gravimetrija → fizikalna geodezija

građevinska industrija, grana industrije koja obuhvaća tvorničku proizvodnju proizvoda koji se rabe u građevinarstvu, tj. proizvodnju građevnoga materijala, građevnih elemenata za ugradnju te predgotovljenih građevnih konstrukcija, sklopova i objekata. Osnovne se sirovine dobivaju u šljunčarama (→ pijesak i šljunak; sv. 2), kamenolomima (→ kamen; sv. 2), vapnarama (→ vapno), tvornicama gipsa (→ gips), cementarama (→ cement), dok se → opeka i crijep, dimnjački blokovi, drenažne cijevi, podne ploče, keramika proizvode u ciglanama, betonskim pogonima, staklanama (→ kremeni pijesak; sv. 2, → staklo; sv. 2) i tvornicama keramike (→ keramika; sv. 2). Građevni elementi za ugradnju obuhvaćaju sanitarije, instalacije, građevnu stolariju i bravariju (prozori i vrata), podne obloge i dr. Predgotovljene građevne konstrukcije (obične i prednapregnute → betonske konstrukcije, → drvene konstrukcije i → metalne konstrukcije), sklopovi (npr. kupaonice) i objekti (npr. montažne kuće) izrađuju se u zasebnim tvornicama.

Iskorištavanje i obradba kamena započeli su pojavom rudarenja u prapovijesti, čemu svjedoče i njezina razdoblja poput starijega, srednjega i mlađega kamenog doba. U Belgiji, Francuskoj i Engleskoj otkriveni su prastari rovovi i jame iz kojih je čovjek vadio kamen. Iskapanja na lokalitetu Cajenü u istočnoj Turskoj, gdje je pronađen pod izrađen uporabom vapnenoga morta, svjedoče o primjeni vapnenoga morta oko XIV. tisućljeća pr. Kr. Prva otkrivena peć za žarenje vapnenca pronađena je u Mezopotamiji u blizini grada Ura te datira iz približno 2000. pr. Kr. Gips se tisućama godina rabio u građevinarstvu i arhitekturi. Egipćani su se u XXVI. st. pr. Kr. koristili gipsanim blokovima i žbukom u izgradnji Keopsove piramide. Neke od tih konstrukcija, uključujući zidove ukrašene muralima od toniranoga gipsa, još uvijek su netaknute i vidljive. Preteču moderne gipsanokartonske ploče patentirao je 1894. Augustine Sackett (1841−1914). Otkriću cementa u današnjem smislu su znatno pridonijeli pokusi građevinskog inženjera Johna Smeatona (1724−1792), kojima je 1756. nastojao naći najotporniji mort za obnovu požarom uništenoga svjetionika Eddystone u Engleskoj. Moderna proizvodnja cementa započela je na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. Najstarijim opekama smatraju se one stare čak 6000 godina pronađene na arheološkom nalazištu drevnoga grada Babilona. Već su u IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji najstarije sumerske i asirske građevine bile građene opekama vezanima blatom ili bitumenom. Beton sastava najsličnijega današnjemu iskoristio je 1848. Joseph-Louis Lambot (1814–1887) i pritom prvi uporabio armaturu u betonu. Ipak, ocem armiranoga betona smatra se Joseph Moniere (1823–1906), koji je od betona izrađivao betonske posude za biljke i cvijeće te ih dodatno ojačavao čeličnom žičanom mrežom; svoj je izum izložio na izložbi u Parizu 1867. U XX. st. beton je postao najrašireniji materijal u graditeljstvu, omogućivši veliku raznolikost konstrukcijskih rješenja i oblikovanja. Početci konstruktivne primjene metala datiraju iz davnih vremena. Stari su Grci rabili željezne spone i klinove za povezivanje kamenih blokova u ziđu i stupovima, a gotički i renesansni graditelji su kamene lukove i kupole učvršćivali željeznim zategama i lancima. Važniju su ulogu u građevinarstvu i arhitekturi metalne konstrukcije počele dobivati tek za industrijske revolucije u XVIII. st., kada je počeo razvoj masovne proizvodnje krtoga lijevanog željeza prikladnoga za izradbu stupova, i žilavijega, pročišćenog (pudlovanog) kovanog željeza, prikladnoga za proizvodnju različitih profila strojnim valjanjem (→ željezo; sv. 2). Masovna proizvodnja → čelika (sv. 2) počela je oko 1870.

