ratna mornarica, grana oružanih snaga neke zemlje, namijenjena borbenom djelovanju na moru, rijekama i jezerima. U mirnodopskim uvjetima nadzire more i priobalje te prati kretanje stranih ratnih brodova, a u slučaju rata i brani vlastiti pomorski promet, obalu i otoke, napada protivničke pomorske snage, pomorski promet i obalu, provodi strateške napade na ciljeve na kopnu, i dr. Ratne se mornarice dijele na one opremljene za vođenje rata na otvorenome moru (velike ratne mornarice) i na one opremljene za vođenje rata u uskome moru (obalne ratne mornarice). Suvremena ratna mornarica obično se sastoji od flote, obalne obrane, mornaričkoga zrakoplovstva, mornaričkoga pješaštva, riječne (jezerske) ratne flotile i mornaričkih ustanova na kopnu.
Flotu u širem smislu čine svi → ratni brodovi i druga plovila u sastavu ratne mornarice. U velikim ratnim mornaricama od XVII. st. jezgru flote činili su linijski brodovi, od kraja XIX. st. bojni brodovi. Od II. svj. rata to su nosači zrakoplova te podmornice na nuklearni pogon. U obalnim ratnim mornaricama flota se sastoji od manjih i brzih ratnih brodova specijaliziranih prema glavnom naoružanju i namjeni (ophodni brodovi, raketni čamci, torpedni čamci, raketne topovnjače, minopolagači i dr.).
Flote obalnih ratnih mornarica oslanjaju se na obalnu obranu, koja uključuje postrojbe kopnene vojske, zrakoplovstva i logistike razmještene na kopnu. Čine je obalno topništvo, mornaričko pješaštvo, obalne pomorske snage, obalna služba promatranja, pomorsko-diverzantske postrojbe i snage kopnene vojske dodijeljene za obranu otoka i važnih uporišta na obali. U nekim ratnim mornaricama u obalnu obranu ulaze i postrojbe mornaričkoga zrakoplovstva.
Mornaričko zrakoplovstvo čine zrakoplovne postrojbe u sastavu ratne mornarice ili, u manjim ratnim mornaricama koje nemaju svojega zrakoplovstva, specijalni dijelovi ratnoga zrakoplovstva obučeni i određeni za potporu ratnoj mornarici. Obuhvaća lovačke, bombarderske, izvidničke i protupodmorničke zrakoplove i hidroavione, helikoptere za protupodmorničku borbu, miniranje i razminiranje, potporu desantnim snagama i njihovo iskrcavanje te bespilotne letjelice.
Mornaričko pješaštvo uvježbano je i opremljeno za iskrcavanje na obalu, svladavanje zapreka pri iskrcavanju te vođenje borbe na kopnu. U njegov sastav ulaze topništvo, inženjerija, oklopništvo, protuzračna obrana i dr. Za prijevoz morem rabe se desantni brodovi, a za zračni prijevoz helikopteri.
Riječna ratna flotila dio je ratne mornarice namijenjen za osiguranje unutarnjih plovnih putova (rijeka, kanala i jezera), prijevoz postrojbi, ratnog i drugog materijala kopnene vojske te provedbu taktičkih desanata.
Mornaričke ustanove u sastavu ratne mornarice namijenjene su logističkoj potpori, uvježbavanju i školovanju te drugim potporama. To su skladišta, remontni zavodi, brodogradilišta, škole, bolnice, znanstveni instituti i dr.
Ratna mornarica u Hrvatskoj
Početci
Uz istočnu jadransku obalu i otoke od staroga je vijeka plovilo ratno brodovlje sredozemnih pomorskih država Grčke i Rima, osiguravajući morske putove do svojih kolonija, zemalja i gradova. Tako su npr. Grci s egejskog otoka Para (Paros), osnivajući 385‒84. pr. Kr. koloniju Pharos na mjestu današnjega Staroga Grada na Hvaru, naišli na otpor domaćega ilirskog stanovništva koje je pozvalo u pomoć svoje sunarodnjake s kopna. Prema antičkim piscima, malim brodicama pohrlilo je u borbu protiv kolonista 10 000 Ilira. Farani su na to pozvali u pomoć Isejce, čije su goleme trijere lako pobijedile ilirsku flotilu. Među prvim demonstracijama rimske pomorske sile bili su ilirski ratovi (III. i II. st. pr. Kr.), u kojima su Rimljani nastojali suzbiti piratstvo i pljačkanje savezničkih grčkih kolonija, odbili ilirske napade i učvrstili svoj položaj na istočnome Jadranu. Po plemenu Liburnima nazvan je ratni brod → liburna, koji su poslije preuzeli Rimljani.
Uspon hrvatske flote do kraja XI. st.
Hrvati su nakon dolaska na obalu Jadranskoga mora brzo usvojili pomorske i brodograđevne vještine starosjedilačkoga stanovništva te postupno razvili organiziranu ratnu mornaricu. Pavao Đakon je u djelu Povijest Langobarda (kraj VIII. st.) zabilježio da su u blizini grada Siponta u Apuliji (danas Manfredonia) 642. Langobardi pobijedili skupinu Slavena, koji su se ondje iskrcali preplovivši Jadransko more.
U IX. st. porasla je vojnopomorska aktivnost Hrvata, čije su gusarske flotile ozbiljno ugrožavale jadransku plovidbu Mlečana. Zbog toga je mletački dužd Pietro Tradonico 839. krenuo brodovljem na Hrvate, ali je, naišavši na otpor, bio prisiljen sklopiti mir s knezom Mislavom. Hrvatski knez Domagoj doplovio je sa svojim brodovima pred Bari, uporište saracenskih gusara, i pomogao franačkom kralju Ludvigu II. da 871. zauzme grad. Od pobjede brodovlja kneza Branimira nad Mlečanima pred Makarskom 887., Mlečani su priznavali hrvatsku pomorsku prevlast na istočnome Jadranu i plaćali danak za slobodnu plovidbu.
