ljekovito i aromatično bilje, skupina biljaka koje sadržavaju tvari koje ih čine podobnima za primjenu u terapijske svrhe i za kemijsko-farmaceutske sinteze, ili u kozmetičkoj i prehrambenoj industriji. Pojedine se biljke iz te skupine često rabe u obje svrhe, tj. u proizvodnji lijekova, mirisa, kozmetike, pića (→ čaj), konzervansa i sredstava za zaštitu bilja, a nerijetko i kao → začini. Aktivna tvar ili aroma može se nalaziti u bilo kojem dijelu biljke (u listu, plodu, cvijetu, sjemenu, korijenu ili stabljici). U svijetu se oko 12 000 od 350 000 biljnih vrsta rabi u te svrhe.

Uporaba ljekovitog i aromatičnog bilja u svakodnevnom životu čovjeka stara je koliko i čovječanstvo, što potvrđuju arheološki nalazi o ljekovitim drogama i njihovoj uporabi u drevnih civilizacija. Upravo na ljekovitom bilju zasniva se početak ljekarničke djelatnosti (→ ljekarništvo). Znanje o ljekovitim biljkama i njihovim pripravcima bilježilo se u tzv. ljekarušama, odn. rukopisima pučke medicine s receptima lijekova sastavljenih prema pučkome ljekarničkom iskustvu, s opisom njihova pripremanja i uputama o liječenju različitih bolesti i stanja (preteče današnje → farmakopeje). Najstarija knjiga ljekovitog bilja potječe iz Kine oko 2700. pr. Kr. To su slojeviti zapisi koji donose obilježja više različitih razdoblja u kojima su pisani, a nadopunjavalo ih je više autora. U skladu s duhom vremena u kojem su nastali, protkani su praznovjerjem i mistikom.







Tijekom vremena priprava je postupno izlazila iz empirijskog okvira i zasnivala se na objašnjivim znanstvenim činjenicama. Za ljekovitost pojedine biljne vrste zaslužne su aktivne (djelatne) tvari koje one sadržavaju, a mogu se razvrstati u nekoliko skupina kao što su ugljikohidrati, organske kiseline, glikozidi, biljne masti, eterična ulja, alkaloidi i vitamini. Te se ljekovite sirovine u farmaceutskome značenju nazivaju drogama. Proučavanjem ljekovitih droga biljnoga, životinjskoga i rjeđe mineralnoga podrijetla bavi se farmakognozija, jedna od najstarijih farmaceutskih disciplina. Fitofarmaceutici (fitoterapeutici) biljni su lijekovi koji kao aktivne sastojke sadržavaju biljke, biljne dijelove (cvjetovi, korijenje, listovi), sastojke (eterična ulja) ili pripravke (tinkture, suhi ekstrakti, uvarci i dr.), a kao standardizirane biljne droge imaju strogo definirani sadržaj i sastav terapijski aktivnih tvari te je njihova učinkovitost potvrđena farmakološkim i kliničkim istraživanjima, uz naznaku mogućih nuspojava i interakcija s drugim lijekovima. Njihovi opisi nalaze se u farmakopejama, a s obzirom na široku raširenost i dostupnost biljnih proizvoda, njihova je neškodljivost iznimno važna te mora biti u skladu sa zakonskim okvirima. Za sigurnost potrošača nužne su provjere kakvoće te identifikacija biljnoga materijala. Tradicionalan pristup uključuje vizualnu inspekciju biljke ili biljne droge, što nije primjenjivo pri identifikaciji biljne vrste u kompleksnom biljnom uzorku (droge složena sastava, biljni pripravci ili drugi biljni proizvodi). Osim makroskopske i mikroskopske identifikacije, često se za identifikaciju i kontrolu kakvoće propisuje određivanje odgovarajućega biljega (markera). Molekule DNA manje su podložne vanjskim utjecajima (starost biljke, fiziološki uvjeti i utjecaji okoliša), što ih čini pouzdanim biljezima za pouzdanu identifikaciju biljnih materijala primjenom suvremenih citogenetičkih metoda ispitivanja.

Danas u proizvodnji ljekovitog i aromatičnog bilja u svijetu prednjače Indija, Kina, Egipat, Turska, u Europi Francuska i Njemačka, a u jugoistočnoj Europi Bugarska i Albanija.

Ljekovito i aromatično bilje Hrvatske

U Hrvatskoj postoji velik broj ljekovitih i aromatičnih biljnih vrsta, a duga je i tradicija njihove uporabe. S florom od približno 5500 biljnih svojti Hrvatska je bogatija od primjerice Španjolske (5048), Francuske (4630) ili Njemačke (3203) te ju po broju vrsta po jedinici državne površine prestižu jedino Slovenija i Albanija. U Hrvatskoj se iskorištava oko 500 vrsta ljekovitog bilja, od kojih 160 do 170 čine autohtone biljke.

