sportska arhitektura, građevine namijenjene sportu, tjelesnom vježbanju i rekreaciji. Mogu biti predviđene za samo jednu vrstu aktivnosti ili za više njih, s gledalištem ili bez njega, a kadšto više raznovrsnih građevina može biti okupljeno u jednu cjelinu (sportski ili rekreacijski centri). U osnovi se dijele na građevine s natkrivenim borilištem (sportske dvorane, dvoranska plivališta i klizališta, kuglane i sl.) i one s borilištem na otvorenome (stadion, hipodrom, autodrom i motodrom, velodrom, klizalište, skijaška skakaonica, bob-staza), a ponekad su to samo prateće građevine uz uređene površine na otvorenome (veslačka staza, teren za golf i skijaški tereni, morska, riječna ili jezerska kupališta).

Sportske dvorane natkrivene su građevine namijenjene održavanju natjecanja i priredbi, nastave tjelesnog odgoja, za rekreaciju i vježbanje. Najčešće su to višenamjenske dvorane, a nerijetko imaju i gledalište. U manjim se dvoranama gledalište obično nalazi samo s jedne strane borilišta i uvlačivo je (teleskopsko), dok je u većim dvoranama borilište okruženo velikim amfiteatralnim gledalištem. Ponekad se grade višeetažni sklopovi s nekoliko sportskih dvorana različitih veličina. Velike se dvorane mogu pregraditi pokretnim stijenama u dvije ili više manjih dvorana.

Stadioni su otvorene građevine s velikim borilištem i gledalištem koje je za velikih izvedbi najčešće amfiteatralno, a namijenjeni su održavanju sportskih natjecanja, igara, priredbi i skupova. Osnovni su dijelovi stadiona borilište (igralište, arena), gledalište (s prostorom za novinare i reportere), svlačionice, uređaji i oprema za vježbanje, društvene prostorije, prostorije za osoblje, servisi, instalacije, te prostori i uređaji za vanjski i unutarnji promet pješaka i vozila. Stadionski sklop uključuje i pomoćna borilišta, parkirališta, ambulantu, mjesta za prodaju karata i suvenira, restorane, kioske, itd.

Suvremene sportske građevine moraju osigurati udobnost korisnicima, natjecateljima i gledateljima, mogućnost višenamjenske uporabe i visoke razine medijskog prijenosa, bez obzira na vremenske prilike. Televizija je postupno prožela i komercijalizirala svijet sporta, pa danas svojim zahtjevima izravno utječe na koncepciju sportskih građevina. Ponašanje gledateljstva, osobito na nogometnim utakmicama, u posljednje doba utječe na donošenje sve strožih sigurnosnih propisa za projektiranje sportskih građevina.

Osobita se pozornost pri projektiranju i izvedbi suvremenih sportskih građevina pridaje podlozi borilišta na kojoj se odvijaju natjecanja i njegovoj opremi; orijentaciji te prirodnom i umjetnom osvjetljenju koje mora spriječiti blještavilo uz osiguravanje dovoljne osvijetljenosti; gledalištu koje položajem redova mora osigurati nesmetano praćenje zbivanja na borilištu, biti opremljeno dovoljnim brojem sanitarnih čvorova te prostora s prodajnom i ugostiteljskom ponudom; vanjskom i unutarnjem prometu gledatelja i vozila, koji mora biti takav da omogućuje brzo punjenje i pražnjenje gledališta, dovoljan broj parkirnih mjesta te pristup specijalnim vozilima; pomoćnim prostorijama za natjecatelje, suce, liječnike, novinare, upravu. Konstrukcija krovišta i krov kojima se natkrivaju dvorana ili tribine stadiona obično su vrlo velikog raspona, kadšto i pomični, pa iziskuju specifična i inovativna inženjerska rješenja, a nerijetko predstavljaju i oblikovnu osnovu građevine.

