Pleština, Lenko (Klis, 5. IV. 1947), arhitekt, bavi se pretežno arhitekturom stanovanja, osobito obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu radom Transformacija načina stanovanja. Na zagrebačkom je fakultetu doktorirao 1990. disertacijom Estetika stambene arhitekture u mjerilu etike (mentor → N. Filipović). Stručno se usavršavao u biroima Marcela Breuera i Paula Rudolpha u New Yorku (1972–73), Muzeju finske arhitekture u Helsinkiju (1975–76), te u Međunarodnom laboratoriju za arhitekturu i dizajn ILAUD u Urbinu (1980). Zaposlio se 1970. u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je sudjelovao u nastavi od 1976., a redoviti profesor postao 2001. Bio je nositelj kolegija Stambene zgrade, Arhitektonsko projektiranje i dr., prodekan (1995–97) i dekan Fakulteta (2007–11).

U njegovu arhitektonskom stvaralaštvu ističe se niz samostalnih projekata obiteljskih kuća i urbanih vila, a napose: obiteljska kuća u Kecerinima gornjim 9 u Šestinama (1977–2000), tri urbane vile na Zelengaju 63–69 (1990–91), obiteljske kuće na Pantovčaku 276 (2000–02), Tošovcu 15 (2008) i u Hercegovačkoj 115 (2008–11) u Zagrebu, obnova i dogradnja kuće u Klisu (1998–2000), HOTO vile u Svetoj Nedelji (2004), obiteljska kuća na Zagrebačkoj cesti 21 u Goričici (2007), i dr. U znanstvenom radu bavi se širokim spektrom problema vezanih uz stambenu arhitekturu te je autor mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova. Dobitnik je nagrada Zagrebačkog salona (1979) i »Vladimir Nazor« (2002). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2018.

Plavec, Ivica (Sisak, 29. IV. 1963), arhitekt, zapažen po inovativnom pristupu gradnje drvenih montažnih kuća, stambenoj i poslovnoj arhitekturi.

Diplomirao je 1988. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. S arhitektom Vladimirom Kasunom 1992. osnovao je arhitektonski studio Studio Urbana, a početkom 2005. je samostalno osnovao projektni ured Poligon projekt za arhitekturu i inovacije. Na fakultetu honorarno radi od 2003., a od 2006. stalno je zaposlen na Katedri za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo, gdje je danas redoviti profesor. Predaje kolegije Održivo građenje 1, Arhitektonske konstrukcije drvenih kuća, Arhitektura i tehnologija i dr. Razvija inovativne sustave gradnje drvenih modularnih i montažnih kuća Klik dom; prototip takve kuće izveden je u Ogulinu (2005., s Vlatkom Rajčić), a među izvedenima ističe se kuća Tribuson Turković (2012). Osim toga ostvario je niz zapaženih realizacija, među kojima su Višestambena zgrada POS-a u Delnicama (2004., s V. Kasunom) i Poslovni kompleks Adris Grupe uz bivšu Tvornicu duhana Zagreb (2013., s Ivanom Zdenkovićem i Žanetom Zdenković Gold). Svoje radove predstavio je na samostalnim i skupnim izložbama i Zagrebačkim salonima. Dobitnik je nagrade Bernardo Bernardi (1995., s V. Kasunom)

Pervan, Budimir (Split, 26. IV. 1910 – Split, 16. VIII. 1982), arhitekt i urbanist, jedan od začetnika suvremenog urbanizma u Dalmaciji.

Studij arhitekture započeo je 1930. u Pragu na Češkoj visokoj tehničkoj školi (ČVUT v Praze), a diplomirao je 1934. na Visokoj školi arhitekture u okviru Akademije likovnih umjetnosti (UMPRUM v Praze). Nakon završetka studija radio je kao crtač i praktikant u Hidrografskom uredu Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, a 1937. otišao je u Dubrovnik gdje je s Tomislavom Andrijom Žuanićem osnovao građevinsko poduzeće. Nakon izbijanja Travanjskoga rata 1941. likvidirao je poduzeće te se priključio Narodnooslobodilačkom pokretu. Prebacivši se na oslobođeni teritorij, sudjelovao je na urbanističkom seminaru Zemaljskoga antifašističkog vijeća Hrvatske na kojem je sa skupinom arhitekata radio na prvim planovima obnove razrušenih naselja u Dalmaciji. Nakon II. svj. rata prešao je u Oblasni narodni odbor Dalmacije u Splitu iz kojega se poslije razvio → Urbanistički zavod Dalmacije, kojega je bio direktor od 1948. do umirovljenja 1970.

Funkcionalnost i ekonomičnost tlocrta, jasna konstruktivna shema i skladna dispozicija pročelja, lišena svih artificijelnosti, osnovne su karakteristike njegove arhitekture. Od arhitektonskih ostvarenja ističu se među ostalim kuća Pervan u Bukovčevoj ulici 12 (1935), pet stambenih paviljona za učenike Industrijske brodograđevne škole na Putu Brodarice 1, 3, 5, 7 (1948), poslovna zgrada Direkcije jadranskih brodogradilišta u Matoševoj 2 (1949., danas Dom zdravlja), sklop zgrada Oblasnog narodnog odbora za Dalmaciju na raskrižju Vukovarske i Ulice Domovinskoga rata (s M. Markovinom, 1949., danas zgrada/sjedište Splitsko-dalmatinske županije), rekonstrukcija palače Milesi na Trgu braće Radić za Pomorski muzej JAZU-a (s M. Družeićem, 1955), spomen-kosturnica palim borcima NOR-a na groblju Lovrincu (s kiparom A. Krstulovićem, 1960), sve u Splitu, te hotelsko naselje Pharos u Hvaru (1962). S M. Družeićem izradio je prvi poslijeratni urbanistički plan Splita, tzv. Direktivnu osnovu (1951) kojom je bio zacrtan razvoj Splita sljedeća dva desetljeća. Izveo je urbanistička rješenja hotelskih naselja Pharos u Hvaru (s B. Franičevićem, 1962) i Ždrilac na Paklenim otocima (1966), plan revitalizacije povijesne jezgre Primoštena (1972), te niz studija za pojedine urbanističke zahvate u širem području Dalmacije. S Tomislavom Marasovićem i Dragutinom Sumićem uredio je prva četiri broja časopisa Urbs, u kojem je objavio više stručnih članaka. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1970).

Oluić, Veljko (Bjelovar, 6. VIII. 1954), arhitekt, stručnjak za zgrade društvenog standarda.

Diplomirao je 1979. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje radi od 1980., a redoviti je profesor od 2010. Bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje, Interieur, Zgrade društvenog standarda i dr., prodekan (1997–2001), voditelj Kabineta za zgrade društvenog standarda te Zavoda za Arhitekturu (2003–07) Fakulteta. Predavao je i na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku (kolegij Zgrade za odgoj i obrazovanje). Svoje arhitektonsko djelovanje usmjerio je uglavnom prema projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje, među kojima se ističu realizacije: Paviljon VI Agronomskoga fakulteta u Zagrebu (1997., s H. Auf Franić), Osnovna škola Žitnjak u zagrebačkom Petruševcu (2000., s H. Auf Franić i T. Žarnićem) i Industrijsko-obrtnička i tehnička škola u Zadru (2004., s T. Žarnićem). Autor je ili suautor visokonagrađenih arhitektonskih radova, među kojima su osnovna škola i memorijalni centar u Gradini (1979., s T. Žarnićem i V. Mimicom), regulacija obale i trgova u Malom Lošinju (1985., s T. Žarnićem), gradski stadion na Kajzerici u Zagrebu (2008., s T. Žarnićem) i dr. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1994) i »Viktor Kovačić« (2004).

Numen / For Use, hrvatsko-austrijska skupina dizajnera koji djeluju u području konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskoga dizajna i oblikovanja prostora. Osnovali su je 1998. Sven Jonke (Bremen, 1973), Christoph Katzler (Beč, 1968) i Nikola Radeljković (Sarajevo, 1971) pod imenom For Use, dok je naziv Numen uveden 1999. kao kolektivni identitet koji pokriva sve njihove projekte izvan područja industrijskoga dizajna. U radu skupine su od 1999. neko vrijeme sudjelovali i grafički dizajneri Jelenko Hercog te Toni Uroda.

Ranom su djelovanju skupine svojstveni eksperimenti s radikalnom formalnom redukcijom, duboko ukorijenjeni u tradiciji visokog modernizma, koji se uglavnom primjenjuju na razne sinergijske projekte totalnog dizajna u Hrvatskoj. Od 2004. se intenzivno bave scenografijama diljem Europe (Madrid, Berlin, Sofija, Beograd, Stockholm, Oslo, Budimpešta, Ljubljana, Atena, Karlsruhe, Zagreb, Rijeka, Maribor, Merida, Skoplje, Istanbul, Podgorica, Udine). Od 2008. kolektiv je usredotočen na oblikovanje objekata i koncepata bez unaprijed definirane funkcije, što je rezultiralo hibridnijim i eksperimentalnijim radovima kao što su serije prostornih instalacija Field, Tuft, Void, Room, String, Tube, Net, N-Light, Tape realizirane u javnim prostorima diljem svijeta. Usporedno s time skupina radi mnogobrojne projekte u području industrijskoga dizajna, surađujući s vodećim talijanskim i europskim proizvođačima dizajnerskog namještaja. Od osnutka hrvatskog poduzeća → Prostoria 2011., prevladavajući dio njihova opusa vezan je uz tu tvornicu (sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve /zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović/, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo). U području oblikovanja unutarnjih i vanjskih prostora njihove su zapaženije realizacije splitska riva (2007), hotel Lone u Rovinju (2011), promatračnica na vrhu Montokuc na Mljetu (2020), Trg Poljana u Šibeniku (2020), Hotel Osmoliš u Brsečinama u Dubrovniku (2021). Skupina je dobila niz međunarodnih nagrada za dizajn i scenografiju, među kojima i nagradu Zagrebačkoga salona (1999). Sudjelovali su na gotovo sto izložbi, a među prvima samostalnima ističe se njihova retrospektivna izložba u prostoru Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža 2003. u Zagrebu.

Marković, Josip (Sisak, 16. II. 1874 – Pariz, 31. I. 1969), arhitekt, jedan od predvodnika hrvatske protomoderne u arhitekturi na početku XX. st.

Srednju Graditeljsku školu u okviru Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu završio je 1896., a diplomirao je 1900. na École des beaux arts u Parizu (ENSBA). Od 1901. do 1905. kao samostalni građevinski poduzetnik djelovao je u Zagrebu i Parizu. Godine 1905. otišao je u Sjevernu Ameriku, potom u Južnu, a 1909. nastanio se u Buenos Airesu. Napustivši graditeljske poslove, od 1926. je u Parizu vodio turistički ured Kraljevine SHS.

U Zagrebu je s → Viktorom Kovačićem surađivao na izvedbama kuća Kornitzer u Gundulićevoj ulici 22 (1902) i na rekonstrukciji i dogradnji kuće Winkler u Preradovićevoj 14 (1903). Najproduktivniju projektantsku djelatnost ostvario je u Buenos Airesu, gdje je izveo mnogobrojne stambene, poslovne i javne građevine: zgradu austrougarskoga veleposlanstva na uglu ulica Esmeralda i Arroyo (nakon 1910., srušena vjerojatno 1920-ih), kino General Belgrano u neorenesansnome stilu u Aveniji Cabalido 2161 (1910), secesijsku palaču brodarskoga poduzeća Mihanović na potezu ulica 25 de Mayo–Tte. Gral. J. D. Perón–Avenija L. N. Alem (1912), nekoliko poslovno-stambenih zgrada i najamnih kuća u središtu grada (Sarmiento 378, 1914., Reconquista 554–556, prije 1918., 25 de Mayo 238–252, 1925), te meteorološki stup, dar austrougarskih doseljenika u povodu 100. obljetnice argentinske neovisnosti, danas u botaničkome vrtu (1910). Njegovo je najznačajnije ostvarenje turistički kompleks El Real de San Carlos u Coloniji del Sacramento u Urugvaju (1912), koji se sastojao od hotela, sportskih dvorana i terena te arene za borbu s bikovima, oblikovane elementima stila mudéjar. Za školovanja u Parizu prijateljevao je s Antunom Gustavom Matošem i Stjepanom Radićem, pisao članke, prve kritičko-teoretske tekstove o modernoj arhitekturi u nas (Trgovački i obrtni svijet, 1897) te iscrpne osvrte na pariški Salon i Svjetsku izložbu (Nada, 1898., 1900), na kojoj je i sam sudjelovao surađujući s Karlom Panekom na bosanskohercegovačkom paviljonu. Za projekt austrougarskoga veleposlanstva u Buenos Airesu car Franjo Josip I. dodijelio mu je orden viteza (1912).

Macanović, Ignacije (Trogir, 29. I. 1727 — Trogir, 17. X. 1807), graditelj i klesar, jedan od najznačajnijih domaćih baroknih graditelja, njegova ostvarenja obilježena su snažnom lokalnom notom.

