prenosila i dizala, sredstva unutarnjega transporta koja služe za dizanje, prijenos, pretovar, skladištenje, rukovanje materijalom i predmetima te prijevoz ljudi na kraćim udaljenostima. Prema načinu rada dijele se na sredstva prekidne dobave (granici, dizalice, dizala, → žičare, → uspinjače, manipulatori, industrijski roboti i vozila, prenosila posebnih konstrukcija za prijevoz vrlo teških tereta) i neprekidne dobave (trakasti, ovjesni i lančani transporteri, kliznice, valjci, motorni valjci; pružni i vibracijski transporteri, elevatori, eskalatori; pneumatska i hidraulična prenosila) te specijalna prenosila i dizala. Mogu biti jednostavne naprave, uređaji i mehanizmi, ali i vrlo složena postrojenja s ručnim, automatskim ili poluautomatskim upravljanjem. Zbog raznolikosti primjene dobavne tehnike, razvijeno je mnogo vrsta prenosila i dizala. Rabe se pri unutarnjem transportu pri kojem se mora osigurati neprestano kretanje golemih količina materijala (rudnici, tvornice, brodogradilišta), na čvorištima transportnih lanaca (željezničke postaje, pomorske i zračne luke), pri unutarnjem transportu u složenim sustavima (pošte, bolnice, vojna postrojenja, trgovački centri) i dr. Povećanje proizvodnje materijalnih dobara te potreba za njezinom racionalizacijom, mehanizacijom i automatizacijom uvjetuju stalan razvoj prenosila i dizala kao sredstava unutarnjega transporta.

Povijesni razvoj prenosila i dizala

Potreba za prenosilima i dizalima pojavila se u doba starih kultura. Najstarija poznata tehnička prijenosna sredstva su: poluge, klizaljke, kosine i valjci od trupaca (oko 5600. pr. Kr.), te kotač, nagibna grana, diferencijalni koloturnik (oko 3000. pr. Kr.). U gradnji egipatskih piramida oko 2600. pr. Kr. rabile su se klizaljke, poluge i koloturnici za prijenos golemih količina kamenih blokova mase i do 45 t. Jedan je od najglasovitijih megalitskih spomenika Stonehenge u blizini Salisburyja u Engleskoj, za koji su se teški kameni blokovi u III. tisućljeću pr. Kr. dopremali iz kamenoloma udaljenoga 180 km. U doba stare grčke kulture bio je poznat granik (kran) s kolom za gaženje, a čovjek je, penjući se po njegovu obodu, okretao pogonsko kolo. U rimsko se doba ta vrsta granika usavršila. O zastupljenosti i razvoju prenosila i dizala u grčko i rimsko doba svjedoče mnogobrojni povijesni zapisi. Aristotel (384. pr. Kr. – 322. pr. Kr.) je u djelu Mehanički problemi dao opis polužja, koloturnika i sl.; Arhimed (287. pr. Kr. – 212. pr. Kr.) je opisao granike s nagibnom granom, Arhimedova puža, razne polužne mehanizme; Heron iz Aleksandrije (oko 10 – oko 75) opisao je vitlo s pužnim prijenosom i granike iz drva s konstantnim i promjenjivim dohvatom; Marko Vitruvije Polion (16. pr. Kr) dao je opis elevatora za vađenje vode s člankastim lancem. U srednjem vijeku gradile su se okretne toranjske naprave za dizanje tereta pokretane ručno, nožno ili vodenim kolima. Leonardo da Vinci (1452−1519) konstruirao je prvi granik s modernim odlikama koji se mogao okretati na okretnoj platformi, a imao je ručicu za dizanje i zadržač za sprečavanje padanja tereta. Njemački rudarski savjetnik Wilhelm Albert (1787−1846) je 1834. izradio i patentirao prvo prameno čelično uže te potaknuo razvoj uređaja i strojeva za dizanje i prenošenje tereta. Parni stroj se za pogon prenosila i dizala počeo primjenjivati oko 1850. za postrojenja u rudnicima. Prvi kran s električnim pogonom bio je postavljen u hamburškoj luci 1892. Zahvaljujući malim dimenzijama i masi, uz razmjerno veliku snagu, elektromotor je omogućio pojedinačni pogon za sve vrste gibanja granika, podizanje najtežih tereta malim pogonskim uređajima i postizanje velikih okretnih momenata bez uključno-isključnih spojki, što je olakšalo rukovanje i skratilo vrijeme pokretanja. Od tada započinje snažan i brz razvoj svih vrsta prenosila i dizala.

Prenosila i dizala u Hrvatskoj

U Hrvatskoj postoje povijesni ostatci prenosila i dizala, te zapisi o njima, poput skica, modela i konstrukcija u djelu Novi strojevi (Machinae novae) → Fausta Vrančića.







