Žarnić, Tonči (Tivat, 3. VII. 1956), arhitekt, posebno se istaknuo u projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje.

Studirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje se ubrzo nakon što je diplomirao 1981. zaposlio kao znanstveni pripravnik; u zvanju je redovitoga profesora od 2010. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje, koje je bio predstojnik 2003–07. i 2016–20., predaje kolegije Arhitektonsko projektiranje, Radionica arhitektonskog projektiranja, Studio i dr. Bio je gostujući profesor na Fakultetu građevinarstva i arhitekture u Splitu (2007–10) i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2013–14).

Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavi projektantskim radom, osobito odgojno-obrazovnih zgrada, među kojima se ističu dječji vrtić Malešnica u Mimarinoj ulici 34 u Zagrebu (1995., s H. Auf-Franić) i Tehnička škola u Teslinoj 9 u Zadru (2004., s V. Oluićem). Član je skupine od 15 hrvatskih arhitekata koji su za Venecijanski bijenale 2010. izradili ploveći paviljon od armaturne mreže na teglenici. Među neizvedenim arhitektonskim i urbanističkim projektima su: osnovna škola i memorijalni centar u Gradini (1979., s V. Oluićem i V. Mimicom), regulacija obale i trgova u Malom Lošinju (1985., s V. Oluićem), gradski stadion na Kajzerici u Zagrebu (2008., s V. Oluićem) i dr. Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994., 2006), »Vladimir Nazor« (1996) i »Viktor Kovačić« (1996., 2004).

Penezić, Vinko (Zagreb, 21. I. 1959), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1982. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 1979. radi u zajednici s → Krešimirom Roginom, s kojim od 1991. vodi arhitektonski biro Penezić i Rogina, arhitekti. Vanjski je suradnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci (2007–10) i Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (od 2019), gdje predaje kolegije Unutarnje uređenje i Enterijer, te gostujući profesor na L’École spéciale d’Architecture u Parizu (2009) i University American College u Skoplju (2013).







Penezićev i Roginin rad odlikuje se nekonvencionalnim rješenjima uz naglašeno uvažavanje povijesnoga i prostornoga koncepta građevine. Realizirali su više projekata različitih namjena, među ostalima: plivalište Mladost u Jarunskoj ulici 5 (1987), poslovnu zgradu Velebit na Kennedyjevu trgu 6b (1995), oba u Zagrebu, crkvu sv. Mihajla u Šercerovoj 1 u Dubrovniku (1999), stambeno-poslovnu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata u Strossmayerovoj 16 u Vukovaru (2002), dječji vrtić Jarun u Bartolićima 39a u Zagrebu (2006), Kuću japansko-hrvatskog prijateljstva u Tokamachiju u Japanu (2012), Dom za umirovljene svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije u Botićevoj 4 u Đakovu (2022). Bavi se i uređenjem interijera, izradbom televizijskih scenografija, izložbenih postava i dr. Tri je puta sudjelovao na Venecijanskome bijenalu (2000., 2004., 2008). Autor je mnogobrojnih stručnih osvrta o arhitekturi objavljenih u periodici te knjige Izazovi prostora (2005). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1997–99), te predsjednik Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu (2004–05). Godine 2018. postao je članom suradnikom HAZU-a. Zajedno s Roginom dobio je više domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrade »Viktor Kovačić« (1996), »Bernardo Bernardi« (1996) i »Vladimir Nazor« (2001) te nagradu HAZU-a za područje likovnih umjetnosti (2013).

Rako, Goran (Imotski, 8. IX. 1952), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, posebno se istaknuo projektiranjem muzejskih zgrada.

Diplomirao je 1978. na → Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Isprva je radio kao projektant u → Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu (1979–82), potom u obrtničkoj zadruzi Zenit u Kumrovcu (1982–92) te u projektnom birou Konstruktor u Zagrebu (1992–2003). Godine 2003. osnovao je vlastiti projektni biro Radionicu arhitekture. Od 2000. do umirovljenja 2022. bio je nastavnik na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao kolegije o projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje, zdravstvo i sport te turizam, od 2014. u zvanju redovitoga profesora.







Razdoblje 1990-ih obilježila je suradnja s arhitektom Bojanom Radonićem (također zaposlenim u birou Konstruktor), s kojim se istaknuo natječajnim radom za Kongresni centar u Nari u Japanu (1991–92., prva nagrada u prvoj fazi natječaja, među prvih deset radova u drugoj fazi). Kao projektanti biroa Konstruktor zajedno s → Antom Kuzmanićem i Danijelom Marasovićem projektirali su bolnicu u Novoj Bili u BiH (1997–99). Među najznačajnijim ostvarenim projektima Radionice arhitekture su: stambena zgrada B u Rijeci (2002), Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (2007), dječji vrtić Šegrt Hlapić u Sesvetama (2008), obnova dvorca Eltz (2014), Muzej vučedolske kulture (2015), Memorijal Vodotoranj (2021), sva tri u Vukovaru, te rekonstrukcija i dogradnja Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu (2023). Godine 2010. predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Predsjednik Udruženja arhitekata Hrvatske bio je 2007–09. Stručne članke i osvrte objavljuje u časopisima Čovjek i prostor i Oris, suautor je (s B. Bobovec i D. Matekovićem) knjige Odrastanje uz arhitekturu. Dječji vrtići i škole u XXI. stoljeću (2020). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1997., 2015), nagrada »Viktor Kovačić« (2002., 2015) i »Vladimir Nazor« (2006. i 2015). Triput je nominiran za nagradu Mies van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu (2007., 2009., 2016).







Aksmanović, Vladoje (do 1922. Viktor Axmann) (Osijek, 29. VIII. 1878 – Valpovo, 3. III. 1946), arhitekt, jedan od najznačajnijih osječkih arhitekata i urbanista u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1901. na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu (danas TU München). Nakon rada u Rijeci, Beču i Zagrebu, zajedno s arhitektom Ivanom Domesom osnovao je 1905. u Osijeku poduzeće Axmann i Domes. Potom je radio s graditeljima Vladimirom Malinom i Dušanom Rožićem u poduzeću Axmaro, a od 1936. vodio je samostalno građevinsko poduzeće. Isprva je stvarao u duhu secesije, a nakon I. svj. rata je postupno prihvatio suvremena modernistička kretanja. Projektirao je privatne i javne zgrade te tvorničke pogone u Osijeku, Donjem Miholjcu, Vukovaru, Vinkovcima, Đakovu, Slavonskom Brodu, Dalju, Orahovici i Virovitici. U Osijeku je uz svoje glavno djelo, secesijsku zgradu kina Urania (1912) projektirao Kirurški paviljon i Bakteriološki zavod bolnice (1925), Naučnički i Sokolski dom (1928) i dr. U nastojanju da unese nove moderne težnje prostornoga planiranja, izradio je niz urbanističkih planova za uređenje širega prostora Osijeka. Radove o osječkoj komunalnoj problematici objavio je u Narodnoj obrani (1908), Die Drau (1926., 1927) i Vijestima hrvatskog društva inžinira i arhitekata (1911., 1913).







Bedenko, Vladimir (Zagreb, 14. X. 1943 – Zagreb, 12. I. 2015), arhitekt, stručnjak za povijest arhitekture i zaštitu graditeljskoga naslijeđa.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je 1973. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu u području povijesti umjetnosti radom Križevci – urbanistički razvoj (mentor → M. Prelog) te doktorirao 1986. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Prostorna organizacija i stambena kuća zagrebačkog Gradeca u XIV. i XV. stoljeću (mentori M. Prelog, → A. Mohorovičić). Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1970., u zvanju redovitoga profesora od 1996; bio je predstojnik Katedre za teoriju i povijest arhitekture (1992–97., 2003–09) te Zavoda za graditeljsko naslijeđe (1994–2005). Umirovljen je 2014. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje teoriju i povijest urbanističkoga i arhitektonskoga razvoja hrvatskih gradova i naselja te zaštitu graditeljskoga naslijeđa, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Razvoj arhitekture, Graditeljsko naslijeđe hrvatskih gradova i naselja, Zaštita arhitekture XIX. i XX. stoljeća, Zaštita urbanog naslijeđa). Bavljenje temama povijesne arhitekture izložio je i predstavio u nizu stručnih i znanstvenih radova, te u knjizi Zagrebački Gradec. Kuća i grad u srednjem vijeku (1989). U suradnji s Matijom Lopcem pripremio je i preveo djelo Deset knjiga o arhitekturi antičkoga rimskog arhitekta i inženjera Marka Poliona Vitruvija (1999), dok je pogovor Vitruvije i njegovo djelo njegov znanstveni doprinos poznavanju Vitruvijeve teorije projektiranja.

Bilinić, Harold (Split, 7. VIII. 1894 – Zagreb, 13. X. 1984), arhitekt, osobito zaslužan za konzervatorske zahvate nakon razaranja u II. svj. ratu u povijesnim jezgrama hrvatskih gradova, najviše u Šibeniku.

Studirao je arhitekturu na Višoj obrtnoj školi u Trstu te na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci gdje je diplomirao 1922. Potom je do 1926. radio u Gradskome građevnom odjelu u Zagrebu, kada se preselio u Buenos Aires. Nakon povratka iz Argentine 1932., ponovno je radio u Gradskome građevnom odjelu u Zagrebu, gdje je neko vrijeme imao vlastiti atelijer. Nakon II. svj. rata zaposlio se u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu gdje je radio do 1952. Izražavajući sklonost tradiciji uporabom dalmatinskoga kamena, nastojao je ujediniti tradicionalnu i suvremenu arhitekturu.