Najistaknutiji je predstavnik graditeljske i klesarske obitelji Macanović, djelatne u srednjoj Dalmaciji u XVII. i XVIII. st. Izučivši umijeće od oca Ivana, 1746. imenovan je protomajstorom u Trogiru. Područje njegova djelovanja obuhvaća Trogir i okolicu, otoke i zaleđe, a kao suradnik povremeno mu se pridruživao rođak, klesar Vicko Matanović. Među sakralnom arhitekturom značajne su crkve sv. Marije u Blizni Gornjoj kraj Marine (građena od 1745) i sv. Petra u Trogiru (građena do 1756), te župne crkve Gospe Karmelske u Nerežišćima (1746–50) i Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Kaštel Štafiliću (1754–75). Posebice se istaknuo gradnjom zvonika u tradicionalnim oblicima, sa zatvorenim podankom, na vrhu rastvorenim lođama i s piramidom (Nerežišća, Kaštel Štafilić); najznačajniji je među njima zvonik župne crkve u Donjem Humcu, jedan od najljepših na Braču, s kupolom u obliku lukovice i obiljem ukrasa, kojemu je dao izrazita barokna obilježja. Pripisuju mu se i reprezentativna župna crkva u Milni, razvijenijih baroknih obilježja, kulisno pročelje nedovršene župne crkve sv. Jurja u Drveniku Velikom, kao i barokna preinaka crkve Gospe od Karmela u Trogiru. U razdoblju 1757–87. radio je više poslova za unutrašnjost katedrale u Trogiru. Za njezinu kapelu sv. Ivana Trogirskoga izradio je i postavio 1778. kopiju oštećenoga medaljona Nikole Firentinca s poprsjem Boga Oca.

Osim na crkvenima, radio je i na državnim i privatnim gradnjama te na prostornim regulacijama. U splitskoj je luci izgradio gatove (1753), a u Drnišu vojarne. Sudjelovao je u projektiranju i gradnji kninske tvrđave, a u Trogiru je popločavao ulice, podignuo zdravstveni ured i gradska vrata (1763). Prema vlastitim je nacrtima izgradio pomični most između Trogira i Čiova (1786), a sudjelovao je i u gradnji te popravcima trogirskih vojarna (1749., 1786–87). Značajna je njegova projektantska intervencija u složeni rezidencijalni sklop palače Garanjin u Trogiru.

Klaić, Smiljan (Zagreb, 11. IX. 1912 – Zagreb, 6. V. 1989), pejzažni arhitekt, prvi školovani stručnjak u tom području u nas. Diplomirao je 1936. prirodne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te 1940. na Visokoj školi za vrtnu arhitekturu Sveučilišta Friedrich Wilhelm u Berlinu, te tako postao prvim školovanim pejzažnim arhitektom u Hrvatskoj. Bio je upravitelj gradskih parkova u Zagrebu (1942–45) i Sarajevu (1946–50), a od 1950. do umirovljenja 1966. voditelj odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkoga zavoda u Sarajevu.

U svojim projektima služio se autohtonim biljnim sortama, elementima vode i prirodnim formama kamena, ostvarujući parkovne površine osebujna sklada. U Sarajevu je obnovio Park cara Dušana (1946., danas At Mejdan) i Veliki park (1949) te projektirao i izveo parkovnu cjelinu sa šetalištem uz potok Koševo, parkom uz Ali-pašinu džamiju i dječjim igralištem (1947), hortikulturno rješenje naselja Grbavice (1953) i Parka velikana (1979), a u Mostaru je projektirao i izveo park Zrinjevac (1953) i park uz Narodno pozorište (1960). Bavio se urbanističko-pejzažnim planiranjem te je izveo regulaciju pejzaža Ilidža – Vrelo Bosne (1956–58), uredio rekreacijsko područje Trebević (projekt 1963., izvedba u prvoj polovici 1980-ih) i sarajevsko Centralno groblje (1965). Nakon povratka u Zagreb 1966. bavio se ozelenjivanjem stambenih blokova i ulica, među ostalima Parka mladenaca u Novom Zagrebu (1966–76., djelomično izveden prema projektu) i Radničkoga dola kraj Britanskoga trga (1968–70). Sudjelovao je na natječaju za uređenje parka Maksimira u Zagrebu (1953., s B. Bercom, jedan od četiri nagrađena rada). Stručne članke objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Hortikultura. Suosnivač je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije (1983).

gips (sadra), mineral, kalcijev sulfat dihidrat (CaSO₄ · 2H₂O), odn. kemogena (evaporitna) sedimentna stijena (sadrenac) nastala isparivanjem vode u jezerima i zatvorenim morskim bazenima; vezivo i građevinski materijal pogodan za izvedbu građevinskih radova i ukrasa u građevinarstvu, te izradbu modela i odljevaka u kiparstvu. Najčešće se pod nazivom gips podrazumijeva pečeni gips kao vezivni materijal, dok se u ležištima kao mineralna sirovina nalazi sirovi gips.

Gips se često nalazi uz kamenu sol, a nastao je u raznim geološkim razdobljima i epohama (permu, eocenu i miocenu). Osim kao kemijski talog (sediment) iz morske vode kao produkt evaporacije, nastaje i pri oksidaciji sulfidnih ležišta ili kao eflorescencija nekih tala. Pojavljuje se u bezbojnim monoklinskim kristalima, može biti mliječnobijel, a od primjesa i siv, žućkast, crvenkast, modar, zelenkast ili smeđ. Rasprostranjen je u zrnastim, listićavim i vlaknastim agregatima. Zrnasti bijeli agregati zovu se alabaster, a tankopločasti i prozirni Marijino (Gospino) staklo. Male je tvrdoće i čvrstoće. Za potrebe građevinarstva uglavnom se dobiva pečenjem na temperaturi od 120 do 170 °C u visokim ili rotacijskim pećima (štukaturni, električarski gips). Pečenjem gipsa na temperaturi od 1000 °C nastaje hidraulično vezivo (estrih gips). Pečenjem gips gubi vodu, ali ju lako prima i zatim ponovno očvrsne. Pržen na višim temperaturama obično veže sporije, ali čvršće. Pečeni gips melje se u fini prah i takav se nalazi na tržištu.

Rabi se za izradbu morta ili kao dodatak mortu (regulira brzinu vezanja), za izradbu štukatura (brzovezno sredstvo za izradbu i učvršćivanje profiliranih elemenata), kalupa i modela (modelarski gips), za dekorativne radove (alabaster), kao hidraulično vezivo (estrih gips), za izradbu gipsanih i gipsanokartonskih ploča. Gipsane ploče proizvode se od smjese gipsa, vode, sitne granulacije kamena vulkanskoga podrijetla i staklenih vlakana, čime se osigurava dostatna čvrstoća, ali i fleksibilnost ploča. Za različite namjene rabe se razni tipovi ploča, koje se razlikuju po jezgri, dodatcima jezgri i vrsti površine. Gipsanokartonske ploče (razgovorno tzv. knauf ploče, po najpoznatijem proizvođaču) sastoje se od gipsane jezgre koja je sa svake strane obložena specijalnim kartonom visoke mehaničke otpornosti. Uzdužni su rubovi istanjeni kako bi obradba spojeva bila jednostavnija i kvalitetnije izvedena. Razmjerno su male mase, dobar toplinski i zvučni izolator, negorive, savitljive i lako obradive, jednostavne za montažu na drvenim i metalnim potkonstrukcijama te dobra podloga za soboslikarske radove i sve vrste obloga (npr. keramika). Primjenjuju se za unutarnje zidne sustave (zidne obloge i razdjelni nenosivi zidovi), unutarnje stropne sustave (stropne obloge, spušteni stropovi), suhe podove. Razlikuju se obične ploče, protupožarne ploče, ploče postojane na vlagu, ploče s kaširanom stražnjom stranom (npr. aluminijskom folijom), ploče s perforiranom površinom ili površinom s prorezima (apsorbiraju zvuk), višeslojne ploče s integriranim termoizolacijskim slojem i dr. Proizvode se u raznim dužinama (1500−3000 mm), širinama (600−1250 mm) i debljinama (9,5−25 mm) te izvedbama rubnih završetaka.

Znatne količine prirodnoga gipsa rabe se u tvornicama cementa kao dodatak → cementu za usporavanje reakcije hidratacije, jer bi inače prebrzo vezao i ta bi nagla reakcija bila nepovoljna za većinu namjena cementa. Gips se rabi i u većem broju industrijskih proizvoda (farmacija, medicina, proizvodnja šećera, gnojiva, boja, gume, papira i dr.), poljoprivredi i dr.

Mnogobrojna su velika evaporitna nalazišta gipsa u SAD-u, Kanadi, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Španjolskoj, Indiji i dr. Gips se tisućama godina rabio u građevinarstvu i arhitekturi. Egipćani su se u XXVI. st. pr. Kr. koristili gipsanim blokovima i žbukom u izgradnji Keopsove piramide. Neke od tih konstrukcija, uključujući zidove ukrašene muralima od toniranoga gipsa, još uvijek su netaknute i vidljive. Daljnji dokazi o povijesnoj uporabi gipsa uključuju njegovu ugradnju u palaču kralja Minosa u Knososu na Kreti koja je izgrađena oko 1900. pr. Kr., te korištenje alabastera u kiparstvu tijekom srednjega vijeka. U kasnim 1700-ima francuski kemičar Antoine Lavoisier (1743−1794) analizirao je kemijski sastav gipsa. Njegov rad i daljnja istraživanja, zajedno s otkrićem i iskopavanjem golemih rezervi gipsa u blizini Pariza, doveli su do masovne uporabe tzv. pariškoga gipsa kao građevnog materijala. Žbuka od pariškoga gipsa, odn. sirovoga gipsa koji je kemijski izmijenjen toplinom kako bi se uklonio velik dio vode sadržane u molekuli gipsa, a zatim hidratiziran kako bi se mogao rabiti kao materijal za žbukanje, održiv je proizvod i danas. Preteču moderne gipsanokartonske ploče, kompozitni materijal koji je napravljen od slojeva tankoga gipsa postavljenog između četiri sloja vunenoga filcanog papira, patentirao je 1894. Augustine Sackett (1841−1914).

Eksploatacija i proizvodnja gipsa u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su mnogobrojna ležišta gipsanih naslaga. Najveća i najpoznatija nalaze se u Samoborskome gorju, na području gornjega toka Une (Srb), između Kaldrme i Tiškovca u Lici, sjeverno i južno od Knina, u Petrovu polju kraj Drniša, u okolici Sinja i na otoku Visu. Osim nabrojenih ležišta zabilježena su i manja ležišta gipsa na Medvednici, južnom obodu Petrove gore i na Banovini, u dolini Zrmanje, na Vrličkome polju, te po jedno u podnožju Psunja, u Konavlima i na otoku Velikoj Palagruži. Gips jedna je od najranije eksploatiranih nekovina u našim krajevima, a najprije se otkopavao u Samoborskome gorju, Petrovu polju, na Visu te u Uzdolju južno od Knina i nedaleko od Sinja.

Otkopavanje gipsa u Rudama kraj Samobora započelo je početkom XIX. st. U početku se vadio uz željezne i bakrove rude, jer se probijanjem rovova prolazilo i kroz gipsane naslage. Poslije se rudario isključivo gips, povremeno sa zamjetnom proizvodnjom, i nakon II. svj. rata. Zabilježeno je kako se gips eksploatirao 1822 (uz bakar u rovovima Sv. Antun i Sv. Trojstvo), potom 1833., 1850 (59,6 t), 1856 (106 t). U početku se na godinu proizvodilo nekoliko desetaka tona gipsa, a nakon otvaranja tvornice cementa u Podsusedu (→ Tvornica cementa Sloboda) i 6 000 tona. Gips iz Ruda rabile su i cementara u Trbovlju te tvornica Monter u Zagrebu. Sredinom 1945. otvoren je rov Praunsberger, a potom je gips otkopavalo poduzeće Trudbenik iz Samobora u predjelu Palačnika te u rovu otvorenom poviše nekadašnjeg rudnika bakrovih ruda. Posljednji podatak o proizvodnji gipsa u Rudama potječe iz 1956., kada su proizvedene 2474 t, a nakon toga se rudnik više ne spominje. Od 1905. radila je u Samoboru Samoborska tvornica sadre koja je većinu svojih potreba podmirivala iz rova Siegel u Braslovlju.

U okolici Drniša (sela Kljake i Tepljuh) i Sinja (Suhač, Karakašica, Glavice i Lučane) gips se počeo otkopavati 1905−06. za potrebe dalmatinske proizvodnje cementa, a od 1922. otkopavalo ga je poduzeće Sadra iz Sinja.

Najveće gipsonosno područje u Hrvatskoj prostire se od zaselaka Stanići i Aćimovići (sjeverno od Knina) preko Kosova polja do Ružića u Petrovu polju (istočno od Drniša). Gips tih područja prvi se put spominje 1778. Na geološkoj su karti nalazišta gipsa istaknuta već 1868., ali otkopavanje je započelo tek nakon I. svj. rata. Prva potpunija istraživanja ležišta gipsa provedena su nakon II. svj. rata (1945., 1948., 1951−52) kada je poduzeće Rudnik sadre i vapnenca u tri sadroloma otkopavalo i do 400 t alabastera na dan. Istraživanja su se provodila i 1956−57., 1970−74. i 1981−82. Godine 1964. proizvodnju gipsa u Uzdolju nastavilo je poduzeće Kningips u sastavu Dalmacijacementa (→ CEMEX Hrvatska), i to za potrebe svoje tvornice pečenoga gipsa i gipsanokartonskih ploča u Kosovu polju južno od Knina, a dijelom i za potrebe cementne industrije. Nakon završetka Domovinskoga rata rudarenje i proizvodnja započeli su ponovno potkraj 1996., a 2004. otvorena je tvornica poduzeća Knauf, nastavivši nekadašnju proizvodnju tvornice Kningips.

