ribolovni alati i tehnike, tehnička sredstva i načini njihove primjene pri lovu ribe i drugih vodenih životinja (rakova, glavonožaca, školjkaša i dr.) i vađenju ulova iz prirodna staništa. Uz ribolovne alate, u tehnička sredstva ubrajaju se i ribolovni uređaji, ribarski brodovi, hidrolokacijski te ostali pomoćni uređaji. Osnova su ribolova kao sastavnog dijela → ribarstva, u kojem danas u Hrvatskoj prednjači morsko pred slatkovodnim ribarstvom.







Razvoj ribolovnih alata i tehnika

Alati. Od pretpovijesnih vremena čovjek se služio ribolovnim alatima, a najstariji među njima su udice, harpuni i mreže. Udica je od starijega kamenog doba bila 3–4 cm dug zašiljeni komad kosti, s rupom za vezanje konopom. U mlađe kameno doba počele su se rabiti udice s protukukom koje su se izrađivale od kosti, kamena ili jelenjega roga. One su u brončano doba, kada se prvi put pojavila savijena metalna udica, već bile vrlo česte (njima su se služili i Iliri). Najstariji harpuni datiraju iz starijega kamenog doba, bili su izrađeni od kamena ili jelenjega roga, a imali su jednu do deset protukuka. Iz razdoblja starijega kamenog doba pronađeni su i dokazi uporabe ribarskih mreža (probušeno kamenje nalik utezima za mrežu, koštane igle i ostatci riba), no prvi ostatci mreža potječu tek iz mlađega kamenog doba. Prve mreže izrađivale su se od lana, veličine oka 5–45 cm, a imale su utege od probušena kamenja i plovke od probušena drva ili kore. Iz tog doba pronađene su i posebne igle za pletenje mreža. Ribarski alat u željezno doba obuhvaćao je ribarske čamce, zamke, sjekire, kuke, uzice, koplja, mreže, utege i plovke za mreže.







Tijekom vremena razvile su se mnogobrojne vrste mreža od kojih su do danas u najširu primjenu ušle mreže potegače i mreže stajačice. U srednjem su se vijeku izrađivale od lana ili konoplje, a rabile su se u malom obalnom ribolovu kojim se tada lovila mala plava riba (srdela, skuša, plavica, papalina, inćun, šnjur i iglica). Na istočnoj obali Jadranskoga mora (Istra, Hrvatsko primorje i zadarski arhipelag) tuna se tradicionalno lovila s pomoću stajaćih tunolovki s ljestvama promatračnicama, a poslije i s pomoću pokretnih mreža tunara i polandara.







Prva plovila za ribolov Jadranom bili su monoksili, ladve i copuli, brodice različitih veličina izdubene od jednoga komada drva namijenjene za najviše osam osoba. Srednjovjekovni statuti jadranskih komuna spominju još i cymbu (grčki monoksil), linter (rimski čamac), londrus, gondolu, barku i batel. Manje brodice namijenjene lovu ribe u uvalama i lagunama nisu se mijenjale sve do XIII. st., kada se zbog povećanog ribolova sitne plave ribe oko udaljenijih otoka i na otvorenu moru javila potreba za izgradnjom većih ribarskih plovila. Stoga se od XV. st. u Istri i Primorju javljaju → bragoc (sv. 1), batel i batelina, → batana (sv. 1), top i sandul, u Dalmaciji → leut (sv. 1), → gajeta (sv. 1), → guc (sv. 1) i copul, a u donjoj Neretvi i na njezinu ušću trupica. (→ čamac; sv. 1, → ribarski brod; sv. 1)





















Tehnike. Vrlo rano opaženo je da ribe iz dubina privlači svjetlost pa su ribari na pramac čamca postavljali luč (svjetlost) od zapaljene borovine, klekovine ili smrekovine. Svjetlo koje se rabilo pri lovu male plave ribe prvi se put u pisanim izvorima spominje 1272. u Statutu grada Dubrovnika. Ribolovnu flotu tog doba činila su barem tri plovila: leut, svjećarica i barčica. Jedna od prvih ribolovnih tehnika bilo je plašenje ribe. Spominju je povijesni izvori iz XIII. st. opisujući ribolov u Prokljanskom jezeru. Srednjovjekovni statuti istočnojadranskih komuna spominju razne druge ribolovne tehnike, no najčešće je to bio ribolov s pomoću mreža stajačica i potegača. Statut grada Dubrovnika (1272) spominje gripe, tratre i retibus, Brački statut (1305) tratre, Statut lige kotara Ninskog (1307) vrše, mriže, parangale i jažve, Kotarski i Labinski statut mrežu potegaču sagenu (XIV. st.), Vrbnički (Krčki) statut (1388) tratre i mriže te propisuje da se bez dozvole rektora grada u gradskoj luci ne smije loviti mrežom in modo di gripum (grip je najstarija vrsta mreže potegače), a Poljički statut (1440) spominje zatoč (za zatvaranje ribe u plićaku). Početkom XVII. st. doneseni su propisi kojima se ograničavao ili zabranjivao ribolov plašenjem (ludrom, zagonicom i fružatom).

