gravimetrija → fizikalna geodezija

građevinska industrija, grana industrije koja obuhvaća tvorničku proizvodnju proizvoda koji se rabe u građevinarstvu, tj. proizvodnju građevnoga materijala, građevnih elemenata za ugradnju te predgotovljenih građevnih konstrukcija, sklopova i objekata. Osnovne se sirovine dobivaju u šljunčarama (→ pijesak i šljunak; sv. 2), kamenolomima (→ kamen; sv. 2), vapnarama (→ vapno), tvornicama gipsa (→ gips), cementarama (→ cement), dok se → opeka i crijep, dimnjački blokovi, drenažne cijevi, podne ploče, keramika proizvode u ciglanama, betonskim pogonima, staklanama (→ kremeni pijesak; sv. 2, → staklo; sv. 2) i tvornicama keramike (→ keramika; sv. 2). Građevni elementi za ugradnju obuhvaćaju sanitarije, instalacije, građevnu stolariju i bravariju (prozori i vrata), podne obloge i dr. Predgotovljene građevne konstrukcije (obične i prednapregnute → betonske konstrukcije, → drvene konstrukcije i → metalne konstrukcije), sklopovi (npr. kupaonice) i objekti (npr. montažne kuće) izrađuju se u zasebnim tvornicama.

Iskorištavanje i obradba kamena započeli su pojavom rudarenja u prapovijesti, čemu svjedoče i njezina razdoblja poput starijega, srednjega i mlađega kamenog doba. U Belgiji, Francuskoj i Engleskoj otkriveni su prastari rovovi i jame iz kojih je čovjek vadio kamen. Iskapanja na lokalitetu Cajenü u istočnoj Turskoj, gdje je pronađen pod izrađen uporabom vapnenoga morta, svjedoče o primjeni vapnenoga morta oko XIV. tisućljeća pr. Kr. Prva otkrivena peć za žarenje vapnenca pronađena je u Mezopotamiji u blizini grada Ura te datira iz približno 2000. pr. Kr. Gips se tisućama godina rabio u građevinarstvu i arhitekturi. Egipćani su se u XXVI. st. pr. Kr. koristili gipsanim blokovima i žbukom u izgradnji Keopsove piramide. Neke od tih konstrukcija, uključujući zidove ukrašene muralima od toniranoga gipsa, još uvijek su netaknute i vidljive. Preteču moderne gipsanokartonske ploče patentirao je 1894. Augustine Sackett (1841−1914). Otkriću cementa u današnjem smislu su znatno pridonijeli pokusi građevinskog inženjera Johna Smeatona (1724−1792), kojima je 1756. nastojao naći najotporniji mort za obnovu požarom uništenoga svjetionika Eddystone u Engleskoj. Moderna proizvodnja cementa započela je na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. Najstarijim opekama smatraju se one stare čak 6000 godina pronađene na arheološkom nalazištu drevnoga grada Babilona. Već su u IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji najstarije sumerske i asirske građevine bile građene opekama vezanima blatom ili bitumenom. Beton sastava najsličnijega današnjemu iskoristio je 1848. Joseph-Louis Lambot (1814–1887) i pritom prvi uporabio armaturu u betonu. Ipak, ocem armiranoga betona smatra se Joseph Moniere (1823–1906), koji je od betona izrađivao betonske posude za biljke i cvijeće te ih dodatno ojačavao čeličnom žičanom mrežom; svoj je izum izložio na izložbi u Parizu 1867. U XX. st. beton je postao najrašireniji materijal u graditeljstvu, omogućivši veliku raznolikost konstrukcijskih rješenja i oblikovanja. Početci konstruktivne primjene metala datiraju iz davnih vremena. Stari su Grci rabili željezne spone i klinove za povezivanje kamenih blokova u ziđu i stupovima, a gotički i renesansni graditelji su kamene lukove i kupole učvršćivali željeznim zategama i lancima. Važniju su ulogu u građevinarstvu i arhitekturi metalne konstrukcije počele dobivati tek za industrijske revolucije u XVIII. st., kada je počeo razvoj masovne proizvodnje krtoga lijevanog željeza prikladnoga za izradbu stupova, i žilavijega, pročišćenog (pudlovanog) kovanog željeza, prikladnoga za proizvodnju različitih profila strojnim valjanjem (→ željezo; sv. 2). Masovna proizvodnja → čelika (sv. 2) počela je oko 1870.

Industrija građevnoga materijala u Hrvatskoj

Bogata sirovinska osnova te šumsko bogatstvo u Hrvatskoj uvjetovali su rani razvoj proizvodnje građevnoga materijala. Osim prirodnih materijala (drvo, kamen, šljunak, pijesak), od davnina se rabilo vapno koje se proizvodilo u tzv. poljskim pećima, vapnenicama, što je uobičajen naziv za peći nastale izvan naselja, koje su pronađene i u Istri, Gorskom kotaru, gorskim predjelima Slavonije te na obali i otocima. Poznati su ostatci rimskih peći u Vinkovcima (u iskopima kraj Bosuta) i Šćitarjevu (Andautonija), ali i dokazi o važnosti vapna kao građevnoga materijala, poput regulacije cijene vapna Velikoga vijeća Dubrovačke Republike 1400., Splitskoga statuta iz 1312. koji sadržava najstariji pisani izvor o šoltanskom vapnarstvu i dr. Opeka se na području Hrvatske rabila od antike i tijekom srednjega vijeka, a opekarstvo je na prijelazu iz XIX. u XX. st. bilo najrazvijenije na području Srijema, na varaždinskom, bjelovarskom, križevačkom, virovitičkom i požeškom području te u gradu Zagrebu.

Nalazišta nemetalnih → mineralnih sirovina (sv. 2) utjecala su na početak razvoja industrije građevnih materijala, odn. pogoni za njihovu proizvodnju smještali su se na mineralnim ležištima radi isplativosti proizvodnje. Opekarska glina nalazi se u mnogobrojnim ležištima razasutima po sjevernom dijelu Hrvatske, a znatno rjeđe u Lici, Istri, Primorju i Dalmaciji. Na prostoru sjeverno od linije Kupa−Karlovac−Slunj−Una−Sava razvio se niz manjih i većih ciglana prema regionalnim potrebama građevinarstva. Diljem Hrvatske nalaze se ležišta vapnenca pogodna za iskorištavanje, a velika nalazišta prirodnoga pijeska i šljunka nalaze se u porječjima Save, Drave, Kupe i Une te na Grubišnom i Grobničkom polju. Tehničko-građevni kamen dobiva se iz eruptivnih i metamorfnih stijena (dijabaz, andezit, granit, amflbolit, bazalt, albitski rioliti i tuf) te iz karbonatnih i sedimentnih stijena (vapnenac, dolomit, litotamnijski vapnenac, vapnena breča i kremeni pješčenjak). Kamenolomi eruptivnih i metamorfnih stijena pretežno su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (planine koje omeđuju Hrvatsko zagorje) te u slavonskoj regiji. Manja su nalazišta eruptivaca u karlovačko-goranskoj regiji (Pisarovina, Topusko, Fužine) i primorskoj regiji (Vratnik kraj Senja). Kamenoloma karbonatnih i sedimentnih stijena ima u svim regijama, kao i dolomita i vapnenca te mramoriziranoga vapnenca koji služe za dobivanje arhitektonsko-građevnog ili ukrasnoga kamena, ali najpoznatiji su oni u Istri (oko Pazina) i srednjoj Dalmaciji (Brač). U izradbi cementa sirovina je u osnovi smjesa vapnenca i gline u optimalnom odnosu. Stoga je cementna industrija najprije nastajala na područjima prirodnih ležišta sirovina (Zagreb, Split i Pula). Ležišta laporca nalaze se u Zagrebu (Podsused−Kostanjek), Labinu (Koromačno), Splitu i Omišu; ležišta vapnenca za proizvodnju cementa u Zagrebu (Bizek−Podsused), Umagu (Kravlji rt), Puli (Max Stoja), Splitu, Omišu i Našicama (Bukova glava); nalazišta tufa kraj Kutine (Novo brdo−Gornja Jelenska), kraj Krapine (Donje Jesenje), u Zelovu kraj Solina i Lojnicama kraj Podruta.

Već sredinom XVIII. st. u Zagrebu se proizvodila opeka, isprva ručno, pekla se u primitivnim poljskim pećima loženima drvima i sušila prirodnim putem. Oko 1880. uvedeni su prvi strojevi za njezinu proizvodnju, a izgrađene su i prve kružne peći. Prva tvornica cementa proradila je 1852. u Rovinju, 1865. na splitskom području, a u prvome desetljeću XX. st. i u Zagrebu. Otkopavanje gipsa u Rudama kraj Samobora započelo je početkom XIX. st. U početku se vadio uz željezne i bakrove rude, jer se probijanjem rovova prolazilo i kroz gipsane naslage. Poslije se rudario isključivo gips. Proizvodnja kamena (lomljeni i drobljeni), šljunka i pijeska naglo se razvila gradnjom željezničke i cestovne mreže u Hrvatskoj. Proizvodni kapaciteti građevnih materijala u Hrvatskoj snažnije su se razvili nakon II. svj. rata. Primjerice, proizvodnja 1980. bila je gotovo deset puta veća od one 1939., kada je SR Hrvatska proizvodila znatan udio ukupne proizvodnje građevnog materijala u SFRJ, odn. oblikovanih kamenih blokova za rezanje (57%), rezanih kamenih ploča debljine do 4 cm (51%), zatim debljih od 4 cm (89%), portlandskoga cementa (37%), ostalih vrsta cementa (100%), blok-opeka s vertikalnim šupljinama (45%), uložnih stropnih opeka (72%), fasadne žbuke (80%) i azbestno-cementnoga krovnog materijala (40%).

Tada su djelovala poduzeća koja su ostavila značajan trag u proizvodnji građevnog materijala u Hrvatskoj, od kojih neka djeluju i danas. U skladu s potrebama građevinskoga sektora osnovana su i mnoga nova. Ističu se tvornice za proizvodnju cementa Našicecement iz Našica (danas → Nexe), Dalmacijacement sa sjedištem u Kaštel Sućurcu (danas → CEMEX Hrvatska), → Holcim (Hrvatska) iz Koromačna, → Calucem iz Pule, → Tvornica cementa Sloboda iz Zagreba i dr., od kojih su neka uz proizvodnju ili uporabu kamenih agregata nositelji proizvodnje → betona i betonskih proizvoda u Hrvatskoj, zatim tvornice opeke i crijepa → Ciglana Cerje Tužno, → Ciglane Zagreb, → Dilj iz Vinkovaca, → ICC concept iz Cerovlja, → Opeka iz Osijeka, Industrija građevnog materijala Ilovac iz Karlovca (→ Wienerberger), → Industrija građevnog materijala Lepoglava, Građevni kombinat Međimurje (OOUR Ciglana Šenkovec), proizvođači tehničko-građevnoga kamena (lomljenoga i drobljenoga te drobljenoga pijeska i dr.) → Kamen Sirač (sv. 2), Industrija građevnog materijala Lepoglava, Kamen iz Požege i → Tempo iz Zagreba, arhitektonsko-građevnoga kamena (ukrasnoga kamena) → Kamen (sv. 2) iz Pazina i → Jadrankamen (sv. 2) iz Pučišća na Braču, vapna u Drnišu (GIRK Kalun), Raši (Istarska tvornica vapna) i Siraču (Kamen Sirač i InterCal Croatia), tvornice betonskih građevnih elemenata Jugobeton (→ Jugomont) i → Beton-Lučko iz Zagreba, → Zagorje-Tehnobeton iz Varaždina, → GP Krk, Betoncommerce iz Tinjana, Palace iz Zagreba, Međimurje PMP iz Čakovca i dr., pečenoga gipsa i gipsanokartonskih ploča → Kningips, danas Knauf iz Uzdolja, keramike → Keramika Modus iz Orahovice i → INKER iz Zaprešića, metalnih građevnih konstrukcija → Metal-Projekt i → Zagreb Montaža iz Zagreba, azbestocementnih proizvoda → Salonit iz Vranjica kraj Splita, kamene vune → Rockwool Adriatic sa sjedištem u Potpićnu u Istri, stakla → Lipik Glas, žbuka, fasada, mortova, ljepila, betonskih proizvoda te proizvoda za hidroizolaciju i sanaciju → Samoborka Samobor, zatim drvnoindustrijsko poduzeće → Gaj iz Slatine, kao i zagrebačka → Industrogradnja, jedno od najvećih građevinskih poduzeća u Hrvatskoj, koja se bavila proizvodnjom građevne stolarije, građevne bravarije, vapna, ljepila, boja, betona, betonskih elemenata i dr.