Godine 2009. poduzeće Knauf iz Uzdolja osnovalo je poduzeće Knauf Krapina sa sjedištem u Krapini. Knauf Grupa prisutna je u Hrvatskoj od 1980., kada je u Novom Marofu izgradila pogon za proizvodnju izolacije na bazi mineralne vune (Knauf Insulation), a osim tvornica u Kninu i Krapini suvlasnici su pogona za proizvodnju žbuka i drugih građevnih materijala Cemix Croatia u Đurđevcu i Zapužanama kraj Zadra. Godine 2001. osnovano je poduzeće Draga Sadra sa sjedištem u Sinju koje raspolaže izrazito velikim i sirovinski kvalitetnim eksploatacijskim poljem u Glavicama kraj Sinja što ga čini jednim od glavnih dobavljača sirovoga gipsa u regiji.

opeka i crijep, građevni materijali koji se proizvode oblikovanjem, sušenjem i pečenjem smjese glinenoga materijala, pijeska i vode. Sirovine za proizvodnju opeke i crijepa su → gline (sv. 2) niže kvalitete kojih se mineraloški i kemijski sastav kreće u širokom rasponu. Osnovne mineralne sastojke opekarskih glina čine minerali feldspata, liskuna, hidroliskuna, kaolinita i halojzita, ali sadržavaju i znatne udjele neglinenih spojeva poput oksida silicija i željeza, karbonata kalcija i magnezija, dolomita i ponekad gipsa. U tvornicama opečnih proizvoda (ciglanama) glineni materijal priprema se mlinovima, valjcima i miješalicama do željene plastičnosti, a zatim se uz pomoć preša i stolova za rezanje oblikuje u završni proizvod koji se potom suši na zraku ili u industrijskim sušionicama radi odstranjivanja vode. Najvažnija faza u proizvodnji opeke i crijepa jest proces pečenja, pri kojem se djelovanjem toplinske energije procesom sinteriranja dobiva konačni proizvod određenih fizičko-mehaničkih karakteristika. Proces pečenja sastoji se od predgrijavanja (20 do 700 °C), pečenja (700 do 1100 °C) te hlađenja (1100 do 50 °C), a režim pečenja određuje se prema karakteristikama sirovine i proizvoda (oblika i veličine) i kapaciteta peći. Pečenje se provodi u kružnim Hoffmanovim (nepomični slogovi opeke, zona pečenja se pomiče) i tunelskim pećima (tunel kroz koji prolaze vagoni s proizvodom, uređaji za pečenje su nepomični). Nepečena, samo na suncu osušena opeka kakva se odavna tradicijski rabi u mnogim dijelovima svijeta, naziva se ćerpič.

Prema obliku, izmjerama, vanjskom izgledu i svojstvima razlikuje se više vrsta opeka i opečnih proizvoda. Puna (obična) opeka se tradicionalno rabi za zidanje zidova. Porozna opeka proizvodi se kao i obična, ali se u glinenu smjesu dodaje sitni materijal koji tijekom pečenja izgori. Puna fasadna opeka rabi se za zidanje ili oblaganje zidova koji se ne žbukaju. Šuplje opeke i opečni blokovi se danas rabe najviše. Izmjere šuplje opeke jednake su izmjerama one pune, dok se opečni blokovi proizvode različitih veličina, oblika i površine šupljina ovisno o namjeni za vanjske, pregradne ili nosive zidove, za trusna područja i sl. Stropni blokovi i gredice opečni su elementi za izradbu polumontažnih međukatnih konstrukcija. Gredice s armaturom čine nosivi dio, a blokovi ispunu, koja ujedno zamjenjuje oplatu stropa. Prepeka ili klinker izrađuje se od boljega materijala i peče na 1200 °C gotovo do taljenja (sinteriranja). Gusta je, čvrsta, nepropusna, glatke površine i otporna na smrzavanje pa se rabi za oblaganje fasada, jako opterećeno ziđe, popločavanje putova. Silikatna opeka proizvodi se od kremenoga pijeska i gašenoga vapna u autoklavama, gdje dolazi do njihova kemijskog vezanja, pa opeka očvrsne. Šamotna (vatrostalna) opeka proizvodi se od smjese koja se sastoji od nepečene te od mljevene, prethodno pečene vatrostalne gline. Može izdržati temperature do 1600 °C pa se rabi za oblaganje ložišta i donjih dijelova dimnjaka. U opekarske proizvode ubraja se i crijep, a najvažnije su vrste ravni ili biber crijep (u obliku dabrova repa, zubom se kvači za letve krovišta i pokriva jednostruko, dvostruko ili krunski), vučeni crijep (zubom se kvači za letvu i veže žicom), tlačeni crijep (jednostruko utoren koji se u jednom redu polaže na letve; dvostruko utoren koji se polaže na letve i preklapa na sve četiri strane) i žljebnjak (polukružna konusnog oblika, polaže se u redovima u pojačanome cementnom mortu na daščanu podlogu tako da konkavno položen žljebnjak, kupa, prekriva rubove dvaju susjednih konveksnih žljebnjaka, kanalica). Betonski crijep proizvodi se vučenjem ili lijevanjem u kalupe te ubrzanim postupkom dozrijevanja betona. Postoje i druge vrste crijepa: stakleni, ocakljeni, valoviti, ukrasni, engobirani.

Najstarijim opekama smatraju se one starosti čak 6000 godina pronađene na arheološkom nalazištu drevnoga grada Babilona. Već su u IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji najstarije sumerske i asirske građevine bile građene opekama vezanima blatom ili bitumenom. U drevnome gradu Uru (u današnjem Iraku) prvi pravi luk od opeke pečene na suncu napravljen je oko 4000. pr. Kr. U Egiptu je iz razdoblja starih dinastija iz III. tisućljeća pr. Kr. sačuvano više palača i grobnica građenih opekom. Grci su opekom sušenom na suncu gradili utvrde. Kineski zid (210. pr. Kr.) je, osim od kamena, izgrađen i od spaljene i na suncu osušene opeke. Poslije je kamen donekle istisnuo opeku, no ponovno je široku primjenu doživjela u doba staroga Rima. U I. st. Rimljani su već proizvodili opeku u posebnim pećima, a njezine su izmjere i priprema bile propisane.

U ranome srednjem vijeku tradicija gradnje opekom nastavila se u Bizantu, Italiji i Španjolskoj. U XII. st. primjenjivali su je lombardijski graditelji u Njemačkoj i Poljskoj, a flamanski su je graditelji u XIV. st. prenijeli u Englesku. Gradili su se svodovi, lukovi, stupovi i dr. Prvi patent za izradbu strojeva za izradbu opeka osmišljen je 1619., no mehanizacija nije istisnula ručnu proizvodnju sve do sredine XIX. st. Opeka se nakon sušenja pekla u razmjerno neučinkovitim naizmjeničnim ili statičnim pećima sve do 1858. kada je Friedrich Edward Hoffman (1818−1900) uveo kontinuiranu peć koja je omogućila povezanost svih procesa s kontinuiranim paljenjem. Gradnja opekom dominirala je ravničarskim terenima u XIX. i XX. st., pa je tako flamanski tip gradnje crvenosmeđom ili zelenosmeđom opekom čest u Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj i dr. U suvremenom graditeljstvu i arhitekturi ona je još uvijek važan građevni materijal. Kao obloga toplinskih izolacija dugotrajno je rješenje pročelja zgrada i obiteljskih kuća, za razliku od žbukanih fasada koje češće zahtijevaju temeljitu obnovu.

Uporaba opekarskih proizvoda te razvoj opekarske industrije u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske opeka je u doba Rimskoga Carstva bila važan građevni materijal, što potvrđuju arheološka nalazišta diljem Panonske i središnje Hrvatske, poput arheoloških ostataka rimskih naselja Siscije (Sisak), Cibalae (Vinkovci), Murse (Osijek), Andautonije (Šćitarjevo) i dr., uz koja su bila i nalazišta sirovina za pripremu građevnoga materijala. Opeke su se rabile tijekom cijeloga srednjeg vijeka za različite vrste građevina, pa su njima građene npr. Rokovačke zidine (XIII. st.) kraj Vinkovaca, utvrda Korođgrad (oko 1250) kraj Osijeka, tvrđava (Grad) u Sisku (oko 1550), crkva sv. Petra u Taborištu (XIV. st.) i hrastovačke zidine s crkvom Sv. Duha (XVI. st.) kraj Petrinje, i dr. Od opeke su također izgrađeni utvrda Medvedgrad (oko 1250) na obroncima Medvednice, crkva sv. Marka (XIII. st.), crkva i samostan u Remetincu u Zagrebu, iločke zidine (prijelaz iz XV. u XVI. st.), zatim crkve i samostani u Prozorju kraj Dugog Sela, u Kloštru Ivaniću, Dubravi kraj Vrbovca, Križu kraj Ivanić-Grada, Donjoj Vrijesci kraj Daruvara, Voćinu, Požegi, Lovčiću kraj Slavonskog Broda, Dragotinu i Novim Mikanovcima kraj Đakova, Vinkovcima, Nijemcima, Lipovcu i dr., utvrde u Samoboru, Karlovcu (Dubovac), Konjščini, Svetoj Heleni, Đurđevcu, Velikim Bastajima (utvrda Stupčanica) kraj Daruvara, u Orahovici (Ružica grad), Našicama (Bedemgrad), Valpovu, Erdutu, Šarengradu, Soljanima (Zvjezdangrad), i dr. Razvojem građanskoga sloja opeka se sve više rabila i za gradnju obiteljskih kuća. Opasnost od požara, koja je stalno ugrožavala postojeće drvene građevine, nametnula je potrebu gradnje kuća od čvrstog, otpornog materijala.







Ležišta opekarske gline razasuta su po sjevernoj RH, a znatno su rjeđa u Lici, Istri, Primorju i Dalmaciji, pa su se stoga ciglane tijekom vremena razvijale u skladu s dostupnosti sirovina prema regionalnim potrebama građevinarstva. U Zagrebu se opeka proizvodila već sredinom XVIII. st., u početku se radila ručno, pekla u jednostavnim poljskim pećima loženima drvima i sušila prirodnim putem. Oko 1880. uvedeni su prvi strojevi za njezinu proizvodnju, izgrađene su i prve kružne peći te otvorene mnoge ciglane. U to su doba najveće ciglane u zemlji bile u Vukovaru i Novoj Gradiški, a u Zagrebu one → Janka Nikole Grahora (isprva u Ilici kraj današnje Grahorove ulice, potom južno od Klaićeve i drugdje) te od 1885. i one Adolfa Müllera (→ Ciglane Zagreb).







Opekarstvo je 1900. bilo najrazvijenije na području Srijema, te na varaždinskom, bjelovarskom, križevačkom, virovitičkom i požeškom području i u gradu Zagrebu. U prvoj polovici XX. st. tvornice opeke i crijepa bile su najbrojnija sastavnica građevinske industrije; radile su ciglane Zagorka sa sjedištem u Zagrebu (→ Zagorka) i pogonima u Bedekovčini, Zagrebu, Zidanom Mostu i Kutini, Ciglane Müller u Zagrebu , Istarska ciglana u Cerovlju, zatim ciglane na području Belišća, Bjelovara, Slavonskog Broda, Đakova, Karlovca, Križevaca, Našica, Osijeka (→ Opeka), Siska, Slatine, Varaždina (Cerje Tužno; → Ciglana Cerje Tužno), Vinkovaca (Braća Bohn, tvornica krovnog crijepa i ciglana; → Dilj d. o. o.), Virovitice, Vukovara, i dr.

Pogoni proizvođača opeke i crijepa bili su znatno oštećeni tijekom II. svj. rata. Kako su velike količine takva materijala bile potrebne za obnovu zemlje, ti su se pogoni ubrzano obnavljali, pa su već 1946. gotovo ostvarili prijeratnu proizvodnju, a 1947., kada su u Hrvatskoj radile 204 ciglane, i znatno ju premašili. Ciglane su se nalazile u Ludbregu (Antun Blažić), Svetom Ivanu Zelini (Marko Milatović), Virovitici (Valent Gazdek), Vinkovcima (Slavko Knežević), Novoj Gradiški (Mirko Kljajić), Oriovcu (Ivan Senjug Ujak), Slavonskom Brodu (Mika Babić), Ninu (Branko Štulić), Strmici (Stevo Opačić), Sinju (Tadija Anušić), Čakovcu, Tugonici, Samoboru (Naprijed), Glini, Slunju (Obnova), Bjelovaru (I. maj), Koprivnici (7. novembar 1943), Slatini (Bratstvo), Pčeliću (Budućnost), Dugom Selu (Radnik), Sesvetama (Prigorka), Varaždinu (Dubravka), Vinkovcima (Slavonka), Novigradu (Mirna), Požegi (Opeka), Križevcima (Kringramat), Vrbovcu (Građa) i dr.













