Objavljeno:
Ažurirano: 4. prosinca 2018

zračni promet, prijevoz putnika, tereta i pošte zračnim letjelicama. Kao posebna prometna grana, u užem smislu podrazumijeva samo prijevoz putnika i robe kao gospodarsku djelatnost, a u najširem smislu obuhvaća i zračne putove, aerodrome, kontrolu zračne plovidbe, itd. U osnovi se dijeli na javni i opći zračni promet. Javni zračni promet može biti redoviti ili izvanredni. Redoviti (linijski) zračni promet komercijalni je prijevoz osoba i stvari, koji je dostupan svima pod jednakim uvjetima, a obavlja se na unaprijed utvrđenim linijama, prema redu letenja i po objavljenim cijenama. Izvanredni (povremeni, neredoviti) zračni promet obavlja se uz posebno ugovorene uvjete, a tu pripadaju pojedinačni ili serijski čarterski prijevoz, služba aerotaksija, panoramski letovi i sl. Opći (generalni) zračni promet obuhvaća civilnu uporabu zrakoplova i drugih zračnih letjelica izvan redovitoga i povremenoga prometa, tj. u školske, poslovne, turističke ili rekreacijske, sportske, poljoprivredne, šumarske, protupožarne i slične svrhe, te uporabu za obavljanje različitih zadaća. (→ opće zrakoplovstvo)

Zračni promet kao gospodarsku djelatnost obavljaju zračni prijevoznici, koji mogu biti u državnom, privatnom ili mješovitu vlasništvu. S obzirom na prostor djelovanja, zračni prijevoz dijeli se na lokalni, regionalni, nacionalni (domaći, tj. u zračnom prostoru jedne države), međunarodni i međukontinentalni, dok se prema onome što se prevozi dijeli na putnički, teretni, poštanski i mješoviti putničko-teretni prijevoz.

Povijest zračnoga prometa u svijetu

Prvi svjetski zračni prijevoznik bilo je njemačko dioničko društvo za promet zračnim brodovima DELAG (Deutsche Luftschiffahrts-Aktiengesellschaft), koje je od 1910. prijevoz obavljalo cepelinima. Redoviti putnički prijevoz zrakoplovima započeo je u SAD-u 1914., ali je ustaljen tek nakon I. svj. rata, kada se uz putnički počeo razvijati i prijevoz pošte i tereta, te su bila osnovana i prva zrakoplovna poduzeća. Zahvaljujući brzomu razvoju zrakoplova, do II. svj. rata uspostavljen je i znatan međukontinentalni promet. Razvoj je nastavljen i nakon rata (četveromotorni zrakoplovi, putnička kabina pod tlakom, navigacijski sustavi), a uporabom putničkih i teretnih zrakoplova na mlazni pogon (od 1958), oceanski linijski brodski promet i željeznički promet na velike udaljenosti sve su više stagnirali.

Najstariji su zrakoplovni prijevoznici koji još djeluju nizozemski KLM, kolumbijska Avianca (osnovani 1919), australski Quantas (1920), ruski Aeroflot i češki Czech Airlines (1923). Tijekom vremena prijevoznici su ostvarili međusobnu suradnju, npr. dijeljenjem koda (jedan prijevoznik nudi letove drugoga prijevoznika kao vlastite). Potkraj XX. st. počele su se osnivati i zračne alijanse, partnerstva više prijevoznika; najveća takva svjetska alijansa danas je Star Alliance sa sjedištem u Frankfurtu. Putnički prijevoznici usmjereni na jeftinije letove pojavili su se najprije u SAD-u tijekom 1980-ih, te u Europi od 1995. Oni nude izravne letove i jedan putnički razred (npr. irski Ryanair, američki Southwest Airlines). Međunarodna udruga za zračni prijevoz (IATA, International Air Transport Association, do 1945. International Air Traffic Association), osnovana 1919., svjetska je trgovinska organizacija koja okuplja oko 270 međunarodnih zračnih prijevoznika, koji obavljaju oko 83% ukupnoga redovitog zračnog prometa.

