površinska obradba drva, skupina različitih postupaka kojima se površini drvenih proizvoda mijenjaju i poboljšavaju estetska i tehnička svojstva. Površinskom obradbom se ovisno o vrsti drvenih proizvoda zaštićuje površina od štetnih utjecaja (trošenje, prašina, atmosferski utjecaji) i postiže željeni izgled proizvoda (boja, tekstura, mikrogeometrija površine, efekti). Uglavnom se provodi premazivanjem površine lakovima, kako se u drvnotehnološkoj struci nazivaju pigmentirani i nepigmentirani premazni materijali koji nakon nanošenja na podlogu otvrdnjuju hlapljenjem otapala ili kemijskom reakcijom (→ boje i lakovi), uz eventualnu naknadnu mehaničku obradbu (poliranje).

Iako su prve metode lakiranja drva i sirovine za lakove puno starije, dekorativno oplemenjivanje namještaja u Europi proširilo se osobito u XV. st. kada je u Italiji postalo moderno ukrasno oslikavanje namještaja. Na razvoj lakiranja namještaja je znatno utjecala istočnoazijska umjetnost lakiranja prenesena u Europu u XVI. st., pri kojoj se kao lak rabio mliječni sok iz kore japanskog stabla ruj-lakovine (Rhus verniciflua). Do XIX. st. lakove su obrtnici većinom izrađivali sami, a recepture su se temeljile na šelaku, jantaru, prirodnim voskovima, mastiksu, damaru, benzojevoj smoli, sandaraku, kopalima i lanenom ulju. Od otapala su se primjenjivali etanol i terpentinsko ulje. Početkom XX. st. u industriji namještaja rabile su se šelakove politure za dobivanje visokosjajnih površina. Troškovi površinske obradbe iznosili su tada i do 40% ukupnih troškova zbog velikog udjela ručnoga rada. Velika prekretnica u tehnologiji površinske obradbe drva bio je pronalazak nitroceluloznih lakova (1922) i uvođenje tehnike štrcanja lakova u industriju namještaja 1930-ih. Od tog doba u primjenu ulaze alkidni lakovi, poliuretanski, poliesterski, kiselootvrdnjavajući, poliakrilatni, vodeni lakovi, lakovi s visokim udjelom suhe tvari, UV lakovi (otvrdnjavaju pod djelovanjem ultraljubičastoga zračenja), praškasti lakovi itd. Uz nove materijale razvijale su se i različite tehnike nanošenja i otvrdnjivanja lakova. Prve industrijske linije s otvrdnjivanjem kitova i temeljnih lakova pod djelovanjem UV zračenja za namještaj uvedene su u SR Njemačkoj 1969. Nizozemsko poduzeće Svedex predstavilo je 1973. elektronsko otvrdnjivanje pigmentiranih kiselootvrdnjujućih lakova u industriji vrata. Intenzivna istraživanja primjene praškastih materijala u drvnoj industriji 1990-ih dovela su do njihove prve primjene za oplemenjivanje MDF ploča u austrijskom poduzeću za proizvodnju uredskog namještaja HALI (1994). Primjenom novih materijala i mehaniziranih tehnologija troškovi površinske obradbe drva smanjivali su se i danas iznose 6 do 12% ukupnih troškova.

Površinska obradba u Hrvatskoj

Do II. svj. rata površinska obradba drva u Hrvatskoj provodila se na tradicionalan obrtnički način uporabom ručnih postupaka nanošenja šelakovih politura ili, rjeđe, kopal-lakova. Dugotrajan i složen postupak površinske obradbe šelakovom politurom zamijenjen je nitroceluloznim lakom koji se u početku završno obrađivao politurama, a 1955–60., kada je u svijetu prevladavala moda visokoga sjaja namještaja, završno ručno politiranje zamijenjeno je strojnim. Nakon nitroceluloznih lakova za postizanje visokoga sjaja počeli su se primjenjivati poliesterski lakovi. Uz to su se pojavile i plastične folije kojima se može vjerno imitirati struktura drva i njihovim lijepljenjem na površinu ploče znatno skratiti proizvodni proces. Folije su se zadržale u proizvodnji jeftinijeg namještaja, većinom za hotelske i studentske sobe. Dolaskom mode površina bez ikakva sjaja (tzv. duboki mat) s potpuno zatvorenim porama obradba se i dalje provodila poliesterskim lakovima, dok su se polusjajne površine i površine bez sjaja (polumat i mat) s poluotvorenim porama obično postizale nitroceluloznim lakovima; površine s povećanom otpornošću na mehaničke i kemijske utjecaje postizale su se otapalnim poliuretanskim i kiselootvrdnjavajućim lakovima.