Uvođenjem novih proizvoda, izgradnjom umjetnih sušionica, rekonstrukcijama peći na pogon mazutom, uvođenjem automatizacije procesa te izgradnjom novih ciglana, proizvodnja opeke i crijepa se znatno povećala do 1980. Najveći su pogoni bili Ciglane Zagreb i Opeka Osijek (100 milijuna komada opeke i opečnih blokova), Industrija građevnoga materijala Ilovac iz Karlovca (62 milijuna komada), Građevni kombinat Međimurje – OOUR Ciglana Šenkovec (58 milijuna komada), Dilj iz Vinkovaca (57 milijuna komada) i dr. Crijep se najviše proizvodio u vinkovačkom poduzeću Dilj (56 milijuna komada), s udjelom od 94% ukupne proizvodnje crijepa u SR Hrvatskoj. Proizvodnja opeke 1989. iznosila je 1,5 milijarda komada, a crijepa oko 109,5 milijuna komada.

Važni su proizvođači opeke i crijepa u Hrvatskoj danas poduzeća → Wienerberger iz Karlovca te Dilj iz Vinkovaca vlasnik kojega je → NEXE iz Našica. Gredice i nadvoje proizvode poduzeća Maraš iz Vrsi kraj Nina i Begamont iz Zagreba.







Opeka je kao građevni materijal važna i pri arhitektonskom planiranju građevina. Neka su od najpoznatijih zdanja od opeke u Hrvatskoj groblje Mirogoj (druga polovica XIX. st.) i tvornica Paromlin (1906−08) u Zagrebu, đakovačka katedrala sv. Petra (1866−82), osječka konkatedrala sv. Petra i Pavla (1894−1900), pročelje palače Arbori, odn. Riječkog nebodera (1939), tvornica Rade Končar na Fallerovu šetalištu u Zagrebu (1945−54). Od 1970-ih se opeka počela češće primjenjivati na zgradama, primjerice Elektra u Varaždinu (1974), Centar mladih u Osijeku (1977), dječji vrtić Izvor u Samoboru (1972), potom zgrada Krematorija (1981–82), crkva sv. Pavla Apostola u Retkovcu (1990–98) u Zagrebu i dr.





















zemni plin → prirodni plin

Rockwool Adriatic d. o. o., poduzeće za proizvodnju, prodaju i distribuciju kamene vune sa sjedištem u Potpićnu u Istri. U vlasništvu je Rockwool A/S Danska i dio je međunarodne Rockwool grupe (osnovana 1909. u Hedehuseneu kraj Kopenhagena) koje se proizvodnja temelji na proizvodima dobivenima iz vulkanske stijene. Grupa na tri kontinenta (Europa, Azija i Sjeverna Amerika) ima 51 proizvodni pogon i posluje u više od 40 zemalja svijeta.

Poduzeće Rockwool Adriatic osnovano je 2004. Izgradnja tvorničkoga pogona u Istri započela je 2006., što je tada bilo najveće greenfield ulaganje u proizvodni pogon u Hrvatskoj. Probnu je proizvodnju započelo 2008., a tvornički je pogon službeno otvoren 2012. Tvornica se nalazi u sklopu poduzetničke zone Pićan jug (Pićan 1). Kamena sirovina dovozi se iz kamenoloma Radlovca kraj Orahovice. Kapacitet tvornice je 120 000 t kamene vune na godinu, proizvodi više od 600 različitih vrsta izolacijskih proizvoda namijenjenih primjeni u industriji ili zgradama. Proizvodi primarno služe za izolaciju kontaktnih i ventiliranih fasada, ravnih i kosih krovova, potkrovlja, podova, stropova, pregradnih zidova, akustičnih sustava, industrijsku i tehničku izolaciju, te protupožarnu konstrukcijsku zaštitu zgrada. Rockwool Adriatic proizvodi cirkularnu vunu koja se može reciklirati (od 2019. nudi uslugu recikliranja ostataka kamene vune u građevinarstvu) i ponovno rabiti bez gubljenja svojstava (može izdržati temperature više od 1000 °C; ne gori i ne potiče gorenje). Svojom prodajnom mrežom, osim hrvatskoga, poduzeće pokriva tržišta Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore.

Proizvodi poduzeća korišteni su u mnogobrojnim istaknutim arhitektonskim projektima (npr. KBC Križine u Splitu, 2015; OB Karlovac, 2016; Planinarsko sklonište Skuta – Slovenija, 2016; Grand Park Hotel Rovinj, 2019; Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu, 2021). Tvornica u Potpićnu proglašena je tvornicom s najboljim rezultatima u 2022. unutar Rockwool grupe. Poduzeće je uključeno u mnogobrojne projekte zajednice te aktivno surađuje sa školama, vrtićima, fakultetima, udrugama, institucijama i predstavnicima lokalne vlasti. Godine 2022. imalo je 162 zaposlenika, od toga većinu u tvorničkome pogonu u Potpićnu.

Elektroprojekt d. d., poduzeće za projektiranje, savjetodavne usluge i inženjering u područjima energetike, vodnoga gospodarstva, zaštite prirode, komunalne infrastrukture, javnih objekata i telekomunikacija, sa sjedištem u Zagrebu.

Osnovano je 1949. pod nazivom Hidroelektroprojekt, poduzeće za projektiranje hidroelektrana i istražne radove sa sjedištem u Beogradu i podružnicama u svim republikama FNRJ osim Crne Gore. Rješenjem Vlade NR Hrvatske 1952. hrvatska podružnica počela je djelovati samostalno pod imenom Elektroprojekt – poduzeće za projektiranje elektroenergetskih postrojenja.

Jezgru Elektroprojekta činila je projektantska skupina stručnjaka koja je 1945. radila u Elektrotehničkom poduzeću Hrvatske (ELPOH). Sljedeće je godine ta skupina prešla u novoosnovano poduzeće za građenje i projektiranje hidroelektrana → Hidroelektra gdje je izradila generalni projekt za HE Vinodol i HE Zavrelje. Godine 1948. je pak prešla u novoosnovani → Inženjersko projektni zavod (IPZ) u kojem je činila Odjel za hidroelektrane. Naposljetku je projektantska skupina prešla u Hidroelektroprojekt u kojem se bavila projektiranjem hidroelektrana i tehničkim nadzorom na teritoriju NR Hrvatske te je ujedno nastavila rad na projektima HE Vinodol i HE Zavrelje, koje su bile prve elektrane tog tipa izgrađene nakon II. svj. rata.

Hidroelektroprojektu su se 1951. pripojili zagrebački Termoelektroprojekt i skupina za projektiranje transformatorskih stanica proširivši program poslovanja na projektiranje svih elektroenergetskih građevina i postrojenja. Radi unapređenja projektiranja hidrotehničkih građevina, otvoren je 1953. vlastiti hidrotehnički laboratorij, prvi u NR Hrvatskoj. Prestao je raditi 1963. kada je Elektroprojekt udružio svoja sredstva s Građevinskim fakultetom i njegovim laboratorijem. Do 1953. poduzeće je djelovalo na domaćem tržištu, u projektiranju hidroelektrana, termoelektrana, transformatorskih stanica i u odgovarajućim istražnim i studijskim radovima. Prvi inozemni rad bio je projektiranje HE Zawgyi u Burmi (danas Mjanmar) 1954. Od sljedeće godine poduzeće je bilo registrirano za vanjskotrgovačke poslove izvođenja investicijskih radova u inozemstvu, te je bilo prva savjetodavna organizacija iz SFRJ koja je izašla na inozemno tržište. Najviše je radova bilo ugovoreno u zemljama u razvoju (Burma, Etiopija, Egipat, Iran, Libija, Alžir, Indija) ali i u Grčkoj, Španjolskoj i SAD-u.

Elektroprojekt je 1957. počeo projektirati sve vrste vodnih građevina i izvoditi studije iskorištavanja nuklearne energije. Nakon sudjelovanja u izgradnji NE Krško, radio je i na njezinu održavanju i sudjelovao u nizu modifikacija postrojenja, stoga je u Krškom imao stalnu skupinu radnika specijaliziranih za rad u nuklearnom području. Raspadom SFRJ ispostava Elektroprojekta u Krškom prerasla je u poduzeće NUKEL d. o. o.

U svom radu Elektroprojekt je najpoznatiji po hidroelektranama, te je projektirao gotovo sve takve elektrane u Hrvatskoj. Ukupno ih je u zemlji i inozemstvu projektirao 42, ukupne snage 4550 MW. Građevinska i tehnička rješenja Elektoprojekta često su bila pionirski pothvati u SFRJ: HE Vinodol bila je elektrana s najvećim padom ostvarenim u FNRJ, HE Peruća (1960) prva velika akumulacija na krškim terenima s injekcijskom zavjesom, prva primjena cijevnih turbina izvedena je na HE Čakovec (1982), prve akumulacije u aluvijalnim naslagama na HE Varaždin (1975), HE Čakovec i HE Dubrava (1989). Istaknuo se i u sanaciji brane Peruća nakon miniranja u Domovinskome ratu.

Elektroprojekt je sudjelovao i u izgradnji 17 termoelektrana u Hrvatskoj i deset u svijetu ukupne snage 8000 MW. Djelatnost je proširio na projektiranje prijenosnih i distribucijskih elektroenergetskih objekata naponskih razina do 400 kV. Projektirao je dokumentaciju za rasklopna postrojenja i sve vrste električnih instalacija u sklopu industrijskih i infrastrukturnih objekata široke namjene. Također je projektirao sustave obrana od poplava, plinovode, toplinske sustave, vodoopskrbu i kanalizaciju. Izradio je prve studije utjecaja na okoliš u sklopu razvoja hidroenergetskih postrojenja za akumulaciju Zoretići te HE Valići (1983) i HE Čakovec (1984).

Organizacijsku strukturu poduzeća činili su biro zajedničkih službi i pet tehničkih biroa: arhitektonsko-geodetski, elektromehanički, hidrograđevinski, informatičko-telekomunikacijski i strojarsko-tehnološki. Postupak pretvorbe poduzeća u privatno dovršen je 1992.

Poduzeće je izradilo više tisuća projekata koji obuhvaćaju 50 brana i akumulacija, više od 820 000 ha površine za natapanje i odvodnju, oko 114 km regulacija rijeka, više od 100 km hidrotehničkih tunela, pet podzemnih i 37 nadzemnih strojarnica hidroelektrana, oko 82 000 m³/h sustava za opskrbu vodom, 37 crpnih stanica, te niz drugih projekata u zemlji i 28 država.

Danas Elektroprojekt ima 100 radnika, od kojih je 50 ovlaštenih inženjera s ovlaštenjima za nostrifikaciju projekata u svim područjima projektiranja u graditeljstvu. Pruža usluge u svim fazama građenja i rada objekata. U planiranju i pripremi izgradnje izrađuje sve vrsta studija i programa potrebnih za razvoj projekata, strategija ili planova. Tijekom izgradnje pruža usluge vođenja izgradnje objekta, nadzora i organizacije građenja. Za objekte u uporabi izrađuje dokumentaciju za održavanje, popravke i rekonstrukcije. Poduzeće djeluje u području energetike (hidroenergetika, termoenergetika, prijenos i distribucija), vodnoga gospodarstva (upravljanje vodama, sustavi obrane od poplava, natapanje i odvodnja zemljišta), infrastrukture i telekomunikacije (plinovodi, vodoopskrba i odvodnja, centralni toplinski sustavi, telekomunikacije, objekti javne namjene i prometne infrastrukture) i zaštite prirode (zaštita okoliša i voda, stručno savjetovanje i nadzor).

Jugomont, građevinsko poduzeće osnovano 1955. u Zagrebu, s pogonima na Horvaćanskoj cesti. Bio je pionir i nositelj razvoja punomontažne izgradnje stanova i industrijalizacije građevinarstva u nas.

Nastao je izdvajanjem građevinskog odjela montažnih i polumontažnih kuća iz poduzeća Izolit, koje je potkraj 1940-ih osnovao Narodni odbor grada Zagreba. Osnovni su proizvodi Izolita bili lake građevinske ploče od drvne vune i cementa drvolit, te laki beton i montažni elementi stambenih zgrada. Poduzeće Izolit razvilo je 1953. i na Zagrebačkom velesajmu izložilo prototip montažne kuće od domaćih materijala. Izdvajanje poduzeća potaknuo je Miroslav Helebrant, koji je 1953. patentirao montažni sustav stambene gradnje, zasnovan na zidnim panelima (100 cm × 275 cm × 12 cm, masa 400 kg) u vidu armiranobetonskih okvira s drvolit pločama kao ispunom.

