secesijsko graditeljstvo, arhitektonsko stvaralaštvo koje se pojavljuje potkraj XIX. st. i početkom XX. st.

U hrvatski jezik za taj stil preuzet je termin koji se rabi za zbivanja u umjetnosti navedenoga razdoblja u Beču i Austriji, proistekao iz naziva Udruženja likovnih umjetnika Austrije Secesija (Vereinigung bildender Künstler Österreichs Secession), koje se 1897. odvojilo od starijega Društva umjetnosti Austrije (Künstlerhaus, Gesellschaft bildender Künstler Österreichs). Za isto se razdoblje u povijesti umjetnosti u drugim dijelovima Europe rabi raznoliki drugi termini – Jugendstil (Njemačka), art nouveau (Francuska), Modernismo (Španjolska), stile Liberty i stile floreale (Italija) i sl. Zajedničku odliku svih navedenih pokreta u arhitekturi predstavlja odmak od historijskih stilova, odnosno težnja da se stvori novi tip arhitektonskoga jezika oslonjen o nove potrebe, tehnologije i mogućnosti materijala uporabljenih pri gradnji.

U posljednjem desetljeću XIX. st. i na samom početku XX. st. arhitekturu secesije najčešće karakterizira izrazita dekorativnost i naturalizam u oblikovanju fasada i unutrašnjosti, odnosno oslonjenost o stilizirane motive iz prirodnoga svijeta i čovjekove okoline (fitomorfni, zoomorfni i antropomorfni motivi, učestalo izduženi i asimetrični) koji redovito sadržavaju simbolične konotacije. Europska se arhitektura otvorila prema utjecajima s Dalekoga istoka i općenito izvaneuropskih kultura, a istodobno je posegnula za motivima iz ranih faza europske civilizacije. Od sredine prvoga desetljeća XX. st. arhitekti secesije sve su se više počeli okretati arhitektonskom jeziku temeljnom na slobodnom tretmanu motiva iz klasične arhitektonske tradicije (klasicizma, bidermajera, ampirea i sl.), te raznim apstraktnim i geometrijskim motivima. Dio njih sve je više reducirao dekoraciju navješćujući time modernu arhitekturu. U kasnoj secesiji rabili su se mnogi dekorativni motivi koji su poslije postali standardnim arhitektonskim jezikom art-décoa i međuratnoga klasicizma. U dijelu literature, osobito na engleskom jeziku, stoga se pojave u arhitekturi nastale nakon sredine prvoga desetljeća XX. st. ne uvrštavaju u secesiju.

Pod utjecajem pokreta Arts and Crafts, ponajprije njegova najvažnijega protagonista Williama Morrisa, većini arhitekata secesije bio je karakterističan pristup arhitektonskom djelu kao Gesamtkunstwerku, odnosno težnja da se svaki element građevine projektira, ne samo prostorno ustrojstvo i pročelja, već i svi dijelovi interijera i opreme. Većina secesijskih arhitekata surađivala je s poduzećima za proizvodnju namještaja, keramike, stakla, mozaika, odnosno s poduzećima iz područja umjetničke industrije, kao i s obrtnicima i umjetnicima (slikarima i kiparima).

U doba secesije širile su se nove tehnologije gradnje i uporaba novih materijala u graditeljstvu. Među njima je na prvom mjestu bio armirani beton koji se počeo rabiti u visokogradnjama (u drugoj polovici XIX. st. rabio se povremeno tek u niskogradnjama poput mostova i sličnih građevina). Širila se i uporaba aluminija, te materijala koji su se prije, tijekom XIX. st., tek počeli rabiti u arhitekturi u većoj mjeri, poput lijevanoga željeza, stakla, armiranoga stakla i sl. Arhitekti su učestalo eksperimentirali s oblikovanjem pročelja korištenjem različitih tipova obloge od keramike, cementa, prirodnoga i umjetnoga kamena, stakla, uglačane i zrnate žbuke, štuka i drugih materijala. Poseban element oblikovanja pročelja i interijera činili su elementi izvedeni od raznolikih metala (ograde, rešetke, svjetiljke, konzole, katkad i skulpture i reljefi). Secesija je primarno bila stil bogate europske građanske klase na kraju stoljeća (fin de siècle). Odraz je snažnoga gospodarskog razvoja kontinenta koji je proživljavao jednu od najduljih epizoda svoje povijesti bez većih ratnih sukoba.

Među prve arhitekte koji su se okrenuli stvaranju novoga arhitektonskog jezika ubraja se Belgijanac Victor Horta. Belgija je u to doba bila jedna od najviše industrijaliziranih europskih država s vrlo visokim standardom što je i omogućilo eksperimente u arhitekturi. Horta je cijelim nizom svojih stambenih i javnih građevina u Bruxellesu (kuća Tassel, 1892–93; Maison du Peuple (1896–99., srušena 1965) inaugurirao tip ornamenta temeljenoga na motivima iz prirode te otvorenu uporabu materijala poput lijevanoga željeza i stakla. U Francuskoj je istaknuti arhitekt rane secesije bio Hector Guimard, poznat ponajprije po dizajnu postaja podzemne željeznice.