Sportske građevine od davnina predstavljaju važna središta tjelesne kulture i sporta, ali i društvenog života gradova. Njihovi uzori javljaju se u antičkoj Grčkoj (stadion, gimnazij, palestra) i Rimu (amfiteatar, terme). Propašću Rima sportska natjecanja nisu sasvim zamrla, ali se za tu namjenu nisu gradile trajne građevine sve do polovice XIX. st., kada se na visokim školama u Zapadnoj Europi počinju organizirati sportska vježbanja i natjecanja. Snažan poticaj razvoju sporta dala je organizacija prvih modernih Olimpijskih igara 1896., od kada se ubrzano razvija i sportska arhitektura u suvremenom smislu.

Sportska arhitektura u Hrvatskoj

Antičko doba

Razvoj sportske arhitekture u Hrvatskoj uvelike prati njezin razvoj u svijetu. Među najstarijima su i najbolje očuvanim građevinama one iz doba staroga Rima – amfiteatri u kojima su se priređivale borbe gladijatora, a svojim oblikom i monumentalnošću predstavljaju preteču današnjih stadiona, kao i terme kao središta rekreacije i brige o tjelesnom zdravlju (→ zdravstvena arhitektura).

Amfiteatar u Puli bio je veličinom šesti u Rimskom Carstvu. Njegova je gradnja potrajala I. st., a mogao je primiti oko 25 000 gledatelja. Eliptična je oblika vanjskih izmjera 132,5 m × 105,1 m, s borilištem veličine 67,9 m × 41,6 m. Gledalište je bilo oblika elipsoidnog lijevka koji su oblikovali koncentrični stepeničasto položeni redovi sjedala, a natkrivao se platnenim tendama ovješenima o jarbolne stupove (velarij). Amfiteatar je bio opremljen tunelima za ventilaciju, odvodima i kanalizacijom, prostranim vodospremnicima te prostorijama ukopanima u stijenu ispod borilišta. Osim u Puli, amfiteatre su imali i drugi rimski gradovi na području današnje Hrvatske (Epidaurum – Cavtat, Iadera – Zadar, Burnum kraj Knina), a među njima se ističe onaj u Saloni (Solinu). Izgrađen je u drugoj polovici II. st., bio je vanjskih izmjera 126 m × 102 m, a mogao je primiti 15 000 do 18 000 gledatelja.













Razvoj u XIX. st. i prvoj polovici XX. st.

Prva građevina namijenjena sportu u Zagrebu bila je streljana koju je Antun Pejačević zamislio na svom posjedu na Tuškancu. Nacrt te streljane na otvorenome izradio je 1801. natporučnik Stauff von Beaulieux, a gradnju je dovršilo Građansko streljačko društvo 1808. Zgrada Građanske streljane na Tuškancu, prva natkrivena sportska građevina u Zagrebu, izgrađena je 1838. Osim sportske, desetljećima je imala i važnu ulogu u društvenom i kulturnom životu grada. Dograđena je prema projektu → Janka Jambrišaka i → Milana Lenucija 1882–85. Od 1914. zgrada je dobivala druge namjene, te je naposljetku uređena u kino-dvoranu. Sjeverno od nekadašnjeg strelišta betoniran je 1930-ih sportski teren, na kojem su se još 1960-ih igrale utakmice košarkaškog kluba Lokomotive (danas Cibona).