Najveći je dio njegova opusa nastao u suradnji s → Ivanom Meštrovićem: mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (1920–23), Atelijer Meštrović u Zagrebu (1921–25., s V. Kovačićem i D. Iblerom), mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama kraj Drniša (1926–31., s L. Horvatom), Meštrovićeva vila na Mejama u Splitu (1931–39., s L. Horvatom), spomenik Neznanomu junaku na Avali u Beogradu (1934–38), Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (1934–38., s L. Horvatom, I. Zemljakom i dr.), crkva sv. Marije u Biskupiji kraj Knina (1937–38., s J. Kljakovićem), uređenje Kašteleta u Splitu (1939–41), mauzolej Petra Njegoša na Lovćenu (1969–74., s L. Horvatom). Samostalno je izradio urbanističko rješenje za Strossmayerov spomenik na Strossmayerovu trgu (1925) u Zagrebu. Glavninu njegova samostalnog opusa sačinjavaju konzervatorski zahvati u povijesnim jezgrama hrvatskih gradova. Radio je na obnovi crkve sv. Marka u Zagrebu (1936), katedrale u Senju (oko 1950), u Šibeniku je restaurirao gradsku vijećnicu i uredio prostor pred katedralom (1961) te projektirao nove dijelove u ratu porušene stare gradske jezgre (1947–61). Njegovi urbanistički projekti regulacije Jelačićeva trga (1932) i Kaptola (1933) u Zagrebu nisu ostvareni.

Poslovno-stambena zgrada Herzog u Zagrebu, jedan od najvažnijih primjera zagrebačke moderne, smještena je u ulici Pod zidom, tik do glavnoga gradskog trga.

Građena je 1928–31 (projektanti: I. Fischer, Z. Dumengjić). Kroz zgrade Herzog i Gavella prolazi modernistički pasaž Harmica, također izveden prema projektu I. Fischera i Z. Dumengjić, koji povezuje glavni gradski trg s tržnicom Dolcem. Pasaž je uređen 1987 (B. Šerbetić, M. Kranjc, B. Silađin).

Lovrić, Paško (Dubrovnik, 31. VIII. 1931 – Zagreb, 16. I. 1997), geodet i kartograf, znatno je pridonio geodetskoj i kartografskoj terminologiji, toponomastici, te kartografskoj semiologiji i reprodukciji.

Diplomirao je 1956. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Geodetski fakultet) u Zagrebu. Kao stipendist Humboldtove zaklade boravio je u Bonnu, gdje je doktorirao 1972. disertacijom Beiträge zur Weiterentwicklung des Jugoslawischen Grundkartenwerkes. Od 1959. radio je u Zavodu za kartografiju i reprodukciju karata Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Za redovitoga profesora izabran je 1984. Bio je pročelnik Zavoda za kartografiju (1975–81; 1983–87; 1991–97) te je predavao kartografske i topografske kolegije. Predavao je i u Zagrebu (Arhitektonski fakultet 1979–82; Agronomski fakultet 1988–96) i na građevinskim i geodetskim fakultetima u Ljubljani i Sarajevu (1973–77). Autor je dvaju udžbenika: Kartografska reprodukcija (1983., 1987) i Opća kartografija (1988). Sa suradnicima je objavio više od 90 topografskih i tematskih karata pojedinih hrvatskih regija i nacionalnih parkova, planove hrvatskih gradova (više od 30 u razdoblju 1966–94) te više faksimila starih karata (osobito se ističu karte Zagrebačke biskupije iz 1825. i Zagrebačke županije 1836–42). Bio je autor izložbe Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, održane u Zagrebu 1994. Preveo je s njemačkoga 25 radova uglednih svjetskih kartografa. Bio je predsjednik Saveza geodetskih inženjera i geometara Hrvatske (1973–75), član savjeta → Geodetskoga lista (1976–81), pročelnik Sekcije za kartografiju Hrvatskoga geodetskog društva (1994–97) i redoviti član HATZ-a (1994–97).

Vranić, Vladimir (Schwarz; Leo Vlatko) (Zagreb, 10. XI. 1896 – Zagreb, 3. VIII. 1976), matematičar, stručnjak za vjerojatnost i statistiku.

Pohađao je studij matematike i fizike od 1915. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1920. disertacijom Prilog novijim istraživanjima o singularitetima funkcija definiranih beskonačnim redovima. Od 1919. bio je pomoćni asistent za matematiku tadašnje Šumarske akademije te asistent pri Zavodu za primijenjenu matematiku Tehničke visoke škole u Zagrebu, od 1922. honorarni docent Geodetskog odsjeka Tehničke visoke škole, od 1927. profesor u Prvoj realnoj gimnaziji te 1931−42. prokurist i glavni aktuar u Odjelu za osiguranje života u Jadranskom osiguravajućem društvu u Zagrebu. Od 1945. bio je docent u Ekonomsko-komercijalnoj školi, poslije na Ekonomskome fakultetu (od 1953. redoviti profesor), a istodobno i honorarni nastavnik na Geodetskom odsjeku Tehničkog fakulteta te na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Od 1954. redoviti je profesor na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet, danas → Građevinski fakultet) u Zagrebu. Predavao je kolegije Numeričko računanje, Matematika, Statistika i dr. Bio je dekan Ekonomskoga fakulteta (1951−52), te Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (1957−58) gdje je bio predstojnik Zavoda za matematiku (1963−64). Umirovljen je 1968. Predavao je i na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (1947−71).

Znanstveno i stručno bavio se ponajviše teorijom redova i sfernom trigonometrijom te primjenom nomografskih metoda u teoriji linearne i nelinearne korelacije. Proučavao je i slogovnu strukturu hrvatskoga jezika. Kao predstojnik Elektronsko-numeričkoga centra Instituta za matematiku Sveučilišta u Zagrebu istaknuo se 1967. u nabavi elektroničkoga računala CAE 90-40 (→ SRCE; sv. 4), prvoga u nas. Time se promaknuo u doajena znanstvenoga računarstva u Hrvatskoj. Autor je sveučilišnog udžbenika Vjerojatnost i statistika (1958). Dobitnik je Nagrade za životno djelo (1969).

Sinković, Milko (Ljubljana, 8. III. 1897 – Zagreb, 15. VI. 1969), građevinski inženjer, stručnjak za željezničke prometnice.

Diplomirao je 1923. na studiju građevinarstva na Tehničkoj visokoj školi (Vysoké učení technické) u Brnu. Radio je u Direkciji državnih željeznica u centrali u Zagrebu (1923–36) te kao voditelj sekcije za izgradnju pruge Karlovac−Bihać (1936–44). U Zagrebu je bio voditelj odsjeka za obnovu uništenih pruga na području Hrvatske (1945–46). Na Građevinsko-inženjerskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu bio je honorarni predavač od 1925; redoviti profesor od 1949. Umirovljen je 1952. Bio je prodekan Fakulteta (1947–48). Predavao je kolegije Prometnice s prometnom tehnikom, Gradnja cesta i željeznica, Željeznički gornji sloj i održavanje, Specijalne željeznice i Kolodvori.

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio problemima željezničkog i cestovnog prometa, žičarama te prometnim čvorovima. Izradio je projekte za izgradnju pruge Karlovac−Bihać, sudjelovao u oblikovanju željezničkih čvorova u Zagrebu (1933–34. i 1947–48), Beogradu (1947), Rijeci (1947–48., 1957–58. i 1963–64), te Sarajevu, Sisku, Karlovcu, Vinkovcima i Gružu (tijekom 1950-ih). Surađivao je u izradbi Zakona o žičarama u SR Sloveniji 1961. Autor je sveučilišnih skripta Elementi gornjeg stroja (1948), Kolodvori i kolodvorska postrojenja (1948), Kolodvori i kolodvorska postrojenja. Slike (1948) i Željeznički sigurnosni uređaji (1948) te udžbenika Viseće žične željeznice (1951).

Dječji vrtić Sopot, jedno od važnijih ostvarenja u polju gradnje odgojno-obrazovnih zgrada u Zagrebu nakon II. svjetskog rata.

Izgrađen je 1974–77 (projektanti: A. Dragomanović, R. Nikšić).

Robna kuća Nama u Trnskom, jedno od važnijih ostvarenja u polju gradnje trgovačkih zgrada u Zagrebu nakon II. svjetskog rata.

Izgrađena je 1966 (projektant: A. Dragomanović).

Krčki most, most koji spaja otok Krk s kopnom, izgrađen 1980; svojedobno most s najvećim armiranobetonskim lukom na svijetu, raspona 390 m, od kopna do otočića Sveti Marko.

Duljina mosta s prilazima je 1430 m. Izgrađen je na području između uvala Črišnjevo i Skot u općini Kraljevica s kopnene strane, na priobalnom otočiću Sveti Marko, te na području općine Omišalj na Krku. Radovi na izgradnji mosta započeli su 1976. Projektant je bio Ilija Stojadinović, izvođači beogradska Mostogradnja i zagrebačka Hidroelektra, a gradnju je vodio Stanko Šram.







Plivalište Vukovar, plivališni centar s dvoranskim olimpijskim bazenom, vanjskim bazenima i pratećim sadržajima smješten u Borovu Naselju; među najmodernijim je objektima te vrste u Hrvatskoj.