Njegovi suvremenici Auguste Perret i Tony Garnier pioniri su uporabe armiranoga betona u graditeljstvu. U Španjolskoj, odnosno Kataloniji, Antoni Gaudí razvio je stil karakterističan po organičkim oblicima, u Škotskoj je Charles Rennie Mackintosh projektirao u izrazito minimalističkim oblicima, a u Njemačkoj, u Weimaru, Henry van de Velde utemeljio je obrtničku školu koja je imala ključnu ulogu u daljnjem širenju postavki secesije. U Nizozemskoj značajno djelo novoga pristupa arhitekturi predstavlja amsterdamska burza arhitekta Hendrika Petrusa Berlagea (1898–1903). Berlageov opus srodan je američkoj arhitekturi s kraja XIX. st. i početka XX. st. koju i dalje karakterizira oslanjanje na stilove iz prošlosti, najčešće romaniku. Uzori iz prošlosti bili su prilično slobodno interpretirani, a arhitekti su često reducirali dekoraciju te eksperimentirali s novim tipovima ornamentike, kako pokazuju djela Louisa Sullivana (robna kuća Carson Pirie Scott u Chicagu, 1899–1904) i Franka Lloyda Wrighta koji je razvio tzv. prerijski stil pri projektiranju stambenih, sakralnih i javnih građevina. Doba secesije bilo je doba naglog razvoja arhitekture nebodera u SAD-u, kao i procvata poduzeća za proizvodnju stakla Charlesa Lewisa Tiffanyja u New Yorku.

Na području srednje Europe osobitu raznolikost pokazala je mađarska arhitektura secesije za koju je karakteristična uporaba motiva iz tradicijske i orijentalne umjetnosti, dok se dio arhitekata okrenuo modernističkoj redukciji oblika. Istaknuti predstavnici u Mađarskoj bili su József Vágó, Béla Lajta, Ödön Lechner, István Medgyaszay i dr. Osim u Mađarskoj folklorističke tendencije susreću se i u drugim dijelovima srednje Europe, primjerice u Slovačkoj u djelima arhitekta Dušana Jurkoviča. U češkoj arhitekturi secesija je vodila prema kubizmu i rondokubizmu.

Posljednjih godina XIX. st. jedno od glavnih središta secesije u Europi postao je Beč. U arhitekturi grada svojevrsni manifest secesije predstavljala je izgradnja paviljona Udruženja likovnih umjetnika Austrije Secesija, prema projektu Josefa Marije Olbricha (1897–98). Na pročelju zgrade istaknut je i osnovni slogan pokreta: »Vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njezina sloboda.« Olbrich se poslije preselio u njemački Darmstadt i ondje stvorio jedno od najvažnijih središta secesije u Europi.

Ključni arhitekt secesije u Beču bio je Otto Wagner. Kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti 1894–1912. stvorio je arhitektonsku školu koja je pronosila njegove ideje srednjom Europom, pa i šire. Iz Wagnerove su škole među ostalima, izašli slovenski arhitekt Jože Plečnik, češki arhitekti Jan Kotěra, Pavel Janák i mnogi drugi. Svojevrsni je manifest Wagnerova pristupa arhitekturi knjiga Moderna arhitektura (Moderne Architektur, 1896), u kojoj napada historicizam, ističe potragu za novim stilom temeljenom na tehnologiji, materijalima i konstrukciji te poziva na jednostavnost u zadovoljavanju modernih potreba. Prve primjere njegova nova stila predstavljaju postaje sustava bečke podzemne željeznice, isprva građene u pojednostavnjenoj verziji neorenesanse ili neoklasicizma, a poslije u stilu dekorativne naturalističke secesije (postaje u Hietzingu iz 1897. i na Karlsplatzu iz 1898).

Najvažnije su djelo prve faze Wagnerove secesije stambeno-poslovne višekatnice na Linke Wienzeile u Beču (1898), od kojih se ističe Majolikahaus, s pročeljem pokrivenim pločicama od keramike. Poslije se okrenuo čistim oblicima, kako pokazuju zgrada Poštanske štedionice (1903–12) i crkva u sklopu psihijatrijske klinike Am Steinhof (1902–04) u Beču. Uz Wagnera je značajni predstavnik secesije u Beču bio Josef Hoffmann, osnivač Bečkih radionica (Wiener Werkstätte) te autor protomodernističkoga Sanatorija u Purkersdorfu kraj Beča (1904–06) i palače Stoclet u Bruxellesu (1906–11).

Prva svoja djela u tom razdoblju realizirao je i Adolf Loos, koji je kritizirao zagovornike secesije zbog njezine dekorativnosti. Svojim djelom Ornament i zločin (Ornament und Verbrechen, 1913) promicao je dokidanje dekoracije na pročeljima građevina, što je primjenjivao i na svojim arhitektonskim ostvarenjima navješćujući time modernu. Najvažnije su Loosove realizacije iz razdoblja prije I. svj. rata u Beču portal lokala Knize & Comp na Grabenu (1909–13) i zgrada Goldmann & Salatsch (danas zvana Looshaus) na Michaelerplatzu (1909–10).

Secesija u hrvatskom graditeljstvu

U Hrvatskoj su arhitekturi najvažnija središta secesije gradovi Zagreb, Osijek, Rijeka i Split, iako se pojedinačna ostvarenja nalaze na području čitave zemlje i u manjim, pa i ruralnim naseljima. Hrvatska secesija bila je pod snažnim utjecajem zbivanja ponajprije u bečkoj arhitekturi, no osjeća se utjecaj i mađarske, češke, njemačke i talijanske secesije.

Zagreb

U Zagrebu je početak secesije u umjetnosti označilo osnivanje Društva hrvatskih umjetnika 1897., koje se, zastupajući ideju umjetničkoga preporoda putem individualne slobode stvaralaštva, »secesioniralo« od starijega Društva umjetnosti. Novo društvo predvodio je Vlaho Bukovac koji je ustao protiv dominantne uloge koju je do tada u hrvatskoj umjetnosti imao prvi hrvatski povjesničar umjetnosti → Iso Kršnjavi.