Godine 2022. u Hrvatskoj je proizvedeno ukupno 3838 t silikatnog pijeska (kvarcni ili industrijski pijesak), 1 045 614 t pijeska poput glinenoga pijeska (kaolinski pijesak, felspatni pijesak, isključujući silikatni pijesak i onaj koji sadržava metale), 3 459 223 t šljunka (oblutak i kremen korišteni za betonske agregate; za posipavanje ceste, željeznicu i dr.), 13 219 110 t vapnenca, dolomita i drugoga karbonatnog kamena za betonske agregate, za posipavanje ceste, željeznicu ili drugu uporabu u građevinarstvu, 3 672 902 t ostaloga drobljenog kamena (isključujući krupni i sitni šljunak, oblutke, kremen, vapnenac, dolomit i drugi karbonatni kamen), 141 085 t sirovog ili grubo klesanog mramora i travertina, 385 259 m² mramora i travertina izrezanog u pravokutne ili kvadratne blokove ili ploče, 27 273 m² blokova, rubnjaka i ploča za pločnike od prirodnoga kamena (isključujući škriljevac), 184 214 t živog vapna, 83 241 t gašenog vapna, 145 575 t gipsa koji se sastoji od pečene sadre ili kalcijeva sulfata, 57 912 t građevnih blokova i opeka od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 350 204 t kamenih ploča za opločavanje i sličnih proizvoda od cementa, betona ili umjetnoga kamena (isključujući građevne blokove i opeke), 116 729 t montažnih građevnih elemenata za visokogradnju i niskogradnju od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 100 montažnih kuća od betona, 197 990 t (20 479 074 m²) ploča, listova, oplata, crepova, te sličnih proizvoda od sadre ili spojeva na bazi sadre, prevučenih ili pojačanih samo papirom ili kartonom (isključujući proizvode aglomerirane gipsom, ukrašene), 63 593 t cijevi od cementa, betona ili umjetnoga kamena, 2 246 736 t cementnoga klinkera, 2 980 600 t portlandskoga cementa, 437 568 m³ nevatrostalne keramičke građevne opeke za uporabu u zidarstvu (isključujući opeku od fosilnoga silikatnog brašna ili slične silikatne zemlje), 48 283 tisuća komada nevatrostalnih keramičkih krovnih crepova, 189 tisuća komada nevatrostalnih keramičkih proizvoda za građevinarstvo (uključujući dimovode dimnjaka, kape na dimnjaku, dimovode, arhitektonske ukrase, ventilatorske otvore, keramičke letvice; isključujući cijevi, žljebove i sl.), 4 457 357 t gotove betonske smjese, 3709 t keramičkih sudopera i ostale sanitarne opreme od porculana, 200 615 m³ ploča iverice, 64 697 t montažnih konstrukcija zgrada od željeza ili čelika i dr.

građevinarstvo, polje tehničkih znanosti i gospodarska djelatnost koja se bavi tehničko-tehnološkim aspektima gradnje građevina, tj. istraživanjem, projektiranjem i izgradnjom, zatim proizvodnjom → građevnih materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda (→ građevinska industrija), ispitivanjem zemljišta i provođenjem radova u tlu i stijeni (→ geotehnika), → ispitivanjem građevinskih elemenata i konstrukcija te građevnom statikom. Tradicionalna je podjela građevinarstva na → niskogradnju i visokogradnju (→ zgradarstvo). Građevinarstvo obuhvaća gradnju svih vrsta prometnica, odn. → cesta (→ cestogradnja), → željezničkih pruga, → mostova, → tunela, zatim vodovoda (→ vodoopskrba), kanalizacija (→ odvodnja), podzemnih cjevovoda poput naftovoda (→ Jadranski naftovod; sv. 2), plinovoda (→ Plinacro; sv. 2) i toplovoda, → luka (sv. 1) i → zračnih luka (sv. 1), melioracijske zahvate (→ melioracija tla), uređenje vodotoka (→ gospodarenje vodama) i → plovnih putova, gradnju hidroelektrana (→ hidroenergetski sustavi) i ostalih elektrana te postrojenja za proizvodnju svakojakih dobara.

Začetci građenja sežu u doba napuštanja nomadskog načina života i početka stalnog vezivanja uza zemlju. Prema današnjim spoznajama, najstarije je naselje s fortifikacijama i zidanim kućama Jerihon iz X. st. pr. Kr. Na jednoj je sumerskoj glinenoj pločici iz 2500. pr. Kr. pronađen zapis o već dovršenoj gradnji hrama, gradskih zidina, kanala i skladišta. Već su oko 2000. pr. Kr. u Mezopotamiji izvedeni prvi kanali za natapanje, a u Egiptu je za vladavine faraona Amenemheta I. (od 1991. do 1962. pr. Kr.) izgrađena prva akumulacijska brana za natapnje duga 32 km. Poznato je i skretanje toka Nila (oko 2000. pr. Kr.) da bi se mogao izgraditi Memfis, nova prijestolnica ujedinjenoga Egipta. Ističu se i mnogobrojne egipatske piramide, od kojih je najviša Keopsova podignuta oko 2550. pr. Kr. (146,6 m), ali i mnoge druge velike građevine pretežno vjerske namjene. Gradnjom stambenih zgrada započeo je tijekom vremena i proces oblikovanja gradova, a od primitivnih zemljanih obrambenih nasipa nastale su utvrđene zaštitne zidine. Najpoznatija je takva građevina Kineski zid, kojemu je glavni dio dug oko 2450 km. Građenje cesta u današnjem smislu nije bilo poznato u starim vremenima, već su postojale samo utabane staze za promet ljudi i stoke. Ipak, gradske su se ulice često popločavale, u Mezopotamiji opekom, poslije su i asfaltirane, a u Egiptu kamenim pločama. Gradnja cesta u današnjem smislu počela je u rimsko doba, u III. i II. st. pr. Kr. Ukupni je dovršeni sustav rimskih cesta činilo više od 400 000 km cesta, od čega je više od 80 000 km bilo popločeno. Rimske su ceste omogućile učvršćivanje rimske vlasti u osvojenim krajevima i poticale razvoj trgovine, a uz ceste su nastajali novi gradovi pa se tako širio gradski, odn. rimski način života. Rimljani su gradili visoke mostove i akvedukte te kopali tunele (prvi su iskope započinjali s obje strane). Bili su i prvi graditelji uopće koji su uporabili → cement, nazvan pucolanskim (prema vulkanskom pepelu iz mjesta Puzzuoli blizu Napulja), koji se dobivao miješanjem pepela s vapnom, a imao je svojstva slična današnjemu portlandskom cementu.

Razvoj građevinarstva na području Hrvatske

Na području današnje Hrvatske nalaze se mnogobrojni tragovi građevina iz prapovijesnog i povijesnoga doba. Ilirska plemena koja su nastanjivala današnje hrvatske prostore živjela su na gradinama utvrđenima velikim kamenim bedemima. Mnoga od tih naselja nastavila su život i kao utvrđeni rimski gradovi. Tako je primjerice rimski municipij Asseria izgrađen na negdašnjoj liburnskoj gradini na mjestu današnjega Podgrađa kraj Benkovca. Bila je razvijena tradicionalna izradba suhozida, odn. cjelokupna kamena vernakularna arhitektura, izvedena bez uporabe ikakvih vezivnih sredstava. Male građevine u suhozidu, uglavnom kružne, sa stožastim ili stepenastim vrhom, karakteristične su posebice za Istru i ostale dijelove uz hrvatsku obalu, ali i druge zemlje Sredozemlja. U prapovijesti su služile za stanovanje, a potom za odlaganje poljoprivrednih alata i pastirima kao skloništa od nevremena. Nazivaju se kažuni, komarde, bunje, trimovi, cemeri, a varijacije sličnih građevina postoje i u drugim dijelovima Hrvatske. Suhozidima su oblikovane i kamene vapnenice, velike peći u kojima se žario kamen i dobivalo → vapno koje se primjenjivalo u gradnji. Vještina građenja suhozida 2016. zaštićena je kao nematerijalno kulturno dobro RH, a 2018., nakon zajedničke nominacije Hrvatske, Cipra, Francuske, Grčke, Italije, Slovenije, Španjolske i Švicarske, tu je pučku vještinu građenja UNESCO zaštitio kao svjetsko kulturno dobro.

Na područjima današnje Hrvatske gdje nije bilo kamena kao prigodnog materijala za gradnju skloništa od pradavnih su se vremena rabili → glina (sv. 2), blato i pijesak (→ pijesak i šljunak; sv. 2), a dodatkom sjeckane slame izrađivale su se opeke koje su nakon sušenja na suncu služile kao građevni materijal (→ opeka i crijep). Tako su se gradile četverokutne ili kružne građevine, a osnovna im je konstrukcija mogla biti i od drvenih pregrada ispunjenih slamom i oblijepljenih glinom. Pokrivale su se drvom ili slamom. Kuće od blata i slame gradile su se na području vučedolske kulture (još u III. tisućljeću pr. Kr.), nazvane prema istoimenom lokalitetu na desnoj obali Dunava, 4,5 km nizvodno od središta Vukovara.

