Objavljeno: .
Ažurirano: 9. srpnja 2024.

spomenička arhitektura, javni spomenici izvedeni u spomen neke osobe, ideje ili događaja, s naglašenom arhitektonskom i urbanističkom komponentom. Arhitektonski elementi određeni su svojom funkcijom unutar cjeline spomeničkog rješenja, a čine ih stele, obelisci, piramide, postamenti, zidne konstrukcije, platoi, stubišta, pristupne rampe, bazeni, i dr.

Prvi javni spomenici pojavili su se već u prapovijesti kao megalitske gradnje (dolmeni, menhiri), potom u starom Egiptu kao piramide, obelisci, stele, zavjetni reljefi, uvijek u vezi s kultom. Rimljani su podizali mnogobrojne javne spomenike na forumima i u cirkusima, osobito reljefima ukrašene slavoluke (Konstantinov slavoluk u Rimu, 315), spomen-stupove (Trajanov stup u Rimu, 113) i konjaničke kipove (Marko Aurelije u Rimu, oko 172). U srednjem vijeku javnih je spomenika bilo relativno malo, a iznimku je činila izgradnja vladarskih grobnica. Osim toga postavljali su se i spomenici koji služe kultu (križevi ili figure svetaca) i oni s pravno-političkom porukom (Rolandovi stupovi). U duhu humanizma u razdoblju renesanse omiljena su bila portretna poprsja kojima su se obogaćivali nadgrobni spomenici, a konjanički portreti uzdignuti su do dotad neviđenih reprezentativnih ostvarenja (Gattamelata u Padovi, Donatello, 1446–47). U razdoblju baroka i klasicizma osim konjaničkih kipova podizali su se mnogobrojni slavoluci (Slavoluk pobjede u Parizu, 1806–36), a sve važniji element u gradnji postala je i voda, pa tada fontane dosežu najveću umjetničku kvalitetu. Širenjem nacionalnih ideologija u drugoj polovici XIX. st. pojavljuje se novi tip – nacionalni spomenik. U takvim arhitektonskim sklopovima slave se heroji nacije (nacionalni spomenik u Niederwaldu, 1876–83., spomenik Viktoru Emmanuellu II. u Rimu, 1885). Spomenici XX. i XXI. st. pokazuju još znatno širi repertoar; pojavljuju se alegorijski i apstraktni prikazi (Atomium u Bruxellesu, André Waterkeyn, 1958) te memorijalne skulpture (Spomenik žrtvama atomske bombe u Hirošimi, Tange Kenzō, 1951–52., Pentagonski memorijal žrtvama stradalima 11. IX. 2001., u Washingtonu, Julie Beckman i Keith Kaseman, 2008).

Javni spomenici s dominantnim arhitektonskim i urbanističkim elementima u Hrvatskoj

Antički spomenici

Javni spomenici arhitektonskog obilježja na prostoru Hrvatske pojavljuju se već u antičkom razdoblju. Najznačajniji je i najbolje očuvan primjerak monumentalni slavoluk u Puli, podignut između 29. i 27. pr. Kr. kao dar gradu obitelji Sergijevaca, te je svojevrstan simbol pobjede u bitki kraj Akcija. Osim slavolučne arhitekture, imao je reljefe i dekoraciju, a na atici slobodne statue. Iako je rad lokalne radionice, svrstava se u jedno od boljih ostvarenja klasične rimske umjetnosti. U javnu plastiku spadaju i gradska vrata iz rimskog municipija Asserije (Podgrađe kraj Benkovca), koja su početkom II. st. bila pretvorena u neku vrstu slavoluka posvećenoga caru Trajanu. O postojanju tropeja – javnoga trijumfalnog spomenika u čast pobjede nad neprijateljem, svjedoči reljefna ploča s prikazom predstavnika poraženih naroda (Delmati i Panoni) pod rimskim oružjem i ratnom opremom (I. st.), pronađena u Gardunu kraj Trilja, na prostoru nekadašnjega rimskog vojnog logora Tilurija.