Godine 1898., kada je otvorena izložba Bukovčeva novog udruženja nazvana Hrvatski salon, realizirane se i prve zgrade s elementima secesije u Zagrebu. Iako se prvom zgradom na kojoj se primjećuju secesijski elementi smatra kuća Rado na Strossmayerovu trgu 7 (1897–98) arhitekta → Ignjata Fischera, nešto prije podignuta zgrada Umjetničkoga paviljona na Tomislavovu trgu 22 (u kojoj je održana izložba Hrvatski salon), uz elemente neobaroka, neorenesanse i neoampira, sadržava i elemente secesije. Paviljon je bio izveden najprije 1896. u Budimpešti na Milenijskoj izložbi prema projektu budimpeštanskih arhitekata Flórisa Korba i Kálmána Giergla, a potom je ponovno izgrađen 1896–98. u Zagrebu prema dijelom modificiranim projektima bečkoga arhitektonskoga biroa → Fellner i Helmer. Godine 1898–1900. podignuto je i najmonumentalnije ostvarenje rane secesije u Zagrebu – palača Prve hrvatske štedionice s pasažom (tzv. Oktogon) u samom središtu grada, koje su prve projekte izradili arhitekti Fellner i Helmer, a izvedbene arhitekt → Josip Vancaš.













Širenju novoga stila pridonijeli su ponajprije mladi arhitekti koje je nakon povratka sa školovanja u Beču zapošljavao najvažniji zagrebački arhitektonski biro → Hönigsberg i Deutsch. Važnu je ulogu u tom procesu imao učenik Otta Wagnera, arhitekt → Vjekoslav Bastl prema čijim su projektima podignute zgrade Josipa Pečića u Ilici 43 (1898), Eugena Viktora Fellera u Jurišićevoj 1 (tzv. Elsa-fluid, 1905–06., pročelja poslije preoblikovana) te Josipa Kalline u Gundulićevoj 20 (1903–04). Svojim pročeljem prekrivenim većim dijelom majoličkim pločicama zgrada Kallina najvažniji je odraz u zagrebačkoj arhitekturi glasovite Majolikahaus s bečke Linke Wienzeile Otta Wagnera. Pročelje zgrade također je pokazatelj glavnoga proizvoda poduzeća njezinoga naručitelja Kalline, koji je posjedovao tvornicu keramičke robe. Bastl je projektirao i kompleks Trgovačko-obrtničke komore, prve javne institucije vezane uz tadašnje hrvatske vlasti koja se odlučila na realizaciju monumentalne secesijske zgrade. Uz zgradu Trgovačko-obrtničke komore na Trgu Republike Hrvatske 8, kompleks čini i zgrada Trgovačko-obrtničkog muzeja na Mažuranićevu trgu 14 (1902–03). Nakon Bastla u poduzeću Hönigsberg i Deutsch zaposlio se Otto Goldscheider, autor interijera kavane Corso u zgradi Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice na uglu Ilice 25 i Gundulićeve 2 (1905–07) i skupine ranih primjera zgrada s međukatnom armiranobetonskom konstrukcijom, poput kuća Vasić u Ilici 11 (1911–13) i Deutsch u Masarykovoj 20 (1910–11).



















Među hrvatskim učenicima Otta Wagnera osobito se ističe arhitekt → Viktor Kovačić, čija su ostvarenja iz godina prije I. svj. rata uvod u modernu arhitekturu. Već 1900., pod utjecajem zbivanja u Beču, Kovačić je u časopisu Život objavio tekst naslovljen jednako kao Wagnerova najvažnija knjiga – Moderna arhitektura, u kojem je napadnut historicistički pristup graditeljstvu. U suradnji s V. Bastlom, → Edom Šenom i → Stjepanom Podhorskym 1905. pokrenuo je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata, odvojivši se od starijega Društva hrvatskih inženjera i arhitekata, s ciljem zagovaranja staleških interesa hrvatskih arhitekata. Rana su djela V. Kovačića kuća Eugena Winklera u Preradovićevoj 14 (1902–03), dvostruka kuća Oršić – Divković u Masarykovoj 21–23 u kojoj se nalazio i njegov stan (1906–07), kuća Frank na Mažuranićevu trgu 1 (1913) te posebice značajna crkva sv. Blaža na Deželićevu prilazu 64 (1908–09). Riječ je o građevini centralnoga tlocrta pokrivenoj u središnjem dijelu velikom kupolom. Iako se i u osnovnom prostornom ustrojstvu i u oblikovanju volumena osjeća prisutnost historicističkih elemenata, osobito nekih elemenata bizantske arhitekture, pročišćenošću dekoracije te primjenom suvremenih materijala (armiranoga betona) i konstrukcije, crkva označuje početak nove modernističke ere u povijesti hrvatske → sakralne arhitekture. Izvedba kupole povjerena je poduzetništvu → Josip Dubský i drug, a statički proračun za njezino podizanje izradio je → Milan Čalogović, stručnjak za gradnje u armiranom betonu. Unutrašnjost nije dovršena prema prvotnom projektu zbog početka I. svj. rata. Župni dvor uz crkvu podignut je također prema Kovačićevu projektu. Kovačić je projektirao i mnogobrojne vile, kojima je dizajnirao i interijere, poput vila Frangeš na Rokovu perivoju 2 (1910–11) i Vrbanić u Kovačićevoj 2 (1911). U razdoblju između 1904. i 1910. najoriginalnija je rješenja pokazao natječajnim urbanističkim projektima. Pobijedio je na natječaju za uređenje Tomislavova trga 1904–05., no njegov je projekt bio tek djelomično realiziran, kao i projekti iz 1909. za uređenje Svačićeva trga, Rokova perivoja i Jezuitskoga trga. Najvažniji je njegov rad projekt za regulaciju Kaptola s kojim je pobijedio na natječaju organiziranom 1908., no koji je ostao neizveden.



