Industrija građevnoga materijala u Hrvatskoj

Bogata sirovinska osnova te šumsko bogatstvo u Hrvatskoj uvjetovali su rani razvoj proizvodnje građevnoga materijala. Osim prirodnih materijala (drvo, kamen, šljunak, pijesak), od davnina se rabilo vapno koje se proizvodilo u tzv. poljskim pećima, vapnenicama, što je uobičajen naziv za peći nastale izvan naselja, koje su pronađene i u Istri, Gorskom kotaru, gorskim predjelima Slavonije te na obali i otocima. Poznati su ostatci rimskih peći u Vinkovcima (u iskopima kraj Bosuta) i Šćitarjevu (Andautonija), ali i dokazi o važnosti vapna kao građevnoga materijala, poput regulacije cijene vapna Velikoga vijeća Dubrovačke Republike 1400., Splitskoga statuta iz 1312. koji sadržava najstariji pisani izvor o šoltanskom vapnarstvu i dr. Opeka se na području Hrvatske rabila od antike i tijekom srednjega vijeka, a opekarstvo je na prijelazu iz XIX. u XX. st. bilo najrazvijenije na području Srijema, na varaždinskom, bjelovarskom, križevačkom, virovitičkom i požeškom području te u gradu Zagrebu.

Nalazišta nemetalnih → mineralnih sirovina (sv. 2) utjecala su na početak razvoja industrije građevnih materijala, odn. pogoni za njihovu proizvodnju smještali su se na mineralnim ležištima radi isplativosti proizvodnje. Opekarska glina nalazi se u mnogobrojnim ležištima razasutima po sjevernom dijelu Hrvatske, a znatno rjeđe u Lici, Istri, Primorju i Dalmaciji. Na prostoru sjeverno od linije Kupa−Karlovac−Slunj−Una−Sava razvio se niz manjih i većih ciglana prema regionalnim potrebama građevinarstva. Diljem Hrvatske nalaze se ležišta vapnenca pogodna za iskorištavanje, a velika nalazišta prirodnoga pijeska i šljunka nalaze se u porječjima Save, Drave, Kupe i Une te na Grubišnom i Grobničkom polju. Tehničko-građevni kamen dobiva se iz eruptivnih i metamorfnih stijena (dijabaz, andezit, granit, amflbolit, bazalt, albitski rioliti i tuf) te iz karbonatnih i sedimentnih stijena (vapnenac, dolomit, litotamnijski vapnenac, vapnena breča i kremeni pješčenjak). Kamenolomi eruptivnih i metamorfnih stijena pretežno su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (planine koje omeđuju Hrvatsko zagorje) te u slavonskoj regiji. Manja su nalazišta eruptivaca u karlovačko-goranskoj regiji (Pisarovina, Topusko, Fužine) i primorskoj regiji (Vratnik kraj Senja). Kamenoloma karbonatnih i sedimentnih stijena ima u svim regijama, kao i dolomita i vapnenca te mramoriziranoga vapnenca koji služe za dobivanje arhitektonsko-građevnog ili ukrasnoga kamena, ali najpoznatiji su oni u Istri (oko Pazina) i srednjoj Dalmaciji (Brač). U izradbi cementa sirovina je u osnovi smjesa vapnenca i gline u optimalnom odnosu. Stoga je cementna industrija najprije nastajala na područjima prirodnih ležišta sirovina (Zagreb, Split i Pula). Ležišta laporca nalaze se u Zagrebu (Podsused−Kostanjek), Labinu (Koromačno), Splitu i Omišu; ležišta vapnenca za proizvodnju cementa u Zagrebu (Bizek−Podsused), Umagu (Kravlji rt), Puli (Max Stoja), Splitu, Omišu i Našicama (Bukova glava); nalazišta tufa kraj Kutine (Novo brdo−Gornja Jelenska), kraj Krapine (Donje Jesenje), u Zelovu kraj Solina i Lojnicama kraj Podruta.

