neboder, visoka zgrada s deset ili više nadzemnih etaža, vitkih proporcija, koje je visina znatno veća od ostalih dviju dimenzija. Samostojećom postavom, reprezentativnim funkcijama (poslovno-uredskim, stambenim, hotelskim, edukacijskim i dr.) te višeetažnom podjelom neboderi se razlikuju od infrastrukturnih i tehničkih → tornjeva (dimnjaci tvornica i termoelektrana, telekomunikacijski odašiljači, kontrolni tornjevi aerodroma, vodotornjevi, svjetionici, silosi i sl.), kao i od visokih dijelova → sakralne arhitekture (zvonici, minareti). Predstavljaju urbane dominante u oblikovanju gradske siluete (tzv. skyline).

Neboderi u svijetu

Neboderi su nastali u Americi u posljednjoj četvrtini XIX. st. kao posljedica spekulativnih cijena gradskog zemljišta i nastojanja da se postignu visoke građevne gustoće (Chicago, New York), pri čemu je ključan bio izum dizala (E. G. Otis, 1854; u uporabi od 1857; → prenosila i dizala; sv. 1) pa se rani neboderi u engleskome nazivaju elevator-building. Dotadašnje višeetažne zgrade ograničenih visina izvedene od lijevanoga željeznog skeleta i masivnih zidova u velikom su se čikaškom požaru (1871) pokazale neotpornima pa se zamjenjuju obloženim čeličnim skeletom s lakim fasadnim ispunama, poslije i armiranim te spregnutim → betonskim konstrukcijama. Prvim neboderom smatra se Home Insurance Building u Chicagu (J. W. Le Baron, 1883–85); rane primjere visokih zgrada u historicističkoj stilizaciji razvijaju arhitekti tzv. čikaške škole (D. H. Burnham, J. W. Root, H. H. Richardson, D. Adler, W. Holabird i dr.), a za modernistički iskorak u oblikovanju nebodera bez dekoracija, s vidljivim rasterom konstrukcije na pročeljima, ključna je čikaška zgrada na uglu Carlson (L. H. Sullivan, 1899). Između dva svjetska rata neboderi velikih visina gradili su se u New Yorku, poput art decó Chrysler Towera (W. Van Alen, 1930), Empire State Buildinga (Shreve, Lamb & Harmon, 1931) i Rockefeller Centra; nakon II. svj. rata na Manhattanu nastaju mnogobrojni ikonični neboderi, od Seagram Buildinga (L. Mies van der Rohe, 1958), World Trade Centra (M. Yamasaki, 1973; stradali u terorističkom napadu 2001) do najvišega stambenog nebodera današnjice (472 m) – Central Park Towera (2020). U Europi se neboderi grade tek od 1920-ih, intenzivnije nakon II. svj. rata (osobito u Belgiji, Njemačkoj i Italiji). Danas primat u ekstremnim visinama nebodera imaju azijske metropole (Hong Kong, Peking, Šangaj, Kuala Lumpur, Taipei), a trenutačno je najviši svjetski neboder (828 m) Burj Khalifa u Dubaiju (2010). Konceptualne modele nebodera ostavili su futuristi poput A. Sant’Elie (Cità Nuova, 1914) te ključni arhitekti XX. st. – L. Mies van der Rohe (Stakleni neboder, 1921–22), Le Corbusier (tornjevi za Plan Voisin, 1925), F. L. Wright neboderom visine jedne milje (Mile-High, 1956–57).

Neboderi u Hrvatskoj

Prije II. svj. rata nekoliko je visokih zgrada izgrađeno samo u Zagrebu i Rijeci. Prvi je neboder u Hrvatskoj bio tzv. Mali neboder na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice u Zagrebu s deset etaža (→ Slavko Löwy, 1933–34), slijedi Napretkova zadruga u Bogovićevoj (→ Stjepan Planić, 1935–37); u Rijeci se grade uglovni neboder Grattacielo (popularno Mali neboder) u Ciottinoj 2 (Raoul Puhali, 1939–40), neboder Arbori na početku Korza (Umberto Nordio, Vittorio Frandoli, 1939–42) te neboder Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku (natječajni projekt → Josip Pičman, 1934–35; modificirana izvedba → Alfred Albini, do 1947).

















Neboderi u Zagrebu

Nakon II. svj. rata prvi su neboderi, i to stambene namjene, podignuti samo u Zagrebu, tzv. Drveni neboder u Martićevoj (→ Drago Ibler, 1955–58), na uglu Vukovarske i Držićeve (→ Milan Žerjavić, Pavao Baranjai, 1956–58) te u Laginjinoj (→ Ivo Vitić, 1958–62), a istodobno se gradi i prvi naš poslovni neboder na Jelačićevu trgu visine 64 m, u to doba najviša zgrada u Jugoslaviji (Josip Hitl, Slobodan Jovičić, Ivan Žuljević, 1955–59).















