Dobronić, Lelja (Zagreb, 19. IV. 1920 – Zagreb, 19. XII. 2006), povjesničarka umjetnosti, znatno je unaprijedila poznavanje arhitekture i urbanizma Zagreba od srednjega vijeka do suvremenosti.

Diplomirala je 1943. povijest, arheologiju i povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 1946. disertacijom Umjetnost kovanog željeza u našim krajevima (mentor V. Hoffiller). U Zagrebu je od 1944. radila kao kustosica u Gipsoteci grada Zagreba, od 1948. u Muzeju grada Zagreba, od 1962. u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, od 1964. u Hrvatskome školskom muzeju, a od 1967. do umirovljenja 1980. bila je direktorica Povijesnoga muzeja Hrvatske.

Bavila se primarno temama vezanima uz povijesno-umjetničku topografiju Zagreba: pojedinačnim građevinama (Klasična gimnazija u Zagrebu od 1607. do danas, 2004), osobito stambenom arhitekturom, urbanističkim razvojem i urbanom kulturom (Slobodni i kraljevski grad Zagreb, 1992; Renesansa u Zagrebu, 1994), istaknutim i manje poznatim graditeljima (Zagrebački graditelj Janko Jambrišak, 1959; Zaboravljeni zagrebački graditelji, 1962; Zagrebački arhitekti Hönigsberg i Deutsch, 1965; Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba, 1971; Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova, 1983), povijesnim podgrađima, periferijom, ljetnikovcima, radničkim naseljima, kulturom vrtova i parkova, baštinom Zagrebačke biskupije, napose Zagrebačkog kaptola te životom i djelom zagrebačkih biskupa (Zagrebačka biskupska tvrđa, 1988., 1991; Biskupski i kaptolski Zagreb, 1991). Također je autorica knjiga o dinamičnoj povijesti i postojanoj transformaciji kuća i javnih prostora (Stare numeracije kuća u Zagrebu, 1959; Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, 1986., 1988). Znanstvene i stručne radove objavljivala je među ostalim u publikacijama Arhitektura, Čovjek i prostor, Radovi Instituta za povijest umjetnosti te Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske (jedna od pokretačica i glavna urednica 1952–65). Objavila je izvore za zagrebačku povijest u seriji Monumenta historica civitatis Zagrabiae (Povijesni spomenici grada Zagreba, sv. 18–23., 1949–2004). Dobitnica je više nagrada, među ostalima »Pavao Ritter Vitezović« za životno djelo Hrvatskog muzejskog društva (1987), Nagrade HAZU-a (1996), »Ivan Kukuljević Sakcinski« Matice hrvatske (1999).

Radujković, Mladen (Piran, 5. IV. 1952), građevinski inženjer, stručnjak za organizaciju građenja.

U Zagrebu je na → Građevinskome fakultetu diplomirao 1978. i doktorirao 1993. disertacijom Analiza utjecajnih faktora pri planiranju optimalnog roka građenja. Radio je kao inženjer od 1978. u poduzeću → Hidroelektra, a od 1980. kao nadzorni inženjer, inženjer konzultant, voditelj planiranja i kontrole Zavoda za organizaciju i ekonomiku građenja → Instituta građevinarstva Hrvatske. Od 1991. radio je na matičnome fakultetu, u zvanju redovitoga profesora od 2003; dekan Fakulteta bio je 2006–10. Predavao je kolegije Organizacija građenja I i II, Metode planiranja i Upravljanje građevinskim projektima te Planiranje i kontrola projekata, planiranje i upravljanje rizicima na poslijediplomskome studiju. Sudjelovao je i u nastavi specijalističkoga poslijediplomskoga studija Poslovno upravljanje u graditeljstvu – MBA in Construction gdje je predavao kolegije Project Planning and Control i Project Management. Znanstveno su i stručno područje njegova rada planiranje i upravljanje građevinskim projektima i graditeljska regulativa. Kao voditelj i glavni savjetnik sudjelovao je u više projekata građenja, rekonstrukcija i održavanja poslovnih i infrastrukturnih objekata. Napisao je u suautorstvu udžbenike Poslovna izvrsnost u građevinarstvu RH (2011), Planiranje i kontrola projekata (2012), Organizacija građenja (2015), Priručnik organizacije građenja (2018), skripta Osnove graditeljske regulative (2008), zbirku Riješeni primjeri zadataka – organizacija građenja i metode planiranja (2008), bio je urednik publikacije Znanstvenoistraživački projekti (2004) te suurednik izdanja Temeljne individualne kompetencije za upravljanje projektima I, II (2018).

Gomboš, Stjepan (Sombor, 10. III. 1895 – Zagreb, 29. IV. 1975), arhitekt, znatno je pridonio razvoju hrvatske moderne arhitekture između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Visokoj tehničkoj školi u Budimpešti. Radio je u Zagrebu u atelijerima → Rudolfa Lubynskog od 1920., potom od 1921. → Huge Ehrlicha, a 1931–41. vodio je zajednički atelijer s → Mladenom Kauzlarićem, s kojim je sudjelovao na izložbama → Udruženja umjetnika Zemlja (Zagreb, Sofija). Nakon II. svj. rata radio je u Ministarstvu građevina NRH. Od 1947. bio je šef Odjela industrijske arhitekture u → Arhitektonskome projektnom zavodu, a 1951–62. radio je u → Arhitektonskom projektnom zavodu Plan u Zagrebu. Na zagrebačkom je Tehničkome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) 1950–54. kao izvanredni profesor predavao kolegij Industrijsko graditeljstvo.







U svojim je projektima stambenih, obiteljskih, javnih i industrijskih zgrada osobitu pozornost posvetio jasnom volumenu i čistim plohama građevina te konstruktivnim i funkcionalnim elementima. U ranoj fazi kod Ehrlicha surađivao je u Zagrebu na projektima Prve hrvatske obrtne banke u Ilici 38 (1925), sklopa Nadarbine Zagrebačke nadbiskupije, omeđenoga Vlaškom, Bauerovom i Martićevom ulicom te Ratkajevim prolazom (1926–30), zgrade Mirovinske zaklade Gradske štedionice u Gajevoj 2 (1934), a samostalno je projektirao i izveo zgradu Bratimske blagajne u Mislavovoj 18–20 (1929), vilu u Nazorovoj 7 i dr. U zajednici s Kauzlarićem je, ostvarivši najviše domete predratne zagrebačke arhitektonske škole, realizirao među ostalim stambene zgrade u Petrinjskoj 11 i Maksimirskoj 4 (1933), Borninoj 12 (1934), Boškovićevoj 24 (1935), Brešćenskoga 7 (1938), na Svačićevu trgu 12 (1940), stambeno-poslovnu zgradu Seljačke sloge u Zvonimirovoj 17 (1938), vile u Novakovoj 15 (1932) i 24 (1936), Zamenhofovoj 9 (1936), Nazorovoj 52 (1937), obiteljsku kuću u Babonićevoj 25 (1935); vile Grünwald (1933) i Mahler (1935) u Korčuli, Ladany i Ronin u Hvaru (1936) te Rusko na Koločepu (1938). Tijekom zajedničkoga djelovanja ostvarili su uspjele adaptacije i unutrašnja uređenja od kojih se ističu Gradska kavana u sklopu nekadašnjeg arsenala (1932) u Dubrovniku te kavana Corso na uglu Gundulićeve i Ilice u Zagrebu (1933). U poslijeratnom se razdoblju bavio industrijskom arhitekturom, realizirajući niz tvorničkih sklopova: Rade Končar (s Kauzlarićem, → V. Juranovićem i → O. Wernerom, 1946–49), Prvomajska, Tvornica parnih kotlova, RIZ u Zagrebu, Đuro Đaković (rekonstrukcija i proširenje) u Slavonskom Brodu i dr., a od stambene arhitekture ističu se stambena naselja tvornice Rade Končar u Voltinom (s → I. Bartolićem i → S. Löwyjem, 1947) i Poljane u Vrbiku (s → V. Potočnjakom i V. Hećimovićem, 1948; danas Alagina 1–8, Bošnjakovićeva 1–8, Stožirova 1–8, Vrančićeva 1–8) u Zagrebu. Objavio je veći broj članaka u stručnim časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Naše graditeljstvo. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1967) i »Vladimir Nazor« (1970).

























Heinzel, Vjekoslav (Zagreb, 27. VIII. 1871 – Zagreb, 1. III. 1934), arhitekt i gradonačelnik, uvelike je pridonio planskomu razvoju Zagreba i živoj graditeljskoj djelatnosti nakon I. svj. rata.







Tehničku visoku školu polazio je u Grazu (TH Graz), a 1893. diplomirao je arhitekturu u Stuttgartu. Od 1895. djelovao je u Zagrebu, gdje je 1895–1905. predavao zgradarstvo u Graditeljskoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) i vodio samostalno građevinsko poduzeće (1896–1912). Od 1910. bio je gradski zastupnik, 1912–20. predsjednik Trgovačke i obrtničke komore. Gradonačelnik Zagreba bio je 1920–21. te 1922–28. U duhu historicizma projektirao je u Zagrebu više stambenih zgrada: uglovnice u Gundulićevoj 45A (1897), na Svačićevu trgu 1 (1898), u Šenoinoj 5 (1899), Palmotićevoj 26 (1905) i 53 (1907), zatim zgrade na Svačićevu trgu 15 i 16 (1898), u Jurišićevoj 7 (1900), na Marulićevu trgu 16 (1910), te Pučku školu u Filipovićevoj 1 (1902., danas Osnovna škola Ivana Filipovića). Snažno se zauzimao za plansko građenje, osobito novom regulatornom osnovom (1923), tj. planiranjem dijela grada istočno od Draškovićeve ulice, oko današnjega Trga žrtava fašizma, Krešimirova trga i Zvonimirove ulice, te izgradnju novih gradskih četvrti. Članke o komunalnim temama objavljivao je u periodici, Agramer (Zagreber) Tagblatt, Hrvatski Lloyd, Der Morgen, Slobodna tribuna, Dom i dr.

Löwy, Slavko (Koprivnica, 7. VIII. 1904 – Zagreb, 1. IV. 1996), arhitekt, istaknuti predstavnik hrvatske arhitekture između dvaju svjetskih ratova.

Studirao je arhitekturu na Tehničkoj visokoj školi u Beču (TU Wien) 1923–25., Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1925–27. i na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu (TU Dresden), gdje je 1930. diplomirao. Nakon završetka studija radio je u Zagrebu u arhitektonskom uredu → Ignjata Fischera, potom od 1931. u birou → Stanka Kliske, a 1932–42. vodio je arhitektonski biro Löwy u Zagrebu. Od 1945. radio je u tehničkom uredu Narodnoga magazina (Nama), od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu NRH (od 1947. → Arhitektonski projektni zavod Hrvatske). Od 1950. bio je voditelj projektnoga biroa Proektant u Skoplju, a 1954. obnovio je arhitektonski biro Löwy u kojem je djelovao do umirovljenja 1966.

Njegova se ostvarenja odlikuju profinjenim proporcijama i racionalnom prostornom organizacijom. Poseban su prinos hrvatskoj modernoj međuratnoj arhitekturi njegovi prototipovi najamnih zgrada te uspješne interpolacije u postojeću gradsku građevnu strukturu. Autor je prvoga zagrebačkog »nebodera« u Masarykovoj ulici 22 (1933–34). Među ostalim realizacijama izvedenima tijekom 1930-ih ističu se: vile Federbuš u Novakovoj 19 (1931), Hirschler, tzv. Šumski dvor na Gornjem Prekrižju 2 (1932–33) i Lebinec na Ribnjaku 20 (1937–38), poslovno-stambene zgrade Grünsberg u Petrićevoj 7 (1932–33), Schlenger u Bogovićevoj 4 (1932–33), Schlenger u Boškovićevoj 7B (1936–37), Jadranskoga osiguravajućega društva u Draškovićevoj 13 (1936–37) i Radovan na Savskoj cesti 8 (1937), te ugrađene najamne stambene zgrade po prototipskome prostornom rješenju u Zvonimirovoj 23 (1932–33), Bulićevoj 4 (1936–37) i Tuškanovoj 15 (1936–38), sve u Zagrebu. U Koprivnici je podignuo spomenik židovskim žrtvama palima u I. svj. ratu i obnovio sinagogu (1930).









Djela izvedena nakon II. svj. rata primjer su znalačke primjene tzv. internacionalnoga stila. Među zagrebačkim realizacijama ističu se stambeni blokovi tvornice Rade Končar u Voltinom (1947., s I. Bartolićem i S. Gombošem), kiparske majstorske radionice Antuna Augustinčića na Jabukovcu 10 i Vanje Radauša na Zmajevcu 8 (1949–52), stambeni niz u Galjufovoj 4–12 (1950–51), Dom umirovljenika Lavoslav Švarc u Bukovačkoj 55 (1955–56), studentski domovi Cvjetno naselje u Odranskoj 8 (1955), Šarengradska (danas Ante Starčević) na Zagrebačkoj aveniji 2 (1961) i Sava (danas Stjepan Radić) na Jarunskoj cesti 2 (1961). U Skoplju je izveo zgradu Veterinarskoga fakulteta (1950), Gradsko kupalište (1950–51), studentsko naselje uz Filozofski fakultet (1951), Dom invalida i Gradski hotel s urbanističkim rješenjem šetališta uz Vardar (1953–64). U Osijeku je projektirao studentski dom u Ulici I. G. Kovačića 4 (1962), a u Rijeci stambeni neboder za postojeće studentsko naselje na Podmurvicama u Čandekovovoj 4 (1963., s E. Seršićem). Objavio je mnogobrojne članke u Koprivničkim novinama, Građevinskom vjesniku, Arhitekturi, Čovjeku i prostoru i dr. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1970) i »Vladimir Nazor« (1976).