Godine 1910. Kovačić je s arhitektom → Hugom Ehrlichom, učenikom i suradnikom A. Loosa, osnovao zajednički arhitektonski ured u kojem su obojica zadržala autorsku osobnost. Od Ehrlichovih radova iz toga razdoblja ističu se stambene građevine pročelja kojih je riješio u duhu rane moderne: zgrade Hrvatske banke za promet nekretninama u Medulićevoj 2 (1910), Mihanovićevoj 14 i 20 (1911) i Ilici 100 (1912). Ehrlich je autor i jednog od najkvalitetnijih zahvata u urbanu opremu Zagreba – regulacije Strossmayerova šetališta (1911–12).

Za jedan od najvažnijih zagrebačkih arhitektonskih biroa iz razdoblja secesije Benedik i Baranyai (utemeljen 1905) projekte je uglavnom izvodio jedan od suvlasnika → Aladar Baranyai. Među mnogobrojnim građevinama u stilu visoke i kasne secesije ističu se kuće Fedora Popovića na Jelačićevu trgu 4 (1906–08) i Nikole Ćuka u Jurišićevoj 2 (1910) te zgrada Srpske banke, danas Hrvatske poštanske banke, u Jurišićevoj 4 (1912–14), na kojoj su prisutni elementi kasnosecesijskoga moderniziranog klasicizma. Baranyai je projektirao i mnoge kvalitetne vile u sjevernim rezidencijalnim dijelovima grada (Tišov na Pantovčaku, 1900–01; Auer na Rokovu perivoju 1, 1910.; Benedik na Tuškancu 14 i vlastita vila na Tuškancu 18, 1909–11).













Kasna secesija (okvirno 1906–14. nadalje) ostavila je mnogo dublji trag u Zagrebu, nesumnjivo stoga što je dominirala arhitekturom u doba intenzivnoga gospodarskog rasta. Zbog svoje naklonosti klasicizmu odgovarala je senzibilitetu međuratne, a donekle i poslijeratne epohe kada su pojednostavnjena pročelja mnogih zgrada iz ranog razdoblja secesije. U to su doba u Zagrebu, osim spomenutih bečkih đaka koji su i dalje bili najbrojniji, počeli djelovati arhitekti školovani i na drugim uglednim sveučilištima srednjoeuropskih gradova, poput Karlsruhea gdje su se školovali → Rudolf Lubynski i → Dionis Sunko.

U arhitektonskim oblicima kasne secesije najvažnija je svoja djela realizirao I. Fischer. Njegov sanatorij (danas Klinika za dječje bolesti) u Klaićevoj 16 (1908–09) te unutrašnjost robne kuće Kastner & Öhler (danas Nama) u Ilici 4 (1913–15) pripadaju najboljim realizacijama zagrebačke arhitekture toga razdoblja uopće. Sanatorij je podignut na parceli između dvije ugrađene kuće povučen od ulične linije. Glavna zgrada ima rizalitno istaknut središnji dio pročelja sa strane kojega se pod kutom nastavljaju bočna krila s erkerastim istacima, što građevini potkovasta tlocrta daje gotovo skulpturalno obilježje i omogućuje bogatu osvijetljenost unutrašnjosti. Iza glavne zgrade nalazi se manje krilo operacijskoga trakta. Izvorno je zgrada imala vrlo reprezentativan interijer koji je u međuvremenu velikim dijelom promijenjen. Pročelja su riješena u stilu kasne secesije s klasicizirajućim elementima. U stilu srodne Fischerovima su građevine Dioniza Sunka: Sveopća kreditna zadruga u Žerjavićevoj 10 (1912–13), kuća Strižić na uglu Mažuranićeva trga 8 i Žerjavićeve 16 (1912), kuća Hagenauer na uglu Petrinjske 5 i Amruševe 5 (1913) i dr.













Među ostvarenjima R. Lubynskog, jednog od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata u razdoblju do I. svj. rata, ističu se zgrade Schumacher na Svačićevu trgu 8 (1909–10), Kotarske oblasti (danas Ministarstvo kulture) na uglu Vodnikove i Runjaninove 2 (1913–14), Hipotekarne banke na Deželićevu prilazu 42–46 (1910–11), te Nacionalne i sveučilišne knjižnice (danas Hrvatski državni arhiv) na Marulićevu trgu 21 (1911–13). Zgrada knjižnice jedno je od najboljih ostvarenja kasne secesije u hrvatskoj i srednjoeuropskoj arhitekturi uopće i najvažniji secesijski Gesamtkunstwerk Hrvatske. Građena je od modernih materijala, željezne konstrukcije i armiranoga betona kako bi se postigla maksimalna vatrosigurnost. U raščlambi pročelja Lubynski je uporabio klasicistički oblikovni rječnik na tipično kasnosecesijski način. Središnji čitaonički prostor bazilikalno je uzdignut, čime je omogućeno njegovo bogato osvjetljenje dnevnim svjetlom. Iznad toga se prostora na krovu nalazi kupola koju naglašavaju alegorijske skulpture sova koje nose zemaljsku kuglu, simboli Atene/Minerve, koja pak simbolizira mudrost i koja je središnji lik ikonografskoga programa figuralne opreme knjižnice. Na glavnom pročelju postavljeni su reljefi s alegorijskim kompozicijama koje upućuju na četiri fakulteta koji su početkom XX. st. postojala (ili se planirali osnovati) na zagrebačkom sveučilištu (teologija, filozofija, pravo i medicina), a djelo su Roberta Frangeša Mihanovića. Reljef u zabatu na začelju zgrade (odnosno južnom pročelju) koji predstavlja alegoriju prosvjete djelo je Rudolfa Valdeca. Glavni prostori u unutrašnjosti – stubište i ulazna dvorana te velika i profesorska čitaonica bogato su secesijski dekorirani, dobro su sačuvani i većim dijelom restaurirani. U ulaznoj dvorani prikazane su vedute mjesta važnih za hrvatsku povijest: Dubrovnika, Senja, Jajca, Đakova i Zagreba. U glavnoj dvorani postavljena je velika kompozicija Vlaha Bukovca Razvitak hrvatske kulture, tri kompozicije Mirka Račkog s prikazima alegorija znanosti u starom, srednjem i novom vijeku te drveni reljefi ugrađeni u oplatu Mile Wod. U profesorskoj čitaonici postavljene se slike Artes Liberales i Scientiae Naturales – Sciaentiae Sholasticae Ivana Tišova te Palada Atena Roberta Auera.