Na osnovi Helebrantova patenta razvijen je prvi Jugomontov sustav (Jugomont-L, laki ili početni sustav), kojim je 1955–58. poduzeće podignulo znatan broj stambenih dvokatnica (u Folnegovićevu naselju), prizemnih zgrada (na Livadarskom putu) i jednokatnih zgrada (na Šestinskom dolu) u Zagrebu, ukupno 145 objekata. Početni je sustav zamijenjen u osnovi nepromijenjenim sustavom Ju-59, no poboljšanih pojedinih odlika. Tim je sustavom 1959–60. izgrađeno 48 zgrada s 369 stanova na Krugama (naselje Nove Kruge), u Kušlanovoj ulici i Cvjetnom naselju u Zagrebu. Prednost tih sustava bila je punomontažnost, pa su stanovi odmah nakon dovršetka radova bili useljivi, a usto jeftiniji od onih tradicionalne gradnje.

S obzirom na mnogobrojne nedostatke sustava Jugomont-L i Ju-59 (skupoća, potreba žbukanja zidnih panela nakon montaže, zvučna i toplinska izolacija), njih su zamijenili Jugomontovi novi, univerzalni sustavi Ju-60 i Ju-61, koje su razvili → Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović; karakterističan izmaknuti tlocrt zgrada osmislio je → Đuro Mirković. Konstruktivni elementi bili su zidni i stropni paneli, stupovi i stubišni elementi, a nekonstruktivni prozorski i fasadni elementi, pregradni zidovi i sl. Fasadne elemente činile su drvene konstrukcije s ugrađenim prozorima i parapetima obloženima limom (otud naziv »limenke« za te zgrade). Tlocrt sustava Ju-60 činile su modularne prostorije jednakih izmjera (4 m × 4 m). Zgrade su bile visoke do četiri etaže. Do kraja 1960. je sustavom Ju-60 izgrađeno 627 stanova u Remetinečkom gaju i Folnegovićevu naselju. Prve »limenke« građene sustavom Ju-61 podignute su u zagrebačkom naselju Borongaju, a zatim i u Remetinečkom gaju, Folnegovićevu naselju, Zapruđu i Utrini. Taj je sustav imao izmijenjeni raster (3,60 m × 4,80 m), a povećana je i katnost na pet do osam etaža, u modificiranom obliku i više (zgrade u Novom Beogradu 1967‒71). U tom je razdoblju Jugomont imao približno 800 zaposlenih te gradio oko 800 do 1000 stanova na godinu. Usprkos nedostatcima kao što su monotoni, tipizirani izgled objekata, ograničene mogućnosti variranja unutarnjeg rasporeda prostorija te kratki vijek trajanja fasadnih panela, njegovi su ga montažni sustavi svrstali na vrh među poduzećima takva načina stanogradnje. Prema Jugomontovim licencama gradila su i poduzeća iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije.

Osim u višestambenoj izgradnji, Jugomont je od 1960-ih sudjelovao u izgradnji turističkih naselja montažno-demontažnih kućica od lakih elemenata bez upotrebe mehanizacije. Prva takva naselja izgrađena su 1961. u uvali Čikatu na Lošinju, na Picalu i u Plavoj laguni u Poreču, a potom i u Vrsaru, Povilama, Selcu, Krku, Omišlju, Baškoj. Osim toga, Vinko Uhlik je 1967. izradio tipski projekt dječjeg vrtića Jugomont, prema kojem su izgrađeni vrtići na Borongaju, u Trnskom i Zapruđu u Zagrebu.

Jugomont se 1969. udružio sa zagrebačkim poduzećem Jugobeton u Jugomont-Jugobeton poduzeće za industrijsko građenje. Jugobeton je nastao nakon II. svj. rata nacionalizacijom remetinečkog poduzeća Hoyer Zorislava Franjetića, koje je od 1941. proizvodilo prednapete armiranobetonske gredice za montažnu gradnju prema licenci njemačkog inženjera Ewalda Hoyera. Zadržavanjem područja djelovanja Jugobetona, novo je poduzeće gradilo i u sustavu montažne skeletne konstrukcije, uglavnom industrijske i poslovne zgrade te objekte niskogradnje.

Posljednji je Jugomontov sustav višestambene izgradnje Ju-70 bio sustav teške montaže koji je omogućio izgradnju tornjeva sa 16 katova u Utrini u Zagrebu. Armiranobetonski zidni i stropni paneli mase do 1200 kg izrađivali su se u privremenom pogonu na gradilištu. Nastojanje proširenja Jugomontova asortimana izvedbenih oblika stanova i zgrada dovelo je do neisplativosti gradnje (npr. pri izgradnji zagrebačkog naselja Travnog u prvoj polovici 1970-ih), a time i poslovnih teškoća poduzeća. Stoga se 1976. Jugomont priključio zagrebačkoj → Industrogradnji.

Danas su mnogobrojne Jugomontove stambene zgrade, pejorativno zvane »limenke«, devastirane pojedinačnim zahvatima stanara na zamjeni dotrajalih dijelova fasada, no i dalje predstavljaju važne artefakte hrvatske tehničke baštine.

Zagorje-Tehnobeton d. d., građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Varaždinu kao Okružno građevno poduzeće Varaždin, poslije Građevinsko poduzeće Zagorje (GP Zagorje).

Nastalo je objedinjavanjem niza manjih građevinskih poduzeća zbog potrebe za obnovom i izgradnjom Varaždina i okolnog područja nakon II. svj. rata. Poduzeće se bavilo građevinarstvom, industrijom građevnoga materijala, vanjskom trgovinom i turističkim djelatnostima. Među početnim se gradnjama ističu stambene, industrijske i školske zgrade. Godine 1962. GP Zagorju priključili su se ciglana Dubravka iz Turčina i kamenolom Kamen iz Vinice, a 1964. građevinsko poduzeće Gradnja i betonara Beton iz Varaždina. Time je nastalo veliko poduzeće – Građevinski kombinat Zagorje (GK Zagorje), usmjereno na industrijske vidove građenja. Na tragu tog usmjerenja osnovan je 1965. pogon Tvornice kuća (1968. spojen s pogonom Beton u Tehnobeton) u Varaždinu s programom proizvodnje elemenata od armiranog i prednapetog betona za polumontažni i montažni način građenja zgrada. Ubrzo su uređeni novi varaždinski pogoni Tehnobetona uz Dravu s postrojenjem za eksploataciju, drobljenje i separiranje dravskog šljunka, te za proizvodnju betona, betonske galanterije i prefabrikata za izgradnju hala srednjeg i velikog raspona. Kombinat je osnovao i vlastiti projektni biro koji je sudjelovao u razvoju vlastite tehnologije građenja, te je rekonstruirao pogon za proizvodnju kalcijeva brašna za poljoprivredne namjene te izradbu plemenite fasadne žbuke u Vinici (od 1970. u sastavu Tehnobetona). Uz izgradnju niza stambenih naselja, javnih i industrijskih zgrada u Varaždinu, kombinat je proširio građevinsku djelatnost u Zagrebu i na Krku, a montažne tvorničke hale gradio je i u Vrbovcu, Đurđevcu, Pitomači, Ludbregu, Virovitici, Belom Manastiru, Skoplju i dr. Širenjem poslovanja u Njemačkoj, u suradnji sa zagrebačkim Interpletom, u drugoj polovici 1960-ih osnovao je sestrinska poduzeća Interbau u Kölnu i Tradeimpex.

Godine 1971. osnovan je pogon Termoplin za distribuciju zemnoga plina i izvođenje plinskih gradskih i kućnih instalacija, instalacija centralnog grijanja, ventilacije i klimatizacije, a 1972. je u pogonu Dubravka u Turčinu pokrenuta suvremena automatska ciglana s godišnjim kapacitetom od 30 milijuna opekarskih elemenata. Od 1973. rad GK Zagorje organiziran je u OOUR-ima: Građevinska operativa, Gradnja, Završni radovi, Tehnobeton, Mehanizacija, Projektni biro, Termoplin, Tradex i Termounija iz Varaždina, Zagorje Zagreb iz Zagreba te Dubravka iz Turčina. Od početnih 157 radnika iz 1946., GK Zagorje je 1976. dosegnulo 2000 zaposlenih. Gradilo je u prosjeku 383 stana te 31 130 m² zgrada druge namjene, proizvodilo 59 000 m³ šljunka i drugog kamenog materijala, 6100 t kalcijeva brašna i 22 190 t betonskih prefabrikata na godinu.

Poduzeće je 1989. promijenilo naziv u Građevinsko poduzeće Zagorje (poslije Zagorje d. d.), koje je iste godine uz dokapitalizaciju varaždinskog poduzeća Coning (poslije Coning-Holding, od 1995. Ingprojekt) pretvoreno u dioničko društvo. Početkom 1992. imalo je 1133 zaposlenika. Nakon organizacijskih promjena, tijekom 1990-ih osnovalo je 11 društava, dotadašnjih poslovnih jedinica (Zagorje-Ltd, Zagorje-E. G., Zagorje-Betonska galanterija, Zagorje-Kamen, Zagorje-Mehanizacija, Zagorje-Trgovina, Zagorje-Građenje, Zagorje-Tehnobeton i Tehno-Beton iz Gračanice, Zagorje-Pro-ing te Zagorje-Graditeljstvo). Društvu Zagorje-Tehnobeton pripojena su poduzeća Zagorje-Mehanizacija i Zagorje-Pro-ing (1994) te Zagorje-Graditeljstvo, Zagorje-Betonska galanterija i Zagorje-E. G. (2002), čime je ono postalo najživotnijim dijelom poduzeća Zagorje (od 2018. u stečaju), te praktično nastavlja tradiciju njegova djelovanja započetu 1946. U novom mileniju Zagorje-Tehnobeton širi svoje poslovanje u inozemstvu te ima podružnice i pogone u Srbiji, Kosovu, BiH, Rusiji, Makedoniji, Mađarskoj. Od 2007. u njegovu je vlasništvu poduzeće Proing sa sjedištem u Varaždinu koje djeluje kao projektni ured, te više poduzeća angažiranih u građevinskom sektoru. U kriznim godinama Zagorje-Tehnobeton poslovalo je s teškoćama te su 2014. i 2021. pokrenuti predstečajni postupci. Ipak, prema ostvarenim poslovnim rezultatima, Zagorje-Tehnobeton zauzimalo je peto mjesto u građevinskom sektoru Varaždinske županije (2022) te je imao 248 zaposlenih.

U novije je doba Zagorje-Tehnobeton gradilo pretežno trgovačke i logističke centre, stambene i komercijalne objekte, industrijske građevine, hotelske komplekse, zračne luke, bolnice, sportske građevine i škole te razne druge građevine posebnih namjena. Uz visokogradnju, koja mu je bila primarna djelatnost, poduzeće se bavilo i niskogradnjom. U konzorciju s drugim građevinskim poduzećima, ali i samostalno, radilo je na izgradnji hrvatskih autocesta, pretežno vijadukata, mostova, nadvožnjaka, podvožnjaka, putnih prijelaza i propusta. Jedan je od većih proizvođača betonske galanterije i prefabriciranih dijelova montažnih hala u RH. U četiri stacionirane betonare pogona u Varaždinu proizvodi transportne i pumpane betone te betone za potrebe vlastite proizvodnje. Poduzeće ujedno proizvodi i prefabricirane betonske elemente koji se rabe u sektoru energetike kao što su betonska kućišta trafostanica i centrifugirani armiranobetonski električni stupovi.

ICC concept d. o. o., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Cerovlju. Nastalo je 1993. pretvorbom poduzeća Istarska ciglana d. o. o.

Na području Cerovlja i skupine zaselaka Boruta duga je tradicija izradbe žljebnjaka i opeke zahvaljujući nalazištima nataložene sirovine opekarske gline uz Borutski potok i potok Pazinčicu. Isprva se glina kopala i oblikovala ručno, sušila na zraku i završno pekla u poljskim pećima, tzv. frnažama. Temelje industrijske proizvodnje postavio je bečki poduzetnik Jakob Ludwig Münz sagradivši u Borutu 1904. ciglanu s kružnom peći, sušionicom i strojarnicom s prešama za oblikovanje opeke. Uz to, gradilo je velike objekte i komunalnu infrastrukturu u Istri (izgradnjom gradske tržnice u Puli 1903., pruge električnoga tramvaja Matulji–Opatija–Lovran otvorene 1908., uređenje šetališta Lungomare u Opatiji, izgradnja kompleksa vojnih skladišta u Šijanskoj ulici u Puli 1904–05., hotel Riviera u Poreču 1910. i dr.). Ciglanu nešto većega kapaciteta od one u Borutu izgradio je 1911. u Cerovlju poduzetnik Antonio Mezzar iz Previža. Obje su ciglane s 85 zaposlenih radnika 1937. proizvele 2 607 500 komada → opeke i crijepa. Borutska i cerovljanska opeka se, zbog blizine željezničke pruge, i izvozila. Tijekom II. svj. rata tvornice nisu radile, ali su u poslijeratnom razdoblju obnovljeni kapaciteti ciglana. Ciglana u Cerovlju je početkom 1947. bila osposobljena za proizvodnju 1 800 000 komada opeke, crijepa i žljebnjaka na godinu, što je bilo znatno povećanje u odnosu na predratni kapacitet od 1 350 000 komada. Ciglana u Borutu je tijekom 1946. bila obnovljena i osposobljena za godišnju proizvodnju približno 2 250 000 komada crijepa, opeke i žljebnjaka. Godine 1947. tvornice su nacionalizirane i ujedinjene pod nazivom Ciglane Cerovlje i Borut. Poduzeće se sastojalo od dvaju pogona, pogon ciglarskih proizvoda u Cerovlju i pogona betonskih proizvoda u Borutu gdje je zbog iscrpljenosti lokalnoga nalazišta sirovine 1975. obustavljena proizvodnja opeke. Ciglana je 1992. promijenila naziv u Istarska ciglana d. o. o. U pogonu Cerovlje je proizvodnja opeke prestala 2008. Od 2018. poduzeće posluje pod nazivom ICC concept d. o. o. Današnji proizvodni asortiman obuhvaća razne ciglarske i betonske proizvode namijenjene građevinarstvu, a 2022. zapošljavalo je oko 30 radnika.