Za razvoj i sigurnost civilnoga zračnog prometa skrbi Međunarodna organizacija civilnoga zrakoplovstva (International Civil Aviation Organisation, ICAO), UN-ova agencija osnovana 1947., dok se u Europi regulacijom zračnoga prometa bavi Zajednička zrakoplovna uprava (Joint Aviation Authorities, JAA). Pravno uređenje civilnoga zračnog prometa temelji se na Konvenciji o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu (Chicago, 1944), koja polazi od suverenosti svake države nad zračnim prostorom iznad svojega kopna i teritorijalnog mora, isključivoga prava svake države na kabotažu (prijevoz između aerodroma unutar države) i obveze registracije zrakoplova u državi njegova vlasnika. U novije doba započela je i deregulacija civilnoga zračnog prometa. U SAD-u je domaći zračni promet dereguliran 1978., a potkraj XX. st. i međunarodni (politika »otvorenoga neba«). Istodobno, EU je u vrlo velikoj mjeri deregulirao svoj zračni promet na osnovi politike »jedinstvenog europskog neba«.

Zračni promet u Hrvatskoj

Početci zračnoga prometa u Hrvatskoj

Kraljevina SHS bila je jedna od prvih deset potpisnica koje su ratificirale Međunarodnu konvenciju za regulaciju zračne plovidbe, usvojenu u Parizu 1919.

Prvi linijski zračni prijevoz na hrvatskim prostorima počela su 1920-ih obavljati talijanska poduzeća, slijećući hidroavionima u obalne istočnojadranske gradove. Tako je obitelj → Kozulić, podrijetlom iz Maloga Lošinja, utemeljila prvi talijanski komercijalni putnički zračni prijevoznik S.I.S.A. (Società Italiana Servizi Aerei), koji je 1926. započeo održavati hidroavionsku liniju između Zadra, Maloga Lošinja, Trsta i Venecije, a uskoro su talijanski putnički hidroavioni počeli slijetati i u Rijeci, Puli, Opatiji, na Brijunima.

Naljepnica za prtljagu na hidroavionskoj liniji za Rijeku talijanskog prijevoznika S.I.S.A obitelji Kozulić, oko 1929.

Godine 1926. izgrađen je u Zagrebu za vojne potrebe aerodrom Borongaj, predviđen i za civilna slijetanja. Jedan od poticaja za gradnju bile su poteškoće koje je veliki tromotorni putnički zrakoplov francusko-rumunjskoga zrakoplovnog društva Compania Franco-Română de Navigație Aeriană, leteći iz Pariza za jugoistočnu Europu, imao pri izvanrednom slijetanju na dotadašnji aerodrom kraj potoka Črnomerca 1924.

Doček putničkoga zrakoplova Potez 29 na aerodromu u Zagrebu prigodom otvaranja prve domaće linije, 1928.

Prvi putnički zrakoplovi počeli su slijetati na novi zagrebački aerodrom u veljači 1928. Tada je Društvo za zračni promet Aeroput iz Beograda francuskim zrakoplovima Potez 29 uspostavilo prvu domaću zračnu liniju Zagreb‒Beograd. Društvo je osnovano 1926. u većinskome državnom vlasništvu Kraljevine SHS na poticaj Aerokluba Kraljevine SHS Naša krila (→ sportsko zrakoplovstvo), te je 1927. od Odeljenja za civilno vazduhoplovstvo vojne Komande vazduhoplovstva dobilo državnu koncesiju za eksploataciju zračnih linija, državne potpore po prijeđenome kilometru, te besplatno korištenje aerodroma, hangara, radiotelegrafije i telefonije. U organizaciji Aeroputa zračni promet se ubrzano širio te je 1929. u suradnji s austrijskim prijevoznikom Austroflug i francusko-rumunjskim prijevoznikom CIDNA (Compagnie Internationale de Navigation Aérienne; do 1925. Compania Franco-Română de Navigație Aeriană) uspostavljena prva međunarodna zračna linija Beograd‒Zagreb‒Graz‒Beč. Godine 1929. Aeroput se priključio IATA-i.