Slavoluk u Puli

Historicistički spomenici

Intenziviranjem potrebe za komemoriranjem važnih osoba i događaja iz prošlosti kao posljedice buđenja nacionalne svijesti, u drugoj polovici XIX. st. započeo je proces podizanja mnogih javnih spomenika. Na prostoru Hrvatske takvih je spomenika bilo relativno malo, ponajprije zbog nedostatka sredstava koja je u tu svrhu trebalo izdvojiti. Najveći i najreprezentativniji primjer koji bi prostorno i vremenski pripadao toj skupini jest spomenik banu Josipu Jelačiću, djelo austrijskoga kipara Antuna Dominika Fernkorna, postavljen 1866. na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Kip Jelačića na konju se izvorno nalazio u središtu trga na monumentalnom podnožju od moslavačkoga granita, što su ga izveli graditelji → Janko Jambrišak i → Franjo Klein. Oko spomenika bila je podignuta željezna ograda, a na njezinim su uglovima bila postavljena četiri plinska rasvjetna stupa. Godine 1947. uklonjen je, a demontirani ostatci bili su pohranjeni u Gliptoteci HAZU-a. Ponovno je sastavljen i postavljen na istome trgu 1990. prema projektu → Mihajla Kranjca.

Spomenik bana Josipa Jelačića kipara Antona Dominika Fernkorna, Jelačićev trg, Zagreb

Znatno veći broj značajnih spomenika iz toga razdoblja u Hrvatskoj vezan je uz sepulkralnu arhitekturu. Monumentalne arkade s paviljonima zajedno s kapelom Krista Kralja na središnjem zagrebačkom groblju Mirogoju projektirao je u neorenesansnome slogu → Herman Bollé, a njihova izgradnja trajala je 1879–1912. U arkadama i među grobnim poljima nalazi se više spomenika – vrhunskih djela arhitekture i primijenjene umjetnosti historicizma i secesije. S obzirom na oblikovno rješenje mogu se podijeliti na grobnice-kapele, nadgrobne spomenike tipa oltarskog retabla, edikule, ploče-stele, stupova, križeva i dr. Najveći su ih broj na Mirogoju izveli prema Bolléovim nacrtima učenici ili profesori zagrebačke Obrtne škole, a posebice se ističe grobna kapela svetih apostola Petra i Pavla izvedena 1891. u neobizantskom stilu (ikonostas oslikao Robert Auer, a klesarske radove izveo Ignjat Franz). Spomenici tipa oltarskoga retabla smješteni su u arkadama i većinom su riješeni u neorenesansnom ili neobizantskom stilu, a među najreprezentativnijim su primjerima spomenici obitelji Jurković (1890), Borojević (1893) i kanonika zagrebačkog Stolnog kaptola (kraj XIX. ili početak XX. st.). Od spomenika iz Bolléova mirogojskog opusa na kojima dominira motiv stupa najreprezentativniji je primjer spomenik Vjekoslave Sermage, izveden 1888. Prema Bolléovim nacrtima u neogotičkom su stilu podignute i grobnica-kapela obitelji Pejačević u Našicama (1881) i grobnica obitelji Jelačić u Novim dvorima zaprešićkim (1884). Za razliku od grobnice Pejačević koja ima donju etažu na kojoj je grobnica i gornju na kojoj je reprezentativna kapela, iznad grobnice Jelačić je platforma okružena ogradom s kamenim fijalama postavljenima na uglovima i spomenikom s natpisima u dnu. Bolléov je rad i neogotički nadgrobni spomenik Lavoslava Vukelića podignut 1887. u Svetom Križu Začretju. Ima oblik stupa na kojem stoji neogotički baldahin, odnosno neka vrsta predimenzionirane fijale. Neobaroknoj grobnici obitelji Pejačević u Retfali u Osijeku (1891) zasad nije poznat projektant, sačuvan je tek podatak da ju je izveo domaći graditelj Gaspar (Kaspar) Klemm. Građevina ima centralni tlocrt s kupolom pokrivenom mansardnim krovom. Mauzolej obitelji Paunović u Vukovaru izgrađen je 1898. prema nacrtu arhitekta A. Tokosa u stilu mađarske neogotike s kriptom i kapelom posvećenom sv. Kuzmi i Damjanu.