Izgrađen je 2017 (projektant: I. Turato).

Centar Zamet, multifunkcijski centar u Rijeci koji udomljuje sportsku dvoranu, mjesnu samoupravu, knjižnicu i niz drugih javnih, sportskih i uslužnih sadržaja, a odlikuje se višestruko nagrađivanom suvremenom arhitekturom.

Izgrađen je 2009 (projektant: Studio 3LHD).

Dvorana Krešimira Ćosića, središnja građevina Sportskoga centra Višnjik u Zadru, višenamjenska sportska dvorana nadsvođena osebujnom čeličnom i armiranobetonskom kupolom.

Izgrađena je 2008 (projektant: M. Hržić).

Plivačko-vaterpolski centar Mladost u Zagrebu, središnji objekt Sportskog parka Mladost u Zagrebu s dvoranskim plivalištem dojmljive arhitekture. Grijanje je riješeno uporabom geotermalne vode.

Izgrađen je 1987 (projektanti: V. Penezić, K. Rogina).

Školska sportska dvorana Mladost u Karlovcu, jedna od prvih suvremenih sportskih dvorana u Hrvatskoj; i danas je središnji objekt karlovačke sportske infrastrukture.

Izgrađena je 1966–67 (projektanti: S. Jelinek, F. Dulčić, S. Krajač).

Sokolana u Bjelovaru, dom Hrvatskoga sokola s dvoranom za tjelovježbu. Lijep je primjer sličnih građevina koje su se početkom XX. st. gradile u mnogim hrvatskim gradovima kao središta sportskog i društvenog života.

Podignut je 1911–12 (projektanti: M. Pilar i D. Sunko).

Dom Hrvatskog sokola u Zagrebu, svojedobno najveća dvorana za vježbanje (gombaona) u Zagrebu, izgrađena 1883. uz sudjelovanje M. Lenucija.

Zajedno s istočnim krilom dograđenim 1884 (projektant: M. Antolac) i zapadnim krilom 1895 (Fellner i Helmer) činila je Hrvatski dom, kojemu je 1929. dograđena dvorana prema jugu (A. Freudenreich, J. Deutsch). Danas se u Hrvatskom domu nalaze prostorije Zagrebačkog tjelovježbenog društva Hrvatski sokol, Akademije dramskih umjetnosti i Hrvatskoga narodnog kazališta.

Građanska streljana na Tuškancu, prva javna sportska građevina u Zagrebu.

Streljana na otvorenome izgrađena je 1808., a zgrada streljane 1838 (dograđena je 1882–85. prema projektu J. Jambrišaka i M. Lenucija). Dugo je bila središte sportskog i društvenog života grada, a od 1930-ih je kinodvorana.

inženjerska geodezija (također primijenjena geodezija), grana geodezije koja se bavi praktičnom primjenom geodetskih metoda u inženjerstvu, posebice u projektiranju i gradnji građevina, kontroli gradnje te određivanju pomaka i deformacija izgrađenih objekata. Neizostavni je dio gradnje bilo kojeg manjeg ili većeg građevnog ili infrastrukturnog objekta, kako u niskogradnji tako i u visokogradnji.

Posebna važnost inženjerske geodezije dolazi do izražaja u niskogradnji – pri gradnji prometnica, mostova, vijadukata, tunela, ali i u gradnji hidrotehničkih objekata (brane) te gradnji linijskih objekata (naftovodi, dalekovodi, plinovodi, vrelovodi). Najčešće obuhvaća: geodetske radove snimanja terena i izradbe geodetskih podloga (mapiranje; kartiranje) koji čine osnovu za početak projektiranja, dopunska mjerenja terena tijekom izradbe detaljnijih projekata i same gradnje, iskolčenje svih vrsta objekata niskogradnje i visokogradnje, kontrolu dimenzija građevine tijekom gradnje i nakon njezina završetka, te nadzor nad pomacima i deformacijama građevine tijekom njezine eksploatacije. Mjere se, iskolčuju i prate lokalni i regionalni geometrijski povezani fenomeni s posebnim fokusom na kvalitetu mjernih podataka, senzore i sustave koji se rabe za prikupljanje istih te referentne okvire i sustave.

Glavna je zadaća idejnoga projekta neke građevine određivanje njezina položaja u prostoru (trasiranje). Prije se obavljalo izravno na terenu, a danas se izvodi na kvalitetnoj geodetskoj podlozi – kartama i planovima pripremljenima s pomoću tahimetrije ili uz pomoć snimaka dobivenih iz zraka (→ fotogrametrija). Nakon odabira najpovoljnije trase slijede detaljnija geodetska istraživanja i izmjera za izradbu glavnoga projekta te iskolčenja i dopunska mjerenja neophodna za početak gradnje.

Na osnovi izmjere (mjerenja ili opažanja) karakterističnih točaka na terenu, te njima pridodanih odgovarajućih koordinata, postojeće stvarno stanje prikazuje se na planovima i kartama, na tzv. geodetskim podlogama. Njima se projektanti služe za izradbu svih razina projektiranja budućih objekata, od idejnoga preko glavnoga pa sve do izvedbenoga projekta. Nakon izradbe geodetske podloge zadatak je inženjerske geodezije da projektirani objekt s geodetske podloge prenese na teren. To se čini postupkom iskolčenja, tako da se obilježe karakteristične točke objekta u položajnome i visinskome smislu. Najprije se iskolčuju glavne osi građevine (čime se definiraju njezin opći položaj i orijentacija) koje su osnova za njezino detaljno iskolčenje. Pri izmjeri geodetska se osnova prilagođava terenu, a geodetska osnova za iskolčenje prilagođava se objektu građenja. Mreža geodetskih točaka treba biti projektirana tako da zahvaća cijelo gradilište. Njezina položajna točnost, prema uobičajenoj praksi, trebala bi biti dva puta veća od položajne točnosti točaka koje definiraju objekt. Na svakom gradilištu mora biti uspostavljena i visinska geodetska osnova kojom se određuju visinski odnosi pri gradnji objekata.

Geodetsku osnovu predstavljaju sve trajno stabilizirane geodetske točke, položajno i visinski određene sa zadanom točnošću. Preduvjet je uspješnog izvođenja svakoga građevnog projekta, a pouzdanost, točnost i preciznost mreže stalnih geodetskih točaka jamstvo su da će građevni projekt biti uspješno izveden na terenu. Geodetska osnova može biti samostalna, ali i priključena na zemaljsku triangotrilateracijsku, odnosno nivelmansku mrežu. Samostalne (slobodne) mreže, kao geodetske osnove, uspostavljaju se za gradnju objekata na manjem području ili ondje gdje je potrebno ostvariti visoku preciznost i točnost pri prijenosu projektiranih elemenata (npr. pri gradnji tunela, mostova i brana). One svojim oblikom, preciznošću i točnošću kojom se mjere jamče traženu visoku točnost. Za velike kompleksne građevine, koje se protežu na velikim prostorima, gdje je potrebno međusobno povezati niz objekata i ostvariti njihovo pravilno funkcioniranje, postavlja se geodetska osnova (geodetska mreža za posebne namjene) koja će u pogledu točnosti udovoljiti zahtjevima kao i samostalne mreže, ali će se zbog orijentacije i pravilnog međusobnog geografskog položaja svih objekata priključiti na triangotrilateracijsku i nivelmansku mrežu.

Geodetske osnove za potrebe inženjerske geodezije mogu se uspostavljati klasičnim, terestričkim geodetskim metodama (trilateracijom, triangulacijom, presjekom pravaca itd.). One se nazivaju 2D mreže. No, uspostavljaju se i prostorne, 3D mreže, kod kojih se u odnosu na jedinstveni koordinatni sustav istodobno određuju sve tri koordinate (E, N, H). Osim klasičnim metodama, to se postiže i uporabom globalnih navigacijskih satelitskih sustava (GNSS). Prigodom uspostave geodetskih mreža za posebne namjene, ako je moguće, poželjno je kombinirati klasične i satelitske metode.

Postupci pri izmjeri, odnosno iskolčenju terena su obično standardizirani i ovisno o namjeni izmjere propisani različitim pravilnicima ili naputcima. U inženjerskoj geodeziji oni nisu propisani jer su zahtjevi koji se postavljaju prigodom projektiranja i gradnje različitih građevnih objekata međusobno različiti. Pokazalo se da ipak postoje neki zajednički metodološki elementi koji se pojavljuju u svim geodetskim projektima. To su: odabir točaka koje definiraju objekt ili prirodnu površinu, razlikovanje područja koordinata i područja opažanja, te definiranje referentnoga koordinatnog sustava.

Odabir točaka koje definiraju objekt ili prirodnu površinu. Površina zemljišta ili građevni objekt prikazuju se nizom diskretnih točaka, koje s pomoću geodetskih mjerenja dobivaju svoje koordinatne točke. Danas se, zahvaljujući razvoju tehnologije, objekt može definirati u cjelini primjenom najsuvremenijih geodetskih instrumenata, senzora i sustava (skeneri, fotogrametrijske metode te daljinska istraživanja). Njihovom se primjenom projekt odmiče iz područja diskretnih karakterističnih točaka u područje površine, tj. dobivanja modela.

Razlika između područja koordinata i područja opažanja. Treba razlikovati područje izmjere (opažanja ili mjerenja) i područje koordinata, a kretanje među njima treba biti moguće u oba smjera bez gubitka informacija. To je posebice važno u inženjerskoj geodeziji jer se pri izmjeri određuju koordinate točaka iz mjerenja (opažanja), a pri iskolčenju računaju se mjerni podatci (elementi iskolčenja – kut, dužina) iz koordinata točaka. Oba načina moraju rezultirati kompatibilnim rezultatima.

