geotehnika, gospodarska djelatnost i znanstvena disciplina koja obuhvaća planiranje konstrukcija i radova, način uporabe materijala te izvođenje građevinskih radova u tlu i stijeni. Postupci i vještine za planiranje i izvođenje tih radova nazivaju se geotehničkim inženjerstvom. Temeljne su geotehničke discipline mehanika tla i mehanika stijena koje proučavaju mehanička svojstva tla i stijena, postupke utvrđivanja tih svojstava kao i ponašanje tih materijala pod različitim utjecajima iz okoline, ponajprije onih koji su izazvani građevinskim zahvatima. Geotehnika se u znatnoj mjeri oslanja i o područje hidrotehnike (vodogradnje). Najvažniji geotehnički zahvati vežu se uz velike infrastrukturne projekte (ceste, željeznice, mostovi, plovni putovi, hidroelektrane, zračne luke, plinovodi, naftovodi i sl.), industrijske projekte (veliki industrijski pogoni, termoelektrane, silosi i sl.), ali i građevinske radove u gradovima (građevne jame, pothodnici, raskrižja u više razina, podzemne garaže, izgradnja zgrada neposredno pokraj već sagrađenih i sl.). Kao zasebni dio geotehnike razvija se potresno geotehničko inženjerstvo koje tlo i podzemlje razmatra s gledišta seizmičke problematike, odn. utvrđuje pojave aktivnih rasjeda, dinamičke nestabilnosti tla (likvefakcija), prekomjerna slijeganja tla, odziv lokalnog tla pri širenju seizmičkih valova od osnovne stijene do površine terena i dr.

Geotehnika se bavi određivanjem osnovnih geotehničkih značajki lokacije (istražni radovi, prostorni raspored slojeva, podzemne vode, mehaničke osobine tla i stijena, seizmički odziv lokalnog tla), općom stabilnosti temeljnog tla i stijena (klizišta i prirodni pokosi, meka i nestabilna tla, utjecaj rudarskih i drugih podzemnih zahvata), temeljenjem građevina koje se odnosi na određivanje statičkog opterećenja (nosivost tla, slijeganja i zaokreti, zemljani tlakovi na ukopane građevine, međudjelovanje tla, temelja i konstrukcije), dinamičkog i seizmičkog opterećenja (sile i pomaci temelja zbog vibracija strojeva ili potresa, zemljani tlakovi na ukopane građevine, međudjelovanje tla, temelja i konstrukcije), izvedbu građevne jame (stabilnost pokosa i stranica, zaštita iskopa, procjeđivanja, utjecaj na susjedne građevine, tehnologija iskopa) te poboljšanja tla (identifikacija nepovoljnih materijala, izbor optimalne metode, stabilnost i deformacije, uvjeti ugradnje i kontrola izvedbe), zatim potpornim konstrukcijama ili građevinama (zasipane potporne konstrukcije u koje spadaju masivni potporni ili gravitacijski zidovi, armirano-betonski L i T zidovi, razni tipovi montažnih zidova, gabioni, konstrukcije od armiranog tla, ugrađene potporne konstrukcije uglavnom plošnog oblika, odn. zidovi od zabijenih platica ili talpi, armirano-betonske dijafragme, različite pilotne stijene izgrađene iz zabijenih ili bušenih pilota, konstrukcije od čavlanog tla), → nasipima i branama od zemljanih materijala (prometni i hidrotehnički nasipi, nasute brane, zasipi), podzemnim građevinama i → tunelima (tuneli za prometnice, hidrotehnički tuneli, podzemne građevine posebnih namjena), → hidrotehničkim građevinama (iskop hidromelioracijskih kanala, izgradnja obrambenih nasipa, brana i akumulacija, iskop i postavljanje drenaža na poljoprivrednom zemljištu i za druge namjene, uređenje i održavanje plovnih putova i priobalja, nasipavanje terena za građenje), izgradnjom objekata u rudarstvu (okna, otkopi, niskopi, uskopi, potkopi, odlagališta materijala), zaštitom okoliša (odlagališta otpada s gledišta stabilnosti, deformacija i procjeđivanja).