Od sredine XIX. st. u škole hrvatskoga ozemlja počeo se uvoditi tjelesni odgoj. U Zagrebu je prvi nastavnik tjelovježbe 1859. bio Friedrich Miroslav Singer, koji je u prizemlju realne gimnazije na Griču uredio 1860. prvu dvoranu za vježbanje (gombaonicu) u Hrvatskoj. Od 1874. tjelesni je odgoj bio obvezan za osnovne škole, a od 1883. i za srednje, pa su školske zgrade koje su se od tada gradile imale i gombaonicu i vanjska igrališta. Takve su primjerice osnovne škole koje je projektirao → Martin Pilar u Varšavskoj ulici 18 (s R. Melkusom, 1889) i u Krajiškoj 9 (s K. Waidmannom, 1889) u Zagrebu. Među srednjim školama toga doba po sportskoj se arhitekturi ističe Srednjoškolski forum, reprezentativni skup školskih zgrada na današnjem Rooseveltovu trgu u Zagrebu. Izgrađen je 1894–95. na poticaj → Ise Kršnjavoga. Trokrilnu zgradu Realne gimnazije i Trgovačke škole projektirali su berlinski arhitekti Ludwig i Hülssner, zaslužni i za projekte škola u Sušaku, Novoj Gradiški, Karlovcu, Iloku i Gospiću izgrađenih 1894. Prema projektu → Kune Waidmanna, u sklopu foruma bila je 1896. izgrađena tada suvremena sportska dvorana veličine 36 m × 11,9 m, s garderobama, kupaonicama i centralnim grijanjem. Krovnu konstrukciju čine čelični nosači I oblika na razmaku od 2,5 m. Kraj dvorane bilo je pod nadzorom Frana Bučara uređeno Srednjoškolsko igralište (do 1935. tzv. Elipsa), prvo ograđeno igralište u Zagrebu. Na Elipsi su od 1905. igrali nogometaši HAŠK-a, od 1909. i međunarodne utakmice. Prema projektu → Egona Steinmanna, na zapadnome rubu srednjoškolskog igrališta uz Kačićevu ulicu izgrađena je 1933. gimnastička dvorana Državne učiteljske škole, odnosno Sokolski dom. Istočno od dvorane dograđene su 1949. učionice prema projektu → Slavka Delfina. U XX. st. izgradnja škola dobiva zamah, pa su sve mnogobrojnije i školske sportske dvorane rađene u duhu funkcionalizma, npr. one → Ivana Zemljaka na Jordanovcu 108 i Selskoj cesti 95 (1930–31), E. Steinmanna u Križanićevoj 4–4a (1930–32), → Zvonimira Vrkljana u Savskoj cesti 77 (1937–39; dogradnja sportske dvorane S. Delfin, K. Mihaljević, 1957–58) u Zagrebu. (→ odgojno-obrazovne zgrade).







Izgradnji sportskih građevina u Hrvatskoj je osobito pridonijelo osnivanje organizacije za promicanje tjelovježbe Hrvatski sokol u Zagrebu 1874. Uz sudjelovanje → Milana Lenucija, podignuta je 1883. dvorana Hrvatskog sokola, kao središnji dio Hrvatskog doma smještenoga na južnom obodu današnjega Trga Republike Hrvatske. Tada najveća dvorana u Zagrebu, bila je veličine 28,4 m × 18 m i visine 11,3 m, s drvenom galerijom širine 4 m uokolo. Prema projektu Matije Antolca dograđena je 1884. zgrada pjevačkog društva Kolo kao istočno krilo Hrvatskog doma, a prema projektu arhitekata → Fellnera i Helmera dograđeno je 1895. i zapadno krilo, kao pomoćna zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta. Godine 1929. izvedena je središnja dogradnja sklopa prema jugu s malom dvoranom veličine 11,6 m × 15,4 m, koju su projektirali arhitekti → Alexander Freudenreich i Julije Deutsch. Iza Hrvatskog doma, na prostoru današnjega Mažuranićeva trga uređeni su 1892. vanjski prostori za tjelovježbu, a još južnije, na prostoru Marulićeva trga klizalište 1894. Širenjem sokolskog pokreta otvarali su se sokolski domovi i u drugim dijelovima Hrvatske: Varaždinu (1896), Splitu (Kamilo Tončić, 1908), Zlataru (1910), Bjelovaru (→ M. Pilar, → Dionis Sunko; 1911–12), Vinkovcima (Dragutin Basler, 1927), Osijeku (→ Vladoje Aksmanović, 1928), Belom Manastiru (1933), Karlovcu (1934), Čakovcu (1938). U istom su se razdoblju gradile i dvorane za tjelovježbu u krajevima pod talijanskom upravom, npr. Palestra u Poreču (Bernardin Faber, 1908–09).