Sličnih je arhitektonskih odlika nešto ranija i u nešto većoj mjeri klasicistička stambeno-poslovna uglovnica podružnice Austrougarske banke u Jurišićevoj 17 → Lava Kalde (1906–07), arhitekta prema čijim je projektima uređena i unutrašnjost zgrade Hrvatskoga sabora na Markovu trgu 6 (1908–11) te zgrada Trgovačko-obrtničke komore na Rooseveltovu trgu 2 (1912–14). Od ostalih arhitekata ističu se Edo Šen (zgrada Osiguravajućeg društva Croatia na uglu Masarykove 1–3 i Preradovićeve 10–12, 1909–10), → Felix Florschütz, biroi Greiner i Waronig, Pollak i Bornstein te Pilar, Mally i Bauda, a od pojedinačnih ostvarenja Gesamtkunstwerk vila Feller arhitekta Mathiasa Fellera u Jurjevskoj 31a (1909–11) koja je donijela oblike münchenskoga Jugendstila u Zagreb.

Osijek

U Osijeku secesija se u arhitekturi pojavila 1899/1900. pri realizaciji zgrade osječke Židovske bogoštovne općine (danas Pravni fakultet), domaćega graditelja Wilhelma Carla Hofbauera koji je autor još nekoliko ključnih građevina osječke secesije: svratište Schneller u Radićevoj 13 (1900), zdenac Pavla Pejačevića na Šeperovu šetalištu (1903) te kuća Nikole Sekulića na Europskoj aveniji 10 (1906). Sličnih su odlika i rane građevine → Ante Slavičeka, od kojih se osobito ističu kuće Povischil (1903) i Sauter (1904) na Europskoj aveniji 2 i 18, Baumgärtner u Županijskoj 8 (1904), Knopp u Adamovićevoj 2 (1905), te Wlaszak na Jelačićevu trgu 3 (1906). U Osijeku je nastala jedna od najvažnijih secesijskih urbanih cjelina Hrvatske – Chavrakova ulica, današnja Europska avenija s nizom reprezentativnih građanskih stambenih jednokatnica i dvokatnica s predvrtovima ograđenima secesijskim ogradama.

Unutar povijesti osječke i općenito slavonske secesije, međutim, najvećom se kvalitetom odlikuju građevine arhitekta Viktora Axmanna (poslije I. svj. rata promijenio je ime i prezime u → Vladoje Aksmanović). Završivši školovanje na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu, Axmann je već u drugoj polovici prvoga desetljeća XX. st. unio u slavonsku arhitekturu elemente visoke i kasne secesije karakteristične po redukciji i geometrizaciji dekoracije te po uporabi pojednostavnjene klasicizirajuće arhitektonske ornamentike. Prvih nekoliko godina nakon povratka u Slavoniju (od 1905) radio je sa starijim arhitektom Ivanom Domesom u zajedničkom arhitektonskom birou, koji se vrlo brzo afirmirao kao najtraženiji ne samo u Osijeku već i u cijeloj Slavoniji. Među značajnije Axmannove radove ubrajaju se hotel Spitzer u Orahovici (1906), crkva sa samostanom Sestara svetog Križa u Đakovu (1907), palača Čačinović na Preradovićevu šetalištu 8 u Osijeku (1908), a najvažniji mu je rad osječko kino Urania u Henglovoj 1 (1912). Osim što se smatra najvažnijom secesijskom građevinom Slavonije, jedan je od najvažnijih sačuvanih primjera kino zgrade s početka XX. st. u Europi. Podignuta je kao zgrada znanstvenoga kazališta Urania i kina te kao hram osječke podružnice zagrebačke lože K ljubavi bližnjega, a poslije ju je preuzela osječka masonska loža Budnost. Masonski se hram nalazio u posebnim prostorijama u bočnoj dogradnji sa sjeverne strane zgrade. Pročišćenošću dekoracije navješćuje modernistički purizam, no istodobno, igrom konveksno konkavnih volumena na pročelju te zakrivljenim oblikom glavnog zabata, trijema i bočnih strana, još uvijek zadržava mnogo od secesijske zaigranosti. Projektirana je u doba kada su se zgrade za kino-predstave tek počele namjenski graditi pa je, s obzirom na okolnost da je Axmann predstavio svoj projekt na međunarodnim izložbama, moguće da je utjecala na razvoj tipologije kino-arhitekture.







Osim lokalnih arhitekata u povijesti osječke secesije važnu su ulogu imali i budimpeštanski te zagrebački arhitekti. Zagrebački arhitekt D. Sunko projektirao je palaču Prve hrvatske štedionice na Starčevićevu trgu 12 (1910) te kuću Grčić na Europskoj aveniji 6 (1915).

Ostali gradovi kontinentalne Hrvatske

Od djela secesije u ostalim gradovima kontinentalne Hrvatske, uz već spomenuta Axmannova ostvarenja, ističu se kuća Pachany u Slavonskom Brodu (1905–06), zgrada Prve požeške štedionice u Požegi biroa Hönigsberg & Deutsch (1907), nova zgrada Sjemeništa u Đakovu D. Sunka (1912–14). U Bjelovaru je podignut cijeli niz kvalitetnih secesijskih ostvarenja: Sokolski dom D. Sunka (1911–12), bolnički paviljon I. Fischera (1913–24), sinagoga O. Goldscheidera (1913–14). Arhitekt V. Bastl izveo je stambene i poslovne palače u Karlovcu i Novoj Gradiški, u Varaždinu je glavni secesijski arhitekt bio Valent Morandini, a u Vukovaru → Fran Funtak. Pojedinačne secesijske građevine nalaze se u Đurđenovcu, Iloku, Županji, Pakracu, Lipiku, Slatini, Virovitici i mnogim drugim mjestima kontinentalne Hrvatske.