Arkade i kapela Krista Kralja, Mirogoj, foto: Mladen Grčević

Spomenici posvećeni žrtvama I. svjetskog rata

Ideja o spomenicima u čast palim borcima javila se već tijekom I. svj. rata te su se spomen-obilježja započela podizati već u doba neposredno nakon njegova izbijanja. Kako su ti spomenici uz spomen-obilježje na stradale vojnike uglavnom imali i obilježje vezano uz cara i kralja Franju Josipa I., ili su na sebi sadržavali oznake austrougarske države i vojske, u novonastaloj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (poslije Kraljevina Jugoslavija) većinom su bili uklonjeni. Podizanje spomenika stradalim vojnicima nastavilo se i u novoj državi koja je ujedinila »pobjednike« (nekadašnje državljane Srbije) i »poražene« (nekadašnje državljane Austro-Ugarske, Hrvate, Slovence, Srbe i Bošnjake). Iz toga razdoblja svega je nekoliko istaknutijih spomenika u čast stradalima u I. svj. ratu, među njima Spomenik palih ratnika na Mirogoju u Zagrebu i Spomenik neznanom junaku na Avali u Beogradu. Spomenik vojnicima I. svj. rata, visok oko osam metara i površine oko 200 m2, jedan je od najvećih spomenika na Mirogoju. Građen je 1932–40. prema nacrtima zagrebačkog arhitekta Ante Grgića, a sastoji se od kosturnice u kojoj se nalaze posmrtni ostatci oko 3300 vojnika različite nacionalne, vjerske i vojne pripadnosti te spomen-obilježja sa spomenikom Pieta kipara Vanje Radauša i Joze Turkalja.

Gradnju Spomenika neznanom junaku na Avali u Beogradu inicirao je kralj Aleksandar I. Karađorđević. Isprva je trebao biti posvećen svim žrtvama I. svj. rata, ali godine upisane u spomenik (1912–18) upućuju na to da nije posvećen samo njima, već i žrtvama Balkanskih ratova 1912. i 1913. Izveo ga je 1934–38. → Ivan Meštrović u suradnji s → Haroldom Bilinićem na mjestu srednjovjekovne tvrđave Žrnov. Građevina je projektirana u neoklasičnom stilu i ima oblik grčkoga hrama. Kipovi karijatida koje drže krov simboliziraju majke poginulih vojnika, kao i narode i regije, koji su sačinjavali ondašnju Kraljevinu Jugoslaviju.

Monumentalni spomenici Ivana Meštrovića

Osim Spomenika neznanom junaku na Avali, Meštrović je s Bilinićem, svojim stalnim suradnikom za arhitekturu, ostvario još četiri monumentalna memorijalna arhitektonsko-kiparska spomenika. Uzore svim svojim arhitektonskim djelima pronalazio je u antičkim centralnim građevinama, dok su jednostavnost oblikovanja vanjskoga plašta i čistoća plastičnih oblika odraz njegovih arhitektonskih promišljanja.

Mauzolej podignut 1920–23. za brodovlasničku obitelj Račić na groblju sv. Roka poviše urbane jezgre Cavtata osmerokutnoga je tlocrta s istaknutim kapelama u obliku grčkoga križa, interijera bogatog stiliziranim skulpturama i reljefima, te s dvije karijatide na samome ulazu.

Smješten na Jezerskom vrhu na planini Lovćenu, na visini od 1657 m, mauzolej Petra II. Petrovića Njegoša jedan je od najmonumentalnijih memorijalnih spomenika na ovim prostorima. Iako je prvi nacrt za Njegoševu grobnicu Meštrović izveo već 1924., kompleks je građen između 1969. i 1974. na mjestu na kojem je prethodno srušena oštećena Njegoševa zavjetna crkva. Do njega vodi tunel sa stubištem probijenim u masivu Lovćena. Sam mauzolej sastoji se od atrija, portika, dva mramorna kipa karijatida te kripte-kapele u kojoj je granitni kip i mramorni sarkofag s Njegoševim posmrtnim ostatcima.

Crkva Presvetog Otkupitelja (Meštrovićev mauzolej) smještena na brežuljku nasred Petrova polja u Ružiću posljednje je počivalište Meštrovića i najbližih članova njegove obitelji. Meštrovićev su arhitektonski projekt uz Bilinića ostvarili 1931. → Lavoslav Horvat i Marin Marasović, a opremanje unutarnje arhitektonske plastike trajalo je sve do 1937. Kao i ostali spomenici, izgrađena je od lokalnoga kamena. Ima jednostavnu kvadratnu osnovu s pravokutnim istakama na sve četiri strane, dok zidna ploha u unutrašnjosti prelazi u osmerokut.

