ukrasno bilje, biljne vrste koje se uzgajaju zbog ukrasne vrijednosti cvijeta, lista, stabljike, ploda, kore i sl. Prema trajnosti i uzgojnom ciklusu zeljaste ukrasne vrste dijele se na jednogodišnje, dvogodišnje i višegodišnje, a drvenaste na penjačice, grmlje i drveće. Obično služe kao lončanice posađene u ukrasne posude, kao cvjetne vrste i zelenilo za rez, te u oblikovanju javnih i privatnih zelenih površina.







Ukrasno bilje potječe iz različitih klimatskih zona, a oplemenjivanjem je stvoren velik broj kultivara. Oplemenjivanje uključuje razmnožavanje, uzgoj i stavljanje na tržište cvjetnih vrsta i zelenila za rez, sjemenki i sadnica cvjetnih vrsta, uzgoj lukovica, rasadničku proizvodnju, kemijsku zaštitu biljaka, skladištenje te očuvanje svježine, primjenu i podizanje površina zelenila, mjere njege i održavanja. Proizvodnja, njega i održavanje obavlja se amaterski, hobistički ili profesionalno, a odvija se na otvorenome te u zaštićenim prostorima, na privatnim i javnim površinama.







Hrvatska ima povoljne klimatske uvjete, kvalitetnu vodu i tlo, transportni sustav za uzgoj ukrasnoga bilja, ali je uvozno orijentirana. Primjerice, tijekom 2018. u Hrvatsku je uvezeno 1797 t rezanoga cvijeća vrijednoga gotovo 10 milijuna eura (porast od 20% odnosu na 2017), najviše iz Nizozemske (1687 t), Slovenije (45 t) i Njemačke (32 t). Hrvatska proizvodnja rezanog cvijeća i ukrasnog bilja iznosi tek 0,5% ukupne proizvodnje EU-a. Proizvodnja ukrasnoga bilja u Hrvatskoj se dugo vremena odvijala za vlastite potrebe, a opsežna proizvodnja za daljnju prodaju započela je 1723. u vrtlariji Prandau-Mailath u Donjem Miholjcu. Prvi rasadnici za uzgoj ukrasnoga bilja u Dalmaciji izgrađeni su početkom XIX. st., a ukrasno bilje za potrebe grada Zagreba proizvodila je od 1893. Gradska vrtlarija. Tijekom 1930-ih otvorene su vrtlarije u Dubrovniku, Splitu, Rijeci i Sisku. Nakon II. svj. rata proizvodnja se odvijala uglavnom u državnim poduzećima i komunalnim poduzećima velikih gradova (Zagreb, Sisak, Karlovac, Rijeka, Split, Dubrovnik). Tijekom 1990-ih započinje i proizvodnja na privatnim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, a zadržana je i u nekim komunalnim poduzećima: Zrinjevac (Zagreb), Zelenilo (Karlovac), Parkovi (Varaždin). Neka od većih poduzeća proizvođača ukrasnoga bilja u Hrvatskoj danas su Pecina (Sveta Nedelja), Virag (Ludbreg), Pavetić (Varaždin), Valenta (Zagreb), i dr.

Visokoškolska znanstvena i nastavna djelatnost iz toga područja u Hrvatskoj započela je 1937. kada je na Gospodarsko-šumarskome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije; → Agronomski fakultet) osnovan Zavod za vrtlarstvo (od 1978. Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost Agronomskoga fakulteta). Osim na Agronomskom fakultetu i na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu, ukrasno bilje danas se izučava i na → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, na → Sveučilištu u Zadru (sv. 1.), → Veleučilištu Marko Marulić u Kninu, → Veleučilištu u Rijeci (sv. 1) i → Veleučilištu u Slavonskom Brodu, te na → Visokome gospodarskom učilištu u Križevcima. Istaknuti znanstvenici iz područja ukrasnoga bilja su Zdravko Arnold (1898–1943) i Elza Polak (1910–1995) koja je križanjem gladiola dobila tri nove sorte, među kojima kultivar Zagreb, Coreopsis verticilata koji se i danas rabi širom svijeta.