Stambeni neboderi intenzivno su se podizali tijekom izgradnje Novog Zagreba gdje ih je u razdoblju 1963–77. nastalo čak 60. Tipski tornjevi izvođeni su u više jedinica, primjerice u Trnskom (→ Slavko Jelinek, 1963–65), Sigetu (→ Lujo Schwerer, Terezija Matić, 1963–64), Sopotu I (S. Jelinek, 1965–67., izgradnja oko 1970), Sopotu II (Miroslav Stella, 1968–73), Zapruđu (S. Jelinek, 1965–69), Utrini (→ Đuro Mirković, 1971–74), Travnom (Đ. Mirković, 1973–75). Drugdje u gradu nastaju pojedinačni primjeri antologijske vrijednosti: dvojni neboderi u Čazmanskoj (→ Grozdan Knežević, 1965–68), tri nebodera na Vrbiku, tzv. Rakete (→ Vjenceslav Richter, → Berislav Šerbetić, i dr. 1965–68) i Trešnjevački neboder u Ozaljskoj (S. Jelinek, 1967–69). Stambene tornjeve realizirali su i Borivoj Feldman (Savski Gaj, Trnsko, Siget), → Boris Duplančić (Ružmarinka), → Emil Seršić (kompleks Dubrava – Centar / Roma u Dubravi) te → Tomislav Odak i Judita Stopar (Travno). Ističu se i klasteri od po tri nebodera na Aveniji Dubrava i u obližnjoj Koledinečkoj ulici; u zapadnom dijelu grada tornjevi su podignuti u naseljima Srednjaci, Knežija, Gajnice i dr. Stambeni neboderi najviših katnosti izvedeni su na Prisavlju (73 m, 25 katova; Milivoj Peterčić, 1974) te u Ulici braće Domany (73 m; 1975). S obzirom na to da je u Zagrebu od 1986. bila zabranjena izgradnja visokih stambenih zgrada, posljednji je izveden neboder S–3 na Klaki, jedini s postmodernističkim oblikovnim kôdom (Josip Frankol, → Branko Kincl, 1978–83); od 2007. izvedba stambenih tornjeva je opet dopuštena.



















Poslovni neboderi podižu se tek u kasnoj fazi razvoja (nakon 1972), često s velikim odmakom od doba projektiranja, no kontinuirano se grade do danas. Kvalitetom se ističe uredski toranj Vjesnika (→ Antun Ulrich, 1956–72), a ikoničnu važnost u slici grada ima neboder Zagrepčanka s 30 katova i visinom od 94,6 m koja dugo vremena nije bila nadmašena (S. Jelinek, Berislav Vinković, 1969–76). Potkraj socijalističkoga razdoblja nastaju neboder Cibone uz sportsku dvoranu (→ Marijan Hržić, → Ivan Piteša, B. Šerbetić, 1985–87) i Chromosov toranj na uglu Heinzelove i Vukovarske (→ Marijan Turkulin, Petar Vovk, 1976–89).















Prvi zagrebački neboder realiziran nakon Domovinskoga rata je Hoto Business Tower na Savskoj cesti (M. Turkulin, 2004), potom nastaju eliptični neboder Zagreb Tower na Radničkoj (Otto Barić i dr., 2002–06), dvostruki neboder Eurotower u Lučićevoj ulici (M. Hržić, 2002–08), hotel Hilton na Vukovarskoj (Studio BiF, 2006–11), dvostruki toranj Sky Office Tower uz Zagrebačku aveniju (Ante Anin, 2006–12) te VMD – Poslovni centar Strojarska, koji je s 26 nadzemnih etaža i 96,15 m visine trenutačno najviši zagrebački neboder (Davor Mateković, 2011–14).







U Zagrebu je do sada podignuto oko 250 nebodera, dominantno stambene tipologije, u manjem broju poslovne, hotelske, industrijske i edukacijske namjene, pri čemu se kao ključni autor ističe S. Jelinek s čak 29 realiziranih nebodera.

Neboderi u drugim gradovima

Izvan Zagreba neboderi se podižu tek nakon 1960. kada, zahvaljujući razvoju tehnologije, bivaju široko prihvaćeni zbog niže cijene, brze gradnje i visokih postignutih gustoća.