Zapuštanje ribarstva za prve (1797–1805) i druge (1814–1918) austrijske uprave u Dalmaciji djelomično je bilo rezultat i skupoga ribolovnog alata i brodova, koje uglavnom sezonski ribari u to doba nisu mogli lako pribaviti. Veći pomak napravljen je za kratkotrajnoga francuskog interregnuma nad tzv. Ilirskim pokrajinama kada je donesen Pravilnik o ribolovu, poslije poznat pod nazivom Dandolov dekret o ribolovu (1808). Njime su propisani načini obavljanja ljetnog i zimskog ribolova, regulirani alati, metode i sredstva ribolova te određene kazne za prekršitelje. Dandolov dekret o ribolovu primjenjivale su poslije i druga austrijska uprava nad Dalmacijom i Jugoslavija.













U XIX. st. se najpoželjnijom tehnikom lova male plave ribe smatrao ribolov mrežom potegačom i mrežom stajačicom. Početkom XX. st. javile su se i prve povlačne mreže koće, koje su u početku vukla dva broda, a poslije jedan brod s pomoću širilice. Potkraj XIX. i početkom XX. st. znatno je porastao broj ribarskih brodica s mrežama. Za ribolov je potkraj XIX. st. bilo registrirano 3500 plovila na jedra i vesla, a 1911. njihov broj porastao je na 5520 brodova i čamaca te 1840 mreža potegača i 82 100 mreža stajačica, od čega je za lov sitne plave ribe bilo 520 mreža potegača i 13 700 mreža stajačica, a za lov pridnenih vrsta 1320 mreža potegača i 68 400 mreža stajačica. Početkom XX. st. započeo je proces motorizacije ribarskih plovila koji je trajao do kraja II. svj. rata. Pretpostavlja se da je tijekom rata oštećeno ili uništeno oko 40% ribarskih plovila, uglavnom većih, pa je odmah nakon rata počela žurna obnova ribarske flote. Do 1960. izgrađeno je 200 motornih brodova različitih tipova i namjene, nakon čega je ponovno došlo do stagnacije u njihovoj proizvodnji. Tijekom 1970-ih za ribolov su najviše služili brodovi plivaričari.













Posebne grane morskoga → ribarstva (koraljarstvo, → spužvarstvo i → školjkarstvo)koristile su se sebi prilagođenim ribarskim alatima i metodama lova. Koralji su se nekoć vadili drvenom napravom, zvanom inženj, kojom se strugalo dno. Danas je u Hrvatskoj dopušteno vađenje koralja na dubini većoj od 50 m, ručno, uporabom ronilačkih aparata i priručne opreme ili bez njih, te uz pomoć dviju sjekirica za otkidanje koralja. Prvi lovci spužava bili su ronioci koji su se spuštali do dubine od 30 m s pomoću utega, disali su zrak zarobljen ispod posude tini i poslije su slobodno izranjali na površinu (ronilačka odijela primjenjuju se od 1893). Spužve su brali s pomoću ostiju do 16 m dubine. Danas se izlov spužava može obavljati ručno ili uz pomoć priručne opreme kojom se spužve otkidaju s podloge, a spužvar se slobodno kreće u ronilačkom odijelu (→ ronjenje; sv. 1). Školjke se prema Pravilniku o obavljanju gospodarskog ribolova na moru iz 2000. smiju loviti samo povlačnim alatima ramponom i kunjkarom.