U početcima sporta i masovne tjelesne rekreacije važnu su ulogu imali tereni na otvorenome, koji su se uređivali na neizgrađenim gradskim površinama, pa su nerijetko imali privremeni karakter. Izgradnjom drvenih tribina mogli su primiti i znatan broj gledatelja. Tako je npr. u Zagrebu prvo klizalište uređeno 1872. na prostoru budućega Sokolskog doma, a više se puta selilo na slobodne lokacije donjogradske zelene potkove. Prvi velodrom izgrađen je 1891. na prostoru budućega gimnazijskog sklopa na Rooseveltovu trgu u Zagrebu, 1895. izgrađen je velodrom i na Koturaškoj cesti (ovalna staza zemljanog trkališta bila je duga 500 m, veći dio gledališta sa sjedećim mjestima bio je natkriven), a 1897. i velodrom s drvenom stazom na prostoru zapadno od budućega maksimirskog stadiona. Godine 1921. izgrađeno je uz potok Črnomerec, na mjestu današnje tvornice Končar, trkalište duljine 800 m, na kojem su se osim konjičkih i biciklističkih održavale i motociklističke utrke, a novo je trkalište Miramare izgrađeno na Miramarskoj cesti 1932. U Varaždinu je prvi velodrom izgrađen još 1895.

Za potrebe međunarodnih sokolskih sletova s velikim brojem sudionika i gledatelja izgrađena su 1906. i 1911. južno od današnje Martićeve ulice u Zagrebu sletišta površine 6750 m² i 11 832 m², s privremenim drvenim tribinama s 2670 i 4344 sjedećih mjesta. Za sokolski slet i V. balkanske igre izgrađen je 1934. velik stadion na Sveticama za 50 000 gledatelja (izgorio 1941).

Dodatni je zamah izgradnji igrališta i stadiona u prvoj polovici XX. st. dala popularizacija i širenje nogometa. U Splitu su se od 1911. utakmice nogometnog kluba Hajduka igrale na igralištu Stari plac, koje je prije toga služilo kao vojno vježbalište austrougarske vojske te vježbalište splitskog ogranka Hrvatskoga sokola. Prve drvene tribine izgrađene su 1926., nakon čega je stadion više puta dograđivan drvenim i montažnim tribinama, a utakmice Hajduka su se ondje održavale do 1979. U Zagrebu su se natjecanja u nogometu i atletici, osim na srednjoškolskom igralištu Elipsi i drugim lokacijama, od 1912. održavala na stadionu HAŠK-a u Maksimiru (s tribinama za 6000 gledatelja), od 1914. na stadionu Concordije u Kranjčevićevoj ulici (15 000 gledatelja), od 1924. na igralištu Građanskoga u Kupskoj ulici između Koturaške i Ulice grada Vukovara (s potpuno natkrivenih 1618 sjedećih mjesta u gledalištu). U Rijeci je stadion Kantrida izgrađen 1913. na mjestu napuštenoga kamenoloma. Prva je drvena tribina ondje izgrađena 1925., nakon čega je stadion višekratno dograđivan.

