljenih brodova, te izgradnje manje zahtjevnih jedinica i jedinica prema već postojećim projektima provodio se u brodogradilištima u Puli, Rijeci, Kraljevici, Malome Lošinju, Splitu, Trogiru, Korčuli i dr. Za održavanje ratnih brodova ustrojen je Mornaričko tehnički remontni zavod Velimir Škorpik u Šibeniku (→ NCP − Remontno brodogradilište Šibenik), a za održavanje brodskih elektroničkih sustava i naoružanja Elektronski centar Jugoslavenske ratne mornarice u Divuljama kraj Trogira (→ Pomorski centar za elektroniku). Vađenje potonulih brodova i čišćenje plovnih putova obavljao je splitski → Brodospas, osnovan 1947.

Među brodograđevnim uspjesima u razdoblju nakon II. svj. rata u brodogradilištu Uljanik ističu se: rekonstrukcija školskoga broda Galeb, obnova podmornica Sava i Mališan, a poslije i gradnja podmornicâ Sutjeska (1960) i Neretva (1961), prema zatečenoj talijanskoj projektnoj dokumentaciji; u ostvarenju toga projekta sudjelovali su → Tihoraj Jelušić i → Žarko Alujević koji su vodili razradbu tehničke dokumentacije u Rijeci, odn. Splitu i Zagrebu, dok je → Branko Ryšlavy vodio gradnju u Puli. U riječkom 3. maju dovršeni su razarači Učka i Split, naručeni za ratnu mornaricu Italije, odn. Kraljevine Jugoslavije, a izgrađena je i serija od tridesetak desantnih tenkonosaca minopolagača prema modelu njemačkih brodova koji su se u tom brodogradilištu gradili tijekom II. svj. rata. Snažna izgradnja drvenih minolovaca započela je u brodogradilištima Jozo Lozovina – Mosor (→ Brodotrogir) u Trogiru i Ivan Cetinić u Korčuli (danas brodogradilište Leda), Brodogradilištu Punat na Krku i Brodogradilištu Lošinj u Malome Lošinju (→ Lošinjska plovidba – Brodogradilište), a torpednih čamaca prema američkoj dokumentaciji u brodogradilištima u Korčuli i Trogiru; ukupno je izgrađeno više od stotinu takvih drvenih brodova. U tadašnjem Titovu brodogradilištu u Kraljevici izgrađena je serija malih desantno-jurišnih čamaca, te je započeta gradnja niza serija ophodnih brodova prema domaćoj projektnoj dokumentaciji.

Razarač RE-54 Učka klase Ariete, duljine 84 m, izgrađen, te nakon II. svj. rata popravljen i dovršen u riječkom brodogradilištu 3. maj

Ophodni brod PBR-516 klase ČO1, izgrađen u Titovu brodogradilištu u Kraljevici, oko 1950.

Razdoblje uspjeha domaće vojne brodogradnje

U 1960-ima domaća su brodogradilišta tehnološki i kadrovski dosegnula zadovoljavajuću razinu, te je razvijena stručna i znanstvena infrastruktura u projektnim uredima, institutima i visokim školama. Stoga je novim flotnim programom predviđen razvoj JRM-a temeljen na novim, suvremenim brodovima izgrađenima u domaćim brodogradilištima na osnovi vlastita razvoja i projekata. Osobitost tih brodova bila je ugradnja komponenti i naoružanja iz SSSR-a i sa Zapada.

U razdoblju 1968−70. u novoosnovanome Brodogradilištu specijalnih objekata (→ Brodosplit) u Splitu izrađena je serija dizelsko-električnih podmornica Heroj, Junak i Uskok prema projektima razvijenima u Brodarskom institutu i Brodoprojektu, a uz suradnju pedesetak domaćih poduzeća i instituta. Slijedila su dva tipa diverzantskih ronilica, kojih su do 1984. izgrađene 32 jedinice, još naprednije podmornice Sava i Drava (1978−80), te šest manjih diverzantskih podmornica klase Una (1983−86). Time se Hrvatska svrstala među rijetke zemlje svijeta koje su bile sposobne za samostalno projektiranje i izgradnju suvremenih podmornica, što je ujedno jedan od najvećih uspjeha hrvatske brodogradnje.