Doprinosi domaćih izumitelja

Razvoju ribolovnih sredstava pridonijeli su i mnogi domaći izumitelji te izumitelji koji su djelovali na prostoru današnje Hrvatske. Neki od njih bili su → Josip Ressel (sv. 1) (1827. patentirao brodski propeler), → Ivan Dellaitti (1898. izradio uređaj za proizvodnju acetilenskoga plina i acetilensku svjetiljku), Jakov Kuljiš (1903. u SAD-u patentirao acetilensku svjetiljku za noćni ribolov), → Petar Dragić (početkom XX. st. konstruirao tuneru, veliku mrežu plivaricu), Ivan i Josip → Skomerža (od 1908. pri ribolovu koriste se ribarskim motornim brodom), → Petar Lorini (1908. izvodio pokuse s mrežom plivaricom), → Martin Bogdanović (prvi rabi zdrobljeni led za konzervaciju ribe), John Resich (izumio, no propustio patentirati spray sistem kojim se dosoljenom morskom vodom snizilo ledište ribe, što je olakšavalo rukovanje i iskrcaj zamrznute ribe), Ante Domančić (prvi se 1929. na hrvatskoj obali Jadranskoga mora koristio suvremenom plivaricom za ljetni ribolov na sitnu plavu ribu), → Mario Puratić (1954. patentirao Power Block, mehanički koloturnik za brzo i lako izvlačenje mreža iz mora), Ante Nižetić (1956. u Selcu izradio prvu mrežu plivaricu od sintetskoga materijala).





















Ribolovni alati i tehnike danas

S obzirom na način lova, ribolovni alati koji se danas rabe u morskom ribarstvu razvrstavaju se na: probodne (osti, harpun, rašlje, grablje, kliješta), udičarske (povrazi, parangali), klopkaste (otkrivene klopke, pokrivene klopke, klopke skloništa, mehaničke klopke), procjedne (ručne i stajaće procjedne mreže), povlačne (dredža, koća s gredom, koća sa širilicom, povlačne mreže/koće), potegače (pridnene i lebdeće potegače), okružujuće (plivarice), nadizne (nadizne mreže s okvirom i štapovima, nadizne mreže tepisi), poklopne (poklopni koševi, jastožnjak, bacajuće mreže), zaglavljujuće (jednostruke stajaće mreže, jednostruke lebdeće ili plovuće mreže), zaplećuće (dvostruke i trostruke zaplećuće mreže), zaglavljujućo-zaplećuće (salpara, četveropodna jednostruko-trostruka mreža), zagrađujuće (ciplara, prigrada), ribolovne strojeve (ribolovni usisači, mehaničke dredže). Ribarski brodovi grade se od drva, čelika i plastike, motorizirani su i uglavnom (ovisno o veličini) prilagođeni vrsti lova kojoj su namijenjeni.













Zakonodavstvo RH danas propisuje vrste ribolovnih alata i opreme koji se mogu upisati u povlasticu za gospodarski ribolov i kojima je dopušten gospodarski ribolov u ribolovnom moru RH. U Hrvatskoj se 2017. rabilo 926 povlačnih mreža (koća), 758 okružujućih mreža (plivarice), 663 potegače i 6073 jednostruke i trostruke mreže stajačice, te 323 broda (ukupne tonaže 28 350 t).

Ribolovni alati i tehnike u slatkovodnome ribarstvu RH definirani su zakonima i pravilnicima o gospodarskom i sportskom ribarstvu, koji određuju namjenu, vrstu i količinu opreme te zabranjene metode ribolova. U gospodarskome ribolovu dopušteni ribolovni alati su: mreže (plivarice, dubinske–bolond, samolovke–meraže, sačmarice, setke-kece), vrše (vrška, senker) i bućkalo, a zabranjene metode ribolova su: lov ribe izravno rukom, povlačenjem i kvačenjem udicom s vanjske strane ribljeg tijela, lov ribe podvodnom puškom, ostima, harpunom, eksplozivnim i kemijskim sredstvima. Korištenje električnom energijom u ribolovu dopušteno je samo u iznimnim situacijama, npr. u svrhu znanstvenoistraživačkoga rada (izlov ribe u ogledne svrhe), za sprečavanje ulaska ribe u vodograđevinske objekte (hidroelektrane i vodovod) ili za sprečavanje ulaska divlje ribe u ribnjake. U sportskome ribolovu dopušteni su: ribolov s pomoću najviše tri ribolovna štapa s jednom, najviše dvije udice, jednokuka, dvokuka i trokuka udica, kontrakuka, bućkalo, ribolovna uzica, umjetne mušice i varalice.