Tijekom prvoga desetljeća XX. st. secesijski oblikovni jezik, najčešće u kombinaciji s elementima historicizma, prihvatila je kao stil javne arhitekture i hrvatska Zemaljska vlada, pa je u tom stilu realizirano mnoštvo javnih objekata, osobito školskih zgrada. Kao osobito aktivan u polju projektiranja škola afirmirao se arhitekt Vinko Rauscher (škole u Krapini, Vinkovcima, Našicama i dr.). U polju sakralne arhitekture secesija je manje prisutna. U zaštiti spomenika promovirao ju je arhitekt S. Podhorsky pri obnovi, odnosno dogradnji crkve sv. Križa u Križevcima (1912–13) i župne crkve Svetog Trojstva u Krašiću (1911–13).

Unutarnjopolitičke granice Monarhije izrazito su se odražavale i na arhitekturu secesije. Zahvaljujući okolnosti da je Međimurje bilo pod neposrednom kontrolom Mađara, u Čakovcu je realizirano nekoliko djela mađarskih arhitekata, od kojih se kvalitetom ističe Trgovački kasino (1903–04), djelo budimpeštanskoga arhitekta Henrika Böhma. Isti je arhitekt u suradnji s Árminom Hegedüsom autor secesijsko-neomaurske zgrade Aninih blatnih kupki u Daruvaru (1909–10). Politički položaj Trojedne Kraljevine i njezina vezanost uz Budimpeštu omogućili su mađarskim arhitektima da projektiraju na cijelom njezinu teritoriju niz javnih, uglavnom financijskih i poštanskih zgrada. Zgradu Austrougarske narodne banke u Varaždinu projektirao je József Hubert (1910), zgradu glavne pošte u Zagrebu Ernő Foerk i Gyula Sándy (1902–03) u folklorističkoj inačici mađarske secesije, a arhitekt István Bierbauer, zaposlen u ugarskom Ministarstvu pošta, projektirao je golemu palaču Pošte i telegrafa u Osijeku (1910–12).

Rijeka

Uz Zagreb, grad u Hrvatskoj u kojem je secesija ostavila najviše traga je Rijeka. Zahvaljujući položaju glavne luke ugarskoga dijela Monarhije, u Rijeci je na prijelazu iz XIX. u XX. st. realiziran golem broj stambenih, stambeno-poslovnih, javnih i drugih građevina, često i vrlo visoke katnosti, što je rezultat maloga raspoloživog prostora između brdskoga terena i morske obale na kojem je grad sagrađen. Riječka arhitektura secesije izrazito je raznovrsna jer je uz djela domaćih arhitekata podignut niz djela arhitekata iz Budimpešte, zbog specifičnoga političkog položaja grada koji su izravno kontrolirale ugarske vlade, te stoga što se osjećao jak utjecaj Trsta i talijanske secesijske arhitekture. Od domaćih arhitekata ističu se Emilio Ambrosini, Venceslao Celligoi, Carlo Pergoli, Giovanni Rubinich, Giovanni Randich, Francesco Mattiassi i dr.

Ključni je arhitekt riječke secesije Wagnerov učenik, austrijski arhitekt Theodor Träxler. U Rijeku se doselio vjerojatno 1912. kada se udružio s domaćim graditeljem Eugeniom Celligoijem u poduzeće Eugenio Celligoi i drug – građevinsko poduzetništvo (Eugenio Celligoi e Compagno – Imprese edili). Surađivali su relativno kratko – do početka I. svj. rata 1914. Zajednički su realizirali dva iznimno monumentalna projekta, samostan sa ženskim odgojnim zavodom, školom i crkvom sestara benediktinki na Podmurvicama (1912–14) te Teatro Fenice (1913–14). Stilsko rješenje kazališta, sa stepeničastim uvlačenjem i isturivanjem volumena, potpuno geometriziranom već uvelike reduciranom dekoracijom, secesijskim stiliziranim natpisima na pročelju, rustikom u prizemlju, velikim posve neraščlanjenim površinama i izrazitom jednostavnošću raščlambe unutrašnjih prostorija, nastavlja se na kasna djela Otta Wagnera, no pokazuje i neke protokubističke, pa i (proto)art-déco te protomoderne elemente. Izvedeno je prema tipu konstrukcije Gustava Adolfa Wayssa, a izvorno je moglo primiti čak 2650 posjetitelja, čime se ubrajalo u najveća kazališta ovoga dijela Europe.

Izvedbu stambenih, stambeno-poslovnih i poslovnih zgrada riječko je građanstvo uglavnom povjeravalo domaćim arhitektima. U razdoblju rane secesije najvrednija ostvarenja predstavljaju djela E. Ambrosinija izvedena na riječkom Korzu, kuće Schittar s fotografskim atelijerom Jelussich u krovnoj ostakljenoj zoni (1903), Milcenich (1905) i Rauschel (hotel Royal, 1906). Ambrosini je također autor vile Corrossacz u Laginjinoj 1 (1902) i kuće Ružić u Krešimirovoj 12 (hotel Bristol, 1908). Pojedina djela realizirao je u Rijeci i njegov sin Mario Ambrosini. F. Mattiassi projektirao je vlastitu stambeno-poslovnu zgradu s kinom i kazalištem (Kino Corso) na Korzu (1912). G. Rubinich autor je kasnosecesijskih trgovina s velikim dijelom ostakljenim pročeljima Srpske pravoslavne crkvene općine u Adamićevoj 9 (1913). I riječko Gradsko poglavarstvo projekte javnih građevina koje je gradilo uglavnom je povjeravalo riječkim projektantima. Ističe se tržnica arhitekta C. Pergolija (1914), izvedena u neoromaničkom stilu, no sa secesijskim naturalističkim detaljima. Pergoli je u suradnji s Giuliom Salvadorom izveo i klaonicu (1903–05) te ubožnicu Branchetta (1903., danas Medicinski fakultet). Luigi Luppis projektirao je škole u Vukovarskoj 27 (1906) i na Kozali (1911), a Bruno Slocovich sanatorij (1912–13).