Crkva Presvetog Otkupitelja (Meštrovićev mauzolej), Petrovo polje, Ružić

Skupini Meštrovićevih memorijalnih spomenika pripada i današnji Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu, izgrađen 1938. Meštrović je zamislio da se umjesto spomenika u obliku statue u čast kralju Petru podigne monumentalno zdanje Doma likovnih umjetnosti. Zgradu kružnoga tlocrta smještenu na stubastom postolju s kolonadom stupova uokolo prema Meštrovićevoj je idejnoj skici uz Bilinića projektirao Horvat. Iznad središnje dvorane je armiranobetonska kupola s umetnutim staklenim prizmama. Početkom II. svj. rata zgrada je prenamijenjena u džamiju, a tom su prigodom podignuta tri minareta i oblikovana fontana ispred ulaza prema projektu → Stjepana Planića. Minareti su 1949. porušeni, a dom je 1949. prenamijenjen u Muzej narodnog oslobođenja. Unutrašnjost zgrade tada je preuređena prema projektu → Vjenceslava Richtera. Početkom 1990-ih zgrada je vraćena prvotnoj svrsi.

Spomenici posvećeni narodnooslobodilačkoj borbi

Između 1945. i 1990. u Hrvatskoj je podignuto oko 6000 spomenika, bista, skulptura i spomen-ploča posvećenih događajima i osobama vezanima uz narodnooslobodilačku borbu, no mnogi od njih srušeni su ili oštećeni tijekom raspada SFRJ 1990-ih. Među njima nekoliko je memorijalnih kompleksa uglavnom modernističkih načela s dominantnim arhitektonskim konstruktivnim elementima visoke umjetničke vrijednosti. Jedan od istaknutih primjera navedene tematike, memorijalni kompleks u Batini otvoren je 1976. u znak sjećanja na sudionike Batinske bitke u studenome 1944. Kompleksom dominira spomenik Pobjeda, djelo Antuna Augustinčića iz 1947., podignut u obliku obeliska, visok 26,5 m, s pet skulptura i brončanom ženskom figurom s bakljom u ruci. U samom je pročelju kip koji prikazuje pripadnike Crvene armije u jurišu, a malo dalje brončani reljef koji prikazuje bitku. Ispod spomenika je velika kosturnica u kojoj su pohranjeni posmrtni ostatci 1297 boraca.

Galebova krila, spomenik u Podgori podignut 1962. u spomen na osnivanje partizanske mornarice, djelo je kipara Rajka Radovića. Visok je 32 m, a predstavlja stilizirana galebova krila u letu što obilježava pobjedu nad fašizmom na Jadranskom moru. Uz spomenik izgrađen je amfiteatar na zidu kojega se nalazi ploča s ispisanim stihom Jure Kaštelana.

Galebova krila, Podgora; foto: Ivo Ravlić / CROPIX

Spomen-park u šumi Dotrščina u Zagrebu uređen je 1963–68. na mjestu gdje su za II. svj. rata strijeljani mnogobrojni antifašisti, ponajviše iz Zagreba i okolice. Zadatak njegova prostornog i hortikulturnog oblikovanja bio je povjeren arhitektu → Josipu Seisselu i kiparu → Vojinu Bakiću kojima su se pridružile → Silvana Seissel i Angela Rotkvić, pionirke krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj. Na prostoru parka niz je skulpturalnih spomenika, radova V. Bakića, Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija.

Rad Vojina Bakića u spomen-parku Dotrščina; foto: Damir Krajač / CROPIX

Spomenik revolucije naroda Moslavine rad je Dušana Džamonje, postavljen 1967. kraj naselja Podgarića. Visok 10 m, širok 20 m, jedan je od primjera apstraktne plastike koja predstavlja stilizirana krila slobode i pobjede. Izveden je kao arhitektonski projekt skulpture, koje su volumeni betona stavljeni u takav odnos kako bi do izražaja došla dinamika kretanja masa.