Ciglana Cerje Tužno d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline za građevinarstvo sa sjedištem u Cerju Nebojse blizu Ivanca. Osnovao ga je 1892. vlastelin Hugo Kittner iz Cerja Nebojse kao Parnu ciglanu Cerje Tužno, nazvanu po eksploatacijskom polju iz kojega se do danas dobiva glina.

Prvobitna Ciglana proizvodila je opeku do II. svj. rata kada je većim dijelom uništena. Nakon rata, 1950-ih obnovljena je peć i nastavila se proizvodnja opeke. Utovar pune opeke obavljao se ručno na željezničke vagone. Većina opeke otpremala se industrijskim kolosijekom dugim 268 m koji se prema ciglani odvaja skretnicom na otvorenoj pruzi Varaždin–Golubovec.

Glina se iskopavala bagerom vjedričarem i prevozila samoistovarnim vagonima te malom dizelskom lokomotivom. Svježe oblikovani blokovi prevozili su se na sušenje drvenim regalima s pomoću hidrauličnih hvatača na motornim kolicima, najprije u prirodne sušionice (šupe), a poslije u prvu domaću umjetnu sušionicu. Suhi blokovi slagali su se u kružnu peć na pečenje. Poduzeće je 1963. pripojeno → Industriji građevnog materijala Lepoglava (IGM Lepoglava). Mazut, koji je služio kao tehnološko gorivo, zamijenjen je plinom (1970). Nasuprot staromu pogonu izgrađena je i puštena u rad nova Tvornica fasadne opeke (1979), u to doba najsuvremenija u Hrvatskoj.

Nakon reorganizacije provedene 1980. poduzeće je poslovalo kao OOUR Ciglane Cerje Tužno – Čret, a od 1991. kao IGM Ciglana, jedno od šest vlasnički povezanih društava Industrije građevnog materijala Lepoglava. Stečaj nad Ciglanom Cerje Tužno otvoren je 2009., a poduzeće je 2011. kupilo zagrebačko poduzeće Ciglane-Šimec. U Ciglani Cerje Tužno danas se proizvode i prodaju opekarski proizvodi za nosive i pregradne zidove te stropne elemente, napose opeka robnog žiga Unitherm, isključivo od čiste gline bez dodataka.

Postrojenje poduzeća smješteno je uz eksploatacijsko polje Cerje Tužno, najveći glinokop u Hrvatskoj, iz kojeg se vadi sirova glina što se primjenjuje u tehnološkom procesu. Eksploatira se više od 100 000 m³ ciglarske gline u zbijenom stanju na godinu. Ciglarska se glina odvozi do deponija (halde) na odležavanje u neposrednoj blizini proizvodnog pogona. Sirova se glina primarno obrađuje i homogenizira te se postupcima sušenja i pečenja dobiva opeka.

Unutar postojećeg eksploatacijskog polja nalazi se evidentirano dobro – pojedinačni arheološki lokalitet Cerje Novo – Krč gdje je bilo smješteno eneolitsko naselje, a nastambe su bile tipa zemunica, odnosno poluzemunica. Ondje su živjeli nositelji lasinjske kulture u doba od približno 2350. do 1950. pr. Kr. Eksploatacijom gline za potrebe poduzeća 1977. naišlo se na mnogobrojne nalaze, većim dijelom keramike i ostataka kamenog oruđa iz toga doba.

Wienerberger d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline sa sjedištem u Karlovcu.

Preteča današnjega poduzeća bila je ciglana Ilovac – Prva karlovačka tvornica cementne robe, utornog crijepa i glinene robe koju su osnovali karlovački poduzetnici Bichler i Frohlich 1906. s tada modernom kružnom peći za proizvodnju → opeke i crijepa. Od 1909. djelatnost se proširila na trgovinu građevnim i rezanim drvom. Nakon I. svj. rata poduzeće je upalo u teškoće, 1924. prestalo je raditi, proizvodnja je obnovljena 1926., a od 1930. vlasništvo nad tvornicom preuzelo je poduzeće Dolensko d. d., industrija drva iz Slovenije. Kao posljedica ulaganja poduzeće je postalo jedna od najmodernijih ciglana u zemlji. Godišnji kapacitet iznosio je deset milijuna komada crijepa i šest milijuna komada opeke. Broj radnika kretao se oko 300. Na VI. međunarodnom sajmu u Solunu 1932. Ilovac je dobio zlatnu medalju za izvrsne proizvode koji su se u znatnim količinama izvozili u Grčku.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano i s 245 radnika dodijeljeno na upravljanje Generalnoj direkciji za građevinarstvo u Zagrebu, te je 1947. spojeno s ciglanom Leonard Treppo osnovanom 1920. u Draganiću, sa sjedištem u Karlovcu. Osnovna je djelatnost poduzeća u sljedećem razdoblju bila proizvodnja opeke, crijepa, rešetkastih armaturnih nosača, stropnih gredica, betonskih prefabrikata, panoa i elemenata za montažnu ugradnju, uporabne i ukrasne keramike, te eksploatacija, iskop i utovar gline i pijeska. Poslovanje je bilo organizirano u nekoliko sektora: proizvodni, opće-pravni, financijski, tehničko-razvojni i komercijalni. Radne jedinice proizvodnoga sektora bile su pogoni za proizvodnju opekarskih proizvoda, keramičke galanterije i prefabrikata, te radna jedinica pomoćne djelatnosti za transport, iskop gline, automehaničko i građevinsko održavanje te strojobravarska radionica. Nove proizvodne linije puštene su u pogon 1972. i 1974. čime se proizvodnja povećala za 58,7%, a 1981. je u odnosu na 1972. narasla dva puta. Nova tunelska peć puštena je u pogon 1982., te je sljedeće godine zabilježena najveća proizvodnja. Proizvodnja je 1989. iznosila 64 milijuna komada opeke i opečnih blokova, 5,6 milijuna komada crijepa i 606 000 m gredica.

Poduzeće je 1992. imalo 263 radnika. Proces pretvorbe pokrenut je 1993. kada je Ilovac imao jedan od pet najvećih proizvodnih kapaciteta u RH. Većinski vlasnik poduzeća 1996. postao je austrijski Wienerberger, osnovan u Beču 1819. U više od 200 godina poslovanja od lokalne tvornice opeke postao je globalni lider u proizvodnji građevnih materijala i infrastrukturnih rješenja. Najveći je proizvođač opeke na svijetu i tržišni lider krovnoga glinenog crijepa u Europi kao i betonskih ploča i opločnika u srednjoistočnoj Europi. Zapošljava više od 16 000 radnika i posjeduje gotovo 200 proizvodnih pogona u 30 zemalja diljem svijeta, najvećim dijelom u Europi, ali i Sjevernoj Americi i Indiji. Poduzeće je 2005. otvorilo obnovljen, moderniziran i robotiziran proizvodni pogon u Karlovcu, povećavši proizvodni kapacitet za 50% uz 20 različitih vrsta proizvoda. Od 2005. poduzeće eksploatira glinu na polju Rečica, jednome od najvećih ležišta u RH. Godišnja eksploatacija iznosi oko 320 000 t. Uz pogon u Karlovcu gdje se proizvode Porotherm opeke, u sastavu poduzeća djelatni su i pogoni u Otoku Oštarijskom kraj Ogulina gdje se proizvode opločnici i betonska galanterija (Semmelrock Stein+Design) te Đakovu gdje se proizvode Tondach krovni sustavi. Od 2019. administrativni uredi nalaze se u Zagrebu, a poduzeće zapošljava oko 200 radnika.













Swietelsky d. o. o.,  građevinsko poduzeće za niskogradnju, visokogradnju, a napose za izgradnju prometne infrastrukture sa sjedištem u Zagrebu. Dio je austrijskoga društva Swietelsky AG sa sjedištem u Linzu u Austriji. Osnovao ga je Hellmuth Swietelsky 1936. u Gmundenu u Austriji kao trgovačko društvo za graditeljstvo koje se uglavnom bavilo cestogradnjom i asfaltiranjem. Društvo se nakon 1989. proširilo na istok Europe gdje su narednih godina osnovane podružnice u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Poljskoj i Hrvatskoj. U Hrvatskoj posluje od 1998. te je jedno od vodećih građevinskih poduzeća, organizirano kao inženjerska tvrtka koja radi s podizvođačima. Godine 1999. je od građevinskog poduzeća Cestograd kupljena Asfaltna baza sa pripadajućom opremom te je počela proizvodnja i ugradnja asfaltnih smjesa za županijske i državne ceste diljem Hrvatske. Poduzeće je tijekom godina u Hrvatskoj radilo na brojim infrastrukturnim projektima uglavnom vezanima uz državna poduzeća.

Od 2000. uključeno je u obnovu hrvatske željezničke infrastrukture. U zadnjih dvadesetak godina Swietelsky je obnovio više od 500 km pružnih kolosijeka, među kojima pružne dionice Ogulin – Split, Mrzlo Polje – Ogulin, Vrbovec – Botovo, Osijek – Beli Manastir, Vrpolje – Slavonski Šamac, Virovitica – Pitomača  i Zagreb Borongaj – Dugo Selo. Godine 2023. poduzeće je sa HŽ Infrastrukturom potpisalo ugovor za izvođenje radova na obnovi pruge Zagreb Zapadni kolodvor – Savski Marof dužine 17,8 km na koridoru RH1, kao i ugovor o obnovi pruge Zabok – Krapina.  Poduzeće je radilo rekonstrukciju tramvajske infrastrukture u Osijeku, uključivši obnovu tramvajskih stanica,

Godine 2002. poduzeće proširuje svoje djelovanje na obnovu i izgradnju autocesta u Hrvatskoj. Sudjelovalo je, između ostaloga, u izgradnju dionice Osijek – Đakovo, čvor Josipovac, dionice autoceste Zagreb – Sisak između Velike Gorice i Buševca, i izgradnji dijela obilaznice grada Vinkovaca. Osim navedenoga, proširuje djelatnost na izgradnju bioelektrana i proizvodnih hala. Usporedno s tim izvodi radove na zaštiti od poplava te provodi brojne druge projekte (vodovodi, kanalizacije, mostovi, nadvožnjaci i dr.). Jedan je od takvih projekata Zaštita od poplava grada Ogulina, a obuhvaća izgradnju je retencije u Ogulinu, koja se odvija u četiri faze. U sklopu spomenutoga projekta gradi se brana visine 14,5 m i duljine 580 m, a riječ je o brani nasutoga tipa koja ima centralnu glinenu jezgru štićenu filtarskim slojevima i kamenim potpornim zonama koje osiguravaju stabilnost. Poduzeće je izvodilo radove na izgradnji nasipa uz Koranu i Mrežnicu, regulaciji potoka Sajevac na području gradu Karlovca, te dio nasipa Lonjsko polje.

Koncern Swietelsky je 2014. postalo treće po veličini građevinsko društvo u Austriji, znatno povećavši svoju proizvodnju (građevnih proizvoda) i broj zaposlenika. Danas društvo ima podružnice u 21 zemlji, uključujući Hrvatsku, te zapošljava više od 10 000 radnika. U Hrvatskoj je poduzeće 2022. imalo 66 zaposlenika. Najveći dio prihoda u Hrvatskoj posljednjih godina ostvaren je u željezničkom prometu, potom u niskogradnji i cestovnom prometu.

GIP Pionir d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Pod nazivom Pionir Zagreb d. d. osnovano je 1991. osamostaljenjem zagrebačke poslovne jedinice slovenskog GIP Pionira iz Novoga Mesta. Bavi se segmentom visokogradnje i gradnje investicijskih objekata univerzalnih namjena, osobito izgradnjom stanova za tržište u Zagrebu.

Vlada NR Slovenije osnovala je u Novom Mestu 1947. Splošno industrijsko podjetje (SIP) Pionir s 812 zaposlenih, kao sljednika Okrožnog gradbenog podjetja Novograd (osnovano 1946). Poduzeće je bilo registrirano za izvođenje građevinskih i građevinsko-obrtničkih radova na visokogradnji i niskogradnji. Od 1956. proširilo je poslovanje i na stambenu izgradnju u Zagrebu, a od sredine 1960-ih preuzimalo sezonske poslove na jadranskoj obali. Od 1971. djelovala je operativna podružnica poduzeća u Zagrebu, koja je 1974. postala jedan od devet OOUR-a (OOUR Građevinski sektor Zagreb). Godine 1981. zagrebačka je poslovna jedinica imala 364 zaposlena, a u trenutku pretvorbe u dioničko društvo 1991. približno 200. Od 1989. slovensko poduzeće poslovalo je pod nazivom Pionir p. o., te je zadržalo vlasništvo nad poduzećem Pionir Zagreb do 1996., kada je otišlo u stečaj i prodalo pravo vlasništva nad zagrebačkim društvom Nava banci iz Zagreba (od 2014. Nava banka d. d. u stečaju). Godine 2000. dioničko društvo preoblikovano je u društvo s ograničenom odgovornošću GIP Pionir. Bilo je dijelom Pimont grupe iz Zagreba (2008–19) u sklopu koje su djelovala i poduzeća Paron (osnovano 1994), Gradko (osnovano 1993., od 2021. Mijušković gradnja), Munis (od 2019. Aleks stan, 2021. likvidirano), Framag (osnovano 1994) i Tehnikagradnja (osnovano 1992) iz Zagreba te Matim (osnovano 1990) iz Karlovca.