U drugoj polovici XIX. st. uz jadransku obalu i uz rijeke koje protječu gradovima u unutrašnjosti počele su se graditi kupališne građevine kao središta rekreacije, zabave i društvenog života. Na jednoj ili dvije etaže obično su se nalazile kabine za presvlačenje, terase za sunčanje, te razni drugi sadržaji (ugostiteljska ponuda, frizerski saloni, fotografski atelijeri). U Rijeci je prvo morsko kupalište otvoreno 1841., Pula je svoje prvo javno kupalište, usidreno na drvenoj platformi, dobila 1865., a do kraja stoljeća izgrađena su još četiri. U Opatiji je 1883. izgrađeno dvoetažno drveno kupalište Angiolina, a ubrzo potom i niz drugih (Tomaševac, Quitt, Slatina, Lido, Tivoli u Ičićima, Črnikovica u Voloskom). Do kraja stoljeća kupališta su imali i Poreč, Lovran, Kraljevica, Crikvenica, Novi Vinodolski, Rab, Zadar, Split i Dubrovnik, s ukupno 26 kupališnih građevina, kojih je diljem obale istočnoga Jadrana do I. svj. rata izgrađeno još 29, a do II. svj. rata 21. Kupališta su imali i kontinentalni gradovi; prvo javno kupalište uz Dravu u Osijeku spominje se 1836., u Zagrebu je u Trnju kraj Save uređeno 1852. Huttererovo kupalište, a 1926. i Gradsko kupalište zapadno od Savskog mosta. Svoja kupališta uz rijeke imali su i Karlovac, Slavonski Brod, Varaždin i dr. U prvoj polovici XX. st. neka od gradskih kupališta postala su i središta sportova na vodi, pa su bila opremljena tornjevima za skokove u vodu i dr. Uz vodene površine gradila su se sportska plivališta, plivački i veslački domovi, npr. Dom veslačkog kluba Uskok → Antuna Ulricha 1931., građevina od drva i stakla koja je uz sportsku funkciju među prvima u Zagrebu promicala arhitektonske i stilske odlike moderne.

Sredina i druga polovica XX. st.

Sredinom XX. st. u Hrvatskoj je počela izgradnja suvremenih sportskih građevina prilagođenih novim zahtjevima natjecanja, koje su svojom polivalentnošću prerasla u sportske i sportsko-rekreacijske centre i domove kao nova središta sportskog i društvenog života gradova.

Sportski centar Šalata na brežuljku u neposrednoj blizini središta Zagreba počeo se razvijati potkraj 1920-ih izgradnjom prvih teniskih terena. Prema projektu → Franje Bahovca 1936. izgrađen je drveni teniski stadion za 5000 gledatelja koji je 1939. proširen za još 3000 mjesta. Uz stadion su iste godine izgrađeni klupska zgrada i mali bazen, a 1946–47. plivalište s tribinama za 3500 gledatelja i tornjem za skokove u vodu; 1957. izgrađeno je novo betonsko gledalište stadiona, koji je 1961. pretvoren u klizalište, a 1966. izgrađen je novi središnji teniski teren. Centar je rekonstruiran i dograđen 1987.

Na mjestu nogometnog stadiona nekadašnjeg HAŠK-a u zagrebačkom Maksimiru arhitekti → Vladimir Turina i Franjo Neidhardt te konstruktor → Eugen Erlih projektirali su 1946. novi stadion Maksimir (danas popularno Dinamov stadion). Prema tom projektu, potkovasto je gledalište trebalo biti potpuno otvoreno prema maksimirskom perivoju, a primalo je 35 000 gledatelja. Trećina je zapadnoga i čitavo istočno gledalište bilo na nasipu, dok je gornji, djelomično natkriveni dio zapadne tribine položen na armiranobetonsku okvirnu konstrukciju vrhunskih oblikovnih i konstrukcijskih vrijednosti. Uklopljenošću u pretijesnu urbanističku situaciju i otvaranjem izvanredne vizure na maksimirski perivoj i Medvednicu te visokom razinom oblikovanja detalja i cjeline stadion predstavlja značajno djelo sportske arhitekture svoga doba. Radovi na finalizaciji tog projekta trajali su od 1953. do 1955., kada je podignuta i sjeverna tribina, čime je donekle smanjen kontakt s maksimirskom šumom. Dogradnjom istočne tribine (isti autori, uz suradnika → Borisa Magaša) 1961. te južne tribine (→ Božidar Tušek) 1965–69., stadion je proširen na ukupno 65 000 mjesta, a 1987. čitavo je zapadno gledalište natkriveno čeličnom krovnom konstrukcijom. Prema projektu Branka Kincla i Nikole Filipovića iz 1997. započela je modernizacija stadiona izgradnjom nove sjeverne tribine i dogradnjom zapadne tribine, koja zbog mnogobrojnih kontroverzi ni nakon 25 godina nije dovršena.







