kamen, čvrsta tvar i mineralna sirovina određenog mineralnog i kemijskog sastava koja se nalazi unutar vanjske Zemljine kore ili na njezinoj površini; također, odlomljeni dio stijene. Ovisno o krajnjoj namjeni (uporabi) i sukladno relevantnoj hrvatskoj rudarskoj legislativi podrazumijeva tehničko-građevni kamen, arhitektonsko-građevni kamen te karbonatnu i silikatnu mineralnu sirovinu za industrijsku preradbu. Ovisno o krajnjoj uporabi znatno varira i dodana (tržišna) vrijednost konačnog kamenog proizvoda. Eksploatira se uglavnom površinskim kopovima, ali i podzemno, ponajprije iz ekoloških razloga (→ rudnik).
Tehničko-građevni kamen jedan je od najpristupačnijih, najraširenijih i najeksploatiranijih mineralnih resursa. Masovno se rabi u građevinarstvu, poljoprivredi i drugim industrijama poput kemijske i metalurgije. Priprema se na postrojenjima za sitnjenje i klasiranje (separacijama). Konačni kameni proizvod (klasa, frakcija) određen je veličinom zrna (granulometrijskom krivuljom). Kameni agregati, pretežno karbonatnoga podrijetla (vapnenci i dolomiti) posebice su važni u proizvodnji betona, za kolničke konstrukcije u niskogradnji te za zastore željezničkih pruga. Kameni blokovi koriste se za gradnju zidova (suhozidovi), za obaloutvrde, oblaganje korita vodotokova i dr. Porijeklo agregata uključuje lomljeni kamen iz kamenoloma, → pijesak i šljunak, reciklirane građevinske materijale i industrijske otpadne materijale poput šljake i pepela.
Arhitektonsko-građevni kamen (ukrasni, prirodni kamen) rabi se kao blokovski i pločasti za unutarnja i vanjska vertikalna i horizontalna oblaganja građevinskih objekata, ponajprije u dekorativne svrhe. Dostiže i do nekoliko desetaka puta veću tržišnu cijenu u odnosu na ostale vrste kamena. Odlikuje se bojom, teksturom, strukturom uzorka, obrađenom površinom te trajnošću, odn. sposobnošću kamena da tijekom vremena očuva temeljne i specifične značajke čvrstoće, postojanosti i izgleda. Eksploatiraju se različite magmatske (eruptivne), metamorfne i sedimentne stijene, poput granita, vapnenaca, mramora, travertina, pješčenjaka, kvarcita i škriljevaca.
Karbonatna mineralna sirovina za industrijsku primjenu (pretežno vapnenci) široko se primjenjuje u punilima, cementnoj industriji i proizvodnji vapna. Mikronizirani karbonati (kalcijev karbonat) određenih poželjnih svojstava (bjelina, kemijska čistoća, tvrdoća i dr.) rabe se u širokoj paleti proizvoda (papir, boja, premazi, plastika, kozmetika, hrana, kalcifikacija poljoprivrednoga zemljišta, zaštita okoliša i voda).
Eksploatacija kamena u svijetu
Eksploatacija i obradba kamena započela je pojavom rudarenja u prapovijesti, čemu svjedoče i njena razdoblja poput starijega, srednjega i mlađega kamenog doba. U Belgiji, Francuskoj i Engleskoj otkriveni su prastari rovovi i jame iz kojih je čovjek vadio kamen. Općenito, eksploatacija kamena predstavlja početak rudarstva. O važnosti kamena kao mineralne sirovine svjedoče i mnoga mjesta eksploatacije kamena na prostoru nekadašnjega Rimskoga Carstva, uključujući i Hrvatsku, ali i primjerice nalazište Gebel Silsileh nedaleko od Asuana u Egiptu poznato kao područje eksploatacije kamena u doba starih Egipćana.
Rudnici kamena, odn. kamenolomi poznati u svjetskim razmjerima nalaze se u blizini Carrare u Italiji, na otoku Parosu u Grčkoj i Portlandu u Engleskoj, kraj gradova Brandona i Rutlanda u SAD-u i dr. Najveći kamenolom granita nalazi se u Mont Airyju u SAD-u, a najveći svjetski rudnik škriljevca Oakeley Quarry (otvoren 1818) razvijen je u 26 etaža koje zahvaćaju visinu od 460 m, u gradu Blaenau Ffestiniog u sjevernome Walesu.