Definiranje referentnog koordinatnog sustava. Terenski dio posla započinje uspostavom geodetske osnove (geodetske mreže, poligonskog vlaka, GNSS mreže točaka i sl.) na koju se oslanjaju svi budući radovi. Određuje se jasno i jednoznačno definiran referentni koordinatni sustav, na temelju kojega se računaju sve koordinate točaka. Zahvaljujući jasno definiranomu referentnom koordinatnom sustavu, građevinski radovi mogu istodobno krenuti s različitih točaka, što skraćuje vrijeme gradnje građevine (npr. tunela ili mostova).







Tijekom gradnje građevine, a napose nakon njezina završetka, geodetskom se izmjerom utvrđuje izvedeno stanje izgrađenog objekta te ponašanje građevine pod opterećenjem u pogledu pomaka (npr. slijeganje) i deformacija (npr. promjene volumena) pojedinih dijelova objekta. Pomaci i deformacije kod pojedinih objekata (brane, mostovi i sl.) mjere se kontinuirano tijekom eksploatacije građevine, a glavna im je uloga provjera sigurnosti nosive konstrukcije. Provjeravaju se i nova, teorijska rješenja pa se zakonitosti ponašanja konstrukcija prate i u znanstvene svrhe. Pomaci i deformacije mjere se različitim geodetskim i fizikalnim metodama, a obradba podataka obavlja se različitim modelima deformacijske analize. 

Geodetske osnove za određivanje (mjerenje) pomaka i deformacija objekata sastoje se od dvije vrste točaka: osnovnih ili referentnih točaka i kontrolnih točaka koje se nalaze na objektu koji se opaža. Obje vrste točaka čine jednu nedjeljivu cjelinu. Različitim modelima deformacijske analize se prvo utvrđuje stabilnost referentne mreže, a ako je ona potvrđena, pristupa se utvrđivanju (ne)stabilnosti točaka kontrolne mreže. Ako se utvrdi nestabilnost pojedine točke kontrolne mreže, ona se izbacuje iz postupka analize te se postupak učestalo ponavlja dok se iz mreže ne izbace sve nestabilne točke. Na kraju se iznose zaključci i interpretacija o nestabilnim točkama na kojima je došlo do određenih pomaka.

Praćenje pomaka se u inženjerskoj geodeziji uvijek temeljilo na modeliranju i pravilnom rukovanju mjernim nesigurnostima. Sve stroži zahtjevi u pogledu vremena prikupljanja i točnosti zahtijevaju nove senzore i sustave te nove metode. Takvi su senzori i sustavi dostupni, ali metode i modele nesigurnosti tek treba razviti. U inženjerskoj geodeziji rabe se i mnoge terestričke i satelitske metode pri mjerenju i izračunavanju masa zemljanih radova, iskopa ili nasipa različitim geodetskim metodama, a danas sve češće i primjenom bespilotnih letjelica i lidarskih tehnika.







Obrazovanje

Inženjerska geodezija nije odmah bila posebno područje geodezije, nego se spontano razvijala u interakciji s ostalim tehničkim strukama zadovoljavajući njihove zahtjeve, ali koristeći se pritom ne samo svim spoznajama iz geodetske znanosti nego i novim informatičkim, instrumentalnim i drugim suvremenim tehnologijama. Razvojem građevinarstva, odnosno gradnjom velikih i kompleksnih objekata pri izvođenju kojih se često zahtijevala visoka preciznost (mostovi, tuneli, brane itd.) javila se potreba obavljanja specifičnih geodetskih radova. Stoga se iz opće geodezije izdvojila posebna grana – inženjerska geodezija.

Na Geodetskom i melioracijskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu akademske godine 1948/49. uveden je kolegij Geodezija u inženjerskim radovima (→ Mate Janković) koji se i danas predaje na Agronomskome, Građevinskome i Šumarskome fakultetu. Ubrzo nakon osnutka samostalnog → Geodetskog fakulteta uveden je 1966/67. kolegij Inženjerska geodezija. Nastava iz tog kolegija bila je usmjerena na davanje teorijskih i praktičnih osnova iz geodezije neophodnih u realizaciji inženjerskih projekata. Nakon većih promjena u nastavnom planu i programu studija geodezije 1994., uz istoimeni kolegij, inženjerska geodezija postala je jedno od tri usmjerenja na posljednjoj godini studija. Od 2000/01. naziv kolegija Inženjerska geodezija dopunjen je, stoga se kolegij zvao Inženjerska geodezija i upravljanje prostornim informacijama.

Danas se u Zavodu za primijenjenu geodeziju Fakulteta ističu Ante Marendić i Rinaldo Paar. A Marendić bavi se istraživanjima i mogućnostima primjene geodetskih mjernih sustava u praćenju pomaka i deformacija građevina, poglavito u određivanju dinamičkih pomaka povećanjem frekvencije mjerenja robotiziranih mjernih stanica, dok R. Paar razvija nove modele evidencije autocesta te gospodarenja autocestama i pripadajućim objektima u svrhu objektivne ocjene stanja mostova, kojih bi se primjenom održavanje nastojalo učiniti preventivnim, a ne reaktivnim. Zajedno Paar i Marendić razvijaju model za određivanje visokofrekventnih dinamičkih pomaka primjenom najnaprednijih geodetskih robotskih totalnih stanica potpomognutih slikovnim senzorima, tzv. IATS-a (engl. Image Assisted Total Station), uz razvoj vlastitih prototipova. Na Fakultetu se znanja iz inženjerske geodezije prenose putem kolegija Inženjerska geodetska osnova, Inženjerska geodezija, Inženjerska geodezija u graditeljstvu, Pomaci i deformacije, Geodetske mreže posebnih namjena i Industrijska izmjera. Nastavni predmet Primijenjena geodezija predaje se u svim geodetskim školama u Hrvatskoj.

Istaknuti su stručnjaci gospodarstvenici iz područja inženjerske geodezije Dragan Furić i Borna Gradečak. Inženjer Furić bio je dugogodišnji djelatnik poduzeća Viadukt i ING-geo, a u posljednje je doba nadzorni inženjer na većem broju mostova, tunela i drugih objekata niskogradnje u RH. Inženjer Gradečak zaposlen je u → Institutu građevinarstva Hrvatske te je više od 20 godina nadzorni inženjer na većem broju objekata niskogradnje u Hrvatskoj, među kojima i Pelješkoga mosta.

Povijest udruživanja geodetskih inženjera započela je 2. ožujka 1878., kada je skupina od 35 hrvatskih stručnjaka osnovala Klub inžinira i arhitekta, preteču današnjega Hrvatskoga inženjerskog saveza. Poslije je geodetske inženjere okupljao, Savez geodetskih inženjera i geometara Hrvatske, a danas ih okuplja → Hrvatska komora ovlaštenih inženjera geodezije. Mnogobrojna poduzeća danas zapošljavaju geodetske inženjere, primjerice Inženjerski projektni zavod, Geoprojekt (osnovan 1962) i → Zavod za fotogrametriju.

tematske karte, kartografski prikazi najrazličitijih tema iz prirodnog i društvenog (gospodarskog, socijalnog i kulturnog) područja, koje su neposredno vezane uz prostor. Osnovne su sastavnice svake tematske karte opća geografska osnova (npr. reljef, voda ili prometnice) i specijalni (tematski) sadržaj. Tematski sadržaj, koji je u uskoj vezi s općom geografskom osnovom, prikazuje se s pomoću kartografike (znakovni sustav za prikazivanje prostornih podataka, kojega su dijelovi osnovni geometrijsko-grafički elementi – točka, linija i površina; kartografski znakovi – signature i dijagrami; raster; boja i pismo), kojom se ističe jedan ili više topografskih objekata iz cjeline (naselja, prometnice, reljef, vode, vegetacija ili neki drugi objekti koji čine tematski sadržaj karte).

U nekim je državama izdavanje tematskih karata regulirano zakonom. U RH propisano je Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina i Pravilnikom o topografskoj izmjeri i izradi državnih karata. Tematska kartografija dio je kartografije koji se bavi zasnivanjem, izradbom, promicanjem i proučavanjem tematskih karata. Njezin je cilj na tematskim kartama zabilježiti i dokumentirati rezultate neposrednog opažanja objekata i prikupljanja podataka, te prikazati znanstvene spoznaje do kojih se došlo različitim istraživanjima. Ponekad je riječ o prikazu konkretnih pojava, a ponekad i o prikazu fikcija, hipoteza, tendencija, mogućnosti, planova i projekata. Pritom je jedino važno da ti objekti imaju karakteristične prostorne odnose i/ili položaj u prostoru. Taj apstraktni sadržaj razlikuje tematske od → topografskih karata, koje prikazuju isključivo prostornu stvarnost. Tematski kartografski prikaz može sadržavati informacije o položaju i rasprostranjenosti, ali i o pokretu i smjeru pokreta, količini, različitim svojstvima, trajanju, učestalosti i odnosima s drugim objektima, te pružati korisniku niz drugih informacija.

