pilanarstvo, djelatnost piljenja i iveranja oblog drva u pilanama. Pilanski proizvodi koji se pritom dobivaju nazivaju se piljeno drvo.
Pilana je postrojenje u kojem se oblo drvo ili trupci (→ tehnička oblovina) mehanički obrađuje i pritom mijenja prvotni oblik i dimenzije, a anatomska i kemijska građa ostaju nepromijenjene. Osnovni su primarni pilanski strojevi danas tračne pile trupčare i paralice, višelisne kružne pile trupčare i paralice, iverači te jarmače (→ strojevi za obradbu drva). Piljenje na primarnim pilanskim strojevima izvodi se paralelno sa zamišljenom osi ili plaštem oblog drva, najčešće tehnikom piljenja u cijelo, prizmiranjem, kružno, kartje ili slavonski. Iveranje se provodi prizmatski ili profiliranjem. Sekundarna pilanska obradba drva izvodi se različitim vrstama kružnih pila, vrlo često uz primjenu računalno podržanih linija za izradbu piljenih elemenata optimiranjem. Glavni su dijelovi pilanskoga postrojenja: stovarište trupaca za dopremu, skladištenje i pripremu pilanske sirovine za obradbu; pilanska hala, gdje se, ovisno o tehnološkom rješenju, izvodi u kontinuitetu ili zasebno primarno raspiljivanje, odn. raspiljivanje oblog drva u piljenice, te sekundarno raspiljivanje, odn. raspiljivanje piljenica u druge vrste i oblike pilanskih proizvoda; skladište pilanskih proizvoda, u kojem se oni skladište, prirodno suše, sortiraju i pripremaju za otpremu; pogon za → hidrotermičku obradbu drva, gdje se pilanski proizvodi umjetno suše u sušionicama ili pare u parionicama. Pilana može imati i druge pogone kao što su: blanjaonica, pogoni za izradbu podnih ili zidnih obloga, lijepljenih ploča iz cjelovitoga drva, briketa ili peleta, energetsko postrojenje, radionice za oštrenje alata i dr.
Piljeno drvo (piljenice, piljena građa, piljena roba, pilanski proizvodi), proizvod je piljenja i iveranja različitih vrsta i oblika oblog drva ili trupaca u pilanama. Iveranje je pretvaranje bočnoga dijela oblog drva (okorka) strojem iveračem u krupno iverje, pri čem središnji dio dobiva oblik prizme ili grede. Piljeno drvo može se podijeliti u kategorije: prema vrsti drva iz kojega je izrađeno, obliku poprečnoga presjeka, vrsti i stupnju obradbe, položaju piljenice u trupcu, smjeru godova, dimenzijama, kakvoći, namjeni i dr. S obzirom na vrstu drva piljeno se drvo dijeli na: bjelogorično piljeno drvo (tvrdo, meko, voćkarice), crnogorično piljeno drvo i piljeno drvo egzota. Prema obliku poprečnoga presjeka razlikuju se nedovršeni piljeni materijal i gotovi pilanski proizvodi. Oblici su nedovršenoga piljenog materijala prizma, polovina, četvrtina, polovnjak i flič. Oblici gotovih pilanskih proizvoda neokrajčene su piljenice (samice i tzv. doradbene), bul ili kladarka (piljenice iste debljine složene onim redom kako su ispiljene iz trupca tehnikom piljenja u cijelo), okrajčene piljenice (paralelno ili konično okrajčene), poluokrajčene piljenice (polusamice), lisičave piljenice (jednostrano, dvostrano ili višestrano), grede, gredice, letve, željeznički pragovi, popruge (piljenice namijenjene za daljnju preradbu u parket) i drvni elementi (grubi, poluobrađeni i gotovi). Prema položaju piljenica u trupcu razlikuju se piljenice iz zone srca, središnje piljenice (do pola promjera oblog drva na tanjem kraju) i bočne piljenice. Prema položaju godova, odn. teksturi, razlikuju se piljeno drvo radijalne (blistača), poluradijalne ili polutangentne (polublistača ili polubočnica) i tangentne (bočnica) teksture. Prema dimenzijama se piljenice mogu uvjetno podijeliti s obzirom na odnos svoje debljine i širine (grede, gredice, letve, listovi, daske