Već sredinom XVIII. st. u Zagrebu se proizvodila opeka, isprva ručno, pekla se u primitivnim poljskim pećima loženima drvima i sušila prirodnim putem. Oko 1880. uvedeni su prvi strojevi za njezinu proizvodnju, a izgrađene su i prve kružne peći. Prva tvornica cementa proradila je 1852. u Rovinju, 1865. na splitskom području, a u prvome desetljeću XX. st. i u Zagrebu. Otkopavanje gipsa u Rudama kraj Samobora započelo je početkom XIX. st. U početku se vadio uz željezne i bakrove rude, jer se probijanjem rovova prolazilo i kroz gipsane naslage. Poslije se rudario isključivo gips. Proizvodnja kamena (lomljeni i drobljeni), šljunka i pijeska naglo se razvila gradnjom željezničke i cestovne mreže u Hrvatskoj. Proizvodni kapaciteti građevnih materijala u Hrvatskoj snažnije su se razvili nakon II. svj. rata. Primjerice, proizvodnja 1980. bila je gotovo deset puta veća od one 1939., kada je SR Hrvatska proizvodila znatan udio ukupne proizvodnje građevnog materijala u SFRJ, odn. oblikovanih kamenih blokova za rezanje (57%), rezanih kamenih ploča debljine do 4 cm (51%), zatim debljih od 4 cm (89%), portlandskoga cementa (37%), ostalih vrsta cementa (100%), blok-opeka s vertikalnim šupljinama (45%), uložnih stropnih opeka (72%), fasadne žbuke (80%) i azbestno-cementnoga krovnog materijala (40%).

Tada su djelovala poduzeća koja su ostavila značajan trag u proizvodnji građevnog materijala u Hrvatskoj, od kojih neka djeluju i danas. U skladu s potrebama građevinskoga sektora osnovana su i mnoga nova. Ističu se tvornice za proizvodnju cementa Našicecement iz Našica (danas → Nexe), Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu (danas → CEMEX Hrvatska), → Holcim (Hrvatska) iz Koromačna, → Calucem iz Pule, → Tvornica cementa Sloboda iz Zagreba i dr., od kojih su neka uz proizvodnju ili uporabu kamenih agregata nositelji proizvodnje → betona i betonskih proizvoda u Hrvatskoj, zatim tvornice opeke i crijepa → Ciglana Cerje Tužno, → Ciglane Zagreb, → Dilj iz Vinkovaca, → ICC concept iz Cerovlja, → Opeka iz Osijeka, Industrija građevnog materijala Ilovac iz Karlovca (→ Wienerberger), → Industrija građevnog materijala Lepoglava, Građevni kombinat Međimurje (OOUR Ciglana Šenkovec), proizvođači tehničko-građevnoga kamena (lomljenoga i drobljenoga te drobljenoga pijeska i dr.) → Kamen Sirač (sv. 2), Industrija građevnog materijala Lepoglava, Kamen iz Požege i → Tempo iz Zagreba, arhitektonsko-građevnoga kamena (ukrasnoga kamena) → Kamen (sv. 2) iz Pazina i → Jadrankamen (sv. 2) iz Pučišća na Braču, vapna u Drnišu (GIRK Kalun), Raši (Istarska tvornica vapna) i Siraču (Kamen Sirač i InterCal Croatia), tvornice betonskih građevnih elemenata Jugobeton (→ Jugomont) i → Beton-Lučko iz Zagreba, → Zagorje-Tehnobeton iz Varaždina, → GP Krk, Betoncommerce iz Tinjana, Palace iz Zagreba, Međimurje PMP iz Čakovca i dr., pečenoga gipsa i gipsanokartonskih ploča → Kningips, danas Knauf iz Uzdolja, keramike → Keramika Modus iz Orahovice i → INKER iz Zaprešića, metalnih građevnih konstrukcija → Metal-Projekt i → Zagreb Montaža iz Zagreba, azbestocementnih proizvoda → Salonit iz Vranjica kraj Splita, kamene vune → Rockwool Adriatic sa sjedištem u Potpićnu u Istri, stakla → Lipik Glas, žbuka, fasada, mortova, ljepila, betonskih proizvoda te proizvoda za hidroizolaciju i sanaciju → Samoborka Samobor, zatim drvnoindustrijsko poduzeće → Gaj iz Slatine, kao i zagrebačka → Industrogradnja, jedno od najvećih građevinskih poduzeća u Hrvatskoj, koja se bavila proizvodnjom građevne stolarije, građevne bravarije, vapna, ljepila, boja, betona, betonskih elemenata i dr.