Postoje različite podjele tematskih karata, primjerice prema svojstvima objekata prikaza, metodama istraživanja, oblicima prikaza i primijenjenoj kartografici te tematskim područjima. Najčešće se primjenjuje podjela prema tematskim područjima od kojih su glavna prirodno područje i područje ljudske djelatnosti. U područje ostalih karata svrstavaju se sve one tematske karte koje prije nisu svrstane ni u jedno od ta dva područja.

Tematske su karte prirodnog područja: geološke karte (karte stijena, nosivosti tla i dr.), geofizičke (karte potresa, sile teže, Zemljina magnetizma i dr.), pedološke (karte tipova tla, boniteta tla i dr.), mineraloške, geomorfološke, meteorološke i klimatološke (karte zornog prikaza dnevnoga vremenskog stanja i dr.), hidrološke (hidrografske, oceanografske i dr.), botaničke (karte flore, vegetacijske karte i dr.) i zoološke karte (karte prikaza pokreta životinjskih vrsta i dr.). Tematske su karte područja ljudske djelatnosti: karte naselja (genetske karte ili karte razvoja naselja, i dr.), stanovništva (karte gustoće i razvoja stanovništva i dr.), rasa, naroda i narodnosti, religija, jezika, kulture i obrazovanja (školske karte i dr.), političke, povijesne, geopolitičke karte, karte prava, financija, cijena, geomedicinske i zdravstvene karte (karte s prikazom raširenosti bolesti i dr.), gospodarske (karte industrije, prometa i dr.), planerske karte (karte s prikazom rezultata istraživanja i planiranja boljeg uređenja prostora, prostorni planovi i dr.), karte prostorne raščlanjenosti (karte s prikazom prostora prema prirodnim, kulturnim ili drugim obilježjima i dr.), vojne karte (karte na kojima je sadržaj topografskih karata dopunjen podatcima važnima za vođenje vojnih operacija i dr.), karte prikaza geodetskog djelovanja, navigacijske (pomorske i zrakoplovne navigacijske karte), turističke/izletničke (auto-karte, planovi gradova i dr.), rekreacijske i sportske (biciklističke karte, karte za orijentacijsko trčanje i dr.) te ekološke karte.

S obzirom na oblik tematskog predočavanja, razlikuju se kartogrami (površinski i linijski) i kartodijagrami. Površinski kartogram je tematska karta na kojoj su pojave ili stanja prikazani unutar raznih teritorijalnih jedinica u relativnom odnosu, s pomoću stupnjevito diferenciranih tonova jedne boje, više boja ili s pomoću površinskih uzoraka (šrafura). Linijski kartogram je tematska karta koja prikazuje npr. mrežu tramvajskih linija ili linija podzemne željeznice (cilj je prikazati cjelokupnu mrežu ili postaje na pojedinim linijama, a ne njihove točne udaljenosti). Kartodijagrami su tematske karte na kojima se pojave ili stanja unutar neke površine prikazuju s pomoću dijagramskih signatura (stupčasti ili kružni dijagram).

Razvoj tematskih karata

Već su prvi poznati kartografski prikazi sadržavali i obrađivali različite teme. Od 1879. u uporabu je ušao termin primijenjene karte, a termin tematske karte uveo je Rupert von Schumacher 1934. Od tada se taj termin rabi za sve karte u koje se unose rezultati istraživanja o pojavama i stanjima u prostoru i iz kojih se dobivaju nove spoznaje.

Zbog geografskih otkrića, tijekom XV., XVI., XVII. i XVIII. st. nastale su mnogobrojne karte, najčešće s vojnostrateškim sadržajem te karte rudišta, upravnih, crkvenih i jezičnih podjela, karte vlasničkih odnosa i karte s prijedlozima uređenja pojedinih područja. Sredinom XIX. st. je zbog sve snažnijeg razvoja prirodnih znanosti, osobito geologije, porastao broj izrađenih tematskih karata. Sve mnogobrojnija bila su i sustavna statistička istraživanja, pa se kartografski prikaz primjenjivao i za predočenje rezultata statističkih istraživanja.

Početkom XX. st., posebice nakon I. svj. rata, zbog sve snažnijeg zamaha nacionalnih osjećaja češće su se javljale tematske karte govornih i nacionalnih područja, a tematska karta postala je sredstvo političke borbe. U tom su kontekstu nastale mnoge tematske karte primjerice Trsta, na koji je u tom trenutku pravo polagalo više država. Nakon II. svj. rata došlo je do daljnje diferencijacije kartografskih prikaza iz područja geologije, pedologije i botanike, pa su se oblikovali kartografski znakovi za različita područja tematske kartografije. U tom razdoblju nastali su mnogi regionalni i nacionalni tematski atlasi te tematske karte vezane uz planiranje i uređenje prostora.

Danas se u RH tematske karte, kao službena izdanja, sustavno izrađuju u obliku geoloških, pedoloških i navigacijskih karata. Donekle sustavno, ali ne uvijek kao službena izdanja, obavljuju se nova izdanja školskih karata, dok se najintenzivnije objavljuju turističke (izletničke) karte.

Najveći opus tematskih karata danas čuvaju Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv i Hrvatski povijesni muzej. Proizvodnjom i manipulacijom tematskih karata bave se → Hrvatski geološki institut u Zagrebu, → Geodetski fakultet u Zagrebu, Geografski odsjek Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za geografiju Sveučilišta u Zadru, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, → Hrvatsko kartografsko društvo. Komercijalnom se kartografijom u Hrvatskoj danas bave → Zavod za fotogrametriju d. d., → Geofoto, Geodetski zavod u → Rijeci, → Splitu i → Osijeku, → Hrvatska školska kartografija, Gisdata d. o. o., CroMaps d. o. o., OIKON d. o. o. – Institut za primijenjenu ekologiju, Školska knjiga, i dr.

Suvremene se tematske karte rabe i u stručnim geoinformacijskim sustavima ili u bazama tematskih prostornih podataka, kao podloga na kojoj se obrađuju pojedine teme ili kao geovizualizacija rezultata provedenih istraživanja i analiza neke teme. U RH u tu svrhu postoje: Projekt uspostave sustava identifikacije zemljišnih parcela u RH (ARKOD), Informacijski sustav zaštite okoliša (ISZO), Informacijski sustavi cesta, Informacijski sustav prostornog uređenja (ISPU), Informacijski sustavi za potrebe gradskih službi i komunalnih tvrtki, Informacijski sustav za gospodarenje energijom (ISGE), Minsko informacijski sustav Hrvatskog centra za razminiranje (MIS HCR), informacijski sustavi zelenih površina, Informacijski sustav kulturne baštine Republike Hrvatske i dr.
Tematska kartografija predaje se kao izborni kolegij na → Geodetskom fakultetu u Zagrebu u II. semestru Diplomskog sveučilišnog studija na usmjerenju Geoinformatika. U sklopu tog se kolegija izrađuju različiti tematski kartografski prikazi primjenom različitih programskih paketa te se istražuje izradba, održavanje i uporaba tematskih karata i stručnih informacijskih sustava.

topografska karta, opća geografska karta s velikim brojem informacija o mjesnim prilikama prikazanoga područja, dopunjena opisom karte. Informacije koje se topografskom kartom prenose odnose se na objektne geografske cjeline: naselja, prometnice, vode, vegetaciju, oblike Zemljina reljefa i granice teritorijalnih područja, a sve su prikazane s jednakom važnošću. Sadržaj u prostoru prikazuje se kartografskim znakovima koji pritom rabe pet različitih boja te linijske, točkaste i površinske znakove. Nekoliko je osnovnih skupina kartografskih znakova: za objekte i naselja (npr. naselja, dvorac, crkva, spomenik; prikazuju se točkastim ili površinskim znakovima), za prometnice (ceste se označavaju crvenom linijom koju obrubljuje crna crta, željeznice i žičare crnim linijama, a mostovi dodatno slovima i brojevima), za reljef (označava se izohipsama, izobatama i visinskim točkama, smeđom bojom), za vodene tokove i vodene površine te hidrografske elemente (vodene površine su označene plavom bojom, a hidrografski elementi osim plavom mogu biti prikazani i crnom bojom), za vegetaciju (zelenom bojom) i vrste tla (zelenom, crvenom i raznim nijansama smeđe boje) te za granične objekte i ograde (granica se označava isprekidanom točka-crta linijom crne boje podebljanom crvenom bojom).

Opis karte odnosi se na sve nazive (uglavnom toponime), kratice te slovne i brojčane oznake što se nalaze na karti. Osim geografskih objektnih cjelina topografske karte sadržavaju i matematičke elemente karte, a oni se odnose na geografsku mrežu, mjerilo (brojčano i grafičko) i okvir karte. Topografske karte služe za informiranje i orijentiranje, izvođenje drugih karata, organizaciju raznovrsnog ljudskog djelovanja, kao topografski temelj za otkrivanje, istraživanje i lociranje tematskih pojava i stanja te prikaz određenih nakana. Količina podataka koju rabi topografska karta prilagođena je njezinu mjerilu, namjeni i vremenu u kojem se prostor prikazuje.

Prema mjerilu, topografske karte mogu biti topometrijske (do mjerila 1 : 10 000), topografske detaljne (od mjerila 1 : 10  000 do mjerila 1 : 250 000) i topografske pregledne karte (od mjerila 1 : 300 000 do mjerila 1 : 500 000). Topografske karte u mjerilima sitnijima od 1 : 500 000 su korografske karte ili geografske pregledne karte.