Tijekom svoje povijesti zagrebačko je poduzeće diljem Hrvatske izvelo impresivan niz zgrada stambene, stambeno-poslovne, turističke i javne namjene, industrijskih hala i dionica cestovne infrastrukture, a sudjelovao je i u izgradnji Žičare Sljeme (otvorena 2022), te i danas posluje kao jedno od vodećih hrvatskih poduzeća tog sektora.

Radnik d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Križevcima osnovano 1947. Od 1948. kao građevinsko-zanatsko poduzeće pod nazivom Kotarsko građevinsko poduzeće (KOTGRAPOD) djelovalo je radi kapitalne izgradnje i rekonstrukcije objekata državnoga, zadružnog i privatnog sektora na području Križevačkoga kotara i Hrvatske. Najprije je izgradilo objekte za vojne namjene u Križevcima, kamenolom i vapnaru u Vratnu i vodilo ciglanu u Rovišću. Od 1951. nastavilo je djelovati kao Zidarsko-tesarska zadruga Udarnik, koja je izgradila gradski olimpijski bazen, prvi u tom dijelu Hrvatske. Udarnik je 1955. promijenio ime u Građevinar, zadružno zanatsko poduzeće, koje je izgradilo više stambenih zgrada i drugih gospodarskih i poslovnih objekata u Križevcima i okolici. Poduzeće je 1959. reorganizirano, osnovano je Građevinsko poduzeće Radnik, kojemu je pripojen i Građevinar. Sredinom 1960-ih zapošljavalo je približno 250 radnika. Od 1967. Radnik je širio poslovanje te se bavio prodajom građevnoga materijala, eksploatacijom kamena, prvo iz kamenoloma u Vratnom, a od 1971. iz Vojnovca. Od 1969. obavljao je oplatarske, zidarske, betonirske i montažerske radove u visokogradnji i na njemačkom tržištu.

Poduzeće se 1970. registriralo za postavljanje plinske mreže i distribuciju plina, izvodilo je radove na plinovodu Bjelovar – Križevci, koji se rabio kao osnova za kasniju plinofikaciju grada, te je Radnik 1974. postao i distributer plina za Križevce. Danas taj posao obavlja poduzeće Radnik-plin u sastavu Radnik Grupe. Poduzeće je 1970. proširilo djelatnost na proizvodnju građevnoga materijala te razvoj trgovine i ugostiteljstva, a 1971. u Vojakovačkom Kloštru izgradilo je tvornicu za proizvodnju polimramora. Križevačka ciglana pripojena mu je 1975., a 1978. razvilo je vlastiti projektni biro. Nakon kupnje ugostiteljsko-turističkoga poduzeća Kalnik 1994., bavi se i ugostiteljstvom. Poduzeće se 1992. transformiralo u dioničko društvo, a od 1995. nosi naziv Radnik – građevinarstvo i građevinska industrija d. d. Križevci, te uz poduzeća Radnik Gradnja iz BiH, Radnik-plin iz Križevaca i Bristra d. o. o. iz Đurđevca, koja se bavi vodoprivredom i građevinskom djelatnošću, čini Radnik Grupu. U Radniku je zaposleno približno 370 radnika (2023).

Osnovna je građevinska djelatnost poduzeća visokogradnja. Manji dio poslovanja odnosi se na niskogradnju, uglavnom na održavanje i modernizaciju lokalnih cesta. U RH je poduzeće izgradilo više od 500 građevina, mnoge škole, vrtiće i sportske objekte, hotele, sudjelovalo je u više projekata izgradnje stanova u sklopu poticajne stanogradnje (POS), poput naselja Srdoči u Rijeci (2004), Špansko u Zagrebu i Vrbnik na Krku (oba 2005), izgradilo je tvornicu dječje hrane u Koprivnici (2007) i distributivni centar u Dugopolju (2008) poduzeća Podravka, zgradu → Građevinskoga fakulteta u Rijeci u sklopu novoga sveučilišnog kampusa (2011), izvelo dogradnju proizvodnoga biološko-farmaceutskog postrojenja DS3 u farmaceutskom poduzeću Hospiri u Prigorju Brdovečkom (2022), i dr. U inozemstvu je, većinom u Njemačkoj, te u BiH, Srbiji, Bugarskoj i Luksemburgu, radilo na poslovima visokogradnje i niskogradnje, metalogradnje i biopročistača.

Strabag d. o. o., građevinsko poduzeće za visokogradnju i niskogradnju sa sjedištem u Zagrebu. Poduzeće je u vlasništvu Strabag Societas Europaea, najvećega građevinskog poduzeća u Austriji sa sjedištem u Beču, koje djeluje u mnogim europskim zemljama, na području Azije (Arapski poluotok i Indija) i u Kanadi te zapošljava više od 73 000 radnika.

U Hrvatskoj djeluje od 1994., pretežno u području visokogradnje te izgradnje prometnica i tunela, te ima 36 podružnica. Od 2003. proširilo je ponudu svojih usluga na tehnički menadžment, tehničko savjetovanje i upravljanje te je u tu svrhu osnovalo poduzeće Facility Management Croatia d. o. o. (od 2011. Strabag Property and Facility Services). Potom je svoje usluge u Hrvatskoj proširilo i na proizvodnju i prodaju građevnoga materijala, ispitivanje materijala, ekoloških postupaka, razvoj projekata i održavanje objekata. Preuzimalo je poduzeća i osnivalo nova, te su 2018. u njegovu vlasništvu bila poduzeća: Strabag d. o. o., Strabag AG, PZC Split d. o. o., Pomgrad inženjering d. o. o., Mineral IGM, Strabag BRVZ d. o. o., Strabag BMTI d. o. o., TBG–Strabag d. o. o., Strabag PFS d. o. o., Strabag International GMBH.

Tijekom godina poduzeće je bilo angažirano na nekima od najvažnijih infrastrukturnih projekata diljem Hrvatske poput autocesta Zagreb–Macelj, Osijek–Đakovo, niza dionica autoceste Split–Ploče, tunela Krapina i Javorova kosa, bazena Kantrida u Rijeci, pročistača otpadnih voda u Zagrebu. Sudjelovalo je također u izgradnji (2009–14) putničke luke Gaženica na području Lučke uprave Zadar, radovima na betonsko-čeličnom mostu koji povezuje kopno i otok Čiovo kraj Trogira te izgradnji čvora Lipovljani na autocesti A3 Bregana–Zagreb–Lipovac (dovršeni 2018), graničnoga prijelaza Gornji Brgat nedaleko od Dubrovnika (dovršen 2019), Regionalnog centra za razvoj poduzetničkih kompetencija za zemlje jugoistočne Europe (SEECEL) u Zagrebu, sanaciji i rekonstrukcija uzletno-sletne staze Zračne luke Split (dovršeni 2020), i dr. U sklopu izgradnje Pelješkoga mosta (dovršen 2022) Strabag je, u suradnji s poduzećem China Road and Bridge Corporation, izgradio pristupne prometnice od Komarne do Jadranske magistrale te na Pelješcu (10,5 km, dionica Duboka–Sparagovići/Zarežde) u sklopu koje je izgradio četiri podvožnjaka, dva mosta (Dumanja Jaruga 1, 420 m; Dumanja Jaruga 2, 131 m), vijadukt (Brijest, 134 m), dva tunela (Debeli Brijeg, 2467 m, probijen 2020; Kamenice, 499 m, probijen 2022).

Poduzeće, koje je 2022. zapošljavalo 750 radnika, sudjelovalo je i u mnogim drugim projektima gradnje, rekonstrukcije i sanacije u RH, a prema ostvarenim prihodima u 2022. bilo je drugo među najuspješnijima.

Kamgrad d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Osnovano je 1979. kao građevinski obrt, a 1993. postalo je dioničko društvo Kamgrad d. o. o. s približno 50 zaposlenika. Većinu poslovanja poduzeća čini → visokogradnja, no bavi se i → niskogradnjom. Razvoj poduzeća temeljio se na znatnoj raširenosti poslova uglavnom u Hrvatskoj, a od 1994. i izvan RH poslovanjem u Srbiji (Kamgrad d. o. o. sa sjedištem u Somboru), BiH (Kamgrad d. o. o. Mostar Visokogradnja sa sjedištem u Mostaru), u Njemačkoj gdje je matično društvo osnovalo podružnicu pod imenom Kambau sa sjedištem Münchenu te u Švedskoj s poslovnom jedinicom u Göteborgu (2018–23). Poduzeće se etabliralo kao jedan od najvažnijih građevinskih subjekata RH, odnosno jedan je od tri najveća domaća izvođača radova u građevinarstvu. U matičnom je poduzeću 2023. radilo približno 750 zaposlenika, a ubroje li se povezana društva i podizvođači, u radu na projektima sudjeluje približno 2500 radnika.

Poduzeće je sudjelovalo u izvođenju više od 400 projekata diljem Hrvatske, od kojih se u novije doba ističu: izgradnja novih putničkih terminala Zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu, Zračne luke Ruđer Bošković u Dubrovniku i Zračne luke Split, izgradnja hotela i turističkih odmarališta poput hotelskih kompleksa Laguna Park Resort i Valamar Isabella Island Resort u Poreču, Petram Resort u Savudriji, hotela Grand Park Hotel i Amarin u Rovinju, Grand Hotel View u Postirama na Braču, Kalnik u Križevcima i dr., rad na projektu Razvoj vodnokomunalne infrastrukture aglomeracije Ploče, rekonstrukcija remetinečkoga rotora u Zagrebu, izgradnja dubrovačke žičare u suradnji sa švicarskim poduzećem Garaventa, poslovnih zgrada (Matrix Office Park u Zagrebu, uređenje kompleksa Tvornice duhana Zagreb), logističko-distributivnih centara međunarodnih korporacija (poduzeća LIDL-a u Križu, SPAR-a u Klinča Selima, Atlantic Grupe u Vukovini pokraj Velike Gorice), proizvodnih pogona, vjetroelektrana (Velika glava, Bubrig i Crni vrh kraj Šibenika ukupne instalirane vršne snage do 90,5 MW te Rudine kraj Slanoga ukupne instalirane vršne snage do 70 MW, i dr.), terminala za skladištenje i pretovar tekućih tereta, benzinskih postaja, sportskih dvorana (Višenamjenska dvorana Žatika u Poreču), obnova ili nadogradnja javnih objekata (KB Merkur, KBC Zagreb, Gimnazija Tituša Brezovačkog u Zagrebu, Farmaceutsko-biokemijski fakultet u Zagrebu) te obiteljskih kuća. Poduzeće se također bavi gradnjom stambenih i poslovnih jedinica za vlastitu prodaju te iznajmljivanjem poslovnih prostora.

GP Krk d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Krku osnovano 1956. kao Zanatsko poduzeće Progres.

Zanatsko poduzeće Progres, koje se bavilo visokogradnjom, izgradnjom i održavanjem otočne infrastrukture, 1979. se s poduzećem Uprava za putove i luke (osnovano 1963., bavilo se niskogradnjom) udružilo u Građevinsku radnu organizaciju (GRO) Krk s dva OOUR-a. Razvoj poduzeća temeljio se na znatnoj raširenosti poslova isprva u Rijeci, potom na području današnjih Primorsko-goranske, Istarske i Ličko-senjske županije te u Sloveniji. Nakon provedene privatizacije, GRO Krk postao je 1993. dioničko društvo naziva GP Krk (Građevinarstvo i proizvodnja Krk) pod kojim djeluje i danas. Tijekom 1990-ih poduzeće je vješto iskoristilo gospodarski trenutak u kojem su mnoga građevinska poduzeća Rijeke i Primorja ugašena te se ubrzo etabliralo kao jedan od najvažnijih građevinskih subjekata tog područja.

GP Krk d. d., GP Krk trgovina d. o. o., GP Rijeka d. d. (sa sjedištem u Krku, osnovano 2002–02. preuzimanjem poduzeća Rijeka-cesta i poduzeća Andezit) te poduzeće Kamenolom Fužinski Benkovac (osnovano 2006; za eksploataciju i preradbu kamenog materijala eruptivnoga podrijetla, tj. proizvodnju andezitskog agregata za izradbu završnih slojeva na cestama) čine grupu GP Krk, koja je 2022. zapošljavala 762 radnika.