U Osijeku je na području nekadašnjega Gradskog vrta 1947–58. izgrađen istoimeni stadion s gledalištem oblika potkove na nasutom terenu oko igrališta. Prema projektu Josipa Tešije, Vladimira Obera i Milana Mitevskog dograđena je 1979. zapadna tribina.

Prvom poslijeratnom razdoblju sportske arhitekture u Hrvatskoj spada i vizionarski projekt Centra za vodene sportove na području Delte između Rijeke i Sušaka V. Turine, sa suradnicima Zvonimirom Radićem, → Ninoslavom Kučanom i Ivanom Seifertom iz 1949. Karakterizira ga mogućnost transformacije prostora pomoću konstrukcije pokretne čelične tribine gledališta, koja na tračnicama klizi od otvorenog bazena, kroz bazensku dvoranu kružnog presjeka do atletskog stadiona. Unatoč visokim ocjenama svjetske stručne javnosti projekt nije realiziran.

U drugoj polovici XX. st. natjecanja u rukometu, košarci i sl. su se postupno počela priređivati u zatvorenim prostorima, te se počela širiti mreža sportskih dvorana. Zimsko plivalište Mladost na Trgu športova u Zagrebu izgrađeno je 1958. kao prva zatvorena sportsko-rekreacijska građevina u nas. Idejni projekt iz 1953. potpisuju F. Bahovec, B. Tušek i → Vlado Antolić, na temelju kojega je F. Bahovec izradio izvedbeni projekt. Bazenska je školjka izmjera 25 m × 16 m, dubine 1,8 do 3,8 m, sa šest natjecateljskih staza. Krovište čine zakrivljeni čelični rešetkasti nosači raspona 30 m, što je bio najveći raspon nadsvođen takvom konstrukcijom. Nekoliko godina nakon zagrebačkog, dovršen je i plivački bazen u dubrovačkom Gružu (1952–61) → Lovre Perkovića.

Među prve suvremene višenamjenske sportske dvorane s gledalištem u nas spada Školska sportska dvorana Mladost u Karlovcu (1966–67) → Slavka Jelineka sa suradnicima Franom Dulčićem i Stjepanom Krajačem iz projektnog biroa AGI-46. Dvorana je nadsvođena armiranobetonskim lučnim nosačima raspona 50 m, s tribinama uz duže stranice igrališta kapaciteta 3000 do 5000 gledatelja. Njezin prilagođeni izvedbeni projekt poslužio je i za izgradnju Sportske dvorane Mladosti na Trsatu u Rijeci (1971–73; S. Jelinek, S. Krajač). U istom su se razdoblju gradile višenamjenske sportske dvorane u Splitu (Gripe; 1966–67), Zadru (Jazine, 1967–68), Osijeku (Zrinjevac, 1973), Šibeniku (Baldekin, 1973) i dr.

Prva višenamjenska sportska dvorana u Zagrebu bila je Sportska dvorana Trešnjevka (tzv. Kutija šibica) S. Jelineka izgrađena 1969. Na temelju idejnog rješenja V. Turine i projekta F. Neidhardta sa suradnicima B. Magašem, → Mladenom Vodičkom i → Brankom Žeželjem iz 1964–66., dovršen je 1972. Dom sportova, središnji zagrebački sportski centar u zatvorenome. Dom obuhvaća veliku dvoranu namijenjenu natjecanjima u dvoranskim sportovima i klizanju, natkrivenu prednapetim armiranobetonskim rešetkastim nosačima raspona 61 m i potkovasto gledalište kapaciteta 5000 sjedećih mjesta, malu dvoranu kapaciteta 3100 mjesta, te niz drugih dvorana za raznovrsne sportske aktivnosti (stolni tenis, borilački sportovi, mačevanje, šah i bridž, streljana, teretana i sauna). Zgrada je adaptirana 1987.







