Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, umjetnička srednja škola u Zagrebu, jedna od najstarijih srednjih škola u Hrvatskoj.

Osnovana je 1882. na poticaj Društva umjetnosti pod nazivom Obrtna škola. Iako se razlogom njezina osnutka općenito navodi potres u Zagrebu 1880. u kojemu je teško stradala katedrala, za obnovu koje su bili potrebni mnogobrojni izučeni obrtnici, tekst O osnutku i razvitku Obrtne škole koji se pripisuje → Isi Kršnjavom (sv. 3) navodi da je arhitekt → Herman Bollé (sv. 3) već prije potresa od »prečasnog Kaptola prvostolne crkve sv. Stjepana« dobio zadatak da obnovi crkvu u gotičkome stilu. Iako su prvotnim planom bila predviđena četiri odjela – građevinsko-obrtni, mehaničko-obrtni, umjetničko-obrtni i kemijsko-obrtni, otvoren je samo građevinsko-obrtni odjel s praktičnom nastavom u bravarskoj, kovačkoj, klesarskoj, stolarskoj i tokarskoj djelatnosti.

U prvoj godini djelovanja u prvi razred bilo je upisano 20 učenika, a direktorij su od osnutka do 1888. činili I. Kršnjavi, H. Bollé i Eduard Suhin (potom je do 1914. školom upravljao samostalno Bollé). Škola je isprva djelovala u unajmljenim prostorima u danas nepostojećoj ulici na Dolcu, no kako su oni bili neprikladni, druga je školska godina započela u Ilici 45. Godine 1885. osnovan je odjel za keramiku (djelovao do 1892). Povećanjem broja učenika pojavila se potreba za novom, većom školskom zgradom. Stoga je vlada 1887. povjerila Bolléu kao arhitektu i članu direktorija izgradnju nove zgrade na zapadnoj strani nekadašnjega Sveučilišnoga trga (danas Trg Republike Hrvatske). Zgrada je dovršena 1888., a otvorena 1891. U nju se uz Obrtnu školu i školski internat smjestio i → Muzej za umjetnost i obrt koji je bio njezinim sastavnim dijelom. Iako je ostao u istom prostoru, Muzej je 1919. prestao biti dijelom škole.

Godine 1889. škola je ušla pod državni protektorat te nastavila djelovati pod nazivom Kraljevska i zemaljska obrtna škola. U sklopu škole pokrenut je 1892. trogodišnji Tečaj za obrazovanje graditelja, koji je 1897. prerastao u samostalnu četverogodišnju Građevnu stručnu školu s razdjelima: Graditeljska škola na kojoj su se obrazovali budući graditelji te Škola za građevno-obrtne poslovođe na kojoj se obrazovalo pomoćno osoblje. Od 1919. ta se nastava izvodi u sklopu samostalne Srednje tehničke škole. Na Građevnoj stručnoj školi među ostalim su predavali → Janko Holjac (sv. 3), → Vjekoslav Heinzel (sv. 3), → Mihajlo Ursiny (sv. 3), → Karlo Gentzkow (sv. 3), → Edo Šen (sv. 3), → Vjekoslav Bastl (sv. 3) i dr.

Jedno od prvih vrijednih djela nastavnika i učenika Obrtne škole bilo je likovno i dekorativno uređenje palače u Opatičkoj ulici 10 (1892), prigodom kojega su izveli mnogobrojne radove, od kovane ograde i pročelja do stubišta i reprezentativnih dvorana. Od 1904. do 1908. u školi je djelovao i ženski odjel za umjetno-obrtno crtanje (poslije u okviru Više škole za umjetnost i umjetni obrt Bele Čikoš-Sesije). Početkom I. svj. rata Škola je, prema vladinoj naredbi, privremeno ustupila prostor bolnici Crvenoga križa te nije radila školsku godinu 1914/15. Potkraj 1915. rad Škole je ponovno uspostavljen, a nastava se od početka 1916. nastavila održavati u reduciranom obliku u opustošenom prostoru. Godine 1918. ponovno je otvoren internat. Škola je 1929. promijenila naziv u Državna središnja obrtna škola.







Pod upravom kipara Vojte Braniša (1932–39) škola je reformirana i modernizirana. U tome razdoblju osnovani su strojobravarski, elektrotehnički, tekstilni i keramički odjel, a započeo je djelovati i djelovodski program za obrtne poslovođe (majstorska škola) s istim odjelima.

Početkom II. svj. rata u prostor internata useljena je vojska, ali se nastava, iako u znatno manjem opsegu, ipak održavala. U razdoblju NDH škola je djelovala pod nazivom Središnja obrtna škola. Dolaskom nove vlasti 1945. bila je rasformirana u dvije škole: u I. industrijskoj školi učili su se obrti, a u II. industrijskoj školi umjetnički programi. Ujedinila se 1948., kada je, ponovno pod upravljanjem V. Braniša (do 1958), nastavila djelovati pod nazivom Škola primijenjene umjetnosti, dok je internat ukinut. Zahvaljujući Branišu koji je kao pedagoge angažirao članove grupe → EXAT 51, stvoren je novi profil škole zasnovan na iskustvima Bauhausa. U sljedećem je razdoblju osnovano devet odjela – za unutrašnju arhitekturu, aranžerstvo, fotografiju, grafiku, keramiku, kiparstvo, plemeniti metal, slikarstvo i tekstil, koji uz manje izmjene djeluju i danas. Reformom školstva 1977. škola je postala sastavnim dijelom Obrazovnoga centra za kulturu i umjetnost u Zagrebu, a današnji naziv nosi od 1985. Tada osnovan školski izložbeni prostor, nazvan po I. Kršnjavom kao jednome od osnivača škole, ustalio se slijed izložbi radova nastavnika i učenika u domeni primijenjene umjetnosti i dizajna. Od 2017. ravnatelj je Filip Pintarić.













Škola je od osnutka sudjelovala na mnogobrojnim domaćim i svjetskim izložbama (Industrijska i gospodarska izložba u Budimpešti, 1885; Milenijska izložba u Budimpešti, 1896; svjetske izložbe u Parizu, 1900. i 1937., New Yorku, 1939., Rimu, 1941). Kroz nju su, kao nastavnici ili učenici prošli mnogobrojni istaknuti hrvatski likovni i primijenjeni umjetnici novijega doba. Profilirala je različite smjerove iz kojih je nastao niz samostalnih srednjih strukovnih škola (tehnička, graditeljska, elektrotehnička, tekstilna, grafička, kemijska), te visokoškolske institucije poput Akademije likovnih umjetnosti, → Arhitektonskoga fakulteta (sv. 3) i → Građevinskoga fakulteta (sv. 3) u Zagrebu.