Podmornica P-832 Drava tipa B-72, izgrađena u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata, 1980.

Podmornica klase Una u gradnji, splitsko Brodogradilište specijalnih objekata, oko 1985.

Podmornica P-916 Vardar klase Una, porinuće u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata, 1989.

U istom je razdoblju Titovo brodogradilište u Kraljevici preuzelo gradnju suvremenih ratnih površinskih brodova. Od 1968. do 1971. izgrađeno je deset torpednih čamaca prema dokumentaciji sovjetske klase Shershen, dok je prema projektima Brodarskoga instituta i Brodoprojekta izgrađeno šest raketnih topovnjača klase Rade Končar (1974−79), 11 ophodnih brodova klase Mirna (1979−85) te raketne fregate Kotor i Pula (1986−88).

Raketna topovnjača klase Rade Končar, izgrađena u Titovu brodogradilištu (danas Brodogradilište Kraljevica), 1976–79.

U brodogradilištu Greben u Veloj Luci izgrađene su 1975−85. tri serije desantno-jurišnih brodova iz staklom ojačane plastike, a u splitskom su brodogradilištu 1980–81. izgrađene školske fregate za iračku i indonezijsku ratnu mornaricu.

Razdoblje od osamostaljenja Hrvatske

Ubrzo nakon osamostaljenja, Hrvatska se 1991. bez oružja, ratnih sredstava te ustrojenih vojnih snaga morala obraniti od žestokih napada JNA i srpskih snaga. U rujnu te godine ustrojena je Hrvatska ratna mornarica, u sastav koje je uvedeno desetak zaplijenjenih brodova JNA koji su se nalazili na remontu. Hrvatska ratna brodogradnja 1990-ih je uglavnom prihvaćala nastavak, odn. završetak projekata posljednje generacije brodova koji su se za JRM razvijali i projektirali potkraj 1980-ih.

U kraljevičkom je brodogradilištu 1992. dovršena izgradnja prve raketne topovnjače klase Petar Krešimir IV., a 2001. izgrađen je i drugi takav brod. U splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata 1993−95. dovršena su dva velika desantna broda minopolagača klase Cetina, te je modernizirana diverzantska podmornica Velebit.

Raketna topovnjača Kralj Petar Krešimir IV., izgrađena u Brodogradilištu Kraljevica 1992., MORH

Raketna topovnjača Kralj Dmitar Zvonimir, izgrađena u Brodogradilištu Kraljevica 2001., MORH

Desantni brod minopolagač DBM-81-Cetina, izgrađen za HRM u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata, 1993.

Diverzantska podmornica P-01-Velebit klase Una modernizirana u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata, 1996., danas u sastavu HRM-a

Godine 1993. pokrenut je projekt projektiranja i izgradnje suvremenoga minolovca Korčula, koji je u suradnji Brodarskog instituta i velolučkog Brodogradilišta Montmontaža – Greben dovršen 2006.

Minolovac LM-51 Korčula, izgrađen u Brodogradilištu Montmontaža – Greben 2006.

Nakon gašenja Brodogradilišta Kraljevica 2014., kapacitetima za gradnju ratnih brodova danas raspolažu Brodosplit grupa, Brodogradilište Montmontaža – Greben i → Tehnomont-Brodogradilište pula. Potonja dva poduzeća uglavnom grade manje ophodne brodove za policijske namjene, dijelom i za izvoz, dok veće brodove isporučuje zagrebačko poduzeće Adria-Mar Brodogradnja, koje je 2003−13. u hrvatskim brodogradilištima prema vlastitu projektu izgradilo šest ophodnih brodova za libijsku ratnu mornaricu. Šibensko brodogradilište NCP danas pruža usluge za remont složenijih plovnih jedinica HRM-a.