Godine 2022. u Hrvatskoj je proizvedeno ukupno 3838 t silikatnog pijeska (kvarcni ili industrijski pijesak), 1 045 614 t pijeska poput glinenoga pijeska (kaolinski pijesak, felspatni pijesak, isključujući silikatni pijesak i onaj koji sadržava metale), 3 459 223 t šljunka (oblutak i kremen korišteni za betonske agregate; za posipavanje ceste, željeznicu i dr.), 13 219 110 t vapnenca, dolomita i drugoga karbonatnog kamena za betonske agregate, za posipavanje ceste, željeznicu ili drugu uporabu u građevinarstvu, 3 672 902 t ostaloga drobljenog kamena (isključujući krupni i sitni šljunak, oblutke, kremen, vapnenac, dolomit i drugi karbonatni kamen), 141 085 t sirovog ili grubo klesanog mramora i travertina, 385 259 m² mramora i travertina izrezanog u pravokutne ili kvadratne blokove ili ploče, 27 273 m² blokova, rubnjaka i ploča za pločnike od prirodnoga kamena (isključujući škriljevac), 184 214 t živog vapna, 83 241 t gašenog vapna, 145 575 t gipsa koji se sastoji od pečene sadre ili kalcijeva sulfata, 57 912 t građevnih blokova i opeka od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 350 204 t kamenih ploča za opločavanje i sličnih proizvoda od cementa, betona ili umjetnoga kamena (isključujući građevne blokove i opeke), 116 729 t montažnih građevnih elemenata za visokogradnju i niskogradnju od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 100 montažnih kuća od betona, 197 990 t (20 479 074 m²) ploča, listova, oplata, crepova, te sličnih proizvoda od sadre ili spojeva na bazi sadre, prevučenih ili pojačanih samo papirom ili kartonom (isključujući proizvode aglomerirane gipsom, ukrašene), 63 593 t cijevi od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 2 246 736 t cementnoga klinkera, 2 980 600 t portlandskoga cementa, 437 568 m³ nevatrostalne keramičke građevne opeke za uporabu u zidarstvu (isključujući opeku od fosilnoga silikatnog brašna ili slične silikatne zemlje), 48 283 tisuća komada nevatrostalnih keramičkih krovnih crepova, 189 tisuća komada nevatrostalnih keramičkih proizvoda za građevinarstvo (uključujući dimovode dimnjaka, kape na dimnjaku, dimovode, arhitektonske ukrase, ventilatorske otvore, keramičke letvice; isključujući cijevi, žljebove i sl.), 4 457 357 t gotove betonske smjese, 3709 t keramičkih sudopera i ostale sanitarne opreme od porculana, 200 615 m³ ploča iverice, 64 697 t montažnih konstrukcija zgrada od željeza ili čelika i dr.

Konstruktor, jedno od najvećih hrvatskih građevinskih poduzeća, osnovano 1945. u Splitu.

Iz Tehničkog odjela Gradskoga narodnog odbora grada Splita odvojila se 1945. građevinska djelatnost i formirano je samostalno poduzeće koje od 1947. posluje pod imenom Konstruktor – Split. Odlukom da se sjedini građevinska operativa na području Splita poduzeću je 1949. pripojen Kozjak iz Splita i Oblasno građevinsko poduzeće Izvođač iz Makarske, a godinu dana poslije i gradsko građevinsko poduzeće Gradnja iz Splita. Prigodom osnutka u poduzeću je radilo 116 radnika s rudimentarnim alatima i mehanizacijom.

U razdoblju do 1954. poduzeće je radilo na poslijeratnoj obnovi oštećenih proizvodnih postrojenja, cestovnoj infrastrukturi, gradili su se stambeni objekti u Splitu, objekti i pogoni u pojedinim poduzećima, aerodromski objekti, kao i objekti za školstvo, zdravstvo, socijalnu skrb i turizam. Prekretnica u radu bilo je dobivanje ugovora za gradnju HE Peruća 1954. i I. faze HE Zakučac 1957. nakon čega je došlo do preorijentacije na poslove hidrogradnje i niskogradnje. Sredstva dobivena ugovorom omogućila su nabavljanje suvremene i učinkovite mehanizacije za izvedbu složenih radova. U sljedećem razdoblju Konstruktor je postao prepoznatljiv po gradnji hidroelektrana u zemlji, a od 1965. i u svijetu, kada je na međunarodnom natječaju dobio izvedbu HE Maskeliya Oya u Šri Lanki gdje je prema projektima kanadskih projektanata izvodio sve građevinske radove u sastavu Ingre iz Zagreba. U razdoblju od 1954. do 2004. izgrađeno je 19 energetskih objekata: 18 hidroelektrana (derivacijskih i pribranskih) i jedna plinska termoelektrana. Od toga je osam hidroelektrana u Hrvatskoj (Peruća, Zakučac, Orlovac, Đale, Dubrovnik, Senj, Golubić, Velebit), četiri u BiH (Rama, Grabovica, Čapljina i Peć Mlini), dvije u Šri Lanki (Maskeliya Oya i Polgolla), te po jedna u Makedoniji (Tikveš), Zambiji (Kafue Gorge), Iraku (Bekhme) i Srbiji (Zavoj).

