furnir, tanki listovi drva debljine do 7 mm, proizvedeni tehnikama piljenja, rezanja ili ljuštenja.
Piljeni furnir se danas proizvodi rijetko, jer se takvim načinom izradbe stvaraju veliki gubitci u sirovini zbog propiljka koji ostavlja pila. Rezani furnir proizvodi se na strojevima za rezanje nožem (horizontalni, vertikalni ili kosi furnirski stroj), a zbog svojih estetskih obilježja naziva se i plemeniti furnir. Od domaćih se vrsta drva najčešće iskorištava hrast lužnjak (Quercus robur L., u nas glasoviti slavonski hrast) i poljski jasen (Fraxinus angustifolia L.), koji se najčešće režu na debljinu od 0,6 mm. U manjoj se mjeri u rezane furnire prerađuju i ostale vrste drva koje imaju odgovarajuća estetska svojstva (boju, sjaj ili teksturu) kao što su voćkarice (orah, trešnja, kruška). Rezani furniri služe za oblaganje (oplemenjivanje) manje vrijednih materijala, npr. ploča iverica, vlaknatica i sl. Ljušteni furnir izrađuje se na strojevima ljuštilicama, koje danas postižu brzine ljuštenja 45‒65 m/min. Ljuštenje može biti centrično ili ekscentrično. Furnir proizveden ekscentričnim ljuštenjem, osim konstrukcijskih i mehaničkih svojstava, posjeduje i određena estetska svojstva nalik plemenitim furnirima. Pri centričnom ljuštenju primarna su mehanička svojstva, pa se tako dobiveni proizvod još naziva i konstrukcijski furnir. Ljušteni furnir rabi se za izradbu konstrukcijskih materijala kao što su furnirske i stolarske ploče, lamelirana furnirska građa LVL, drvena građa s paralelnim vrpcama furnira PSL, furnirski otpresci i drugi uslojeni drvni materijali. Za proizvodnju ljuštenoga furnira rabi se osobito bukva (Fagus Silvatica L.) zbog dobrih mehaničkih svojstava, a u Hrvatskoj i domaća topola (Populus sp.), koje se furnir često ugrađuje u uslojene materijale u kombinaciji s bukovim. Osim navedenih vrsta, na hrvatskom se tržištu drva u furnirskoj klasi za rezanje (F) ili za ljuštenje (L) javljaju i ostale vrste, kao što su hrast kitnjak, hrast cer, gorski javor, brijest, bagrem, lipa, joha, obična breza, kesten, grab, jela, smreka, crni bor i ariš.
Prvi dokazi uporabe furnira potječu iz staroegipatskih kraljevskih grobnica (oko 3000. pr. Kr.), u kojima je na pronađenim drvenim predmetima furnir rabljen kao sredstvo za postizanje dekorativnih efekata. Iz razdoblja antičke Grčke, pronađeni su kreveti i žrtvenici ukrašeni furnirom, dok se u rimsko doba furnir rabio za dekoraciju stolova kao središta domaćinstava; Plinije Stariji u djelu Naturalis Historia iz I. st. spominje izradbu furnira cijepanjem. U srednjem vijeku furnirima su se ukrašavali predmeti na dvorovima, osobito francuskih vladara. Do pojave prve furnirske pile (1812) furnir se izrađivao ručno (piljenjem ili cijepanjem). Stroj za rezanje furnira patentirao je 1834. francuski inženjer Charles Picot, a ti se strojevi u proizvodnji primjenjuju od 1860. Prva furnirska ljuštilica patentirana je 1844. i uz nož je imala i pritisnu letvu te je mogla ljuštiti trupce duljine do 2 m, uz brzinu ljuštenja 4‒5 m/min.
Furnir u Hrvatskoj
Kao i drugdje u svijetu, u Hrvatskoj su stolarski obrtnici stoljećima ručno proizvodili furnir za vlastite potrebe, dok je industrijska proizvodnja pokrenuta početkom XX. st. U Slavonskom Brodu (do 1931. Brod na Savi) je 1901. osnovano poduzeće Slavonija, koje je od 1913. u svom sastavu imalo veliku i suvremenu tvornicu furnira (s tri tzv. hamburške pile i tri stroja za rezanje furnira); kao prvi i najveći takav pogon u ovome dijelu Europe, proizvodilo je 1,5 milijuna m2 furnira na godinu (1930-ih). U istom je gradu poduzeće Slavex (osnovano 1890. s pogonom pilane i bačvarije) nešto kasnije pokrenulo proizvodnju rezanoga furnira, koja je do 1930-ih dosegnula 1,2 milijuna m2 na godinu. Istodobno je proizvodnja piljenoga furnira u Slavonskom Brodu ugašena, a grad je postao najvećim proizvođačem plemenitoga hrastova furnira u Europi. Nakon II. svj. rata te su se tvornice spojile u poduzeće Slavonija drvna industrija (→ Slavonija DI) koje je do 1980-ih razvilo proizvodnju veću od 20 milijuna m2 furnira na godinu, te je dugo bilo najveći proizvođač furnira u državi. U tom su razdoblju veći pogoni za proizvodnju furnira djelovali u poduzećima → Drvna industrija Česma iz Bjelovara, → Gaj iz Slatine, → Spačva iz Vinkovaca, → Stjepan Sekulić iz Nove Gradiške i drugima.
Danas u Hrvatskoj furnir proizvodi nekoliko poduzeća, a najveća među njima su Slavonija DI iz Slavonskog Broda, Spačva iz Vinkovaca (osnovana 1956), Bjelin Otok (osnovan kao Furnir Otok 2006) te MMM-Vukelić iz Novske (osnovan 1992). Ta poduzeća mogu pojedinačno preraditi u prosjeku 12 000‒16 000 m3 furnirskih trupaca na godinu. Uglavnom se proizvode rezani furniri, dok je proizvodnja ljuštenih furnira znatno manja, što odudara od svjetskoga trenda, gdje je udio ljuštenih furnira veći od 90%. Furnir je i važan izvozni proizvod koji hrvatski proizvođači najviše izvoze u Austriju, Sloveniju i Njemačku, dok se znatne količine furnira uvoze u Hrvatsku iz Belgije, Njemačke i Italije. S obzirom na stalan trend povećanja izvoza nad uvozom furnira, perspektive daljnjeg razvoja te grane domaće drvne industrije su dobre, pogotovo zato što Hrvatska raspolaže dovoljnim količinama visokokvalitetne i u svijetu jedinstvene sirovine kakva je slavonski hrast.
Visokoškolska nastava iz područja furnira danas se odvija u organizaciji Zavoda za tehnologije materijala → Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu. Među literaturom na hrvatskom jeziku ističe se udžbenik Tehnologija furnira i ploča (1971) → Juraja Krpana. Unapređenju tehnologije furnira pridonijeli su i radovi zagrebačkog → Instituta za drvo (1949–91).
J. Mikić: Povodom 80-godišnjice osnivanja i razvoja »Slavonije« drvne industrije u Slavonskom Brodu. Šumarski list, (1970) 9–10, str. 307–316.
F. Štajduhar: Institut za drvo na području tehnologije furnira i ploča. U: Institut za drvo (monografija). Zagreb, 1975., str. 35–40.
Gaj tvornica furnira, Videozapis iz 1992.
I. Horvat, J. Krpan: DRVO, MEHANIČKA PRERADA. Tehnička enciklopedija, sv. 3, 1969., str. 460–463.
Đ. Hamm: FURNIRI. Šumarska enciklopedija (II izdanje), sv. 1, 1980., str. 587–606.