i planke ili mosnice) te duljine (vrlo kratke ili kratice, kratke i normalno duge piljenice). Razvrstavanje piljenoga drva prema kakvoći propisano je normama ili se dogovara posebnim ugovorima. Kao mjerila kakvoće uzimaju se tehnička svojstva koja mora imati (stupanj zdravosti, način obradbe, kakvoća samog drva i sl.), greške drva koje se ne dopuštaju ili se dopuštaju u određenoj mjeri te tolerancije, tj. greške ili neka druga odstupanja od zadanih propisa koja se iznimno dopuštaju samo u ograničenom broju piljenica. S obzirom na namjenu, piljeno se drvo može svrstati u skupinu za graditeljstvo, za izradbu parketa, dijelova namještaja, lijepljenih ploča iz cjelovitog drva itd. Pilanski ostatak nastaje kao sporedni proizvod pri različitim fazama pilanske obradbe, a može biti krupni (okorci, okrajci, otpiljci i porupci) i sitni pilanski ostatak (kora, piljevina, iverje, blanjevina i drvna prašina). Pilanski se ostatak najčešće rabi za proizvodnju toplinske ili električne energije, za proizvodnju drvnih briketa i peleta (prešani drvni ostatci bez dodataka kemijskoga veziva), kao sirovina u proizvodnji → drvnih ploča od usitnjenoga drva te u → kemijskoj preradbi drva.
U hrvatskim se pilanama pilanski proizvodi tvrdih listača najčešće izrađuju od trupaca hrasta i bukve, zatim jasena i nekih drugih vrsta, npr. javora, bagrema i graba. Najčešće se izrađuju neokrajčane i poluokrajčane piljenice samice, polusamice, doradbene piljenice te razne vrste drvnih elemenata i popruga. Pragovi i kladarke izrađuju se u nešto manjim količinama. U pravilu, od mekih se listača (lipe, topole, vrbe i johe) izrađuju neokrajčane piljenice i samice te drvni elementi. Iznimno se od topole i vrbe izrađuju okrajčena građa i letve (ponajprije za izradbu paleta), a od svih vrsta mekih listača i kladarke. Pilanski proizvodi četinjača se najčešće dobivaju obradbom jelovih i smrekovih trupaca, a u manjim količinama i od trupaca običnoga i crnoga bora te ariša. Za razliku od tvrdih listača, piljenice četinjača se najčešće izrađuju u okrajčanom obliku. Osim za građevnu stolariju i namještaj, jelovina i smrekovina rabe se za izradbu građe za graditeljstvo, grede, gredice i letve. Piljenice od raznih vrsta voćkarica (ponajprije od oraha i trešnje) proizvode se u malim količinama. Od takvih se trupaca obično izrađuju neokrajčene piljenice i kladarke te drvni elementi i popruge. U Hrvatskoj se pilanski proizvodi od uvoznih egzota proizvode u vrlo malim količinama. Egzote se najčešće dobavljaju u obliku samica, kladarki ili drvnih elemenata koji se potom obrađuju u drvne elemente i popruge. Pilanski proizvodi, klasični ili u obliku namjenskih drvnih elemenata, u pravilu služe za daljnju obradbu u finalne proizvode kao što su namještaj, drveni podovi, drvni proizvodi za graditeljstvo, drvna galanterija i razni drugi proizvodi od drva.
Razvoj u svijetu
Vjeruje se da se čovjek koristio primitivnim alatkama nalik pilama već prije 500 000 godina, te su one jedan od najstarijih čovjekovih izuma. Neolitski je čovjek za oruđe prilagođavao predmete koje je nalazio u prirodi, režući i odlamajući komade kremena: ljudi s otočja u Tihom oceanu su kao pile rabili zube morskoga psa, a prastanovnici Madeire kljun ribe pilana. Babilonci i Egipćani koristili su se metalnim ručnim pilama izrađenima od bakra, bronce, a poslije i željeza, s neproširenim (nerazvraćenim) zupcima. Postojala su dva tipa pila, za drvo i za kamen. U željezno se doba prvi put počinju razvraćati zubi pile. Ubrzo potom drvo se počelo piliti pilom kojoj je metalni list bio upet u drveni razboj (jaram).
