Prostoria d. o. o., poduzeće za proizvodnju dizajnerskog namještaja sa sjedištem u Svetom Križu Začretju. Tvornica namještaja počela je s probnim radom 2011. pod imenom Kvadra, a od 2015. djeluje pod današnjim imenom. Proizvodi ojastučeni namještaj (sjedeće garniture, garniture na razvlačenje, fotelje, taburei, naslonjači), stolice, barske stolice, stolove, stoliće, police, ležaljke, klupe, i dr. Uglavnom se koristi domaćim materijalima, osobito masivnim drvom, a većina proizvodnje odvija se unutar tvornice. Izvozi u više od 60 zemalja svijeta. Otvorila je salone u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Beogradu, Berlinu, Chicagu, a nastupa na sajmovima u Milanu, Kölnu, Parizu. U 2003. zapošljavala je približno 200 radnika.

Poduzeće je orijentirano prema dizajnerskom namještaju prepoznatljiva suvremenog dizajna temeljenoga na zasadama modernizma. Razvija integrativni pristup i predstavlja suradničku platformu koja njeguje i potiče kontinuiranu razmjenu znanja i iskustava među svim sudionicima u proizvodnji namještaja. U posljednjih se desetak godina prometnula u glavnog pokretača i motivatora hrvatske scene produkt-dizajna. Realizirajući njihove zamisli, pomogla je etabliranju domaćih studija dizajna i pojedinaca, kao što su → Numen/For Use (Sven Jonke, Christoph Katzler, Nikola Radeljković – sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve /zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo), Grupa (Filip Despot, Ivana Pavić, Tihana Taraba – kolekcije Monk, 3-angle i Tinker, sofa Echo, stolica Piun i police Shtef), Neisako (Neven i Sanja Kovačić – kolekcije Up-Lift i Pil-low, naslonjač-ležaljka Kontrapunkt i vješalica Simetria), SMPDO (→ Simon Morasi Piperčić – kolekcije Strain i Rhomb te modularni sustavi Convert), Sanja Knezović (kolekcije Strain i Rhomb), → Studio 3LHD (kolekcije za vanjske prostore Umomoku i modularne police Shtef), Projectum (Lea Aviani – kolekcija Bavul), Studio RU:T (Tvrtko Bojić, Karla Paliska – sustav polica Knif), a surađuju i sa stranim dizajnerima (Layer – Benjamin Hubert iz Velike Britanije, Altherr Désile Park iz Španjolske, Meike Harde i Studio Böttcher Henssler Kayser iz Njemačke). Namještaj Prostorije rađen za poznatog naručitelja osnova je mnogobrojnih projekata uređenja prostora ureda, zračnih luka, hotela, domova i dr. koje potpisuju utjecajni arhitekti, otvarajući tako vrata primjeni totalnog dizajna.

Radna grupa Zagreb, skupina arhitekata osnovana 1932. na poticaj → Ernesta Weissmanna; uz njega sačinjavali su je → Vlado Antolić, → Josip Pičman, → Josip Seissel, Viktor Duško Hećimović, Zvonimir Kavurić i Bogdan Teodorović.

Sudjelovala je na mnogim natječajima, izložbama i diskusijama, zastupajući uvijek etički stav autora. Na IV. izložbi skupine → Zemlja 1932. istupila je s potpuno novim stavovima, osobito s obzirom na stambene prilike na zagrebačkoj periferiji, pri čemu je, analizirajući srž urbane, komunalne, zdravstvene i socijalne problematike najnižih društvenih slojeva, dala sliku o gradu i njegovu građenju izvan priznatoga urbanog razvoja. S takvim je progresivnim pristupom 1933. na IV. kongresu u Ateni kao nacionalna sekcija za Jugoslaviju službeno primljena u članstvo međunarodne organizacije CIAM (Congrès internationaux d’architecture moderne), jednog od glavnih generatora urbanističke teorije i prakse od 1928. do 1959., rad koje je bio usredotočen na formuliranje univerzalnog modela urbane reorganizacije. Prema uzoru Radne grupe Zagreb osnovano je više skupina i u drugim zemljama. Članovi skupine izradili su projekt paviljonskoga sklopa Poljoprivredno-šumarskoga fakulteta u Zagrebu (djelomično izveden 1932–40; I., II. i III. paviljon), kojim su anticipirali organski pristup arhitekturi.

Premda je djelovala tek nešto više od godine dana, sudjelovanje Radne grupe Zagreb u radu CIAM-a potvrda je njezine pripadnosti najznačajnijim europskim arhitektonskim krugovima i uključenosti u najaktualnija događanja u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Iako je socijalna osjetljivost tada bila jedna od glavnih značajki arhitekture, jedino je Radna grupa Zagreb na temelju iscrpnih analiza postojećih socijalno-ekonomskih uvjeta jasno definirala zahtjev za gradnju kvalitetnih stanova socijalno ugroženih slojeva primjenom suvremenih metoda, standardizacijom i industrijalizacijom građevne produkcije.

Vlahović, Dragomir (Maji) (Zagreb, 1. X. 1945), arhitekt, zapažen po realizacijama obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Završio je poslijediplomski studij Razvoj i kritika savremene arhitekture na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu. Radio je 1970–75. u Zavodu za urbanizam općine Samobor i birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1976. samostalno. Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1981., isprva kao honorarni asistent, a od 2006. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje III–V, Japanska prostorna koncepcija i dr. Duboko promišljajući svoju arhitekturu temeljenu na zasadama velikana moderne arhitekture i suvremenih kretanja, kao arhitekt-praktičar izveo je niz obiteljskih kuća. Među njima se ističu kuće Gajski-Petercol (1971), Lindić (1978), Kovač (1979–86), Profeta (1980), Gmaz (1982), Ferjanić (»Crna kuća III«; 2002) u Samoboru, Kolovrat-Raubar (»Crna kuća«, 1986), Tomljenović-Marcijuš (»Indigo-plava kuća«; 1995) i Kramer (»Monokromno siva kuća«; 2002–04) u Zagrebu, kuće Benkotić (1989) i Benkotić-Kobas (1991) u Lučkom, i dr. Realizirao je niz adaptacija i uređenja interijera. Sudjelovao je na mnogobrojnim natječajima, među kojima i Tokyo International Lighting Design Competition (1977., počasna nagrada za rasvjetno tijelo). Dobitnik je Velike nagrade Zagrebačkog salona (1991) i Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2014).

Turato, Idis (Rijeka, 10. I. 1965), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1991. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. disertacijom Arhitektura »gotovih elemenata« – projektiranje metodom slaganja i prilagođavanja ranije pripremljenih sklopova i fragmenata (mentori → M. Hržić i → D. Tušek). Od 1992. vodio je sa → Sašom Randićem arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a od 2009. djeluje samostalno. Od 2011. zaposlen je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, od 2021. u zvanju redovitoga profesora. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje predaje kolegije Prakticiranje arhitekture, Radionica arhitektonskog projektiranja III i dr. Gostujući je profesor na arhitektonskim fakultetima u Beogradu, Splitu i Ljubljani. Godine 2020. s Martinom Mataijom i Dorom Sipinom osnovao je projektantski biro mataija x sipina x turato.

Za djelovanja s Randićem izradio je niz projekata, od javnih objekata do infrastrukturnih, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostvarenjima iz toga razdoblja ističu se: Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), Ekonomski fakultet (2000), višestambene zgrade u Marčeljevoj dragi (2001), nadogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Dvorana Ivana Pavla II. u sklopu svetišta Majke Božje Trsatske (2008) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2006) i Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: sportska dvorana i trg u Krku (2013), obiteljske kuće Gumno u Risici (2014), Drvena kuća u Klimnu (2016), Bedrock u Brzecu (2018) – sve na Krku, obiteljska kuća Nest and Cave u Voloskom (2014), hotel Navis u Opatiji (2016), Plivalište Vukovar (2017) i hotel i vinarija Roxanich u Motovunu (2019).













Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010., a 2021. bio je kustos Hrvatskoga paviljona. Stručne članke i kritike objavljuje u periodici Oris, Čovjek i prostor, Prostor, Novi list, Jutarnji list, Vjesnik i dr. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009., 2013), »Vladimir Nazor« (2005) i »Drago Galić« (2012). Njegovi su projekti deset puta bili nominirani za nagradu Mies Van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu.

Šilović, Nada (Zagreb, 2. IV. 1924 – Zagreb, 13. III. 2009), arhitektica i urbanistica, istaknula se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirala je 1948. na Arhitektonskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1977. magistrirala radom Problemi prostornog planiranja izletničke rekreacije (mentor → A. Marinović-Uzelac). Godine 1948–56. radila je u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci, potom se zaposlila u poduzeću za projektiranje Plan u Šibeniku. Od 1963. do umirovljenja 1980. radila je u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba.

Balansirajući između odrednica zagrebačke tradicije arhitektonskog modernizma i poslijeratnih građevinskih restrikcija, projektirala je uglavnom na području Rijeke, Istre i Šibenika. Među realizacijama ističu se stambene zgrade u Kamovoljevoj ulici 57, 59, 61 i 63 (1952), Zametskoj 1 i 3 (1955), Liburnijskoj 8 (1955) i Račićevoj 1A (1955) u Rijeci, Sarajevskoj 1 u Šibeniku (1957), Primorskoj 3, 5 i 7 u Zagrebu (1961), te restoran paviljon hotela Adriatic (1953., pregrađen 1981., srušen 2005) i Dom zdravlja u Pascalijevoj 3A (1954) u Umagu. Značajna je i njezina adaptacija zgrade bivše talijanske škole na Dolcu 1 u Rijeci za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke, danas Sveučilišne knjižnice Rijeka (1954–56), jedne od najvećih kulturnih investicija poslijeratnih godina. Kao zaposlenica Urbanističkog zavoda grada Zagreba, radila je na urbanističkim planovima Črnomerca, odnosno Fraterščice – Kvaternikove ulice, Bijenika – Šestinskoga dola, Zelene magistrale – Ponikvi, Podsuseda i Španskog. Radove na temu urbanizma u Zagrebu objavljivala je u časopisu Arhitektura.

Seissel, Silvana (Zagreb, 7. V. 1912 – Zagreb, 2. VI. 2010), pejzažna arhitektica, jedna od najistaknutijih stručnjakinja u području pejzažne arhitekture u nas.

U Zagrebu je 1936. apsolvirala vrtlarsku praksu, od 1938. radila u Odjelu za parkove i nasade Gradskoga poglavarstva, a od 1948. projektirala je samostalno. U stručnom radu bavila se, nerijetko u suradnji sa suprugom → Josipom Seisselom te drugim arhitektima, urbanistima i ostalim stručnjacima, projektiranjem okoliša stambenih naselja, industrijskih pogona, turističkih kompleksa, javnih zgrada i rezidencija, gradskih parkova, povijesnih perivoja i rekreacijskih prostora, groblja i spomeničkih područja, šetališta i dječjih igrališta te surađivala u stvaranju razvojnih planova više općina u srednjoj Dalmaciji.

Među njezinim se projektima ističu parkovi kneza Branimira (1950), na Jelačićevu trgu (1953), na Gajevu trgu (1954) i kralja Držislava (1956) u Osijeku, rekreacijsko-turističko područje lijeve obale Drave i zoološki vrt u Osijeku (1965), okoliš dvorca u Valpovu (1957), te parkovi Maksimir (1962., s A. Marinovićem-Uzelcem), oko Bolnice za zarazne bolesti (1958–78), oko Gradske vijećnice (1962., s K. Ostorgovićem), oko vile Zagorje (1962–63., danas Predsjednički dvori, s D. Kišem i A. Rotkvić), groblje Miroševac (1949–59., s J. Seisselom), spomen-područje Dotrščina (1964–68., s V. Bakićem, A. Rotkvić i J. Seisselom; 1984., s J. Seisselom), sve u Zagrebu, Nacionalni park Mljet (1962–64), Novo centralno groblje u Novom Sadu (1963–74., s J. Seisselom i M. Kollenzom). Tijekom 1950-ih i 1960-ih surađivala je u Zavodu za urbanizam → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu pri planiranju prostornih rješenja Makarskoga primorja i Šibenika, a u Osijeku je projektirala i postavila Izložbu cvijeća u zatvorenom (1960., s A. Rotkvić) i veliku hortikulturnu izložbu u otvorenim parkovima (1961., s A. Rotkvić, E. Polak i V. Richterom). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000.