Spomenik revolucije naroda Moslavine, Podgarić, rad kipara Dušana Džamonje

Na sličnome tragu u vidu stiliziranih krila u razlistaloj formi izradio je Bakić Spomenik pobjedi naroda Slavonije koji je 1968. bio postavljen na padinama Papuka kraj sela Kamenske. Izveden od nehrđajućeg čelika, visok 30 m, u trenutku postavljanja bio je jedna od najvećih apstraktnih skulptura na svijetu. Uništen je do temelja tijekom Domovinskoga rata 1992.

Spomenik pobjedi naroda Slavonije, rad Vojina Bakića, Kamenska, 1968., foto: Milan Pavić

Nakon izvedbe spomenika u Kamenskoj Bakić je 1970. pobijedio i na natječaju za izgradnju Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori. Arhitektonsko-spomenički kompleks od armiranoga betona obložen pločama od nehrđajućega čelika, u postavljanju kojega je sudjelovao i arhitekt → Berislav Šerbetić, bio je dovršen i svečano otvoren 1982., nakon gradnje koja je trajala cijelo desetljeće. Osim što je imao funkciju reprezentativnoga memorijalnog djela, u njegovoj je unutrašnjosti bio uređen muzej u kojem se nalazio stalan postav vezan uz narodnooslobodilački pokret toga kraja. Nakon 1991. spomenik i spomen-kompleks zapušteni su i devastirani.

Kameni cvijet, spomenik posvećen žrtvama stradalima u koncentracijskom logoru u Jasenovcu, podigao je 1966. srpski arhitekt Bogdan Bogdanović u suradnji s Lavoslavom Horvatom. Osnova spomenika, izvedenoga od armiranoga betona, središnji je stup koji se nastavlja u razvijeni plašt cvijeta. Kripta spomenika obložena je pružnim pragovima, a na njezinoj je sjevernoj strani položena brončana ploča u kojoj su reljefno upisani stihovi iz poeme Jama Ivana Gorana Kovačića.

Kameni cvijet, Jasenovac; foto: Robert Fajt / CROPIX

Bogdanićevo je djelo i spomenički kompleks na Dudiku u Vukovaru, podignut 1980. u čast 455 žrtava fašizma s područja Srijema i Slavonije. Čini ga pet buktinja – stiliziranih vitkih stožaca okruženih s više desetaka kamenih cvjetova. Početkom 1990-ih kompleks je bio devastiran, a obnovljen je 2016.

Spomenički kompleks na Dudiku u Vukovaru

Više memorijalnih spomenika na temu II. svj. rata, no lišenih monumentalizma izveli su arhitekti → Zdenko Kolacio i → Zdenko Sila. Među njihovim zajedničkim radovima ističu se Spomenik Vladimiru Gortanu u Bermu u obliku sarkofaga – stećka (1953) i Spomenik palim borcima na Trsatu u Rijeci s kosturnicom i nadzemnim dijelom u obliku uvijenoga trokutastog kamenog zida koji asocira na zastavu (1957). Specifično prostorno rješenje predstavlja Spomenik 26 smrznutih partizana, podignut prema Silinu projektu 1969. na Matić poljani u Gorskom kotaru. U pravilnom nizu postavljeno je 26 vapnenačkih monolita koji simboliziraju kolonu partizana koji su se ondje smrznuli tijekom marša u veljači 1944.

Spomenik Vladimiru Gortanu, 1952–53., Beram

Spomenik 26 smrznutih partizana, Matić poljana, 1969.

Ostali spomenici podignuti nakon II. svjetskog rata

Iako je najčešća tema velikih javnih spomenika u desetljećima nakon II. svj. rata bila narodnooslobodilačka borba, više je vrijednih spomeničkih ostvarenja posvećenih i drugoj tematici. Jedno je od njih Spomenik pomorcu u čast svim našim palim pomorcima tijekom povijesti, postavljen 1958. na Katalinića brigu u Splitu. Izgrađen je prema projektu arhitekata Ivana Carića, Budimira Prvana, Branka Franičevića i Paška Kuzmanića, a sastoji se od tornja visine 37 m koji je uz spomeničku imao i funkciju svjetionika (do 1991. kada je oštećen u granatiranju mornarice JNA), potom reljefa s prikazom pomorca u borbi s morem kipara Andrije Krstulovića te grobnice neznanom palom pomorcu (preminuo na Visu tijekom II. svj. rata).

