Bernardi, Bernardo (Korčula, 16. XII. 1921 – Bol, 20. VII. 1985), arhitekt i dizajner, jedan od najvažnijih predstavnika dizajna u Hrvatskoj, istaknuo se oblikovanjem interijera i namještaja.

Diplomirao je arhitekturu 1948. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1946–51. radio kao asistent → Zdenka Strižića na Katedri za projektiranje. Od 1951. do smrti djelovao je kao slobodni umjetnik. U više je navrata studijski boravio u Francuskoj, Danskoj, Finskoj, Švedskoj i SAD-u. U središtu je njegova stvaralaštva oblikovanje interijera i tipova namještaja za industrijsku proizvodnju. Interijeri mu se odlikuju usklađenim i smirenim odnosima u okviru jedinstvene i estetski logične koncepcije prostora, a funkcionalni namještaj čistim plohama od prirodnih materijala. Među mnogobrojnim turističko-ugostiteljskim objektima ističu se: interijeri kavane Neboder (1957–59), restorana Taverna (1962) i Lovački rog (1968) u Zagrebu, bara Labirint u Dubrovniku (s R. Nikšićem, 1958–59), hotela Tiha (1964), Maestral (1965), Berulia i turističkoga centra (1969) u Brelima te hotela Goričina u Kuparima (1979). Također je oblikovao interijere odgojno-obrazovnih ustanova poput dječjeg vrtića u Školi za odgajatelje u Habdelićevoj ulici u Zagrebu (1951), osnovne škole u Kumrovcu (1955) te Radničkog sveučilišta Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) u Zagrebu (1961). Radio je i na uređenju unutarnjih prostora znanstvenih institucija kao što su Historijski institut u Zadru (1954) i Društvo arhitekata Hrvatske u Zagrebu (1954). Obnovio je i preuredio interijere u više sakralnih objekata, među ostalima u ceremonijalnoj zgradi Novoga groblja u Novom Sadu (1972), crkvama Gospe Sinjske u Sinju (1974–81), sv. Ivana u Zadru (1977–86) i Svetog Duha u Zagrebu (1982–84), kao i u poslovnim i javnim prostorima – u zračnim lukama Zagreb (1966., 1974) i Zadar (1967), jugoslavenskoj ambasadi u Londonu (1973), Multimedijskom centru u Zagrebu (1975), redakciji časopisa Start u Zagrebu (1976), robnoj kući Prima II u Splitu (1966), upravnoj zgradi SIMPO-a u Vranju (1977) i predsjedništvu vlade Angole u Luandi (1978).













Nastojeći uskladiti odnos između zahtjeva suvremene pedagogije i tadašnjih mogućnosti proizvodnje, bavio se problematikom oblikovanja namještaja odgojno-obrazovnih objekata, te osmislio tipski namještaj za škole u Hrvatskoj (1952). Autor je sistemskoga pokućstva za stan Ber (1964) te, u suradnji s tvornicom → TVIN (sv. 2) iz Virovitice, programa uredskoga namještaja Pan (1966), Skan (1967) i Betatvin (1978) kao i sustava za stanove i hotele Dorma (1977). Posebice se ističe naslonjač A4, proizveden 1961. za potrebe Radničkog sveučilišta Moša Pijade, koji svojom modernistički jednostavnom linijom i ergonomski određenim proporcijama ističe Bernardijev znanstveni pristup dizajnu.





















Među njegovim su važnijim arhitektonskim ostvarenjima stambene zgrade za učitelje u Kumrovcu (1955) te hoteli Marko Polo (1967) i Liburna (1985) u Korčuli, za koje je oblikovao i interijer. Sudjelovao je na mnogobrojnim izložbama kao što su Zagrebački salon, Zagrebački trijenale, Bijenale industrijskog oblikovanja u Ljubljani, Umjetnost i industrija u Beogradu, izložbe primijenjene umjetnosti i dizajna u Besançonu i Parizu, i dr. Osobito je značajan njegov nastup na izložbama Porodica i domaćinstvo u Zagrebu, za koje je izradio projekte prototipova idealnih stanova (1958., 1960). Bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske – ULUPUH-a (1958–67) i Saveza likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Jugoslavije – SLUPUJ (1967–70), suosnivač umjetničke skupine → EXAT 51 (1950), Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) u Zagrebu (1964) te Društva dizajnera Hrvatske (1983). Jedan je od najistaknutijih zagovaratelja visokoškolskog studija dizajna u Hrvatskoj i osamostaljenja dizajna kao struke. Za stručni i društveni rad dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja, među ostalima godišnju Nagradu »Vladimir Nazor« (1966) te Nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo (1984). Nagrada udruženja hrvatskih arhitekata za najuspjelije ostvarenje u području dizajna i unutarnjeg uređenja, koja se dodjeljuje od 1988., nosi njegovo ime.