U svojem je poslovanju Konstruktor primijenio niz tehnoloških poboljšanja pri gradnji elektrana: uporaba hidromonitora vlastite konstrukcije za kompaktiranje kamenog nasipa brane; uporaba rotacijskih strojeva za mehanički iskop tunela, projektiranje i izradba specifičnih oplata za betoniranje brana; provedba postupka prethodnog cijepanja stijene i konturnoga glatkog miniranja.

Gradnja cjelovitih hidroenergetskih sustava tražila je suvereno ovladavanje svim vrstama podzemnih radova, te je Konstrukor osim u hidroenergetskim sustavima počeo raditi i druge tunele: hidrotehničke i cestovne. Hidrotehničke tunele, pretežno u sustavu hidroelektrana, gradio je u Hrvatskoj, BiH i Kolumbiji, a cestovne u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. Gradnja cestovnih tunela započela je 1963. izgradnjom tunela Medići na Jadranskoj magistrali. Takve je tunele gradio u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Kolumbiji i Njemačkoj. Važniji su tuneli Učka (5070 m), Vrmac (Crna Gora 1650 m), onaj između Fatničkog polja i akumulacije Bileća (BiH 8615 m) te Sv. Rok (5670 m) u partnerstvu s Hidroelektra – niskogradnjom iz Zagreba. Do 2005. poduzeće je izgradilo više od 60 km cestovnih tunela, najviše u fazi građenja autocesta u RH. Gradilo je i druge podzemne objekte: podzemne strojarnice i transformatorske komore, tlačne cjevovode, vodne komore, komore zatvarača, sve u sustavu hidroelektrana.

Od 1953. Konstruktor je gradio ceste, najprije u Dalmaciji i na otocima, zatim u BiH a kao podizvođač sudjelovao je i u gradnji jedne ceste u Tanzaniji. Sudjelovao je u izgradnji niza dionica državne ceste, obilaznice Splita, Rijeke i Dubrovnika. Na gradnji autoceste u punom profilu prvi je put radio 1970., a poslije je stalno angažiran na gradnjama dionica autocesta Rijeka–Karlovac, Zagreb–Macelj, Zagreb–Goričan, a posebice na gradnji autoceste Split–Zagreb gdje je sudjelovao u izvedbi cjelovitog prometnog projekta: ceste, tuneli, mostovi, vijadukti i ostali objekti za potrebe cestovnog prometa.

U prvih 50 godina Konstruktor je gradio manje mostova, izgradivši ih deset do 1995., od kojih su najznačajniji bili most na rijeci Žrnovnici kraj Splita (1954. i 1982) i pokretni most u Trogiru (1958). Ugovorivši izvođenje četverotračnoga Masleničkog mosta na autocesti Zagreb–Split, poduzeće se opremilo specifičnom mehanizacijom za gradnju velikih mostova, a most je izgrađen 1996. Na autocesti Rijeka–Zagreb izgrađeni su most Kamačnik i vijadukti Drežnik, Zalesina, Katušin i Stara Sušica; na autocesti Split–Zagreb most preko rijeke Krke i vijadukti Rovanjska, Crna Draga, Fradivina, Rodine Glavice, Podgrede i Garišta, te nadvožnjak P-5. Od 1998. do 2005. izgrađeni su još mostovi Drežnik u Karlovcu, preko rijeke Kupe kraj Bresta, pješački u Hrnetiću, Zrinski u Hrvatskoj Kostajnici te most preko Rijeke dubrovačke. Obnovljeni su Šibenski i Paški most, izgrađen je nadvožnjak Kamen na obilaznici Splita i vijadukt Vežice na obilaznici Rijeke.

Izvođenje komunalnih i sličnih radova sastavni je dio rada poduzeća od samih početaka. Do kraja 1970-ih najvećim su dijelom to bili radovi na otkrivanju lapora za potrebe industrije cementa, zatim boksita za proizvodnju glinice i eksploataciju ugljena. Radovi te vrste obavljali su se u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Tijekom 1980-ih Konstruktor je obavio radove na novom kanalizacijskom sustavu grada Splita. Na prijelazu stoljeća građeni su vodoopskrbni i kanalizacijski sustavi na području otoka Čiova, Korčule i Brača, u Metkoviću, Zadru, Trogiru, Kaštelima i Solinu. Od sredine 1990-ih jedna je od vodećih preokupacija poduzeća bila gradnja i saniranje pomorskih objekata – lukobrana i obale. Radovi su izvođeni u lukama Prigradica i Vela Luka na Korčuli, u Sumartinu na Braču, na Prviću i u luci Slano. Dograđena je južna strana gata sv. Petra u Splitu, uređena je splitska riva te proširena obala u Brodogradilištu Viktor Lenac u Rijeci.