Randić, Saša (Rijeka, 9. XI. 1964), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor niza projekata uglavnom na riječkome području.

Diplomirao je 1990. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1992. na Berlage Institute u Amsterdamu. Zajedno s → Idisom Turatom od 1992. vodio je arhitektonski biro Randić-Turato u Rijeci, a 2009. osnovao je vlastiti ured Randić i suradnici u Rijeci i Zagrebu. Od 2010. u zvanju izvanrednoga profesora predaje na Katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu.

Ostvario je niz projekata, od javnih građevina do infrastrukturnih objekata, te niz prostornih planova, posebice u Rijeci. Među ostalim ističu se: plan istočne zone grada Setea u Francuskoj (1991–95), te s Turatom Rektorat Sveučilišta u Rijeci (1996), stambeno-poslovne zgrade u Supilovoj ulici 6–8 (1997), pješački most Vrata Jadrana (1999), višestambene zgrade u Marčeljevoj Dragi (2001), dogradnja Tehničkoga fakulteta (2002), poslovna zgrada na Korzu 11 (2005), Centar Zagrad (2007), Pastoralni centar Ivana Pavla II. u sklopu svetišta Majke Božje Trsatske (2003–08) – sve u Rijeci, Osnovna škola Fran Krsto Frankopan (2005) i Dječji vrtić Katarina Frankopan (2009) u Krku, Muzej Lapidarium u Novigradu (2003–08), Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju (2009–15) i Osnovna škola Veli Vrh u Puli (2009–10). Iz kasnije faze djelovanja značajni su izvedeni projekti: vila u Krležinom Gvozdu 8 u Zagrebu (2009–11), autobusni kolodvor u Delnicama (2011–12), zgrada Hrvatskog operatora prijenosnog sustava u Matuljima (2019), preuređenje dijela kompleksa Benčić u tzv. Dječju kuću (2020) i T-zgrade u Gradsku knjižnicu Rijeka (2023).



















Bio je predsjednik Društva arhitekata Rijeka 1994–99. Sudjelovao je u osnivanju Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu, gdje je 1999–2003. bio zamjenik predsjednika Razreda arhitekata (→ Hrvatska komora arhitekata). U istom razdoblju obnašao je i funkciju dopredsjednika → Udruženja hrvatskih arhitekata, na čelu savjeta nakladničke djelatnosti. Predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata bio je 2003–07. Pokrenuo je 2009. portal za arhitekturu, oblikovanje i vizualne umjetnosti pogledaj.to. Na Venecijanskom bijenalu predstavljao je Hrvatsku 2006. i 2010.

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima na XIX. salonu mladih u grupi autora 5xA (1987), natječaju Royal Institute of British Architects (RIBA) Oasis u Engleskoj (1989), Europan 2 u Francuskoj (1991), kao i godišnjih nagrada »Vladimir Nazor« (2005), »Viktor Kovačić« (2003., 2008., 2009), »Piranesi« (2005). Njegovi su projekti bili nominirani za nagrade Swiss Architecture Award i Mies Van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu (Osnovna škola Fran Krsto Frankopan i Dječji vrtić Katarina Frankopan u Krku).

Bruketa & Žinić & Grey d. o. o., dizajnerski studio specijaliziran za vizualne i tržišne komunikacije, grafički i industrijski dizajn, mobilne aplikacije, web stranice i druge digitalne sadržaje za klijente.

Osnovali su ga 1995. u Zagrebu dizajneri Davor Bruketa (Zagreb, 7. XI. 1973) i Nikola Žinić (Zagreb, 5. VI. 1968) pod nazivom Bruketa & Žinić. Pod današnjim nazivom djeluje od 2017. kao dio Grey grupe, dijela najveće svjetske grupacije za komunikacijske usluge WPP (Wire and Plastic Products). Među mnogobrojnim realizacijama ističu se vizualni identiteti hotela Lone i Grand Park u Rovinju izgrađenih prema projektu Studija 3LHD, električnog automobila Concept One poduzeća Rimac automobili, proizvođača namještaja Prima, poslovnica Kent Banke i dr. Studio je surađivao i s nekima od najvećih svjetskih poduzeća i marki poput Coca-Cole, Heinekena, Playstationa, Mazde, Renault Nissana i dr. Osim u Zagrebu svoje urede otvorio je i u Beogradu, Beču i Bakuu. Godine 2012. proglašen je drugom najučinkovitijom neovisnom reklamnom agencijom prema globalnom Effie Indexu učinkovitosti, 2013. najboljom međunarodnom malom agencijom prema izboru američkoga časopisa Advertising Age, a 2014. jednom od 17 vodećih svjetskih neovisnih agencija prema izboru britanskoga časopisa Campaign. Za svoj rad osvojio je više stotina domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona, Cannes Lions, Clio, D&AD, ADC New York, Cresta, Epica i druge.

Polak, Nikola (Zagreb, 30. VII. 1949), arhitekt, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture i uređenjem interijera.

Diplomirao je 1975. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1979. na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Cambridgeu. Doktorirao je 1994. na zagrebačkome Arhitektonskom fakultetu disertacijom Morfološki slojevi i na njima nadograđene arhitektonske vrijednosti (mentor: → N. Filipović). Na Fakultetu u Zavodu za arhitekturu radio je 1975–91., od 1979. bio je asistent kolegija Arhitektonsko projektiranje III, IV, V. Održao je velik broj predavanja u zemlji i inozemstvu, u sklopu ljetnih škola i seminara ILAUD-a (akronim od engl. International Laboratory of Architecture and Urban Design) u Urbinu, Sieni, Oslu i Barceloni. Godine 1994. otvorio je vlastite arhitektonske biroe u Zagrebu i Beču.

Od projekata stambene arhitekture ističu se: kuća Verleyen u Motovunu (1988), kuća Martin u Beču (s F. Bishofter, 1995), obnova i proširenje vile Mamić na Tuškancu 52 u Zagrebu (2005), vila na Istu (2007), kuća za odmor na Javorovoj kosi kraj Ravne gore (s J. Kruljac Polak, 2009), vila u Markuševcu u Zagrebu (2010). U Zagrebu je za Hrvatski nogometni savez projektirao multimedijski informacijski centar u Petrinjskoj 2 (s V. Milutin, 2015), a za nogometni klub Dinamo na južnome dijelu stadiona u Maksimiru kapelu sv. Josipa (2013) i Hotel Dinamo (s J. Kruljac Polak, 2013). Bavi se i uređenjem interijera (Raiffeisenbank u Petrinjskoj 69, 1996; Hypo Alpe Adria banka u Ilici 251, 2011; Hrvatski nogometni savez u Vukovarskoj 269A, 2013., sve u Zagrebu, u suradnji s J. Kruljac Polak i V. Milutin). Samostalno je dizajnirao i izložbe (Zagrebački salon 1988., 1989., 1991). Autor je Spomenika ratu u Kustošiji u Zagrebu (s J. Kruljac Polak, 2000). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1990–91). Jedan je od osnivača Galerije Academia Moderna (1997) te Instituta za suvremenu arhitekturu (2005) u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona za interijer (1997), »Bernardo Bernardi« (2002) i dr.

Pleština, Lenko (Klis, 5. IV. 1947), arhitekt, bavi se pretežno arhitekturom stanovanja, osobito obiteljskih kuća.

Diplomirao je 1970. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1982. na Arhitektonskome fakultetu u Beogradu radom Transformacija načina stanovanja. Na zagrebačkom je fakultetu doktorirao 1990. disertacijom Estetika stambene arhitekture u mjerilu etike (mentor → N. Filipović). Stručno se usavršavao u biroima Marcela Breuera i Paula Rudolpha u New Yorku (1972–73), Muzeju finske arhitekture u Helsinkiju (1975–76), te u Međunarodnom laboratoriju za arhitekturu i dizajn ILAUD u Urbinu (1980). Zaposlio se 1970. u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu, na kojem je sudjelovao u nastavi od 1976., a redoviti profesor postao 2001. Bio je nositelj kolegija Stambene zgrade, Arhitektonsko projektiranje i dr., prodekan (1995–97) i dekan Fakulteta (2007–11).

U njegovu arhitektonskom stvaralaštvu ističe se niz samostalnih projekata obiteljskih kuća i urbanih vila, a napose: obiteljska kuća u Kecerinima gornjim 9 u Šestinama (1977–2000), tri urbane vile na Zelengaju 63–69 (1990–91), obiteljske kuće na Pantovčaku 276 (2000–02), Tošovcu 15 (2008) i u Hercegovačkoj 115 (2008–11) u Zagrebu, obnova i dogradnja kuće u Klisu (1998–2000), HOTO vile u Svetoj Nedelji (2004), obiteljska kuća na Zagrebačkoj cesti 21 u Goričici (2007), i dr. U znanstvenom radu bavi se širokim spektrom problema vezanih uz stambenu arhitekturu te je autor mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova. Dobitnik je nagrada Zagrebačkog salona (1979) i »Vladimir Nazor« (2002). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2018.

Plavec, Ivica (Sisak, 29. IV. 1963), arhitekt, zapažen po inovativnom pristupu gradnje drvenih montažnih kuća, stambenoj i poslovnoj arhitekturi.

Diplomirao je 1988. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. S arhitektom Vladimirom Kasunom 1992. osnovao je arhitektonski studio Studio Urbana, a početkom 2005. je samostalno osnovao projektni ured Poligon projekt za arhitekturu i inovacije. Na fakultetu honorarno radi od 2003., a od 2006. stalno je zaposlen na Katedri za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo, gdje je danas redoviti profesor. Predaje kolegije Održivo građenje 1, Arhitektonske konstrukcije drvenih kuća, Arhitektura i tehnologija i dr. Razvija inovativne sustave gradnje drvenih modularnih i montažnih kuća Klik dom; prototip takve kuće izveden je u Ogulinu (2005., s Vlatkom Rajčić), a među izvedenima ističe se kuća Tribuson Turković (2012). Osim toga ostvario je niz zapaženih realizacija, među kojima su Višestambena zgrada POS-a u Delnicama (2004., s V. Kasunom) i Poslovni kompleks Adris Grupe uz bivšu Tvornicu duhana Zagreb (2013., s Ivanom Zdenkovićem i Žanetom Zdenković Gold). Svoje radove predstavio je na samostalnim i skupnim izložbama i Zagrebačkim salonima. Dobitnik je nagrade Bernardo Bernardi (1995., s V. Kasunom)













Pervan, Budimir (Split, 26. IV. 1910 – Split, 16. VIII. 1982), arhitekt i urbanist, jedan od začetnika suvremenog urbanizma u Dalmaciji.

Studij arhitekture započeo je 1930. u Pragu na Češkoj visokoj tehničkoj školi (ČVUT v Praze), a diplomirao je 1934. na Visokoj školi arhitekture u okviru Akademije likovnih umjetnosti (UMPRUM v Praze). Nakon završetka studija radio je kao crtač i praktikant u Hidrografskom uredu Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, a 1937. otišao je u Dubrovnik gdje je s Tomislavom Andrijom Žuanićem osnovao građevinsko poduzeće. Nakon izbijanja Travanjskoga rata 1941. likvidirao je poduzeće te se priključio Narodnooslobodilačkom pokretu. Prebacivši se na oslobođeni teritorij, sudjelovao je na urbanističkom seminaru Zemaljskoga antifašističkog vijeća Hrvatske na kojem je sa skupinom arhitekata radio na prvim planovima obnove razrušenih naselja u Dalmaciji. Nakon II. svj. rata prešao je u Oblasni narodni odbor Dalmacije u Splitu iz kojega se poslije razvio → Urbanistički zavod Dalmacije, kojega je bio direktor od 1948. do umirovljenja 1970.