Stari Rimljani su za svoje vladavine naselja i gradove prilagođavali i gradili po uzoru na Rim. Središte grada s forumom bilo je definirano kao raskrižje dviju glavnih gradskih prometnica koje su se pružale od sjevera prema jugu (cardo) i od zapada prema istoku (decumanus). Delmatsku luku Salonu, koja se prvi put u literarnim izvorima spominje 119. pr. Kr., Rimljani su, svjesni njezina iznimno povoljnoga zemljopisnog položaja, zauzeli početkom nove ere i proširili prema istoku i zapadu. Salona je vrlo brzo bila pretvorena u metropolu rimske provincije Dalmacije, a velika je graditeljska aktivnost započela u doba cara Augusta (63. pr. Kr. − 14) kada je u jugoistočnome dijelu grada izgrađen forum kao središte cjelokupnoga gradskog života. Do danas je sačuvan istočni trakt gradskih zidina građen od velikih kamenih blokova. Pokraj foruma bilo je podignuto kazalište za 3500 gledatelja (koje se stalno nadograđivalo), a jedna je zatečena zgrada bila pretvorena u terme. Najmonumentalnija zgrada bio je amfiteatar u sjeverozapadnome kutu grada, elipsoidna građevina (125 m × 100 m) s arenom (65 m × 40 m) za borbe gladijatora, koji je mogao primiti 18 000 gledatelja. Salona je tada imala 60 000 stanovnika. Arhitektonski ostatci Salone i drugih rimskih naselja na području današnje Hrvatske služili su stoljećima stanovnicima u okolici, ali i iz udaljenijih mjesta kao nalazišta građevnoga materijala kojim su se sekundarno koristili za gradnju. Pulska Arena iz I. st. jedan je od najbolje očuvanih i najvećih antičkih amfiteatara na svijetu (mogao je primiti 26 000 gledatelja). Od rimskih graditeljskih spomenika najbolje je očuvana Dioklecijanova palača, carska rezidencija u Splitu koju je oko 300. dao podići rimski car Dioklecijan. Raskošni carski mauzolej u ranome srednjem vijeku pretvoren je u katedralu. Palača je postupno prerasla u grad, ali nije devastirana u većoj mjeri i najvažniji i najvredniji graditeljski sadržaji uglavnom su ostali očuvani. Primjerice, obrambene su se zidine zadržale gotovo u cijelosti, osim na zapadnoj strani na koju se novonastali grad najprije i proširio.

Razvoj građevinarstva je propašću Rimskoga Carstva i doseljavanjem mnogobrojnih naroda gotovo potpuno izostao, a veće i raskošnije građevine gradile su se samo u utvrđenim gradovima. Prestala se graditi, ali i održavati cestovna mreža koju su izgradili Rimljani. Javno se građevinarstvo svodilo isključivo na gradnju obrambenih utvrda. Intenzivirala se jedino gradnja crkvenih objekata (→ sakralna arhitektura), među mnogima katedrale u Šibeniku, autor koje je bio → Juraj Dalmatinac, jedan od najvećih hrvatskih graditelja i kipara.

Početkom novoga vijeka do granica Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva stiglo je Osmansko Carstvo, što je znatno promijenilo sve dotadašnje odnose u Hrvatskoj i Ugarskoj, ali i obližnjem Habsburškom Carstvu. Prioritet je bila obrana pa je započelo osposobljavanje i opremanje svih postojećih utvrda kojih je u Hrvatskoj, posebice u gorskim krajevima, bilo mnogo (→ fortifikacijsko graditeljstvo). Kako te kamene utvrde nisu bile sposobne odoljeti teškim topovskim kanonadama, na prilazima su se počeli graditi zemljani nasipi koji su mnogo bolje mogli apsorbirati topovsku vatru, ali i zaštititi branitelje. To se ipak pokazalo nedostatnim, posebice na Banovini gdje su vrlo brzo osmanske trupe iz Bosne zauzele gotovo sve utvrde. Tijekom vremena se crta obrane ipak uspjela konsolidirati, posebice nakon 1550. i izgradnje sisačke utvrde na ušću Kupe u Savu i tvrđave Nehaj u Senju 1558., ali i odolijevanjem mnogim opsadama tvrđave Klis nadomak Splita, koja je ipak podlegla osmanskim navalama 1537. Na području Hrvatske između Osijeka i Darde podignut je Sulejmanov most (1566–1686), tada najdulji most na svijetu, dug oko 8 km i širok 6 m, što je bilo dovoljno za usporednu vožnju dviju kočija, a sa strane je bio i prolaz za pješake. Kolnik je bio od drvenih dasaka, a smatra se da je projektant bio Mimar Sinan. Godine 1579. počela se graditi na sutoku Kupe i Korane, na području današnjega Karlovca, suvremena utvrda u obliku zvijezde, sposobna odolijevati neprijateljskim napadima. Nova je renesansna tvrđava projektirana prema najboljim rješenjima onodobnoga fortifikacijskog graditeljstva. Zamišljena je kao vojnički grad s pravilnim rasporedom ulica i u obliku geometrijski pravilne šesterokrake zvijezde uokvirene snažnim zemljanim bedemima i grabama te bastionima branjenima vatrenim oružjem. Od nove se tvrđave, uz to da uspješno odolijeva snažnim artiljerijskim opsadama, zahtijevalo da bude i sjedište veće krajiške vojne posade sposobne i za ofenzivne vojne pohode te sjedište vojnog zapovjedništva cijelog područja od Kupe do Jadranskog mora. Nakon prestanka osmanske opasnosti izgrađene su slavonska pogranična tvrđava Brod (1715–80) i nova osječka Tvrđa (1712–22) podignuta po uzoru na nizinske nizozemske vojne fortifikacije. Te tvrđave nisu nikada poslužile vojnoj svrsi, osim za svjetskih ratova kao skloništa. Sličan je slučaj i s tvrđavom sv. Nikole iz XVI. st. na ulazu u Kanal sv. Ante u Šibeniku, na UNESCO-ovu Popisu svjetske prirodne i kulturne baštine, a počela se graditi 1540., nakon pada grada Skradina pod osmansku vlast.

Tijekom XVIII. st. i početkom XIX. st. prometno je savladana planinska dinarska barijera prvim, tada suvremenim cestama između sjevera i juga Hrvatske. Pod vodstvom → Antuna Matije Weissa izgrađena je 1725–36. Karolinska cesta ili Karolina koja je spojila Karlovac i Rijeku, odn. Bakar, a nazvana je po austrijskom caru Karlu VI. Od nje su danas sačuvani most u Novigradu na Dobri i vijadukt u Brestovoj Dragi. Karlovac je sa Senjom povezala Jozefinska cesta ili Jozefina, nazvana prema caru i kralju Josipu II. Građena je 1775−79., a obnovljena i produžena 1833−43. Gradio ju je carski inženjerski pukovnik → Vinko Struppi. Asfaltirana je u drugoj polovici XX. st. te se njome prometuje i danas. Terezijanska cesta ili Terezijana izgrađena 1786–89. nazvana je po Mariji Tereziji, majci cara Josipa II., a cilj joj je bio povezivanje Gospića i Karlobaga preko 928 m visokog prijevoja Oštarijska vrata; cesta je 2007. uvrštena u Registar kulturnih dobara Hrvatske. Nova cesta koja je spajala Karlovac s Rijekom bila je Lujzinska cesta ili Lujzijana, građena u etapama 1803−11. Slovila je za jednu od najsuvremenijih cesta Habsburške Monarhije i jednu od najljepših u Europi. Njezin je graditelj bio → Filip Vukasović. Obnovljena je u XIX. st., asfaltirana 1960., a današnja je autocesta dijelom položena njezinim dionicama. Rudolfinska cesta ili Rudolfina nazvana je po sinu cara Franje Josipa I. i bila je najkraći put od Ogulina do Jadranskog mora, odn. do Novog Vinodolskog. Građena je u XIX. st., a za gradnju je uvelike bio zaslužan ban Ivan Mažuranić. Majstorska cesta → Josipa Kajetana Knežića izgrađena 1825−32. povezuje Sveti Rok preko Malog Alana s Obrovcem. Predstavljala je vrhunac graditeljskog umijeća, posebice s obzirom na teren kojim prolazi. Ta je cesta i danas makadamska, a slovi za jednu od najljepših hrvatskih panoramskih cesta.

Kao i drugdje u svijetu, građevinska poduzeća u Hrvatskoj, kakva poznajemo u današnjem obliku, razvila su se iz obrtništva. U prvoj polovici XIX. st. većinu građevina u Zagrebu, osobito onih reprezentativnih, gradili su zidarski majstori, udruženi u ceh zajedno s tesarima i klesarima. Od sredine XIX. st. započeo je snažan gospodarski razvoj i u kontinentalnoj i u primorskoj Hrvatskoj. Gradile su se nove ceste i željezničke pruge te mnogobrojni industrijski pogoni, osobito u Zagrebu i Rijeci. Pojačana izgradnja Zagreba u drugoj polovici XIX. st. potaknula je osnivanje i razvoj prvih većih i organiziranijih građevinskih poduzeća. To je bilo i razdoblje prijelaza iz cehovsko-manufakturnih odnosa u građevinsko poduzetništvo industrijskoga tipa, a obilježilo ga je ukidanje građevinskoga ceha (1872). Vodeća su građevinska poduzeća u drugoj polovici XIX. st. bila poduzeće graditelja → Janka Jambrišaka (1859–1890) te → Janka Nikole Grahora i → Franje Kleina (Grahor i Klein utemeljeno 1868., Grahor i sinovi 1886–1907). Jedno od prvih poduzeća koje je izvodilo armiranobetonske konstrukcije u nas utemeljio je → Josip Dubský 1900. U razdoblju ubrzane izgradnje gradova na početku XX. st. te osobito između dvaju svjetskih ratova građevinska su se poduzeća također ubrzano razvijala. Ipak, sve do II. svj. rata sektoru građevinarstva je svojstven bio razmjerno velik broj manjih poduzeća, u kojima se zbog jeftine radne snage većina poslova obavljala ručno, s minimalnom → građevinskom mehanizacijom i prijevozom tereta uz pomoć zaprežnih kola.

Nakon II. svj. rata došlo je do snažnog razvoja građevinarstva. Utemeljena su golema građevinska poduzeća koja su zapošljavala i do 20 000 radnika, poput → Geotehnike, → Hidroelektre, → Industrogradnje, → Viadukta, → Tehnike, → Vladimira Gortana i dr. u Zagrebu, → Konstruktora, → Lavčevića i Pomgrada (→ Pomgrad Inženjering) u Splitu, a velika su poduzeća bila i zagrebački → Ciglane Zagreb, → Jugomont, → Novogradnja, → Tempo, → Tvornica cementa Sloboda, zatim Dalmacijacement (→ CEMEX Hrvatska) iz Kaštel Sućurca, → Gaj iz Slatine, → Gradnja i → Opeka iz Osijeka, → Građevni kombinat Međimurje iz Čakovca, → Industrija građevnog materijala Lepoglava, → Inker iz Zaprešića, GP Zagorje (→ Zagorje – Tehnobeton) iz Varaždina, → Zagorka iz Bedekovčine, → Salonit iz Vranjica i dr.

To je razdoblje posebice obilježila mostogradnja po kojoj su se hrvatski graditelji mostova svrstali u sam svjetski vrh. Znatan doprinos razvoju mostogradnje ostvaren je prigodom izgradnje velikih armiranobetonskih lučnih mostova na hrvatskoj obali Jadrana slobodnim konzolnim postupkom. Najveći među njima, luk Krčkog mosta raspona 390 m, dugo je bio i najveći na svijetu. Osamostaljenjem Hrvatske i početkom Domovinskoga rata smanjio se intenzitet građevinskih radova. Završetkom rata započelo je razdoblje oživljavanja građevinarstva, kada je ubrzano, u samo nekoliko godina, u cijelosti izgrađena nova mreža autocesta. Ipak, gospodarska kriza 2007. uzrokovala je stečajeve mnogih velikih hrvatskih građevinskih poduzeća. Danas, u doba ponovnog uzleta građevinarstva, među vodeća se hrvatska građevinska poduzeća ubrajaju → Kamgrad, → Strabag, → GIP Pionir, → Swietelsky i Tehnika iz Zagreba, → GP Krk iz Krka, te Radnik iz Križevaca, Osijek-Koteks i dr. U posljednje doba zbog pojačanog opsega poslova u toj djelatnosti postoji znatan nedostatak radnih kapaciteta, koji se ublažava angažiranjem stranih radnika i poduzeća.