Rusan, Andrija (Zagreb, 13. II. 1957), arhitekt, osnivač časopisa Oris, multimedijalnog prostora Oris kuća arhitekture i međunarodnoga arhitektonskog simpozija Dani Orisa.







Diplomirao je 1980. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen kao znanstveni novak od završetka studija do 1984. Potom je radio u arhitektonskom birou Centar 51, a od 1987. djeluje kao samostalni arhitekt vodeći vlastiti atelijer Desar. Godine 2000. osnovao je biro Rusanov ured. U njegovu raznolikom arhitektonskom opusu ističu se obiteljske kuće K u Zagrebu (1997) i Dašekovo u Donjoj Stubici (2008., s J. Rusan), groblje Krista Kralja u Požegi (2005., sa S. Jakopčić), poslovna zgrada Lumenart u Puli (2010), rekonstrukcija hotela Bellevue u Malom Lošinju (2014), Spomenik palim braniteljima na Papuku (2017), Trg bećarca u Pleternici (2017), uređenje uvale Čikat u Malom Lošinju (2020), i dr. Uredio je veći broj interijera – Svečanu dvoranu Predsjedničkih dvora (1995), Malu dvoranu (1995) i Kavanu (1997) u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, Muzejsko-memorijalni centar Dražen Petrović (2006., s A. N. Bilićem), sve u Zagrebu. Zajedno s Vedranom Mimicom i Marojem Mrduljašem autor je knjige Suvremena hrvatska arhitektura. Testiranje stvarnosti (2007). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor 1995–96. te pokretač i voditelj, a 1999–2007. i glavni urednik časopisa → Oris. Godine 2000. utemeljio je Oris kuću arhitekture, multimedijalni prostor namijenjen predstavljanju različitih tema iz područja arhitekture i kulture, a 2001. međunarodni arhitektonski simpozij Dani Orisa na kojem se nastoje predstaviti aktualna zbivanja na svjetskoj arhitektonskoj sceni. Autor je koncepcija više izložbi, među ostalima Zagreb, ah Zagreb u sklopu Međunarodne izložbe arhitekture (Internationale Bauausstellung) u Berlinu (1987). Za projektantski, znanstvenoistraživački i publicistički rad dobio je više nagrada, među ostalima nacionalne »Drago Galić« (1997) i »Neven Šegvić« (2001., 2007., 2021) te međunarodnu Dedalo Minosse (2008).

Paški most, jedan od istaknutih armiranobetonskih lučnih mostova u Hrvatskoj izgrađen 1968; preko Ljubačkih vrata u Zadarskoj županiji spaja otok Pag s kopnom.

Nalazi se na državnoj cesti D106 između mjesta Miškovića i Rtine. Pušten je u promet 17. studenoga 1968. Izgradilo ga je poduzeće Mostogradnja iz Beograda prema projektu Ilije Stojadinovića te uz vodstvo Stanka Šrama. Nakon razaranja u Domovinskome ratu obnovljen je u cijelosti, a obnova je provedena i 2020 (sanacija korozije armature armiranobetonske konstrukcije, pjeskarenje nadlučne konstrukcije, zaštita od korozije, bojenje). Dug je 301 m, širok 9 m, s rasponom luka od 193,2 m.

Novi željeznički most (Zeleni most; Hendrixov most), dvokolosiječni lučni most preko rijeke Save u Zagrebu. Pod imenom Zeleni most na Savi od 2011. preventivno je zaštićeno kulturno dobro.