Od djela mađarskih arhitekata ističu se zgrada suda na najistaknutijoj točki staroga grada Győzőa Cziglera (1904–06) i stambeno-poslovna palača Ugarskih kraljevskih državnih željeznica Sándora Mezeya u Krešimirovoj 1 (1911) koja predstavlja vrsno ostvarenje kasne secesije. Za I. svj. rata prema projektu Lea Zolda izvedena je vojarna financijske policije. Gyula Svob projektirao je zgradu Državne osnovne škole i vrtića u Turniću (1914–16), a József Hubert stambeno-poslovnu zgradu podružnice Austrougarske banke u Kurelčevoj 8 (1913–14). Na sušačkoj strani izgrađen je Kraljevski šumarski ured prema projektu Loránda Kismartyja Lechnera (1911–12). Oblikovno najavangardnije djelo riječke secesije je Hotel emigranata, podignut s konstrukcijom od armiranoga betona prema projektu budimpeštanskog arhitekta Szilárda Zielinskog (1906). Za hotel Jadran na Sušaku (1914), uz Hotel emigranata najmoderniju u smislu arhitektonskoga rješenja riječku građevinu podignutu uoči I. svj. rata, nije se uspjelo ustanoviti tko je arhitekt. Mađarski arhitekti djelovali su i na području Crikvenice, kako pokazuje hotel Miramare podignut vjerojatno prema projektu Kálmána Rimanóczyja (1906).

Pula

U Puli, potkraj XIX. st. i početkom XX. st. drugom po veličini gradu na teritoriju današnje Hrvatske, podignut je niz secesijskih građevina, posebice vila.

Šest višestambenih najamnih trokatnica, kolokvijalno prozvanih vilama, podigao je 1904–10. poduzetnik Jacob Ludwig Münz na sjevernom rubu grada u Kolodvorskoj ulici, između Arene i željezničke postaje. Izvedene su vjerojatno prema projektu bečkoga arhitekta Franza von Kraussa koji je surađivao sa svojim sugrađaninom Johannom Pokornym i lokalnim inženjerima Enricom Pollom, Rudolfom Krischanom i Virigiliom Volpijem. Te zgrade, kvalitetni primjeri visoke secesije, čine vrijednu urbanističku cjelinu i svojevrsno su manje naselje stvoreno zahvaljujući poduzetničkoj inicijativi. Arhitekti su se pojedinim rješenjima pročelja nastojali prilagoditi mediteranskom graditeljskom nasljeđu. Nedaleko od njih 1908–09. podignut je reprezentativni hotel Riviera prema projektu Carla Seidla. Od javnih građevina ističe se Pokrajinski ženski licej (danas zgrada Filozofskoga fakulteta), podignut 1907. prema projektu Rodolfa Borryja, kao izvanredni primjer florealne secesije.

Ostali gradovi Istre i Kvarnera

Secesija je kao stil iznimno prisutna i u arhitekturi tadašnje Austrijske rivijere, odnosno istočne obale Istre i Kvarnera. Najveći broj hotela i vila, dijelom namijenjenih za turistički najam, realiziran je u Opatiji, Voloskom, Lovranu i okolnim mjestima. U Opatiji je 1896–97. podignuto i jedno od najranijih ostvarenja secesije u Hrvatskoj uopće – zgrada Lječilišta za državne činovnike Maxa Fabianija, koji je projektirao i vilu Schwegel u Voloskom (1901). Osim Fabianija, na području sjevernoga Jadrana, osobito opatijske rivijere projektirao je i niz drugih učenika Otta Wagnera, poput Marcela Kammerera, Emila Hoppea i Otta Schönthala. Među pojedinačnim secesijskim građevinama u Opatiji značajna su i djela Alfreda Wildhacka: atelijer Jelussich (1906) i raskošna kavana hotela Kvarner s tzv. Kristalnom dvoranom (1909). Kvalitetne primjere predstavljaju i vile Devana, Daniel, Istria i Gioconda, Sanatorij dr. Schalka (1909) i Dječji sanatorij dr. Szoge (1910). U Lovranu je podignut hotel Bristol prema projektu Johanna Topfla (1912). Pojedinačne secesijske vile i hoteli podignuti su i u mnogim drugim mjestima na obali, osobito u Malom Lošinju (Čikat).

Posebnu secesijsku cjelinu čini kompleks hotela, kupališnih i drugih turističkih građevina na Brijunima. Nakon što je 1893. Brijune kupio bečki poduzetnik Paul Kupelwieser, otočje je u sljedećih nekoliko desetljeća pretvoreno u omiljeno ljetovalište bečke i austrougarske elite. Prve brijunske smještajne kapacitete Kupelwieser je podigao u neorenesansnom stilu, no građevine koje su izgrađene nakon 1900. redovito sadržavaju elemente secesije. Većinu projekata povjerio je Wagnerovu đaku, arhitektu Eduardu Krameru. Kramer je 1901. radio na projektiranju zgrade za brodice (tzv. čamčarnica), koja je izvedena 1902. u suradnji s poduzećem za gradnju armiranim betonom Ast & Comp. Potom je 1904–25. radio na izgradnji niza hotelskih zgrada, kapele, zatvorenoga bazena, akvarija, kupališta i drugih objekata. Velik dio brijunskih građevina stradao je u bombardiranju u II. svj. ratu.