Haberle, Marijan (Zagreb, 16. V. 1908 – Rijeka, 20. III. 1979), arhitekt, predstavnik moderne u hrvatskoj arhitekturi.

Diplomirao je 1931. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1930–33. radio je kod → Rudolfa Lubynskog i → Stjepana Hribara te u građevinskom poduzeću Adolfa Helfmana u Zagrebu. S → Hinkom Bauerom vodio je zajednički atelijer 1934–40., potom je 1940–45. djelovao samostalno, a 1943–45. i predavao na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Nakon II. svj. rata radio je do 1947. kao projektant u Ministarstvu narodnog zdravlja NRH, 1948–51. u → Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, 1951–53. predavao je na Tehničkome fakultetu u Sarajevu, a od 1951. do umirovljenja 1976. vodio je arhitektonski atelijer Haberle (poslije Forum), u kojem je radio do 1979.

Zajedno s Bauerom je u Zagrebu, u duhu moderne arhitekture, projektirao Zagrebački zbor (danas Studentski centar) na Savskoj cesti 25 (1936–39), Dom Društva inženjera i arhitekata (danas Prehrambeno-biotehnološki fakultet) u Pierottijevoj 4 (1937), obiteljske kuće na Gornjem Prekrižju 12 (1937) i u Torbarovoj 11 (1938), Željezničarsku bolnicu (danas Klinika za plućne bolesti) na Jordanovcu (1938), zgradu Fiatova servisa na Savskoj cesti 56 (1940) i stambenu zgradu s kinodvoranom (danas Kinoteka) u Kordunskoj 1 (1941), a samostalno crkve sv. Josipa u Trakošćanskoj 47 (1937) i sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti 91 (1937–40). Do 1943. sudjelovao je na 40-ak natječaja (palače Monopola i Predsjedništva vlade, 1937., II. nagrada, i Albanija, 1938., I. nagrada, u Beogradu, s H. Bauerom; vojarna i Vojna bolnica u Zagrebu, 1941; željeznički kolodvor u Sofiji, 1943., s M. Ivačićem i dr.). Nakon II. svj. rata je, najčešće u suradnji, izveo više od 50 javnih, društvenih, hotelskih, industrijskih i stambenih objekata: Zagrebački velesajam (danas Tehnički muzej Nikola Tesla) na Savskoj cesti 18 (1949) i Brodarski institut na Aveniji V. Holjevca 20 (1949–58), stambene zgrade u Kukuljevićevoj 35 i na Krešimirovu trgu (1955), prvu fazu novoga Zagrebačkoga velesajma (1955–56), Visoku tehničku školu u Lučićevoj 1 (1957–60., s → M. Jurković-Haberle, danas sjeverna zgrada Fakulteta strojarstva i brodogradnje), palaču Matice iseljenika na Radićevu trgu 3 (1958–63) i Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog na Radićevu trgu 4 (1958–73., s M. Jurković-Haberle i T. Zdvořak), poslovnu zgradu na Miramarskoj cesti 22 (1962), sve u Zagrebu. Od ostalih se projekata ističu hotel Plitvice na Plitvičkim Jezerima (1955–58), vodotoranj (1964) i banka (1965) u Sisku, Spomen-dom Đuro Salaj na Miletićevu trgu 12 (1961., danas Koncertna dvorana Ivane Brlić Mažuranić i Gradska knjižnica) i željeznički kolodvor (1967) u Slavonskom Brodu i dr. Godine 1977. izabran je za izvanrednoga člana JAZU-a (danas HAZU). Dobio je nagrade Zagrebačkoga salona (1974) te za životno djelo »Viktor Kovačić« (1969) i »Vladimir Nazor« (1973).



















Čižmek, Ivan (Zagreb, 23. X. 1937), arhitekt i urbanist, stručnjak za izradbu prostornih i urbanističkih planova, napose za projektiranje stambenih naselja, turističkih kompleksa i gradskih središta.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1961–63. radio na Katedri za prostorno oblikovanje i likovni odgoj kao asistent Kamila Tompe. Boravio je 1965–68. u Parizu gdje je radio u arhitektonskom atelijeru Candilis – Josić – Woods. Tijekom 1960-ih povremeno je radio u atelijerima → Alfreda Albinija, → Vjenceslava Richtera i → Ivana Vitića te surađivao sa skupinama nezavisnih mladih arhitekata X i Z. Od 1970. do 1992. bio je zaposlen u → Urbanističkom institutu Hrvatske, gdje je radio na prostornim i generalnim urbanističkim planovima (Obrovac i Đakovo, 1975; Kotor, 1984; Donji Karin, Rovanjska i Maslenica, 1986; Zadar, 1989–90), projektima turističkoga naselja Petrčane – Diklo kraj Zadra (1971), stambene zone u Zadru (1973), na rekonstrukciji povijesne jezgre Požege (1976), i dr. Od 1993. do 2005. djelovao je kao savjetnik Gradskoga zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu čovjekova okoliša na urbanim strategijama modernizacije Zagreba temeljenima na ideji održivoga razvoja i obnove kulture urbanoga uređenja. S → Tomislavom Odakom, Zdenkom Vazdarom i Tomislavom Bilićem projektirao je 1976. novozagrebačko stambeno naselje Dugave, što je bila prekretnica u odnosu na dotadašnju hrvatsku urbanističku i arhitektonsku praksu jer je riječ o prvome naselju izvedenom u sustavu novoutemeljenoga modela tzv. društveno usmjerene stambene izgradnje. Ta ideja humanoga stanovanja i odustajanja od pravilnoga rastera u projektiranju vidljiva je i prije (1975) na nerealiziranom projektu stambenoga naselja Bili brig u Zadru, te poslije (1978) u projektu novozagrebačkoga stambenog naselja Sloboštine (u suradnji s D. Kišom, H. Bošnjakom, H. Devideom, Z. Vazdarom, T. Odakom, T. Bilićem, i dr.). Tijekom 1960-ih bio je sudionikom umjetničkoga pokreta novih tendencija te članom umjetničke skupine Gorgone. Surađivao je u programu za razvoj UN-a (projekt Jadran III — studija okoliša, 1975–78). Jedan je od utemeljitelja hrvatskog ogranka europskoga znanstvenog i kulturnog projekta Europan (1990). Autor je velikog broja crteža i arhitektonskih zapisa koje je izlagao na samostalnim izložbama i sabrao u knjizi Urbani herbarij (2002). Stručne radove objavljivao je u časopisima Arhitektura i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2019).

Delalle, Radovan (Slavonski Brod, 23. XII. 1935), arhitekt i urbanist, zagovornik alternativnih pristupa suvremenoj urbanističkoj i arhitektonskoj problematici.

Studirao je arhitekturu na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu u Zagrebu (1956–60), diplomirao je u Urbanističkom institutu Sveučilišta u Parizu (1972). Radio je u Zavodu za urbanizam grada Sarajeva (1961–66), arhitektonskom birou Jacquesa Labroa u Parizu (1967–69), potom povremeno u Zavodu za studije i projektovanje Dom u Sarajevu, u zagrebačkoj podružnici karlovačkog arhitektonskog biroa AGI-46 te u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba, u kojem je bio stalno zaposlen od 1982. Suosnivač je arhitektonske skupine Z (1969). U okviru istraživačkoga rada na konceptu urbarhitekture kojim je pokušao redefinirati arhitekturu u odnosu na urbani kontekst, predložio je više eksperimentalnih projekata, među ostalima središte Marindvora u Sarajevu (1964) i Trnja u Zagrebu (1971–72). Projektirao je naselje Ciglane u Sarajevu (1965., 1974., s N. Muftićem), novo naselje i centar u Dugoj Resi (1976–77., sa S. Krajačem) i kuće za odmor u Staroj Baški na Krku (1970–79). Radio je na generalnim urbanističkim planovima Novoga Zagreba (1973., s N. Šilović) i Duge Rese (1986., sa S. Krajačem). Izradio je više provedbenih urbanističkih planova: za zagrebačka naselja Sloboština (1975., s I. Tepešom), Lučko (1981), Kozari bok (1983) i Kalinovica – Kerestinec (1989), za područje Autobusnoga kolodvora Zagreb (1990., s N. Gamulinom), za lijevu obalu Save u središnjem prostoru zagrebačkog Trnja (1987) i za središnji prostor Novoga Zagreba (1988). Znanstvene i stručne radove iz područja arhitekture i urbanizma objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Komunikacije, Arhitektura i urbanizam, Naše teme i dr. Autor je knjige Traganje za identitetom grada. Urbarhitektura (1988., 1997). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2013).







Hribar, Stjepan (Zagreb, 7. VII. 1889 – Zagreb, 8. XII. 1965), arhitekt i urbanist, zaslužan za ključna urbanistička rješenja Zagreba 1930-ih koja su ostavila trag modernizma i omogućila razvoj grada.

Diplomirao je arhitekturu 1914. na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu (TH Dresden). Nakon I. svj. rata 1919–20. sudjelovao je u izradbi generalnog urbanističkog (regulacijskog) plana i arhitektonskih projekata sklopa Medicinskoga fakulteta na Šalati u Zagrebu. Od 1922. radio je u zagrebačkom građevinskom poduzeću Pionir. Godine 1925–28. djelovao je kao samostalni arhitekt, a 1928–41. bio je u službi zagrebačkoga gradskog poglavarstva, isprva kao savjetnik, potom kao voditelj Odsjeka za regulaciju grada Zagreba. Od 1945. do umirovljenja 1956. radio je u Urbanističkom institutu NRH i u Urbanističkom zavodu grada Zagreba. Uz osnovnu arhitektonsko-urbanističku djelatnost bavio se i pedagoškim radom te je 1934–40 (s kraćim prekidom) bio honorarni nastavnik na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta predajući prvi put formalno utemeljene kolegije iz područja urbanizma.

Bio je jedan od sastavljača podloge i raspisa međunarodnoga natječaja za regulacijski plan Zagreba 1930., a sa suradnicima je 1932–36. izradio generalni regulacijski plan grada koji je bio osnova novom urbanom razvoju i temelj kasnijim regulacijama. Izveo je zgrade filijala Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, Karlovcu, Sisku i Dubrovniku (1922–25), izložbeni paviljon Jugoslavije na izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1924–25), stambeno-poslovnu zgradu u Ilici 17 (1931., s I. Velikonjom), obiteljsku kuću Ljube Babića na Rokovu perivoju 5 (1926–27), kuću Knežević na Goljaku 51 (1930) i dr. Zagrebački urbani krajolik oblikovao je projektom Aleksandrovih stuba u Dežmanovu prolazu (1930–31., s A. Ulrichom). Bavio se također unutarnjim uređenjem te adaptacijom zgrada u Zagrebu (unutarnja uređenja kurije Arko na Kaptolu 2 te crkve sv. Blaža, 1925., s I. Kerdićem, izvedeno djelomice; preuređenja Banskih dvora i palače Dverce na Gornjem gradu, pročelja zgrade u Ilici 8).

Fabris, Stanko (Split, 7. III. 1909 – Zagreb, 30. XII. 1997), arhitekt, sljedbenik načela funkcionalizma i međunarodnoga stila u suvremenoj arhitekturi.

Studirao je na Nacionalnoj visokoj školi arhitekture i dekorativnih umjetnosti u Bruxellesu, gdje je 1939. diplomirao kod Henryja van de Veldea. Nakon studija bio je zaposlen kao projektant u upravi Primorske banovine u Splitu. Od 1942. radio je u građevinskom poduzeću Hoyer Zorislava Franjetića u Zagrebu, odakle je za II. svj. rata otišao u partizane. Godine 1945–47. bio je referent arhitektonskog odsjeka Narodnooslobodilačkog odbora u Bjelovaru. Od 1947. živio je u Zagrebu i radio u → Arhitektonskom projektnom zavodu, a od 1954. do umirovljenja 1980. vodio je Projektni biro Zagreb. Poštujući načela funkcionalnosti, projektirao je stambene zgrade koje su se isticale plastičnošću i koloritom, dok su smisao za oživljavanje glatkih zidnih ploha, odvažno eksperimentiranje staklom i čitkost konstrukcije svojstveni njegovu oblikovanju javnih zgrada.