Funkcionalnost i ekonomičnost tlocrta, jasna konstruktivna shema i skladna dispozicija pročelja, lišena svih artificijelnosti, osnovne su karakteristike njegove arhitekture. Od arhitektonskih ostvarenja ističu se među ostalim kuća Pervan u Bukovčevoj ulici 12 (1935), pet stambenih paviljona za učenike Industrijske brodograđevne škole na Putu Brodarice 1, 3, 5, 7 (1948), poslovna zgrada Direkcije jadranskih brodogradilišta u Matoševoj 2 (1949., danas Dom zdravlja), sklop zgrada Oblasnog narodnog odbora za Dalmaciju na raskrižju Vukovarske i Ulice Domovinskoga rata (s M. Markovinom, 1949., danas zgrada/sjedište Splitsko-dalmatinske županije), rekonstrukcija palače Milesi na Trgu braće Radić za Pomorski muzej JAZU-a (s M. Družeićem, 1955), spomen-kosturnica palim borcima NOR-a na groblju Lovrincu (s kiparom A. Krstulovićem, 1960), sve u Splitu, te hotelsko naselje Pharos u Hvaru (1962). S M. Družeićem izradio je prvi poslijeratni urbanistički plan Splita, tzv. Direktivnu osnovu (1951) kojom je bio zacrtan razvoj Splita sljedeća dva desetljeća. Izveo je urbanistička rješenja hotelskih naselja Pharos u Hvaru (s B. Franičevićem, 1962) i Ždrilac na Paklenim otocima (1966), plan revitalizacije povijesne jezgre Primoštena (1972), te niz studija za pojedine urbanističke zahvate u širem području Dalmacije. S Tomislavom Marasovićem i Dragutinom Sumićem uredio je prva četiri broja časopisa Urbs, u kojem je objavio više stručnih članaka. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1970).

Oluić, Veljko (Bjelovar, 6. VIII. 1954), arhitekt, stručnjak za zgrade društvenog standarda.

Diplomirao je 1979. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje radi od 1980., a redoviti je profesor od 2010. Bio je nositelj kolegija Arhitektonsko projektiranje, Interieur, Zgrade društvenog standarda i dr., prodekan (1997–2001), voditelj Kabineta za zgrade društvenog standarda te Zavoda za Arhitekturu (2003–07) Fakulteta. Predavao je i na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku (kolegij Zgrade za odgoj i obrazovanje). Svoje arhitektonsko djelovanje usmjerio je uglavnom prema projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje, među kojima se ističu realizacije: Paviljon VI Agronomskoga fakulteta u Zagrebu (1997., s H. Auf Franić), Osnovna škola Žitnjak u zagrebačkom Petruševcu (2000., s H. Auf Franić i T. Žarnićem) i Industrijsko-obrtnička i tehnička škola u Zadru (2004., s T. Žarnićem). Autor je ili suautor visokonagrađenih arhitektonskih radova, među kojima su osnovna škola i memorijalni centar u Gradini (1979., s T. Žarnićem i V. Mimicom), regulacija obale i trgova u Malom Lošinju (1985., s T. Žarnićem), gradski stadion na Kajzerici u Zagrebu (2008., s T. Žarnićem) i dr. Dobitnik je nagrada Zagrebačkoga salona (1994), »Viktor Kovačić« (2004) te »Vladimir Nazor« za životno djelo (2024).

Numen / For Use, hrvatsko-austrijska skupina dizajnera koji djeluju u području konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskoga dizajna i oblikovanja prostora. Osnovali su je 1998. Sven Jonke (Bremen, 1973), Christoph Katzler (Beč, 1968) i Nikola Radeljković (Sarajevo, 1971) pod imenom For Use, dok je naziv Numen uveden 1999. kao kolektivni identitet koji pokriva sve njihove projekte izvan područja industrijskoga dizajna. U radu skupine su od 1999. neko vrijeme sudjelovali i grafički dizajneri Jelenko Hercog te Toni Uroda.

Ranom su djelovanju skupine svojstveni eksperimenti s radikalnom formalnom redukcijom, duboko ukorijenjeni u tradiciji visokog modernizma, koji se uglavnom primjenjuju na razne sinergijske projekte totalnog dizajna u Hrvatskoj. Od 2004. se intenzivno bave scenografijama diljem Europe (Madrid, Berlin, Sofija, Beograd, Stockholm, Oslo, Budimpešta, Ljubljana, Atena, Karlsruhe, Zagreb, Rijeka, Maribor, Merida, Skoplje, Istanbul, Podgorica, Udine). Od 2008. kolektiv je usredotočen na oblikovanje objekata i koncepata bez unaprijed definirane funkcije, što je rezultiralo hibridnijim i eksperimentalnijim radovima kao što su serije prostornih instalacija Field, Tuft, Void, Room, String, Tube, Net, N-Light, Tape realizirane u javnim prostorima diljem svijeta. Usporedno s time skupina radi mnogobrojne projekte u području industrijskoga dizajna, surađujući s vodećim talijanskim i europskim proizvođačima dizajnerskog namještaja. Od osnutka hrvatskog poduzeća → Prostoria 2011., prevladavajući dio njihova opusa vezan je uz tu tvornicu (sjedeće kolekcije Buffa i Rei, naslonjači Polygon, Toggle, Oblique i Trifidae, stolice Oblikant, Bik i Dobra, sofe Revolve /zajedno s Ivanom Borovnjak i Robertom Bratović/, Layout, Absent, Segment, Klaster, Combine i Fade, stolić Avet te kolekcije za vanjske prostore Osmo i Jugo). U području oblikovanja unutarnjih i vanjskih prostora njihove su zapaženije realizacije splitska riva (2007), hotel Lone u Rovinju (2011), promatračnica na vrhu Montokuc na Mljetu (2020), Trg Poljana u Šibeniku (2020), Hotel Osmoliš u Brsečinama u Dubrovniku (2021). Skupina je dobila niz međunarodnih nagrada za dizajn i scenografiju, među kojima i nagradu Zagrebačkoga salona (1999). Sudjelovali su na gotovo sto izložbi, a među prvima samostalnima ističe se njihova retrospektivna izložba u prostoru Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža 2003. u Zagrebu.

Marković, Josip (Sisak, 16. II. 1874 – Pariz, 31. I. 1969), arhitekt, jedan od predvodnika hrvatske protomoderne u arhitekturi na početku XX. st.

Srednju Graditeljsku školu u okviru Obrtne škole (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna; sv. 2) u Zagrebu završio je 1896., a diplomirao je 1900. na École des beaux arts u Parizu (ENSBA). Od 1901. do 1905. kao samostalni građevinski poduzetnik djelovao je u Zagrebu i Parizu. Godine 1905. otišao je u Sjevernu Ameriku, potom u Južnu, a 1909. nastanio se u Buenos Airesu. Napustivši graditeljske poslove, od 1926. je u Parizu vodio turistički ured Kraljevine SHS.

U Zagrebu je s → Viktorom Kovačićem surađivao na izvedbama kuća Kornitzer u Gundulićevoj ulici 22 (1902) i na rekonstrukciji i dogradnji kuće Winkler u Preradovićevoj 14 (1903). Najproduktivniju projektantsku djelatnost ostvario je u Buenos Airesu, gdje je izveo mnogobrojne stambene, poslovne i javne građevine: zgradu austrougarskoga veleposlanstva na uglu ulica Esmeralda i Arroyo (nakon 1910., srušena vjerojatno 1920-ih), kino General Belgrano u neorenesansnome stilu u Aveniji Cabalido 2161 (1910), secesijsku palaču brodarskoga poduzeća Mihanović na potezu ulica 25 de Mayo–Tte. Gral. J. D. Perón–Avenija L. N. Alem (1912), nekoliko poslovno-stambenih zgrada i najamnih kuća u središtu grada (Sarmiento 378, 1914., Reconquista 554–556, prije 1918., 25 de Mayo 238–252, 1925), te meteorološki stup, dar austrougarskih doseljenika u povodu 100. obljetnice argentinske neovisnosti, danas u botaničkome vrtu (1910). Njegovo je najznačajnije ostvarenje turistički kompleks El Real de San Carlos u Coloniji del Sacramento u Urugvaju (1912), koji se sastojao od hotela, sportskih dvorana i terena te arene za borbu s bikovima, oblikovane elementima stila mudéjar. Za školovanja u Parizu prijateljevao je s Antunom Gustavom Matošem i Stjepanom Radićem, pisao članke, prve kritičko-teoretske tekstove o modernoj arhitekturi u nas (Trgovački i obrtni svijet, 1897) te iscrpne osvrte na pariški Salon i Svjetsku izložbu (Nada, 1898., 1900), na kojoj je i sam sudjelovao surađujući s Karlom Panekom na bosanskohercegovačkom paviljonu. Za projekt austrougarskoga veleposlanstva u Buenos Airesu car Franjo Josip I. dodijelio mu je orden viteza (1912).

Macanović, Ignacije (Trogir, 29. I. 1727 — Trogir, 17. X. 1807), graditelj i klesar, jedan od najznačajnijih domaćih baroknih graditelja, njegova ostvarenja obilježena su snažnom lokalnom notom.

Najistaknutiji je predstavnik graditeljske i klesarske obitelji Macanović, djelatne u srednjoj Dalmaciji u XVII. i XVIII. st. Izučivši umijeće od oca Ivana, 1746. imenovan je protomajstorom u Trogiru. Područje njegova djelovanja obuhvaća Trogir i okolicu, otoke i zaleđe, a kao suradnik povremeno mu se pridruživao rođak, klesar Vicko Matanović. Među sakralnom arhitekturom značajne su crkve sv. Marije u Blizni Gornjoj kraj Marine (građena od 1745) i sv. Petra u Trogiru (građena do 1756), te župne crkve Gospe Karmelske u Nerežišćima (1746–50) i Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Kaštel Štafiliću (1754–75). Posebice se istaknuo gradnjom zvonika u tradicionalnim oblicima, sa zatvorenim podankom, na vrhu rastvorenim lođama i s piramidom (Nerežišća, Kaštel Štafilić); najznačajniji je među njima zvonik župne crkve u Donjem Humcu, jedan od najljepših na Braču, s kupolom u obliku lukovice i obiljem ukrasa, kojemu je dao izrazita barokna obilježja. Pripisuju mu se i reprezentativna župna crkva u Milni, razvijenijih baroknih obilježja, kulisno pročelje nedovršene župne crkve sv. Jurja u Drveniku Velikom, kao i barokna preinaka crkve Gospe od Karmela u Trogiru. U razdoblju 1757–87. radio je više poslova za unutrašnjost katedrale u Trogiru. Za njezinu kapelu sv. Ivana Trogirskoga izradio je i postavio 1778. kopiju oštećenoga medaljona Nikole Firentinca s poprsjem Boga Oca.

Osim na crkvenima, radio je i na državnim i privatnim gradnjama te na prostornim regulacijama. U splitskoj je luci izgradio gatove (1753), a u Drnišu vojarne. Sudjelovao je u projektiranju i gradnji kninske tvrđave, a u Trogiru je popločavao ulice, podignuo zdravstveni ured i gradska vrata (1763). Prema vlastitim je nacrtima izgradio pomični most između Trogira i Čiova (1786), a sudjelovao je i u gradnji te popravcima trogirskih vojarna (1749., 1786–87). Značajna je njegova projektantska intervencija u složeni rezidencijalni sklop palače Garanjin u Trogiru.

Klaić, Smiljan (Zagreb, 11. IX. 1912 – Zagreb, 6. V. 1989), pejzažni arhitekt, prvi školovani stručnjak u tom području u nas. Diplomirao je 1936. prirodne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te 1940. na Visokoj školi za vrtnu arhitekturu Sveučilišta Friedrich Wilhelm u Berlinu, te tako postao prvim školovanim pejzažnim arhitektom u Hrvatskoj. Bio je upravitelj gradskih parkova u Zagrebu (1942–45) i Sarajevu (1946–50), a od 1950. do umirovljenja 1966. voditelj odsjeka za vrtnu arhitekturu Urbanističkoga zavoda u Sarajevu.