Velik dio poslova poduzeća obuhvaćala je i gradnja industrijskih pogona, stambenih i poslovnih zgrada. Nakon II. svj. rata velik dio kapaciteta bio je usmjeren na popravke razrušenih i oštećenih tvornica cementa u solinsko-kaštelanskom industrijskom bazenu te njihovu dogradnju i izgradnju. Radovi su se izvodili za poduzeća: Dalmacijacement, I. Morđin – Crni, R. Šperac, Sv. Kajo, Sv. Juraj, Salonit, Brodogradilište Split, Neptun iz Komiže, Sardina iz Postira. Izgrađeno je nekoliko vinarija u više dalmatinskih gradića: Imotski, Benkovac, Stari Grad na Hvaru, Vis. Za Dalmatinku iz Sinja izgrađena je nova tvornica i predionica, za Galeb u Omišu nova tvornica trikotaže. Izgrađena su ribogojilišta za Inex – Dinaru iz Knina i poljoprivrednu zadrugu Kosovo iz Lipljana na Kosovu. Za Hrvatsku elektroprivredu izgrađeno je nekoliko transformatorskih stanica. U inozemstvu je Konstruktor najčešće radio u svojstvu podizvođača stranih poduzeća. Tako je sudjelovao u gradnji tvornice bešavnih cijevi u Voljskiju u SSSR-u i gradnji toplane u Frankfurtu na Majni u SR Njemačkoj, te u nizu drugih radova na industrijskim građevinama, garažama, specijalnim zgradama i sl.

Gradnja stambenih i poslovnih objekata veže se ponajviše uz Hrvatsku. U početku su se gradile pojedinačne građevine, a od 1969. stambena naselja. Najpoznatija su ona u Splitu: Spinut, Split 3, Ravne njive, Vrh, Sućidra, Mertojak, Pujanke i Žnjan. Gradila su se i u Šibeniku, Sarajevu, Kninu te na Visu i Lastovu. Od 1991. Konstruktor se uključio u realizaciju Programa obnove u devet hrvatskih županija te gradnju stanova za stradalnike Domovinskoga rata u Splitu, Dubrovniku, Zagrebu i Rijeci. Poslovni su objekti dijelom građeni u sklopu stambenih objekata i naselja od kojih su važniji: poslovno-uslužni trgovački centar Čulić, poslovna zgrada SEM, aerodromska zgrada i kontrolni toranj Zračne luke Ruđer Bošković u Čilipima i kontrolni toranj Zračne luke dr. Franjo Tuđman u Zagrebu. Stambene i poslovne objekte je od 1985. radio u Njemačkoj i Luksemburgu. Značajniji su objekti u RH Spaladium Arena i KBC Rebro u Zagrebu.

Od RO Konstruktor nastala su 1990. građevinska poduzeća: Konstruktor, Projektni biro Konstruktor (od 1970. vodio ga je → Frano Gotovac), Kamen. Građevno poduzeće Konstruktor organizirano je iz dotadašnjeg OUR-a Građenje i dijela RZ Zajednički poslovi. Poduzeće je imalo pet organizacijskih jedinica: za inženjering, proizvodnju, mehanizaciju, ekonomske i opće poslove. Ukupno je 1991. zapošljavalo 1521 radnika. Godine 1992. osnovalo je povezana društva Konstruktor standard, Konstruktor commerce i Konstruktor inženjering. Poduzeće je 1993. promijenilo ime u Građenje p. o. Nakon ulaska u stečajni postupak poduzeće je 1995. kupio Konstruktor inženjering te ga pretvorio u društvo s ograničenom odgovornošću.

Izbijanjem svjetske gospodarske krize 2008. Konstruktor je upao u poslovne teškoće te je 2016. otvoren stečajni postupak. Poduzeće je tada zapošljavalo 1300 radnika.

gospodarenje okolišem → zaštita okoliša

Vladimir Gortan, željezničko-građevinsko poduzeće osnovano 1952. u Zagrebu. Nastalo je iz željezničko-građevnoga poduzeća br. 11 (ŽGP 11) osnovanoga 1947. u Zagrebu i ljubljanskoga ŽGP-a br. 14.