Zbog praktičnih razloga topografske su karte podijeljene na listove. Svaki list nosi naziv većega urbanog središta koje je na njemu prikazano. Uobičajena je veličina listova iznosi 57 cm × 43 cm ili 58 cm × 40 cm, svaki je list obično definiran mrežom meridijana i paralela.

Izradbom topografskih karata i planova bavi se posebna grana geodezije – topografija. Topografija je djelatnost (mjerni postupak) kojom se određuju veličina, oblik i položaj topografskih objekata te postupak njihova tumačenja i međusobna razlikovanja.

Razvoj topografije u Hrvatskoj

Topografija je potkraj XVII. st. uključivala prikupljanje građe i izdavanje pisanih i crtanih prikaza prirodnih i izgrađenih objekata, zajedno s opisom društvenih i gospodarskih prilika na nekom području. Tijekom XVIII. st. usredotočila se na prikupljanje izvornih činjenica o prostoru, ponajprije na regionalnim razinama, no zahvaljujući sustavnim topografskim izmjerama pojedinih država, polako je postajala tehnička djelatnost pod okriljem geodezije s glavnim zadatkom izradbe topografskih karata. Hrvatska ili pojedini njezini dijelovi su tijekom XVIII., XIX. i početkom XX. st. bili u sastavu Austrije, Austro-Ugarske, Venecije i Osmanskoga Carstva. U tom su razdoblju provedene četiri austrijske topografske izmjere: prva ili Jozefinska izmjera (1763–87), druga ili Franciskanska izmjera (1806–69), treća ili Francjozefska (1869–87) i četvrta ili Beckova precizna izmjera (1896–1916).

Jozefinskom izmjerom Austrija je stala na sam vrh svjetske kartografije. To opsežno kartografsko djelo sastojalo se od
3589 listova topografske karte u mjerilu 1 : 28 800 (poslije dopunjeno na ukupno 4096 listova). Sav novonastali kartografski materijal smatrao se vojnom tajnom pa su stoga od svakog lista izrađena samo dva rukom crtana i obojena primjerka.

Kako je Jozefinska izmjera imala određene nedostatke, a u međuvremenu je došlo i do općeg i tehničkog napretka, započela je nova izmjera koju je vodio Generalštab, odnosno bečki Vojnogeografski institut osnovan 1839. U detaljnoj Franciskanskoj izmjeri, također u mjerilu 1 : 28 800, cjelokupni državni teritoriji izmjeren je i prikazan na ukupno 3333 lista. Iz Franciskanske izmjere proizišlo je i nekoliko tisuća listova specijalnih i preglednih topografskih karata u mjerilima 1 : 14 400, 1 : 28 800, 1 : 144 000 i 1 : 288 000. Za naš prostor važno je da su tada izrađene specijalna karta Dalmacije (1861–63; na 22 lista u mjerilu 1 : 14 400), te specijalne karte uže Hrvatske, Slavonije i Vojne krajine (1869–79; na 141 listu).

Francjozefska izmjera temeljila se na novoj trigonometrijskoj mreži I. i II. reda i novoj geodetskoj osnovi s preciznim nivelmanom, kojega je osnova bila nulta točka na molu Sartorio u Trstu, a prihvaćena je i nova poliedarska projekcija. Cilj izmjere bila je izradba specijalne karte (Spezial-karte, Generalstabs-karte) u mjerilu 1 : 75 000. Karta je tiskana na 1079 listova, ali je nakon tiska stalno ažurirana, pa su neki njezini listovi doživjeli više dopunjenih i popravljenih izdanja. Listovi te izmjere su čak i danas nezaobilazni izvor za različita istraživanja.

Četvrta ili Beckova precizna izmjera zahvatila je područje austrijsko-talijanske granice i dijela jadranske obale. U sklopu izmjere izrađeno je samo 388 listova topografske karte u mjerilu 1 : 25 000.

Umnažanje karata od 1927. provodilo se ofsetnim tiskom u Vojnogeografskom institutu (VGI) u Beogradu. Približno u to doba počelo se razlikovati kartografska djela prema početnom meridijanu koji je na njima ucrtan. Tako su starija kartografska djela prema svom pariškom početnom meridijanu nazivana po Parizu, a novija po Greenwichu, jer im je početni meridijan prolazio kroz Greenwich. Nova topografska izmjera započela je 1934., a karte koje su nastale u sklopu nje imale su mjerilo 1 : 25 000.

Nakon II. svj. rata (1947–67) VGI je proveo topografsku izmjeru čitave SFRJ. Iz nje je proizišla topografska karta u mjerilu 1 : 25 000 s početnim meridijanom koji prolazi kroz Greenwich. Iz te su karte potom izvedene i topografske karte u sitnijim mjerilima. VGI je 1968–90. izdao nove topografske i pregledne karte bivše SFRJ, pa tako i područja Hrvatske. U sastavu SFRJ Hrvatska nije imala državnu instituciju koja bi se bavila isključivo topografsko-kartografskom djelatnošću, topografskim i fotogrametrijskim snimanjima te izradbom i izdavanjem topografskih karata. Topografske karte mjerila 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000 i 1 : 200 000, te pregledne karte 1 : 300 000 i 1 : 500 000 izrađivao je VGI u Beogradu, kako za vojne tako i za civilne potrebe.

Premda su spomenute karte u doba izdavanja bile kvalitetne, sadržaj im je tijekom vremena prilično zastario. Vojne su institucije omogućavale nabavu višebojnih tiskanih primjeraka na papiru, ali korištenje ili umnažanje reprodukcijskih originala nije bilo dopušteno.

Topografija u Republici Hrvatskoj

Osamostaljenjem je RH ostala bez topografskih karata za svoj teritorij. Te poslove vrlo brzo preuzela je → Državna geodetska uprava (DGU) koja je do tada obavljala geodetske i katastarske poslove. Uvidjevši kako su nužne promjene, DGU je potkraj 1992. pokrenuo projekt Rekonstruiranja i reprogramiranja geodetskog prostornog sustava RH s tehnološkom dogradnjom njegova informacijskog sustava (GEOPS). Pokrenuo je i izradbu studija i idejnog projekta Službenog topografsko-kartografskog informacijskog sustava (STOKIS), sličnog njemačkom sustavu ATKIS, te Studiju o nadomještanju reprodukcijskih izvornika i obnavljanju topografskih zemljovida srednjih i sitnih mjerila.

U sklopu STOKIS-a pokrenut je projekt Ustroj topografskog informacijskog sustava Republike Hrvatske iz kojeg je proizišao Topografski informacijski sustav Republike Hrvatske (CROTIS) kao osnova hrvatskomu nacionalnom geografskom informacijskom sustavu. S obzirom na tehnološki napredak u području prostornih podataka i direktiva Europske unije, 2014. prihvaćen je model podataka CROTIS 2.0, prema kojem se podatci pohranjuju u Temeljnu topografsku bazu (TTB) iz koje se uspostavljaju topografske baze za određeno mjerilo. Kartografske baze podataka uspostavljaju se za istovjetna mjerila iz odgovarajućih topografskih baza podataka u skladu sa Specifikacijom proizvoda za topografske podatke.

Izradba topografskih karata, njihova uporaba i izdavanje u RH propisani su različitim zakonskim aktima. Danas topografske proizvode i usluge vezane uz područje RH nudi DGU, koji za područje Hrvatske izrađuje i objavljuje službene državne karte i ostale karte. To su npr. Digitalna ortofoto karta u mjerilu 1 : 5000 (DOF5), Hrvatska osnovna karta u mjerilu 1 : 5000 (HOK), Topografska karta u mjerilu 1 : 25 000 (TK25), Topografska karta u mjerilu 1 : 100 000 (TK100), Topografska karta u mjerilu 1 : 200 000 (TK200) i Topografski podaci u mjerilu 1 : 1 000 000 (Euro Global Map).

Vojne topografske karte u RH izrađuje Odjel za geoinformacijske sustave i meteorologiju, u okviru Službe za vojne nekretnine i zaštitu okoliša Sektora za vojnu infrastrukturu Uprave za materijalne resurse MORH-a među ostalim i uspostavljajući digitalne baze prostornih podataka, osiguravajući topografske, pomorske i zrakoplovne karte. U izdanju MORH-a su za vojne potrebe izdane topografske karte: Hrvatska vojna topografska karta mjerila 1 : 50 000 (HVTK50), Karte JOG/A (Joint Operations Graphic/Air) mjerila 1 : 250 000, Pregledni topografski zemljovid mjerila 1 : 500 000 (PTZ500) i dr. Kako rastu vojne kartografske i geoinformacijske potrebe, kartografija se više ne ograničava samo na izradbu topografskih karata, već je izradila vojni kartografski model VoGIS koji je usklađen s principima i normama ostalih tijela državne uprave.

Topografska kartografija predaje se kao izborni kolegij na → Geodetskom fakultetu u Zagrebu u V. semestru Preddiplomskog sveučilišnog studija, a u sklopu kolegija studenti na vježbama izrađuju prikaze zadanih objekata na topografskim kartama različitih mjerila s pomoću različitih softvera.

infrastruktura prostornih podataka (IPP), koordinirani niz sporazuma o tehnološkim standardima, institucionalnim aranžmanima i politikama koji omogućuju kreiranje, razmjenu i uporabu geoprostornih podataka i pripadajućih informacijskih resursa unutar zajednice koja dijeli informacije. Čini je skup temeljnih tehnologija, politika i institucionalnih dogovora koji omogućuju dostupnost i pristup prostornim podatcima.