Upravna zgrada aerodroma na Borongaju, početak XX. st.

Nakon opremanja aerodroma, od 1930. zrakoplovi Aeroputa slijetali su na Grobničkom polju (linija Zagreb‒Sušak; od 1933. sa slijetanjem u Ljubljani), od 1931. u Sinju (Zagreb‒Split, Beograd‒Sarajevo‒Split), a od 1936. u Grudi u Konavlima (Beograd‒Sarajevo‒Dubrovnik) te u Borovu kraj Vukovara (Beograd‒Borovo‒Zagreb‒Sušak‒Ljubljana). Od 1934. flota Aeroputa obnavljala se suvremenim zrakoplovima, npr. britanskim Spartan-Cruiser za 6–10 putnika, američkim Lockheed Electra-10 za 10 putnika (1937). Godine 1938. uspostavljene su i međunarodne linije Torino‒Milano‒Venecija‒Zagreb‒Beograd‒Bukurešt te sezonska linija Dubrovnik‒Zagreb‒Beč‒Brno‒Prag.

Dolazak prvog zrakoplova linije Prag–Zagreb–Sušak na Grobničko polje, 1930.

Osim Aeroputa, na hrvatskim prostorima djelovali su i strani zračni prijevoznici. Godine 1930. čehoslovački prijevoznik ČSA (ČeskoSlovenské Aerolinie) uveo je svoju prvu međunarodnu liniju Prag‒Bratislava‒Zagreb, a od 1935. je amfibijskim zrakoplovom letio na liniji Prag‒Brno‒Bratislava‒Zagreb‒Sušak, uz povremena nastojanja da se ta linija produlji do Splita. Od 1937. talijanski prijevoznici Ala Litoria i Aeroline Italiana te rumunjski LARES održavali su liniju Milano‒Venecija‒Zagreb‒Beograd‒Bukurešt.

Godine 1940. jedan je zrakoplov Aeroputa na liniji Zagreb‒Split zbog jakog nevremena udario u Velebit pri čemu su stradala dva člana posade i svih devet putnika, a ubrzo nakon polijetanja s aerodroma Borovo nastradao je i zrakoplov na liniji Beograd‒Borovo‒Zagreb, pri čemu su stradala tri člana posade i četiri od deset putnika.

Do izbijanja II. svj. rata, kada je zračni promet postupno obustavljan, hrvatski su aerodromi u Zagrebu, Sušaku, Dubrovniku, Splitu i Borovu bili izravno ili posredno povezani s europskim zračnim tokovima.

Razdoblje nakon II. svj. rata

Nakon II. svj. rata u novostvorenoj jugoslavenskoj državi zračni se promet razvijao ubrzano. Prve su zračne linije uspostavljene u organizaciji ratnoga zrakoplovstva. Početkom 1946. osnovana je u sastavu Komande ratnog vazduhoplovstva Glavna uprava civilnog vazdušnog saobraćaja, koja je u siječnju 1947. ušla u sastav Ministarstva prometa. Nakon nekoliko organizacijskih promjena, konačno je 1953. uspostavljena savezna Uprava civilnog vazduhoplovstva koja je pod ingerencijom Vlade djelovala samostalno do 1978. Tada je ponovno uključena u savezno Ministarstvo za saobraćaj i podijeljena u tri sektora: Sektor za vazdušni promet, Savezni vazduhoplovni inspektorat i Saveznu upravu za kontrolu letenja. Zračnim prometom upravljalo se iz Centara oblasnih kontrola letenja u Zagrebu i Beogradu.