Teorijske postavke i primjeri geotehničke djelatnosti

Povijest geotehnike i čovjekova zadiranja i proučavanja ponašanja tla većim se dijelom prožimaju s poviješću građevinarstva. Graditelji starih epoha rješavali su zadatke koje je nametalo tlo kao prirodna podloga. Njihove metode vrednovanja tla i povratne veze između građevine i tla danas nisu poznate, ali ostatci građevina govore da se tražilo pogodno tlo. Postojeći stari spomenici svjedoče o mnogim uspjelim, ali i neuspjelim rješenjima, poput kosoga tornja u Pisi. U Italiji su se još od staroga vijeka isušivale Pontinske močvare, a osim sustava kanala u Egiptu je uz Nil izgrađeno jezero Merid. Stari Indijci kopali su kanale i podizali obrambene nasipe te pročišćavali korito rijeke Ind kako bi povećali njezinu plovnost. Babilonci su kanalom spojili rijeke Eufrat i Tigris. Kinezi su uz Žutu rijeku podigli obrambene nasipe visoke do 20 m te prokopali Carski kanal dužine 1600 km koji je služio za odvodnjavanje, natapanje i promet. Potkraj XVIII. st. i početkom XIX. st. poduzimali su se mnogobrojni i raznovrsni hidrotehnički radovi, kojima je osnovni cilj bio uređenje voda. Nakon I. svj. rata u Nizozemskoj je započela gradnja objekata za obranu od voda iz Sjevernog mora i za odvođenje unutrašnjih voda na polderima. Goleme zemljane radove zahtijevala je i izgradnja Panamskoga kanala i drugih kanala poznatih u svjetskim razmjerima (→ plovni putovi).







Racionalna mehanika tla započela je 1776. kada je Charles Augustin de Coulomb (1736−1806), francuski vojni inženjer, razradio teoriju bočnoga tlaka na potporni zid. Istodobno je eksperimentirao s uzorcima tla i postavio zakon otpornosti tla na smicanje, koji je i danas jedan od osnovnih zakona mehanike tla. Radovi koje su objavili Navier (1833), Collin (1846), Poncelet (1840), Darcy (1856), Rankine (1862) i Boussinesque (1883) su također pridonijeli razvoju geotehnike kao dijela znanosti. Do prvih desetljeća XX. st. u graditeljskoj praksi prevladavale su analitičke analize tlaka na potporne konstrukcije prema jednostavnom fizičkome modelu zrnastoga tla i Coulombovu zakonu linearne zavisnosti. Nije bilo teorije za proračun kritičnog opterećenja tla pod temeljima. Tek su eksperimentalni i teorijski radovi Karla von Terzaghija (1883−1963) 1920-ih dali nove fizičke konkretne osnove za pouzdaniju spoznaju o ponašanju tla pod građevinama i tla kao građevnoga materijala. U djelu Erdbaumechanik auf bodenphysikalischer Grundlage (Mehanika tla na temelju fizikalnih osobina tla, 1925), prvoj monografiji o mehanici tla u svijetu, postavio je osnove nove znanstvene discipline. To je otvorilo put rješavanju složenih zadataka građenja na tlu i u tlu u doba kad je razvoj mehaničkih pomagala omogućivao izvođenje sve većih i složenijih zahvata u tlu. Nakon Terzaghija njegov su primjer slijedili Casagrande (1930), Taylor (1937), Oberti (1944), Stiny (1950), Kastaner (1949) i dr.