Velik su poticaj izgradnji sportskih građevina u Hrvatskoj u drugoj polovici XX. st. dale organizacije međunarodnih sportskih događaja. Tako je za Mediteranske igre u Splitu 1979. izgrađen niz gradskih središnjih sportskih objekata. Među njima je nova sportska dvorana Gripe arhitekata Živorada Jankovića i Slavena Rožića s velikom dvoranom kapaciteta do 6000 gledatelja i dvjema malim dvoranama kapaciteta 3500 i 1500 gledatelja. Sportski centar Bazeni Poljud sklop je sportskih sadržaja od kojih je središnji zgrada s olimpijskim i vaterpolskim bazenom s tribinama za 2000, odn. 650 gledatelja. Zgrada je natkrivena mrežastom visećom konstrukcijom ovješenom o armiranobetonske uzdužne S nosače i poprečne grede, a projektirao ju je Ivan Antić.



















Središnja građevina Mediteranskih igara bila je novoizgrađeni stadion na Poljudu B. Magaša (danas stadion Hajduka), a djelo je vrhunske suvremene sportske arhitekture u svijetu. Kapacitet mu je 50 000 gledatelja. Istočna i zapadna tribina potpuno su natkrivene transparentnim valjkastim odsječcima veličine 205 × 47 m, koji daju stadionu poseban oblikovni pečat. Krovište čini prostorna čelična rešetka sustava Mero, a raspon od 205 m bio je najveći te vrste u svijetu. Ispod zapadne tribine nalaze se svlačionice, saune, bazeni, dvije male dvorane za vježbanje i jedna velika, uredi, klupske prostorije, spavaonice, kuhinje, skladišta, a ispod istočne tribine poslovni je prostor. Zona oko stadiona namijenjena je prometu posjetitelja koji ulaze u gledalište i izlaze iz njega preko 12 mostova i osam ulaznih stubišta, a gledalište se može potpuno isprazniti u vremenu kraćem od pet minuta.

Strelište Pampas u Osijeku (arhitekti Milan Mitevski, Srećko Lovrinčević i Mladen Orlandini) izgrađeno je 1985. za Europsko prvenstvo u streljaštvu. Sastoji se od glavne zgrade, pomoćne zgrade s restoranom i kuglanom te platoa, trijemova i kolonada. Građevina strelišta sadržava polivalentne prostore za različite društvene i kulturne djelatnosti kao nastavak tradicije hrvatskih streljana s početka XIX. st.

Svjetske studentske igre Univerzijada 1987. u Zagrebu bile su povodom za izgradnju mnogih sportskih objekata u Zagrebu. Rekreacijski sportski centar na Jarunu → Fedora Wenzlera nastajao je od 1961., kada je započelo projektiranje i izvedba koja je trajala 26 godina. Centar se sastoji od veslačke staze, tribina, veslačkih i jedriličarskih domova i spremišta, turističkih i ugostiteljskih zgrada, prometnih objekata, parka i kupališta sa sunčalištima i igralištima za više od 20 000 kupača. Sportsko-poslovni kompleks i Košarkaški centar Cibona (danas Dražen Petrović) građen je prema projektu → Marijana Hržića, → Ivana Piteše i → Berislava Šerbetića. Dvorana za sportske, scenske i javne priredbe ovalna je tlocrta. Može primiti 3000 do 5000 gledatelja, natkrivena kupolom sustava Mero. Plivačko-vaterpolski centar Mladost → Vinka Penezića, → Krešimira Rogine i Vladimira Rukavine projektiran je za natjecanja u plivanju i vaterpolu, rekreaciju i nastavu plivanja. Plivalište je smješteno u središnjoj zoni sportskog parka Mladost (povijest kojega je počela još 1939. izgradnjom sportskog plivališta Marathon graditelja Branka Vlaha, uređenjem mnogobrojnih sportskih terena 1946–58. i izgradnjom doma Lovro Ratković 1964. prema projektu S. Delfina, te izgradnjom Doma odbojke 1980). Sastoji se od dvoranskog plivališta s bazenima 50 m × 25 m i 25 m × 8 m, sa svlačionicama, saunama, trim-kabinetima i sl., te od otvorenog plivališta s bazenima 50 m × 25 m i 25 m × 8 m. Voda i zrak griju se geotermalnom vodom iz obližnje bušotine. Uz bazen je 1999. izgrađen atletski stadion istih autora, s tribinom natkrivenom šatorastom konstrukcijom.