U svojim projektima služio se autohtonim biljnim sortama, elementima vode i prirodnim formama kamena, ostvarujući parkovne površine osebujna sklada. U Sarajevu je obnovio Park cara Dušana (1946., danas At Mejdan) i Veliki park (1949) te projektirao i izveo parkovnu cjelinu sa šetalištem uz potok Koševo, parkom uz Ali-pašinu džamiju i dječjim igralištem (1947), hortikulturno rješenje naselja Grbavice (1953) i Parka velikana (1979), a u Mostaru je projektirao i izveo park Zrinjevac (1953) i park uz Narodno pozorište (1960). Bavio se urbanističko-pejzažnim planiranjem te je izveo regulaciju pejzaža Ilidža – Vrelo Bosne (1956–58), uredio rekreacijsko područje Trebević (projekt 1963., izvedba u prvoj polovici 1980-ih) i sarajevsko Centralno groblje (1965). Nakon povratka u Zagreb 1966. bavio se ozelenjivanjem stambenih blokova i ulica, među ostalima Parka mladenaca u Novom Zagrebu (1966–76., djelomično izveden prema projektu) i Radničkoga dola kraj Britanskoga trga (1968–70). Sudjelovao je na natječaju za uređenje parka Maksimira u Zagrebu (1953., s B. Bercom, jedan od četiri nagrađena rada). Stručne članke objavljivao je u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Hortikultura. Suosnivač je Udruženja pejzažnih arhitekata Jugoslavije (1983).

gips (sadra), mineral, kalcijev sulfat dihidrat (CaSO₄ · 2H₂O), odn. kemogena (evaporitna) sedimentna stijena (sadrenac) nastala isparivanjem vode u jezerima i zatvorenim morskim bazenima; vezivo i građevinski materijal pogodan za izvedbu građevinskih radova i ukrasa u građevinarstvu, te izradbu modela i odljevaka u kiparstvu. Najčešće se pod nazivom gips podrazumijeva pečeni gips kao vezivni materijal, dok se u ležištima kao mineralna sirovina nalazi sirovi gips.

Gips se često nalazi uz kamenu sol, a nastao je u raznim geološkim razdobljima i epohama (permu, eocenu i miocenu). Osim kao kemijski talog (sediment) iz morske vode kao produkt evaporacije, nastaje i pri oksidaciji sulfidnih ležišta ili kao eflorescencija nekih tala. Pojavljuje se u bezbojnim monoklinskim kristalima, može biti mliječnobijel, a od primjesa i siv, žućkast, crvenkast, modar, zelenkast ili smeđ. Rasprostranjen je u zrnastim, listićavim i vlaknastim agregatima. Zrnasti bijeli agregati zovu se alabaster, a tankopločasti i prozirni Marijino (Gospino) staklo. Male je tvrdoće i čvrstoće. Za potrebe građevinarstva uglavnom se dobiva pečenjem na temperaturi od 120 do 170 °C u visokim ili rotacijskim pećima (štukaturni, električarski gips). Pečenjem gipsa na temperaturi od 1000 °C nastaje hidraulično vezivo (estrih gips). Pečenjem gips gubi vodu, ali ju lako prima i zatim ponovno očvrsne. Pržen na višim temperaturama obično veže sporije, ali čvršće. Pečeni gips melje se u fini prah i takav se nalazi na tržištu.

Rabi se za izradbu morta ili kao dodatak mortu (regulira brzinu vezanja), za izradbu štukatura (brzovezno sredstvo za izradbu i učvršćivanje profiliranih elemenata), kalupa i modela (modelarski gips), za dekorativne radove (alabaster), kao hidraulično vezivo (estrih gips), za izradbu gipsanih i gipsanokartonskih ploča. Gipsane ploče proizvode se od smjese gipsa, vode, sitne granulacije kamena vulkanskoga podrijetla i staklenih vlakana, čime se osigurava dostatna čvrstoća, ali i fleksibilnost ploča. Za različite namjene rabe se razni tipovi ploča, koje se razlikuju po jezgri, dodatcima jezgri i vrsti površine. Gipsanokartonske ploče (razgovorno tzv. knauf ploče, po najpoznatijem proizvođaču) sastoje se od gipsane jezgre koja je sa svake strane obložena specijalnim kartonom visoke mehaničke otpornosti. Uzdužni su rubovi istanjeni kako bi obradba spojeva bila jednostavnija i kvalitetnije izvedena. Razmjerno su male mase, dobar toplinski i zvučni izolator, negorive, savitljive i lako obradive, jednostavne za montažu na drvenim i metalnim potkonstrukcijama te dobra podloga za soboslikarske radove i sve vrste obloga (npr. keramika). Primjenjuju se za unutarnje zidne sustave (zidne obloge i razdjelni nenosivi zidovi), unutarnje stropne sustave (stropne obloge, spušteni stropovi), suhe podove. Razlikuju se obične ploče, protupožarne ploče, ploče postojane na vlagu, ploče s kaširanom stražnjom stranom (npr. aluminijskom folijom), ploče s perforiranom površinom ili površinom s prorezima (apsorbiraju zvuk), višeslojne ploče s integriranim termoizolacijskim slojem i dr. Proizvode se u raznim dužinama (1500−3000 mm), širinama (600−1250 mm) i debljinama (9,5−25 mm) te izvedbama rubnih završetaka.

Znatne količine prirodnoga gipsa rabe se u tvornicama cementa kao dodatak → cementu za usporavanje reakcije hidratacije, jer bi inače prebrzo vezao i ta bi nagla reakcija bila nepovoljna za većinu namjena cementa. Gips se rabi i u većem broju industrijskih proizvoda (farmacija, medicina, proizvodnja šećera, gnojiva, boja, gume, papira i dr.), poljoprivredi i dr.

Mnogobrojna su velika evaporitna nalazišta gipsa u SAD-u, Kanadi, Engleskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Španjolskoj, Indiji i dr. Gips se tisućama godina rabio u građevinarstvu i arhitekturi. Egipćani su se u XXVI. st. pr. Kr. koristili gipsanim blokovima i žbukom u izgradnji Keopsove piramide. Neke od tih konstrukcija, uključujući zidove ukrašene muralima od toniranoga gipsa, još uvijek su netaknute i vidljive. Daljnji dokazi o povijesnoj uporabi gipsa uključuju njegovu ugradnju u palaču kralja Minosa u Knososu na Kreti koja je izgrađena oko 1900. pr. Kr., te korištenje alabastera u kiparstvu tijekom srednjega vijeka. U kasnim 1700-ima francuski kemičar Antoine Lavoisier (1743−1794) analizirao je kemijski sastav gipsa. Njegov rad i daljnja istraživanja, zajedno s otkrićem i iskopavanjem golemih rezervi gipsa u blizini Pariza, doveli su do masovne uporabe tzv. pariškoga gipsa kao građevnog materijala. Žbuka od pariškoga gipsa, odn. sirovoga gipsa koji je kemijski izmijenjen toplinom kako bi se uklonio velik dio vode sadržane u molekuli gipsa, a zatim hidratiziran kako bi se mogao rabiti kao materijal za žbukanje, održiv je proizvod i danas. Preteču moderne gipsanokartonske ploče, kompozitni materijal koji je napravljen od slojeva tankoga gipsa postavljenog između četiri sloja vunenoga filcanog papira, patentirao je 1894. Augustine Sackett (1841−1914).

Eksploatacija i proizvodnja gipsa u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su mnogobrojna ležišta gipsanih naslaga. Najveća i najpoznatija nalaze se u Samoborskome gorju, na području gornjega toka Une (Srb), između Kaldrme i Tiškovca u Lici, sjeverno i južno od Knina, u Petrovu polju kraj Drniša, u okolici Sinja i na otoku Visu. Osim nabrojenih ležišta zabilježena su i manja ležišta gipsa na Medvednici, južnom obodu Petrove gore i na Banovini, u dolini Zrmanje, na Vrličkome polju, te po jedno u podnožju Psunja, u Konavlima i na otoku Velikoj Palagruži. Gips jedna je od najranije eksploatiranih nekovina u našim krajevima, a najprije se otkopavao u Samoborskome gorju, Petrovu polju, na Visu te u Uzdolju južno od Knina i nedaleko od Sinja.

Otkopavanje gipsa u Rudama kraj Samobora započelo je početkom XIX. st. U početku se vadio uz željezne i bakrove rude, jer se probijanjem rovova prolazilo i kroz gipsane naslage. Poslije se rudario isključivo gips, povremeno sa zamjetnom proizvodnjom, i nakon II. svj. rata. Zabilježeno je kako se gips eksploatirao 1822 (uz bakar u rovovima Sv. Antun i Sv. Trojstvo), potom 1833., 1850 (59,6 t), 1856 (106 t). U početku se na godinu proizvodilo nekoliko desetaka tona gipsa, a nakon otvaranja tvornice cementa u Podsusedu (→ Tvornica cementa Sloboda) i 6 000 tona. Gips iz Ruda rabile su i cementara u Trbovlju te tvornica Monter u Zagrebu. Sredinom 1945. otvoren je rov Praunsberger, a potom je gips otkopavalo poduzeće Trudbenik iz Samobora u predjelu Palačnika te u rovu otvorenom poviše nekadašnjeg rudnika bakrovih ruda. Posljednji podatak o proizvodnji gipsa u Rudama potječe iz 1956., kada su proizvedene 2474 t, a nakon toga se rudnik više ne spominje. Od 1905. radila je u Samoboru Samoborska tvornica sadre koja je većinu svojih potreba podmirivala iz rova Siegel u Braslovlju.

U okolici Drniša (sela Kljake i Tepljuh) i Sinja (Suhač, Karakašica, Glavice i Lučane) gips se počeo otkopavati 1905−06. za potrebe dalmatinske proizvodnje cementa, a od 1922. otkopavalo ga je poduzeće Sadra iz Sinja.

Najveće gipsonosno područje u Hrvatskoj prostire se od zaselaka Stanići i Aćimovići (sjeverno od Knina) preko Kosova polja do Ružića u Petrovu polju (istočno od Drniša). Gips tih područja prvi se put spominje 1778. Na geološkoj su karti nalazišta gipsa istaknuta već 1868., ali otkopavanje je započelo tek nakon I. svj. rata. Prva potpunija istraživanja ležišta gipsa provedena su nakon II. svj. rata (1945., 1948., 1951−52) kada je poduzeće Rudnik sadre i vapnenca u tri sadroloma otkopavalo i do 400 t alabastera na dan. Istraživanja su se provodila i 1956−57., 1970−74. i 1981−82. Godine 1964. proizvodnju gipsa u Uzdolju nastavilo je poduzeće Kningips u sastavu Dalmacijacementa (→ CEMEX Hrvatska), i to za potrebe svoje tvornice pečenoga gipsa i gipsanokartonskih ploča u Kosovu polju južno od Knina, a dijelom i za potrebe cementne industrije. Nakon završetka Domovinskoga rata rudarenje i proizvodnja započeli su ponovno potkraj 1996., a 2004. otvorena je tvornica poduzeća Knauf, nastavivši nekadašnju proizvodnju tvornice Kningips.

Godine 2009. poduzeće Knauf iz Uzdolja osnovalo je poduzeće Knauf Krapina sa sjedištem u Krapini. Knauf Grupa prisutna je u Hrvatskoj od 1980., kada je u Novom Marofu izgradila pogon za proizvodnju izolacije na bazi mineralne vune (Knauf Insulation), a osim tvornica u Kninu i Krapini suvlasnici su pogona za proizvodnju žbuka i drugih građevnih materijala Cemix Croatia u Đurđevcu i Zapužanama kraj Zadra. Godine 2001. osnovano je poduzeće Draga Sadra sa sjedištem u Sinju koje raspolaže izrazito velikim i sirovinski kvalitetnim eksploatacijskim poljem u Glavicama kraj Sinja što ga čini jednim od glavnih dobavljača sirovoga gipsa u regiji.

opeka i crijep, građevni materijali koji se proizvode oblikovanjem, sušenjem i pečenjem smjese glinenoga materijala, pijeska i vode. Sirovine za proizvodnju opeke i crijepa su → gline (sv. 2) niže kvalitete kojih se mineraloški i kemijski sastav kreće u širokom rasponu. Osnovne mineralne sastojke opekarskih glina čine minerali feldspata, liskuna, hidroliskuna, kaolinita i halojzita, ali sadržavaju i znatne udjele neglinenih spojeva poput oksida silicija i željeza, karbonata kalcija i magnezija, dolomita i ponekad gipsa. U tvornicama opečnih proizvoda (ciglanama) glineni materijal priprema se mlinovima, valjcima i miješalicama do željene plastičnosti, a zatim se uz pomoć preša i stolova za rezanje oblikuje u završni proizvod koji se potom suši na zraku ili u industrijskim sušionicama radi odstranjivanja vode. Najvažnija faza u proizvodnji opeke i crijepa jest proces pečenja, pri kojem se djelovanjem toplinske energije procesom sinteriranja dobiva konačni proizvod određenih fizičko-mehaničkih karakteristika. Proces pečenja sastoji se od predgrijavanja (20 do 700°C), pečenja (700 do 1100°C) te hlađenja (1100 do 50°C), a režim pečenja određuje se prema karakteristikama sirovine i proizvoda (oblika i veličine) i kapaciteta peći. Pečenje se provodi u kružnim Hoffmanovim (nepomični slogovi opeke, zona pečenja se pomiče) i tunelskim pećima (tunel kroz koji prolaze vagoni s proizvodom, uređaji za pečenje su nepomični). Nepečena, samo na suncu osušena opeka kakva se odavna tradicijski rabi u mnogim dijelovima svijeta, naziva se ćerpič.