Prostorni podatci (geoinformacije, geoprostorne informacije, geografske informacije) su svi podatci koji su izravno ili neizravno u vezi s određenim položajem u prostoru ili geografskim područjem, a opisuju prostorno referencirane (koordinatama, adresom ili administrativnim područjem) objekte i pojave stvarnog svijeta.  Infrastruktura uključuje temeljni okvir kakva sustava ili organizacije i sredstva (ljudi, zgrade, oprema) potrebna za rad s prostornim podatcima, te objedinjuje sve te podatke.

Razvoj infrastrukture prostornih podataka 

Naziv infrastruktura prostornih podataka (engl. Spatial Data Infrastructure) osmislio je 1993. američki Nacionalni savjet za istraživanja. Moguće ju je primijeniti ograničeno, unutar jedne organizacije, ali i na nacionalnoj, regionalnoj ili globalnoj razini, a proizvođačima i korisnicima informacija omogućuje institucionalno uređen i automatizirani način za otkrivanje, evaluaciju i razmjenu geoprostornih informacija. IPP je isprva bio zamišljen i razvijen za potrebe službenih prostornih podloga i baza podataka, odnosno za javne korisnike, no tijekom vremena su se taj ili slični modeli sve više primjenjivali i u komercijalnom segmentu prikupljanja, izradbe i uporabe prostornih podataka. Konačni je cilj IPP-a uspostaviti učinkovit i racionalan sustav kojim će se podatci samo jednom prikupljati i obrađivati, ali će se rabiti višekratno, osiguravajući pritom različitim korisnicima standardizirane podatke (po sadržaju i značenju).

Poseban zamah razvoju IPP-a dala je direktiva INSPIRE  (akronim od engl. Infrastructure for Spatial Information in the European Community), koja je pokrenuta 2007. radi uspostavljanja jedinstvene europske infrastrukture prostornih podataka (European Spatial Data Infrastructure – ESDI). Cilj je INSPIRE-a stvaranje infrastrukture prostornih podataka EU-a kako bi se olakšalo provođenje prostornih politika i politike zaštite okoliša. Sve članice EU-a pozvane su na integraciju svojih geografskih podataka iz nacionalnih infrastruktura u INSPIRE putem INSPIRE Geoportala i drugih pristupnih točaka, te na postupno usklađenje podataka.

Iste godine kada je pokrenut INSPIRE u hrvatskom je zakonodavstvu (Zakonom o državnoj izmjeri i katastru nekretnina) uveden pojam nacionalne infrastrukture prostornih podataka (NIPP), koji je definiran kao skup tehnologija, mjera, normi, provedbenih pravila, usluga, ljudskih kapaciteta i ostalih čimbenika koji omogućuju djelotvorno objedinjavanje, upravljanje i održavanje dijeljenja prostornih podataka u svrhu zadovoljenja potreba na nacionalnoj i europskoj razini. No samo definiranje nacionalne infrastrukture prostornih podataka još uvijek nije predstavljalo stvarni prijenos INSPIRE-a u hrvatsko zakonodavstvo, premda su određene odredbe toga zakona tada usklađene s osnovnim načelima INSPIRE-a. Zakon o nacionalnoj infrastrukturi prostornih podataka prihvaćen je 2013., a njegove izmjene i dopune 2018. i 2020. Danas se taj zakon izravno poziva na odredbe INSPIRE-a te na njegova provedbena pravila, prema kojima su sva tijela javne vlasti, izuzev tijela koja u svojoj nadležnosti imaju klasificirane prostorne podatke, obvezna javnosti dati pristup svojim prostornim podatcima i uslugama. Zakonom o NIPP-u definirani su upravljačka struktura NIPP-a (Vijeće, Odbor, radne skupine i nacionalna kontaktna točka) te njezini zadatci i obveze. Definirane su mrežne usluge pronalaženja, pregleda, preuzimanja, transformacije i pozivanja, kojima će nacionalna kontaktna točka i subjekti NIPP-a putem interneta ili druge prikladne vrste elektroničkih komunikacijskih usluga omogućiti pristup podatcima. Obveza svakog subjekta jest priprema podataka i razvoj odgovarajućih mrežnih usluga te upis metapodataka, a krajnji će korisnik imati na raspolaganju prostorne podatke u stvarnom vremenu. Cilj je Strategije Nacionalne infrastrukture prostornih podataka 2020. i Strateškog plana Nacionalne infrastrukture prostornih podataka 2017–2020. Državne geodetske uprave da svatko može lako pronaći, razumjeti i koristiti se prostornim podatcima.

INSPIRE-om su propisane 34 teme prostornih podataka, dok je Zakonom o NIPP-u definirano 35 tema prostornih podataka (dodatna je tema koju je RH definirala ona o minski sumnjivim područjima). Definicije i opisi tema prostornih podataka NIPP-a dostupni su na mrežnim stranicama NIPP-a, a izvorni dokumenti na engleskom jeziku na mrežnim stranicama INSPIRE-a.

Nacionalna infrastruktura prostornih podataka

Tehnološki okvir NIPP-a čine aplikacije i sustavi razvijeni u svrhu uspostave NIPP-a i praćenja njegova razvoja, a sastoji se od Geoportala NIPP-a, preglednika GeoHrvatska i registara NIPP-a.

Geoportal NIPP-a omogućuje pronalaženje i pregled skupova prostornih podataka te jednostavno (pretraživanje po ključnim riječima, nazivu organizacije, vrsti izvora prostornih podataka ili prema kodu) i napredno (pretraživanje po temama prostornih podataka te prema geografskom obuhvatu i vremenskom obuhvatu) preuzimanje. Osnovne funkcije pretraživanja omogućuju promjenu prikaza dobivenih rezultata, sortiranje rezultata i izvoz odabranih rezultata u ZIP, PDF ili CSV formatu. Dobivene rezultate, odnosno metapodatke moguće je pregledavati, spremiti i ispisati.

Preglednik GeoHrvatska omogućuje korisniku jednostavan pristup službenim prostornim podatcima NIPP-a. Točnije, s pomoću svoje lokacije korisnik može upoznati i istražiti prostor koji ga okružuje. GeoHrvatska objedinjuje i vizualizira prostorne podatke subjekata NIPP-a, raspoređene u šest tematskih područja: Kvaliteta okoline, Zemljište, Priroda oko mene, Slobodno vrijeme, Područja pod zaštitom i Onečišćenja u blizini. Podatci prikazani u ovom pregledniku su interoperabilni, dostupni zahvaljujući mrežnim uslugama koje poslužuju institucije nadležne za njihovo vođenje.

Registri NIPP-a. Registar subjekata NIPP-a i Registar izvora prostornih podataka NIPP-a obvezni su registri NIPP-a, za održavanje kojih je zadužena → Državna geodetska uprava (nacionalna kontaktna točka). Primarna je namjena Registra subjekata NIPP-a na jednom mjestu objediniti sve osnovne informacije o subjektima koji aktivno sudjeluju u uspostavi i održavanju NIPP-a (koji su na to obvezni prema Zakonu o NIPP-u). Registar izvora prostornih podataka objedinjuje sve izvore prostornih podataka koji su dio NIPP-a na temelju istog zakona. Potkraj 2024. u registrima je evidentirano 276 subjekata NIPP-a i 1463 izvora prostornih podataka.

U današnjem je društvu infrastruktura osnova za izgradnju svakog segmenta, bilo da je riječ o prometnoj, komunalnoj, poduzetničkoj infrastrukturi ili o infrastrukturi prostornih podataka. NIPP-om se znatno štede resursi, vrijeme i financije, ostvaruje se bolja povezanost prostornih podataka, podupire kultura dijeljenja prostornih podataka, transparentnost javne uprave, olakšava donošenje odluka, jača suradnja institucija, subjekata i korisnika te podupire zaštita ljudi i okoliša.

obradba geodetskih mjerenja, primjena različitih matematičkih metoda, modela, algoritama i postupaka u svrhu rješavanja geodetskih zadataka i zadataka srodnih geoznanosti.

Predmet računske obradbe su geodetska mjerenja koja se prikupljaju izmjerom različitih geometrijskih i fizikalnih veličina s pomoću geodetskih mjernih sustava. Nakon izmjere njihova se računska obradba klasificira u tri razine: primarna (neposredno vezana uz metodu i mjerni sustav izmjere), sekundarna (vezana uz eliminiranje prekobrojnosti podataka izmjere) i tercijarna (vezana uz uporabu rezultata sekundarne obradbe, u svrhu jednoznačnog određivanja veličina koje se iz njih mogu odrediti). Iako uvažavaju ista načela geodetskog mjeriteljstva, među različitim specijalističkim područjima geodezije (državna izmjera, fizikalna geodezija, fotogrametrija, inženjerska geodezija, kartografija i dr.) sadržaji tih triju razina računske obradbe prilično su raznoliki jer su njihove zadaće, iako komplementarne, ipak u znatnoj mjeri različite i specifične. Važna je poveznica svih specijalističkih područja unutar geodezije upravo razina sekundarne računske obradbe, računske metode, modeli, algoritmi i postupci koje se rabe univerzalno.