U početku je osnovna djelatnost poduzeća bila gradnja željezničkih pruga i drugih objekata niskogradnje. Novoosnovano poduzeće Vladimir Gortan nastavilo je rad na projektima dvaju likvidiranih poduzeća, ponajprije na jednom od najvažnijih željezničkih putova u izgradnji – pruzi Banja Luka–Doboj, a potom pruzi Lupoglav–Štalije i splitskome željezničkom čvoru. Rekonstruirani su željeznički čvor i prilazne ceste gradu Splitu (željeznički tunel Dujmovača duljine 888 m, cesta Solin–Klis te tunel ispod tvrđave Klisa duljine 108 m). Poduzeće je izgradilo ranžirni kolodvor i željeznički čvor u Vinkovcima, poslije je proširivalo kapacitete sisačke rafinerije i gradilo tunel Viktorovac, te mnoge ceste, tunele, industrijske pruge i kolosijeke. Sudjelovalo je u izgradnji tunela Lokve, nekada najduljega cestovnog tunela u Jugoslaviji (dug 1117 m) na cesti između Ivangrada i Rožaja u Crnoj Gori.

Od 1956. poduzeće je izvodilo radove i u visokogradnji. Gradilo je poslovne i stambene građevine, osobito u Zagrebu, Rijeci, Sisku i Splitu, bilo je 1963. uključeno u obnovu Skoplja poslije katastrofalnoga potresa, te je gradilo mnogobrojne hotele i turističke građevine, od 1969. i u drugim državama (Njemačka, Austrija, Švicarska, Italija, Libija, Rusija, i dr.). U sljedećim je desetljećima Vladimir Gortan postalo jedno od najvećih hrvatskih građevinskih poduzeća s pogonima u Rijeci, Zadru i Slavonskom Brodu. Gradilo je dijelove velikih stambenih naselja u Zagrebu (Prečko, Jarun, Gredice), Slavonskom Brodu (Jelas) i Rijeci (tada tri najveća nebodera u Jugoslaviji), dijelove autoceste od Zagreba do Slavonskog Broda, tramvajski prsten u Novom Zagrebu te Sportsko-poslovni kompleks Cibonu, poslovni toranj poduzeća → Chromos, i dr. Od 1990. nosi naziv Građevinsko poduzeće Gortan i tada je imalo 4451 zaposlenika. Poduzeće je 1991. osnovalo osam dioničkih društava-kćeri, Gortan-visokogradnja, Gortan-niskogradnja, Gortan-ing, Gortan-stolarija, Gortan-instalacije, Gortan-trade, Gortan-završnogradnja i Gortan-projekt. Društva-kćeri Gortan-visokogradnja, Gortan-niskogradnja i Gortan-završnogradnja osnovali su 1998. društvo Gortan-Zagreb. Osnivači su novoosnovano društvo  iste godine prodali društvu Hercegovina-gradnja iz BiH. Društvo Gortan-Zagreb je 2000. imalo 73 zaposlenika, a od 2002. sjedište mu je u Metkoviću.

Pod istim nazivom neprekidno od 1947. djeluje građevinsko poduzeće sa sjedištem u Pazinu. Osnovano je kao kotarsko poduzeće za obnovu Pazina od posljedica razaranja u II. svj. ratu. Jedno je od vodećih poduzeća u području visokogradnje u Istarskoj županiji. Bavi se još i niskogradnjom, izradbom betonske galanterije, građevne bravarije, čeličnih konstrukcija, polivinilkloridne stolarije, montažom betonskoga željeza i pružanjem usluga građevne mehanizacije.

Geotehnika, poduzeće za geološka, rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranje, osnovano 1964. u Zagrebu spajanjem poduzeća Geoistraživanja Zagreb i Elektrosond Zagreb. Godine 1965. od postojećih istraživačko-projektnih odjela Mehanike tla, Kemijsko-tehnološkoga odjela, Projektnoga odjela i Geološkoga odjela osnovala je vlastiti Institut Geoexpert. Od 1974. do 1989. poslovala je kao RO sastavljena od OOUR-a: Geoexpert, Istražna bušenja, za specijalne građevine i hidrološke radove, za konsolidacijske radove, za rudarske radove te Radionica. Od RO Geotehnika nastala su 1990. poduzeća Geotehnika, Konsolidacija, Geoing i Institut Geoexpert, sva sa sjedištem u Zagrebu. Institut Geoexpert, Konsolidacija i Geoing pripojeni su 1992. matičnomu poduzeću Geotehnika. Nakon provedene pretvorbe 1994. osnovano je dioničko društvo pod nazivom Geotehnika Zagreb. Broj zaposlenika smanjen je s 1092 u doba pretvorbe na 261 u 2002. Poduzeće je imalo udjele u povezanim i nepovezanim društvima u zemlji i inozemstvu (Geomar, Geoservis, Geoexpert E. K. G., Geoexpert G. T. B., Geoexpert I. G. M., Geoing Tuzla, Geotehnika Bauer te Geotehnika-projekt). Povezano društvo Geotehnika-inženjering osnovano je 1999. sa sjedištem u Zagrebu. Osnivači su bila splitska društva Konstruktor-inženjering i društvo Projektni biro Konstruktor, a vlasnik je u cijelosti od 2010. bio → Institut građevinarstva Hrvatske. Tijekom 2010-ih Geotehnika i njezina poduzeća su zbog spleta poslovnih okolnosti pali u stečaj i prestali s radom.