Razvoj geotehnike kao znanstvene discipline i djelatnosti u Hrvatskoj

Do 1945. građevinarstvo, kao i ostala industrija u Hrvatskoj, bilo je slabo razvijeno. Izgrađene su hidroelektrane Jaruga (1895., ujedno i prva hidroelektrana na izmjeničnu struju sagrađena u Europi) i Miljacka (1907) na Krki, Ozalj (1908) na Kupi i Kraljevac (1912) na Cetini. Od II. svj. rata izgrađeno ih je 26, od kojih Lešće nakon osamostaljenja Hrvatske, te tri termoelektrane i četiri termoelektrane-toplane, koje osim električne energije proizvode toplu vodu za dijelove gradova Zagreba, Siska i Osijeka. Prvi veći radovi u području vodogradnje počeli su 1876. na rijekama Savi, Dravi, Kupi i Krapini. Do 1891. u mnogim su gradovima uvedene kanalizacija i vodovodna mreža. Glavnina željezničke mreže u Hrvatskoj izrađena je za Austro-Ugarske Monarhije (→ željeznica; sv. 1). Danas Hrvatska raspolaže s 254 km dvokolosiječnih pruga te 2468 km jednokolosiječnih, od čega je 980 km elektrificiranih kolosijeka. Ceste su do 1945. većinom bile makadamske i održavale su se samo u najosnovnijoj mjeri. Prve modernije → ceste sagrađene su u XVIII. i XIX. st., najprije u sjeverozapadnim krajevima. Između dva svjetska rata na teritoriju Hrvatske sagrađena su 372 km cesta sa suvremenim kolnikom, uglavnom oko većih gradova. Hrvatska danas raspolaže s ukupno 27 000 km cesta, od čega 1416 km autocesta i poluautocesta, 6859 km državnih cesta, 9703 županijskih te 8980 km lokalnih cesta. Morske, riječne i zračne luke, naftovodi i plinovodi snažno su se razvijali nakon II. svj. rata, a rast gradskog stanovništva zahtijevao je velike građevinske, a time i geotehničke radove. Sve su se → luke (sv. 1), kako velike teretne i putničke tako i manje nautičke i ribarske, počele proširivati, a gradile su se i nove kao što je velika luka Gaženica u Zadru. Danas Hrvatska raspolaže sa šest većih luka, tri pretežno teretne morske luke (Rijeka, Ploče, Šibenik) i tri pretežno putničke morske luke (Zadar, Split, Dubrovnik). Uz njih postoji veći broj manjih luka za lokalni prijevoz te privez putničkih brodica i trajekata za prijevoz vozila, ribarskih lučica te marina, turističkih luka za jahte i jedrilice. Kad je riječ o unutarnjim plovnim putovima, Hrvatska raspolaže s ukupno 804 km plovnih putova na rijekama Dunavu, Savi, Dravi, Kupi i Uni. Na tim su plovnim putovima važne luke Osijek, Sisak, Slavonski Brod i Vukovar. U Hrvatskoj je danas i sedam zračnih luka (Zagreb, Dubrovnik, Split, Zadar, Pula, Rijeka i Osijek; → aerodrom; sv. 1) te dva manja zračna pristaništa (Mali Lošinj i Brač). Hrvatska također raspolaže s 610 km naftovoda (→ Jadranski naftovod; sv. 2) s pripadnim terminalima (Omišalj, Sisak, Virje, Slavonski Brod te Žitnjak u Zagrebu) te 2693 km magistralnih plinovoda (→ Plinacro; sv. 2) s pripadnim mjernim stanicama i drugim postrojenjima. Razvojem gradova pojavila se potreba za iskorištavanjem prostora u urbanim sredinama, što je dovelo do sve većeg zadiranja u podzemlje, odn. izgradnjom novih poslovnih i stambenih objekata izvodile su se sve dublje građevne jame. Prva veća građevna jama nastala je pri izgradnji poslovne zgrade INA-Naftaplina (Šubićeva–Martićeva–Derenčinova ulica) u Zagrebu 1987., nakon čega su slijedile zaštite građevnih jama u Zagrebu (Importanne centar na Starčevićevu trgu 1994., Importanne galerija na Iberovu trgu 1999., Branimir centar 2002., Grand centar 2005., Avenue Mall 2006., i dr.) i u drugim hrvatskim gradovima.



