Eksploatacija kamena za proizvodnju agregata globalno je najveća ekstraktivna djelatnost u pogledu broja eksploatacijskih polja, otkopanih količina i broja zaposlenika. Svjetska eksploatacija agregata procjenjuje se na 50 milijardi tona. Eksploatacija se odvija u približno 500 000 eksploatacijskih polja i zapošljava više od četiri milijuna radnika. U Europi eksploatacija materijala za proizvodnju agregata prelazi 3,2 milijarde tona, 14 000 trgovačkih društava izvodi eksploataciju na 24 000 eksploatacijskih polja i upošljava oko 250 000 djelatnika. Veća potrošnja agregata po stanovniku podudara se s većim bruto domaćim proizvodom (BDP). U državama EU prosječna potrošnja agregata 2010. iznosila je 5,5 t po stanovniku (2006. prije nastupanja recesije iznosila je 7,0 t po stanovniku), dok je u Hrvatskoj bila 4,0 t po stanovniku. Vodeći svjetski proizvođači arhitektonsko-građevnoga kamena su Brazil, Kina, Indija, Italija i Španjolska, a godišnja se proizvodnja pojedine zemlje kreće od 9 do više od 22 milijuna tona.
Eksploatacija kamena u Hrvatskoj
Povijesni pregled
O traganju za kamenom i njegovoj obradbi na području Hrvatske svjedoče mnogobrojna arheološka nalazišta gdje su zabilježeni nalazi kamenih alatki, primjerice nalazišta iz razdoblja paleolitika u Donjem Pazarištu, Punikvama kraj Ivanca, Golubovcu, Šandalji kraj Pule, Hušnjakovu kraj Krapine, Vindiji kraj Varaždina, Velikoj pećini u Kličevici kraj Benkovca, Mujinoj pećini kraj Kaštela i dr.
Od antike se kamen intenzivno rabio za građenje monumentalnih građevina, akvedukata, mostova, skulptura, sarkofaga i dr. Poznati su mnogi kamenolomi u Istri i Dalmaciji gdje se kamen vadio za potrebe Dubrovnika, Korčule, Splita, Trogira, Šibenika, Zadra, Pule, Poreča, ali i talijanskih gradova, ponajprije Venecije. Mnogi su ostatci rimske tehnologije vađenja blokova, a posebice su zadivljujući uski, ručno izrađeni zasjeci (kanali) pašarini, koji su služili za vađenje velikih blokova.
Prvi kamenolomi na Braču iz rimskoga doba bili su Plate, Rasohe i Stražišća u blizini Škripa i Splitske. Ti su kamenolomi korišteni za izgradnju Salone i Dioklecijanove palače. Pri gradnji šibenske katedrale rabio se brački kamen iz kamenoloma Veselje, koji potječe iz ilirskoga doba. Bračkim kamenom uređeno je i predvorje zgrade UN-a u New Yorku (sredina XX. st.)
U akvatoriju grada Korčule i Lumbarde, na arhipelagu malih otoka, postojalo je mnoštvo kamenoloma. Najkvalitetniji je kamen bio s otočića Vrnika, gdje je nekada radilo tridesetak podzemnih kamenoloma, počevši od rimskoga doba. Tragovi korčulanskoga kamena i danas su vidljivi u mnogim palačama i crkvama (npr. crkva sv. Marka iz XV. st. u Korčuli, palača Divona iz 1520. i gradske zidine iz XV. i XVI. st. u Dubrovniku).
Dokazi o eksploataciji arhitektonsko-građevnoga kamena u kamenolomu Seget kraj Trogira potječu iz sredine III. st. pr. Kr. Katedrala sv. Lovre u Trogiru, najznačajniji romanički arhitektonski spomenik u Dalmaciji iz 1240., građena je od kamena iz tog kamenoloma koji radi i danas.