Djelatnosti poduzeća bile su geološko, rudarsko i građevinsko istraživanje, geobušenje, konsolidacija tla i objekata na površini i pod zemljom, građevinsko projektiranje (hidrogradnja i niskogradnja), rudarsko projektiranje, specijalno temeljenje, geofizičko ispitivanje za sirovine i naftu, projektiranje i izradba radnih programa, izvođenje investicijskih radova u inozemstvu te zastupanje međunarodnih poduzeća. Poduzeće je provelo niz geomehaničkih istraživanja na hidrotehničkim objektima (kanal Dunav–Tisa–Dunav 1957–59., kanal Odra–Odra 1971–72), u lukama i na lučkim objektima (luka Bakar 1962–65., 3. maj brodogradilište 1968., Uljanik brodogradilište 1970., luka Homs u Libiji 1972–74., luka Marsa-Matruh u Egiptu 1975), silosima, industrijskim objektima (zagrebačka Tvornica cementa Sloboda, 1967., Pliva 1972), energetskim objektima (Termoelektrana Plomin 1966–67., Termoelektrana-toplana Sisak 1968–69), javnim objektima, u rudnicima, tunelima i mjerenjima pomaka klizišta i širokih iskopa (jama reaktora Nuklearne elektrane Krško 1974., okno strojarnice Reverzibilne hidroelektrane Obrovac, danas RHE Velebit, 1980). U okviru aktivnosti projektiranja geotehničkih zahvata pri temeljenju poduzeće je izrađivalo projekte plitkoga temeljenja (Luka Ploče 1968. i 1984., Termoelektrana-toplana Zagreb 1965., koksara u Bakru 1976–77) i dubokoga temeljenja (duboko temeljenje pilotima dimnjaka Termoelektrane-toplane Sisak 1968. i 1973–74., terminal za tekuća goriva u Omišlju 1976–79., temeljenje rezervoara Rafinerije nafte Sisak 1974–78), projekte potpornih konstrukcija, protupotresnih planiranja i dr.

Osobito je važan doprinos Geotehnike u izgradnji hidroenergetskih sustava u Hrvatskoj. Bavila se projektima rješavanja vodoodrživosti podzemnoga dijela i opće stabilnosti nasutih brana i kompleksnim geofizičkim ispitivanjima. Najveći broj velikih brana u Hrvatskoj projektirali su upravo stručnjaci Geotehnike, odn. poduzeća Geoistraživanja te Instituta Geoexpert, npr. brane Lokvarka (1953), Peruća (1958) na kojoj su ujedno izvodili radove, Sklope (1967), Sabljaki (1959), Štikada (1983), Opsenica (1983), Razovac (1984), Ričica (1985), Butoniga (1986), Lepenica (1987), Lagvić (1992), Pusti dol (1993), a poduzeće Geoing projektiralo je brane Jazbina (1997), Trnava (2001) i dr. Izvodila je radove na branama Prančevići (1961), Sklope (1967), Letaj (1970), Varaždin (1975), Čakovec (1983), Đale (1988), Dubrava (1989) i dr. Bavila se i miniranjem u kamenolomima i na trasama cesta.

Mnogi domaći građevinari, stručnjaci za geotehniku te rudarski inženjeri, koji su ujedno ostvarili i uspješne akademske karijere, bili su uključeni u izgradnju i građevinska projektiranja u Geotehnici. Ističu se → Ervin Nonveiller, → Siniša Dunda, → Tanja Roje-Bonacci, → Darko Vrkljan, → Damir Franotović, Boris Klemenčić, Davorin Kovačić, Mladen Zelenika i dr.