Projektirao je stambenu arhitekturu: obiteljske kuće na Braču i u Splitu 1940-ih, višestambene zgrade u Splitu (u Bregovitoj ulici 2–3, 1951–54; na uglu Trga M. Pavlinovića i Biankinijeve 8, 1953–57; stambeni sklop na raskrižju Držićeve i Višeslavove ulice, 1959–62; šest nebodera na Putu Glavičina 2, u Sukošanskoj 19, 21 i Starčevićevoj 21, 25, 32, 1960), u Zagrebu u Vukovarskoj ulici 52, 1956–60., u Šibeniku, Rijeci, Nišu, Podgorici, i dr. Od javnih i poslovnih zgrada ističu se one u Ilici 197 (danas Klinika za tumore), 1955–67., Petrinjskoj 20, 1959., na Prilazu baruna Filipovića 18, 1962., na uglu Trga maršala Tita (danas Trg Republike Hrvatske) i Prilaza JNA (danas Deželićev prilaz), 1957–62 (kontroverzna poslovna zgrada Željpoha, poslije Ferimporta, danas Muzička akademija koje je adaptacija dovršena 2014) u Zagrebu, te u Gundulićevoj 29, 1961–63. u Splitu. Prvi je u nas projektirao suvremene industrijske vinarije, u Drnišu (1955), Splitu (u staroj gradskoj luci, 1958–60., s → D. Vesanovićem), Visu (1959), Poreču (Plava laguna, 1979), Osijeku (Erdut, 1982) i dr., a zapažena su i njegova ostvarenja školskih zgrada (u Buzetu, 1947; Segetu kraj Trogira, 1958; Glini, 1963. i dr.) i tvornica (Dalmacijavino u Splitu, 1959; alkoholnih pića Badel u Zagrebu, 1969; Vrgorka u Vrgorcu, 1982). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« (za životno djelo 1980) te »Viktor Kovačić« (godišnja 1967., za životno djelo 1995).













Baletić, Bojan (Šibenik, 17. XI. 1957), arhitekt, pionir primjene računala u arhitektonskom projektiranju u nas.

Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1981. te doktorirao 1996. disertacijom Informacijski kodovi mutantnih oblika i njihova uloga u koncipiranju i vrednovanju stana (mentori → G. Knežević i → Z. Žagar). Stručno se usavršavao u Međunarodnom laboratoriju za arhitekturu i dizajn ILAUD u Italiji (Urbino 1981), te na sveučilištima u Škotskoj (Glasgow 1986., 1988) i SAD-u (Berkeley 1989., Athens 2003). Nakon što je diplomirao, isprva je honorarno radio u Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1982. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2006. u zvanju redovitoga profesora. Od 1992. predaje kolegije Primjena računala u arhitekturi i Elektronska obrada podataka, koje je uveo u nastavu. Na Fakultetu je ustrojio Kompjutorsku učionicu (1995), bio voditelj Kabineta za primjenu računala (1998–2018), prodekan (1996–2000., 2003–06) i dekan (2020–24). Bio je i prorektor za prostorni razvoj i međuinstitucijsku suradnju Sveučilišta u Zagrebu (2006–14), te član, voditelj i predsjednik mnogobrojnih povjerenstava, vijeća i radnih skupina. Znanstveno i stručno isprva se bavio održivom arhitekturom te je sudjelovao u međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (1985–87., voditelj G. Knežević, supervizor → V. Bazjanac), a potom je svoj fokus djelovanja usmjerio na primjenu multimedije i računalno podržanoga dizajna u arhitekturi. Autor je mnogih znanstvenih i stručnih radova te voditelj više domaćih i međunarodnih projekata iz tog područja. Bio je osnivač i predsjednik CAD sekcije Udruženja hrvatskih arhitekata (1989–96). Član je HATZ-a od 2016 (član suradnik od 1997). Dobitnik je državne Nagrade za znanost za 2017.

Kolacio, Zdenko (Sušak, danas dio Rijeke, 24. IX. 1912 – Zagreb, 18. V. 1987), urbanist i arhitekt, osnivač Urbanističkog instituta Rijeka i dugogodišnji ravnatelj Urbanističkog zavoda grada Zagreba.

Diplomirao je arhitekturu 1935. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Godine 1937–39. radio je u gradskom poglavarstvu Sušaka na generalnom urbanističkom planu grada. Neposredno nakon II. svj. rata rukovodio je sektorom visokogradnje u obnovi Rijeke. Godine 1952. osnovao je i do 1956. vodio Urbanistički institut za Istru i Hrvatsko primorje (→ Urbanistički institut Rijeka). Godine 1957–71. bio je ravnatelj → Urbanističkoga zavoda grada Zagreba, potom je radio u Republičkom sekretarijatu za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove, a od 1972. do umirovljenja 1974. bio je ravnatelj u arhitektonskom birou Zagreb-projekt. Nakon potresa u Skoplju 1963. bio je član savjetodavnoga odbora UN-a za obnovu grada.

Zajedno sa → Zdenkom Silom i → Kazimirom Ostrogovićem dobio je 1955. prvu nagradu za regulaciju središnjega poteza Zagreba od Trga N. Šubića Zrinskog do Save (projekt djelomično realiziran). Suautor je idejnoga urbanističkoga rješenja južnoga Zagreba (1962), zasebnih idejnih projekata naselja Trnsko (1959–60) i Siget (1963), središta Zapruđa (1967) te urbanističkih planova Volovčice (1964), Sopota (1965), Zavrtnice i Ravnica (1966). Vodio je izradbu urbanističkoga programa grada iz 1964 (prema kojem je 1971. donesen i prihvaćen Generalni urbanistički plan Zagreba). Sudjelovao je na natječajima za naselje brodogradilišta 3. maj (1946), zgradu poduzeća Vulkan (1952., sa Z. Silom), stambenu zgradu Tvornice papira Rijeka (1954), sve u Rijeci, za regulaciju gradskih središta u Crikvenici (1950–51., sa Z. Silom) i Zadru (1960., s V. Ivanovićem, G. Kneževićem, M. Maretićem i J. Uhlikom) i dr. Ističe se njegov rad na spomeničkoj plastici, uglavnom na temu II. svj. rata. Među važnijim ostvarenjima su: spomenici Vladimiru Gortanu u Bermu (1952–53., sa Z. Silom), borcima na Trsatu u Rijeci (1952–56., sa Z. Silom), Vladimiru Nazoru u Crikvenici (1973), Vladimiru Franu Mažuraniću u Novom Vinodolskom (1973), Andriji Mohorovičiću u Voloskom (1979), spomen-park strijeljanih na Šubićevcu u Šibeniku (1961–62., s K. Angelijem Radovanijem), memorijalna obilježja u Anindolu u Samoboru (1959), Susedgradu (1961), Ferdinandovcu (1961–62) i šumi Abez kraj Gvozda (1966). Izlagao je crteže na više samostalnih i skupnih izložbi. Članke i rasprave o arhitekturi objavljivao je u periodici: Čovjek i prostor, Arhitektura, Dometi, Oko, Novi list, Večernji list, Vjesnik, i dr. Autor je knjige eseja Vizije i ostvarenja (1978). Bio je glavni urednik časopisa → Arhitektura (1960–63). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1973) i »Vladimir Nazor« (1983), godišnje »Vladimir Nazor« (1976), te međunarodne Herderove nagrade (1979) za izniman doprinos integralnosti srednjoeuropske kulture, i dr.







Višenamjenska dvorana Žatika, sportska dvorana u Poreču osobita po izražajnoj arhitekturi i uklopljenosti u pejzaž.

Izgrađena je 2008 (autorice projekta: S. Jurković, S. Gašparović, N. Martinčić i T. Peraković).

Ulrich, Antun (Zagreb, 24. IX. 1902 – Zagreb, 27. III. 1998), arhitekt, jedan od prvih promicatelja moderne arhitekture u Hrvatskoj.

Studirao je 1923–27. u klasi Josefa Hoffmanna na Školi za umjetnost i obrt (Kunstgewerbeschule) u Beču. Nakon povratka u Zagreb nakratko se zaposlio u Građevinskoj sekciji Medicinskoga fakulteta, od 1928. radio je u Odsjeku za regulaciju grada, a od 1942–45. je s → Vladimirom Juranovićem vodio projektni biro. Od 1946. radio je u Arhitektonskom projektnom zavodu i od 1947. u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu, te je od 1949. kao izvanredni profesor predavao na Arhitektonskome fakultetu u Skoplju. Od 1953. ponovno u Zagrebu, do umirovljenja 1966. vodio je Arhitektonski projektni biro Ulrich.

Još za studentskih dana, asistirajući Hoffmannu u izvedbi austrijskoga paviljona za Svjetsku izložbu u Parizu 1925–26., formirao je svoju stvaralačku osobnost. Nakon povratka u Zagreb njegova je orijentacija prema modernoj arhitekturi osobito došla do izražaja na projektu za Veslački klub na Savi (1931., do danas devastiran adaptacijama), koji je kao pasionirani veslač začeo još u Beču kao svoj diplomski rad.







Čistoću oblika i minimalističku kompoziciju primijenio je u stambenoj arhitekturi, osobito na zagrebačkim obiteljskim kućama u Petrovoj ulici 161 (1932) i Jurjevskoj 47 (1935) i stambeno-poslovnim zgradama na uglu Petrićeve 1 i Ilice (1934., s → F. Bahovcem) i Gajevoj 2A (1935–36., sa → S. Kliskom), u Ilici 143 (1937), na uglu Martićeve 14F i Bauerove (1937), Preradovićevu trgu 5 (1939–40., sa S. Kliskom) i dr., te na Domu Crvenoga križa u Ulici Crvenoga križa 14–16 (1936–40., sa S. Kliskom) i zgradi Zakladne bolnice Rebro u Kišpatićevoj 12 (danas KBC Zagreb; 1934–41., sa S. Kliskom, F. Gabrićem i I. Juranovićem). Zagrebački urbani krajolik oblikovao je projektom Aleksandrovih stuba u Dežmanovu prolazu (1930–31., sa S. Hribarom) i stuba u Dvorničićevoj ulici (1936).













U Ulrichovu poslijeratnom razdoblju ističu se značajne realizacije zgrada pretežno javne namjene: osnovne škole Antun Mihanović u Slavonskom Brodu (1949., s D. Perak), Pantovčak u Hercegovačkoj ulici u Zagrebu (1952) i dr., Predsjedništvo vlade FNRJ u Beogradu (danas Palača Srbije; 1947., s → V. Potočnjakom, → Z. Neumannom i D. Perak), studentski dom u Skoplju (1948., s D. Perak, N. Bertok i B. Vasiljevićem), radničko prenoćište u Lepušićevoj 6 (danas Fakultet političkih znanosti; 1947., s D. Perak), radničko odmaralište u Oteševu u Makedoniji (1948), Vojna bolnica u Splitu (danas KBC Split – Križine, 1958–65), poslovna zgrada Vjesnika na raskrižju Slavonske avenije 2–4 i Savske ceste (1956–72., izgorjela u požaru 2025) u Zagrebu, te stambenih zgrada: na uglu Martićeve 49 i Vojnovićeve u Zagrebu (1953., s → N. Kučanom), Jugoslavenske linijske plovidbe u Ulici žrtava fašizma 8 u Rijeci (1953., s N. Kučanom) i dr. Širok je i Ulrichov opus kao autora i suradnika na nizu urbanističkih planova (Sušak-Rijeka, Slavonski Brod, Varaždin i dr.). Autor je ili koautor (s F. Bahovcem, S. Kliskom i dr.) mnogih visokoocijenjenih natječajnih radova. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1971) i Nagrade HAZU-a (1995).

Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, znanstveni časopis Ministarstva kulture i medija RH. Izlazi od 1975. jednom na godinu, a objavljuje recenzirane znanstvene i stručne članke iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i zaštite kulturne baštine. Tekstovi prezentiraju povijesnu, teorijsku i pravnu problematiku konzervatorstva te donose informacije o recentnim zaštitnim radovima, novim konzervatorsko-restauratorskim metodama i dostignućima te izvješća sa stručnih skupova i savjetovanja. Na portalu znanstvenih časopisa RH dostupan je od 2012.

Zagorka, građevinsko poduzeće za proizvodnju glinenih i šamotnih proizvoda osnovano 1889. u Bedekovčini kao Tvornica šamota i cigala braće Stejskal.

Poticaj zagrebačkom graditelju Ferdi Stejskalu i njegovu bratu Ernestu za izgradnju prve tvornice glinenih i šamotnih proizvoda u Hrvatskoj u Bedekovčini bila je blizina nalazišta visokokvalitetnih opekarskih i keramičkih glina, a dodatna pogodnost blizina željezničke pruge izgrađene 1886. Godine 1892. prodali su je bečkom poduzeću Wienerberger Ziegelfabrik – und Baugesellschaft, tada najvećem europskom poduzeću za proizvodnju keramike, zadržavši pritom status dioničara i suvlasnika. Početkom XX. st. u tome ih je naslijedio Zagrepčanin Armin Schreiner koji je i do tada imao važnu ulogu u popularizaciji građevne keramike iz Bedekovčine. Izlagao je proizvode na domaćim gospodarskim izložbama, poput obrtno-industrijske izložbe u zagrebačkom Trgovačko-obrtnom muzeju 1904., Hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe 1906. u Zagrebu, izložbe Zagrebačkog jesenskog zbora 1913., itd.







Poduzeće je u većinskom austrijskom vlasništvu ostalo do 1918., kada ga je kupila Hrvatska eskontna banka, i sjedište mu je bilo u Zagrebu. Tvornica je proizvodila crijep, klinker, keramit i mozaik-pločice za popločavanje, klinkeraste keramitne i šamotne opeke, cijevi iz kamenine, raznu glinenu robu te pećnjake. Od 1923. proizvodili su se šamotne glinene peći i kaljevi za štednjake. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova tvornica je nastavila proizvodnju vatrostalnih i kiselootpornih materijala, te širokog asortimana opeke i crijepa. Godine 1938. pogon ciglane kupila je Parna tvornica crijepa i opeke Braća Bohn (→ Dilj).