Prema obliku, izmjerama, vanjskom izgledu i svojstvima razlikuje se više vrsta opeka i opečnih proizvoda. Puna (obična) opeka se tradicionalno rabi za zidanje zidova. Porozna opeka proizvodi se kao i obična, ali se u glinenu smjesu dodaje sitni materijal koji tijekom pečenja izgori. Puna fasadna opeka rabi se za zidanje ili oblaganje zidova koji se ne žbukaju. Šuplje opeke i opečni blokovi se danas rabe najviše. Izmjere šuplje opeke jednake su izmjerama one pune, dok se opečni blokovi proizvode različitih veličina, oblika i površine šupljina ovisno o namjeni za vanjske, pregradne ili nosive zidove, za trusna područja i sl. Stropni blokovi i gredice opečni su elementi za izradbu polumontažnih međukatnih konstrukcija. Gredice s armaturom čine nosivi dio, a blokovi ispunu, koja ujedno zamjenjuje oplatu stropa. Prepeka ili klinker izrađuje se od boljega materijala i peče na 1200°C gotovo do taljenja (sinteriranja). Gusta je, čvrsta, nepropusna, glatke površine i otporna na smrzavanje pa se rabi za oblaganje fasada, jako opterećeno ziđe, popločavanje putova. Silikatna opeka proizvodi se od kremenoga pijeska i gašenoga vapna u autoklavama, gdje dolazi do njihova kemijskog vezanja, pa opeka očvrsne. Šamotna (vatrostalna) opeka proizvodi se od smjese koja se sastoji od nepečene te od mljevene, prethodno pečene vatrostalne gline. Može izdržati temperature do 1600°C pa se rabi za oblaganje ložišta i donjih dijelova dimnjaka. U opekarske proizvode ubraja se i crijep, a najvažnije su vrste ravni ili biber crijep (u obliku dabrova repa, zubom se kvači za letve krovišta i pokriva jednostruko, dvostruko ili krunski), vučeni crijep (zubom se kvači za letvu i veže žicom), tlačeni crijep (jednostruko utoren koji se u jednom redu polaže na letve; dvostruko utoren koji se polaže na letve i preklapa na sve četiri strane) i žljebnjak (polukružna konusnog oblika, polaže se u redovima u pojačanome cementnom mortu na daščanu podlogu tako da konkavno položen žljebnjak, kupa, prekriva rubove dvaju susjednih konveksnih žljebnjaka, kanalica). Betonski crijep proizvodi se vučenjem ili lijevanjem u kalupe te ubrzanim postupkom dozrijevanja betona. Postoje i druge vrste crijepa: stakleni, ocakljeni, valoviti, ukrasni, engobirani.

Najstarijim opekama smatraju se one starosti čak 6000 godina pronađene na arheološkom nalazištu drevnoga grada Babilona. Već su u IV. tisućljeću pr. Kr. u Mezopotamiji najstarije sumerske i asirske građevine bile građene opekama vezanima blatom ili bitumenom. U drevnome gradu Uru (u današnjem Iraku) prvi pravi luk od opeke pečene na suncu napravljen je oko 4000. pr. Kr. U Egiptu je iz razdoblja starih dinastija iz III. tisućljeća pr. Kr. sačuvano više palača i grobnica građenih opekom. Grci su opekom sušenom na suncu gradili utvrde. Kineski zid (210. pr. Kr.) je, osim od kamena, izgrađen i od spaljene i na suncu osušene opeke. Poslije je kamen donekle istisnuo opeku, no ponovno je široku primjenu doživjela u doba staroga Rima. U I. st. Rimljani su već proizvodili opeku u posebnim pećima, a njezine su izmjere i priprema bile propisane.

U ranome srednjem vijeku tradicija gradnje opekom nastavila se u Bizantu, Italiji i Španjolskoj. U XII. st. primjenjivali su je lombardijski graditelji u Njemačkoj i Poljskoj, a flamanski su je graditelji u XIV. st. prenijeli u Englesku. Gradili su se svodovi, lukovi, stupovi i dr. Prvi patent za izradbu strojeva za izradbu opeka osmišljen je 1619., no mehanizacija nije istisnula ručnu proizvodnju sve do sredine XIX. st. Opeka se nakon sušenja pekla u razmjerno neučinkovitim naizmjeničnim ili statičnim pećima sve do 1858. kada je Friedrich Edward Hoffman (1818−1900) uveo kontinuiranu peć koja je omogućila povezanost svih procesa s kontinuiranim paljenjem. Gradnja opekom dominirala je ravničarskim terenima u XIX. i XX. st., pa je tako flamanski tip gradnje crvenosmeđom ili zelenosmeđom opekom čest u Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj i dr. U suvremenom graditeljstvu i arhitekturi ona je još uvijek važan građevni materijal. Kao obloga toplinskih izolacija dugotrajno je rješenje pročelja zgrada i obiteljskih kuća, za razliku od žbukanih fasada koje češće zahtijevaju temeljitu obnovu.

Uporaba opekarskih proizvoda te razvoj opekarske industrije u Hrvatskoj

Na području današnje Hrvatske opeka je u doba Rimskoga Carstva bila važan građevni materijal, što potvrđuju arheološka nalazišta diljem Panonske i središnje Hrvatske, poput arheoloških ostataka rimskih naselja Siscije (Sisak), Cibalae (Vinkovci), Murse (Osijek), Andautonije (Šćitarjevo) i dr., uz koja su bila i nalazišta sirovina za pripremu građevnoga materijala. Opeke su se rabile tijekom cijeloga srednjeg vijeka za različite vrste građevina, pa su njima građene npr. Rokovačke zidine (XIII. st.) kraj Vinkovaca, utvrda Korođgrad (oko 1250) kraj Osijeka, tvrđava (Grad) u Sisku (oko 1550), crkva sv. Petra u Taborištu (XIV. st.) i hrastovačke zidine s crkvom Sv. Duha (XVI. st.) kraj Petrinje, i dr. Od opeke su također izgrađeni utvrda Medvedgrad (oko 1250) na obroncima Medvednice, crkva sv. Marka (XIII. st.), crkva i samostan u Remetincu u Zagrebu, iločke zidine (prijelaz iz XV. u XVI. st.), zatim crkve i samostani u Prozorju kraj Dugog Sela, u Kloštru Ivaniću, Dubravi kraj Vrbovca, Križu kraj Ivanić-Grada, Donjoj Vrijesci kraj Daruvara, Voćinu, Požegi, Lovčiću kraj Slavonskog Broda, Dragotinu i Novim Mikanovcima kraj Đakova, Vinkovcima, Nijemcima, Lipovcu i dr., utvrde u Samoboru, Karlovcu (Dubovac), Konjščini, Svetoj Heleni, Đurđevcu, Velikim Bastajima (utvrda Stupčanica) kraj Daruvara, u Orahovici (Ružica grad), Našicama (Bedemgrad), Valpovu, Erdutu, Šarengradu, Soljanima (Zvjezdangrad), i dr. Razvojem građanskoga sloja opeka se sve više rabila i za gradnju obiteljskih kuća. Opasnost od požara, koja je stalno ugrožavala postojeće drvene građevine, nametnula je potrebu gradnje kuća od čvrstog, otpornog materijala.







Ležišta opekarske gline razasuta su po sjevernoj RH, a znatno su rjeđa u Lici, Istri, Primorju i Dalmaciji, pa su se stoga ciglane tijekom vremena razvijale u skladu s dostupnosti sirovina prema regionalnim potrebama građevinarstva. U Zagrebu se opeka proizvodila već sredinom XVIII. st., u početku se radila ručno, pekla u jednostavnim poljskim pećima loženima drvima i sušila prirodnim putem. Oko 1880. uvedeni su prvi strojevi za njezinu proizvodnju, izgrađene su i prve kružne peći te otvorene mnoge ciglane. U to su doba najveće ciglane u zemlji bile u Vukovaru i Novoj Gradiški, a u Zagrebu one → Janka Nikole Grahora (isprva u Ilici kraj današnje Grahorove ulice, potom južno od Klaićeve i drugdje) te od 1885. i one Adolfa Müllera (→ Ciglane Zagreb).







Opekarstvo je 1900. bilo najrazvijenije na području Srijema, te na varaždinskom, bjelovarskom, križevačkom, virovitičkom i požeškom području i u gradu Zagrebu. U prvoj polovici XX. st. tvornice opeke i crijepa bile su najbrojnija sastavnica građevinske industrije; radile su ciglane Zagorka sa sjedištem u Zagrebu (→ Zagorka) i pogonima u Bedekovčini, Zagrebu, Zidanom Mostu i Kutini, Ciglane Müller u Zagrebu, Istarska ciglana u Cerovlju, zatim ciglane na području Belišća, Bjelovara, Slavonskog Broda, Đakova, Karlovca, Križevaca, Našica, Osijeka (→ Opeka), Siska, Slatine, Varaždina (Cerje Tužno; → Ciglana Cerje Tužno), Vinkovaca (Braća Bohn, tvornica krovnog crijepa i ciglana; → Dilj), Virovitice, Vukovara, i dr.

Pogoni proizvođača opeke i crijepa bili su znatno oštećeni tijekom II. svj. rata. Kako su velike količine takva materijala bile potrebne za obnovu zemlje, ti su se pogoni ubrzano obnavljali, pa su već 1946. gotovo ostvarili prijeratnu proizvodnju, a 1947., kada su u Hrvatskoj radile 204 ciglane, i znatno ju premašili. Ciglane su se nalazile u Ludbregu (Antun Blažić), Svetom Ivanu Zelini (Marko Milatović), Virovitici (Valent Gazdek), Vinkovcima (Slavko Knežević), Novoj Gradiški (Mirko Kljajić), Oriovcu (Ivan Senjug Ujak), Slavonskom Brodu (Mika Babić), Ninu (Branko Štulić), Strmici (Stevo Opačić), Sinju (Tadija Anušić), Čakovcu, Tugonici, Samoboru (Naprijed), Glini, Slunju (Obnova), Bjelovaru (I. maj), Koprivnici (7. novembar 1943), Slatini (Bratstvo), Pčeliću (Budućnost), Dugom Selu (Radnik), Sesvetama (Prigorka), Varaždinu (Dubravka), Vinkovcima (Slavonka), Novigradu (Mirna), Požegi (Opeka), Križevcima (Kringramat), Vrbovcu (Građa) i dr.













Uvođenjem novih proizvoda, izgradnjom umjetnih sušionica, rekonstrukcijama peći na pogon mazutom, uvođenjem automatizacije procesa te izgradnjom novih ciglana, proizvodnja opeke i crijepa se znatno povećala do 1980. Najveći su pogoni bili Ciglane Zagreb i Opeka Osijek (100 milijuna komada opeke i opečnih blokova), Industrija građevnoga materijala Ilovac iz Karlovca (62 milijuna komada), Građevni kombinat Međimurje – OOUR Ciglana Šenkovec (58 milijuna komada), Dilj iz Vinkovaca (57 milijuna komada) i dr. Crijep se najviše proizvodio u vinkovačkom poduzeću Dilj (56 milijuna komada), s udjelom od 94% ukupne proizvodnje crijepa u SR Hrvatskoj. Proizvodnja opeke 1989. iznosila je 1,5 milijarda komada, a crijepa oko 109,5 milijuna komada.

Važni su proizvođači opeke i crijepa u Hrvatskoj danas poduzeća → Wienerberger iz Karlovca te Dilj iz Vinkovaca vlasnik kojega je → NEXE iz Našica. Gredice i nadvoje proizvode poduzeća Maraš iz Vrsi kraj Nina i Begamont iz Zagreba.