Razvoj školstva, znanosti i publicistike

U drugoj polovici XIX. st., usporedno s razvojem građevinarstva kao organizirane stručne djelatnosti to se područje u Hrvatskoj počinje spominjati i u kontekstu školovanja i znanosti. Naredbom o ovlastima civilnih tehnika iz 1877. nastojalo se uvesti više pravilnosti i organizacijske strukture u stjecanje tehničkih zvanja i određivanje djelokruga poslova u graditeljstvu. Uveden je novi pojam ovlaštenih civilnih tehnika, koji su se dijelili na civilne inžinire i civilne arhitekte, građevne mjernike, mjernike i zemljomjere. Naslov civilnog inžinira i arhitekta stjecao se nakon diplome na tehničkoj visokoj školi ili akademiji likovnih umjetnosti (tada samo u inozemstvu), a mogli su ga steći i graditelji s dugogodišnjom praksom nakon polaganja državnog ispita pred Zemaljskim građevnim ravnateljstvom. U tu skupinu pripada prvi ovlašteni civilni inžinir J. N. Grahor. Posljedica Naredbe o ovlastima civilnih tehnika jest osnivanje profesionalnih udruga, kakva je bio → Klub inžinira i arhitekata utemeljen 1878 (od 1884. Društvo inžinira i arhitekata u Zagrebu, od 1894. Društvo inžinira i arhitekata u Hrvatskoj i Slavoniji). Od 1880. društvo je izdavalo → Viesti Kluba inžinira i arhitekta, 1881. izdalo je Rječnik njemačko-hrvatskoga tehnologičkoga nazivlja Josipa Altmana i → Stevana Bukla, a 1882. Građevni pristojbenik za sve zanate zasjecajuće u građevnu struku S. Bukla.

Odlazak na studij u inozemstvo doveo je do stvaranja prvoga naraštaja domaćih građevinskih inženjera (→ Juraj Augustin, → Kamilo Bedeković, → Marcel Kušević), koji su stali uz bok udomaćenim inozemnim inženjerima (→ Josip, Chvála, → Valentin Lapaine). Zajednica akademski obrazovane generacije građevinskih inženjera i arhitekata najupornije se zauzimala za osnivanje Tehničke visoke škole u Zagrebu, o čemu svjedoči prijedlog → Milana Lenucija i → Mihajla Ursinyja prihvaćen na skupštini Društva inžinira i arhitekta. U predstavci Kraljevskoj zemaljskoj vladi 1898. predlažu da se osnuje Tehnička visoka škola, isprva samo s najnužnijim civilnim (građevinskim) inžinirskim odjelom s nastavnim programom: visokogradnja (zgradarstvo), vodogradnja, cestogradnja, mostogradnja i elementi kulturne tehnike.

U međuvremenu je kronični nedostatak graditeljskog kadra od 1882. pokrivala Obrtna škola (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) u Zagrebu, s građevno-obrtnim odjelom na kojem su se školovali bravari, klesari, stolari i tokari. Škola je pod državni protektorat potpala 1889., kada su imenovani stalni profesori te ravnatelj → Herman Bollé. U sklopu škole pokrenut je 1892. trogodišnji Tečaj za obrazovanje graditelja, završetkom kojega su učenici mogli pristupiti polaganju ispita za ovlaštenoga majstora graditelja. Tečaj je 1897. prerastao u samostalnu četverogodišnju Građevnu stručnu školu s razdjelima: Graditeljskom školom u kojoj su se obrazovali budući graditelji te Školom za građevno-obrtne poslovođe u kojoj se obrazovalo pomoćno osoblje. Niz učenika Škole nastavljao je studij u inozemstvu na nekoj od tehničkih visokih škola i akademija sve do 1919., kada je konačno osnovana Tehnička visoka škola u Zagrebu (od 1926. → Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu; sv. 4).

Među prvom trojicom profesora kojima je 1919. povjeren daljnji rad oko ustroja Tehničke visoke škole i popunjenja profesorskog zbora bio je i → Milan Čalogović. Studenti građevinarstva pohađali su studij na Građevinsko-inženjerskom odjelu, kojega je prvi dekan bio → Pavle Horvat. U području građevinarstva je, među prvima, 1920. osnovan Zavod za ispitivanje gradiva na čelu kojega je bio → Stjepan Prokofijevič Timošenko (sv. 1). Iste godine izdani su propisi za dobivanje doktorata iz tehničkih znanosti. Prvi promovirani doktori bili su građevinari → Konstantin Čališev (1922) i → Rajko Kušević (1923). Godine 1923. diplomirali su i prvi građevinski inženjeri, a u sljedećih 25 godina njihov je broj dosegnuo 413.

Razvoj struke i potrebe društva nametnuli su pitanje daljnje specijalizacije tijekom visokoškolske nastave. Od akademske godine 1948/49. uvedeni su specijalistički smjerovi već poslije druge godine studija (konstruktorski, prometni i hidrotehnički). Takva se specijalizacija zadržala do diobe Tehničkoga fakulteta 1956. na četiri samostalna fakulteta: Arhitektonsko-građevinsko-geodetski (AGG), Strojarsko-brodograđevni, Elektrotehnički te Kemijsko-prehrambeno-rudarski. Unutar AGG-a osnovani su arhitektonski, građevinski i geodetski odsjek. AGG se dalje podijelio 1962., kada su se dotadašnji odsjeci razvili u samostalni → Arhitektonski fakultet, → Građevinski fakultet i → Geodetski fakultet. Građevinski fakultet je akademske godine 1963/64. osnovao i dvogodišnji poslijediplomski studij za stjecanje znanstvene titule magistra tehničkih znanosti iz područja građevinarstva. Studij se u početku dijelio na smjerove: Konstruktorski te Mehanika tla i fundiranje.

Statutom iz 1967. Građevinski se fakultet podijelio na Konstruktorski, Prometni i Hidrotehnički odjel. Odjeli su podijeljeni na deset zavoda: za ceste, željeznice, tehničku mehaniku, geotehniku, hidrotehniku, ispitivanje materijala i konstrukcija, metalne konstrukcije, betonske konstrukcije, drvene i masivne mostove, izradbu građevinsko-investicijske dokumentacije, te kabinet za matematiku. Tada je fakultet imao i laboratorije Zavoda za ispitivanje materijala i konstrukcija, Zavoda za geotehniku, Hidrotehnički laboratorij i Laboratorij za sanitarnu hidrotehniku u okviru Zavoda za hidrotehniku. Uz dotadašnja grananja dodiplomskoga studija na konstruktorsko, prometno i hidrotehničko usmjerenje, u nastavni plan akademske godine 1970/71. uvedeno je i organizacijsko-tehnološko usmjerenje. Početkom 1977. Fakultet se udružio s → Institutom građevinarstva Hrvatske (IGH; osnovan 1949) te Višom tehničkom školom za građevinsku industriju i građevinarstvo iz Bedekovčine (osnovana 1961) i Višom tehničkom građevinskom školom iz Zagreba (osnovana 1967) u SOUR Građevinski institut (GI) sa sjedištem u Zagrebu. U okviru GI-ja djelovao je Fakultet građevinskih znanosti kao OOUR, povezan sa Sveučilištem u Zagrebu. U sastav GI-ja kao samostalni OUR-i ušli su i fakulteti građevinskih znanosti u Splitu (1976; → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije, pokrenut kao splitski odjel Građevinskoga fakulteta u Zagrebu 1971), Rijeci (1976; → Građevinski fakultet u Rijeci, izrastao iz Više tehničke građevinske škole osnovane 1969., odn. Građevinskog odjela Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Rijeci osnovanog 1971) i Osijeku (1982; → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek, izrastao iz osječkog odjela Visoke građevinske škole iz Zagreba osnovane 1967), ujedno članovi tamošnjih sveučilišta. Razvoj tih fakulteta u znatnoj je mjeri pomagao Građevinski fakultet iz Zagreba, koji se nakon udruživanja s IGH-om organizirao u devet zavoda: za betonske i zidane konstrukcije, geotehniku, hidrotehniku, matematiku, metalne i drvene konstrukcije, organizaciju i ekonomiku građenja, prometnice, tehničku mehaniku te za zgradarstvo. Godine 1990. došlo je do raspada GI-ja na njegove samostalne sastavnice.

Nastavnici i znanstvenici zagrebačkog Građevinskoga fakulteta od njegovih se začetaka bave područjima geotehnike (→ Ervin Nonveiller, → Valerijan Rieszner, → Antun Szavits-Nossan, → Stjepan Szavits-Nossan, → Franjo Verić); hidrotehnike (→ Vladimir Andročec; sv. 1, → Stjepan Bella, → Rudolf Broz, → Ante Franković, → Krešimir Gjurašin, → Miroslav Gjurović, → Josip Marušić, → Milivoj Petrik, → Marko Pršić, V. Rieszner, S. Szavits-Nossan, → Stanislav Tedeschi, → Mladen Žugaj); nosivih konstrukcija, tehničke mehanike i materijala (→ Vasilije Andrejev, → Boris Androić, → Milutin Anđelić, → Dražen Aničić, → Nenad Bičanić, → Dubravka Bjegović, K. Čališev, M. Čalogović, → Darko Dujmović, → Josip Dvornik, → Ivica Džeba, → Jure Erega, → Eugen Erlich, → Dragutin Horvatić, → Marijan Ivančić, → Vladimir Juranović, → Aleksander Kaiser, → Aleksandar Kiričenko, → Vilim Korošec, → Zlatko Kostrenčić, R. Kušević, → Zvonimir Marić, → Vuk Milčić, → Jure Radić, → Veselin Simović, → Zorislav Sorić, → Zlatko Šavor, → Vicko Šimić, → Stanko Šram, S. Prokofijevič Timošenko, → Ivan Tomičić, → Krunoslav Tonković, → Otto Werner, → Zvonimir Žagar); organizacije građenja (→ Mladen Radujković); prometnica (→ Jerko Alačević, → Miroslav Čabrian, → Vesna Dragčević, P. Horvat, → Aleksandar Klemenčić, → Željko Korlaet, → Stjepan Lakušić, → Ljubomir Peterčić, → Ivo Poletti-Kopešić, → Milko Sinković, → Mate Sršen, → Aleksandar Šolc, → Juraj Zagoda); zgradarstva (→ Karlo Gentzkow, → Janko Holjac, → Zvonimir Vrkljan, → Radovan Nikšić, → Boris Krstulović, → Fedor Wenzler).

Nositelji visokoškolske nastave te znanstvenog i visokostručnog rada iz područja građevinarstva u RH danas su i Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu (→ Ognjen Bonacci, → Frano Boris Damjanić, → Blaž Gotovac, → Vinko Jović, → Jure Margeta, → Pavao Marović, → Ante Mihanović, → Jakov Miličić, → Bernardin Peroš, → Jure Radnić, → Tanja Roje-Bonacci); Građevinski fakultet u Rijeci (→ Čedomir Benac, → Andrija Čičin-Šain, → Mehmed Čaušević, → Božidar Ekl, → Zorko Kos, → Nevenka Ožanić, → Andrija Prager, → Ivan Vrkljan); Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek (→ Antun Kedmenec, A. Šolc, → Barbara Medanić, Z. Marić) te → Geotehnički fakultet u Varaždinu kojega počeci sežu u 1969. kada je osnovana Viša tehnička rudarsko-geoistraživačka škola.