U Istri postoji nekoliko kamenoloma s neprekinutom eksploatacijom od antičkoga doba. Kamenolom Vinkuran, poznata Cava Romana, najznačajniji je kamenolom iz rimskoga doba, a iz njega izvađen kamen rabio se za izgradnju palača i amfiteatra u Puli u drugoj polovici I. st. Kamen iz kamenoloma Kirmenjak, starog naziva Orsera (Montraker), rabio se u VI. st. pri gradnji starokršćanske Eufrazijeve bazilike u Poreču. Monolitna kupola kasnoantičke građevine, grobnice istočnogotskog vladara Teodorika u Raveni izrađena je od istarskoga vapnenca iz prastarog kamenoloma na otočiću Sv. Nikola pred Porečom, gdje se kamen vadio u antici i kasnoj antici. Istarski je kamen bio posebno važan u izgradnji Venecije (oko 80% kamena je istarskoga podrijetla). Odlukom Venecijanskoga senata iz 1307. istarski kamen (Pietra d’Istria) postao je jedini kameni materijal koji se ugrađivao u venecijanske građevine.
U srednjem vijeku kamen je duž jadranske obale i u zaleđu bio temeljni materijal gradnje. Renesansni procvat i znatne građevinske aktivnosti pod mletačkom vlasti (nakon 1420) oživjeli su nekadašnje antičke kamenolome, a otvarali su se i novi. Poznati graditelji Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši i Nikola Firentinac koristili su se kamenom s Brača i Korčule za svoje građevine širom Dalmacije, ali i u Italiji, Anconi, Riminiju, Mantovi i na Tremitima. Kamen se izvozio u Italiju i iz brijunskih i istarskih kamenoloma.
U kontinentalnome dijelu Hrvatske u doba gotike rabio se litotamnijski vapnenac i vapnenački pješčenjak. Za gradnju zagrebačke katedrale, koja je započela oko 1102., rabio se litotamnijski vapnenac iz Vrapča i Podsuseda, odn. Bizeka, te iz Bregova kod Samobora, a vapnenački pješčenjak iz Markuševca. Vapnenac iz Vinice nedaleko od Varaždina, poznat pod komercijalnim nazivom vinicit, intenzivno se eksploatirao na većem broju kopova.
Suvremena eksploatacija kamena u RH
U RH najzastupljenija je eksploatacija tehničko-građevnoga kamena te je 2018. bilo 239 eksploatacijskih polja odn. 54,2% ukupnih eksploatacijskih polja svih mineralnih sirovina u RH. Godišnja je eksploatacija tehničko-građevnoga kamena 16 milijuna m3 u sraslome stanju (2000−18).
| Eksploatacijske rezerve i otkopane količine kamena 2018. | ||||
| Mineralna sirovina | Eksploatacijska polja | Istražna polja | Eksploatacijske rezerve (m3) | Otkopano (m3) |
| Arhitektonsko-građevni kamen (blokovski) | 73 | 4 | 25 267 632 | 88 283 |
| Arhitektonsko-građevni kamen (pločasti) | 25 | 3 | 4 780 790 | 6291 |
| Karbonati za industrijsku preradbu | 14 | − | 251 222 971 | 785 886 |
| Sirovine za cement | 4 | − | 363 164 582 | 3 766 315 |
| Tehničko-građevni kamen | 239 | 13 | 629 454 649 | 9 351 483 |
| Ukupno | 365 | 20 | 1 273 890 624 | 13 998 258 |
Eksploatacijska polja tehničko-građevnoga kamena su ravnomjerno raspoređena na teritoriju RH, ponajprije zbog cijene transporta na većim udaljenostima. Eksploatira se pretežno u karbonatnim ležištima (vapnenci i dolomiti), dok su silikatna (eruptivna) rijetka i eksploatiraju se na svega desetak lokacija. Posebno su vrijedna ležišta dijabaza koja se rabe za proizvodnju kamene vune i izradbu završnih habajućih slojeva asfalta, a vodeći proizvođači su rudarska poduzeća Kaming iz Ljubeščice nedaleko od Novog Marofa te Rockwool Adriatic iz Potpićana u Istri. Većina potentnih ležišta dijabaza locirana je u zaštićenim dijelovima prirode (Papuk, Kalnik, Medvednica) gdje nije dopušteno otvaranje novih ni širenje postojećih eksploatacijskih polja. Uz poduzeće Kaming, značajan proizvođač dijabaza je rudarsko poduzeće Radlovac iz Orahovice.