Pribavljanje prekobrojnih podataka mjerenja tijekom izmjere standardna je metoda u geodetskom mjeriteljstvu. Uz činjenicu postojanja prekobrojnosti podataka izmjere, temeljni su ciljevi obradbe geodetskih mjerenja računsko određivanje jednoznačnih vrijednosti veličina koje su predmet izmjere te određivanje i analiza njihove kvalitete. Računska obradba geodetskih mjerenja uključuje računsko određivanje slučajnih pogrešaka (popravaka) mjerenja, njihovo eliminiranje iz rezultata mjerenja te određivanje i analiziranje pokazatelja kvalitete. Specifični računski algoritmi namijenjeni toj svrsi nazivaju se izjednačenjem geodetskih mjerenja, a svojstveni su im odgovarajući matematički modeli mjerenja i metode izjednačenja. Primjenjivost modela uvjetovana je potrebom postojanja minimalnog ili stručnim standardima propisanog broja prekobrojnih mjerenja. Izjednačene vrijednosti mjerenja su izmjerom dobivene vrijednosti korigirane popravcima mjerenja. Metoda izjednačenja omogućuje jednoznačno rješenje za popravke mjerenja, izjednačena mjerenja, nepoznate parametre modela, funkcije izjednačenih mjerenja i/ili funkcije izjednačenih parametara modela.

Pri računskoj se obradbi geodetskih mjerenja rabe Boškovićeva, Gaussova i Čebišovljeva metoda, a danas prevladava Gaussova metoda izjednačenja ili metoda najmanjih kvadrata.
S pomoću popravaka (pogrešaka) mjerenja omogućeno je određivanje i analiziranje pokazatelja kvalitete: neposrednih mjerenja, izjednačenih mjerenja, funkcija izjednačenih mjerenja i funkcija izjednačenih parametara modela. Mjere za iskazivanje kvalitete su mjere preciznosti, točnosti i pouzdanosti. Tradicijski se najčešće rabe mjere točnosti, primarno standardno odstupanje i varijanca. Pri određivanju pokazatelja kvalitete neizravno ili posredno jednoznačno određenih veličina, važnost primjene imaju računski postupci utemeljeni na zakonu o prirastu pogrešaka mjerenja, odnosno iz njega izvedenih zakona o prirastu varijanci, težina ili kofaktora mjerenja.

Obrazovanje i publicistika

Od utemeljenja Geodetskoga tečaja pri Šumarskoj akademiji u Zagrebu (Geodetski fakultet) 1908. kontinuirano se izvodila visokoškolska nastava iz geodezije, koje je sastavni dio od samog početka i specijalističko područje analize i obradbe geodetskih mjerenja. Danas se nastava iz tog područja izvodi u sklopu kolegija Analiza i obrada geodetskih mjerenja na Katedri za analizu i obradu geodetskih mjerenja u Zavodu za geomatiku na Geodetskome fakultetu u Zagrebu te na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. Predmet istog naziva podučava se i u svim tehničkim školama koje obrazuju za zanimanje tehničar geodezije i geoinformatike.

Među knjigama i udžbenicima tog područja osobito se ističu Geodezija I–III (V. Hlavinka, 1911), Geodetsko računanje I, Teoretski dio (Osnove teorije pogrešaka i metode najmanjih kvadrata) (S. Horvat, 1937), Račun izjednačenja (N. Čubranić, 1948), Teorija pogrešaka s računom izjednačenja (N. Čubranić, 1967), Teorija pogrešaka i račun izjednačenja (S. Klak, 1982), Teorija pogrešaka i račun izjednačenja I (L. Feil, 1989), Računska obrada geodetskih mjerenja (N. Rožić, 2007).

Mimica, Vedran (Zagreb, 24. XI. 1954), arhitekt, teoretičar arhitekture i urbanizma.

Diplomirao je 1979. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, poslijediplomski studij pohađao je na Tehnološkome sveučilištu u Delftu. Od 1984. bio je asistent na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu, a 1991. se na poziv H. Hertzbergera pridružio Institutu Berlage u Rotterdamu, gdje je od 1995. bio voditelj studija, a 2007–12. dekan. Od 2012. profesor je na Tehnološkom institutu Illinois (IIT) u Chicagu, gdje je prodekan za znanstvenu djelatnost i predstojnik magistarskih studija. Bio je gost predavač na mnogobrojnim arhitektonskim fakultetima i institutima poput Sorbonne u Parizu, Architectural Association u Londonu, Tehničkoj visokoj školi (ETH) u Zürichu, Sveučilišta Columbia u New Yorku, Instituta za tehnologiju Massachusetts (MIT), Sveučilišta u Kaliforniji (UCLA) i Katoličkog sveučilišta u Santiago de Chileu.

Pisac je i urednik mnogih knjiga te znanstvenih i stručnih članaka s fokusom na arhitekturu i arhitektonsko obrazovanje. Među njima ističu se Randić & Turato. Arhitektura tranzicije (2000), Suvremena hrvatska arhitektura. Testiranje stvarnosti (s M. Mrduljašem i A. Rusanom, 2007), The Berlage Affair (2017), Fiume Fantastika (s M. Mrduljašem i I. Turatom, 2021) i dr. Od 2003. do 2012. nezavisni je stručnjak za Nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu Mies van der Rohe. S W. Aretsom pokrenuo je 2013. Mies Crown Hall Americas Prize. Bio je voditelj kustoskoga tima hrvatske prezentacije na Venecijanskome bijenalu 2006., te za Međunarodni arhitektonski bijenale u Rotterdamu 2007. Dobitnik je Nagrade »Neven Šegvić« (2007).

Erlih, Eugen (Erlich, Ehrlich) (Zagreb, 14. III. 1913 – Zagreb, 22. IX. 2003), građevinski inženjer i stručnjak za betonske konstrukcije.

Na Građevinskom otsjeku → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu diplomirao je 1937., potom se zaposlio kao asistent pri Katedri za mostove Tehničkoga fakulteta. Nakon toga radio je u Direkciji Zagreb Jugoslavenskih državnih željeznica (danas → Hrvatske željeznice), isprva kao inženjer konstruktor, a potom šef projektantske službe, savjetnik, viši savjetnik i naposljetku načelnik građevinske službe. Na Građevinski odsjek Tehničkoga fakulteta vratio se 1949., a razdvajanjem fakulteta na više sastavnica prešao je na Arhitektonski fakultet, gdje je za redovitoga profesora izabran 1971. Na studiju građevinarstva predavao je kolegije Građevna statika, Teorija konstrukcija I, II i III te Osnove statike I i II, dok je na studiju arhitekture predavao kolegije Betonske konstrukcije i konstruktivni sistemi, Mehanika, Armiranobetonske konstrukcije te Konstruktivni sistemi. Bio je predstojnik Katedre za građevne konstrukcije Arhitektonskoga fakulteta 1972–75.

Autor je mnogobrojnih statičko-konstruktivnih projekata, poput hala bazena, modelarnica i radionice Brodarskoga instituta (1949), hale I, II i III na Zagrebačkom velesajmu (1955), konstrukcije Filozofskoga fakulteta u Sarajevu (1955) i Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (danas Rudarsko-geološko naftni fakultet i Prehrambeno-biotehnološki fakultet, 1958), konstrukcije Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (1960), istočne tribine stadiona Maksimir (1961), Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1976) i restauracije zgrade HNK-a u Splitu (1979). Također je autor više tehničkih ekspertiza restauracije spomenika kulture poput prijedloga za restauraciju dvorca Zrinskih u Čakovcu, restauracije svodova gotičke crkve u Lepoglavi i obnove kasnogotičkoga objekta na gradu Ozlju. Autor je skripta Osnovi statike krutih tijela (1966).

Tomić, Mirko (Kruševo kraj Mostara, BiH, 28. IX. 1909 – Zagreb, 17. VIII. 2011), geodet, stručnjak iz područja katastra i agrarnih odnosa. 

Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1945., gdje je i doktorirao na temelju rigoroza 1952. Nakon završene srednje škole 1929. radio je u Odjeljenju katastra i državnih dobara na novoj katarskoj izmjeri u Srbiji. Nakon toga upućen je na tehničke radove likvidacije agrarnih odnosa na području Dalmacije (od 1931. je u Šibeniku, od 1937. u Splitu u Financijskoj direkciji, odjelu za katastar, od 1941. u Makarskoj). Od 1942. živio je i radio u Zagrebu, nakon II. svj. rata u Ministarstvu građevina kao šef Odsjeka za katastar, a poslije u Geodetskoj upravi kao načelnik Odjela za katastar do umirovljenja 1972. Kao honorarni nastavnik zaposlio se 1951. na Geodetskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1962. → Geodetski fakultet) gdje je predavao kolegije Katastar i zemljišna knjiga (1951–66) i Katastar (1966–81). Kao gostujući profesor predavao je i u Sarajevu.

Bio je jedan od doajena hrvatske geodezije i stručnjak za katastar i imovinsko-pravne poslove. Godine 1947. bio je član uprave Geodetske sekcije Društva inžinjera i tehničara NRH (od 1993. → Hrvatsko geodetsko društvo), kada je bio jedan od pokretača Biltena geodetske sekcije koji je prerastao u → Geodetski list. Godine 1953. izabran je za prvog potpredsjednika Društva geodeta Hrvatske te je sudjelovao je na 8. Međunarodnoj federaciji geometara (FIG) u Parizu gdje je izabran u Stalno povjerenstvo za katastar i komasacije, a bio je i predsjednik njene Komisije za katastar. Bio je zaslužni član Saveza inženjera i tehničara Hrvatske i Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije, te od 1973. počasni član Saveza geodetskih inženjera i geometara Jugoslavije. Autor je knjige Zbirka geodetsko-katastarskih propisa (1975).