U Rijeci su prvi suvremeni neboderi nastali nakon natječaja za naselje Turnić (1959., izvedba od 1960), a skupine stambenih tornjeva su se tijekom 1960-ih i 1970-ih gradile na Sušaku (oko 1960), Podmurvicama (→ Igor Emili, 1965–68), Kantridi (1966), Kozali (Ada Felice–Rošić, Čedomir Mašić, 1969–73), Gornjoj Vežici (1969), Zametu (1977). Najvažniji su primjeri nebodera tzv. Eševi na Rastočinama (Ante Scarpa, 1973) i u Čandekovoj ulici na Turniću koji su s 30 etaža i 96 m visine najviši stambeni tornjevi u Hrvatskoj (Dušan Sironić, 1975). Tijekom samo 20-ak godina (do kraja 1970–ih) u Rijeci je realizirano oko 50 gotovo isključivo stambenih nebodera osno simetričnih shema (X, V, H i dr.) koji su oblikovali specifičnu siluetu grada.

U Splitu je, uz mnoge polemike u javnosti, prvi izveden Pomgradov neboder u Gundulićevoj ulici (→ Vuko Bombardelli, projekt 1958., izvedba 1962), a do kraja desetljeća, za samo osam godina podignut je 31 neboder prema tipskim rješenjima izvođenima na više lokacija i usko vezanima uz tehnologiju pojedinoga građevinskog poduzeća. Slijedio je neboder → Stanka Fabrisa na Glavičinama (1962–63) poslije realiziran u osam jedinica na raznim pozicijama, zatim stambeni neboder Slobodne Dalmacije (Zlatibor Lukšić, 1955–63), neboder na Pojišanu (I. Vitić, 1962–66) te na Spinutu još dva Vitićeva nebodera i tri → Ive Radića (svi 1965–68). Kao prve svoje realizacije → Dinko Kovačić je tada dovršio nebodere na Lokvama (1964–68). U Splitu su najviši (78 m) trojni stambeni neboderi na Spinutu, tzv. Blizanci (→ Frano Gotovac, 1970–79) koji su izgrađeni među posljednjima. Koteksov neboder (→ Lovro Perković, 1960–64) je tijekom šest desetljeća bio jedini poslovni toranj u Splitu, no nedavno je dovršen i Dalmatia Tower (O. Barić, 2017–23), trenutačno najviši neboder u Hrvatskoj (112 m, s antenom 135 m).













U Osijeku su stambeni tornjevi građeni tek iznimno, prvi je bio tzv. Crveni neboder u Blok centru (→ Radovan Miščević, 1969–70), potom Četverolist na Vijencu (Dragutin Kapun, 1973) i objekti na Senjaku, a u novije doba grade se i poslovne visoke zgrade (Eurodom, 2009. i dr.).

Među manjim gradovima se s više od 20 nebodera ističu: Šibenik s 34 realizacije (prvi su izvedeni tzv. Crveni i Plavi neboder, → Dinko Vesanović, 1959–64), Karlovac s 25 (prvi u Nazorovoj ulici, 1960), Pula s 24 (prvi je bio neboder – vodotoranj, 1967) i Varaždin s 20 tornjeva. Pojedinačni primjeri ili manje skupine visokih zgrada tijekom 1960-ih i 1970-ih nastaju i u manjim gradovima gdje za neboderima nije bilo stvarne potrebe, ali su predstavljali simbole napretka i modernizacije (Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Nova Gradiška, Virovitica, Koprivnica, Čakovec, Sisak, Ogulin, Pazin, Rovinj, Zadar, Makarska, Dubrovnik i dr.). Ponegdje je loša urbanistička impostacija nebodera rezultirala javnom kritikom, poput karlovačkog nebodera podignutog uz Kupu, na mjestu prethodno srušene sinagoge (1962), nebodera-vodotornja lociranog uz rub varaždinske barokne jezgre (1965), dvaju nebodera tik pokraj dvorca Eltz u Vukovaru (potkraj 1970-ih), skupine tornjeva na glasijama tvrđave u Slavonskom Brodu (1970), ali i vizurno izloženih dubrovačkih solitera na padinama Srđa iznad Gruža (oko 1980).

U drugim zemljama hrvatski su arhitekti također realizirali važne primjere nebodera: Palaču Albanija u središtu Beograda (Branko Bon, Milan Grakalić, 1938–39), skupinu nebodera u Podgorici (S. Fabris, 1962–64), stambene tornjeve u Zenici (→ Edo Šmidihen, 1971–73), neboder Skupštine BiH (→ Juraj Neidhardt, 1979); tijekom 1990-ih nekoliko je nebodera u Varšavi izveo Miljenko Dumenčić, a u Beču → Radovan Tajder.