Gdje i kada se drvo počelo obrađivati mehanički pokretanim pilama, nije pouzdano ustanovljeno. Prema nekim podatcima, prve su se pilane pojavile već u I. st., a prema drugima tek u IV. st. Kako bilo, prve mehanički pokretane pilane opisane su tek u XI., odn. XIII. st. u zemljama zapadne i srednje Europe. Radni alat tih pilana bio je drveni jaram, odn. konstrukcija u koju je bila upeta jedna pila. Prvu poznatu skicu pile na vodeni pogon napravio je francuski arhitekt Villard de Honnecourt oko 1235. Pronađena je i skica pilane na vodeni pogon umjetnika, konstruktora i graditelja Leonarda da Vincija iz približno 1480. Prva prava preteča jarmača s jednim listom pile konstruirana je u XVI. st. U nas je bila poznata pod nazivom venecijanska jarmača. Pokretala ju je mehanička snaga vodenoga toka putem vodenog kola i sustava prijenosa gibanja. Oko 1575. u Nizozemskoj je konstruiran jaram s više listova pila. Osim vodom, pilane su bile pogonjene i s pomoću vjetra ili kola koje se tjeralo gaženjem ili ljudskom snagom. Među prvima koji je promišljao kako unaprijediti obradbu drva na tehničkim osnovama bio je i Šibenčanin → Faust Vrančić (sv. 1), koji je u djelu Machinae novae (1615. ili 1616) prikazao inovativnu konstrukciju pile jarmače s dva upeta lista (dvostruka pila), dijelom pogonjene ljudskom snagom, a dijelom mehanički elastičnim drvenim motkama.
Pronalazak parnoga stroja omogućio je razvoj pilana na parni pogon. Prva parna pilana podignuta je 1803. u Portsmouthu u Engleskoj. Usporedno s razvojem pilana na parni pogon razvijale su se pile za obradbu drva. Prva kružna pila konstruirana je polovicom XVIII. st., prva tračna pila početkom XIX. st., a prva pila jarmača željezne konstrukcije polovicom XIX. st.
Pilanarstvo u Hrvatskoj
Početci
U Hrvatskoj je 1428. na području Hrvatskog primorja i Gorskog kotara podignuta prva pilana potočara kraj Crikvenice. Obitelj Zrinski je u XVI. st. svoje pilane imala u Srednjem Jarku i na potoku Maloj vodi kraj Lokava, a Petar Zrinski je uz topionice i kovačnice izgradio i pilane u Liču 1638–41. te 1651. u Čabru. Ipak, potkraj XVIII. st. u tom je području bilo tek sedam pilana na vodeni pogon, ali ih je do 1837. u Lici radilo već 39, a u Gorskom kotaru 40. Prva pilana na vodeni pogon u Slavoniji podignuta je u Kraljevoj Velikoj kraj Lipovljana 1754. Znatan broj pilana na vodeni pogon održao se u uporabi gotovo do polovice XX. st.
Prve parne pilane na području Hrvatske počele su se podizati početkom druge polovice XIX. st., nakon izgradnje željezničkih pruga u Gorskom kotaru, a potom i u Slavoniji. Prva je parna pilana u Gorskom kotaru izgrađena 1847. u Prezidu, slijedile su pilane u Crnom Lugu 1850., u Ravnoj Gori 1860. te u Lokvama 1874. Prva parna pilana u Slavoniji podignuta je 1858. u Krivaji kraj Orahovice, a zatim i u Nuštru 1862.
Od kraja XIX. do sredine XX. st.