Neke su od najvažnijih ljekovitih biljaka koje uspijevaju u Hrvatskoj velebilje (Atropa belladonna), bunika (Hyoscyamus niger), kužnjak (Datura stramonium), naprstak (Digitalis purpurea i D. lanata), divizma (Verbascum), bijeli mak (Papaver somniferum), jedić (Aconitum napellus), crni sljez (Malva sylvestris), bijeli sljez (Althaea officinalis), kadulja (Salvia officinalis), timijan (Thymus vulgaris), metvica (Mentha piperita), odoljen (Valeriana officinalis), kamilica (Matricaria chamomilla), pelin (Artemisia absinthium), đurđica (Convallaria majalis), mrazovac (Colchicum autumnale), morski luk (Urginea maritima), stolisnik (Achillea millefolium), kokotac (Melilotus officinalis), trputac (Plantago maior) i islandski lišaj (Cetraria islandica). Neke od njih rabe se i kao aromatične biljke.













Povijest uporabe ljekovitoga bilja na području Hrvatske, kao etnomedicine, zabilježena je u ljekarušama s ovih prostora. Najstarija poznata hrvatska ljekaruša Kako se razne bolesti liječe datira iz XIV. st., a poznata je kao Milčetićeva ljekaruša, prema istraživaču Ivanu Milčetiću koji ju je transliterirao i objavio (1913). Među preostalih su dvadesetak najstarijih sačuvanih hrvatskih ljekaruša još Razni zapisi i čaranja (tzv. Strohalova ljekaruša, XV. st), Prva karlobaška ljekaruša (1603), Druga karlobaška ljekaruša (1707) i dr. Najveći broj ljekaruša nastao je u drugoj polovici XIX. st., najčešće u samostanima. U Primorju i Dalmaciji svećenici su tada uređivali svoje crkvene vrtove ljekovitog i aromatičnog bilja, koje su nakon branja spremali u posebnu prostoriju zvanu spremnica ili apoteka te od njega pripremali razne lijekove. Razno ljekovito i aromatično bilje (anis, komorač, pčelinja i paprena metvica, ružmarin, kadulja, lavanda i dr.) sadilo se i u seoskim vrtovima i na oranicama, a skupljali su se anđelika, badelj, bijeli i crni sljez, kim, korijandar, matičnjak, mažuran (mravinac), miloduh, neven, timijan, ljupčac i dr.







Gospodarska proizvodnja

Među prvim ljekovitim i aromatičnim biljem sa znatnom gospodarskom proizvodnjom na području Hrvatske bili su ružmarin, buhač i lavanda. Gospodarska proizvodnja eteričnog ulja ružmarina započela je u XVII. st. te se znatno proširila u XVIII. st. Ističu se destilerije na području Šibenika, Hvara (Hvar, Grablje, Brusje), Šolte, Visa (Komiža), Dubrovačkog primorja (Majkovi) i Konavala. Masovna je sječa divljega ružmarina trajala još od 1740-ih, a gospodarski uzgoj te ljekovite biljke započeo je tek potkraj XIX. st.

Dalmatinski buhač hrvatska je autohtona biljka koja je bila izvor najvažnijeg insekticida biljnoga podrijetla. Sadio se u južnim dijelovima Istre, na kvarnerskim otocima (Krk, Lošinj i Cres), na Velebitu i Biokovu, duž dalmatinske obale i na drugim otocima. Gospodarski se uzgajao sve do II. svj. rata, a na vrhuncu je dosegnuo oko 2100 ha uzgojne površine. Buhač (u narodu često nazivan buvač, buharica, buhara, dalmatinska krizantema, dalmatinska ivančica i divlji pelin) višegodišnja je zeljasta biljka iz porodice glavočika, a najvažnije su tri vrste: dalmatinski, perzijski i kavkaski buhač. Stara je praksa u Dalmaciji bila sadnja buhača u maslinicima radi suzbijanja nametnika. Prahom buhača posipale su se pukotine u podu, zidovi i postelje. Ljeti se u sumrak na žaru palio buhačev prah te su se rabile buhačeve svijeće kao repelent protiv komaraca, a praškom se posipala i stoka. Buhačem se 1840-ih počeo baviti dubrovački ljekarnik → Antun Drobac koji je trgovao prahom naziva Flores Chrisanthemi. Braća Sinčić iz Supetra na Braču stavila su 1920-ih u prodaju Tanatoxin buhačev prašak, prah od smrvljenih cvjetnih glavica buhača. Buhač je desetljećima bio jedan od glavnih izvoznih proizvoda Dalmacije te je zbog svoje visoke cijene mnoge dalmatinske obitelji spašavao od gladi.