Spomenik pomorcu, 1958., Split

Monumentalni Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, djelo kipara Antuna Augustinčića podignut je 1973. u spomen-parku kraj dvorca Oršić u Gornjoj Stubici u povodu obilježavanja 400. godišnjice Seljačke bune. Cjelokupnom kompozicijom dominira skulptura Matije Gupca, a u pozadini su dva velika krila s reljefima ukupne dužine 40 m i površine veće od 180 m2, na kojima je više od 300 likova. Izrađen je u kombinaciji bronce i kamena na visokome podnožju, te nadvisuje okolni krajolik. Tehničku realizaciju spomenika vodio je arhitekt → Drago Galić.

Spomenici podignuti nakon 1990.

Spomenici stradalim braniteljima Domovinskoga rata podizali su se dok su još trajale borbe, a članovi obitelji ili drugi branitelji označavali su mjesta pogibije. Samo manji broj spomenika, podignutih do 2000., bio je izabran na natječajima koji su se raspisivali u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika ili Udrugom hrvatskih arhitekata. Većinom su bili rezultat spontanih akcija, želje da se određeno mjesto obilježi, a osobe ne zaborave.

Memorijalni spomenici posvećeni žrtvama Domovinskoga rata, za razliku od monumentalnih spomenika posvećenih žrtvama fašizma, znatno su decentnijih razmjera. Oltarom hrvatske domovine postavljenim 1994. na Medvedgradu ponad Zagreba kipar Kuzma Kovačić je konceptualno interpretirao Hrvatsku i njezin grb jednostavnim blokovima od stakla i kamena podrijetlom iz različitih dijelova zemlje. U spomen na 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice mučenih i pogubljenih na Ovčari, podignuto je 1998. Spomen-obilježje Ovčara, autora kipara Slavomira Drinkovića. Na crnom obelisku provlači se raspuklina u obliku križa, u središnjem dijelu koje se nazire silueta ranjene golubice bez glave kao simbol svih masovnih grobnica u Hrvatskoj. Potvrdu vrijednosti novije spomeničke plastike daje i Memorijalni spomenik žrtvama Domovinskoga rata iz 2000. na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, rad kipara Đurđice i Tomislava Ostoje, u kojem međusobni razmaci snažnih kamenih blokova i stvorene praznine tvore križ. Odavanje počasti specifično je provedeno Spomen-obilježjem hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskoga rata, izvedenim 2003. u Osijeku prema projektu arhitekata Koraljke Brebić, → Mirka Buvinića, → Maje Furlan Zimmermann, Siniše Glušice i Sabine Majdandžić. Spomen-obilježje sastoji se od 14 čeličnih monolita visine 10 m koji oblikuju sedam parova vratnica, odnosno sedam razina otvorenosti vrata – od najužih kroz koja se osoba jedva provlači, evocirajući osjećaj tjeskobe i opasnosti, do posve otvorenih koja omogućavaju slobodan protok.

Oltar hrvatske domovine, Medvedgrad; foto: Ranko Suvar / CROPIX

Pješački Most hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata koji premošćuje Mrtvi kanal u Rijeci specifično je urbanističko rješenje u kojem su povezane koncepcije prostorne intervencije, urbanoga javnog i simboličkoga memorijalnog objekta. Izgrađen je 2001. prema projektu arhitektonskoga biroa → 3LHD iz Zagreba. Čelični most dugačak 48 m ima gazište od rebraste ploče od slitine aluminija i magnezija. Ograda je staklena s drvenim rukohvatima u kojima se nalazi svjetlovod. Na lijevoj je obali spomen-obilježje koje se sastoji od dvaju armiranobetonskih plosnatih stupova visine 7,5 m. Spomen-dom Ovčara, uređen 2006. prema projektu slikara Miljenka Romića na mjestu pogubljenja 260 hrvatskih branitelja u hangaru Poljoprivrednoga doma, kombinacija je instalacije i dokumentarnih sadržaja. Uspješan projekt predstavlja i očuvanje zatečenih i autentičnih stvari unutar ratne bolnice u Vukovaru koju su uredili arhitekt → Željko Kovačić i slikar Ivica Propadalo. Vodotoranj u Vukovaru, podignut 1968., teško oštećen u Domovinskome ratu, obnovljen je 2020. prema projektu arhitekata zagrebačke Radionice arhitekture u memorijalne svrhe kao simbol stradanja i otpora grada. Sadržava panoramsko dizalo s vanjske strane i stubište s unutarnje, memorijalnu sobu i vidikovac. Pokraj vodotornja nalazi se manji amfiteatar. U vrednija ostvarenja spadaju i spomenici poginulim braniteljima u Domovinskome ratu u Sisku kipara Peruška Bogdanića (1999), Samoboru arhitekta → Branka Silađina (2001), te Šibeniku (2006) i Karlovcu (2009), oba u autorstvu kipara Alema Korkuta.