Izgrađen je pokraj staroga Željezničkog mosta, prvoga jednokolosiječnog željezničkog mosta preko Save koji se nalazio nekoliko metara uzvodno (otvoren 1862). Čelične je konstrukcije na kontinuiranom punostijenom nosaču koji je u najvećem rasponu ojačan lukom. Dug je 306 m i širok 9 m.

Izgrađen je 1939 (projektanti: B. Valujev, T. Čerevkov).







Savski most (Novi savski kolni most; Savski pješački most), pješački most u nastavku Selske ceste u jugozapadnome dijelu Zagreba; iznimno je postignuće u polju zavarivanja debelih limova. Prvi je veći spregnuti most u svijetu. Izgrađen je 1938 (projektant: M. Frković).

Nalazi se u blizini Jadranskoga i Novoga željezničkog mosta. Izgrađen je na mjestu nekadašnjeg Crvenoga mosta (izgrađen 1892., poznat i kao Jakuševečki most), koji je desetljećima bio jedina spona Zagreba s područjem južno od Save. Čelične je punostijene kontinuirane gredne konstrukcije. Godine 1975. stavljen je pod spomeničku zaštitu.

Maslenički most, lučni čelični most iznad Novskoga ždrila u sklopu Jadranske magistrale, izgrađen 1961. Prema općeprihvaćenom mišljenju, jedan je od najljepših mostova u Hrvatskoj.

Nalazi se u južnome dijelu Novskoga ždrila, nedaleko od mjesta Maslenice. Dug je 315 m. Projektiran je 1955−60. u Inženjersko projektnom zavodu (IPZ) u Zagrebu (projektant Vojislav Draganić), a izvođači su bila poduzeća Mostogradnja iz Beograda i Metalna iz Maribora. Rekonstruiran je 1990., a u Domovinskome ratu miniran je i srušen 21. studenoga 1991. Novi, gotovo identičan most izgrađen je na mjestu izvornoga 2005 (projektant Stjepan Štorg; Inženjersko projektni zavod u Zagrebu), izvođač Đuro Đaković – Montaža.













Jadranski most, most preko rijeke Save u jugozapadnome dijelu Zagreba, izgrađen 1981. Prvi je most od prednapetog betona u Zagrebu.

Spaja Remetinečki rotor i Selsku cestu. Kontinuirana je konstrukcija sa sedam raspona ukupne duljine 313,7 m. Most se širi, počevši od juga (36,80 m), prema kraju sedmoga raspona osnovnoga dijela konstrukcije (62,4 m). Za svaki smjer ima tri prometna traka namijenjena automobilskomu prometu, dva tramvajskomu, te dva traka namijenjena pješacima. Projektirao ga je Zvonimir Lončarić, a izvela zagrebačka Hidroelektra.

Jankomirski most, most na zapadnom ulazu u Zagreb, izgrađen 1958. Rasponsku konstrukciju čine dva kontinuirana gredna čelična nosača konstantne visine 2 m.

Ukupne je duljine 330 m, širine kolnika 9 m, s obostrano položenim pješačkim stazama širine 1,5 m. Projektirao ga je Krunoslav Tonković. Usporedno s njim izgrađen je 2006. gotovo identičan novi most (projektant Mato Pezera), čime je Ljubljanska avenija na tom mjestu dobila dva dodatna prometna traka.

Japetić, toranj (piramida), razgledni toranj visine 12 m na najvišem vrhu Samoborskoga gorja. Izrađen je u Bečkoj tvornici C. von Milde kao rani primjer željezne konstrukcije, gotovo istodobno s Eiffelovim tornjem u Parizu.

Isprva je bio postavljen na Sljemenu (na mjestu prijašnje, drvene piramide iz 1877., te još starije iz 1870), gdje je svečano otvoren 1899. Sa Sljemena je 1960. preseljen na današnju lokaciju.

Domovinski most, most preko rijeke Save u jugoistočnome dijelu Zagreba, izgrađen 2007. Jedan je od primjera ovješenoga mosta u hrvatskoj mostogradnji.