Nakon II. svj. rata Zagorka je postala društveno poduzeće i proizvodila je opeku i utoreni crijep. S Jugokeramikom iz Zaprešića (→ Inker) 1963. povezala se u kombinat. Unaprijeđena je priprema sirovine, uvedene su visokoproduktivne automatske preše i postavljene višekomorne sušionice. U pogonu kamenine proizvodile su se kanalizacijske cijevi, kiselootporni obložni materijali i opeke, proizvodi kemijske kamenine te kiselootporni dimnjački elementi. Od 1971. poduzeće je ponovno bilo samostalna organizacija. U tvornici je 1980. proizvedeno 38 milijuna komada šuplje opeke i blokova, pet milijuna komada prešanoga crijepa, 9500 t oblikovanih i neoblikovanih vatrostalnih materijala, 7200 tona kiselootpornih i dimnjačkih opeka, cijevi i šamotne galanterije te 400 000 komada ukrasnih lonaca za cvijeće i ostale ukrasne keramike, a u to je doba u poduzeću bilo zaposleno 850 radnika.







Početkom 1990-ih poduzeće je podijeljeno na tri dijela, a potom je 1992. privatizirano. Do 1996. poduzeće Zagorka za proizvodnju opeke i crijepa poslovalo je kao mješovito poduzeće s pretežnim vlasništvom malih dioničara. Te mu je godine vlasnikom postalo austrijsko poduzeće Ziegelwerke Gleinstätten (član međunarodne grupe Tondach Gleinstätten, koja je od 2014. članica Wienerberger grupe) i promijenilo je ime u Tondach Hrvatska d. d. U toj je fazi ulaganja obustavljena proizvodnja blok-opeke koja je prethodno pečena u istoj peći s crijepom te je postojeća peć preuređena isključivo za proizvodnju crijepa, s ciljem proizvodnje 15 milijuna komada na godinu. Proizvodnja crijepa je, međutim, opadala, a od 2013. je u Bedekovčini obustavljena. Pogon keramike prešao je 1995. u vlasništvo domaćih poduzetnika, te pod nazivom Zagorka PGM i danas uspješno proizvodi ukrasno-uporabnu keramiku i dimovodne cijevi. Pogon za proizvodnju vatrostalnih posuda preuzelo je domaće poduzeće Kodrić-Silex, koje je smanjilo, a ubrzo i obustavilo proizvodnju, a pogon i zemljište prodalo (2000).

Zagorkini su se proizvodi rabili na mnogobrojnim zapaženim gradnjama prvoga i drugoga desetljeća XX. st. Tvornica je serijski proizvodila oplatne pločice i peći, dok je keramičke panoe, pločice i peći sa složenijim motivima uvozila iz Češke i Austrije. Keramički panoi nabavljali su se izravno od poduzeća Wienerberger Ziegelfabrik – und Baugesellschaft, a keramički su se frizovi dobavljali iz češke tvornice Rako. Iz te su se tvornice nabavljale podne pločice – mozaici koji se i danas nalaze u hodnicima Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u prostorijama Gradske plinare, u kuhinji i sanitarnim prostorijama kavane Corso, Klinike za dječje bolesti (prije sanatorij dr. Roka Jokovića) i Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, te u Poštanskoj palači i kinu Urania u Osijeku.







Jezgru graditeljskog sklopa tvornice, koja se prostire na približno 60 000 m² u samom središtu Bedekovčine, čine zgrada stare ciglane te pomoćne zgrade i skladišta. Povijesnu arhitekturu tvornice danas okružuje recentna izgradnja proizvodnih hala i novije upravne zgrade, sagrađene na mjestu nekadašnjih tvorničkih dimnjaka. Zgrada stare ciglane trokatna je građevina pravokutnog tlocrta, građena opekom vidljivom na pročelju, natkrivena dvostrešnim krovištem, u interijeru su očuvane stare peći, te je zaštićena kao kulturno dobro RH.

hidrotehnički sustavi, skupovi hidrotehničkih građevina međusobno povezanih u funkcionalnu cjelinu s ciljem djelovanja na vode, odn. ostvarenja potreba u odnosu na vode (iskorištavanje voda, zaštita od voda, zaštita voda). S obzirom na stalan rast potreba u odnosu na vode te ograničene količine i različitu kvalitetu vode, danas se u pravilu primjenjuju višenamjenska rješenja koja zadovoljavaju više aspekata djelovanja na vode. U građevinarstvu se pod hidrotehničkim sustavima podrazumijeva infrastruktura za zahvaćanje, tretman, čuvanje i raspodjelu voda korisnicima za piće, sanitarne potrebe, pripremu hrane u procesu proizvodnje hrane (industrija i sl.), natapanje, tehnološke potrebe u radnom procesu, proizvodnju električne energije, plovidbu, uzgoj riba, sport i rekreaciju. U skladu s tim hidrotehnički sustavi namijenjeni su za vodoopskrbu (→ vodoopskrba), hidrotehničke melioracije, zaštitu od velikih voda, te → hidroenergetske sustave. U svim spomenutim slučajevima potreba za vodom mora se zadovoljiti količinom i kakvoćom.

Hidrotehnički sustavi za hidrotehničke melioracije

Hidrotehnički sustavi za hidrotehničke melioracije podrazumijevaju odvodnju površinskih i podzemnih voda te natapanje. U pravilu se površinska odvodnja rješava kanalskim sustavom s pripadajućim crpnim stanicama, ustavama i drugim građevinama. Glavni odvodni kanal u hidrotehničkim melioracijama jest kanal I. reda, a funkcija mu je preuzimanje slijevnih voda odvodnog područja, tj. voda iz kanala nižega reda i provođenje do glavnoga recipijenta (glavnoga vodotoka) slijeva. Melioracijski kanali II. i III. reda (sabirni kanali) odvodni su kanali melioracijske kanalske mreže kojima je osnovna zadaća sakupljanje vode iz kanala nižega (IV. i III.) reda i njihovo provođenje do kanala višega (I.) reda. Melioracijski kanal IV. reda (detaljni kanal) odvodni je kanal melioracijske kanalske mreže kojemu je osnovna zadaća sakupljanje površinske i drenirane podzemne vode te njezino provođenje do kanala višega (II. i III.) reda. U RH izgrađeno je oko 9150 km melioracijskih kanala za odvodnju na dreniranom poljoprivrednom zemljištu. Podzemna odvodnja rješava se izgradnjom drenaža, sustava perforiranih cijevi za podzemnu odvodnju koji imaju zadaću prikupiti i odvesti procjednu vodu do kolektora. U RH je podzemni sustav cijevne drenaže izveden na približno 166 542 ha poljoprivrednog zemljišta.

Građevine za natapanje su zahvatne građevine, razvodna mreža i druge pripadajuće građevine i oprema za natapanje. U razdoblju od 2015. do 2020. u Hrvatskoj je zabilježeno u prosjeku 7473,59 ha poljoprivrednog zemljišta na kojem se primjenjuje natapanje. Najviše tako evidentiranog natapanja zemljišta nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj (1370 ha), Zadarskoj (1324 ha) te Vukovarsko-srijemskoj (968 ha) županiji. Najviše su se natapale kulture na oranicama (63%), zatim voćnjaci (17%) te maslinici (11%). (→ malioracija tla; sv. 2)

Hidrotehnički sustavi zaštite od velikih voda

Hidrotehničke građevine koje se grade u svrhu zaštite od velikih voda su nasipi, kanali (odteretni, lateralni), odvodni tuneli, brane s akumulacijama, ustave, retencije i druge pripadajuće im građevine, crpne stanice za obranu od poplava, građevine za zaštitu od bujica i druge građevine pripadajuće tim građevinama.

Nasipi su najstarije i najpoznatije građevine za zaštitu od velikih voda. Prema svojoj primarnoj funkciji mogu biti obrambeni (glavni regulacijski nasip, melioracijski nasip, obuhvatni nasip), akumulacijski, dolmice, zečji nasipi, i dr. Obrambeni nasip je nasuta građevina od pogodnog zemljanog materijala koja štiti neko poljoprivredno ili urbano područje od poplava. Glavni regulacijski nasip pruža se uzduž vodotoka, melioracijski nasip izveden je po priobalnom obodu poljoprivrednog zemljišta, a obuhvatni nasip izveden je po obodu urbanog područja. Akumulacijski nasipi zadržavaju uspornu vodu u riječnoj akumulaciji. Dolmice su specijalni nasipi koji štite područje od podzemnih i podvirnih voda. Ljetni nasipi su melioracijski nasipi koji brane poljoprivredno područje od velikih voda koje se pojavljuju tijekom vegetacijskog razdoblja. Nasipi od punjenih vreća su privremene konstrukcije kojima se nadvisuju postojeći nasipi ili se grade novi nasipi u uvjetima neposredne opasnosti od poplava. Zečji nasipi su privremeni mali nasipi koji se grade u doba neposredne obrane od poplave.

Akumulacije su građevine koje služe za sakupljanje i zadržavanje vode u akumulacijskom (retencijskom) prostoru (prirodno ili umjetno oblikovan prostor u vodotoku ili oko njega uzvodno od brane koji služi stalnom ili privremenom zadržavanju vode kako bi se zadovoljila projektirana namjena akumulacije – retencija) radi zadovoljenja vodno-gospodarskih potreba (višenamjenske akumulacije). Retencije su specijalne jednonamjenske akumulacije namijenjene kontroli velikih voda na nizvodnom području, što se postiže privremenim zadržavanjem dijela velikih voda u retencijskom prostoru i reguliranim ispuštanjem.







Lateralni kanal je građevina s osnovnom funkcijom zaštite poljoprivrednih područja ili naselja u dolini od brdskih voda. Smješten u ravnici, po obodu brdskih padina, na dodiru brdskog i ravničarskog dijela slijeva, položen je poprečno na brdske potoke koji prirodno ulaze u glavni recipijent najkraćim putem. Velike vode brdskih potoka, koje prirodno teku preko branjenoga područja i ondje čine poplave, prihvaćaju se lateralnim kanalom i odvode u glavni recipijent nizvodno od branjenoga područja. Prema potrebi se lateralni kanali mogu izvoditi u kombinaciji s brdskim retencijama kako bi zaštita nizinskog područja bila učinkovitija. Lateralni kanal može brdske velike vode odvesti i u drugi slijev. Odteretni kanal je umjetni vodotok za zaštitu gradova ili drugih vrijednih gospodarskih područja od poplava. Voda iz odteretnog kanala zatim se nizvodno ponovno vraća u rijeku. Pritom se nastoji manjom duljinom odteretnog kanala izbjeći superpozicija dijelova vodnog vala iz rijeke i odteretnog kanala, te tako poboljšati uvjete protjecanja nizvodno od ulijeva.







Najznačajniji hidrotehnički sustav za zaštitu od velikih voda u RH jest onaj srednje Posavine. Zaštita od poplavnih voda naše najveće rijeke Save provodi se već cijelo stoljeće, a ekstremne poplave 1964. i 1966. potaknule su izradbu novog rješenja koje se gradi i dograđuje još i danas. Osnovno rješenje predstavljeno je u Studiji regulacije i uređenja rijeke Save u Jugoslaviji (1972), te je temeljni dokument u kojem je dano složeno vodoprivredno rješenje slijeva Save. Sustav se sastoji od niza hidrotehničkih građevina i zahvata kojima se nastoji osigurati razina zaštite gradova i naselja, gospodarskih objekata te uvjeti za stabilnu poljoprivrednu proizvodnju područja od Zagreba, odn. Karlovca na zapadu do Nove Gradiške, preciznije do Mačkovca kao izlaznog profila na Savi na istoku. Hidrotehničke građevine kojima se ostvaruje tražena zaštita u ovom sustavu moguće je podijeliti u četiri osnovne skupine: nasipi, odteretni kanali, kojima se višak voda Save i Kupe rasterećuje u retencijske prostore, distribucijske građevine, kojima se obavlja plansko manipuliranje velikim vodama (preljevi i ustave), i retencije, koje služe za prihvat i zadržavanje velikih voda.