Za kralja Tomislava, u X. st. znatno je ojačala hrvatska pomorska moć te bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše da je Hrvatska tada imala ratnu flotu od 80 → kondura i 100 → sagena. Kralj Petar Krešimir IV., dobivši na upravljanje dalmatinske gradove, ujedinio je pomorsku i vojnu silu uz istočnojadransku obalu te je 1069. prvi nazvao Jadransko more naše more (mare nostrum). Za Dmitra Zvonimira hrvatska ratna flota ponovno je ojačala, te je zajedno s dubrovačkim brodovima sudjelovala 1081‒85. u normanskim akcijama protiv Bizanta duž albanske i grčke obale.
Organizacija hrvatske ratne mornarice u X. i XI. st. zasnivala se na plemenskoj osnovi. Svako je priobalno pleme (županija) davalo određen broj ratnih brodova. Pojavom kraljevstva, javili su se i kraljevi brodovi građeni i opremani sredstvima iz kraljeve blagajne, a stjecanjem uprave nad gradovima i gradovi su sudjelovali u opremanju ratnih brodova. Ratnom mornaricom zapovijedao je kralj preko pomorskoga vojvode (dux marinorum), koji je imao izvršno zapovjedništvo nad flotom. Nestankom samostalne hrvatske države 1102., nestala je i njezina ratna mornarica.
Razdoblje mletačke vlasti od XII. do kraja XVIII. st.
Početkom XII. st. hrvatski primorski gradovi održavali su samostalnost, uz priznavanje vlasti ugarsko-hrvatskih kraljeva i obvezu plaćanja dijela prihoda od gradske luke. Pomorstvu inače neskloni ugarsko-hrvatski kraljevi središnju ratnu mornaricu nisu razvijali. Venecija je istodobno jačala svoj utjecaj pa su primorski gradovi povremeno dolazili pod njezinu vlast, koju su od XIII. i XIV. st. priznavali kao vrhovnu (Korčula 1254., Hvar 1278., Zadar 1313., Trogir i Šibenik 1322., Split 1327). Svi gradovi bili su dužni opremati određeni broj ratnih brodova za Veneciju, a počeli su se graditi i arsenali za opskrbu mletačkih brodova. Iznimka su u XIII. st. bili omiški gusarski brodovi (→ omiška strijela), koji su otimali svoj plijen diljem cijeloga Jadrana, napadajući čak i križarske brodove.
Nakon što je ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. porazio Veneciju u ratu 1356‒58., dalmatinski su gradovi potpali pod vlast hrvatsko-dalmatinskoga bana, a Ludovik je okupio flotu dalmatinskih gradova od sedam galija i 40 manjih brodova, koja je sudjelovala u drugom ratu protiv Venecije (1379‒81). Nakon političkih previranja, ugarsko-hrvatski kralj Ladislav Napuljski prodao je 1409. Veneciji prava na Dalmaciju za 100 000 dukata. Iste je godine Venecija zauzela Zadar, Nin i Rab, 1412. Šibenik, 1420. Trogir, Kotor i Split, Hvar, Brač, Vis i Korčulu, 1444. Omiš, a 1480. Krk.
Od tada su gotovo četiri stoljeća dalmatinski i istarski gradovi bili pod stalnom vlašću Venecije. Pomorstvo, brodogradnja i trgovina u njima bili su ograničavani, a nametnuta im je obveza popune mletačke mornarice brodovima i ljudstvom.
U XVI. st. na dijelu jadranske obale pod habsburškom vlašću od Rijeke do Baga (Karlobaga) razvijalo se pomorstvo, a Senj je postao važna trgovačka luka i sjedište kapetanije u Vojnoj krajini. Domicilno stanovništvo ojačano mletačkim izbjeglicama i izbjeglicama iz krajeva pod osmanskom vlašću (senjski uskoci) razvilo je gusarsku flotu koja je napadala osmanske brodove, a od 1557. i mletačke. Smioni napadi znatnih senjskih snaga okončani su 1618., kada su uskoci morali napustiti Senj, a njihove su brodice (→ senjska uskočka brodica) spaljene.
Mornarica Dubrovačke Republike
Za razliku od istarskih i dalmatinskih gradova, Dubrovnik je još od pobjede Ludovika I. nad Venecijom 1358., iskorištavajući nesređene prilike u hrvatsko-ugarskoj državi, razvio znatnu ekonomsku i političku samostalnost i raspolagao velikom flotom trgovačkih jedrenjaka koji su plovili Jadranom i Sredozemljem. Ugovorom s osmanskim sultanom iz 1442., kojim se obvezao na plaćanje danka za slobodu trgovine, postao je važnom lukom za razmjenu dobara između zemalja istoka i zapada. U doba najvećeg uspona u XVI. st. dubrovačka je trgovačka flota imala 170‒200 brodova. Dubrovnik je održavao i manju ratnu flotu, koja se polovicom XVI. st. sastojala od šest → galija, jedne → fregate i jedne fuste, a po potrebi se moglo naoružati i više trgovačkih brodova. Osim toga, u floti su se nalazile → galijice, brigantini, feluke. Brodovi su bili smješteni u Velikom i Malom arsenalu te u malostonskom arsenalu.
Od XVII. st. dubrovačko je pomorstvo stagniralo, u prvoj polovici XVIII. st. trgovačka je flota bila rasprodana, a 1786. nalazile su se u Malom arsenalu samo dvije feluke. Godine 1806. Dubrovnik su okupirale francuske trupe, a dvije godine poslije Republika je i formalno ukinuta.
Ratna mornarica u Austriji i Austro-Ugarskoj
Sve do XVIII. st. Jadranom su dominirali Dubrovnik i Venecija, a Austrija nije pokazivala zanimanje za razvoj pomorstva i ratne mornarice. Međutim, u XVIII. st. i osobito od polovice XIX. st., te uoči I. svj. rata austrougarska mornarica postala je svjetska velesila, a stanovništvo s hrvatskih prostora njezin važan čimbenik.
Car Karlo VI. Habsburški je 1729. izdao reskript o gradnji luke, arsenala i brodogradilišta u Kraljevici (→ Brodogradilište Kraljevica). Gradnja je započela iste godine, ali je obustavljena 1733. Za Marije Terezije obnovljena je ideja o uređenju arsenala u Kraljevici, koju je carica 1764. proglasila austrijskom ratnom lukom. Sljedeće je godine u Kraljevici počela gradnja fregata Aurora i Stella Mattutina, koje su završene 1767., ali su ubrzo prodane. Pod carem Josipom II. (1780‒1790) ponovno je osnovana mornarica te je nabavljeno nekoliko manjih jedrenjaka koji su smješteni u Trstu.