Veže se na Radničku cestu. Dug je 840 m, širok 33 m, s 13 raspona. Izveden je od uzduž i poprijeko prednapetoga betona, a središnji je dio ovješen o dva para pilona visine 16,5 m. U oba smjera ima dva prometna traka s nogostupima i biciklističkim stazama, te prostor rezerviran za prigradsku željeznicu. Most su projektirale Rajka Veverka i Martina Balić, a izvela poduzeća Industrogradnja i Viadukt iz Zagreba.

Biokovo, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu Sv. Jure. Visok 86 m, najviši je punostijeni limeni toranj u Hrvatskoj.

Stabilnost konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1968 (arhitektonsko-urbanistički projekt 1965., → A. Rožić i → M. Salaj).

Kalnik, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu Vranilac. Visok je 52 m.

Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1968. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske.

Klinički bolnički centar Split na Firulama, važno ostvarenje moderne arhitekture Splita u području zdravstvene namjene. Sklop je građen niz godina u više etapa: paviljon za tuberkulozu (1954–58), poliklinika (1958–60; 1964–66), južna krila zgrade (1961–69), ostali sadržaji (1973–76).

Projektant: Z. Dumengjić.

Mađerkin breg, vidikovac, osebujna konstrukcija od lameliranih drvenih nosača kraj Štrigove visoka 28 m, s razglednom platformom za posjetitelje na visini od 21 m.

Izgrađen je 2022 (arhitekti Bojan i Igor Perhoč) kao dio biciklističko-informativnog centra za posjetitelje. U sklopu građevine izvedene su vjetrene orgulje nazvane Goričko sviralo.

Maslenički most (autocesta A1), armiranobetonski lučni most iznad Novskoga ždrila u sklopu autoceste A1; prvi autocestovni betonski lučni most velikog raspona u Hrvatskoj.

Nalazi se između naselja Ždrila i Maslenice. Premošćuje oba traka autoceste A1 na dionici Maslenica–Zadar 1. Dug je 377,6 m, širok 20,40 m, s rasponom luka od 200 m, što ga svrstava među veće mostove te vrste u svijetu. Izgrađen je 1996 (projekt je izrađen na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, a izgradnju je vodilo splitsko poduzeće Konstruktor).

Most mladosti, cestovni, tramvajski i pješački most preko rijeke Save u Zagrebu, izgrađen 1974.

Spaja zagrebačka gradska naselja Zapruđe na istoku Novoga Zagreba i Savicu na lijevoj obali Save. Most je gredne čelične konstrukcije s prilazima od prednapetih betonskih nosača, ukupne duljine 300 m te širine 36 m.

Izgrađen je 1974 (projektant: V. Draganić).

Most slobode, središnji zagrebački most preko rijeke Save.

Dio je Avenije Većeslava Holjevca. Lučni je most plitkoga luka, dug ukupno 805 m, širok 19 m.

Izgrađen je 1959 (projektant: K. Tonković).

Sljeme, toranj, telekomunikacijski toranj na vrhu Medvednice, visok 170 m. Ima armiranobetonski donji dio visok 92 m i čelični antenski stup povrh njega, te je jedini takav objekt u Hrvatskoj.

Na visini od 20 m ima troetažnu pogonsku kupolu za smještaj opreme, a na 72 m gondolu za posjetitelje s vidikovcem i rotirajućim restoranom (otvoreni 2023). Izgrađen je 1976 (projektant Krešimir Šavor), a danas njime upravlja poduzeće Odašiljači i veze. Zamijenio je obližnji tronožni toranj čelične rešetkaste konstrukcije s izletničkom platformom i antenom Radiotelevizije Zagreb izgrađen 1960., visok 82 m; platforma je otvorena za izletnike 1965., a konstrukcija je srušena 1980.







Srđ, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu iznad Dubrovnika. Visok je 77 m.

Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1965. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske.

Termoelektrana Plomin, dimnjak, armiranobetonska konstrukcija za ispust dimnih plinova izgaranja ugljena, izgrađena 2000. u Plomin Luci. S visinom od 340 m najviša je građevina u Hrvatskoj i po visini dvanaesta građevina te vrste u svijetu.

Učka, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu Vojak. Visok je 81 m.

Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1963. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske. Uz toranj je 2007. podignuta vojna radarska postaja za zračno motrenje.