Opeka je kao građevni materijal važna i pri arhitektonskom planiranju građevina. Neka su od najpoznatijih zdanja od opeke u Hrvatskoj groblje Mirogoj (druga polovica XIX. st.) i tvornica Paromlin (1906−08) u Zagrebu, đakovačka katedrala sv. Petra (1866−82), osječka konkatedrala sv. Petra i Pavla (1894−1900), pročelje palače Arbori, odn. Riječkog nebodera (1939), tvornica Rade Končar na Fallerovu šetalištu u Zagrebu (1945−54). Od 1970-ih se opeka počela češće primjenjivati na zgradama, primjerice Elektra u Varaždinu (1974), Centar mladih u Osijeku (1977), dječji vrtić Izvor u Samoboru (1972), potom zgrada Krematorija (1981–82), crkva sv. Pavla Apostola u Retkovcu (1990–98) u Zagrebu i dr.





















zemni plin → prirodni plin

Rockwool Adriatic d. o. o., poduzeće za proizvodnju, prodaju i distribuciju kamene vune sa sjedištem u Potpićnu u Istri. U vlasništvu je Rockwool A/S Danska i dio je međunarodne Rockwool grupe (osnovana 1909. u Hedehuseneu kraj Kopenhagena) koje se proizvodnja temelji na proizvodima dobivenima iz vulkanske stijene. Grupa na tri kontinenta (Europa, Azija i Sjeverna Amerika) ima 51 proizvodni pogon i posluje u više od 40 zemalja svijeta.

Poduzeće Rockwool Adriatic osnovano je 2004. Izgradnja tvorničkoga pogona u Istri započela je 2006., što je tada bilo najveće greenfield ulaganje u proizvodni pogon u Hrvatskoj. Probnu je proizvodnju započelo 2008., a tvornički je pogon službeno otvoren 2012. Tvornica se nalazi u sklopu poduzetničke zone Pićan jug (Pićan 1). Kamena sirovina dovozi se iz kamenoloma Radlovca kraj Orahovice. Kapacitet tvornice je 120 000 t kamene vune na godinu, proizvodi više od 600 različitih vrsta izolacijskih proizvoda namijenjenih primjeni u industriji ili zgradama. Proizvodi primarno služe za izolaciju kontaktnih i ventiliranih fasada, ravnih i kosih krovova, potkrovlja, podova, stropova, pregradnih zidova, akustičnih sustava, industrijsku i tehničku izolaciju, te protupožarnu konstrukcijsku zaštitu zgrada. Rockwool Adriatic proizvodi cirkularnu vunu koja se može reciklirati (od 2019. nudi uslugu recikliranja ostataka kamene vune u građevinarstvu) i ponovno rabiti bez gubljenja svojstava (može izdržati temperature više od 1000 °C; ne gori i ne potiče gorenje). Svojom prodajnom mrežom, osim hrvatskoga, poduzeće pokriva tržišta Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore.

Proizvodi poduzeća korišteni su u mnogobrojnim istaknutim arhitektonskim projektima (npr. KBC Križine u Splitu, 2015; OB Karlovac, 2016; Planinarsko sklonište Skuta – Slovenija, 2016; Grand Park Hotel Rovinj, 2019; Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj u Zagrebu, 2021). Tvornica u Potpićnu proglašena je tvornicom s najboljim rezultatima u 2022. unutar Rockwool grupe. Poduzeće je uključeno u mnogobrojne projekte zajednice te aktivno surađuje sa školama, vrtićima, fakultetima, udrugama, institucijama i predstavnicima lokalne vlasti. Godine 2022. imalo je 162 zaposlenika, od toga većinu u tvorničkome pogonu u Potpićnu.

Jugomont, građevinsko poduzeće osnovano 1955. u Zagrebu, s pogonima na Horvaćanskoj cesti. Bio je pionir i nositelj razvoja punomontažne izgradnje stanova i industrijalizacije građevinarstva u nas.

Nastao je izdvajanjem građevinskog odjela montažnih i polumontažnih kuća iz poduzeća Izolit, koje je potkraj 1940-ih osnovao Narodni odbor grada Zagreba. Osnovni su proizvodi Izolita bili lake građevinske ploče od drvne vune i cementa drvolit te laki beton i montažni elementi stambenih zgrada. Poduzeće Izolit razvilo je 1953. i na Zagrebačkom velesajmu izložilo prototip montažne kuće od domaćih materijala. Izdvajanje poduzeća potaknuo je Miroslav Helebrant, koji je 1953. patentirao montažni sustav stambene gradnje, zasnovan na zidnim panelima (100 cm × 275 cm × 12 cm, masa 400 kg) u vidu armiranobetonskih okvira s drvolit pločama kao ispunom.

Na osnovi Helebrantova patenta razvijen je prvi Jugomontov sustav (Jugomont-L, laki ili početni sustav), kojim je 1955–58. poduzeće podignulo znatan broj stambenih dvokatnica (u Folnegovićevu naselju), prizemnih zgrada (na Livadarskom putu) i jednokatnih zgrada (na Šestinskom dolu) u Zagrebu, ukupno 145 objekata. Početni je sustav zamijenjen u osnovi nepromijenjenim sustavom Ju-59, no poboljšanih pojedinih odlika. Tim je sustavom 1959–60. izgrađeno 48 zgrada s 369 stanova na Krugama (naselje Nove Kruge), u Kušlanovoj ulici i Cvjetnom naselju u Zagrebu. Prednost tih sustava bila je punomontažnost, pa su stanovi odmah nakon dovršetka radova bili useljivi, a usto jeftiniji od onih tradicionalne gradnje.

S obzirom na mnogobrojne nedostatke sustava Jugomont-L i Ju-59 (skupoća, potreba žbukanja zidnih panela nakon montaže, zvučna i toplinska izolacija), njih su zamijenili Jugomontovi novi, univerzalni sustavi Ju-60 i Ju-61, koje su razvili → Bogdan Budimirov, Željko Solar i Dragutin Stilinović; karakterističan izmaknuti tlocrt zgrada osmislio je → Đuro Mirković. Konstruktivni elementi bili su zidni i stropni paneli, stupovi i stubišni elementi, a nekonstruktivni prozorski i fasadni elementi, pregradni zidovi i sl. Fasadne elemente činile su drvene konstrukcije s ugrađenim prozorima i parapetima obloženima limom (otud naziv »limenke« za te zgrade). Tlocrt sustava Ju-60 činile su modularne prostorije jednakih izmjera (4 m × 4 m). Zgrade su bile visoke do četiri etaže. Do kraja 1960. je sustavom Ju-60 izgrađeno 627 stanova u Remetinečkom gaju i Folnegovićevu naselju. Prve »limenke« građene sustavom Ju-61 podignute su u zagrebačkom naselju Borongaju, a zatim i u Remetinečkom gaju, Folnegovićevu naselju, Zapruđu i Utrini. Taj je sustav imao izmijenjeni raster (3,60 m × 4,80 m), a povećana je i katnost na pet do osam etaža, u modificiranom obliku i više (zgrade u Novom Beogradu 1967‒71). U tom je razdoblju Jugomont imao približno 800 zaposlenih te gradio oko 800 do 1000 stanova na godinu. Usprkos nedostatcima kao što su monotoni, tipizirani izgled objekata, ograničene mogućnosti variranja unutarnjeg rasporeda prostorija te kratki vijek trajanja fasadnih panela, njegovi su ga montažni sustavi svrstali na vrh među poduzećima takva načina stanogradnje. Prema Jugomontovim licencama gradila su i poduzeća iz Srbije, BiH, Slovenije i Makedonije.

Osim u višestambenoj izgradnji, Jugomont je od 1960-ih sudjelovao u izgradnji turističkih naselja montažno-demontažnih kućica od lakih elemenata bez uporabe mehanizacije. Prva takva naselja izgrađena su 1961. u uvali Čikatu na Lošinju, na Picalu i u Plavoj laguni u Poreču, a potom i u Vrsaru, Povilama, Selcu, Krku, Omišlju, Baškoj. Osim toga, Vinko Uhlik je 1967. izradio tipski projekt dječjeg vrtića Jugomont, prema kojem su izgrađeni vrtići na Borongaju, u Trnskom i Zapruđu u Zagrebu.

Jugomont se 1969. udružio sa zagrebačkim poduzećem Jugobeton u Jugomont-Jugobeton poduzeće za industrijsko građenje. Jugobeton je nastao nakon II. svj. rata nacionalizacijom remetinečkog poduzeća Hoyer Zorislava Franjetića, koje je od 1941. proizvodilo prednapete armiranobetonske gredice za montažnu gradnju prema licenci njemačkog inženjera Ewalda Hoyera. Zadržavši područje djelovanja Jugobetona, novo je poduzeće gradilo i u sustavu montažne skeletne konstrukcije, uglavnom industrijske i poslovne zgrade te objekte niskogradnje.

Posljednji je Jugomontov sustav višestambene izgradnje Ju-70 bio sustav teške montaže koji je omogućio izgradnju tornjeva sa 16 katova u Utrini u Zagrebu. Armiranobetonski zidni i stropni paneli mase do 1200 kg izrađivali su se u privremenom pogonu na gradilištu. Nastojanje proširenja Jugomontova asortimana izvedbenih oblika stanova i zgrada dovelo je do neisplativosti gradnje (npr. pri izgradnji zagrebačkog naselja Travnog u prvoj polovici 1970-ih), a time i poslovnih teškoća poduzeća. Stoga se 1976. Jugomont priključio zagrebačkoj → Industrogradnji.

Danas su mnogobrojne Jugomontove stambene zgrade, pejorativno zvane »limenke«, devastirane pojedinačnim zahvatima stanara na zamjeni dotrajalih dijelova fasada, no i dalje predstavljaju važne artefakte hrvatske tehničke baštine.

Zagorje-Tehnobeton d. d., građevinsko poduzeće osnovano 1946. u Varaždinu kao Okružno građevno poduzeće Varaždin, poslije Građevinsko poduzeće Zagorje (GP Zagorje).

Nastalo je objedinjavanjem niza manjih građevinskih poduzeća zbog potrebe za obnovom i izgradnjom Varaždina i okolnog područja nakon II. svj. rata. Poduzeće se bavilo građevinarstvom, industrijom građevnoga materijala, vanjskom trgovinom i turističkim djelatnostima. Među početnim se gradnjama ističu stambene, industrijske i školske zgrade. Godine 1962. GP Zagorju priključili su se ciglana Dubravka iz Turčina i kamenolom Kamen iz Vinice, a 1964. građevinsko poduzeće Gradnja i betonara Beton iz Varaždina. Time je nastalo veliko poduzeće – Građevinski kombinat Zagorje (GK Zagorje), usmjereno na industrijske vidove građenja. Na tragu tog usmjerenja osnovan je 1965. pogon Tvornice kuća (1968. spojen s pogonom Beton u Tehnobeton) u Varaždinu s programom proizvodnje elemenata od armiranog i prednapetog betona za polumontažni i montažni način građenja zgrada. Ubrzo su uređeni novi varaždinski pogoni Tehnobetona uz Dravu s postrojenjem za eksploataciju, drobljenje i separiranje dravskog šljunka, te za proizvodnju betona, betonske galanterije i prefabrikata za izgradnju hala srednjeg i velikog raspona. Kombinat je osnovao i vlastiti projektni biro koji je sudjelovao u razvoju vlastite tehnologije građenja, te je rekonstruirao pogon za proizvodnju kalcijeva brašna za poljoprivredne namjene te izradbu plemenite fasadne žbuke u Vinici (od 1970. u sastavu Tehnobetona). Uz izgradnju niza stambenih naselja, javnih i industrijskih zgrada u Varaždinu, kombinat je proširio građevinsku djelatnost u Zagrebu i na Krku, a montažne tvorničke hale gradio je i u Vrbovcu, Đurđevcu, Pitomači, Ludbregu, Virovitici, Belom Manastiru, Skoplju i dr. Širenjem poslovanja u Njemačkoj, u suradnji sa zagrebačkim Interpletom, u drugoj polovici 1960-ih osnovao je sestrinska poduzeća Interbau u Kölnu i Tradeimpex.