Mirom u Campoformiju 1797. između Napoleona i Austrije, Mletačka Republika prestala je postojati te su grad Venecija, Istra, kvarnerski otoci, Dalmacija i Boka kotorska pripali Austriji. Prelaskom Venecije, zajedno s ostatcima mletačke mornarice, brodogradilištima i arsenalom, u austrijske ruke, ona je postala središte austrijske mornarice.
Dobivši slobodu plovidbe i trgovine koju je Venecija stoljećima sputavala, pomorstvo duž istočnojadranske obale ponovno se počelo razvijati. Taj je razvoj prekinut 1805‒15., kada su vlast i ratno brodovlje preuzeli Francuzi te formirali francusko-mletačko-ilirsku mornaricu. U tom su razdoblju pomorskoj nesigurnosti pridonosili brodovi Britanaca utvrđenih na Visu koji su gusarili Jadranom.
Prema odredbama Bečkoga kongresa od 1815., obala istočnoga Jadrana ponovno je došla u ruke Austrije, koja je naslijedila vojnopomorske kapacitete dotadašnje francusko-mletačko-ilirske mornarice. Flota je raspolagala sa samo tri fregate, osam brikova i goleta te oko 30 posve malih jedrenjaka. Časnici su uglavnom bili Mlečani, Istrani i Dalmatinci, a mornari većinom iz Istre, Hrvatskoga primorja, Dalmacije, Dubrovnika i Boke kotorske. Do sredine XIX. st. nije bilo ambicije od mornarice stvoriti vojnopomorsku silu, te se njezina uloga svodila na zaštitu jadranskih plovnih putova. Prvi ratni parobrod na Jadranu Maria-Anna izgrađen je 1836. u Kraljevici.
Nakon protuaustrijskoga ustanka u Veneciji 1848., austrijske su vlasti, shvativši značaj ratne mornarice, odlučile lišiti je mletačkog utjecaja, te njezino sjedište premjestiti u Pulu, tada malo ribarsko naselje s približno 1000 stanovnika. Godine 1856. izgrađen je Pomorski arsenal (K. k. Kriegs Marine See Arsenal – Carski i kraljevski pomorski arsenal; → Uljanik) s dokom za gradnju i opremanje brodova, a luka je zaštićena velikim lukobranom. Nakon prijetnji francuskoga brodovlja 1859. i razvoja mornarice ujedinjene Kraljevine Italije, Austrija je od 1860. ubrzano gradila flotu. Flota se iskazala već u Viškoj bitki 1866., kada je admiral Wilhelm von Tegetthof porazio brojčano jače talijansko brodovlje koje se spremalo zauzeti Vis. Od 7871 mornara na habsburškim brodovima, čak njih 5000 bilo je s hrvatskih prostora. Austrijsko brodovlje, među kojim i sedam oklopnjača, bilo je opremljeno parnim strojevima izrađenima u Riječkom tehničkom zavodu (Stabilimento tecnico fiumano; → Torpedo). Ta je tvornica, zahvaljujući ideji Ivana Blaža Lupisa poslije postala prva tvornica torpeda u svijetu.
U drugoj polovici XIX. st. austrijska je mornarica bila aktivna i izvan Jadranskoga mora te je svoje brodove slala u istraživanje dalekih krajeva, u čemu su značajnu ulogu imali hrvatski pomorci. Austrijska fregata Donau, s posadom sastavljenom većinom od hrvatskih pomoraca, 1869‒71. poduzela je putovanje oko svijeta, krenuvši iz Pule. Sačuvan je brodski dnevnik koji je vodio član posade Matija Politeo iz Staroga Grada na otoku Hvaru. U austrougarskoj polarnoj ekspediciji 1872‒74. koja je otkrila Zemlju Franje Josipa, na škuni Tegethoff bilo je i 13 članova posade iz Istre i Dalmacije. Korveta Zrinski (Zrinyi) plovila je 1890‒91. do Nankinga, a posada je mapirala i opisala dijelove rijeke Yangtze; časnik Jeronim → Benko Bojnički o ekspediciji je objavio knjigu.
Nakon postavljanja admirala Tegethoffa za zapovjednika mornarice 1868., mornarica je reorganizirana, a počela se graditi moderna flota. Osnovu za izgradnju flote predstavljale su mornaričke ustanove, osnovane u Puli → Mornarička knjižnica (1866), → Hidrografski zavod, → Mornarička zvjezdarnica (1869) i Mornaričko-tehnički odbor (1885), te u Rijeci → Mornarička akademija (1866).
Izgradnja flote bila je osobito intenzivna od 1898. do I. svj. rata. U tom je razdoblju izgrađen niz torpiljarki (→ torpedni čamac), → razarača, → krstarica, oklopnih krstaša te → bojnih brodova (preddrednota i drednota) i → podmornica, čime se austrougarska mornarica svrstala među sedam najjačih svjetskih pomorskih velesila. Osim u Puli, austrijski su se brodovi uglavnom gradili u brodogradilištima Stabilimento tecnico triestino u Trstu, Cantiere navale di Monfalcone u Monfalconeu, dok je Ugarska poduprla ubrzan razvoj brodogradilišta Ganz-Danubius u Rijeci (→ 3. maj), kako bi ga osposobila za gradnju najvećih brodova. Manji su se brodovi gradili i u Kraljevici i u riječkom brodogradilištu Lazarus (→ Brodogradilište Viktor Lenac), dok je podmornice gradila i riječka tvornica torpeda Whitehead & Co. (→ vojna brodogradnja)
Pomorsko zrakoplovstvo u Austro-Ugarskoj organizirano je vrlo rano. U organizaciji njegova prvog zapovjednika → Viktora Klobučara, najprije je 1911. na otočiću Svetoj Katarini u pulskoj luci uređena hidroavionska postaja, potom i školska postaja na otočiću Kozadi u Fažanskom kanalu te naposljetku i mreža hidroavionskih postaja duž jadranske obale.