Neboderi posebnih tipova

Neboderi se javljaju i u → turističkoj arhitekturi, osobito kod tipa hotela sa širokom stopom (engl. broad-foot) uslužnih sadržaja i visokim smještajnim volumenom, poput hotela Marijan u Splitu (L. Perković, 1961–63; srušen 2024), hotela Ambasador u Opatiji (→ Zdravko Bregovac, 1961–66) te primjera u Umagu, Vodicama, Makarskoj i dr. U kontinentalnoj Hrvatskoj važni su neboderski hoteli Osijek (R. Miščević, Drago Bradić, 1975–77), zagrebački hoteli Panorama (danas Zonar, izvorno S. Jelinek, 1964–68) i Intercontinental (danas Westin, William Bonham i dr., 1968–75). Rijetki su neboderi u obrazovnoj arhitekturi, primjerice zagrebačkih Fakulteta elektrotehnike i računarstva (→ Božidar Tušek, 1963–65) i Fakulteta strojarstva i brodogradnje (→ Kazimir Ostrogović, 1966) ili industrijski neboderi poput TEŽ-a u Zagrebu (→ Lavoslav Horvat, 1963). U novije doba grade se i neboderi hibridnih programa s više funkcija, npr. stambeni tornjevi s vodospremom u Varaždinu, Puli te osobito kvalitetan primjer u Velikoj Gorici (Đ. Mirković, 1972–73), splitski Dalmatia Tower s uredskim te odvojenim hotelskim etažama, stambeni neboderi kombinirani s robnom kućom na zagrebačkoj Ljubljanici i u Dubravi i dr.













Konstrukcijski sustavi

Tehnologija gradnje i konstrukcijska rješenja upravo su kod nebodera bili osobito inovativni – počevši od klasičnoga zidanog sklopa Löwyjeva Malog nebodera (1934), djelomičnog armiranobetonskog skeleta Planićeva nebodera Napretka (1937), prve primjene lakih fasadnih ovjesa na Zagrebačkom neboderu (S. Jovičić i dr., 1959), ranog sustava nosivih komunikacijskih jezgri s konzolnim etažama na splitskom hotelu Marijan (L. Perković, 1961–63,), panelne prefabrikacije uvedene na tornjevima u zagrebačkom Trnskom (S. Jelinek, 1963–65), tehnologije kliznih oplata na neboderu u zagrebačkoj Ozaljskoj ulici (S. Jelinek, 1967–69) ili prednapetih betonskih elemenata na tornjevima u Borovu (Milan Mihelič, 1978). Zbog protupožarnih i seizmičkih propisa svi se neboderi u Hrvatskoj danas grade s armiranobetonskom nosivom konstrukcijom.

Strukovno vrednovanje i utjecaji

Neizvedeni projekti avangardno koncipiranih nebodera su znatno utjecali na razvoj te tipologije, pri čemu se ističu: projekt Oficirskog doma na početku Deželićeva prilaza u Zagrebu (→ Vladimir Turina, 1937–38), toranjski hotel na Plitvicama (V. Turina, → Franjo Zvonimir Tišina, 1941), mnogobrojni projekti za neboder CK KPJ u Beogradu 1947 (→ Drago Galić, → Mladen Kauzlarić, → Josip Seissel, Rikard Marasović, → Neven Šegvić, L. Horvat, I. Vitić, B. Bon), rješenje nebodera Jugopetrola na početku Deželićeva prilaza u Zagrebu (D. Ibler, 1954–55), natječaj za tipska rješenja stambenih tornjeva u Rijeci (→ Aleksandar Dragomanović, → Ninoslav Kučan, 1960), natječaj za uredski neboder Vagonogradnje na beogradskoj Slaviji (A. Dragomanović, Dorotea Ložnik, Ninoslav Janson, 1963–66) te prijedlog stambenog vodotornja u Osijeku (D. Bradić, R. Miščević, 1968).

Nekoliko je nebodera vrednovano uglednim strukovnim priznanjima – Nagradom Saveza društava arhitekata Jugoslavije za stambeni toranj u Laginjinoj ulici u Zagrebu (za 1962., I. Vitić); nagradama »Viktor Kovačić« hotel Marijan u Splitu (godišnja nagrada 1964., L. Perković) i stambeni neboderi Autoput – jug u Zagrebu (1973., M. Stella, Lidija Grečko–Krstevski); godišnjom nagradom »Vladimir Nazor« poslovni neboder Industrogradnje na Savskoj cesti u Zagrebu (1972., G. Knežević) te najvišom državnom nagradom Borbe stambeni tornjevi u zagrebačkoj Veslačkoj ulici (1973., S. Jelinek, Ivo Linardić).