Godine 1971. osnovan je pogon Termoplin za distribuciju zemnoga plina i izvođenje plinskih gradskih i kućnih instalacija, instalacija centralnog grijanja, ventilacije i klimatizacije, a 1972. je u pogonu Dubravka u Turčinu pokrenuta suvremena automatska ciglana s godišnjim kapacitetom od 30 milijuna opekarskih elemenata. Od 1973. rad GK Zagorje organiziran je u OOUR-ima: Građevinska operativa, Gradnja, Završni radovi, Tehnobeton, Mehanizacija, Projektni biro, Termoplin, Tradex i Termounija iz Varaždina, Zagorje Zagreb iz Zagreba te Dubravka iz Turčina. Od početnih 157 radnika iz 1946., GK Zagorje je 1976. dosegnulo 2000 zaposlenih. Gradilo je u prosjeku 383 stana te 31 130 m² zgrada druge namjene, proizvodilo 59 000 m³ šljunka i drugog kamenog materijala, 6100 t kalcijeva brašna i 22 190 t betonskih prefabrikata na godinu.

Poduzeće je 1989. promijenilo naziv u Građevinsko poduzeće Zagorje (poslije Zagorje d. d.), koje je iste godine uz dokapitalizaciju varaždinskog poduzeća Coning (poslije Coning-Holding, od 1995. Ingprojekt) pretvoreno u dioničko društvo. Početkom 1992. imalo je 1133 zaposlenika. Nakon organizacijskih promjena, tijekom 1990-ih osnovalo je 11 društava, dotadašnjih poslovnih jedinica (Zagorje-Ltd, Zagorje-E. G., Zagorje-Betonska galanterija, Zagorje-Kamen, Zagorje-Mehanizacija, Zagorje-Trgovina, Zagorje-Građenje, Zagorje-Tehnobeton i Tehno-Beton iz Gračanice, Zagorje-Pro-ing te Zagorje-Graditeljstvo). Društvu Zagorje-Tehnobeton pripojena su poduzeća Zagorje-Mehanizacija i Zagorje-Pro-ing (1994) te Zagorje-Graditeljstvo, Zagorje-Betonska galanterija i Zagorje-E. G. (2002), čime je ono postalo najživotnijim dijelom poduzeća Zagorje (od 2018. u stečaju), te praktično nastavlja tradiciju njegova djelovanja započetu 1946. U novom mileniju Zagorje-Tehnobeton širi svoje poslovanje u inozemstvu te ima podružnice i pogone u Srbiji, Kosovu, BiH, Rusiji, Makedoniji, Mađarskoj. Od 2007. u njegovu je vlasništvu poduzeće Proing sa sjedištem u Varaždinu koje djeluje kao projektni ured, te više poduzeća angažiranih u građevinskom sektoru. U kriznim godinama Zagorje-Tehnobeton poslovalo je s teškoćama te su 2014. i 2021. pokrenuti predstečajni postupci. Ipak, prema ostvarenim poslovnim rezultatima, Zagorje-Tehnobeton zauzimalo je peto mjesto u građevinskom sektoru Varaždinske županije (2022) te je imao 248 zaposlenih.

U novije je doba Zagorje-Tehnobeton gradilo pretežno trgovačke i logističke centre, stambene i komercijalne objekte, industrijske građevine, hotelske komplekse, zračne luke, bolnice, sportske građevine i škole te razne druge građevine posebnih namjena. Uz visokogradnju, koja mu je bila primarna djelatnost, poduzeće se bavilo i niskogradnjom. U konzorciju s drugim građevinskim poduzećima, ali i samostalno, radilo je na izgradnji hrvatskih autocesta, pretežno vijadukata, mostova, nadvožnjaka, podvožnjaka, putnih prijelaza i propusta. Jedan je od većih proizvođača betonske galanterije i prefabriciranih dijelova montažnih hala u RH. U četiri stacionirane betonare pogona u Varaždinu proizvodi transportne i pumpane betone te betone za potrebe vlastite proizvodnje. Poduzeće ujedno proizvodi i prefabricirane betonske elemente koji se rabe u sektoru energetike kao što su betonska kućišta trafostanica i centrifugirani armiranobetonski električni stupovi.

ICC concept d. o. o., poduzeće za proizvodnju građevnog materijala sa sjedištem u Cerovlju. Nastalo je 1993. pretvorbom poduzeća Istarska ciglana.

Na području Cerovlja i skupine zaselaka Boruta duga je tradicija izradbe žljebnjaka i opeke zahvaljujući nalazištima nataložene sirovine opekarske gline uz Borutski potok i potok Pazinčicu. Isprva se glina kopala i oblikovala ručno, sušila na zraku i završno pekla u poljskim pećima, tzv. frnažama. Temelje industrijske proizvodnje postavio je bečki poduzetnik Jakob Ludwig Münz sagradivši u Borutu 1904. ciglanu s kružnom peći, sušionicom i strojarnicom s prešama za oblikovanje opeke. Uz to, Münzovo je poduzeće gradilo velike objekte i komunalnu infrastrukturu u Istri (gradska tržnica u Puli 1903., pruga električnoga tramvaja Matulji–Opatija–Lovran otvorena 1908., šetalište Lungomare u Opatiji, kompleks vojnih skladišta u Šijanskoj ulici u Puli 1904–05., hotel Riviera u Poreču 1910. i dr.). Ciglanu nešto većega kapaciteta od one u Borutu izgradio je 1911. u Cerovlju poduzetnik Antonio Mezzar iz Previža. Obje su ciglane s 85 zaposlenih radnika 1937. proizvele 2 607 500 komada opeke i crijepa. Borutska i cerovljanska opeka se, zbog blizine željezničke pruge, i izvozila. Tijekom II. svj. rata tvornice nisu radile, ali su u poslijeratnom razdoblju obnovljeni kapaciteti ciglana. Ciglana u Cerovlju je početkom 1947. bila osposobljena za proizvodnju 1 800 000 komada opeke, crijepa i žljebnjaka na godinu, što je bilo znatno povećanje u odnosu na predratni kapacitet od 1 350 000 komada. Ciglana u Borutu je 1946. bila obnovljena i osposobljena za godišnju proizvodnju približno 2 250 000 komada crijepa, opeke i žljebnjaka. Godine 1947. tvornice su nacionalizirane i ujedinjene pod nazivom Ciglane Cerovlje i Borut. Zbog iscrpljenosti lokalnoga nalazišta sirovine u Borutu je 1975. obustavljena proizvodnja opeke te je proizvodnja preusmjerena na izradbu betonskih proizvoda. Ciglana je 1992. promijenila naziv u Istarska ciglana d. o. o. U pogonu Cerovlje je proizvodnja opeke prestala 2008. Od 2018. poduzeće posluje pod nazivom ICC concept d. o. o. Današnji proizvodni asortiman obuhvaća razne ciglarske i betonske proizvode te gabione, a 2022. zapošljavalo je oko 30 radnika.

Ciglana Cerje Tužno d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline za građevinarstvo sa sjedištem u Cerju Nebojse blizu Ivanca. Osnovao ga je 1892. vlastelin Hugo Kittner iz Cerja Nebojse kao Parnu ciglanu Cerje Tužno, nazvanu po eksploatacijskom polju iz kojega se do danas dobiva glina.

Prvobitna Ciglana proizvodila je opeku do II. svj. rata kada je većim dijelom uništena. Nakon rata, 1950-ih obnovljena je peć i nastavila se proizvodnja opeke. Utovar pune opeke obavljao se ručno na željezničke vagone. Većina opeke otpremala se industrijskim kolosijekom dugim 268 m koji se prema ciglani odvaja skretnicom na otvorenoj pruzi Varaždin–Golubovec.

Glina se iskopavala bagerom vjedričarem i prevozila samoistovarnim vagonima te malom dizelskom lokomotivom. Svježe oblikovani blokovi prevozili su se na sušenje drvenim regalima s pomoću hidrauličnih hvatača na motornim kolicima, najprije u prirodne sušionice (šupe), a poslije u prvu domaću umjetnu sušionicu. Suhi blokovi slagali su se u kružnu peć na pečenje. Poduzeće je 1963. pripojeno → Industriji građevnog materijala Lepoglava (IGM Lepoglava). Mazut, koji je služio kao tehnološko gorivo, zamijenjen je plinom (1970). Nasuprot staromu pogonu izgrađena je i puštena u rad nova Tvornica fasadne opeke (1979), u to doba najsuvremenija u Hrvatskoj.

Nakon reorganizacije provedene 1980. poduzeće je poslovalo kao OOUR Ciglane Cerje Tužno – Čret, a od 1991. kao IGM Ciglana, jedno od šest vlasnički povezanih društava Industrije građevnog materijala Lepoglava. Stečaj nad Ciglanom Cerje Tužno otvoren je 2009., a poduzeće je 2011. kupilo zagrebačko poduzeće Ciglane-Šimec. U Ciglani Cerje Tužno danas se proizvode i prodaju opekarski proizvodi za nosive i pregradne zidove te stropne elemente, napose opeka robnog žiga Unitherm, isključivo od čiste gline bez dodataka.

Postrojenje poduzeća smješteno je uz eksploatacijsko polje Cerje Tužno, najveći glinokop u Hrvatskoj, iz kojeg se vadi sirova glina što se primjenjuje u tehnološkom procesu. Eksploatira se više od 100 000 m³ ciglarske gline u zbijenom stanju na godinu. Ciglarska se glina odvozi do deponija (halde) na odležavanje u neposrednoj blizini proizvodnog pogona. Sirova se glina primarno obrađuje i homogenizira te se postupcima sušenja i pečenja dobiva opeka.

Unutar postojećeg eksploatacijskog polja nalazi se evidentirano dobro – pojedinačni arheološki lokalitet Cerje Novo – Krč gdje je bilo smješteno eneolitsko naselje, a nastambe su bile tipa zemunica, odnosno poluzemunica. Ondje su živjeli nositelji lasinjske kulture u doba od približno 2350. do 1950. pr. Kr. Eksploatacijom gline za potrebe poduzeća 1977. naišlo se na mnogobrojne nalaze, većim dijelom keramike i ostataka kamenog oruđa iz toga doba.

Wienerberger d. o. o., poduzeće za proizvodnju opeke, crijepa i ostalih proizvoda od pečene gline sa sjedištem u Karlovcu.

Preteča današnjega poduzeća bila je ciglana Ilovac – Prva karlovačka tvornica cementne robe, utornog crijepa i glinene robe koju su osnovali karlovački poduzetnici Bichler i Frohlich 1906. s tada modernom kružnom peći za proizvodnju → opeke i crijepa. Od 1909. djelatnost se proširila na trgovinu građevnim i rezanim drvom. Nakon I. svj. rata poduzeće je upalo u teškoće, 1924. prestalo je raditi, proizvodnja je obnovljena 1926., a od 1930. vlasništvo nad tvornicom preuzelo je poduzeće Dolensko d. d., industrija drva iz Slovenije. Kao posljedica ulaganja poduzeće je postalo jedna od najmodernijih ciglana u zemlji. Godišnji kapacitet iznosio je deset milijuna komada crijepa i šest milijuna komada opeke. Broj radnika kretao se oko 300. Na VI. međunarodnom sajmu u Solunu 1932. Ilovac je dobio zlatnu medalju za izvrsne proizvode koji su se u znatnim količinama izvozili u Grčku.

Nakon II. svj. rata poduzeće je nacionalizirano i s 245 radnika dodijeljeno na upravljanje Generalnoj direkciji za građevinarstvo u Zagrebu, te je 1947. spojeno s ciglanom Leonard Treppo osnovanom 1920. u Draganiću, sa sjedištem u Karlovcu. Osnovna je djelatnost poduzeća u sljedećem razdoblju bila proizvodnja opeke, crijepa, rešetkastih armaturnih nosača, stropnih gredica, betonskih prefabrikata, panoa i elemenata za montažnu ugradnju, uporabne i ukrasne keramike, te eksploatacija, iskop i utovar gline i pijeska. Poslovanje je bilo organizirano u nekoliko sektora: proizvodni, opće-pravni, financijski, tehničko-razvojni i komercijalni. Radne jedinice proizvodnoga sektora bile su pogoni za proizvodnju opekarskih proizvoda, keramičke galanterije i prefabrikata, te radna jedinica pomoćne djelatnosti za transport, iskop gline, automehaničko i građevinsko održavanje te strojobravarska radionica. Nove proizvodne linije puštene su u pogon 1972. i 1974. čime se proizvodnja povećala za 58,7%, a 1981. je u odnosu na 1972. narasla dva puta. Nova tunelska peć puštena je u pogon 1982., te je sljedeće godine zabilježena najveća proizvodnja. Proizvodnja je 1989. iznosila 64 milijuna komada opeke i opečnih blokova, 5,6 milijuna komada crijepa i 606 000 m gredica.