Zapovjednik mornarice je istodobno bio i načelnik mornaričkog odjela ministarstva rata u Beču. Od 1913. sjedište zapovjednika bilo je u Puli. Uoči I. svj. rata mornarica je 1914. imala oko 20 000 mornara, dočasnika i časnika, a nakon mobilizacije 33 750. S obzirom na velik broj obveznika iz unutrašnjosti (Austrijanaca, Mađara, Čeha, Slovaka i dr.), broj hrvatskih pripadnika mornarice spao je na 34%. Tijekom rata mornarica se uglavnom ograničavala na manje akcije u Jadranu, u koje se ubrajaju i pokušaji proboja otrantske blokade 1917. i 1918., kada je izgubljen bojni brod Szent István, izgrađen u riječkom brodogradilištu.
Potkraj I. svj. rata, zbog općeg stanja i revolucionarnih zbivanja među mornarima, Austro-Ugarska je flotu predala Narodnomu vijeću Države SHS. Ceremonija predaje održana je u pulskoj luci 31. X. 1918., kada je na bojnom brodu Viribus Unitis podignuta hrvatska zastava i otpjevana hrvatska himna, a brod preimenovan u Jugoslavija. Samo dan poslije talijanski su ga vojni diverzanti potopili postavljanjem eksploziva. Novoimenovani zapovjednik broda → Janko Vuković Podkapelski ostao je na brodu do njegova potonuća.
Ratna mornarica Kraljevine SHS i Jugoslavije
Ujedinjenjem Države SHS s kraljevinama Srbije i Crne Gore u Kraljevstvo SHS 1. XII. 1918., zapovjedništvo mornarice je iz Zagreba preseljeno u Beograd, u sastav Ministarstva vojske i mornarice. Poslijeratnim mirovnim konferencijama 1919. nije bila priznata predaja austrougarske flote Državi SHS, već je njezin veći dio dodijeljen Velikoj Britaniji, Francuskoj i Italiji, a manji dio Grčkoj, Rumunjskoj i Kraljevstvu SHS, koje je dobilo 12 zastarjelih torpiljarki, šest minonosaca i četiri riječna monitora. Gubitkom Istre, Rijeke, Zadra i otoka u korist Italije 1921., glavne mornaričke luke postale su Šibenik, Split, Gruž i Kotor, a kao brodogradilište je služilo tek ono u Kraljevici. Zastarjela i nedostatna mornarička flota sporo se opremala, u nedostatku vlastitih brodogradilišta uglavnom u inozemstvu, te je 1926. nabavljena njemačka krstarica Niobe (Dalmacija), dok su u Britaniji naručene prve podmornice i torpedni čamci. Mornarica je znatnije ojačana u 1930-ima, kada su nabavljene dvije podmornice klase Osvetnik francuskoga brodogradilišta Ateliers et Chanties de la Loire iz Nantesa, koje je isporučilo i razarač Beograd.
Ulažući kapital i znanje, Francuzi su inicirali osnivanje brodogradilišta u Splitu opremljenoga za izgradnju suvremenih ratnih brodova, koje od 1932. djeluje pod nazivom Brodogradilište Split (→ Brodosplit). Godine 1933. to brodogradilište isporučilo je prvi brod naručen za jugoslavensku Kraljevsku ratnu mornaricu, a naposljetku i razarače Ljubljana i Zagreb (1938) klase Beograd.
Uoči II. svj. rata mornarica je raspolagala s četrdesetak ratnih brodova ukupne istisnine 19 000 t, a sa školskim i pomoćnim brodovima ukupno 30 000 t. Sjedište zapovjedništva mornarice bilo je u Zemunu, zapovjedništvo pomorskoga zrakoplovstva u Divuljama, obalne obrane u Splitu (s podčinjenim zapovjedništvima u Kumboru, Šibeniku i Selcima), mornaričke službe veze u Šibeniku, središnji pomorski arsenal bio je u Tivtu, sjedište riječne flotile u Novome Sadu, a u sastavu mornarice bili su još Pomorska vojna akademija u Dubrovniku, Hidrografski institut u Splitu (→ Hrvatski hidrografski institut) i dr.
II. svjetski rat
Nakon napada sila Osovine i izbijanja sukoba u Travanjskome ratu 1941., brodovi Kraljevske ratne mornarice ograničili su se uglavnom na protuzračno djelovanje te nisu isplovljavali iz luka. Nakon kapitulacije Jugoslavije, brodovlje je preuzela Italija (potom Njemačka), uz iznimku nekoliko brodova koji su prebjegli saveznicima, te razarača Zagreb, koji su njegovi časnici potopili u Boki kotorskoj kako ne bi pao u protivničke ruke. Tijekom rata većina je flote potopljena te je nakon rata tek manji broj torpiljarki, minopolagača, minolovaca, podmornica, pomoćnih i školskih brodova vraćen FNRJ.
Nakon uspostave NDH u travnju 1941., počelo je organiziranje ratne mornarice. No, prema Rimskim ugovorima potpisanima u svibnju s Italijom, NDH je morala izjaviti da nema namjeru držati ratnu mornaricu, odn. brodove istisnine veće od 50 t. Stoga se ratna mornarica isprva sastojala od riječnih plovila sa zapovjedništvima u Zemunu, Brodu na Savi (Slavonskome Brodu) i Sisku (do 1942) te nekoliko ophodnih brodova podijeljenih u tri zapovjedništva pod kontrolom talijanskih vlasti, sa sjedištima u Crikvenici (poslije Sušaku), Makarskoj (poslije Splitu) i Dubrovniku. Od 1941. do 1944. djelovao je Hrvatski pomorski sklop ‒ Crno more (tzv. Hrvatska pomorska legija), koji je u sastavu njemačke ratne mornarice sudjelovao u traženju mina u Crnome moru. Nakon kapitulacije Italije 1943., mornarica NDH nosila je naziv Hrvatska mornarica. Bez stvarne potrebe za dodatnim snagama uz one njemačke, u situaciji dominacije britanske mornarice na Jadranu, sve oštrijih partizanskih napada te čestih dezerterstava, Nijemci su ukinuli Hrvatsku mornaricu u siječnju 1945. te joj oduzeli malobrojne brodove.