Uz mnoge objavljene knjige i sveučilišne udžbenike istaknutih stručnjaka, mnogobrojni su znanstveni i stručni radovi iz područja građevinarstva objavljeni u časopisima → Građevinar, → Ceste i mostovi, → Klesarstvo i graditeljstvo, → Engineering Review (sv. 1) i dr. Istaknute su udruge koje okupljaju stručnjake iz područja građevinarstva u RH → Hrvatska komora inženjera građevinarstva, → Hrvatska udruga za organizaciju građenja, → Hrvatski savez građevinskih inženjera i dr.

Konstruktor, jedno od najvećih hrvatskih građevinskih poduzeća, osnovano 1945. u Splitu.

Iz Tehničkog odjela Gradskoga narodnog odbora grada Splita odvojila se 1945. građevinska djelatnost i formirano je samostalno poduzeće koje od 1947. posluje pod imenom Konstruktor – Split. Odlukom da se sjedini građevinska operativa na području Splita poduzeću je 1949. pripojen Kozjak iz Splita i Oblasno građevinsko poduzeće Izvođač iz Makarske, a godinu dana poslije i gradsko građevinsko poduzeće Gradnja iz Splita. Prigodom osnutka u poduzeću je radilo 116 radnika s rudimentarnim alatima i mehanizacijom.

U razdoblju do 1954. poduzeće je radilo na poslijeratnoj obnovi oštećenih proizvodnih postrojenja, cestovnoj infrastrukturi, gradili su se stambeni objekti u Splitu, objekti i pogoni u pojedinim poduzećima, aerodromski objekti, kao i objekti za školstvo, zdravstvo, socijalnu skrb i turizam. Prekretnica u radu bilo je dobivanje ugovora za gradnju HE Peruća 1954. i I. faze HE Zakučac 1957. nakon čega je došlo do preorijentacije na poslove hidrogradnje i niskogradnje. Sredstva dobivena ugovorom omogućila su nabavljanje suvremene i učinkovite mehanizacije za izvedbu složenih radova. U sljedećem razdoblju Konstruktor je postao prepoznatljiv po gradnji hidroelektrana u zemlji, a od 1965. i u svijetu, kada je na međunarodnom natječaju dobio izvedbu HE Maskeliya Oya u Šri Lanki gdje je prema projektima kanadskih projektanata izvodio sve građevinske radove u sastavu Ingre iz Zagreba. U razdoblju od 1954. do 2004. izgrađeno je 19 energetskih objekata: 18 hidroelektrana (derivacijskih i pribranskih) i jedna plinska termoelektrana. Od toga je osam hidroelektrana u Hrvatskoj (Peruća, Zakučac, Orlovac, Đale, Dubrovnik, Senj, Golubić, Velebit), četiri u BiH (Rama, Grabovica, Čapljina i Peć Mlini), dvije u Šri Lanki (Maskeliya Oya i Polgolla), te po jedna u Makedoniji (Tikveš), Zambiji (Kafue Gorge), Iraku (Bekhme) i Srbiji (Zavoj).

U svojem je poslovanju Konstruktor primijenio niz tehnoloških poboljšanja pri gradnji elektrana: uporaba hidromonitora vlastite konstrukcije za kompaktiranje kamenog nasipa brane; uporaba rotacijskih strojeva za mehanički iskop tunela, projektiranje i izradba specifičnih oplata za betoniranje brana; provedba postupka prethodnog cijepanja stijene i konturnoga glatkog miniranja.

Gradnja cjelovitih hidroenergetskih sustava tražila je suvereno ovladavanje svim vrstama podzemnih radova, te je Konstrukor osim u hidroenergetskim sustavima počeo raditi i druge tunele: hidrotehničke i cestovne. Hidrotehničke tunele, pretežno u sustavu hidroelektrana, gradio je u Hrvatskoj, BiH i Kolumbiji, a cestovne u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. Gradnja cestovnih tunela započela je 1963. izgradnjom tunela Medići na Jadranskoj magistrali. Takve je tunele gradio u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Kolumbiji i Njemačkoj. Važniji su tuneli Učka (5070 m), Vrmac (Crna Gora 1650 m), onaj između Fatničkog polja i akumulacije Bileća (BiH 8615 m) te Sv. Rok (5670 m) u partnerstvu s Hidroelektra – niskogradnjom iz Zagreba. Do 2005. poduzeće je izgradilo više od 60 km cestovnih tunela, najviše u fazi građenja autocesta u RH. Gradilo je i druge podzemne objekte: podzemne strojarnice i transformatorske komore, tlačne cjevovode, vodne komore, komore zatvarača, sve u sustavu hidroelektrana.

Od 1953. Konstruktor je gradio ceste, najprije u Dalmaciji i na otocima, zatim u BiH a kao podizvođač sudjelovao je i u gradnji jedne ceste u Tanzaniji. Sudjelovao je u izgradnji niza dionica državne ceste, obilaznice Splita, Rijeke i Dubrovnika. Na gradnji autoceste u punom profilu prvi je put radio 1970., a poslije je stalno angažiran na gradnjama dionica autocesta Rijeka–Karlovac, Zagreb–Macelj, Zagreb–Goričan, a posebice na gradnji autoceste Split–Zagreb gdje je sudjelovao u izvedbi cjelovitog prometnog projekta: ceste, tuneli, mostovi, vijadukti i ostali objekti za potrebe cestovnog prometa.

U prvih 50 godina Konstruktor je gradio manje mostova, izgradivši ih deset do 1995., od kojih su najznačajniji bili most na rijeci Žrnovnici kraj Splita (1954. i 1982) i pokretni most u Trogiru (1958). Ugovorivši izvođenje četverotračnoga Masleničkog mosta na autocesti Zagreb–Split, poduzeće se opremilo specifičnom mehanizacijom za gradnju velikih mostova, a most je izgrađen 1996. Na autocesti Rijeka–Zagreb izgrađeni su most Kamačnik i vijadukti Drežnik, Zalesina, Katušin i Stara Sušica; na autocesti Split–Zagreb most preko rijeke Krke i vijadukti Rovanjska, Crna Draga, Fradivina, Rodine Glavice, Podgrede i Garišta, te nadvožnjak P-5. Od 1998. do 2005. izgrađeni su još mostovi Drežnik u Karlovcu, preko rijeke Kupe kraj Bresta, pješački u Hrnetiću, Zrinski u Hrvatskoj Kostajnici te most preko Rijeke dubrovačke. Obnovljeni su Šibenski i Paški most, izgrađen je nadvožnjak Kamen na obilaznici Splita i vijadukt Vežice na obilaznici Rijeke.

Izvođenje komunalnih i sličnih radova sastavni je dio rada poduzeća od samih početaka. Do kraja 1970-ih najvećim su dijelom to bili radovi na otkrivanju lapora za potrebe industrije cementa, zatim boksita za proizvodnju glinice i eksploataciju ugljena. Radovi te vrste obavljali su se u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Tijekom 1980-ih Konstruktor je obavio radove na novom kanalizacijskom sustavu grada Splita. Na prijelazu stoljeća građeni su vodoopskrbni i kanalizacijski sustavi na području otoka Čiova, Korčule i Brača, u Metkoviću, Zadru, Trogiru, Kaštelima i Solinu. Od sredine 1990-ih jedna je od vodećih preokupacija poduzeća bila gradnja i saniranje pomorskih objekata – lukobrana i obale. Radovi su izvođeni u lukama Prigradica i Vela Luka na Korčuli, u Sumartinu na Braču, na Prviću i u luci Slano. Dograđena je južna strana gata sv. Petra u Splitu, uređena je splitska riva te proširena obala u Brodogradilištu Viktor Lenac u Rijeci.

Velik dio poslova poduzeća obuhvaćala je i gradnja industrijskih pogona, stambenih i poslovnih zgrada. Nakon II. svj. rata velik dio kapaciteta bio je usmjeren na popravke razrušenih i oštećenih tvornica cementa u solinsko-kaštelanskom industrijskom bazenu te njihovu dogradnju i izgradnju. Radovi su se izvodili za poduzeća: Dalmacijacement, I. Morđin – Crni, R. Šperac, Sv. Kajo, Sv. Juraj, Salonit, Brodogradilište Split, Neptun iz Komiže, Sardina iz Postira. Izgrađeno je nekoliko vinarija u više dalmatinskih gradića: Imotski, Benkovac, Stari Grad na Hvaru, Vis. Za Dalmatinku iz Sinja izgrađena je nova tvornica i predionica, za Galeb u Omišu nova tvornica trikotaže. Izgrađena su ribogojilišta za Inex – Dinaru iz Knina i poljoprivrednu zadrugu Kosovo iz Lipljana na Kosovu. Za Hrvatsku elektroprivredu izgrađeno je nekoliko transformatorskih stanica. U inozemstvu je Konstruktor najčešće radio u svojstvu podizvođača stranih poduzeća. Tako je sudjelovao u gradnji tvornice bešavnih cijevi u Voljskiju u SSSR-u i gradnji toplane u Frankfurtu na Majni u SR Njemačkoj, te u nizu drugih radova na industrijskim građevinama, garažama, specijalnim zgradama i sl.

Gradnja stambenih i poslovnih objekata veže se ponajviše uz Hrvatsku. U početku su se gradile pojedinačne građevine, a od 1969. stambena naselja. Najpoznatija su ona u Splitu: Spinut, Split 3, Ravne njive, Vrh, Sućidra, Mertojak, Pujanke i Žnjan. Gradila su se i u Šibeniku, Sarajevu, Kninu te na Visu i Lastovu. Od 1991. Konstruktor se uključio u realizaciju Programa obnove u devet hrvatskih županija te gradnju stanova za stradalnike Domovinskoga rata u Splitu, Dubrovniku, Zagrebu i Rijeci. Poslovni su objekti dijelom građeni u sklopu stambenih objekata i naselja od kojih su važniji: poslovno-uslužni trgovački centar Čulić, poslovna zgrada SEM, aerodromska zgrada i kontrolni toranj Zračne luke Ruđer Bošković u Čilipima i kontrolni toranj Zračne luke dr. Franjo Tuđman u Zagrebu. Stambene i poslovne objekte je od 1985. radio u Njemačkoj i Luksemburgu. Značajniji su objekti u RH Spaladium Arena i KBC Rebro u Zagrebu.

Od RO Konstruktor nastala su 1990. građevinska poduzeća: Konstruktor, Projektni biro Konstruktor (od 1970. vodio ga je → Frano Gotovac), Kamen. Građevno poduzeće Konstruktor organizirano je iz dotadašnjeg OUR-a Građenje i dijela RZ Zajednički poslovi. Poduzeće je imalo pet organizacijskih jedinica: za inženjering, proizvodnju, mehanizaciju, ekonomske i opće poslove. Ukupno je 1991. zapošljavalo 1521 radnika. Godine 1992. osnovalo je povezana društva Konstruktor standard, Konstruktor commerce i Konstruktor inženjering. Poduzeće je 1993. promijenilo ime u Građenje p. o. Nakon ulaska u stečajni postupak poduzeće je 1995. kupio Konstruktor inženjering te ga pretvorio u društvo s ograničenom odgovornošću.