Poduzeće je 1992. imalo 263 radnika. Proces pretvorbe pokrenut je 1993. kada je Ilovac imao jedan od pet najvećih proizvodnih kapaciteta u RH. Većinski vlasnik poduzeća 1996. postao je austrijski Wienerberger, osnovan u Beču 1819. U više od 200 godina poslovanja od lokalne tvornice opeke postao je globalni lider u proizvodnji građevnih materijala i infrastrukturnih rješenja. Najveći je proizvođač opeke na svijetu i tržišni lider krovnoga glinenog crijepa u Europi kao i betonskih ploča i opločnika u srednjoistočnoj Europi. Zapošljava više od 16 000 radnika i posjeduje gotovo 200 proizvodnih pogona u 30 zemalja diljem svijeta, najvećim dijelom u Europi, ali i Sjevernoj Americi i Indiji. Poduzeće je 2005. otvorilo obnovljen, moderniziran i robotiziran proizvodni pogon u Karlovcu, povećavši proizvodni kapacitet za 50% uz 20 različitih vrsta proizvoda. Od 2005. poduzeće eksploatira glinu na polju Rečica, jednome od najvećih ležišta u RH. Godišnja eksploatacija iznosi oko 320 000 t. Uz pogon u Karlovcu gdje se proizvode Porotherm opeke, u sastavu poduzeća djelatni su i pogoni u Otoku Oštarijskom kraj Ogulina gdje se proizvode opločnici i betonska galanterija (Semmelrock Stein+Design) te Đakovu gdje se proizvode Tondach krovni sustavi. Od 2019. administrativni uredi nalaze se u Zagrebu, a poduzeće zapošljava oko 200 radnika.













Swietelsky d. o. o., građevinsko poduzeće za niskogradnju, visokogradnju, a napose za izgradnju prometne infrastrukture sa sjedištem u Zagrebu. Dio je austrijskoga društva Swietelsky AG sa sjedištem u Linzu. Osnovao ga je Hellmuth Swietelsky 1936. u Gmundenu u Austriji kao trgovačko društvo za graditeljstvo koje se uglavnom bavilo cestogradnjom i asfaltiranjem. Društvo se nakon 1989. proširilo na istok Europe gdje su sljedećih godina osnovane podružnice u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Poljskoj i Hrvatskoj. U Hrvatskoj posluje od 1998. te je jedno od vodećih građevinskih poduzeća, organizirano kao inženjerska tvrtka koja radi s podizvođačima. Godine 1999. je od građevinskog poduzeća Cestograd kupljena asfaltna baza s pripadajućom opremom te je počela proizvodnja i ugradnja asfaltnih smjesa za županijske i državne ceste diljem Hrvatske. Poduzeće je tijekom godina u Hrvatskoj radilo na mnogim infrastrukturnim projektima uglavnom vezanima uz državna poduzeća.

Od 2000. uključeno je u obnovu hrvatske željezničke infrastrukture. U posljednjih dvadesetak godina Swietelsky je obnovio više od 500 km pružnih kolosijeka, među kojima pružne dionice Ogulin–Split, Mrzlo Polje–Ogulin, Vrbovec–Botovo, Osijek–Beli Manastir, Vrpolje–Slavonski Šamac, Virovitica–Pitomača  i Zagreb Borongaj–Dugo Selo. Poduzeće je 2023. s HŽ Infrastrukturom potpisalo ugovor za izvođenje radova na obnovi pruge Zagreb Zapadni kolodvor–Savski Marof dužine 17,8 km na koridoru RH1, kao i ugovor o obnovi pruge Zabok–Krapina. Radilo je i rekonstrukciju tramvajske infrastrukture u Osijeku, uključivši obnovu tramvajskih postaja.

Swietelsky je 2002. proširio svoje djelovanje na obnovu i izgradnju autocesta u Hrvatskoj. Sudjelovao je među ostalim, u izgradnji dionice Osijek–Đakovo, čvor Josipovac, dionice autoceste Zagreb–Sisak između Velike Gorice i Buševca te dijela obilaznice grada Vinkovaca. Osim navedenoga, proširuje djelatnost na izgradnju bioelektrana i proizvodnih hala. Usporedno s tim izvodi radove na zaštiti od poplava te provodi mnoge druge projekte (vodovodi, kanalizacije, mostovi, nadvožnjaci i dr.). Jedan je od takvih projekata Zaštita od poplava grada Ogulina, a obuhvaća izgradnju retencije u Ogulinu, koja se odvija u četiri faze. U sklopu spomenutoga projekta gradi se brana visine 14,5 m i duljine 580 m, a riječ je o brani nasutoga tipa koja ima centralnu glinenu jezgru štićenu filtarskim slojevima i kamenim potpornim zonama koje osiguravaju stabilnost. Poduzeće je izvodilo radove na izgradnji nasipa uz Koranu i Mrežnicu, regulaciji potoka Sajevac na području gradu Karlovca te dijela nasipa Lonjsko polje.

Koncern Swietelsky je 2014. postao treće po veličini građevinsko društvo u Austriji, znatno povećavši svoju proizvodnju (građevnih proizvoda) i broj zaposlenika. Danas ima podružnice u 21 zemlji te zapošljava više od 10 000 radnika. U Hrvatskoj je poduzeće 2022. imalo 66 zaposlenika. Najveći dio prihoda u Hrvatskoj posljednjih godina ostvaren je u željezničkom prometu, potom u niskogradnji i cestovnom prometu.

GIP Pionir d. o. o., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Zagrebu. Pod nazivom Pionir Zagreb d. d. osnovano je 1991. osamostaljenjem zagrebačke poslovne jedinice slovenskog GIP Pionira iz Novoga Mesta. Bavi se segmentom visokogradnje i gradnje investicijskih objekata univerzalnih namjena, osobito izgradnjom stanova za tržište u Zagrebu.

Vlada NR Slovenije osnovala je u Novom Mestu 1947. Splošno industrijsko podjetje (SIP) Pionir s 812 zaposlenih, kao sljednika Okrožnog gradbenog podjetja Novograd (osnovano 1946). Poduzeće je bilo registrirano za izvođenje građevinskih i građevinsko-obrtničkih radova na visokogradnji i niskogradnji. Od 1956. proširilo je poslovanje i na stambenu izgradnju u Zagrebu, a od sredine 1960-ih preuzimalo sezonske poslove na jadranskoj obali. Od 1971. djelovala je operativna podružnica poduzeća u Zagrebu, koja je 1974. postala jedan od devet OOUR-a (OOUR Građevinski sektor Zagreb). Godine 1981. zagrebačka je poslovna jedinica imala 364 zaposlena, a u trenutku pretvorbe u dioničko društvo 1991. približno 200. Od 1989. slovensko poduzeće poslovalo je pod nazivom Pionir p. o., te je zadržalo vlasništvo nad poduzećem Pionir Zagreb do 1996., kada je otišlo u stečaj i prodalo pravo vlasništva nad zagrebačkim društvom Nava banci iz Zagreba (od 2014. Nava banka d. d. u stečaju). Godine 2000. dioničko društvo preoblikovano je u društvo s ograničenom odgovornošću GIP Pionir. Bilo je dijelom Pimont grupe iz Zagreba (2008–19) u sklopu koje su djelovala i poduzeća Paron (osnovano 1994), Gradko (osnovano 1993., od 2021. Mijušković gradnja), Munis (od 2019. Aleks stan, 2021. likvidirano), Framag (osnovano 1994) i Tehnikagradnja (osnovano 1992) iz Zagreba te Matim (osnovano 1990) iz Karlovca.

Tijekom svoje povijesti zagrebačko je poduzeće diljem Hrvatske izvelo impresivan niz zgrada stambene, stambeno-poslovne, turističke i javne namjene, industrijskih hala i dionica cestovne infrastrukture, a sudjelovao je i u izgradnji Žičare Sljeme (otvorena 2022), te i danas posluje kao jedno od vodećih hrvatskih poduzeća tog sektora.

Radnik d. d., građevinsko poduzeće sa sjedištem u Križevcima osnovano 1947. Od 1948. kao građevinsko-zanatsko poduzeće pod nazivom Kotarsko građevinsko poduzeće (KOTGRAPOD) djelovalo je radi kapitalne izgradnje i rekonstrukcije objekata državnoga, zadružnog i privatnog sektora na području Križevačkoga kotara i Hrvatske. Najprije je izgradilo objekte za vojne namjene u Križevcima, kamenolom i vapnaru u Vratnu i vodilo ciglanu u Rovišću. Od 1951. nastavilo je djelovati kao Zidarsko-tesarska zadruga Udarnik, koja je izgradila gradski olimpijski bazen, prvi u tom dijelu Hrvatske. Udarnik je 1955. promijenio ime u Građevinar, zadružno zanatsko poduzeće, koje je izgradilo više stambenih zgrada i drugih gospodarskih i poslovnih objekata u Križevcima i okolici. Poduzeće je 1959. reorganizirano, osnovano je Građevinsko poduzeće Radnik, kojemu je pripojen i Građevinar. Sredinom 1960-ih zapošljavalo je približno 250 radnika. Od 1967. Radnik je širio poslovanje te se bavio prodajom građevnoga materijala, eksploatacijom kamena, prvo iz kamenoloma u Vratnom, a od 1971. iz Vojnovca. Od 1969. obavljao je oplatarske, zidarske, betonirske i montažerske radove u visokogradnji i na njemačkom tržištu.

Poduzeće se 1970. registriralo za postavljanje plinske mreže i distribuciju plina, izvodilo je radove na plinovodu Bjelovar – Križevci, koji se rabio kao osnova za kasniju plinofikaciju grada, te je Radnik 1974. postao i distributer plina za Križevce. Danas taj posao obavlja poduzeće Radnik-plin u sastavu Radnik Grupe. Poduzeće je 1970. proširilo djelatnost na proizvodnju građevnoga materijala te razvoj trgovine i ugostiteljstva, a 1971. u Vojakovačkom Kloštru izgradilo je tvornicu za proizvodnju polimramora. Križevačka ciglana pripojena mu je 1975., a 1978. razvilo je vlastiti projektni biro. Nakon kupnje ugostiteljsko-turističkoga poduzeća Kalnik 1994., bavi se i ugostiteljstvom. Poduzeće se 1992. transformiralo u dioničko društvo, a od 1995. nosi naziv Radnik – građevinarstvo i građevinska industrija d. d. Križevci, te uz poduzeća Radnik Gradnja iz BiH, Radnik-plin iz Križevaca i Bristra d. o. o. iz Đurđevca, koja se bavi vodoprivredom i građevinskom djelatnošću, čini Radnik Grupu. U Radniku je zaposleno približno 370 radnika (2023).

Osnovna je građevinska djelatnost poduzeća visokogradnja. Manji dio poslovanja odnosi se na niskogradnju, uglavnom na održavanje i modernizaciju lokalnih cesta. U RH je poduzeće izgradilo više od 500 građevina, mnoge škole, vrtiće i sportske objekte, hotele, sudjelovalo je u više projekata izgradnje stanova u sklopu poticajne stanogradnje (POS), poput naselja Srdoči u Rijeci (2004), Špansko u Zagrebu i Vrbnik na Krku (oba 2005), izgradilo je tvornicu dječje hrane u Koprivnici (2007) i distributivni centar u Dugopolju (2008) poduzeća Podravka, zgradu → Građevinskoga fakulteta u Rijeci u sklopu novoga sveučilišnog kampusa (2011), izvelo dogradnju proizvodnoga biološko-farmaceutskog postrojenja DS3 u farmaceutskom poduzeću Hospiri u Prigorju Brdovečkom (2022), i dr. U inozemstvu je, većinom u Njemačkoj, te u BiH, Srbiji, Bugarskoj i Luksemburgu, radilo na poslovima visokogradnje i niskogradnje, metalogradnje i biopročistača.