Split i Zadar

Na području Dalmacije nije realiziran velik broj secesijskih građevina. Najvažniji arhitekt secesije u Splitu, koji se u to doba intenzivno razvijao zahvaljujući izgradnji željezničke infrastrukture, bio je → Kamilo Tončić, školovan u Beču na Visokoj tehničkoj školi. Važna je njegova uloga u osnivanju Obrtne strukovne škole u Splitu (1907). Glavna su mu ostvarenja kuća Ivana Save na Mihovilovoj širini 3 (1907), Hrvatski dom u Tončićevoj 1 (1905–08) te Sumporno kupalište u Marmontovoj 4 (1903), oblikovno najzanimljivije ostvarenje secesije u Dalmaciji. Pročelje zgrade kupališta dekorirano je antropomorfnim i fitomorfnim motivima i do danas je očuvalo secesijski stilizirani natpis. Od ostalih arhitekata ističu se Špiro Nakić, autor stambeno-poslovne višekatnice na Narodnom trgu 1 (1902), → Petar Senjanović, Ivo Bezić i dr. U Splitu, kao i u drugim dijelovima Dalmacije, realiziran je i niz projekata bečkih arhitekata. S elementima secesije izgrađena je tako zgrada realke 1905–10. prema projektu Heinricha (Enrica) Köchlina. Najvažnija javna građevina podignuta u tom razdoblju u Splitu s pročeljima riješenim u vrlo kreativnoj kombinaciji elemenata historijskih stilova i kasne secesije je zgrada Arheološkoga muzeja u Splitu, izvedena prema projektu bečkih arhitekata Augusta Kirsteina i Friedricha Ohmanna (1912–14).















U Splitu je rođen jedan od važnijih učenika O. Wagnera Juraj Zaninović, koji je veći dio svojega opusa ostvario izvan Hrvatske. Već se tijekom studija, radeći za poduzeće Pittel & Brausewetter, posvetio projektiranju mostova od armiranoga betona i uspio je realizirati nekoliko projekata, među ostalima Jubilejski most u Ljubljani (1901). Radio je potom u Trstu gdje je realizirao niz kvalitetnih građevina (kuća Pietra Valdonija, 1907). Tijekom I. svj. rata djelovao je u Sarajevu, a u međuraću je otišao u Argentinu gdje je živio do smrti.

Jedina monumentalna javna zgrada koju je u Dalmaciji realizirao jedan Wagnerov učenik je zgrada Austrougarske banke u glavnom gradu pokrajine, Zadru, podignuta 1909–10. prema projektu bečkoga arhitekta Rudolfa Melichara. U kvalitetne primjere secesije u Zadru ubraja se zgrada Obrtne škole projektanta Eneje Nikolicha (1909) te više stambenih i stambeno-poslovnih zgrada. Pojedinačni primjeri secesije susreću se, osobito u stambenoj arhitekturi, i u Šibeniku, Imotskom, Dubrovniku i drugim mjestima u Dalmaciji.

Armirani beton i secesijska niskogradnja u Hrvatskoj

U prvom desetljeću XX. st. u Hrvatskoj se počeo u većoj mjeri rabiti armirani beton, najprije u niskogradnji (najviše mostogradnji), a poslije i u visokogradnjama. Za gradnje u armiranom betonu specijaliziralo se sedam poduzeća: Josip Dubský i drug, Schmidt i Sonnenberg, Alexander Kaiser i sin, Eisner i Ehrlich te Amedeo Carnelutti sa sjedištima u Zagrebu, Josip Frank i drug iz Osijeka i Josip Banheyer i sin iz Vukovara. Ta su poduzeća realizirala ponajprije velik broj → mostova zahvaljujući okolnosti što se u godinama uoči I. svj. rata iznimno mnogo ulagalo u modernizaciju cesta i izgradnju novih mostova koji su morali izdržati pojačani promet teških suvremenih prometala, kao što su razni poljoprivredni ili industrijski strojevi te automobili kojih je bilo sve više.

U povijesti hrvatske secesije osobit su trag ostavila poduzeća Josip Dubský i drug te Josip Banheyer i sin. Kao koncesionar za Hrvatsku, u gradnji od armiranoga betona sustava Luitpold, poduzeće Dubský dominiralo je u zapadnim i sjevernim dijelovima Hrvatske, dok je poduzeće Banheyer dominiralo istočnom Hrvatskom, Slavonijom i Srijemom. Poduzeće Dubsky izvelo je mostove preko rijeka Korane u Tušiloviću, Kupe u Brodu na Kupi i potoka Gline na cesti Glina–Topusko, kao i pojedine industrijske zgrade, poput Paromlina uz zgradu Glavnoga kolodvora u Zagrebu. Jedan od oblikovno najuspjelijih objekata toga poduzeća masivni je armiranobetonski most preko Gradne u Samoboru, podignut 1906.













Glavni projektant poduzeća Josip Banheyer i sin bio je F. Funtak koji je projektirao šezdesetak mostova po kontinentalnoj Hrvatskoj, među kojima se ističu mostovi na Biđu kraj Vrpolja (1910), skupina od sedam mostova na kanalu Voćinska–Drava (1911–14) te mostovi u Sunji, Čačincima i Orahovici (1912). Najveći i najznačajniji most, duljine kolnika 100 m, izgradio je 1915–16. na Velikom Strugu između Novske i Jasenovca. Osim mostova Funtak je projektirao i zvonik vukovarske kalvinske crkve (1910), prvi realizirani armiranobetonski zvonik u Hrvatskoj, Mađarsku školu (1912., danas Policijska postaja Vukovar) i vodotoranj (1912–16) u istom gradu, te vilu Streim na Vučedolu (1918).