Prepadi naoružanih partizanskih brodova na neprijateljske motorne jedrenjake trajali su od početka 1942. Tijekom te godine potopljeno je 24, a oštećeno 11 neprijateljskih brodova te je potkraj godine osnovana Sekcija za ratnu mornaricu pri Štabu IV. operativne zone Hrvatske. Prva partizanska pomorska postrojba pod tim zapovjedništvom bio je Primorski vod, osnovan u Podgori u prosincu 1942., koji je početkom 1943. s dvama naoružanim brodovima ušao u sastav novoosnovane Mornaričke stanice u Podgori te postao jezgra Prvoga mornaričkog odreda. Nakon kapitulacije Italije osnovana su tri mornarička zapovjedništva, Komanda mornarice NOVJ-a u Crikvenici, Obalska komanda Kninskoga sektora u Ždrelcu na Pašmanu i Obalska komanda u Splitu. U listopadu 1943. osnovana je Mornarica NOVJ-a, zapovjedništva su ujedinjena u Štab Mornarice NOVJ-a, a za njegova je zapovjednika postavljen → Josip Černy. Obalno područje bilo je podijeljeno u šest sektora, a sjedište Mornarice bilo je u Hvaru. U doba njezina formiranja, Mornarica je raspolagala s deset naoružanih brodova (uglavnom ribarskih), 30 ophodnih čamaca (manjih ribarskih brodova i brodica), oko 200 motornih jedrenjaka te nekoliko obalnih bitnica i partizanskih odreda na otocima. Od 1944. sjedište Mornarice bilo je na Visu, gdje je od svibnja djelovalo mornaričko školsko središte. Potkraj rata Mornarica je u svojem sastavu imala 11 ratnih brodova i remorkera, osam naoružanih brodova, 66 ophodnih čamaca, 24 parobroda, 159 motornih jedrenjaka i manjih pomoćnih brodova te 14 000 boraca. Od ožujka 1945. zvala se Jugoslavenska mornarica. Uz znatne uspjehe u potapanju i zarobljavanju protivničkog brodovlja, tijekom rata pretrpjela je i gubitak 63 broda.
Razdoblje nakon II. svj. rata
Početkom mirnodopskoga razdoblja Jugoslavenska mornarica raspolagala je partizanskim brodovljem koje nije vraćeno u izvornu funkciju, manjim brojem ratnih brodova mornarice Kraljevine Jugoslavije koji su tijekom rata bili u sastavu zapadnih saveznika, ratnim brodovima koji su kao dio reparacije dobiveni od bivših sila Osovine, te nekoliko torpednih čamaca dobivenih od saveznika, ukupno 30 ratnih brodova (četiri eskortna razarača, podmornica, sedam motornih torpiljarki, dvije torpiljarke, šest torpednih čamaca, četiri minopolagača, tri desantna tenkonosca, tri desantno-jurišna čamca). Svi su brodovi bili u lošem stanju, a brodogradilišta u kojima bi se mogao obaviti remont bila su uglavnom razrušena. Stoga su se u početnome poslijeratnom razdoblju ulagali napori za osposobljavanje brodogradilišta, popravak brodova, čišćenje luka i morskih putova od približno 8500 mina i 600 olupina brodova, te za organizaciju vojnopomorskoga školstva i brodograđevne infrastrukture. Od 1946. Jugoslavenska mornarica nosila je ime Jugoslavenska ratna mornarica (JRM).
Sljedeću je etapu razvoja ratne mornarice obilježila realizacija prvoga flotnog programa (Drvar 1), u sklopu kojega je 1951‒57. izgrađeno više desetaka raznovrsnog ratnog brodovlja (torpedni čamci, → ophodni brodovi, → minolovci, → minopolagači, podmornice) u brodogradilištima u Puli, Rijeci, Kraljevici, Malom Lošinju, Splitu, Trogiru, Korčuli. Kako bi se ubrzano pokrenula brodograđevna djelatnost najviših dosega, osnovana je 1947. u sklopu Ministarstva obrane FNRJ → Centralna uprava brodogradnje u Beogradu. Pod njezinom ingerencijom djelovali su Centralni biro za projektiranje (→ Brodoprojekt), osnovan u Rijeci 1948., te Brodarski naučni institut, osnovan u Zagrebu 1948., spojen s Mornaričko-tehničkim institutom iz Splita 1967. u → Brodarski institut.
Zahvaljujući tehnološki i kadrovski stasalim brodogradilištima, te razvijenoj stručnoj i znanstvenoj infrastrukturi u projektnim uredima, institutima i visokim školama, u 1960-ima počelo je provođenje ambiciozno zamišljenoga drugoga flotnog programa. Program je uključivao razvoj JRM-a temeljen na najsuvremenijim ratnim brodovima izgrađenima u domaćim brodogradilištima (Split, Kraljevica) prema vlastitim projektima. Tako su npr. 1968‒86. u novoosnovanome Brodogradilištu specijalnih objekata u Splitu izgrađene tri klase podmornica (Heroj, Sava, Una), a u kraljevičkom brodogradilištu 1968‒88. izgrađene su suvremene klase torpednih čamaca (Shershen), → raketnih topovnjača (Rade Končar), ophodnih brodova (Mirna) i raketnih → fregata (Kotor), što je Hrvatsku svrstalo među rijetke zemlje svijeta tehnološki sposobne za takav pothvat u brodogradnji.