Većinu građevinskih, time i geotehničkih radova, nakon II. svj. rata izvodila su uglavnom domaća građevinska poduzeća. Iznimno, i u pravilu kada su gradnju financirale Svjetska i Europska banka za razvoj, poslove gradnje na međunarodnim natječajima dobivala su inozemna građevinska poduzeća. Primjer su za to poduzeća, američko Bechtel i tursko ENKA kao podizvođač, koja su 1999. na natječaju dobila posao izgradnje autoceste Zagreb−Split, na dionici Bosiljevo−Sveti Rok, ili konzorcij talijanskih poduzeća (Grandi Lavori Fincosit, Nuova Co.Ed.Mar, Maltauro) koji je na natječaju dobio posao izgradnje Zagrebačke obale, velikoga kontejnerskog terminala u Rijeci, koju čini 49 velikih kesona koji nose ploču platoa luke, a potopljeni su u muljevito tlo poboljšano predopterećenjem, nizom šljunčanih pilota i mlazno injektiranih stupova. Industrija je do kraja II. svj. rata bila skromna opsega pa njezina izgradnja uglavnom nije zahtijevala složenije zahvate temeljenja. Nakon II. svj. rata gradila su se mnoga postrojenja, skladišta, silosi te nekoliko termoelektrana i drugih velikih građevina. Gradile su se visoke zgrade, duboke građevne jame, pothodnici i druge građevine, što je zahtijevalo rješavanje mnogih geotehničkih problema. Do kraja II. svj. rata veće infrastrukturne građevine projektirale su se većinom u administrativnim službama nadležnoga ministarstva pa nije bila razvijena projektantska djelatnost, osim pojedinih iznimaka, poput inženjerskoga poduzeća Građevno poduzeće Ing. A. Helfman iz Zagreba, koje je bilo opremljeno za veće građevinske radove i u niskogradnji, uključujući podvodno temeljenje na pneumatskim kesonima (pri gradnji → mostova preko Kupe u Sisku, Save u Zagrebu i Krapine u Zaprešiću). Veća su građevinska poduzeća osnovana tek nakon II. svj. rata. Za potrebe izgradnje hidroelektrane Vinodol 1946. je u Zagrebu osnovano poduzeće → Hidroelektra, nastalo iz Elektroprivrednog poduzeća Hrvatske (Elpoh) i u sklopu kojega je osnovana projektantska skupina koja je 1949. prerasla u projektantsko poduzeće → Elektroprojekt iz Zagreba. Tada je osnovan i niz drugih većih poduzeća kao što su zagrebački → Vijadukt (1947) za mostove i ceste, Udarnik za visokogradnje, → Tehnika (1947) za industrijske građevine, Pionir, poslije → Industrogradnja (1946), → Vladimir Gortan i → Novogradnja (oko 1948), riječki Asfalt za gradnju cesta, Jadran i → Primorje, → Konstruktor u Splitu (1945), → Osijek-Koteks i Tehnika Beton u Osijeku, vojna građevinska poduzeća → Tempo u Zagrebu (1948) i Ivan Lučić Lavčević (→ Lavčević) u Splitu (1948), Pomgrad (→ Pomgrad-Inženjering) u Splitu i dr.

Ministarstvo rudarstva u Zagrebu osnovalo je neposredno nakon II. svj. rata rudarsku školu u Varaždinu koja je obrazovala bušačke tehničare. Isto je ministarstvo osnovalo i Poduzeće za istražna bušenja u Zagrebu koje je imalo odjel za mehaniku tla, temeljenja i nasute brane sa stručnjacima za istražno bušenje, geomehaničkim laboratorijem opremljenim suvremenom opremom za ispitivanje tla te skupinom inženjera za geotehničko projektiranje. Kako je preraslo svoju prvotnu namjenu, reorganizirano je u poduzeće Geoistraživanja sa sjedištem u Zagrebu. Usporedno je u Zagrebu osnovano i specijalizirano poduzeće za bušenje i injektiranje Elektrosond. Geoistraživanja i Elektrosond spojili su se 1965. u poduzeće → Geotehnika sa sjedištem u Zagrebu, specijalizirano za izvođenje posebnih geotehničkih radova (piloti, dijafragme, geotehnička sidra, injektiranje i sl.). U sklopu Geotehnike iste je godine osnovano i projektantsko-istraživačko poduzeće Geoexpert, za potrebe istraživanja vezanih uz injektiranje tla i stijena, s pripadajućim laboratorijima. Stručnjaci Geotehnike proveli su i niz opsežnih najsuvremenijih i vrlo složenih terenskih ispitivanja za velike hidroenergetske građevine u svijetu. Među njima ističu se mnogobrojna ispitivanja dilatometrom, velikim tlačnim jastucima i probnim pločama velikog promjera za određivanje krutosti stijene, ispitivanja posmične čvrstoće na kontaktu stijene i betona te određivanja primarnih naprezanja u stijeni. Kako je opseg izgradnje u Hrvatskoj rastao, širila se i potreba za rješavanjem različitih geotehničkih problema. Skupine za geotehničko projektiranje te odgovarajući laboratoriji organizirali su se i u drugim poduzećima i ustanovama, npr. u → Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH) u Zagrebu, u njegovim podružnicama u Splitu, Osijeku i u manjoj mjeri u Rijeci te na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu.