Ribarska se plovila u slatkovodnome ribarstvu prema namjeni dijele na plovila za neposredan ribolov (čun, čiklja, alovski, laptaški, tanjarski i ribnjački čamac, korab), pomoćna ribarska plovila, plovila za transport žive ribe i plovila za čuvanje i skladištenje ribe. Ribarski alati i tehnike koji se rabe pri ulovu ribe u ribnjacima najvećim se dijelom svode na mreže: terenske, kanalske, sačmarice, tartov, zimovničke, mreže za probne ribolove i mreže za lov mlađi.

Proizvodnja ribolovnih alata u Hrvatskoj

Proizvodnja ribolovnih alata i pribora u Hrvatskoj je do XIX. st. bila uglavnom obrtnička. Tek potkraj XIX. st. osnovana su prva domaća industrijska poduzeća, Industrijska zajednica u Omišu, pri kojoj su djelovale tvornice užadi i mreža, te nekoliko tvornica konopa koje su djelovale u Korčuli, Splitu, Makarskoj, Šibeniku i Preku kraj Zadra. Godine 1764. u Rijeci je Talijan Nicolò Crespi osnovao → riječku tvornicu konopa. U početku proizvodnje najvažniji proizvod bio je konop za brodove, tijekom vremena proizvodni se asortiman proširio i na raznu užad, konope (kudjeljni, katranirani, manila, sisal i kokosov), užarsku galanteriju, upletene konce i bragaste mreže. Početkom XX. st. izrađivala je konope za austrougarsku flotu u Puli, riječku Tvornicu torpeda i Brodogradilište 3. maj. Godine 1988. cjelokupna proizvodnja preseljena je na Škurinje, a 1999. tvornica je zatvorena. Poduzeće za proizvodnju mreža, ribarskih potrepština i konopa S. A. P. R. I. osnovali su talijanski vlasnici 1927. u Zadru (Voštarnica). Pogon od 20 strojeva na kojima je radilo 90 radnika bio je tijekom II. svj. rata gotovo potpuno uništen. Nakon rata obnovljen je i djelovao je pod nazivom Tekstilni kombinat Boris Kidrič. Iz njega je 1958. izdvojen kudjeljni sektor koji je od tada djelovao pod nazivom Otočanka, a danas djeluje kao Tvornica konopa i veziva d. o. o. Proizvodni asortiman čini oko 200 proizvoda specijaliziranih za ribarstvo, nautiku, poljoprivredu, mesnu industriju, šumarstvo, pakiranje i naftnu industriju. Iz zadarskog kombinata izdvojio se 1962. i pogon za proizvodnju ribarskoga konca i mreža koji je proizvodnju preselio u Biograd na Moru, a od 1963. djelovao je pod nazivom Tvornica mreža Danilo Štampalija. Tvornica je proizvodila sve ribarske mreže (jednostruke, dvostruke i bez čvorova), mreže za građevinarstvo i sport, mreže za poljoprivredu, sintetski konac, monofilament za udičarenje, mrežastu ambalažu izrađenu od folije i monofila, mrežasti pleteni sintetički materijal, zaštitne građevinske mreže, pletene rukavice i sintetičke folije. Imala je dva OOUR-a: Metalopreradu i Mrežaru, oba u Biogradu na Moru. Danas posluje pod nazivom Tvornica mreža i ambalaže d. o. o., a proizvodi ribarske mreže (za ribarstvo, akvakulturu, sport i zaštitu te ribarski konac) i ambalažne proizvode za pakiranje u poljoprivredi (mrežaste vreće za pakiranje u poljoprivredi, mrežasta tkanina za sjenu i zaštitu, vezivne trake za poljoprivredu i termoskupljajuću foliju). Oko 60% svoje proizvodnje izvozi, uglavnom u Njemačku, Italiju i Sloveniju. Jadranka, tvornica tekstila i užarije, osnovana u Šibeniku početkom 1940-ih kao Tvornica tekstila Braća Antić, proizvodila je, među ostalim, platna za jedra, konope promjera do 40 mm i ribarske uzice. Obitelj Sorić osnovala je 1961. u Velom Ižu poduzeće za proizvodnju ribarskih alata Ižanku. Početkom 1980-ih zapošljavalo je 15 radnika na motanju udica i izradbi raznih ribolovnih alata. Proizvodni asortiman razvijen u prvih 20 godina poslovanja uglavnom je ostao nepromijenjen, a sastoji se od proizvodnje samica, panula, parangala, motovila, najlona, udica, plovaka, olova, varalica, podmetača (sakova) za ribe i školjke, igala za krpanje mreža i dr. Danas svojim proizvodima opskrbljuje cijelo područje istočne jadranske obale od Istre do Konavala, a sjedište mu je u Zadru.