Sportska arhitektura u Hrvatskoj od 1990-ih do danas

Boćarski dom na zagrebačkom Prisavlju autora Srebrenke Katušić-Treursić i Andreja Vukašina izgrađen je 1991., a slijedi funkcionalistička načela dotadašnjih sportskih građevina, uz izričaj postmoderne vidljiv na pročeljima. Dvorana ima četiri boćarske staze, sportski dio za košarku, mali nogomet, badminton i odbojku.

Za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. izgrađen je 2008. niz sportskih dvorana najviših standarda, koje su postale nova gradska središta sportskog i zabavnog života. U Splitu je prema projektu studija → 3LHD izgrađena Spaladium Arena s dvije dvorane od kojih je veća kapaciteta oko 11 000 gledatelja, ali čitav sklop nije dovršen ni do 2023. U Zadru je na Višnjiku prema projektu M. Hržića izgrađena Dvorana Krešimira Ćosića, kapaciteta većega od 7000 mjesta. Na Višnjiku je istodobno prema projektu → Nikole Bašića izgrađeno zatvoreno plivalište i niz sportskih terena na otvorenome. U Osijeku je prema projektu Borisa Koružnjaka i Gordane Domić izgrađena Dvorana Gradski vrt, sportski kompleks koji se sastoji od pet dvorana, od kojih su dvije najveće kapaciteta 3500 i 1500 gledatelja. U Poreču je prema projektu → Sonje Jurković, Sanje Gašparović, Nataše Martinčić i Tatjane Peraković izgrađena Sportska dvorana Žatika s 3700 sjedećih mjesta. U Varaždinu je prema projektu ureda AG Planum izgrađena Arena Varaždin s dvije dvorane kapaciteta 5000 i 220 gledatelja. Najveća je od svih Arena Zagreb izgrađena prema projektu studija UPI-2M u zagrebačkom Laništu; ima dvije dvorane, od kojih velika može primiti 15 000 do 24 000 gledatelja. Ukupna joj je površina 90 500 m², a ima i 950 parkirališnih mjesta, uglavnom u podzemnoj garaži. Osebujnu nosivu konstrukciju čine prefabricirana armiranobetonska rebra koja nose mrežastu viseću konstrukciju raspona 110 m.



















U novije se doba suvremene sportske građevine grade diljem Hrvatske, pa je sve više sredina s kvalitetnom sportskom i rekreacijskom infrastrukturom, koja uz to predstavlja istaknuta arhitektonska ostvarenja. Među takvim su građevinama Dvoransko plivalište Utrina, Zagreb (2004., → Josip Kostelac), Sportska dvorana OŠ Dubrava, Vrbovec (2006., → Igor Franić), sportska dvorana OŠ Tituš Brezovački, Špansko I, Zagreb (2006., Vedran Pedišić i → Emil Špirić), Sportska dvorana gimnazije Fran Galović, Koprivnica (2007., Studio UP/→ Lea Pelivan, → Toma Plejić), Sportska dvorana Zamet, Rijeka (2009., 3LHD), Gradska sportska dvorana Novigrad (2010., Mario Perossa), Sportska dvorana Krk (2013., Ida Križaj Leko, → Idis Turato, Josip Mičetić, Marko Liović), Bazenski kompleks Svetice, Zagreb (2016., Vjera Bakić, Matthias Kulstrunk), Stadion Luke Šokčevića Šaljapina, Gunja (2016., GE+arhitekti), Plivalište Vukovar (2017., I. Turato), sportska dvorana Zlatar Bistrica (2022., AS NOP/Ivan Galić).

Tijekom 2023. otvoren je nogometni stadion Opus Arena na području Pampas u Osijeku za 12 000 gledatelja (Sirrah-projekt), te je najmodernija takva sportska građevina u Hrvatskoj.