Izbijanjem svjetske gospodarske krize 2008. Konstruktor je upao u poslovne teškoće te je 2016. otvoren stečajni postupak. Poduzeće je tada zapošljavalo 1300 radnika.

gospodarenje okolišem → zaštita okoliša

Vladimir Gortan, željezničko-građevinsko poduzeće osnovano 1952. u Zagrebu. Nastalo je iz željezničko-građevnoga poduzeća br. 11 (ŽGP 11) osnovanoga 1947. u Zagrebu i ljubljanskoga ŽGP-a br. 14.

U početku je osnovna djelatnost poduzeća bila gradnja željezničkih pruga i drugih objekata niskogradnje. Novoosnovano poduzeće Vladimir Gortan nastavilo je rad na projektima dvaju likvidiranih poduzeća, ponajprije na jednom od najvažnijih željezničkih putova u izgradnji – pruzi Banja Luka–Doboj, a potom pruzi Lupoglav–Štalije i splitskome željezničkom čvoru. Rekonstruirani su željeznički čvor i prilazne ceste gradu Splitu (željeznički tunel Dujmovača duljine 888 m, cesta Solin–Klis te tunel ispod tvrđave Klisa duljine 108 m). Poduzeće je izgradilo ranžirni kolodvor i željeznički čvor u Vinkovcima, poslije je proširivalo kapacitete sisačke rafinerije i gradilo tunel Viktorovac, te mnoge ceste, tunele, industrijske pruge i kolosijeke. Sudjelovalo je u izgradnji tunela Lokve, nekada najduljega cestovnog tunela u Jugoslaviji (dug 1117 m) na cesti između Ivangrada i Rožaja u Crnoj Gori.

Od 1956. poduzeće je izvodilo radove i u visokogradnji. Gradilo je poslovne i stambene građevine, osobito u Zagrebu, Rijeci, Sisku i Splitu, bilo je 1963. uključeno u obnovu Skoplja poslije katastrofalnoga potresa, te je gradilo mnogobrojne hotele i turističke građevine, od 1969. i u drugim državama (Njemačka, Austrija, Švicarska, Italija, Libija, Rusija, i dr.). U sljedećim je desetljećima Vladimir Gortan postalo jedno od najvećih hrvatskih građevinskih poduzeća s pogonima u Rijeci, Zadru i Slavonskom Brodu. Gradilo je dijelove velikih stambenih naselja u Zagrebu (Prečko, Jarun, Gredice), Slavonskom Brodu (Jelas) i Rijeci (tada tri najveća nebodera u Jugoslaviji), dijelove autoceste od Zagreba do Slavonskog Broda, tramvajski prsten u Novom Zagrebu te Sportsko-poslovni kompleks Cibonu, poslovni toranj poduzeća → Chromos, i dr. Od 1990. nosi naziv Građevinsko poduzeće Gortan i tada je imalo 4451 zaposlenika. Poduzeće je 1991. osnovalo osam dioničkih društava-kćeri, Gortan-visokogradnja, Gortan-niskogradnja, Gortan-ing, Gortan-stolarija, Gortan-instalacije, Gortan-trade, Gortan-završnogradnja i Gortan-projekt. Društva-kćeri Gortan-visokogradnja, Gortan-niskogradnja i Gortan-završnogradnja osnovali su 1998. društvo Gortan-Zagreb. Osnivači su novoosnovano društvo  iste godine prodali društvu Hercegovina-gradnja iz BiH. Društvo Gortan-Zagreb je 2000. imalo 73 zaposlenika, a od 2002. sjedište mu je u Metkoviću.

Pod istim nazivom neprekidno od 1947. djeluje građevinsko poduzeće sa sjedištem u Pazinu. Osnovano je kao kotarsko poduzeće za obnovu Pazina od posljedica razaranja u II. svj. ratu. Jedno je od vodećih poduzeća u području visokogradnje u Istarskoj županiji. Bavi se još i niskogradnjom, izradbom betonske galanterije, građevne bravarije, čeličnih konstrukcija, polivinilkloridne stolarije, montažom betonskoga željeza i pružanjem usluga građevne mehanizacije.

Geotehnika, poduzeće za geološka, rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranje, osnovano 1964. u Zagrebu spajanjem poduzeća Geoistraživanja Zagreb i Elektrosond Zagreb. Godine 1965. od postojećih istraživačko-projektnih odjela Mehanike tla, Kemijsko-tehnološkoga odjela, Projektnoga odjela i Geološkoga odjela osnovala je vlastiti Institut Geoexpert. Od 1974. do 1989. poslovala je kao RO sastavljena od OOUR-a: Geoexpert, Istražna bušenja, za specijalne građevine i hidrološke radove, za konsolidacijske radove, za rudarske radove te Radionica. Od RO Geotehnika nastala su 1990. poduzeća Geotehnika, Konsolidacija, Geoing i Institut Geoexpert, sva sa sjedištem u Zagrebu. Institut Geoexpert, Konsolidacija i Geoing pripojeni su 1992. matičnomu poduzeću Geotehnika. Nakon provedene pretvorbe 1994. osnovano je dioničko društvo pod nazivom Geotehnika Zagreb. Broj zaposlenika smanjen je s 1092 u doba pretvorbe na 261 u 2002. Poduzeće je imalo udjele u povezanim i nepovezanim društvima u zemlji i inozemstvu (Geomar, Geoservis, Geoexpert E. K. G., Geoexpert G. T. B., Geoexpert I. G. M., Geoing Tuzla, Geotehnika Bauer te Geotehnika-projekt). Povezano društvo Geotehnika-inženjering osnovano je 1999. sa sjedištem u Zagrebu. Osnivači su bila splitska društva Konstruktor-inženjering i društvo Projektni biro Konstruktor, a vlasnik je u cijelosti od 2010. bio → Institut građevinarstva Hrvatske. Tijekom 2010-ih Geotehnika i njezina poduzeća su zbog spleta poslovnih okolnosti pali u stečaj i prestali s radom.

Djelatnosti poduzeća bile su geološko, rudarsko i građevinsko istraživanje, geobušenje, konsolidacija tla i objekata na površini i pod zemljom, građevinsko projektiranje (hidrogradnja i niskogradnja), rudarsko projektiranje, specijalno temeljenje, geofizičko ispitivanje za sirovine i naftu, projektiranje i izradba radnih programa, izvođenje investicijskih radova u inozemstvu te zastupanje međunarodnih poduzeća. Poduzeće je provelo niz geomehaničkih istraživanja na hidrotehničkim objektima (kanal Dunav–Tisa–Dunav 1957–59., kanal Odra–Odra 1971–72), u lukama i na lučkim objektima (luka Bakar 1962–65., 3. maj brodogradilište 1968., Uljanik brodogradilište 1970., luka Homs u Libiji 1972–74., luka Marsa-Matruh u Egiptu 1975), silosima, industrijskim objektima (zagrebačka Tvornica cementa Sloboda, 1967., Pliva 1972), energetskim objektima (Termoelektrana Plomin 1966–67., Termoelektrana-toplana Sisak 1968–69), javnim objektima, u rudnicima, tunelima i mjerenjima pomaka klizišta i širokih iskopa (jama reaktora Nuklearne elektrane Krško 1974., okno strojarnice Reverzibilne hidroelektrane Obrovac, danas RHE Velebit, 1980). U okviru aktivnosti projektiranja geotehničkih zahvata pri temeljenju poduzeće je izrađivalo projekte plitkoga temeljenja (Luka Ploče 1968. i 1984., Termoelektrana-toplana Zagreb 1965., koksara u Bakru 1976–77) i dubokoga temeljenja (duboko temeljenje pilotima dimnjaka Termoelektrane-toplane Sisak 1968. i 1973–74., terminal za tekuća goriva u Omišlju 1976–79., temeljenje rezervoara Rafinerije nafte Sisak 1974–78), projekte potpornih konstrukcija, protupotresnih planiranja i dr.

Osobito je važan doprinos Geotehnike u izgradnji hidroenergetskih sustava u Hrvatskoj. Bavila se projektima rješavanja vodoodrživosti podzemnoga dijela i opće stabilnosti nasutih brana i kompleksnim geofizičkim ispitivanjima. Najveći broj velikih brana u Hrvatskoj projektirali su upravo stručnjaci Geotehnike, odn. poduzeća Geoistraživanja te Instituta Geoexpert, npr. brane Lokvarka (1953), Peruća (1958) na kojoj su ujedno izvodili radove, Sklope (1967), Sabljaki (1959), Štikada (1983), Opsenica (1983), Razovac (1984), Ričica (1985), Butoniga (1986), Lepenica (1987), Lagvić (1992), Pusti dol (1993), a poduzeće Geoing projektiralo je brane Jazbina (1997), Trnava (2001) i dr. Izvodila je radove na branama Prančevići (1961), Sklope (1967), Letaj (1970), Varaždin (1975), Čakovec (1983), Đale (1988), Dubrava (1989) i dr. Bavila se i miniranjem u kamenolomima i na trasama cesta.

Mnogi domaći građevinari, stručnjaci za geotehniku te rudarski inženjeri, koji su ujedno ostvarili i uspješne akademske karijere, bili su uključeni u izgradnju i građevinska projektiranja u Geotehnici. Ističu se → Ervin Nonveiller, → Siniša Dunda, → Tanja Roje-Bonacci, → Darko Vrkljan, → Damir Franotović, Boris Klemenčić, Davorin Kovačić, Mladen Zelenika i dr.

geodezija, tehnička disciplina i znanost koja se bavi izmjerom i prikazom fizičke Zemljine površine, određivanjem oblika Zemlje i njezina polja sile teže. Glavni predmet istraživanja u geodeziji jest geodetska izmjera zemljišta i Zemlje. Osnovne su joj grane primijenjena geodezija (→ inženjerska geodezija), → satelitska geodezija, → fizikalna geodezija, pomorska geodezija (→ hidrografska izmjera), → fotogrametrija, → daljinska istraživanja, → kartografija i → geoinformatika.