U sustavu su izgrađena tri odteretna kanala. Kanal Odra duljine je 32 km, a služi obrani Zagreba od velikih voda, uz zaštitne nasipe duljine oko 63 km. Započinje preljevom duljine oko 1 km u desnom savskom nasipu kraj Jankomira (Lučko), uzvodno od Zagreba, a njegovo aktiviranje odvija se automatski pri protoku Save od približno 1900 m³/s (projektirano rješenje), pri pojavi stogodišnjeg protoka Save od 3650 m³/s kanalom se oterećuje 1000 m³/s, a nizvodno od preljeva Savom tada protječe 2650 m³/s. Pojavom tisućugodišnjeg protoka Save od 4780 m³/s, kanalom se oterećuje 1510 m³/s dok nizvodno od preljeva Savom tada protječe 3270 m³/s. Kanal Lonja–Strug smješten je u lijevom zaobalju Save, sa zahvatom uzvodno od Siska. Kanalom se velike vode Save, rasterećene na ustavi Prevlaci, odvode u retenciju Lonjsko polje. Izgrađeno je početnih sedam i završnih pet kilometara tog kanala, a projektom je bilo planirano da mu duljina bude čak 105 km. U međuvremenu se od takvog rješenja odustalo, a njegovu ulogu na neizgrađenom dijelu preuzeli su postojeći vodotoci Lonjskog polja. Kanal Kupa–Kupa izgrađeni je objekt, a služi za prihvat rasterećenih voda Kupe i štiti grad Karlovac od velikih voda. Zbog neizgrađene distribucijske građevine, brane Brodarci, kanal nema znatnu funkciju. Do sada su izgrađene tri distribucijske građevine: ustava Prevlaka, kojom se savske velike vode upuštaju u kanal Lonja–Strug i dalje u Lonjsko polje, ustava Trebež I, kojom se retencija Lonjsko polje prazni u Savu, te ustava Palanjek, koja višak velikih voda Save rasterećuje u Lonjsko polje. Potrebno je još izgraditi ustavu Jasenovac koja će obavljati istu ulogu, ali u Mokro polje, te ustavu Brodarci koja će raspoređivati velike vode Kupe u Mokro polje. Retencija Lonjsko polje sadržava uglavnom izgrađene nasipe koji je formiraju, ali je za njezino potpuno privođenje funkciji potrebno izgraditi još nekoliko kilometara nasipa, a pojedine postojeće dionice nasipa, zbog oštećenja, sanirati. U retenciji Lonjsko polje voda se zadržava neko vrijeme a zatim, prema prilikama u Savi, ispušta izgrađenom ustavom Trebež 1 u Savu, dok u sljedećoj retenciji Mokrom polju voda protječe paralelno sa Savom i ponovno se, ali nizvodnije, vraća (protočna retencija). Uz ove dvije najveće retencije, postoji i nekoliko manjih, a to su: Kupčina, Zelenik i Jantak. S druge se strane grad Zagreb sustavom retencija (izgrađeno ih je 19) štiti od poplave na bujičnim vodotocima obronaka Medvednice.

Zaštitne vodne građevine u vlasništvu su RH i njima upravljaju → Hrvatske vode. Gradnja i održavanje tih građevina provodi se prema Planu upravljanja vodama. Planski su dokumenti upravljanja vodama Strategija upravljanja vodama, Plan upravljanja vodnim područjima, višegodišnji programi gradnje, financijski plan Hrvatskih voda, Plan upravljanja vodama i detaljni planovi uređeni Zakonom o vodama.

Jošić, Mladen (Slavonski Brod, 28. VI. 1953), arhitekt, zapažen po realizacijama stambene i poslovne arhitekture.

Diplomirao je 1977. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlen od 1978. kao znanstveni pripravnik i asistent; redoviti je profesor od 2007., a umirovljen je 2023. Bio je nositelj kolegija Stambene zgrade II, Metodologija arhitektonskog projektiranja, Studio I i II, Radionica arhitektonskog projektiranja i dr. te voditelj fakultetskoga Kabineta za stambene zgrade i predstojnik Zavoda za arhitekturu (2001–03., 2011–23). Predavao je kao gostujući profesor u Milanu (2004., 2006), Pescari (2005), Genovi (2007), Osijeku (2017–20), Mostaru (2019). Osim na Fakultetu, radio je i u arhitektonskom birou MMMM Jošić (1997–21).













Kao arhitekt praktičar projektirao je znatan broj zgrada, uglavnom višestambenih i stambeno-poslovnih, među kojima se osobito ističu: u Naselju Andrije Hebranga u Slavonskom Brodu stambeni blokovi 6 i 7 (1980–86. i 1991–96., s T. Galijaševićem i Z. Hanžekom) te 8 (1999–2005), stadion Jugokeramike u Zaprešiću (1987., s T. Galijaševićem, M. Čankovićem i I. Valekom), u Zagrebu stambeno-poslovne zgrade K2,1 i K2,2 u Jablanskoj ulici 32–54 u Rudešu (1990), zgrada Reiffeisen banke u Petrinjskoj 59 (1995–96., s T. Galijaševićem), stambene zgrade A6-1 i A6-2 u Sesvetama (2010), u Puli stambene zgrade na Lokaciji 1 i 13 u naselju Monvidal (2001), Srednja veterinarska i poljoprivredna škola u Osijeku (2005) i dr. Autor je knjige Zgrade društveno poticajne stanogradnje (2006., s T. Galijaševićem i D. Vlahovićem). Voditelj je projekta Digitalni arhiv stambenih zgrada (2015–21). Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1997), »Viktor Kovačić« (2005) i dr.







Rašica, Božidar (Boško) (Ljubljana, 28. XII. 1912 – Zagreb, 13. IX. 1992), arhitekt, scenograf i slikar, predstavnik modernih nazora u arhitekturi nakon II. svj. rata.

Studij arhitekture upisao je u Rimu 1932., nastavio ga je u Beogradu (1933–35) i Varšavi (1936–37), a diplomirao je 1942. u Zagrebu na Arhitektonskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet). Tijekom studija projektirao je samostalno i surađivao s Ivanom Zemljakom, Stjepanom Hribarom, Dragom Iblerom i Nikolom Dobrovićem. Od 1939. radio je u Odsjeku za regulaciju grada zagrebačkoga Gradskog poglavarstva, a 1948–51. kao glavni projektant u birou Ministarstva unutrašnjih poslova. Preko Zadruge Arhitekt 1952–54. djelovao je kao samostalni projektant. Arhitektonski projektni biro Rašica osnovao je 1954. Od 1966. do umirovljenja 1982. predavao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 1972. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje, Arhitektura društvenih zgrada, Arhitektura stambenih zgrada, Zgrade za kulturu i slobodno vrijeme i dr. Bio je dekan Fakulteta 1978–79. Godine 1974–78. na Saobraćajnom studiju pri Građevinskome fakultetu u Zagrebu (→ Fakultet prometnih znanosti; sv. 1) predavao je kolegij Vizualne komunikacije. Bio je profesor i u Školi primijenjene umjetnosti (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) te na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu.













U nizu svojih projekata provodio je analizu dosljedne primjene racionalnog sustava modula kao podloge jasnoći oblikovnog ritma korpusa – od kuća za individualno i kolektivno stanovanje, škola, poslovnih zgrada, izložbenih paviljona, kazališta do urbanističkih planova. Među izvedbama u Zagrebu ističu se kuće za ljetovanje u Šestinama (1932) i Mlinovima (1942), stambena zgrada Exportdrva u Vukovarskoj ulici 62A–D (1953), osnovna škola u Mesićevoj 35 (1953–54), poslovna zgrada Jugonafte (poslije Hrvatska elektroprivreda) u Vukovarskoj 37 (1954–56), dvije višestambene zgrade u Tenžerinoj 1–15 (1954–56), poslovna zgrada Jadran-filma (poslije Croatia Lloyda, danas poliklinike Croatia) u Vukovarskoj 62 (1958–60), te paviljoni Mašinogradnje (1957), Njemačke (1964), Slovenijalesa (1969), Prehrambene industrije Jugoslavije (1975), kao i kongresna dvorana i restoran (1969) na Zagrebačkom velesajmu. Vrijedna ostvarenja stambene arhitekture čine i zgrade u Zadru – u Ulici Zadarskoga mira 1358. 22 i Mrganićevoj 1, 3, 5, 6, 8, 10 (1959), u ulicama Zore dalmatinske, Dalmatinskog sabora i Papafavinoj (1961) te Širokoj 14 (1966), u Makarskoj na Obali kralja Tomislava 6 (1959). Godine 1958. projektirao je tri vile u Ženevi, izradio idejne studije za poslovno-stambenu zgradu u Milanu i vilu kraj Washingtona. Radio je na urbanističkom planu Sarajeva (1946), regulaciji Zadra (1946., 1957., 1961), arhitektonsko-urbanističke studije turističkih građevina u Biogradu na Moru (1967) i arhitektonsko-urbanistički plan Vrsara (1971). Izveo je adaptaciju kazališta Gavella (1954) i Hrvatskoga narodnog kazališta (1966–68) u Zagrebu te Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu (1970–80). Od 1983. radio je na projektima adaptacije tvrđave Revelina u Dubrovniku.

























Osim arhitekturom bavio se i slikarstvom i scenografijom. Autor je velikoga broja slikarskih radova i jedan od članova likovne grupe → EXAT 51. Izlagao je u Salonu Réalités Nouvelles u Parizu, te u Beogradu, Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Milanu, Londonu i Ženevi. Izradio je scenografije za mnogobrojne domaće i svjetske pozornice – u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, Puli, Trstu, Londonu, Berlinu, New Yorku, Parizu i Tokyju. Retrospektivna izložba njegovih scenografskih i slikarskih radova priređena je 1983. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među ostalim odlikovanja premijera francuske vlade Palmes Académiques za zasluge u širenju francuske kulture (1976), te nagrada »Vladimir Nazor« (1978) i »Viktor Kovačić« (1980) za životno djelo. Dopisni je član HAZU-a postao 1992.







Viesti Kluba inžinira i arhitekta, prvi hrvatski tehnički časopis, koji je izdavao → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu. Prvi svezak prvoga godišta tiskan je s nadnevkom 1. ožujka 1880., a uredio ga je odbor Kluba. Isprva se časopis tiskao u malim nakladama donoseći informacije o radu Kluba, javnim natječajima, priloge iz graditeljstva i tehnike, izvatke iz drugih tehničkih publikacija, razne vijesti, te oglašavajući publikacije hrvatske inženjerske udruge. Godine 1884. promijenio je naziv u Viesti Družtva inžinira i arhitekta, 1895. u Viesti Družtva inžinira i arhitekta u Hrvatskoj i Slavoniji, 1904. u Vijesti Hrvatskoga društva inžinira i arhitekta u Zagrebu, 1912. Vijesti Hrvatskog društva inžinera i arhitekta u Zagrebu i Društva inženirjev u Ljubljani, 1913. Vijesti Društva inžinera i arhitekta u Zagrebu i Društva inženirjev u Ljubljani i Društva inžinira i arhitekta u Kraljevini Dalmaciji, 1914. Inženjer. Časopis Inženjer tijekom I. svj. rata nije izlazio, a 1919. nadomjestio ga je Tehnički list, koji se također uređivao u Zagrebu. Poput svojeg nakladnika, i taj je časopis često mijenjao ime, a 1944., kada je konačno prestao izlaziti, nosio je ime Tehnički vjesnik.

Turato, Darko (Omišalj, 18. VI. 1935), arhitekt, zapažen po mnogobrojnim realizacijama turističke i stambene arhitekture.

Diplomirao je 1962. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Cijeli je radni vijek proveo radeći u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci. U svojim je mnogobrojnim radovima ostvario spoj suvremene arhitekture i graditeljstva mediteranskoga podneblja, skladno ih uklapajući u krajobraz. Među njegovim se realizacijama ističu turističko naselje Ad Turres u Crikvenici (1970), hotel Selce u Selcu (1985), stambeni nizovi i naselja u Bakru (1977), Sv. Lucija u Kostreni (1977) i u Omišlju (1979), niz trgovačkih zgrada na crikveničkom području (Crikvenica, Jadranovo, Dramalj, Kloštar; 1970), rekreacijski centar Jugolinije u Kostreni (1980) te stambeno-poslovni centar i autobusni kolodvor u Novom Vinodolskom (1994). Kao suradnik javlja se u realizacijama Ribarskog sela turističkog kompleksa Haludovo u Malinskoj (1970., s → B. Magašem) te hotela Eva na Suhoj Punti na Rabu (1971., sa → Z. Bregovcem).













Korlaet, Željko, građevinski inženjer (Zagreb, 21. I. 1944), stručnjak za građevinsko-prometnu tehniku.

Diplomirao je 1968. i doktorirao 1987. disertacijom Analiza trajektorija kretanja vozila u krivinama velike zakrivljenosti (mentor → A. Klemenčić) na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu. Stručno se usavršavao na Građevinskom fakultetu u Münchenu (1974–75). U Zagrebu je radio od 1970. u → Institutu građevinarstva Hrvatske, a od 1973. na Građevinskome fakultetu gdje je 1998. izabran za redovitoga profesora; bio je predstojnik Zavoda za prometnice (2002–05), prodekan (1991–98) te dekan (1998–2002) Fakulteta. Umirovljen je 2014. Predavao je kolegije Ceste, Cestovna čvorišta, Promet u mirovanju, Projektiranje cesta, Prometni tuneli i Gradske prometnice. Sudjelovao je u nastavi iz područja projektiranja i građenja cesta na Rudarsko-geološko-naftnome fakultetu u Zagrebu, na građevinskim fakultetima u Splitu i Osijeku, Geotehničkome fakultetu u Varaždinu te na poslijediplomskom studiju iz područja građevinsko-prometne tehnike na građevinskim fakultetima u Zagrebu i Sarajevu.