Od preustroja oružanih snaga SFRJ 1986. uspostavljena je, kao jedna od četiriju vojnih oblasti, Vojnopomorska oblast sa sjedištem u Splitu te operativnim zapovjedništvom u Žrnovnici kraj Splita. Ta je oblast bila operativna zona djelovanja JRM-a na moru, a obuhvaćala je akvatorij od slovenskog Ankarana do ušća Bojane na crnogorsko-albanskoj granici. Oblast se dijelila na vojnopomorske sektore (VPS) sa sjedištem u Puli (5. VPS), Šibeniku (8. VPS) i Kumboru (9. VPS). Uz sektore postojala su i vojnopomorska uporišta Mali Lošinj, Vis i Lastovo. Najveći dio flote bio je smješten u ratnoj luci Lori, izgrađenoj 1960-ih u Splitu, koja je bila pod nadležnošću šibenskog VPS-a, a obuhvaćala je i skladišta, radionice, školski centar i dr. Dio snaga bio je stacioniran i u Puli, Šibeniku, Pločama, Boki kotorskoj, Divuljama itd. Potporu djelovanju i izgradnji ratne mornarice davale su i druge jedinice u njezinu sastavu. Osim Brodarskoga i Hidrografskoga instituta, bili su to Institut pomorske medicine (→ Zavod za pomorsku medicinu), Mornarički elektronski zavod u Splitu (→ Pomorski centar za elektroniku), Mornarički tehnički remontni zavod Velimir Škorpik u Šibeniku (→ NCP – Remontno brodogradilište Šibenik), Mornarički tehički remontni zavod Sava Kovačević u Tivtu, Vojnopomorski muzej u Splitu (→ Hrvatski pomorski muzej Split) i dr. Potkraj 1980-ih JRM je raspolagao s 11 podmornica, četiri raketne fregate, šest raketnih topovnjača, deset raketnih čamaca, 14 torpednih čamaca, osam minolovaca, dva školska broda, većim brojem ophodnih brodova, te više pomoćnih brodova. Obalu i otoke branile su 74 bitnice obalnoga topništva, te bitnice raketa obala–more smještene u Boki kotorskoj, na Lastovu, Visu, u Malom Lošinju i Divuljama, dok su se rakete skladištile i održavale u mornaričko-tehničkim raketnim bazama u Žrnovnici, Drnišu i drugdje. Potkopi za brodove bili su izgrađeni na Dugom otoku, Braču, Lastovu, Visu u Boki kotorskoj i kraj Ploča.
Hrvatska ratna mornarica
Izbijanjem Domovinskoga rata, potkraj ljeta 1991. snage JNA i JRM-a povele su otvorenu agresiju na Hrvatsku, a istodobno su započele hrvatske akcije za obranu obale i borba za vojarne i sredstva. U takvim okolnostima osnovana je 13. IX. 1991. Hrvatska ratna mornarica (HRM) kao dio HV-a, a za njezina prvoga zapovjednika imenovan je admiral Sveto Letica. Nakon dva dana osvojena su velika skladišta naoružanja i streljiva u Malim Barama kraj luke Ploče. U hrvatske ruke ubrzo su dospjele i bitnice obalnoga topništva (Žirje, Zečevo i dr.) te drugi objekti na obali i otocima. U rujnu 1991. HRM je u Šibeniku osvojio i 30-ak ratnih brodova, koji su činili četvrtinu brodovlja JRM-a, a s nekoliko već osvojenih brodova bili su temelj flote HRM-a. Do kraja rujna ustrojena je Ratna luka Šibenik, a zarobljeni brodovi organizirani su u dvije borbene skupine: Udarne pomorske snage i Obalne pomorske snage.
Od rujna do studenoga 1991. JNA je provela tri pomorske blokade hrvatskih luka uz pokušaj invazije na Šoltu te bombardiranje Splita, Šibenika, Zadra, Dubrovnika i drugih obalnih mjesta. Nakon nekoliko uspješnih akcija pomorskih diverzanata, te bojeva u Splitskom i Korčulanskom kanalu u studenome 1991., kada su hrvatske obalne bitnice oštetile ili potopile više neprijateljskih brodova, JRM je bio prisiljen na djelomično povlačenje s okrnjenom i oštećenom flotom. U siječnju 1992. povukao se iz splitske luke Lore, a u svibnju 1992. i s Visa, Lastova i Mljeta. Nakon toga neprijateljska mornarica, suočena s nemogućnošću održavanja brodovlja, nije borbeno djelovala, dok je HRM stalno unapređivao flotu, te je naoružavanjem brodova suvremenim švedskim protubrodskim raketama RBS-15 stekao znatnu borbenu nadmoć.
Danas je Hrvatska ratna mornarica dio Oružanih snaga RH, a čini je Zapovjedništvo HRM-a sa sjedištem u luci Lori u Splitu, Flotila HRM-a, Obalna straža RH, Bojna obalnoga motrenja i obavješćivanja, Pomorska baza Split (s odjeljcima u Puli i Pločama) i Središte za obuku HRM-a. Ulaskom RH u punopravno članstvo NATO-a 2009., HRM je postigao kompatibilnost sa savezničkim pomorskim snagama, sudjeluje u UN-ovim i NATO-ovim operacijama potpore miru te drugim vojnim aktivnostima, domaćin je međunarodnih vježbi i dr. U sastavu HRM-a 2018. bilo je pet raketnih topovnjača, četiri ophodna broda, po jedan školski i spasilački brod te lovac mina, šest desantnih brodova, tri motorne barkase, devet pomoćnih i ostalih brodova. Riječna bojna raspolagala je trima ophodnim brodovima. Godine 2017. u Brodosplitu je porinut prvi od pet planiranih novih ophodnih brodova HRM-a, te je započelo njegovo opremanje.
Vojnopomorsko školstvo
Do I. svj. rata
Austrija je počela snažnije razvijati ratnu mornaricu i vojnopomorsko školstvo nakon Mira u Campoformiju 1797., kada je stekla Veneciju i njezine posjede na istočnoj jadranskoj obali. Na ostatcima mletačke Pomorske škole (Scuole di marina) iz 1774., osnovana je u venecijanskom arsenalu 1802. dvogodišnja Pomorska kadetska škola (Cesarea regia scuola dei cadetti di marina). Nakon francuske okupacije Venecije (1805‒14), školovanje pod okriljem austrijske vlasti nastavljeno je u sklopu Mornaričkoga kolegija (K. k. Marine-Collegium, od 1820. Mornarički kadetski kolegij ‒ K. k. Marine-Cadetten-Collegium). Zbog previranja u Italiji, kolegij je 1848. preseljen u Trst kao Tršćanski pomorski kadetski kolegij (K. k. Triester Marine-Cadetten-Collegium), a izjednačivši se po statusu s vojnim akademijama u Beču i Bečkome Novome mjestu, preimenovan je u Mornaričku akademiju (K. k. Marine-Akademie, od 1867. K. u k. Marine-Akademie).
