Ostrogović, Kazimir (Sveti Vid kraj Malinske, 7. IV. 1907 — Zagreb, 15. VI. 1965), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture.

Diplomirao je 1934. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Za studija je iskustva stjecao kod → Stanka Kliske i → Slavka Löwyja, a 1937–43. radio je kao samostalni arhitekt na Sušaku. Priključio se partizanima 1943; nakon završetka rata, 1945–46. radio je u Ministarstvu građevina u Beogradu, a 1947. postao je voditeljem Odjela opće arhitekture u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu. Godine 1951. osnovao je arhitektonski biro Ostrogović (nakon njegove smrti nastavio ga je voditi → Vjenceslav Richter pod nazivom Centar 51).

Rane samostalne projekte, uglavnom obiteljske kuće i kuće za odmor, ostvario je u Kvarnerskom primorju prije II. svj. rata. Prva mu je takva realizacija kuća Koch u Malinskoj (1935). Na srodnim kućama Majnarić u Crikvenici (1936) i Maračić u Malinskoj (1938) modernističke elemente prozorima posve rastvorenog pročelja i skošenoga jednostrešnoga krova koji se nastavlja preko gabarita građevine pomirio je s elementima tradicionalne gradnje, zidovima od kamene rustike. Minimalističkim oblicima ističu se kuće Einwalter u Malinskoj (1938) i Prosen na Sušaku (1938–39), a najbliži morfologiji primorske kuće je ljetnikovac Mohović u predjelu Žurkovo u Kostreni (1939–40). Istodobno je vodio gradnju hotela Malin u Malinskoj (1937., projekt S. Löwy), radio projekt Pomorske stanice Jadranske plovidbe (1937–39), te podigao peterokatnu stambenu zgradu Kauzlarić, s natkrivenim krovnim terasama i ugaonim prozorima (1939), oboje na Sušaku.

Nakon II. svj. rata, sudjelovao je u natječajima 1947. za urbanistički plan Novoga Beograda, zgradu Predsjedništva vlade FNRJ (oba s M. Marasovićem), hotel za goste saveznih ustanova i radnike ministarstava (s M. Kauzlarićem i L. Horvatom) te 1948. za monumentalnu zgradu opere (I. nagrada), sve u Beogradu. U sklopu poslijeratne izgradnje, osim stambenih zgrada za Vojnu poštu u Dugom Selu (1948), Osijeku (1952), Puli (1954., 1956), Rijeci (1956), Umagu (1956) i dr., projektirao je niz objekata društvene namjene poput ljetnoga kina na Tuškancu u Zagrebu (1951., s B. Ostrogović i D. Perak), hotelskoga paviljona na Plitvičkim jezerima (1952., s B. Ostrogović), Doma kulture u Umagu (1953), kompleksa Instituta Ruđer Bošković (1954) i u sklopu njega Instituta za fiziku u Zagrebu (1964), TV tornja na Avali (1959), Gradske vijećnice u Pančevu (1960), i dr.

Vraćajući se temi svojega ranog opusa, obiteljskom kućom u Weberovoj ulici u Zagrebu (1955) najavio je novi zamah oblikovanja pojedinačnih kuća, koji je neposredno poslije rata bio potisnut duhom kolektivizma. U suradnji s urbanistima → Zdenkom Kolacijem i → Zdenkom Silom izradio je 1955. ključni projekt (djelomično realiziran) urbanističko-arhitektonske regulacije prostora južno od željezničke pruge s novim administrativnim središtem Zagreba, nastavljajući zelenu zonu Zrinjevca prema Trnju, uz organizaciju arhitekture i hortikulture prema načelima CIAM-a. Jedina izvedena građevina trodijelnoga kompleksa upravnoga središta, zgrada Narodnoga odbora grada Zagreba na Radićevu trgu (1956–60; danas zgrada Gradske uprave), ujedno predstavlja i vrhunac njegova opusa. Nadahnut Le Corbusierovim načelima arhitekture, »lebdeći« longitudinalni volumen podignut je na kanelirane stupove, otvorenoga prizemlja s parkom (autorice hortikulturnoga rješenja S. Seissel i A. Rotkvić), pročelja raščlanjenih neprekinutim vodoravnim nizovima prozora, s pješačkim ulaznim mostom na istočnom i kamenim brisolejima na zapadnom pročelju te krovnom natkrivenom terasom. Od planiranoga je projekta realizirao još okolne stambene zgrade Kooperativ na Miramarskoj cesti (1960) i zgradu Komunalne banke na Paromlinskoj cesti (1955–60., poslije Zagrebačka banka). Posljednje su mu izvedbe zgrada Riječke banke i štedionice na Jadranskom trgu u Rijeci (1959–65., danas Erste & Steiermärkische banka), te u Zagrebu Fakultet strojarstva i brodogradnje u Lučićevoj ulici 5 (1964) i Vila Zagorje na Pantovčaku (1963–65., s V. Richterom; danas službena rezidencija predsjednika RH).