Razvoj u svijetu

Prva se djelovanja u području geodezije očituju u rješavanju različitih zadataka iz praktičnog života, vezanih uz gradnju prvih pravilnijih nastambi, postavljanje greda ili zidova pod pravim kutom i sl. Iskopine starih gradova govore o njihovu planiranju. Najstariji dokumenti, iako oskudni, potječu iz Mezopotamije. Nekoliko nacrta polja na kojima su prikazane zemljišne čestice četverokutnog oblika sačuvano je iz ranijega sumerskog razdoblja (oko 3000. pr. Kr.) te iz doba kralja Gudee (oko 2500. pr. Kr.). Iako su već Pitagora (581–497. pr. Kr.) i Aristotel (384–322. pr. Kr.) smatrali da je Zemlja kugla, prve stvarne podatke o veličini i obliku Zemlje dao je Eratosten (276–194. pr. Kr.), odredivši duljinu meridijana mjerenjem luka od Asuana do Aleksandrije. Stari Grci počeli su sastavljati i prve karte, tj. skice koje su služile za potrebe pomorstva, ali su pružale i sliku o položaju pojedinih zemalja. Uz to, Eratosten je nastojao dati opis, međusobni položaj i veličinu poznatih zemalja. Najstarija pisana djela o geodeziji, očuvana gotovo u potpunosti , djela su Herona iz Aleksandrije (oko 10 – oko 75). U djelu O dioptri on opisuje geodetske instrumente i njihovu praktičnu primjenu. Klaudije Ptolemej (oko 85 – oko 165) sastavio je kapitalno djelo Geografska uputa s prikazom poznatoga svijeta, kojemu je osnovna pretpostavka da je Zemlja kugla, a položaji su se određivali geografskim širinama i dužinama. Znanstvene tekovine starih Grka, tako i one o spoznaji Zemlje, ostale su nepoznate u srednjem vijeku. U to su doba Arapi smatrali Zemlju kuglom i 827. izvodili mjerenja za određivanje duljine luka meridijana. Tek se potkraj srednjega vijeka Europa počela ponovno upoznavati sa znanstvenim tekovinama starih Grka. Na temelju Ptolemejeve Geografske upute slijedila su nova otkrića do tada nepoznatih zemalja. Stvarale su se nove karte i dobivala sve potpunija slika Zemlje. Jedan od najpoznatijih kartografa toga doba bio je Gerhard Kremer (1512–1594), poznat pod imenom Mercator. Pronalaskom triangulacije Willebrorda Sneliusa (1580–1626) iz 1615. započela je nova epoha u geodeziji. Taj novi način mjerenja sastojao se od mjerenja duljine jedne stranice trokuta i kutova među stranicama, iz čega se računski mogu odrediti duljine preostalih stranica; naslanjajući trokut do trokuta moguće je odrediti udaljenost između krajnjih točaka. Isaac Newton (1642–1727) došao je na ideju o privlačenju masa. Tih godina Jean Picard (1620–1682) izmjerio je luk pariškoga meridijana i odredio nove dimenzije Zemlje, te ih objavio u djelu Mjerenje Zemlje (Mesure de la Terre, 1671). Za rezultate njegovih mjerenja doznao je Newton pa je, kad je s tim veličinama ponovio svoja računanja i ustanovio suglasnost teorije i prakse, izašlo njegovo epohalno djelo Matematički principi filozofije prirode (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica, 1687). Alexis Claude Clairaut (1713–1765) u svom je djelu Teorija o Zemljinu obliku (Théorie de la figure de la terre, 1743) došao do rezultata poslije poznatih pod imenom Clairautov teorem, kojim se opisuje Zemljin oblik. Kasnijim usavršavanjem instrumentarija i izvođenjem preciznijih mjerenja dokazala se i odredila sploštenost Zemlje i potvrdila ta teorija. Prvi teodolit kojim su se izravno mjerili horizontalni kutovi konstruiran je u Engleskoj 1730. U drugoj polovici XVIII. st. razvoj tehničkih mogućnosti doveo je do sustavnih državnih izmjera. Tada su izrađene prve jedinstvene topografske i katastarske karte pojedinih europskih država. U XIX. st. računale su se uglavnom samo trigonometrijske točke viših redova, dok su se točke nižih redova određivale grafički. Ubrzo je uočena prednost računanja u ravnini, pa su se počele intenzivno istraživati kartografske projekcije. U tom su području najveće zasluge Carla Friedricha Gaussa (1777–1855), kojega se smatra ocem geodezije. Među ostalim izveo je opće formule za konformno preslikavanje plohe na plohu. Te je formule poslije (1912. i 1918) preradio Johannes Heinrich Louis Krüger (1857–1923), a Gauss-Krügerova projekcija prihvaćena je kao službena kartografska projekcija u većini europskih zemalja. Sredinu XX. st. obilježio je razvoj fotogrametrije, posebice aerofotogrametrije koja omogućava učinkovito prikupljanje i obradbu podataka o zemljištu. Kraj XX. st. bilo je doba satelitske geodezije, globalnoga navigacijskog satelitskog sustava GNSS (poznat i kao globalni položajni sustav GPS), sve veće primjene daljinskih istraživanja, geoinformacijskih sustava GIS i opće primjene računala i komunikacija u geodeziji, čime geodezija prerasta u geomatiku. Rezultati istraživanja iz područja geodezije danas se u svijetu objavljuju u velikom broju znanstvenih časopisa, od kojih su najugledniji Zeitschrift für Geodäsie, Geoinformation und Landmanagement (prije Zeitschrift für Vermessungswesen), Allgemeine Vermessungs-Nachrichten, Bolletino di geodesia e science affini (prestao izlaziti), Cartography and Geographic Information Science, Photogrammetric Engineering and Remote Sensing, Survey Review, Journal of Geodesy.







Početci razvoja i primjene geodezije u Hrvatskoj

Geodetski radovi na području današnje Hrvatske obavljali su se od davnina. Primjerice, Starogradsko polje na Hvaru zaštićeni je kulturni krajolik u kojem je antička grčka podjela zemljišta sačuvana do danas kao sustav putova i terasiranih parcela. Riječ je o najbolje sačuvanom antičkome grčkom katastru na Sredozemlju, zbog čega se od 2008. hrvatski lokalitet nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Jedan je od najstarijih pisanih spomenika u Hrvatskoj Lumbardska psefizma, starogrčki povijesni dokument epigrafskog karaktera iz 3. st. pr. Kr. Psefizma sadržava zaključak kojim je narodna skupština utemeljila koloniju i podijelila zemlju doseljenicima, provedba čega pretpostavlja svojevrsnu geodetsku djelatnost.

Pretečom hrvatske geodezije smatra se → Herman Dalmatin (sv. 4) (oko 1110 – nakon 1143), koji je 1143. u prevoditeljskoj školi u Toledu preveo Ptolemejevo djelo Planisphera na latinski jezik. Dubrovčanin → Marin Getaldić (sv. 4) (1568–1626) je u djelu O analitičkom i sintetičkom u matematici (De resolutione et compositione mathematica, 1630) predložio određivanja Zemljine veličine na geodetski način, bez potrebe astronomskih mjerenja. Newtonov opći zakon gravitacije slijedio je iz raznih prijašnjih znanstvenih rasprava, osobito tumačenja plime i oseke, čemu su znatno pridonijeli i hrvatski znanstvenici: → Federik Grisogono (sv. 4) (1472–1538), → Nikola Sagroević (sv. 4) (oko 1527 – oko 1573), → Frane Petrić (sv. 4) (1528–97) i → Markantun de Dominis (sv. 4) (1560–1624).

Nedovoljno je poznato da je → Ruđer Bošković (1711–1787) dio života posvetio geodeziji. U razdoblju 1750–85., u epohi ručne izradbe instrumenata, postigao je zapažene uspjehe u konstrukciji i verifikaciji optičkih, astronomskih i geodetskih instrumenata. Prilično se rano počeo baviti problemima oblika i veličine Zemlje (O dokazima starih za sferni oblik Zemlje – De veterum argumentis pro telluris sphaericitate, 1739; Rasprava o obliku Zemlje – Dissertatio de telluris figura, 1739) te problemima u vezi s Newtonovom teorijom gravitacije (O nejednakosti sile teže na raznim dijelovima Zemlje – De inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis, 1741). Kako bi riješio te probleme, trebao je uz teorijska istraživanja provesti mjerenja duljina lukova meridijanskih stupnjeva na različitim mjestima Zemlje. Rezultate svojih mjerenja duljine luka meridijana između Rima i Riminija 1750–52. objavio je 1755. u izvješću O znanstvenu istraživanju po Papinskoj Državi (De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem) na više od 500 stranica, uz koje je na posebnom listu bila izdana karta Papinske Države Nuova carta geografica dello Stato Ecclesiastico. To njegovo glavno geodetsko djelo prevedeno je 1770. na francuski pod naslovom Voyage astronomique et geographique, dans l’Etat de l’Eglise. Bošković je među prvima zaključio da je Zemljin oblik nepravilan.

Geodetski poslovi od XIX. st. do danas

Hrvatska je do 1918. bila u upravnom pogledu podijeljena na više područja. Zbog toga razvoj izmjere zemljišta na njezinu području nije bio jedinstven. Dalmacija i Istra pripadale su austrijskom dijelu Monarhije u kojem se prišlo izmjeri već 1818. Sjeverni dijelovi Hrvatske s Rijekom i dijelom Primorja nalazili su se u sklopu ondašnje Ugarske, u kojoj je izmjera započela tek 1847. Grafička izmjera i izradba katastarskih operata na čitavom su području obavljeni do 1877 (→ katastar i zemljišne knjige).

Navedena upravna podjela je znatno utjecala na rezultate izmjere i katastar zemljišta, a njihovo je održavanje također bilo nejednoliko organizirano. Dio katastarskog operata, važan s poreznog gledišta, održavale su općine. Katastarske planove i popise parcela održavala su nadzorništva izmjere u Zagrebu i Osijeku. Takva organizacija službe nije mogla pratiti nagle promjene na zemljištu izazvane povećanjem populacije, raslojavanja veleposjednika i drugim socijalnim gibanjima potkraj XIX. st. i početkom XX. st. pa je došlo do velikog nesklada između stvarnog stanja i stanja prikazanoga na planovima i u operatima.

Nakon I. svj. rata u novoosnovanoj državi geodetska služba na području Hrvatske našla se u najtežem položaju. Dio područja Dalmacije bio je privremeno okupiran; Istra, kao dio nacionalnog teritorija, odcijepljena, a ostali dio područja ostao je bez stručnog kadra i bez odgovarajuće organizacije. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova na području Hrvatske vrlo je malo učinjeno u pogledu izmjere i katastra zemljišta te njegova održavanja. Tek je 1929. konačno organizirana služba u obliku katastarskih uprava i odjela za katastar pri financijskim direkcijama. Zbivanja tijekom II. svj. rata pogoršala su stanje do te mjere da se nakon rata dobrim dijelom moralo početi ispočetka; započela je reorganizacija državnih geodetskih poslova, koja se ocrtava u današnjoj → Državnoj geodetskoj upravi.

Državna geodetska uprava (DGU) je hrvatska državna upravna organizacija koja obavlja poslove iz područja geodezije, kartografije, katastra i fotogrametrije te vodi brigu o uspostavi nacionalne infrastrukture prostornih podataka, informatizaciji katastra i geodetsko-prostornog sustava, državnoj službenoj kartografiji (1 : 5000, 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000, 1 : 250 000), geodetskoj dokumentaciji, statističkim podatcima o katastru nekretnina, prostornim jedinicama i infrastrukturi te geodetsko-katastarskim poslovima za državnu granicu na kopnu. Poslove iz svojeg djelokruga DGU obavlja u Središnjem uredu u Zagrebu i u 20 područnih ureda diljem Republike Hrvatske u skladu sa Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina. Iznimno na području Grada Zagreba upravne i stručne poslove koji su zakonom stavljeni u djelokrug područnog ureda obavlja Gradski ured za katastar i geodetske poslove Grada Zagreba. Poslovi državne izmjere i katastra nekretnina obavljaju se na temelju godišnjih i višegodišnjih programa.

U Hrvatskoj danas postoji nekoliko stotina fizičkih i pravnih osoba koje imaju suglasnost Državne geodetske uprave za obavljanje poslova državne izmjere i katastra nekretnina. Tijekom povijesti među većim su se poduzećima s djelatnošću u području geodezije istaknuli → Geodetski zavod Osijek, → Geodetski zavod Split, → Geodetski zavod Rijeka, → Geofoto i → Zavod za fotogrametriju iz Zagreba i dr.