Velika Paklenica, bunkeri, veliko podzemno sklonište koje je tijekom političke krize između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza 1950–53. gradila JNA u kanjonu Velike Paklenice.

Završetkom krize ostalo je bez funkcije. U podzemnim je prostorima 2016. uređen posjetiteljski centar Podzemni grad Paklenice u sklopu Nacionalnoga parka Paklenica.

Vukovar, stari vodotoranj, vodosprema na središnjem gradskom trgu. Izgrađena je 1912–16 (projektanti F. Funtak i L. Karlovski) te je jedan od rijetkih primjera industrijske secesijske građevine u Hrvatskoj.

Armiranobetonski vodotoranj ima kapacitet od 50 m³ vode i visinu od 19 m. Bio je namijenjen za spremanje i pričuvu vode u slučaju požara te za polijevanje ulica ljeti.

Čakovec, stari grad, utvrda i dvorac građeni od XVI. do XVIII. st. na mjestu srednjovjekovnoga grada koji se spominje još 1328. Bio je sjedište obitelji Zrinskih od 1546. do 1671.







Unutar zidina nalazi se Stari dvor Zrinskih koji se sastoji od niza jednokatnih zgrada te, nasuprot njima, Novi dvor, reprezentativna dvokatna barokna palača (bečki carski graditelj Filiberto Lucchese; danas je u palači Muzej Međimurja). Uokolo je bio dvostruki prsten opkopa s vodom, a u sredini tvrđava s pet bastiona izgrađenih od kamena i opeke. Preko srednjega sjeveroistočnog bastiona i ravelina ispred njega vodila su dva mosta do čvrstog tla.















Kino Urania u Osijeku, jedno od nareprezentativnijih secesijskih zdanja u Hrvatskoj. Uz sjeverno pročelje zgrade nalazile su se popratne prostorije kina u kojima je bilo smješteno i sjedište osječke slobodnozidarske lože Budnost.

Izgrađeno je 1912 (projektant: V. Aksmanović).

Poslovna zgrada FINA-e u Zagrebu, podignuta kao sjedište SDK-a (Služba društvenoga knjigovodstva) u Vukovarskoj ulici, važno je ostvarenje brutalizma u hrvatskoj arhitekturi.

Izgrađena je 1971–80 (projektanti: R. Nikšić, A. Dragomanović).

Rekreacijsko-sportski centar Jarun, konglomerat sportskih i rekreacijskih sadržaja na otvorenome s regatnom stazom i pratećim objektima u središtu. Prostire se na 240 ha vješto oblikovanog pejzaža, u sastavu kojega je niz jezera nekadašnje zagrebačke šljunčare.

Idejni projekt izrađen je 1952., a realizacija je trajala do 1987 (projektanti: F. Wenzler, M. Halambek-Wenzler).

Sportsko-poslovni kompleks Cibona, gradski centar vješto projektiran na skučenom prostoru u Zagrebu, sa sportskom dvoranom (danas Košarkaški centar Dražen Petrović) i poslovnim tornjem u središtu.

Izgrađen je 1987 (projektanti: M. Hržić, I. Piteša, B. Šerbetić).

Zagrepčanka, poslovni neboder sagrađen 1969–1976. na križanju Savske ceste i Vukovarske ulice. S 30 katova, odn. 95 m visine, neko je vrijeme bio najviša zgrada u Zagrebu (projektanti: S. Jelinek i B. Vinković – projektni biro AGI–46, izvođači: Vranica iz Sarajeva i Monter iz Zagreba).

Uz trovolumenski neboder postavljena je stepeničasto oblikovana niža zgrada u sastavu tog poslovnog kompleksa. Vanjski volumeni nebodera imaju karakteristično zakrivljen oblik. Izvorno je prekriven staklom i mramorom.

Stari most u Opuzenu, jednolučni željezni most izveden 1887. u sklopu projekta regulacije rijeke Neretve, a povezao je Opuzen i cestu za Metković preko rukavca Mala Neretva. Duljina mosta je 42 m. Jedan je od iznimno rijetkih očuvanih željeznih mostova u Hrvatskoj iz XIX. st. U funkciji je i danas.