Surađivao je i bio voditelj više znanstvenih projekata iz područja građevinsko-prometne tehnike vezanih uz oblikovanje cestovnih prometnih površina. Sudjelovao je u izradbi nastavnih programa studija na Građevinskome fakultetu i poslijediplomskih interfakultetskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a kao projektant radio na izradbi idejnih i izvedbenih projekata cesta, cestovnih prometnih površina i objekata, aerodroma i prometnih studija. Napisao je udžbenike Ceste (suautor A. Klemenčić, 1984., 1989), Uvod u projektiranje i građenje cesta (1995), i s V. Dragčević Osnove projektiranja cesta (2003), Projektiranje i građenje cesta (2018). Bio je urednik struke promet u Tehničkome leksikonu LZ-a. Od 2014. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Tajder, Radovan (Zagreb, 27. V. 1945), arhitekt, istaknuo se projektiranjem odgojno-obrazovnih, stambenih i poslovnih zgrada.







Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija je kratko radio u arhitektonskom birou Prostor, potom 1971–76. u birou Didaktainvest, a od 1977. u birou Osnova u Zagrebu. Od 1985. djeluje u Beču, isprva u birou Hlaweniczka & Partner, a 1994. priključio se birou Dietera Haydea. U početku je projektirao odgojno-obrazovne ustanove, među ostalima osnovnu školu u Stojkovićima kraj Novog Travnika (1972–73), Srednju školu Ambroza Haračića u Malom Lošinju (1971–75., s M. Anđelom), Osnovnu školu Nikole Tesle u Prečkom u Zagrebu (1974–76., s N. Paulićem), Osnovnu školu Frana Galovića u Dugavama u Zagrebu (1978–81., s N. Paulićem), Osnovnu školu Zvonimira Franka u Kutini (1980–82., s M. Anđelom), školu pri Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju za hendikepiranu djecu u Krapinskim Toplicama (1979–82., s M. Anđelom). S kolegama iz Didaktainvesta razvio je kompatibilne sustave 414 i Megas koji su omogućili fleksibilnu primjenu modularnih prostornih jedinica za odgojne i obrazovne objekte, a ostvareni su u projektima dječjih vrtića i jaslica u Petrinji (1975–76), te u Travnom (1975), Srednjacima (1977–79) i Gajnicama (1977–80) u Zagrebu. Istaknuo se i projektiranjem stambenih objekata poput kuće za odmor Čatić u Pribiću kraj Krašića (1974–76), kuće Benčić na Naumovcu 21 u Zagrebu (1975–83), kuće za odmor Lipovac u Tršću (1977–83) te interpolacija u Vodovodnoj ulici 7 (1979–83), Novoj Vesi 81 (1979) i Ilici 81 (1982) u Zagrebu.







Za djelovanja u Beču projektirao je javne, stambene i poslovne objekte. Među važnijima su: trgovačka zgrada Toys’r’us u Vösendorfu (1991–92), u Beču sveučilišni centar u Althanstrasse (1986), prodajno-servisna zgrada BMW-a u Heiligenstädter Lände (1987–88., sa Z. Glivarcem), poslovna zgrada SAP-a u Lassellestrasse (1997–2000), stambene zgrade u Brünerstrasse (1992–96), Arnsteingasse–Geibelgasse (1993–2001), Tamariskengasse (1995–98), Grosse Mohrengasse (2000–04), garaže Wipark na Južnom kolodvoru (1995–96) i u Doktor Boehringer Gasse (2002–03) te u zrakoplovnoj luci u Schwechatu (1997–2000., 2003–08). Svoje radove izlagao je na više samostalnih (izložba crteža u galeriji Dessa u Ljubljani, 1991., monografska izložba u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 2014. i dr.) i skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Vladimir Nazor« (1982), Republičke nagrade Borbe (1984), Zagrebačkoga salona (1985), »Drago Galić« (1998) te »Viktor Kovačić« za životno djelo (2019).

Premerl, Tomislav (Zagreb, 5. XI. 1939 – Zagreb, 7. IV. 2018), arhitekt, teoretičar i povjesničar arhitekture, stručnjak za povijest moderne arhitekture u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1969. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1985. disertacijom Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija. (mentor: → N. Šegvić). Godine 1969–72. radio je kao arhitekt-konzervator u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture, potom 1972–80. kao predavač u Građevinskom školskom centru, a od 1980. do umirovljenja 2004. kao urednik za likovnu struku u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu. Bio je vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.

Istaknuo se projektiranjem sakralnih objekata među kojima se ističu: crkva sv. Ane uz crkvu sv. Mihaela u Gornjem Prekrižju kraj Krašića (1966), crkva sv. Pavla Apostola i župni dvor u Retkovcu u Zagrebu (1987–98), crkva i pastoralni centar sv. Benedikta Opata u Mičevcu kraj Zagreba (2001–12), crkva Majke Božje Lurdske u Čulincu u Zagrebu (2002–07), crkva sv. Križa u Hižakovcu (2003), planinarsko otvoreno svetište Majke Božje od Puta na Grohotu (2008–09). Izveo je konzervatorske zahvate na mnogobrojnim povijesnim sakralnim objektima: kapeli Majke Božje uz crkvu sv. Šimuna u Markuševcu u Zagrebu (1976), drvenoj kapeli sv. Jurja u Lijevim Štefankima (1977–81), crkvi sv. Marije Magdalene i franjevačkom samostanu u Portu (1985., 1997), crkvama Velike Gospe u Makarskoj (1984–89), sv. Kvirina u Krku (1985), sv. Petra u Supetarskoj Dragi na Rabu (1987), sv. Antuna Padovanskog u Tučepima Gornjim (1996), i dr. Osim projektantskim i konzervatorskim radom bavio se i teorijskim i povijesnim istraživanjima hrvatske moderne te sakralne arhitekture. Objavio je više članaka iz teorije i povijesti arhitekture i zaštite spomenika u časopisima Čovjek i prostor (glavni urednik 1987–90), Arhitektura, Život umjetnosti i dr. Autor je knjiga Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija (1989), Nastajanje u suncu (2002), Zagreb. Grad moderne arhitekture (2003), Prepoznavanje arhitekture (2005), Povijesnost arhitekture (2017). Bio je dopredsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata (1995–99). Dobitnik je nagrada »Josip Juraj Strossmayer« (1995) i »Neven Šegvić« (2010).







betonske konstrukcije, nosive građevne konstrukcije koje su poglavito izgrađene od betona, a sastoje se od elemenata koji povezani tvore stabilnu građevinu. S obzirom na malu vlačnu čvrstoću betona, najčešće se primjenjuju armiranobetonske konstrukcije, kod kojih su elementi načinjeni od → betona koji preuzima tlačna naprezanja i armature (najčešće čelične šipke i mreže) koja preuzima vlačna naprezanja. Rabe se pri izgradnji raznih vrsta građevina, kao što su: mostovi, brane, ustave, pristaništa i ostale hidrotehničke građevine, zgrade različitih namjena, visoke zgrade, industrijske građevine, elektroopskrbna postrojenja, nuklearne elektrane, atomska skloništa, bunkeri, hale, stadioni, podzemne građevine, obloge tunela, dijelovi cesta, željeznički pragovi, itd.







Razvoj betonskih konstrukcija

Početkom uporabe armiranoga betona smatra se 1848., kada je Francuz Joseph-Louis Lambot izradio čamac od žičane mreže obložene mortom. Mort je bio načinjen od pijeska, sitnijega šljunka, cementa i vode, a žičana mreža služila je kao armatura. Nakon toga se uporaba armiranoga betona širila na izradbu različitih građevnih elemenata, a usporedno su se razvijale i metode proračuna nosivosti građevina. U drugoj polovici XIX. st. i početkom XX. st. temelji zgrada počeli su se izvoditi isključivo od betona. Šira je uporaba armiranobetonskih elemenata u nas počela nakon I. svj. rata, kada su kao stropni elementi u zidane zgrade, umjesto drvenih, uvedene armiranobetonske grede i ploče. Nakon II. svj. rata prevladavale su armiranobetonske konstrukcije, a prednapete betonske konstrukcije počele su se rabiti 1970-ih. Danas su u Hrvatskoj u uporabi norme za projektiranje betonskih konstrukcija utemeljene na europskim normama (Eurokod).

Projektiranje i građenje betonskih konstrukcija

Realizacija tipične betonske konstrukcije, poput onih u zgradama s armiranobetonskim nosivim elementima, počinje idejnim arhitektonskim rješenjem usklađenim sa željama investitora, koje se potom razrađuje u obliku detaljnih nacrta s dimenzijama elemenata konstrukcije. Nakon toga projektanti konstrukcije izrađuju proračun nosivosti (mehaničke otpornosti i stabilnosti) na sve kombinacije opterećenja, u kojem odabiru razred betona i detaljno proračunavaju i odabiru armaturu, a prema potrebi i povećavaju dimenzije pojedinih elemenata, te izrađuju nacrte oplate i detaljne planove armatura. Planovi armature moraju za svaku različitu šipku armature sadržavati profil, položaj u svakom elementu (u presjeku i uzduž elementa), broj komada te oblik s označenim pojedinim duljinama i ukupnom duljinom. Šipke se označuju brojkama, a u tablicama se daje iskaz armature, da bi se odredila ukupna količina pojedinog profila armature za cijelu građevinu. Na kraju ovlašteni revident (također građevinski inženjer) kontrolira proračune i nacrte te ovjerava dokumentaciju. Nakon ishođenja građevinske dozvole izvođači radova započinju gradnju, koju nadzire i odobrava nadzorni inženjer, stalno prisutan na gradilištu. Nakon završetka gradnje kod nekih se konstrukcija (npr. mostovi, stadioni) treba, prije nego što se puste u promet, izvršiti probno opterećenje.







Armirani beton

Osnovni su sastojci betona šljunak, pijesak, cement i voda. Vlačna čvrstoća očvrsnulog betona iznosi tek oko 1/10 tlačne i u većini slučajeva ne zadovoljava zahtjeve mehaničke otpornosti i stabilnosti. Zbog toga se u područja vlačnih naprezanja, svih elemenata konstrukcije postavlja armatura, koja pretežno preuzima vlačna naprezanja, dok beton pretežno preuzima tlačna; beton i armatura preuzimaju i određena posmična naprezanja.

Gustoća običnoga betona iznosi: ρ_c = 2400 kg/m³ za nearmirani beton i ρ_rc = 2500 kg/m³ za armirani i prednapeti beton. Beton i armatura u presjeku djeluju zajednički, pri čemu beton prianja uz armaturu te pri malim naprezanjima beton i armatura imaju jednake deformacije. U vlačnom području beton će popucati već pri malim naprezanjima, pa sva vlačna naprezanja preuzima armatura. Poprečna armatura greda i stupova naziva se sponama (vilice ili stremeni).

Beton je materijal dobrih svojstava s nizom prednosti nad ostalim materijalima, kao što su negorivost, dostupnost sastojaka, razmjerno mali troškovi i velika tlačna čvrstoća, koja se povećava starenjem do određene mjere, mogućnost izradbe raznih oblika u svim klimatskim zonama. Trajnost armiranobetonskih konstrukcija je 50 do 100 godina, a ispravnim se postupcima održavanja to vrijeme može i znatno produljiti. Nedostatci su betona velika provodljivost topline, znatna vlastita težina, mala vlačna čvrstoća, moguća korozija (čelične) armature u betonu i teško naknadno provjeravanje njezina stanja, otežani radovi pri niskim i visokim temperaturama, otežana naknadna adaptacija, djelomična dimenzijska nestabilnost izazvana puzanjem i skupljanjem, djelomična poroznost. Iako se može činiti da je nedostataka betona više od prednosti, prednosti su ipak značajnije pa je beton danas jedan od najraširenijih građevnih materijala.

Proračun armiranobetonske konstrukcije

Od svake se konstrukcije zahtijeva da bude stabilna te da može preuzeti sva opterećenja koja se mogu dogoditi u njezinu vijeku trajanja. Zato se i betonske konstrukcije proračunavaju na vertikalna stalna (vlastita težina) i promjenljiva opterećenja (npr. ljudi, namještaj, skladišni materijal, itd.), kao i na izvanredna horizontalna djelovanja od vjetra ili potresa. Proračun se provodi prema graničnim stanjima nosivosti i uporabljivosti. Pod pojmom uporabljivost podrazumijeva se ograničavanje naprezanja, pukotina u betonu, deformiranja i zamora materijala, odn. osiguravanje da konstrukcija ili njezini dijelovi tijekom uporabe nemaju prevelike progibe, da se korisnici ne osjećaju neugodno (npr. zbog jačih vibracija) te da pukotine u betonu ne prijeđu propisima određenu veličinu. Pri proračunu graničnog stanja uporabljivosti treba uzeti u obzir reološka svojstva betona, tj. svojstva koja se mijenjaju tijekom vremena, poput puzanja i skupljanja betona. Puzanje betona nastaje zbog tlačnog naprezanja, a skupljanje betona događa se bez naprezanja zbog otpuštanja vode u betonu.