Visoko školstvo, znanost i publicistika

Do II. svj. rata građevinari su se susretali s geotehničkim problemima koji su se rješavali iskustveno i na intuitivan način, dobrim dijelom i zbog toga što se mehanika tla i mehanika stijena još nisu etablirale u znanstvenome smislu. Prvu monografiju o mehanici tla u svijetu objavio je Terzaghi 1925., a prva međunarodna konferencija o mehanici tla i temeljenju održana je na Harvardovu sveučilištu u Massachusettsu 1936., kada je osnovano Međunarodno društvo za mehaniku tla i temeljenje (danas Međunarodno društvo za mehaniku tla i geotehničko inženjerstvo, ISSMGE). Do kraja I. svj. rata građevinski inženjeri u Hrvatskoj školovali su se pretežno u Austriji, na visokim tehničkim školama u Grazu i Beču (poslije tehnička sveučilišta), ali i primjerice na tehničkim visokim školama u Zürichu (ETH Zürich) ili Budimpešti.

Nastojanjem Hrvatskoga društva inženjera i arhitekata, 1919. osnovana je Visoka tehnička škola u Zagrebu (→ Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4). Od 1921. kao honorarni je nastavnik na Katedri za vodogradnju inženjer → Valerijan Rieszner držao nastavu iz kolegija Vodogradnje II, a za njegova je asistenta, poslije i za honorarnoga nastavnika kolegija Industrijska vodogradnja, izabran → Stjepan Szavits-Nossan. U okviru kolegija Vodogradnje II Rieszner je uveo poglavlja iz geotehnike i mehanike tla. U začetcima visokoškolske nastave iz područja tehnike u Hrvatskoj sadržaji iz geotehnike pojavljivali su se i u kolegijima poput Gradnja cesta i željeznica, Gradnja tunela, Građevne konstrukcije te Ispitivanja gradiva. U sklopu svoje katedre Rieszner je početkom 1938. osnovao Zavod za geotehniku, a 1941. i pripadajući Laboratorij za mehaniku tla. Laboratorij je posjedovao uređaj za vađenje neporemećenih uzoraka na terenu, opremu za standardne klasifikacijske pokuse, opremu za ispitivanje mehaničkih svojstava tla, čvrstoću, deformabilnost i vodopropusnost, te je odmah počeo provoditi ispitivanja tla za potrebe građevinske industrije. Zavod je organizirao i opažanja slijeganja i zakretanja građevina te deformacije tla kako bi usporedbom predviđenih i mjerenih veličina kritički ocjenjivao ispravnost projektnih pretpostavki. Specijalizirani kolegiji Mehanika tla i Temeljenje uvedeni su u nastavni program 1942., a Rieszner ih je vodio do smrti 1949. kada je nastavu preuzeo S. Szavits-Nossan.

U akademskoj godini 1961/62. nastavu iz kolegija Mehanika tla preuzeo je novoizabrani profesor, istaknuti inženjer → Ervin Nonveiller. Nastavu iz kolegija Mehanika tla i temeljenje preuzeo je 1978. docent → Franjo Verić, koji je te godine došao na Fakultet građevinskih znanosti (od 1962−77., te od 1991. → Građevinski fakultet u Zagrebu) iz Instituta Geoexpert, i vodio ju samostalno do 1986. kada mu se pridružio → Antun Szavits-Nossan. Fakultet je 1963. počeo održavati poslijediplomski studij geotehnike, prvi takve vrste u SFRJ. Članovi Zavoda za geotehniku organizirali su i vodili nastavu iz geotehničkih kolegija i na drugim fakultetima i institucijama Fakultetu građevinskih znanosti u Splitu (I. Jašarević, A. Szavits-Nossan, F. Verić; danas → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), Fakultetu građevinskih znanosti u Osijeku (A. Szavits-Nossan, F. Verić; danas → Građevinski i arhitektonski fakultet Osijek), → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu (sv. 2) u Zagrebu (E. Nonveiller, A. Szavits-Nossan, F. Verić), Kulturno-tehničkome smjeru → Geodetskoga fakulteta u Zagrebu (F. Verić), Višoj geotehničkoj školi Varaždin (B. Percel), → Geotehničkome fakultetu u Varaždinu (B. Percel). Osim na građevinskim fakultetima u Zagrebu, Splitu, Rijeci (→ Građevinski fakultet u Rijeci) i Osijeku te na Građevinskom odjelu → Tehničkoga veleučilišta u Zagrebu (sv. 4), geotehnički se sadržaji danas predaju i na Geotehničkome fakultetu u Varaždinu i Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu. Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, u sklopu studija za diplomirane inženjere građevinarstva otvoren je 1999. studijski smjer Geotehnika, jedini takav u Hrvatskoj. Osim postojećih geotehničkih predmeta za sve studente građevinarstva, na geotehničkome su usmjerenju uvedeni novi kolegiji: Geotehnički istražni radovi, Primijenjena mehanika tla, Temeljenje II, Mehanika stijena I, Geotehnika podzemnih građevina, Nasute građevine, Potporne konstrukcije, Numeričko modeliranje u geotehnici te Hidrologija i inženjerska geologija. U skladu s Bolonjskim procesom građevinski su fakulteti u Hrvatskoj uveli trogodišnje preddiplomske studije, s različitim geotehničkim predmetima, dok Građevinski fakultet u Zagrebu na diplomskoj i poslijediplomskoj razini te Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu na diplomskoj razini nude i zaokružene geotehničke studijske programe. Svi visokoškolski studiji građevinarstva također nude veći ili manji broj geotehničkih predmeta.