O hrvatskom srednjem i visokom školstvu

Gotovo je nepoznat prijedlog R. Boškovića o osnivanju geodetske škole, a napisao ga je oko 1770. uviđajući nedostatak vlastita formalnoga geodetskog obrazovanja. Premda je prijedlog napisan prije približno 250 godina, u njemu se ističe važnost praktičnog rada u geodeziji, te stav kako samo praktične vježbe uz teorijska predavanja mogu dati dobroga geodetskog stručnjaka. Matija Petar Katančić (1750–1825) bio je franjevac, pjesnik, književni teoretičar, prevoditelj, leksikograf, povjesničar, arheolog, numizmatičar, geograf i kartograf. Radio je kao gimnazijski profesor u Osijeku i Zagrebu, a od 1795. do 1800. kada je umirovljen predavao je kolegije Arheologija i Numizmatika na Sveučilištu u Budimu. Katančić je na hrvatski jezik preveo djelo Elementi praktične geometrije (Elementa Geometriae Practicae, 1778) mađarskog matematičara Pála Makóa de Kerek-Gede. Naslov prijevoda je Pridhodna Bilixenja od Dillorednog Zemljomirja (Uvod u praktičnu geometriju/zemljomjerstvo), a prijepis u čistopis nije dovršen. Taj se prijevod smatra najstarijim udžbenikom geodezije na hrvatskom jeziku.

Početak institucionalizacije srednjoškolske nastave geodezije i geodetskih predmeta u Hrvatskoj predstavlja osnutak → Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima 1860. Ondje se predavala geodezija, pisali su se udžbenici, izvodila se praktična nastava, vjerojatno prve geodetske vježbe u hrvatskim školama. Učenik, a zatim i nastavnik na tom učilištu → Vjekoslav Köröskenyi autor je prvoga geodetskog udžbenika na hrvatskom jeziku Geodäsija (izdanoga 1874). Njegov nasljednik → Franjo Kružić autor je udžbenika Fotogrametrija i praktični dio tahimetrije (tiskan 1897) te Praktična geodezija ili zemljomjerstvo (iz 1911).

U Hrvatskoj danas postoji nekoliko srednjih škola u kojima se može steći zvanje geodetskoga tehničara: Geodetska tehnička škola u Zagrebu, Graditeljsko-geodetska škola u Osijeku, Građevinska tehnička škola u Rijeci, Tehnička škola u Puli, Graditeljsko-geodetska tehnička škola u Splitu, Srednja škola Matije Antuna Reljkovića u Slavonskom Brodu, Obrtnička i tehnička škola u Dubrovniku i Graditeljska škola u Čakovcu.

Visokoškolska nastava iz područja geodezije održavala se na Sveučilištu u Zagrebu još prije gotovo dva i pol stoljeća, o čemu svjedoči udžbenik Martina Sabolovića Exercitationes Gaeodeticae izdan na latinskom jeziku 1775. Na zadarskom je liceju 1809. pokrenut visokoškolski studij geodezije, prvi u Hrvatskoj; 1811. uručene su prve diplome mladim akademičarima, na temelju kojih su dobili akademski stupanj i ovlaštenje da djeluju u Ilirskim pokrajinama kao geodeti. Unatoč prvim uspješnim ostvarenjima, licej je iste godine ukinut.

Pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu osnovana je 1898. Šumarska akademija. Na njoj se uz ostale tehničke predmete predavala i geodezija. Budući da je stalno rasla potreba za školovanjem stručnjaka potrebnih za reguliranje posjedovnih odnosa, diobe zemljišnih zajednica, komasacije zemljišta, katastarske izmjere itd., uveden je 1908. poseban Geodetski tečaj pri Šumarskoj akademiji. Na njemu su predavali → Oton Kučera (sv. 4) matematiku, fiziku i sfernu astronomiju, → Marije Kiseljak matematiku, David Segen deskriptivnu geometriju, → Vinko Hlavnika geodeziju, izjednačenje metodom najmanjih kvadrata, triangulatorne i poligonalne izmjere kod katastralnih izmjera, → Pavle Horvat geodeziju, Konstantin Schmidt katastralne izmjere, administrativni dio, evidenciju katastra, sastav gruntovnica i agrarne operacije, Vinko Krišković privatno i upravno pravo, Julije Roauer narodno gospodarstvo, → Oto Frangeš (sv. 2) poljsko gospodarstvo. »Naukovna osnova« Geodetskog tečaja bila je istovjetna planovima i programima geodetskih studija na visokim školama u Pragu i Beču. Djelovao je pri Šumarskoj akademiji do 1920., kada je prešao na Tehničku visoku školu u Zagrebu osnovanu 1919., postavši Geodetskim odjelom. Osim Geodetskog odjela postojao je i Kulturno-inženjerski odjel, pa su nakon mnogih rasprava ta dva odjela spojena 1923. Nastavnici geodetskih i njima srodnih kolegija na Tehničkoj visokoj školi bili su Juraj Božičević, Anton Fasching, → Vladimir Filkuka, P. Horvat, M. Kiseljak, Milan Kreković, → Željko Marković (sv. 4), Ivan Novak, → Ivan Plotnikov (sv. 2), → Stjepan Škreb (sv. 4) i → Vladimir Vranić.

U geodetskoj visokoškolskoj nastavi nastale su znatne promjene 1926., kada je Visoka tehnička škola ušla u sastav Sveučilišta u Zagrebu kao Tehnički fakultet s odgovarajućim odjelima. Geodezija se predavala u sklopu Geodetsko-kulturno-inženjerskog odjela, koji je 1929. promijenio naziv u Geodetsko-kulturno-tehnički odjel. Takav se oblik nastave odvijao sve do kraja 1946., kada su uvedena dva nova usmjerenja na Tehničkome fakultetu: geodetsko i melioracijsko. Prema njihovim se planovima i programima nastava odvijala do 1948. Zbog zastoja u rješavanju agrarno-pravnih odnosa, a time i melioracijskih zahvata, melioracijsko usmjerenje ukinuto je 1951.

Podjelom Tehničkoga fakulteta 1956. od bivših su odjela nastala četiri nova fakulteta. Jedan od njih bio je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet (AGG), koji je u takvom ustrojstvu djelovao do 1962. U tom razdoblju na Geodetskom je odjelu intenzivirana nastava osnivanjem novih nastavno-znanstvenih jedinica, uvođenjem novih kolegija, imenovanjem novih nastavnika te pribavljanjem nastavnih pomagala i instrumenata. To je dovelo do osamostaljenja Odjela u → Geodetski fakultet 1962.

Od početaka nastave i proučavanja geodezije na Sveučilištu u Zagrebu do danas u tom je znanstvenom polju i u razvoju same discipline djelovao niz vrsnih znanstvenika i nastavnika koji su individualnim i timskim doprinosom unaprijedili hrvatsku geodeziju, a neki i geodeziju u svjetskim razmjerima. M. Kiseljak predavao je na Tehničkoj visokoj školi kolegije Matematika, Matematička teorija kartografije i Kartografija, bio je prvi dekan Strojarsko-inženjerskog, Elektro-inženjerskog, Brodograđevno-inženjerskog i Brodostrojarsko-inženjerskog odjela (1919/20), rektor (1920/21) i prorektor (1921/22); → Stjepan Horvat diplomirao je na Kulturnotehničkom i geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, gdje je bio izvanredni, pa redoviti profesor, predstojnik Geodetskoga zavoda (1938–45), dekan (1943/44), i rektor Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu (1944–45); → Slavko Macarol bio je izvanredni pa redoviti profesor Tehničkoga fakulteta i potom AGG-a, odn. Geodetskoga fakulteta, bio je prodekan u šest mandata i dekan u dva, rektor (1963–66) i prorektor (1966–68) Sveučilišta u Zagrebu.

Mnogi hrvatski znanstvenici iz polja geodezije dobitnici su najviših nacionalnih nagrada za znanost: Nagrade »Nikola Tesla«, odn. državne Godišnje nagrade za znanost → Dionis Srebrenović i → Mate Janković (1974), → Franjo Braum (1979), → Dušan Benčić (1986), → Nikola Solarić (1994) i → Tomislav Bašić (2002); Nagrade za životno djelo → Nikola Čubranić (1975) i → Branko Borčić (1976); državnih nagrada Tehničke kulture za životno djelo i »Fran Tučan« za popularizaciju znanosti → Leo Randić (1987. i 1993). Nagradu »Josip Juraj Strossmayer« HAZU-a i Zagrebačkog velesajma dobio je Geodetski fakultet za djelo → Miljenka Lapainea i skupine autora Crtež u znanosti (1999), a D. Benčić i N. Solarić za udžbenik Mjerni instrumenti i sustavi u geodeziji i geoinformatici (2008); → Miljenko Solarić dobio je 2001. Nagradu »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu za uvođenje satelitske geodezije u Hrvatskoj.

Od 1990-ih do danas nekoliko profesora geodezije izabrano je u počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu: → Stjepan Klak, N. Solarić, → Nedjeljko Frančula, → Zdravko Kapović i M. Lapaine. Dopisni član JAZU-a (danas HAZU) postao je profesor geodezije → Nikolaj Pavlovič Abakumov 1948., → Jerko Alačević bio je redoviti član JAZU-a od 1950., a članovi suradnici bili su L. Randić od 1950., N. Čubranić od 1975. i F. Braum od 1977. Za redovitoga člana HAZU-a izabran je 1992. → Petar Krešimir Čolić. Za dopisnoga člana Njemačke geodetske komisije Bavarske akademije znanosti (Deutsche Geodätische Kommission der Bayerischen Akademie der Wissenschaften) izabran je 2009. Miodrag Roić.

Znanstvenoistraživačka dostignuća nastavnika Geodetskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dobila su međunarodnu potvrdu i u vidu priznanja uglednih stranih institucija. Među njima su spomen-medalja J. J. Baeyera, koju je P. K. Čolić primio 1990. od berlinske Akademije znanosti kao najveće inozemno priznanje dodijeljeno jednom hrvatskom geodetu. Čolić je poseban uspjeh postigao u istraživanju polja sile teže u unutrašnjosti Zemlje do plohe geoida. Bavio se i izračunavanjem topografskih utjecaja na otklon vertikale i silu težu, istraživanjem astrogeodetskog geoida na području Jugoslavije, detaljnim određivanjem polja sile teže na području Hrvatske i Slovenije te korelacijom reljefa Zemljine površine, anomalija sile teže, plohe geoida i Mohorovičićeva diskontinuiteta. Zajedno sa Zvonkom Biljeckim iz poduzeća Geofoto, → Stanislav Frangeš dobio je nagradu za izvrsnost u kartografiji za fotokartu Grad Velika Gorica na 19. međunarodnoj kartografskoj izložbi u Ottawi 1999. Bojan Vršnak dobio je 2017. međunarodno priznanje The International Kristian Birkeland Medal for Space Weather and Space Climate za izvanredan znanstveni doprinos svemirskom vremenu i svemirskoj klimi. M. Lapaine dobio je 2019. medalju i izabran je za počasnoga člana Međunarodnoga kartografskog društva (International Cartographic Association, ICA) kao priznanje za izvanredan doprinos i promidžbu kartografije na međunarodnoj razini. Mateja Dumbović dobitnica je više međunarodnih priznanja iz područja geoznanosti i svemirske prognostike (od 2020).

Osim u međunarodnim časopisima, hrvatski geodeti svoje radove objavljuju i u časopisu → Geodetski list (pokrenut 1919., neprekidno izlazi od 1947), → Kartografija i geoinformacije (od 2002) i dr. te djeluju u mnogim stručnim i znanstvenim društvima, posebice u → Hrvatskome geodetskom društvu (osnovano 1952) putem kojega su učlanjeni u Međunarodnu federaciju geodeta (FIG), Međunarodnu geodetsku udrugu (IAG) i dr., dok se za promicanje i unapređenje struke brine → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije (osnovana 2009).