Iako je insekticidna moć buhača dugo bila poznata i priznata, tek su 1916. poznati kemičari → Lavoslav Ružička (sv. 4) i Hermann Staudinger izolirali alkaloid i odredili strukturu tvari piretrin I. i II., koje buhaču daju insekticidno svojstvo, što je objavljeno 1924., nakon isteka patentne zaštite. Piretrini i njihovi sintetski analozi rabe se kao insekticidi i danas. Najveća proizvodnja u nas bila je 1910–30., u prosjeku 1000 t suhih cvjetnih glavica na godinu. Hrvatske autohtone populacije dalmatinskoga buhača bile su ishodište za razvoj gotovo svih u svijetu komercijalno uzgajanih kultivara. Sjeme je 1945. izvezeno u Keniju koja je danas jedan od glavnih proizvođača buhača i zauzima vodeće mjesto (oko 70%) svjetske proizvodnje. Proizvodnja buhača u Hrvatskoj od tada se smanjivala te je gotovo prestala pojavom preparata na bazi DDT-ja (također insekticid, u uporabi do 1970-ih).

Gospodarski uzgoj lavande započeo je 1928. u Velom Grablju na Hvaru. Do 1973. lavanda je pokrivala čak 720 ha, uz proizvodnju i do 70 t ulja na godinu. Ta je proizvodnja činila 90% ukupne proizvodnje SFRJ i 10% svjetske proizvodnje. Proizvodnja je smanjena nakon što su nasade lavande opustošila tri velika požara.

Proizvodnja ljekovitog, aromatičnog i začinskog bilja u Hrvatskoj 2018. iznosila je 6323 t. Na 9233 ha žetvene površine, većinu uzgoja činila je kamilica, a ostalo uglavnom lavanda, paprena metvica, matičnjak, komorač, sljez, odoljen, neven, smilje, divlja ruža, gospina trava i lovor. Hrvatska izvozi 90% proizvedenog i skupljenoga bilja, u vrijednosti 14,5 milijuna eura, a najviše u Njemačku, Češku i Italiju, te uvozi ljekovito i aromatično bilje u vrijednosti 4,5 milijuna eura, najviše iz Njemačke, Albanije i Bugarske.







Industrija preradbe

Tvornica Kaštel u Karlovcu (danas → Pliva) među prvima je 1921. započela proizvodnju ekstrakata iz bilja (kultiviranog i samoniklog). Ljekarnik Nikola Koščec je s još nekoliko ljekarnika osnovao potkraj 1920-ih poduzeće Biljana, s tvornicom za ekstrakciju ljekovitog bilja u Omišu i velikim skladištem u Trogiru, koje se bavilo sabiranjem i preradbom bilja te izvozom ljekovitog bilja. Od 1931. ljekovito bilje bilo je glavni izvozni proizvod i poduzeća Jugofarmacija (→ Medika).

U sklopu njemačkoga poduzeća Franck, sin osnivača Karl Heinrich otvorio je u Zagrebu 1892. tvornicu za preradbu cikorije, a potom je u Bjelovaru 1900. izgradio i sušionicu. U tvornici se cikorija prerađivala za tržište Hrvatske, Ugarske, austrijskih dijelova Habsburške Monarhije, Srbije i BiH. Samo 17% proizvoda prodavalo se u Hrvatskoj, a ostalo se izvozilo. Tvornica se 1918. izdvojila od matičnoga poduzeća, a danas je → Franck vodeće poduzeće u proizvodnji kave i kavovina te čaja u RH.







Proizvodnja bombona od aromatičnog i ljekovitog bilja (tada poznati kao medicinski bomboni) započela je 1959. u Poljoprivrednoj zadruzi Nerežišća na Braču (poslije poduzeće Favorit). Poduzeće je 1976. integrirano s prehrambenim programom poduzeća Pliva, a iz tog su razdoblja poznati biljni bomboni: Malc, Sljez, Gorki i Prsna karamela, Kavabon i Helf. U zagrebačkom poduzeću Jugodijetetika (od 1976. također dio Plive; → Cedevita) stvorena je i danas poznata robna marka komprimiranih bombona Pepermint.