Potkraj XIX. st. glavnina ulaganja u industrijske pilane potjecala je od inozemnoga kapitala. Neki pilanski pogoni podignuti u to doba, napose oni u Slavoniji, razvili su se u velike i dugovječne proizvođače. Osim hrastovine, koja je u pilanskoj obradbi imala prevladavajući udio i značenje, zarana su se počele obrađivati i druge vrste drva, npr. jasen, brijest, a potom i bukva. Tako je npr. austrijskim kapitalom u Đurđenovcu 1866. izgrađena pilana (od 1895. Neuschloßova našička tvornica tanina i paropila d. d., naposljetku → DIK Đurđenovac), mađarski veleposjednik S. H. Gutmann iz Velike Kaniže podignuo je pilanu 1884. u Belišću, koja je u to doba bila najveća u Hrvatskoj i Slavoniji (→ Belišće), francusko poduzeće Blau et comp. izgradilo je 1890. pilanu u Slavonskom Brodu (Brodu na Savi; → Slavonija DI), Belgijci Leon G. Cosimo i Gaetano Somzze izgradili su sjeveroistočno od Pakraca 1892. veliku pilanu (→ Papuk).
U prvoj polovici XX. st. iskorištavanje šuma i pilanska obradba drva bili su unosan posao a broj pilana stalno je rastao: 1900. radile su 93 pilane, dok ih je 1938. bilo 547, s ukupnim godišnjim kapacitetom obradbe 2 215 700 m3 oblovine. Velika potražnja hrastovine i želja vlasnika i države za sigurnim i brzim izvorom prihoda utjecala je i na šumski fond Hrvatske, o čemu svjedoči činjenica da je u Slavoniji i Hrvatskoj 1750. pod šumom bilo 70% površine, 1850. 60%, a 1938. samo 30%.
Razdoblje nakon II. svj. rata
Pilanarstvo u Hrvatskoj od kraja II. svj. rata do njezina osamostaljenja karakteriziraju tri razdoblja. U prvome su razdoblju (do 1952) osposobljeni gotovo svi oštećeni pogoni, dok su oni uništeni nanovo izgrađeni. Proizvodi šumsko-drvnoga kompleksa u ukupnom su izvozu Hrvatske sudjelovali s približno 33%. Iz podruštvljenih industrijskih poduzeća istisnut je privatni inozemni i domaći kapital. Od 1953. do 1960. došlo je do proširenja, okupljanja i djelomične modernizacije kapaciteta. Glavni nositelji proizvodnje i izvoza u tom razdoblju bili su industrijski kombinati u nadležnosti kojih je bilo i iskorištavanje šuma, koje je 1961. prešlo u ruke šumskih gospodarstava. Takvi su kombinati bili npr. oni iz Belišća, Đurđenovca, Slavonskog Broda, Pakraca i dr. Kombinati su zapošljavali od 500 do 3000 radnika. U tom je razdoblju u Hrvatskoj u povremenoj ili stalnoj proizvodnoj funkciji bilo i 448 malih pilana komunalnog i zadružnog značenja. Od 1960. do 1984. rekonstruirane su gotovo sve pilane prema načelima tadašnje suvremene tehnike i tehnologije te u skladu sa zahtjevima za sve većom finalizacijom proizvoda. U to je doba izgrađen niz velikih drvnoindustrijskih kombinata kao što su → Spačva iz Vinkovaca, → Gaj iz Podravske Slatine (danas Slatina), Brestovac iz Garešnice, → TVIN iz Virovitice, Bilokalnik (→ Bilokalnik – IPA) iz Koprivnice, → Drvna industrija Česma iz Bjelovara i dr. Godine 1983. društvene su pilane propilile 1 600 000 m3 trupaca, te je proizvedeno 956 000 m3 piljene građe.
Od hrvatske samostalnosti
Razaranja tijekom Domovinskoga rata (1991–95) prouzročila su velika oštećenja hrvatskih drvnoindustrijskih pogona. Prema nekim procjenama, oko 25% proizvodnih kapaciteta potpuno je uništeno ili je pretrpjelo velika materijalna razaranja, a neizravne su štete zbog rata i ratnih posljedica također bile velike. Zbog okupacije hrvatskog prostora područje pod upravom Hrvatskih šuma bilo je smanjeno za približno 25%, a šumarska proizvodnja za približno 40%. To je dodatno opteretilo šumarstvo i drvnu industriju, koja je izravno ovisila o domaćoj sirovini. Posljedica tih zbivanja bio je vrlo velik pad pilanske proizvodnje. Nekonkurentnosti hrvatske pilanske industrije pridonijeli su i izostanak državnih poticaja proizvodnji, porezna politika i sl. U razdoblju pretvorbe, privatizacije i restrukturiranja propala su mnoga velika drvnoindustrijska poduzeća. Istodobno su se počela razvijati manja specijalizirana poduzeća, koja su dijelom zauzela tržišni položaj posustalih poduzeća. Od 1989. do 1999. ukupna proizvodnja piljene građe u RH smanjila se s 1 098 438 m3 na 554 706 m3 na godinu.