Spomenik domovini podignut 2020. prema projektu → Nenada Fabijanića kao spomenik hrvatskoga identiteta i mjesto za odavanje počasti domovini, nova je vizura središta Zagreba uklopljena u postojeće urbanističke vrijednosti središnje gradske osi, smještena na zelenoj površini na Trgu Stjepana Radića. Sastoji se od tri objekta: Zida svjetlosti oblikovanoga od staklenih opeka, kamenoga Monumentuma s vječnim plamenom i Portala-paviljona dužine 31 m izvedenoga od polimernoga materijala ojačanoga vlaknima. Među suvremenim memorijalnim ostvarenjima u vidu intervencije u prostoru ističe se Spomenik stradalim vatrogascima u čast dvanaestorici vatrogasaca poginulih 2007. u požaru na otoku Kornatu, izveden 2010. prema projektu arhitekta → Nikole Bašića. Dvanaest križeva megalitskih dimenzija (25 m × 15 m) izvedenih u tehnici suhozida povezuje sva raspršena mjesta stradavanja u memorijalni prostor. U tehnici suhozida podignuta je i kapelica sv. Florijana, uređena je pješačka staza te pristanište za brodove.

Spomenik domovini, Zagreb; foto: Marko Todorov / CROPIX

Spomenik stradalim vatrogascima, 2010., Kornati, foto: Božo Vukičević / CROPIX

Ostali podatci
Što pročitati?

Z. Kolacio: Spomenik pobjede narodne revolucije u Slavoniji (Kamensko). Arhitektura, 15(1961) 1–2, str. 20–27.

Lj. Kolešnik: Hrvatska spomenička skulptura u kontekstu europskog modernizma druge polovice XX. stoljeća: primjer V. Bakića. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, (1998) 22, str. 187–201.

V. Meštrić: Slavoluk Sergijevaca u Puli. Anali Galerije Antuna Augustinčića, 21–25(2001–05) 21–25, str. 153–162.

M. Buzov: Javni spomenici u antici. Anali Galerije Antuna Augustinčića, 21–25(2001–05) 21–25, str. 163–184.

I. Kancir: O projektu Memorijalnog područja Dotršćina projektne grupe Seissel – Bakić. Anali Galerije Antuna Augustinčića, 21–25(2001–05) 21–25, str. 421–430.

D. Damjanović: Javni spomenici, radovi zagrebačkih arhitekata, u Kupinovu, Novom Slankamenu i Vezircu kod Petrovaradina. Scrinia Slavonica, 10(2010), str. 226–243.

D. Damjanović: Nadgrobni spomenici Hermana Bolléa i Obrtne škole na Mirogoju u Zagrebu. Peristil, 53(2010) 1, str. 89–104.

S. Križić Roban: Vrijeme spomenika. Skulpturalni, arhitektonski, urbanistički i drugi načini obilježavanja Domovinskog rata. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, (2010) 34, str. 225–240.

I. Šimat Banov: Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas. Zagreb, 2013., str. 681–713.

D. Vujčić: Spomen na Spomenik. 40 godina Spomenika Seljačkoj buni i Matiji Gupcu (katalog izložbe). Gornja Stubica, 2013.

S. Horvatinčić: Spomenici iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj – prijedlog tipologije (doktorska disertacija). Zadar, 2017.

Lj. Dobrovšak: Spomenici kao mjesta sjećanja na ratove u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Povijest u nastavi, 33(2022) 1, str. 83–108.

spomenička arhitektura
Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori, 1970.

Javni spomenici izvedeni u spomen neke osobe, ideje ili događaja, s naglašenom arhitektonskom i urbanističkom komponentom.

Kategorije i područja
Kategorija
Područje