Sjedište uprave GP Krka i pogoni (mehanička radionica, betonara, savijačnica, stolarija, proizvodnja betonskih elemenata) smješteni su u poslovnoj zoni grada Krka. U sklopu poduzeća djeluju četiri betonare, dvije na Krku: Marišćina u Klani (drobilišno postrojenje) u kojoj se proizvodi 11 vrsta betona i Krk u kojoj se proizvode 24  vrste betona. U Betonari Vrbosko proizvodi se pet, a u Betonari Kukuljanovo u Škrljevu 22 vrste betona. U sastavu poduzeća su i kamenolomi: u Benkovcu Fužinskom, Garica u Vrbniku (kamenolom s drobilišnim postrojenjem, skladište eksploziva) i Tresni Breg u Klani na Krku. Asfaltne baze za proizvodnju bitumenskih mješavina za ceste, aerodromske piste i druge prometne površine nalaze se u sklopu pogona Betonare Marišćina i Kamenoloma Garica. GP Krk posjeduje tri laboratorija za kontrolu kvalitete asfalta: one u sklopu betonara Krk i Kukuljanovo te jedan mobilni. Poduzeće se bavi i proizvodnjom predgotovljenih elemenata armiranobetonskih (AB) konstrukcija. Pogon proizvodnje AB montažnih elemenata nalazi se u Krku, a za projektiranje AB montažnih konstrukcija zaduženo je poduzeće Rijeka structura iz Rijeke osnovano 2008. kao specijalizirani projektni ured poduzeća GP Krk.

Većinu poslovanja poduzeća GP Krk čini niskogradnja i uključuje cijeli proizvodni proces od nabave i proizvodnje sirovine do kontrole kvalitete. Neki su od većih projekata poduzeća → Centar Zamet u Rijeci, Astronomski centar Rijeka u Gornjoj Vežici, izgradnja Istarskog ipsilona, državne ceste D100, obnova državne ceste D102 (dionica Njivice–Treskavac), proizvodni pogon poduzeća → Jadran – galenskog laboratorija u Svilnom, Islamski centar, Bazeni Kantrida, nogometni kamp i stadion HNK Rijeka u Rijeci, → Most hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, i dr. Prema ostvarenom prihodu i razgranatoj aktivnosti, danas je GP Krk jedno od najvećih domaćih građevinskih poduzeća.

Istra cement d. d. → Calucem d. o. o.

Hrvatske autoceste d. o. o. (HAC), poduzeće za upravljanje, građenje i održavanje autocesta sa sjedištem u Zagrebu osnovano 2001. Osnovano je na temelju odluke Vlade RH o podjeli i preoblikovanju dotadašnje Hrvatske uprave za ceste u poduzeća Hrvatske autoceste i → Hrvatske ceste, te je u vlasništvu RH. Prihode ostvaruje od goriva i cestarine, naknade za korištenje cestovnog zemljišta i od obavljanja uslužnih djelatnosti, te od dugoročnih zajmova. Poslovne aktivnosti obuhvaćaju: projektiranje, dobivanje lokacijskih, građevinskih i uporabnih dozvola; izvlaštenje zemljišta i objekata; ustupanje građevinskih radova; organizaciju nadzora i inspekciju radova; održavanje autocesta i ostalih objekata; ophodnju na autocestama i njihovu zaštitu; donošenje odluka o korištenju cestovnog zemljišta; organizaciju sustava naplate cestarine; osiguranje financiranja i održavanje autocesta.

Prva autocesta u Hrvatskoj otvorena je 1971. na relaciji Zagreb–Rijeka, dionica Orehovica–Kikovica, a sljedeće godine na istoj relaciji dionica Zagreb–Karlovac u dužini od 38 km (→ ceste). Prvih 77 km od Ivanje Reke do Lipovljana pušteno je u promet 1980., a do 1990. na toj dionici izgrađeno je ukupno 176 km, nadomak Slavonskom Brodu. U Hrvatskoj je 1989. bilo izgrađeno 275,5 km autocesta (Obilaznica Zagreb, dionica Zagreb–Karlovac i dionica Zagreb–Slavonski Brod) kojima je upravljalo poduzeće Autoceste Hrvatske. RH je osamostaljenje dočekala s ograničenom mrežom autocesta, no izgradnja autocestovne mreže prepoznata je kao strateški preduvjet razvoja države i njezina gospodarskoga rasta. Do 2000. izgrađeno je 76 km autocesta i 53 km poluautocesta. Izgrađene su dionice Slavonski Brod–Županja, Zaprešić–Krapina, Goričan–Čakovec, Čakovec–Varaždin, Zagreb–Breznički Hum i Bregana–Zagreb. Od 1995. nastavljeni su radovi na Istarskom ipsilonu, mreži poluautocesta dugoj 144 km. Taj dio cestovne mreže koncesijskim je ugovorom predan francuskom građevinskom poduzeću Bouygues, te je osnovano poduzeće Bina–Istra radi financiranja, gradnje i upravljanja cestama u sklopu Istarskog ipsilona – A8. Koncesijski ugovor potpisan je na 32 godine. Poduzeće Autocesta Rijeka–Zagreb osnovano je 1997. Upravljalo je dijelom autoceste A1, A6 i A7, te se od 2020. nalazi u sklopu HAC-a.

HAC je pri osnivanju preuzeo upravljanje i održavanje 355,8 km autocesta. Godine 2004. je koncesionaru Autocesta Zagreb–Macelj predao na upravljanje 41 km autoceste A2 Zagreb–Macelj, a 2007. koncesionaru Autocesta Rijeka–Zagreb 17 km autoceste A7 Rupa–Rijeka i 3,8 km Krčkoga mosta. Od 2000. do 2010. izgrađene su i puštene u promet dionice autocesta Bregana–Jankomir, Velika Kopanica–Županja, Bosiljevo–tunel Mala Kapela, Gornja Ploča–Zadar 2, Breznički Hum–Novi Marof–Varaždin, tunel Mala Kapela–Gornja Ploča, Zadar 2–Pirovac, Vrpolje–Dugopolje, Jušići–granični prijelaz Rupe, Županja–Lipovac, Dugopolje–Šestanovac, Đakovo–Sredanci, Šestanovac–Ravča, Osijek–Đakovo, Beli Manastir–Svilaj, Velika Gorica–Buševec, Vodnjan–Kanfanar, Vodnjan–Pula, Umag–Medaki, Krapina–Macelj, zajedno s pripadajućim odmorištima, čvorovima i cestovnim objektima.

Najvažniji projekt bila je dionica Zagreb–Split koja je otvorena 2005., čime su nakon više od 40 godina od prvih planova autocestom spojena dva najveća hrvatska grada. Gradnja te autoceste bio je jedan od najvećih investicijskih i građevinskih pothvata u RH. Dužine je 380 km, iskopano je oko 26 000 000 m³ materijala, a nasuto je oko 30 000 000 m³. Izgrađena su 292 objekta (→ tuneli, → mostovi, vijadukti, nadvožnjaci, podvožnjaci, prolazi, prijelazi za životinje). Prema izračunima, 18,6% od ukupne duljine trase čine objekti. Izgrađeni su elementi prateće infrastrukture (dijelovi elektroenergetske mreže, vodovoda, pristupnih, lokalnih i alternativnih cesta itd.). Na toj dionici nalaze se dva najduža cestovna tunela u Hrvatskoj: Sv. Rok (5679 m) i Mala Kapela (5821 m). Od 2011. do 2018. izgrađene su i puštene u promet dionice autocesta Ravča–Vrgorac, Vrgorac–čvor Ploče–Karamatići, od čvora Ploče do granice s BiH, Sredanci–granica s BiH, Jakuševec–Velika Gorica, Buševec–Lekenik, Kanfanar–Rogovići, Umag–Kanfanar.

Danas je u RH približno 1341 km autocesta, na kojima se nalaze 443 mosta i vijadukata, 53 tunela i 14 prijelaza za životinje. HAC je nositelj najvećih i najzahtjevnijih investicijskih i građevinskih pothvata ostvarenih u RH, dok je izgradnja mreže autocesta najveći i najuspješniji hrvatski razvojni projekt. Poduzeće zapošljava više od 2600 radnika.

Zavorović, Franjo (Zavoreo; Frane, Frano, Franco, Francesco) (Venecija, 1752 – Zadar, 1822), vojni inženjer, kartograf, graditelj cesta te autor karata na području Dalmacije potkraj XVIII. i u prvoj polovici XIX. st.

Podrijetlom iz ugledne šibenske obitelji, stekao je visoku naobrazbu u građevinskoj struci te čin inženjerskoga satnika. Radio je kao inženjerski kapetan u službi Mletačke Republike, a nakon njezine propasti 1797. stupio je u austrijsku službu i postao glavni direktor javnih radova. Za prve austrijske uprave u Dalmaciji (1799−1805) izgradio je ceste od Zvonigrada do Knina te cestu Knin–Ostrovica–Benkovac–Zemunik. Najznačajnija su njegova inženjerska ostavština ceste Ostrovica–Skradin, te osobito Šibenik–Skradin, Knin–Drniš i Šibenik–Trogir izgrađene za francuske vladavine Dalmacijom (1806−14). Projektirao je i nacrt tornja za gradski sat te izradio nacrte za pregradnju kneževa dvora u Zadru. Umirovljen je 1818.

Kao kartograf ostavio je dubok trag i bogat opus donoseći prikaze Dalmacije. Suautor je topografske karte Dalmacije (Nuova carta topografica della provincia di Dalmazia, divisia ne suoi territori, 1787) koja obuhvaća širi pojas morske obale od Nina do Boke kotorske s jadranskim otocima. Bila je to prva veća tiskana karta Dalmacije iz druge polovice XVIII. st. i smatrala se najboljom javnom i službenom kartom Dalmacije sve do pada Mletačke Republike. Izradio je topografsku kartu mletačke strane južnoga Velebita od Trstenice do izvora rijeke Zrmanje, topografske karte Nina, Solina (1808), plan Šibenika (1798). Objavio je djelo Statistički zapisi o Dalmaciji (Memoria statistica sulla Dalmazia, 1821) u kojem donosi topografski opis Dalmacije, stanje kopnenih i pomorskih putova, poljodjelstva, stočarstva, ribarstva, trgovine, običaje stanovništva, i dr.

Zagoda, Juraj (Zagreb, 29. IV. 1903 − Zagreb, 16. VII. 1978), građevinski inženjer, utemeljitelj sveučilišne nastave iz područja cestogradnje u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1927. na Građevno-inženjerskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Radio je u Građevinskom odjelu Gradskoga poglavarstva Zagreba (1927−45) te Odsjeku za regulaciju grada i u gradskom projektnom poduzeću Osnova (1945−50). Na matičnom fakultetu radio je 1942−73., od 1960. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Ceste, Projektiranje cesta i ulica, i dr. Bio je voditelj Katedre za ceste (1963−73) i predstojnik Zavoda za ceste (1963−71) te Zavoda za prometne objekte (1971−77) Građevinskog fakulteta. Znanstveno i stručno bavio se problematikom prometnica i prometne tehnike te je utemeljitelj sveučilišne nastave iz područja cestogradnje na Sveučilištu u Zagrebu. Znanstveno i stručno bavio se problematikom prometnica (planiranje, projektiranje i građenju cesta) i prometne tehnike te je utemeljitelj sveučilišne nastave iz područja cestogradnje na Sveučilištu u Zagrebu. Autor je djela Ceste (1969).

Weiss, Antun Matija (Matthias Antoni) (?, 1661 − Graz, 21. X. 1738), pukovnik, vojni inženjer, glavni inženjer pri gradnji Karolinške ceste.

Podrijetlom iz Breisacha na Rajni, u europskoj graditeljskoj povijesti i povijesti umjetnosti poznat je kao autor karata, vrsnih crteža građevina i pejzaža, ali i kao graditelj i obnovitelj nekoliko velikih utvrda te cesta i drugih građevina u službi Habsburgovaca. Godine 1710. izradio je kartu Beča, 1711. nacrtao znamenite građevine u Španjolskoj, a 1715. car Karlo VI. Habsburški imenovao ga je za glavnoga carskog graditelja unutarnjo-austrijskih zemalja. Nakon Požarevačkoga mira popisao je i nacrtao samostane u krajevima oslobođenima od Osmanlija, a od 1721. radio na projektima obnove tvrđave u Karlovcu. Godine 1729. sastavio je izvješće s likovnim prikazima naših starih utvrda i gradova (Vorstellung und kurze Beschreibung des Defensions-Standts deren kroatischen Frontieren, Graz, 1729−38).

Njegovo je najpoznatije projektantsko djelo prva moderna hrvatska cesta preko gorskoga praga (od Karlovca do Bakra i Rijeke) kojoj je dao ime Via Carolina Augusta u čast svoga cara i kralja. Dugogodišnji voditelj izgradnje Karolinške ceste (1725−37), izveo je jedan od najvećih tadašnjih graditeljskih pothvata u cestogradnji promičući visoke graditeljske i tehničke standarde (→ cesta). Weissov most preko Dobre rekonstruiran tijekom gradnje Karolinške ceste jedan je od najljepših primjera barokne mostogradnje u Hrvatskoj (→ most). U bečkom Dvorskom arhivu (Kammersarchiv, Kriegsarchiv) ostavio je karte i crteže te izvješća o Karolinškoj cesti trajne povijesne i umjetničke vrijednosti.