Uz mnoštvo objavljenih znanstvenih i stručnih radova, objavljena su djela usko vezana uz problematiku geotehnike i geotehničkog inženjerstva Mehanika stijena, temeljenje, podzemni radovi (urednik I. Jašarević, 1983), Mehanika tla (M. Selimović, 1985), Tuneli (I. Banjad, 1982., 1989), Mehanika tla i temeljenje građevina (E. Nonveiller, 1990), Temeljenje (T. Roje-Bonacci, 1997), Uvod u mehaniku tla (S. Zlatović, 2006), Tuneli: iskop i primarna podgrada (M. Hudec, 2009), Mehanika tla (T. Roje-Bonacci, 2017), Mehanika stijena (S. M. Kovačević, 2021) i dr. te skripta Tuneli (I. Banjad, 1982) i Podzemne građevine i tuneli (I. Vrkljan, 2003). U Tehničkoj enciklopediji LZMK-a članak mehanika tla (E. Nonveiller) objavljen je 1982., a tunel (I. Banjad, D. Desselbrunner, M. Hudec) 1997.

Udruženja

Kako je stasao veći broj stručnjaka specijalista za geotehniku, javila se potreba za osnivanjem odgovarajućih stručnih društava. Jugoslavensko društvo za mehaniku tla i fundiranje (JDMTF) osnovano je 1949. kao član Međunarodnoga društva za mehaniku tla i temeljenje (ISSMFE). U osnivanju jugoslavenskoga društva vrlo aktivnu ulogu imao je i E. Nonveiller, koji je 1955−59. bio njegov predsjednik. Iste je godine osnovana i Jugoslavenska sekcija međunarodne komisije za visoke brane (ICOLD). Jugoslavensko društvo za mehaniku stijena i podzemne radove (JDMSPR) osnovano je 1965. kao član Međunarodnoga društva za mehaniku stijena (ISRM). Od 1983. unutar JDMTF-a bile su organizirane podružnice po jugoslavenskim republikama. Nakon osamostaljenja Hrvatske 1990. osnovano je Hrvatsko društvo za mehaniku tla i temeljenje (HDMTT), koje je u ISSMFE primljeno 1992. godine. HDMTT se 2006. udružio s Hrvatskom udrugom za mehaniku stijena (HUMS), koja pod tim imenom djeluje od 1997; 1991−97. zvala se Hrvatsko društvo za mehaniku stijena (HDMS), a sljednik je Društva za mehaniku stijena i podzemne radove Hrvatske (DMSPRH), podružnice JDMSPR-a koje je djelovalo 1980−91. S obzirom na to da su većinu članova HDMTT-a i HUMS-a činili isti stručnjaci, na poticaj tadašnjega predsjednika HUMS-a, profesora → Ivana Vrkljana i tadašnje predsjednice HDMTT-a, profesorice Vlaste Szavits-Nossan, ta su se dva društva udružila 2006. u Hrvatsko geotehničko društvo (HGD), koje je član Međunarodnog društva za mehaniku tla i geotehničko inženjerstvo (ISSMGE) i ISRM-a. Osim tih društava u Hrvatskoj djeluje i Hrvatska udruga za tunele i podzemne građevne (ITA Croatia) koja je članica u Međunarodne asocijacije za tunele (ITA).