Zbog jednostavne primjene i razmjerno niske cijene, zastupljenost nitroceluloznih lakova do kraja 1980-ih u tadašnjoj Jugoslaviji iznosila je 80%. Propisi o smanjenju emisije hlapljivih otapala prisilili su proizvođače namještaja na uporabu novih materijala i tehnologija. U virovitičkoj tvornici → TVIN su 1987. započeli rad s temeljnim UV lakom na poliesterskoj bazi. U to doba u Jugoslaviji je instalirano 30 UV komora za otvrdnjivanje kitova i lakova. Suvremene linije s UV otvrdnjivanjem lakova danas imaju svi poznatiji hrvatski proizvođači drvenih podova, a kako bi zadržali konkurentnost u procesima lakiranja proizvođači stolica uveli su robote za elektrostatičko štrcanje (→ Prima Commerce iz Bjelovara, → Ciprijanović iz Orahovice, → DI Klana). Također raste uporaba vodenih lakova koji ostvaruju znatnu prednost u odnosu na otapalne lakove u pogledu smanjenja emisije hlapljivih organskih spojeva, zdravlja korisnika i lakoće rada s njima. Uspješno se primjenjuju za površinsku obradbu namještaja, parketa i prozora. Tvornica prozora Lokve uvela je suvremenu liniju za elektrostatičko automatsko lakiranje prozora vodenim lakovima 2009. Zbog ekoloških kriterija i zahtjeva potrošača za sigurnim i zdravijim proizvodima, u površinsku obradbu drva vratila su se ulja i voskovi. Specijalno formulirana ulja rabe se za namještaj i drvene podove. Danas u požeškoj tvornici → Spin Valis površinska obradba gotovo 90% proizvoda uključuje uljenje.

Školstvo i publicistika

U okviru nastavnoga plana četverogodišnjega srednjoškolskog obrazovanja za strukovno zanimanje drvodjeljski tehničar dizajner, u predmetima materijali (drugi razred), praktična nastava (treći razred) i tehnologija proizvodnje (četvrti razred) obuhvaćeni su neki dijelovi površinske obradbe drva.

Površinska obradba drva predaje se na → Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu od 1973. kao samostalan kolegij na prvome stupnju posebne nastave iz proizvodnje namještaja na tadašnjem Drvno-industrijskom odjelu (danas Drvnotehnološki odsjek). Na četverogodišnjem dodiplomskom studiju drvne industrije, površinska obradba drva je u početku bila dio kolegija Proizvodnja namještaja, a od 1977. postaje samostalan kolegij. Prvi predavač bio je Ivan Popp, potom je dužnost nositelja kolegija preuzeo → Boris Ljuljka, a suradnici su bili Ivan Čižmešija, Andrija Bogner i → Vlatka Jirouš-Rajković. Površinska obradba drva danas je obvezni kolegij u organizaciji Zavoda za namještaj i drvne proizvode na trećoj godini preddiplomskoga studija drvne tehnologije. Na diplomskome studiju drvnotehnoloških procesa predaje se kolegij Tehnološki procesi površinske obrade drva, a u sklopu diplomskoga studija oblikovanja proizvoda od drva je kolegij Površinska obrada proizvoda od drva. Nositeljica kolegija je V. Jirouš-Rajković, a suradnik Josip Miklečić. Drvnotehnološki odsjek i Zavod za namještaj i drvne proizvode Šumarskoga fakulteta danas se bave i znanstvenim istraživanjima površinske obradbe drva. U tijeku je provođenje trogodišnjega (2019‒22) projekta Hrvatske zaklade za znanost Inovativni proces površinske obrade drvnih ploča InnoCOAT voditelja J. Miklečića. Problemima površinske obradbe drva, tj. razvojem, ispitivanjem, primjenom i atestiranjem raznih materijala za površinsku obradbu drva bavili su se od 1958. i djelatnici Kemijskog odjela zagrebačkog → Instituta za drvo.

Jedan od prvih priručnika iz tog područja na hrvatskom jeziku bila je knjiga Politure i politiranje (S. Henč, 1935), a prvu suvremenu, znanstveno utemeljenu knjigu Površinska obrada drveta (1960) napisala je tadašnja suradnica Instituta za drvo Zora Smolčić-Žerdik, poslije profesorica na zagrebačkom Strojarsko-brodograđevnom fakultetu. Uz to se u domaćoj literaturi ističu skripta B. Ljuljke Površinska obrada drva (1973), koja su proširena u sveučilišni udžbenik 1990., te udžbenik Osnove površinske obrade drva (2006) B. Ljuljke i V. Jirouš-Rajković.