Akademija je preseljena u Rijeku 1857., kada su riječki gradski oci darovali zemljište uz uvjet da u njoj budu predviđena dva mjesta za besplatno školovanje pitomaca podrijetlom iz Rijeke te po jedno za one iz Zadra, Splita, Dubrovnika i Kotora. Riječka je akademija, uz prekid 1860‒66. radila do preseljenja u blizinu Beča 1914. i bila je središnja monarhijska vojnopomorska visokoškolska institucija, usporediva s najboljim europskim školama te vrste. Školovanje za mornaričkoga časnika trajalo je četiri godine, a uključivalo je 31 kolegij iz temeljnih i primijenjenih znanosti, pa Akademija predstavlja i prvu visokoškolsku instituciju tehničke orijentacije na hrvatskim prostorima.
Za školovanje vojnih dočasnika brodostrojarske i električarske struke, u Puli su 1870. organizirane i jednogodišnja Strojarska dočasnička škola (Maschinenunteroffiziersschule) za djelatne vojne osobe i trogodišnja Škola za strojarski podmladak (Maschinenjungenschule) u koju su se primali kandidati iz građanstva. Zbog porasta potrebe za stručnim kadrovima, u Puli je 1899. sagrađena nova velika školska zgrada, u kojoj se 1914. školovalo više od 1000 pitomaca.
Za školovanje mornara i budućih dočasnika u Šibeniku je potkraj XIX. st. osnovana trogodišnja Brodarska škola (Schiffsjungenschule), koja je bila smještena na brodu-vojarni (hulku), usidrenoj raspremljenoj fregati Schwarzenberg, te na drugim brodovima iste namjene (npr. korveti Donau, poslije Krka), a 1915. škola je preseljena u Beč.
Od kraja I. svj. rata do kraja II. svj. rata
Nakon uspostave Kraljevine SHS (Jugoslavije) i njezine ratne mornarice, za školovanje vojnopomorskih časnika osnovana je 1922. → Pomorska vojna akademija u Dubrovniku. Školovanje je trajalo tri godine, a nastava je obuhvaćala 34 kolegija. U sklopu te akademije djelovala je Viša škola Pomorske vojne akademije, osnovana 1937. za stručno usavršavanje pomorskih časnika. Akademija je ukinuta zbog ratnih okolnosti 1941.
Za školovanje vojnopomorskih dočasnika osnovana je 1922. Podoficirska škola mornarice u Šibeniku, smještena na korveti (hulku) Krka, a školovanje je trajalo dvije godine (od 1928. tri). Naziv je 1924. promijenjen u Brodarska podoficirska škola, a 1932. u Stručna podoficirska škola.
Za školovanje vojnih brodostrojarskih dočasnika osnovana je u Kumboru 1921. Strojarska škola mornarice (od 1922. Strojarska i električarska škola, od 1924. Mašinska podoficirska škola, od 1928. Mašinska škola), koja je pružala i mogućnost doškolovanja za časnička zvanja, uglavnom stečena na tadašnjoj Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku. Školovanje je trajalo jednu godinu (od 1922. dvije, od 1928. tri).
Pod nadležnošću ratne mornarice djelovale su i dočasničke škole: Artiljerijska škola mornarice u Meljinama (Boka kotorska), Pomorsko-vazduhoplovna škola mornarice u Divuljama, Telegrafsko-signalna škola mornarice u Šibeniku, te tečajevi za specijalizaciju i usavršavanje dočasnika i mornara u Kumboru, Meljinama, Šibeniku, Tivtu, Splitu.
Nakon početka II. svj. rata i uspostave NDH, zbog ograničenja razvoja hrvatskih pomorskih snaga na Jadranu nametnutog Rimskim ugovorima, nejake mornaričke snage NDH školovale su mornare u Mornaričkoj novačkoj školi za izobrazbu mornara, osnovanoj potkraj 1941. u Sisku. U njoj je do 1944. bilo oko 300 novaka.
Ratna mornarica NOVJ-a tijekom II. svj. rata školovanje kadrova provodila je uglavnom putem tečajeva. Prvi je takav tečaj (Kurs za signaliste) organiziran 1943. u Veloj Luci. Početkom 1944. pokrenuta je na Visu Škola veze Mornarice NOVJ-a s Radio-telegrafskim kursom, a iste su godine na Visu organizirani Kurs za rukovodioce brodova obalne plovidbe, te Kurs za strojare, motoriste i ložače. Istodobno su organizirani različiti tečajevi za mornare i časnike u Bazi mornarice u Monopoliju u Italiji. Na Visu je u svibnju 1944. uspostavljena Uprava škola i kurseva Mornarice NOVJ-a. Uprava je u rujnu 1944. preseljena na Hvar, u studenome u Trogir i naposljetku, u veljači 1945. u Divulje. Do kraja II. svj. rata školovanje je putem 30 različitih tečajeva završilo oko 650 boraca, časnika i dočasnika te 400 radiotelegrafista, a nastavu je držalo 50 nastavnika.
Razdoblje nakon II. svj. rata
Početak poslijeratnoga vojnopomorskog školovanja 1945. obilježen je preimenovanjem Uprave škola i kursova Mornarice NOVJ-a u Komandu stručnih škola i kursova JRM-a sa sjedištem u Divuljama, koja je obuhvaćala dočasničke škole: Administrativnu, Artiljerijsku (u Meljinama), Brodarsku, Elektromašinsku, Torpedno-minsku (u Rijeci) i Školu veze. Od 1947. te škole djelovale su u sastavu Komande stručnih škola u Puli, od 1948. kao nastavni bataljoni u sastavu Mornaričke podoficirske škole (rasformirane 1950).
Visoko školovanje isprva je organizirano u Dubrovniku, u sklopu Vojnopomorskog učilišta osnovanoga 1946., a 1947. preseljenoga u Divulje (od 1948. Škola aktivnih vojnopomorskih oficira, od 1951. Vojnopomorska akademija). Radi obrazovanja tehničkoga kadra, u Divuljama je 1947. osnovano Vojnopomorsko tehničko učilište (od 1952. Vojnopomorska mašinska akademija) te Viša vojnopomorska akademija za izobrazbu najviših časnika JRM-a 1949 (od 1956. u Splitu, od 1964. u Divuljama). Osim visokih škola, u Divuljama je djelovalo više škola i tečajeva za časnike koji su činove stekli u ratu, pričuvne časnike i dočasnike. Reorganizacijom je 1951. osnovan Vojnopomorski školski centar koji je ujedinjavao sve škole i akademije u Divuljama. Centar je u sljedećim godinama nadograđen i obnovljen, a ondje je radilo oko 150 nastavnika.