U Hrvatskoj danas postoji 15-ak poduzeća registriranih za proizvodnju, otkup, preradbu i plasman pripravaka od ljekovitog bilja. Najveći su prerađivači ljekovitog bilja u RH zagrebačka poduzeća Pliva i Franck, a značajna su i poduzeća AGZ (osnovano 1990. u Zagrebu), Šafram (1991., Zagreb), Svijet biljaka (2000., Vodnjan), Plantaže (2005., Pitomača) i DAM (1998., Lozan).

Znanost i visoko školstvo

U Zagrebu je 1879. tiskan Jugoslavenski imenik bilja kemičara, tvorca naziva bilja, jezikoslovca i leksikografa → Bogoslava Šuleka (sv. 4). Rječnikom su se, zbog obilja lokalnih biljnih naziva, od kojih su mnogi nazivi ljekovitog bilja, koristili ljekarnici i liječnici, a rabili su ga i šumari.

Znanost koja se uvelike bavi ljekovitim biljem farmakognozija u Hrvatskoj se izučava od 1882. kada je kolegij uveden na Farmaceutskom učevnom tečaju Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu (→ Farmaceutsko-biokemijski fakultet; FBF). Jedan od prvih profesora farmakognozije bio je → Bohuslav Jiruš, a na poticaj → Julija Domca na Fakultetu je 1896. utemeljen Farmakognostički institut, prva i dugo godina jedina takva ustanova u Europi. Institut poslije postaje zavod te je u sklopu njega osnovana i Farmakognoška zbirka. Surađujući s jednim od najvećih farmakognosta toga doba Alexanderom Tschirchom sa Sveučilišta u Bernu, obogaćivanjem fonda zbirke posebno se istaknuo → Antun Vrgoč. Zbirka danas ima više od 1300 uzoraka ljekovitih droga biljnog i životinjskoga podrijetla koji se čuvaju u staklenim spremnicima. Osim što služi u izobrazbi novih naraštaja magistara farmacije, zbirka ima veliku kulturno-povijesnu vrijednost, zauzima značajno mjesto u povijesti hrvatskoga ljekarništva te predstavlja hrvatsku znanstvenu i kulturnu baštinu.

Nakon što je studij farmacije Mudroslovnog (od 1928. Filozofskog) fakulteta postao samostalni fakultet, profesor → Fran Kušan, ondje je utemeljio i opremio Zavod za farmaceutsku botaniku, a potom 1947. i Botanički vrt ljekovitog i otrovnog bilja. Vrt je bio jedan od malobrojnih europskih botaničkih vrtova specijaliziranih za uzgoj ljekovitih i otrovnih biljnih vrsta. Nalazi se u Šrotovoj ulici i ondje raste više stotina različitih vrsta ljekovitog bilja koje su sa svojih istraživačkih putovanja donosili suradnici Zavoda, ponajprije F. Kušan i Zlatan Vicko Martinis, također profesor studija farmacije. Prvi biljni materijal zasađen u Vrtu bio je podrijetlom iz Pokusne stanice za ljekovito bilje Filozofskoga fakulteta smještene na zagrebačkoj Volovčici, zatim iz Planinskoga vrta na Medvednici, Botaničkoga vrta Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu, Šumskoga vrta Šumarskoga fakulteta u Zagrebu te iz nekoliko drugih zagrebačkih, odn. hrvatskih rasadnika. Dio biljnoga materijala pribavljen je i od privatnih osoba, osobito od Tome Jerale iz Savskog Marofa. Vrt danas nosi ime Botanički vrt ljekovitoga bilja Fran Kušan.







Među znanstvenicima i stručnjacima za ljekovito bilje istaknuo se → Franjo Benzinger, osnivač Pokusne stanice za ljekovito bilje (u sklopu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, 1937) te autor knjige Ljekovito bilje (1950). Danas se o ljekovitom bilju i dalje predaje pri Zavodu za farmaceutsku botaniku i Zavodu za farmakognoziju FBF-a, gdje se ističu profesorice → Branka Akačić i → Stela Jokić, kao i → Vladimir Grdinić, koji je autor nekoliko knjiga o ljekovitom bilju u Hrvatskoj. Ljekovitim biljem bavio se i profesor Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu → Anđelko Damjanić. Osim na navedenim fakultetima, o ljekovitom bilju predaje se i na Odjelu za ekologiju, agronomiju i akvakulturu Sveučilišta u Zadru te na preddiplomskome stručnome studiju Bilinogojstvo na Sveučilištu u Slavonskom Brodu. Kolegiji iz područja aromatičnog bilja predaju se na zagrebačkom → Agronomskom fakultetu i → Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu te na osječkom → Fakultetu agrobiotehničkih znanosti.