Pilanarstvo Hrvatske u trećem tisućljeću
Na tehnologiju i promjene u hrvatskom pilanarstvu u novom tisućljeću utjecalo je više čimbenika, od kojih su najvažniji pad kakvoće i promjera trupaca, razvoj domaće i svjetske finalne obradbe drva te opći razvoj strojeva i opreme. Tehnološke promjene u hrvatskom pilanarstvu usmjerene su prema povećanju učinka. Hrvatske se pilane uglavnom usmjeravaju na zadovoljenje potreba pogona za finalnu proizvodnju u sklopu vlastita poduzeća, ili za nekog drugog naručitelja u zemlji i inozemstvu. Općenito, drvnu industriju RH obilježava velik broj malih poduzeća i razmjerno mali broj velikih proizvođača. Osobito je izražen problem prevelikih kapaciteta pilanske industrije, koji su još uvijek tri puta veći od dopuštenog etata sječe u domaćim šumama, tj. raspoložive sirovine. Stanje u velikom broju pogona za primarnu obradbu drva raznoliko je i varira od onih opremljenih dotrajalom opremom do suvremeno opremljenih. Sve se više ulaže u pogone za proizvodnju briketa i peleta, odn. proizvodnju toplinske i električne energije iz drvnog ostatka. S obzirom na sve veću potražnju osušene piljene građe, povećava se i opremljenost pilana sušionicama, koja je trenutačno tehnološki raznolika među pojedinim poduzećima. Kako je potražnja na domaćem tržištu razmjerno mala, najveći se dio piljene građe iz hrvatskih pilana izvozi, pretežno u zapadnoeuropske zemlje. Strateško je opredjeljenje države i drvne struke da se struktura izvoza drvnih proizvoda izmijeni u korist proizvoda višega stupnja finalne obradbe.
S obzirom na tehnološku opremljenost i modernizaciju hrvatskih pilana, u budućnosti se očekuje unapređenje pilanske proizvodnje u smislu višega stupnja mehanizacije, automatizacije i primjene računalne tehnologije, povećanja kvalitete piljenja (obradbe piljenica), iskorištenja pilanske sirovine, kapaciteta strojeva, vijeka trajanja strojeva i vremena uporabe listova pile, kvalitetnijeg i stručno osposobljenijeg kadra, veće sigurnosti pri radu, poboljšanja uvjeta rada radnika te veće brige za okoliš.
M. Brežnjak: Pilanska tehnologija drva I. Zagreb, 1997.
M. Brežnjak: Pilanska tehnologija drva II. Zagreb, 2000.
J. Ištvanić, A. Antonović, K. Greger, S. Pervan, V. Jambreković, Z. Benković, M. Kavran: Pilanarstvo u Republici Hrvatskoj I. dio – povijesni pregled hrvatskog pilanarstva. Drvna industrija, 59(2008) 3, str. 121–130.
J. Ištvanić, A. Antonović, S. Pervan, V. Jambreković, Z. Benković, M. Kavran: Pilanarstvo u Republici Hrvatskoj II. dio – hrvatsko pilanarstvo u novom tisućljeću. Drvna industrija, 59(2008) 4, str. 169–180.
I. Horvat, J. Krpan: DRVO. Mehanička prerada. Tehnička enciklopedija, sv. 3, 1969., str. 455–473.
S. Frančišković: HRVATSKA. Drvna Industrija, Historijat. Šumarska enciklopedija, sv. 2, 1983., str. 96–97.
M. Gregić: PILANA. Šumarska enciklopedija, sv. 2, 1983., str. 632–647.
M. Brežnjak: PILJENO DRVO. Šumarska enciklopedija, sv. 2, 1983., str. 647–654.
R. Zubčević: PILJENJE. Šumarska enciklopedija, sv. 2, 1983., str. 654–665.