Od 1947. Pula je bila glavno središte za školovanje dočasnika, koje se od 1950. ondje odvijalo u Brodarskoj i Mašinskoj školi. Te su škole od 1953. djelovale pod nazivima Brodarska podoficirska škola i Mašinska podoficirska škola u sastavu novoosnovanoga Stručnog školskog centra JRM-a, koji je uključivao i Artiljerijsku školu, Školu podvodnog oružja i Školu veze. Godine 1956. Mašinska podoficirska škola pripojena je novoosnovanomu Mašinskom školskom centru u Puli, Brodarska podoficirska škola je pod nazivom Vojnopomorska podoficirska škola pripojena Vojnopomorskom školskom centru u Divuljama, dok su preostale škole postale samostalni školski centri (od 1961. u sastavu Mornaričkog školskog centra za specijalizaciju, od 1964. Škole za usavršavanje i specijalizaciju u Divuljama).
Od sredine 1950-ih jačala je uloga Pule i kao glavnoga školskog središta za mornaričko-tehnička zanimanja, dok se školovanje vojnopomorskih zanimanja i dalje odvijalo u Divuljama. U Puli je 1956. osnovan Mašinski školski centar ratne mornarice (od 1960. Mornaričkotehnički školski centar), koji je ujedinjavao više škola, među kojima Mašinsku podoficirsku školu (od 1959. Mornaričkotehnička podoficirska škola), Vojnopomorsku mašinsku akademiju (od 1959. Mornaričkotehnička akademija), Mornaričkotehničku elektroničku školu (1961‒64; od 1953. školovanje je bilo organizirano u Elektronskom centru JRM-a u Divuljama).
Ujedinjenjem Vojnopomorskog školskog centra iz Divulja i Mornaričkotehničkog školskog centra iz Pule, 1972. osnovan je Mornarički školski centar sa sjedištem u novoizgrađenim suvremenim prostorima kraj ratne luke Lore u Splitu. Time je na jednom mjestu ujedinjeno školovanje pomorskih i mornaričko-tehničkih dočasnika i časnika. U sklopu Centra djelovale su Mornarička tehnička srednja vojna škola te Mornarička visoka škola (do 1977), u sastavu koje su bile Mornarička akademija (od 1977. samostalna), Mornarička komandno-štabna akademija (od 1977. Komandno-štabna akademija ratne mornarice) i Mornarička škola rezervnih oficira (od 1977. Škola rezervnih oficira ratne mornarice). Centar je od 1982. nosio naziv Mornarički školski centar Maršal Tito, a od 1985. → Centar visokih vojnih škola ratne mornarice Maršal Tito.
Od osamostaljenja RH do danas
Izbijanjem Domovinskoga rata u Hrvatskoj su se počeli provoditi kratki mornarički tečajevi za osposobljavanje boraca 1991. u Pločama i 1992. u Puli, a u prosincu 1992. u Splitu je osnovan Mornarički nastavni centar HRM-a. Centar je školovanje organizirao na temeljnoj, specijalističkoj, naprednoj i zapovjedno-stožernoj razini. Centar je postao Učilište Hrvatske ratne mornarice 1997., od kada na istoj lokaciji djeluje u sastavu Hrvatskoga vojnog učilišta. Od 2002. Učilište je podređeno Zapovjedništvu za izobrazbu i obuku HRM-a Petar Krešimir IV. U sastavu Zapovjedništva osnovano je 2003. i Središte za odgoj i obuku mornara. Od 2008. obuka i školovanje ugovornih mornara, dočasnika i časnika, te kadeta izvodi se u → Središtu za obuku HRM, kao temeljnoj ustrojstvenoj cjelini HRM-a. Osim u Središtu, školovanje za potrebe HRM-a od 2017. provodi se i na petogodišnjem studiju vojnoga pomorstva na Pomorskome fakultetu u Splitu. (→ Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman)
K. Pribilović: Brodovi Jugoslavenske ratne mornarice 1942.‒1972. Split, 1972.
B. Kojić, R. Barbalić: Ilustrirana povijest jadranskog pomorstva. Zagreb, 1975.
B. Mićunović: Ratna mornarica, pomorstvo i riječno brodarstvo Jugoslavije. Split, 1977.
I. Karaman: Kraljevica – ratna luka i arsenal habsburške monarhije u osamnaestom stoljeću. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 11(1978), str. 147–181.
K. Pribilović: Centar visokih vojnih škola ratne mornarice Maršal Tito. Split, 1985.
M. Kozličić: Hrvatsko brodovlje. Split, 1993.
D. Petković: Ratna mornarica Austro-Ugarske Monarhije. Pula, 2004.
B. Dobrić: Carsko-kraljevska ratna mornarica u Puli. U: Pula. Tri tisućljeća mita i stvarnosti. Pula, 2005., str. 193−221.
A. Nazor: Počeci izobrazbe dočasnika HV-a u Domovinskom ratu. Polemos, 8(2005) 15‒16, str. 11‒61.
Z. Freivogel: Gradnja brodova i “opsežni popravci” za Carsku i kraljevsku ratnu mornaricu u Arsenalu u Puli. U: Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli (zbornik radova). Pula, 2010. str. 39−56.
Povjesnica Hrvatske ratne mornarice. Split, 2011.
I. Brigović: Odlazak Jugoslavenske narodne armije s područja Zadra, Šibenika i Splita krajem 1991. i početkom 1992. godine. Časopis za suvremenu povijest, 43(2011) 2, str. 415‒452.
N. Barić: Djelovanje i ustroj Mornarice NDH na rijekama. Istorija 20. veka, 32(2014) 1, str. 125‒142.
D. Huzanić Mišek: Prostorna analiza obrambenih pomorskih položaja istočne obale Jadrana do 1990. godine (diplomski rad). Zagreb, 2017.
M. Segulin, A. Unger: RATNA MORNARICA. Pomorska enciklopedija, sv. 6., 1983., str. 643–644.
D. Avramović: ŠKOLE, POMORSKE, Škole ratne mornarice. Pomorska enciklopedija, sv .7, 1985., str. 688–694.