MORH je 2014. prema projektu Brodarskoga instituta u brodogradilištu Brodosplit naručio gradnju pet većih obalnih ophodnih brodova, od kojih je prvi porinut 2017.

Prototip obalnog ophodnog broda Novogradnja 540, izgrađen za Obalnu stražu RH u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata, 2017.

Iako su današnji kapaciteti za gradnju i razvoj suvremenih ratnih brodova u Hrvatskoj znatno smanjeni u odnosu na nekada, vojna brodogradnja svrstala je Hrvatsku u red brodograđevno najrazvijenijih zemalja svijeta.

Znanost

Ratna se brodogradnja danas temelji na tijesnoj suradnji sa znanstvenim i visokoškolskim institucijama. U Hrvatskoj su ulogu znanstvene logistike ratne brodogradnje preuzeli Brodarski institut, Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, razvojni instituti velikih poduzeća i dr. Objavi rezultata znanstvenih istraživanja iz područja vojne brodogradnje od 1950. pridonosi časopis → Brodogradnja, kao i simpozij Teorija i praksa brodogradnje (In memoriam prof. Leopold Sorta), koji se od 1974. u Hrvatskoj održava bijenalno. Od 1980-ih, na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje predaje se kolegij Ratni brodovi, koji su držali Vukašin Kristić, B. Ryšlavy, Davorin Kajić, → Mladen Šuljić, Željko Đuračić, Ivan Mušterić, Nikša Gazzari i dr.


Ostali podatci
Što pročitati?

Brodarski institut 1948−1978. Zagreb, 1978.

I. Karaman: Kraljevica – ratna luka i arsenal habsburške monarhije u osamnaestom stoljeću. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 11(1978), str. 147–181.

K. Žiha: Mrtva mora. Tehnička i industrijska međudjelovanja kontinentalne srednje Europe i Mediterana. Zagreb – Budimpešta, 2002.

D. Petković: Ratna mornarica Austro-Ugarske Monarhije. Pula, 2004.

B. Dobrić: Carsko-kraljevska ratna mornarica u Puli. U: Pula. Tri tisućljeća mita i stvarnosti. Pula, 2005., str. 193−221.

P. Trinaestić: 3. maj. Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci. Rijeka, 2005.

I. Žic: Kraljevica: 1. dio i 2. dio. Sušačka revija, 17(2009) 68, str. 109–119; 18(2010) 69, str. 123–132.

Z. Freivogel: Gradnja brodova i “opsežni popravci” za Carsku i kraljevsku ratnu mornaricu u Arsenalu u Puli. U: Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli (zbornik radova). Pula, 2010., str. 39−56.

Z. Freivogel: Tátra, Huszár & Co. – Gradnja razarača i torpiljarki u riječkim brodogradilištima. U: IV. međunarodna konferencija o industrijskoj baštini (zbornik radova), Rijeka, 2012., str. 105−126.

A. Korbar: Brodarski institut – 65 godina. Brodogradnja, 64(2013) 2, str. 1–13.

W. Donko: Pola/Pula. Ein historischer Reiseführer durch den ehemaligen Hauptkriegshafen von Österreich-Ungarn in Istrien (Kroatien). Berlin, 2015., str. 202–224.

Iz arhive LZMK-a

S. Ercegović: BRODOGRADNJA. Tehnička enciklopedija, sv. 2., 1966., str. 423–428.

BRODOGRADILIŠTE. Pomorska enciklopedija, sv. 1., 1972., str. 534–558.

BRODOGRADNJA. Pomorska enciklopedija, sv. 1., 1972., str. 558–590.

vojna brodogradnja
Podmornica P-821 Heroj tipa B-71, porinuće u splitskom Brodogradilištu specijalnih objekata, 1968.

Djelatnost razvoja, projektiranja, gradnje, popravljanja i održavanja ratnih i drugih brodova vojne namjene.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje
Uže područje