Poljoprivredni institut Osijek, javna ustanova za znanstvena istraživanja iz znanstvenog područja biotehničkih znanosti.







Povijest

Njegovi začetci vezani su uz Gospodarsko pokušalište koje je 1878. u Osijeku osnovalo Slavonsko gospodarsko društvo. Iz njega se 1916. razvio Agrikulturno kemijski zavod, koji je potom 1922. preustrojen u Poljoprivrednu oglednu i kontrolnu stanicu pod državnom nadležnošću. Stanica je od Zavoda naslijedila kemijski laboratorij s glavnom zgradom i gospodarskim zgradama te pokušalište površine 1,62 ha. Ustrojbene jedinice Stanice u početku su bile Kemijski odsjek i Odsjek za kontrolu sjemena, a potom i Fitopatološki odsjek (osnovao ga je 1925. Željko Kovačević) i Agrobotanički zavod (osnovao ga je 1929. Mirko Korić). Grad Osijek dodijelio je Stanici 1931. još 14,57 ha zemljišta, što joj je omogućilo kvalitetniji znanstveni rad i izgradnju novih objekata. Početkom 1930-ih osnovan je i Farinološki laboratorij, koji je posjedovao Brabenderov farinograf za određivanje kvalitete brašna, tada jedini u Kraljevini Jugoslaviji. Potkraj 1930-ih Poljoprivredna ogledna i kontrolna stanica ukinuta je, a njezina oprema i zaposlenici preseljeni su u tek osnovanu kontrolnu oglednu stanicu u Novom Sadu. U Osijeku je nastavio raditi samo Agrobotanički zavod koji je uz pomoć akademika → Aloisa Tavčara nastavio rad na selekciji bilja.

Nakon II. svj. rata ustanova je povratila dio svoga nekadašnjeg djelokruga rada te je djelovala pod nazivima Reonska poljoprivredna stanica (1945–48), Savezna stanica za selekciju bilja (1948–49), Poljoprivredno naučno-istraživačka stanica (1949–55), Zavod za unapređenje poljoprivrede (1955–61) te od 1961. pod nazivom Poljoprivredni institut Osijek. S Poljoprivrednim (→ Fakultet agrobiotehničkih znanosti Osijek) i → Prehrambeno-tehnološkim fakultetom Osijek te Institutom za šećernu repu, Voćnim rasadnikom i Radnom zajednicom bio je 1976–93. u sastavu Biotehničkoga znanstveno-nastavnoga centra (BTZNC) Sveučilišta u Osijeku, s kojima je dijelio novoizgrađene prostore na Tenjskoj cesti. Poljoprivredni institut se 1993. izdvojio iz sastava Sveučilišta i nastavio raditi kao samostalan javni institut. Tijekom Domovinskoga rata stradalo je dosta poslovnih prostora te opreme. No, Institut je nastavio rad, a 2003. uselio se u novu zgradu u osječkoj Ulici Južno predgrađe.

Organizacija Instituta i znanstveni rad

Poljoprivredni institut Osijek danas stalno zapošljava 133 zaposlenika (od toga 34 doktora znanosti, jednoga magistra znanosti, 14 znanstvenih novaka te 24 djelatnika s visokom stručnom spremom), a tijekom poljoprivredne sezone (ožujak–studeni) i oko 100 sezonskih radnika. Znanstveno-istraživački, stručni i proizvodni rad organiziran je u osam znanstvenih odjela (Odjel za oplemenjivanje i genetiku strnih žitarica u sastavu kojega su Farinološki laboratorij i Laboratorij za analizu pivarskog ječma i slada; Odjel za oplemenjivanje i genetiku kukuruza; Odjel za oplemenjivanje i genetiku industrijskog bilja; Odjel za oplemenjivanje i genetiku krmnog bilja; Odjel za voćarstvo u sastavu kojega je Laboratorij za kulturu tkiva; Odjel za sjemenarstvo u sastavu kojega je Laboratorij za ispitivanje kakvoće sjemena; Odjel za poljoprivrednu tehniku i melioracije; Odjel – Agrokemijski laboratorij) i u Radnoj jedinici Sjemensko dobro (pokušalište).















Institutu je do 2016. priznato više od 500 kultivara i hibrida ratarskih kultura, koji se osim u Hrvatskoj siju i u Europi. Sudjeluje u mnogobrojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim i komercijalnim projektima. Svojim znanstvenim radom posebno su se istaknuli njegovi djelatnici Mirko Korić (autor sorte ozime pšenice U1 osječka šišulja i kukuruza Korićev brzak), Zvonimir Mađarić (radio na ozimoj pšenici: dubrava, slavonka, tena, osječka crvenka, osječka 20 i ozimom dvorednom ječmu satir) te → Julijo Martinčić i → Mile Čuljat. Od 1995. Institut zajedno s Fakultetom agrobiotehničkih znanosti Osijek izdaje časopis → Poljoprivreda.