Konstrukcije se ne proračunavaju na istodobno opterećenje (djelovanje) vjetra i potresa, jer se smatra da je vjerojatnost da istodobno na konstrukciju djeluje najjači potres i najjači vjetar zanemariva. Pritom se za proračun stambenih građevina u kombinaciji opterećenja s horizontalnim silama potresa uzima stalno djelovanje u punom iznosu, a promjenljivo djelovanje s polovicom vrijednosti. Pri proračunu nosivosti konstrukcija skladišta promjenljivo se djelovanje uzima s punom vrijednosti. Za neke konstrukcije djelovanje snažnog vjetra može biti opasnije od djelovanja potresa. Pojedine osjetljivije konstrukcije konzolnog tipa ili konstrukcije velikih raspona proračunavaju se i na vertikalne komponente potresnog (seizmičkog) djelovanja. Osim navedenih djelovanja postoje i izvanredna djelovanja, kao što su udar vozila u konstrukciju ili eksplozija. Postoje još i temperaturna djelovanja, požarno djelovanje, učestalo ponavljana opterećenja koja uzrokuju zamor materijala te djelovanja izazvana slijeganjem oslonaca, deformiranjem i skupljanjem betona.

Nosivost i dimenzioniranje konstrukcije

Kao kod svih konstrukcija, i kod betonskih nosivost mora biti znatno veća od učinka djelovanja na konstrukciju. To znači da ni jedno djelovanje ili kombinacija djelovanja ne smije znatno oštetiti, a kamoli srušiti konstrukciju. Svaka konstrukcija, pa tako i betonska, mora biti projektirana, proračunana i izvedena tako da pri svim kombinacijama djelovanja (uključujući i snažne potrese) može doživjeti pukotine ili deformacije, ali se ne smije srušiti. Da bi se osigurala nosivost konstrukcije veća od utjecaja djelovanja na nju, stvarna se nosivost proračunski smanjuje, a stvarno djelovanje proračunski povećava faktorima sigurnosti. I u tim uvjetima proračunska (smanjena) nosivost mora i dalje biti veća od proračunskog (povećanog) djelovanja.

Dimenzioniranje konstrukcije, tj. proračun ne znači samo proračun armature nego i proračun dimenzija betonskih elemenata u konstrukciji, koje se ne moraju poklapati s onim dimenzijama koje su pretpostavljene na početku proračuna. U pojedinim slučajevima treba povećati dimenzije presjeka greda, stupova i zidova. Zidovi su vertikalni elementi konstrukcije koji se najbolje odupiru djelovanju seizmičkih sila. Pritom se zidovi trebaju izvoditi u oba okomita smjera i protezati od temelja do vrha konstrukcije bez prekida. Konstrukcije koje u svojem prizemlju nemaju zidove, nego su oslonjene o stupove, znatno su osjetljivije na sile potresa od onih koje imaju zidove i prema tome mogu pretrpjeti znatna oštećenja ili čak rušenje pri snažnijem potresu. Na početku proračuna armiranobetonskih konstrukcija (dimenzioniranja) odabire se razred čvrstoće betona koji odgovara utvrđenoj vrijednosti karakteristične tlačne čvrstoće. Beton se dijeli na razrede prema karakterističnoj tlačnoj čvrstoći betonskoga valjka f_ck (promjera 15 cm i visine 30 cm) ili kocke f_ck,cube, (brida 15 cm). Razred čvrstoće betona C30/37 znači da je riječ o betonu karakteristične tlačne čvrstoće betonskoga valjka f_ck = 30 N/mm² ili kocke f_ck,cube = 37 N/mm² pri starosti betona od 28 dana. Uobičajeni razredi betona su: C12/15, C16/20, C20/25, C25/30, C30/37, C35/45, C40/50, C45/55, C50/60, C55/67, C60/75, C70/85, C80/95, C90/105. U slučajevima prednapinjanja betonskih elemenata može biti potrebno procijeniti tlačnu čvrstoću betona prije i nakon 28 dana starosti.

Armatura

Betonske grede, stupovi i temelji armiraju se rebrastom armaturom koja osigurava dobro prianjanje uz okolni beton. Glatka pojedinačna armatura danas nije dopuštena jer ne zadovoljava uvjete prianjanja. Zavarenim armaturnim mrežama armiraju se ploče i zidovi, ali i temelji. Svojstva armature vrijede za temperature između −40°C i +100°C. Granice popuštanja čelične armature u rasponu su od f_yk = 400 do 600 N/mm². Armatura mora imati odgovarajuću savitljivost, duktilnost, zavarljivost i nosivost na zamor.

Betonski elementi osim tlačnih i vlačnih naprezanja trebaju preuzeti i posmična. Na mjestima gdje su glavna vlačna naprezanja uzrokovana posmikom veća od vlačne čvrstoće betona postavlja se poprečna armatura. Konstrukcijska uzdužna i poprečna armatura u betonu postavlja se i ondje gdje prema proračunu nije potrebna, ali je treba postaviti zbog mogućih izvanrednih djelovanja ili zbog oblikovnih razloga. Velika mana čelične armature jest to što čelik korodira, čak i u betonu. Ponekad se rabi i armatura od nehrđajućega čelika, ali njezina šira uporaba limitirana je visokom cijenom. U novije se doba eksperimentira s armaturom koja ne korodira. Jedna od novih vrsta armatura načinjena je od polimera armiranog vlaknima PAV (engl. fiber reinforced polymer, FRP). Vlakna, koja su glavni materijal takve armature, mogu biti karbonska, staklena ili aramidna. Osim što ne korodira, takva armatura ima visoku vlačnu čvrstoću, ali nema poželjno svojstvo velikoga plastičnog deformiranja prije sloma (duktilnost).

Duktilnost betonskih konstrukcija jedno je od najvažnijih svojstava, jer prije sloma (npr. od potresa ili od neke kombinacije djelovanja) konstrukcija treba moći pretrpjeti velike deformacije bez rušenja. Naime, kako je beton krhak ili nedovoljno duktilan materijal, tj. materijal koji puca pri malim vlačnim naprezanjima ili se drobi pri jačem tlačnom naprezanju, duktilnost u konstrukciji treba osigurati armatura. Pritom čelična armatura ima najbolja svojstva jer čelik ima izvrsnu duktilnost. Međutim konstrukcija može biti neduktilna ako je armirana armaturom koja je manja od minimalne ili je veća od maksimalne. Minimalna i maksimalna armatura u nekom presjeku određuje se u odnosu na ploštinu presjeka betonskog elementa, a definirana je svojstvima betona, a ne svojstvima armature. Minimalna armatura određuje se na temelju vlačne čvrstoće betona koji se rabio za određeni element konstrukcije, dok se maksimalna armatura određuje na temelju tlačne čvrstoće tog betona.

Izvedba

Elementi su betonskih konstrukcija temelji, zidovi, stupovi, grede, ploče i ljuske. Svi ti elementi mogu biti izrađeni na mjestu (na gradilištu) u oplati, no mogu biti izvedeni i kao predgotovljeni (montažni) elementi. Predgotovljeni se elementi izrađuju u specijaliziranim tvornicama, dopremaju se na gradilište i ondje spajaju u cjelinu. Predgotovljeni dijelovi mogu se izrađivati i na samom gradilištu. (→ montažna gradnja)

U slučajevima većih raspona, nerijetko se primjenjuju prednapete betonske konstrukcije. Ideja prednapinjanja jest da se u konstrukcijske elemente u presjecima kojih vlada vlačno naprezanje unese tlačna sila s pomoću prednapete armature, tj. s pomoću prednapetih kabela od čeličnih žica visoke kvalitete. Tako se u betonskom elementu postiže tlačno naprezanje koje beton dobro podnosi, za razliku od vlačnoga. Prednapinjanje se osobito rabi kod konstrukcija velikih raspona kao što su mostovi i hale.

Ni jedan presjek u bilo kojem nosivom elementu armiranobetonske konstrukcije ne smije ostati nearmiran. Najvažnije je pri armiranju konstrukcija da se armatura pri nastavcima preklapa s armaturom koja je već ugrađena, npr. armatura iz temelja (koji je betoniran) strši za propisima određenu duljinu i preklapa se s armaturom koja se ugrađuje u element iznad temelja. Također, armatura iz donjega zida (koji je betoniran) strši za propisima određenu duljinu i preklapa se s armaturom koja se ugrađuje u zid gornjega kata. Ako se pri preklapanju dogodi da je u presjeku previše armature (tako da se beton ne može kvalitetno ugraditi u oplatu), tada je najbolje povećati betonski presjek. Ako to nije moguće, onda se armatura umjesto preklopa može zavarivati na sučeljak.

Nosiva, tj. proračunski odabrana armatura postavlja se u vlačnu zonu presjeka. Vlačna zona određuje se iz statičkoga proračuna i dijagrama momenata savijanja. Vlačna zona sredine raspona greda i ploča nalazi se najčešće u donjem dijelu presjeka, dok se na ležajevima i neposredno uz ležajeve nalazi u gornjem dijelu. Horizontalne konzole (npr. balkoni) imaju vlačnu zonu samo u gornjem dijelu presjeka, te zato kod njih nosivu armaturu treba postaviti u gornju zonu, a ta se armatura mora sidriti (za duljinu konzole) u gornju zonu elementa iz kojeg se nastavlja konzola.

U betonske se elemente (zidove, stupove i grede) uzdužna i poprečna armatura postavlja uz rubove poprečnog presjeka, udaljene od slobodnog lica presjeka za debljinu zaštitnoga sloja. Debljina zaštitnoga sloja određuje se prema agresivnosti okoliša u kojem se konstrukcijski element nalazi. U masivnim temeljima, osobito u temeljima strojeva koji proizvode vibracije, armatura se osim po rubu presjeka postavlja i po visini na određenim razmacima, i to u sva tri smjera (horizontalno uzdužno i poprečno, te vertikalno). Razmaci među šipkama armature moraju biti odgovarajući kako bi se omogućila kvalitetna ugradnja betona, a time i njegova dobra prionljivost uz armaturu. Svijetli razmak (vodoravni i vertikalni) između pojedinih paralelnih šipki treba biti jednak ili veći od najveće vrijednosti promjera šipke, ili najvećega promjera zrna agregata koji osigurava zadovoljavajuće zbijanje betona s pomoću vibratora. Preklopljene šipke smiju se dodirivati na duljini preklopa.

Kod armiranobetonskih konstrukcijskih elemenata koji se izvode na gradilištu za svaki se element izrađuje oplata (kalup) koja mora biti čvrsta da se pri ugradnji svježeg betona ne bi poremetio njezin oblik. Prije postavljanja oplate ugrađuje se armatura koja se od oplate udaljuje držačima razmaka za debljinu propisanoga zaštitnog sloja. Kod predgotovljenih betonskih elemenata koji se izvode u tvornicama betona armatura i beton ugrađuju se u unaprijed pripremljene kalupe. Oplata se skida nakon što beton postigne odgovarajuću čvrstoću. Oplata se nakon svake uporabe čisti, te se može ponovno uporabiti nakon popravka eventualnih oštećenja.

Danas se projektiranje, proračun i izradba planova armature velikim dijelom izvode uz pomoć računala. Bliska budućnost betonskih konstrukcija mogla bi biti u potpuno robotiziranoj izvedbi u vidu trodimenzionalnog tiskanja (engl. 3-D Printing), koje se danas intenzivno istražuje.

Armiranobetonske konstrukcije u Hrvatskoj

Među najdojmljivije građevne konstrukcije svakako spadaju mostovi, realizacijama kojih se Hrvatska može podičiti i u svjetskim razmjerima. Betonski lučni mostovi zbog svojeg su oblika pretežno naprezani tlačno pa u najvećoj mogućoj mjeri iskorištavaju prednost betona u njegovoj velikoj tlačnoj čvrstoći. Na taj način imitiraju nekadašnje lučne kamene mostove koji su mogli premostiti mnogo veće raspone od onih grednih. Danas je najveći lučni betonski most na svijetu most Wanxian u Kini, s rasponom luka od 420 m, izgrađen 1997. S njim se mogu mjeriti lučni betonski mostovi u Hrvatskoj, među kojima je Krčki most (otok Krk–otočić Sv. Marko–kopno) s dva raspona, 244 m i 390 m, otvoren za promet 1980., svojedobno bio najveći u svijetu. Osim dva mosta prema otoku Krku u Hrvatskoj je izgrađeno više betonskih lučnih mostova: Šibenski most (1966., 246,4 m), Paški most (1968., 193,2 m), Maslenički most (1997., 200 m), Skradinski most preko rijeke Krke (2005., 204 m). (→ mostovi)













Visoke zgrade, gdje su nosivi elementi (temelji, zidovi, stupovi, grede i ploče) izvedeni od armiranoga betona, grade se do visine od približno 40 katova, jer bi za više građevine dimenzije temelja te zidova i stupova prizemlja i nižih katova morale biti vrlo velike. Katnost betonskih nebodera može se povećati uporabom betona visokih i vrlo visokih čvrstoća, ali se za takve zgrade češće primjenjuju čelične nosive konstrukcije. Neboderi od više od 100 katova imaju nosivu konstrukciju od čeličnih nosača obloženih betonom. Među značajnijim su neboderima u Hrvatskoj neboder u Ilici 1 (1958., visine 70 m), Zagrepčanka (1976., 95 m) i Cibonin toranj (1987., 92 m) u Savskoj cesti u Zagrebu te najnoviji i dosad najviši Dalmacija Tower u Splitu (2022., 115 m). (→ neboder)

Visoko školstvo i publicistika

Kolegij Željezno-betonske konstrukcije počeo se predavati još osnutkom Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919 (iz koje se, razvio današnji → Građevinski fakultet). Kolegiji i nastavno gradivo su se postupno nadopunjavali, pa su npr. 1952. studenti slušali kolegije Betonske konstrukcije I, II i III. Prvi nastavnik koji je predavao armiranobetonske konstrukcije bio je → Aleksander Kaiser, zaslužan za rano promicanje tih konstrukcija u nas. Njega je naslijedio → Vladimir Juranović, koji je dugotrajnim djelovanjem obilježio nastavu tog područja. Danas nastavu organizira Katedra za betonske i zidane konstrukcije u sastavu Zavoda za konstrukcije Građevinskog fakulteta u Zagrebu, kao i srodne ustrojbene jedinice građevinskih fakulteta u Osijeku, Rijeci i Splitu.