Zaštitni znak Pomorskog arsenala u Puli bio je golemi plovni kran istisnine 2503 t, koji je izradilo poduzeće Prager Maschinenbau AG (1907−09). Naziva P 240 (pontonski kran nosivosti 240 t) služio je za ugradnju turbina i teških dijelova na brodove, ali i pri građevinskim radovima u luci. Rabio se i za vađenje potonulih podmornica. U Rijeci se nalazi šest secesijskih dizala s početka XX. st., najstariji primjerci u Hrvatskoj. Proizvedena su 1912−20., a dva primjerka upisana su u Registar kulturnih dobara RH, obnovljena i puštena u pogon. Primjerci su to ondašnjih dizala vrhunske kvalitete proizvođača Stiglera, čija su dizala ugrađena u mnogim zgradama europskih i svjetskih metropola. Prve pokretne stube (eskalator) u Zagrebu ugrađene su 1962. u Nami u Ilici. Više od polovice stoljeća prepoznatljiv znak hrvatskoga pomorstva bila je plovna dizalica Veli Jože, u vlasništvu splitskoga Brodospasa. (→ Brodospas)







Proizvodnja

U Hrvatskoj je proizvodnja prenosila i dizala slijedila povijesni razvoj u svijetu. Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova Brod na Savi, osnovana 1921 (→ Đuro Đaković Grupa), bavila se proizvodnjom mosnih i portalnih dizalica na električni pogon te raznih vrsta građevinskih dizalica i transportnih sredstava. Godine 1929. osnovana je tvornica dizalica i ljevaonica → Vulkan u Rijeci, koja je na svome vrhuncu proizvodila više stotina tona čelika, sivoga lijeva, obojenih metala te gotovih proizvoda poput brodskih i građevinskih dizalica. Danas u Hrvatskoj postoji više poduzeća koja se bave proizvodnjom prenosila i dizala za potrebe unutarnjega transporta. Proizvode se dizalice te hidraulična, električna i pneumatska oprema koje se rabe u pomorstvu (Brodosplit-dizalice i Adria Winch iz Splita, 3. maj Motori i dizalice iz Rijeke, Radež iz Blata), radioničke i industrijske dizalice po mjeri (SPB – inženjering i Kraning iz Rijeke), tračni i pužni transporteri, elevatori (Oprema Vrbovec), dizala, pokretne stube (Borel Lift iz Zaprešića, ThyssenKrup Dizala iz Zagreba, nekoć dio grupe → Končar), dijelovi za pokretne stube, lančani transporteri (→ Utenzilija). Mnoga se poduzeća bave remontom i održavanjem prenosila i dizala.

















Nastava

Visokoškolska nastava započela je uvođenjem kolegija Prenosila i dizala 1919. na strojarskom odsjeku Tehničke visoke škole u Zagrebu, koji je predavao → Leopold Sorta. Nakon osnutka Tehničkoga fakulteta (→ Fakultet strojarstva i brodogradnje; FSB) 1926. dolazi do kadrovskog i materijalnog razvoja te se nastava odvija pri Stolici (Katedri) za prenosila i dizala koju je vodio → Josip Boncelj. Godine 1946. → Alfred Heim postao je predstojnik Katedre za elemente strojeva, dizala i prenosila iz koje se 1950. izdvojila Katedra za prenosila i dizala kao zasebno znanstveno-nastavno područje. Prvi voditelj Katedre bio je → Joza Serdar, kojega je 1981. naslijedio → Dragutin Ščap. Nastava se danas na FSB-u odvija pri Zavodu za motore i transportna sredstva, a od 2008. drži je Zvonko Herold.

Nakon osnutka Strojarskoga fakulteta u Rijeci (→ Tehnički fakultet u Rijeci) 1960., nastavu je provodio → Zlatko Šverer. Danas se nastava odvija pri Zavodu za konstruiranje u strojarstvu na Tehničkome fakultetu u Rijeci (voditelj Neven Lovrin), na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (voditelj Tonći Piršić), na Strojarskome fakultetu u Slavonskome Brodu (voditelj Milan Kljajin) i na drugim visokim učilištima.

Stručna i znanstvena publicistika

Kao jedan od prvih profesora Tehničke visoke škole, L. Sorta napisao je prva skripta Prenosila i dizala na hrvatskome jeziku 1922. i postavio znanstvene osnove tomu području. Djela Prenosila i dizala – granici i prenosila povremene dobave (J. Serdar, 1963−75) i Prenosila i dizala – podloge za konstrukciju i proračun (D. Ščap, 1988−90) temeljni su radovi koji se rabe u visokoškolskom obrazovanju i gospodarstvu.

Udruženja

Unapređenjem sustava kvalitete pri projektiranju, proizvodnji, ugradnji te ocjenjivanju sukladnosti dizala i sigurnosnih komponenti bavi se Hrvatska udruga za dizala, osnovana 2010. Pri Hrvatskome zavodu za norme djeluje više tehničkih odbora s ciljem zaštite gospodarskih interesa RH pri donošenju i prihvaćanju europskih tehničkih normi kao hrvatskih normi za sva područja prenosila i dizala.