Danas su eksploatacijska polja arhitektonsko-građevnoga kamena smještena u Istri i Dalmaciji. Eksploatiraju se isključivo karbonatne naslage, jer se iz domaćih eruptivnih ležišta ne mogu vaditi komercijalni blokovi. Vodeća su rudarska poduzeća u eksploataciji arhitektonsko-građevnoga kamena → Kamen iz Pazina i → Jadrankamen iz Pučišća na Braču. U Dalmaciji postoji još niz manjih lokaliteta arhitektonsko-građevnoga kamena vrlo lijepih tekstura i uzoraka, ali zanemarivih količina. Pločasti kamen vadi se u okolici Benkovca.
Kamen (kalcijev karbonat) rabi se i za proizvodnju punila, cementa i vapna. Proizvodnjom punila i cementa (posebice specijalnih) dobivaju se kameni proizvodi veće dodane vrijednosti. Pionir proizvodnje punila na prostoru RH bilo je trgovačko društvo Industrochem iz Pule. Eksploatacija sirovine za proizvodnju cementa kraj Našica (Našicecement), u Koromačnu (Holcim) i kraj Splita (Cemex) izvodi se u okviru najvećih površinskih kopova u RH. U Puli poduzeće Istracement proizvodi specijalne vrste cementa. Vapno se proizvodi u Siraču, Drnišu, Ličkom Lešću i Mostu Raši.
Stručna, nastavna i znanstvena djelatnost
Tradiciju kamenarstva na Braču, Hvaru i Korčuli predstavlja organizirano školovanje klesara. Godine 1906., u suradnji s Obrtnom školom u Splitu, u Pučišćima i Selcima organizirani su prvi tečajevi, a 1909. utemeljena je Škola za usavršavanje u klesarstvu pod ravnateljstvom Emila Rumla, klesara iz Češke (→ Klesarska škola Pučišća). Nakon II. svj. rata kamenarstvo na Braču oživjelo je i postalo najjačom gospodarskom granom na otoku.
U program diplomskoga studija rudarstva i geotehnike na → Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu → Vladimir Abramović uveo je 1975. kolegij Eksploatacija i obradba arhitektonsko-građevnog kamena. Danas je nositelj kolegija → Trpimir Kujundžić koji je u suautorstvu sa → Sinišom Dundom objavio digitalni udžbenik Eksploatacija arhitektonsko-građevnog kamena koji donosi povijesni pregled razvoja eksploatacije u Hrvatskoj, uvjete kvalitete za arhitektonsko-građevni kamen te metode i tehnologije eksploatacije arhitektonsko-građevnoga kamena.
Svojim radom ističu se i Ivan Tomašić (voditelj mnogobrojnih projekata istraživanja ležišta arhitektonsko-građevnoga i tehničko-građevnoga kamena te autor elaborata o rezervama), Petar Hrženjak (bavi se mehanikom stijena u vezi s površinskom i podzemnom eksploatacijom te je sudjelovao u dizajniranju podzemnih otkopa u Kanfanaru), Ivan Cotman (dugogodišnji tehnički rukovoditelj u Kamenu iz Pazina te projektant prve podzemne eksploatacije arhitektonsko-građevnoga kamena u Hrvatskoj) i dr.
S. Dunda, T. Kujundžić: Historical Review of Exploitation and Utilization of Stone in Croatia. U: Proceedings of the International Conference in Dimension Stone 2004 (zbornik radova). Prag, 2004., str. 29−34.
S. Dunda: Dekorativnost arhitektonsko-građevnog kamena. Klesarstvo i graditeljstvo, 15(2004) 1–2, str. 66−85.
S. Dunda: Mekani arhitektonsko-građevni kamen. Graditelj, 12(2005) 5, str. 44−50.
S. Dunda, T. Kujundžić, M. Fistrić: Travertine on the Zagreb Cathedral. U: Proceedings of 1st International Symposium on Travertine (zbornik radova). Ankara, 2005., str. 328−333.
S. Dunda: Hrvatski kamen – Kirmenjak. Graditelj, 13(2006) 5, str. 46−51.
S. Dunda: Hrvatski kamen – Istarski žuti. Graditelj, 14(2007) 1, str. 36−39.
T. Kujundžić: Ležišta arhitektonsko-građevnog kamena u Republici Hrvatskoj. U: Hercegovina – zemlja kamena (zbornik radova). Mostar, 2013., str. 1−18.
B. Kovačević Zelić, A. Maričić, M. Burečić Šafran, P. Hrženjak: Kontinuitet kamenarstva i života s kamenom u Hrvatskoj. Godišnjak HATZ-a, (2019) 1, str. 191−206.