Prvi je udžbenik iz tog područja Željezni beton (1922) A. Kaisera, a ističu se i djela Priručnik za armirani beton (1948–66) Branka Širole, Beton i armirani beton I i II (1970. i 1968) V. Juranovića, Betonske konstrukcije (1984) → Ivana Tomičića, Betonske ploče i ljuske (2004) i Betonske konstrukcije I–IV (2006–10) → Jure Radića, Betonske konstrukcije I i II (2014. i 2018) → Zorislava Sorića i Tomislava Kišićeka, te Betonske konstrukcije (2022) Josipa Galića.

Iveković, Ćiril Metod (Klanjec, 1. VI. 1864 – Zagreb, 16. VIII. 1933), arhitekt, predstavnik historicističkoga izraza u arhitekturi, osobito zaslužan za osuvremenjivanje i metodološko unapređenje konzervatorske prakse u nas.

Nakon što je završio Višu obrtnu školu u Beču 1884., radio je u atelijeru → Hermana Bolléa u Zagrebu, a 1885–86. predavao je klesarstvo u zagrebačkoj Obrtnoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2). Diplomirao je 1889. arhitekturu u klasi Karla Hasenauera na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste) u Beču, nakon čega je studijski boravio u sjevernoj Italiji. Tijekom studija radio je u bečkom atelijeru → Fellner i Helmer te kod arhitekta Friedricha Ohmanna. Godine 1890–96. bio je građevinski savjetnik i arhitekt u Zemaljskoj vladi u Sarajevu, a 1896–1920. u Zemaljskoj vladi u Zadru. Potom je sve do smrti bio redoviti profesor na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet; sv. 4) u Zagrebu, gdje je predavao kolegije Arhitektonski oblici srednjeg vijeka, Arhitektonski oblici renesanse, Arhitektura XIX. stoljeća i dr. Bio je dekan Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog i Kulturno-inženjerskog odjela Škole (1922–25) i predstojnik Stolice za arhitektonske oblike (1926–33).







Sva njegova arhitektonska djela pod utjecajem su školovanja na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u duhu povijesnih stilova, i to ona u Bosni uglavnom u neorenesansnome, neogotičkome i neomaurskome, a ona u Dalmaciji u neorenesansnome. Među izvedenim projektima u doba djelovanja u Sarajevu i Zadru ističu se: zgrada Mirovinske zaklade (1890–91) i gradska vijećnica (1892–96., poslije Univerzitetska biblioteka) u Sarajevu, čitaonica u Banjoj Luci (1890), gradska vijećnica u Brčkom (1893), medresa s džamijom i šedrvanom u Travniku (1895–96), obiteljska vila Iveković u Arbanasima u Zadru (1899), biskupska palača u Splitu (1900–02), župna crkva u Novalji (1904–08), vila Nardelli u Trstenom (1908). Zagrebačkom razdoblju pripadaju zgrada s mansardom u dvorištu Ilice 85 kao proširenje Akademije likovnih umjetnosti (1921–22), najamna stambena zgrada u Ulici Račkoga 11 (1921–22), obiteljska kuća Iveković u Bosanskoj 31 (1927) i dr. Autor je parka, ulaznoga portala i postaja križnoga puta uz zagrebačku crkvu sv. Franje Ksaverskoga (1924).







Proučavanje arhitektonske baštine započeto za boravka u Bosni poduzeo je još većim intenzitetom u Dalmaciji, pa je 1897. postao članom Hrvatskoga starinarskoga društva. Sudjelovao je u arheološkim istraživanjima antičkih naselja Asserija (Podgrađe kraj Benkovca), Docleja (Duklja u Crnoj Gori) i Burnum (Ivoševci kraj Kistanja) te nalazišta ranosrednjovjekovne crkvene arhitekture u Ninu, Priku u Omišu, Kninu, Biskupiji i Biogradu. O rezultatima konzervatorskih i arheoloških istraživanja te o povijesti arhitekture pisao je u periodici i zbornicima Bullettino di archeologia e storia dalmata, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, Narodna starina, Starohrvatska prosvjeta, Rad JAZU, Novosti, Obzor, Narodna starina, Tehnički list, Wiener Bauhütte, i dr. Zbog svojeg je zauzimanja u području arheologije i zaštite spomenika 1898. bio imenovan članom Arheološkoga instituta u Beču, a 1899. dopisnim članom bečke Središnje komisije za istraživanje i očuvanje građevinskih spomenika. U restauratorskim radovima težio je obnavljanju izvornoga stila. Među izvedbama ističu se Ali-pašina džamija u Sarajevu (1890–92), katedrala sv. Tripuna u Kotoru (1898–1907), crkva sv. Ivana Krstitelja u Trogiru (1900–03), crkve sv. Donata (1905) i sv. Krševana (1906–14) te krstionica katedrale sv. Anastazije (1910–14) u Zadru. Autor je monografije Die Entwickelung der mittelalterlichen Baukunst in Dalmatien (1910). Od 1910. do polovice 1920-ih objavio je osam mapa fotografija dalmatinske spomeničke i graditeljske baštine. Od 1922. bio je član JAZU-a (danas HAZU).

Horvat, Stjepan (Esteban) (Srijemski Karlovci, 29. XI. 1895 – Buenos Aires, 12. III. 1985), geodet, stručnjak za geodetsko računanje i kartografiju.

Nakon što je završio Geodetski tečaj na Šumarskoj akademiji (1918) zaposlio se kao mjernički pristav u Nadzorništvu katastarske izmjere u Zagrebu (1919), a potom je radio u astronomsko-geodetskom odsjeku Vojno-geografskog instituta u Beogradu (1920–22). Od 1923. posjedovao je civilnu geodetsku poslovnicu u Zemunu koja je obavljala izmjeru grada Tetova do 1926., kada se zaposlio na zagrebačkom → Tehničkome fakultetu (sv. 4). Studij na Geodetskom i kulturno-inženjerskom odjelu tog fakulteta završio je 1936., od 1937. bio je predstojnik Geodetskoga zavoda, a od 1941. redoviti profesor. Predavao je kolegije Niža geodezija, Državna izmjera, Izmjera gradova, Teorija pogrešaka te Geodetsko računanje i crtanje. Bio je član Zemaljskoga komasacijskog povjerenstva (1940–44) i organizator državne izmjere u Glavnom ravnateljstvu za javne radove (1941–44). Dekan Tehničkoga fakulteta postao je 1943., a rektor Hrvatskoga sveučilišta (Sveučilišta u Zagrebu) 1944. Emigrirao je 1945. u izbjegličke logore u Austriji (Krumpendorf) i Italiji (Treviso, Reggio nell’Emilia, Modena, Bologna, Fermo), a zatim otišao u Argentinu gdje je 1948. nastavio znanstvenu karijeru u Argentinskom vojno-geografskom institutu u Buenos Airesu. Bavio se primjenom matematike u geodeziji i kartografiji te geodetskom astronomijom i geofizikom. Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te nekoliko skripta i priručnika. Počasnim članom Argentinskog društva geofizičara i geodeta postao je 1979., a umirovljen je 1980. ostavši savjetnikom u matičnom institutu.

Kovačić, Željko (Sisak, 10. IX. 1951 – Zagreb, 13. VIII. 2021), arhitekt i dizajner, istaknuo se oblikovanjem muzejskih stalnih postava i izložaba.

Diplomirao je 1976. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija je kratko radio u projektnom birou Željezare Sisak, potom u građevinskom poduzeću Uzor u Petrinji, a od 1981. djelovao je uglavnom samostalno. Isprva se bavio projektiranjem i adaptacijama obiteljskih kuća (Serdar u Serdarovoj ulici, 1978; Kovačić na Radničkome dolu 30, 1980–83., obje u Zagrebu) i uređenjem interijera poslovnih, ugostiteljskih i trgovačkih prostora (slastičarnica Horak u Ilici 160, 1986; pivnica Concordia u Kranjčevićevoj 16, 1986., obje u Zagrebu). Od kraja 1980-ih posvetio se isključivo oblikovanju muzejskih stalnih postava i izložaba, unijevši inovativne forme predstavljanja muzejske građe. Ističu se muzejski stalni postavi u Muzeju grada Zagreba (1997–2000), Gradskom muzeju Sisak (1998), Zavičajnom muzeju Ozalj (1999–2001), Galeriji Emanuel Vidović u Splitu (2006), dok vrhunac njegova opusa predstavlja realizacija muzejske zgrade i stalnoga postava Muzeja krapinskih neandertalaca u Hušnjakovu kraj Krapine (2010). Dovršio je uređenje interijera crkve sv. Blaža u Zagrebu (2015). Bavio se grafičkim i industrijskim dizajnom (serije kravata i kožne galanterije Baština, 1991–93; službeni stolac 59. kongresa PEN-a, 1993). Stručne članke i osvrte objavljivao je u dnevnom i stručnom tisku (Vjesnik, Čovjek i prostor, Informatica museologica, Riječi i dr.). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade »Bernardo Bernardi« (1997).

Jurković, Sonja (Zagreb, 26. I. 1942), pejzažna arhitektica i urbanistica.

U Zagrebu je diplomirala 1966. na Arhitektonskome fakultetu, magistrirala 1976. na Poljoprivrednome fakultetu radom Zelenilo – prostorna vrijednost grada, te doktorirala 1994. na Arhitektonskome fakultetu disertacijom Prilog općoj teoriji oblikovanja parkova na primjeru kompozicije perivoja Maksimir (mentor: → A. Marinović-Uzelac). Bila je zaposlena 1968–71. pri općini Zaprešić, a od 1971. na Katedri za urbanizam Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, od 2003. u zvanju redovite profesorice. Bila je nositeljica kolegija Urbanizam II, Urbanističko planiranje I–IV, Vrtna umjetnost I i dr. te voditeljica poslijediplomskoga studija Prostorno planiranje, urbanizam i parkovna arhitektura (od 2000). U Zagrebu je predavala i na Agronomskome i Građevinskome fakultetu. Umirovljena je 2007.







Bavi se prostornim planiranjem, urbanizmom i pejzažnom arhitekturom. Kao suradnica i autorica radila je na više domaćih i međunarodnih projekata (zagrebački park Maksimir 1989–90; prostorni i urbanistički planovi kanala Dunav–Sava 1996., Županije istarske 1998., Rijeke 1999–2002., Labina i Makarske 2001–02; idejna rješenja gradskoga parka u Velikoj Gorici 1989., parka Mihanović u Klanjcu 1990., parka Grič u Zagrebu 1995; izvedbeni projekt za spomen-park Lovrinac u Splitu 1980). Projektantica je sportske Višenamjenske dvorane Žatika u Poreču (2008., sa S. Gašparović, N. Martinčić i T. Peraković), osobite po izražajnoj arhitekturi i uklopljenosti u pejzaž. Autorica je knjiga Maksimir (s O. Maruševski; 1992., englesko i njemačko izdanje 1993), Park ostvarenje sna (2012) i Obazrivo s prostorom (2018), te više zagrebačkih izložbi i pratećih kataloga. Bila je predsjednica → Hrvatskoga društva krajobraznih arhitekata 1992–97. Članica je HATZ-a od 2002.

Kritovac, Fedor (Zagreb, 22. VIII. 1938 – Zagreb, 28. I. 2011), arhitekt, urbani sociolog i teoretičar dizajna, osobito se posvetio istraživanjima urbanih fenomena unutar zagrebačkih javnih prostora.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu, a doktorirao 1983. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Urbanizacija i ugrožavanje okoline u jadranskom području – neki problemi urbanizacije prostora. Od 1964. radio je u Centru za industrijsko oblikovanje, od 1974. do umirovljenja 1998. u Institutu građevinarstva Hrvatske. Predavao je na poslijediplomskim studijima dizajna i marketinga u Zagrebu, Osijeku i Mariboru.

Bavio se uglavnom vizualnom opremom stambenih naselja te razvojem urbane kulture i kulture radne sredine. Članke i teorijske oglede iz područja industrijskoga dizajna, urbanizma, urbane kulture, vizualnih komunikacija i vizualne kulture te zaštite čovjekova okoliša objavljivao je u periodici: Dizajn, Bit International, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, 15 dana, Arhitektura, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Prostor, Kontura, Oris, i dr. Studijski opus istraživanja urbanih fenomena unutar javnih prostora Zagreba objavio je u knjizi Otkrivanje grada (2010). Bio je jedan od osnivača i član Zagrebačke grupe karikaturista okupljene oko Studentskoga lista i Poleta (1964–78). U zagrebačkim galerijama priredio je više autorskih izložaba usmjerenih na probleme urbane okoline i kvalitete življenja (Cvjetni ulazi na Trešnjevci, Modulor, 1998; Zagrebački street art, ULUPUH, 2008).