Godine 1947. osnovano je jugoslavensko-sovjetsko poduzeće JUSTA (Jugoslovenska Sovjet Transport Aviacija), koje je letjelo na tri domaće i četiri međunarodne linije, no 1949. likvidirano je odlukom jugoslavenske Vlade. Također 1947. osnovano je poduzeće JAT (Jugoslavenski aerotransport), koje je kao nacionalni jugoslavenski prijevoznik do 1991. obavljalo redoviti zračni putnički promet i na hrvatskom području. Redovite je letove JAT započeo s tri njemačka putnička zrakoplova Junkers Ju 52 i tri američka Douglas DC-3, dok su piloti i tehničari nakon demobilizacije pristigli iz vojnih postrojba. Do kraja 1947. uspostavljene su, među ostalim, redovite linije Beograd‒Zagreb‒Ljubljana, Zagreb‒Sarajevo, Beograd‒Zadar‒Zagreb, a ugovarale su se i prve međunarodne linije. U Hrvatskoj se isprva letjelo s aerodroma u zagrebačkom Borongaju, Škabrnji kraj Zadra, Sinju, Grobničkom polju i Grudi u Konavlima, skromno uređenima za prihvat putnika, s travnatim uzletno-sletnim stazama, službama kontrole letenja i veze opremljenima radiostanicama i goniometrima.

Godine 1951. JAT je postao punopravna članica IATA-e, a 1952. odlučeno je o otvaranju poslovnica u Frankfurtu, Münchenu, Ateni, Parizu i Zürichu. Od 1962. JAT je nabavljao mlazne putničke zrakoplove, američke Caravelle, što je iziskivalo obnovu i gradnju novih aerodroma s uzletno-sletnim stazama čvrste konstrukcije.

U Zagrebu, civilni je promet 1947. iz Borongaja premješten na vojni aerodrom Lučko, a 1959. na dio vojnog aerodroma Pleso, gdje je izgrađena stajanka i manja putnička zgrada te sustav prometnica i parkirališta. Grad Zagreb osnovao je 1961. poduzeće za aerodromske usluge Zrakoplovna luka Zagreb, koje je započelo s radom 1962. Kraj Dubrovnika se 1960. počeo graditi novi aerodrom u naselju Čilipima u Konavlima, a 1962. pušten je u promet kao Aerodrom Dubrovnik. Kraj Splita, u predjelu Resnik u blizini Divulja, otvorena je nova zračna luka 1966. Za civilni su promet dograđene vojne zrakoplovne baze u Puli 1967. i u Zadru 1968. Sagrađene su zračne luke kraj Rijeke, u blizini Omišlja na otoku Krku (1970) te kraj Osijeka, u blizini naselja Klisa (1980). (→ aerodrom)

Ukrcaj putnika na Aerodromu Dubrovnik, 1960-ih

Sve prometniji zračni putovi, kao i oblasne, prilazne i aerodromske kontrole letenja opremale su se suvremenim sustavima. Zagrebački Centar oblasne kontrole letenja raspolagao je 1973. suvremenim radarskim sustavom koji je osiguravao potpun nadzor nad zračnim prostorom i koordinaciju rada vojnih i civilnih struktura kontrole letenja.

Od 1969. JAT je nabavio suvremene američke Douglas DC-9 zrakoplove, a u 1970-ima nabavljeni su Boeing 707 i Boeing 727, te širokotrupni Douglas DC-10. Širila se mreža usluga, međunarodnih i interkontinentalnih destinacija (Europa, Azija, Australija, Afrika, Sjeverna Amerika), s kojima su hrvatski aerodromi povezani izravno ili posredno. Zahvaljujući razvoju turizma u Hrvatskoj, u razdoblju 1966‒75. broj putnika na hrvatskim aerodromima znatno je porastao (1969. je promet bio za 58% veći nego prethodne godine), pa je taj porast bio među najvećima u svijetu.

U razdoblju sve gušćega prometa hrvatskim zračnim prostorom dogodilo se i nekoliko teških nesreća; 1971. u zrakoplovu koji se zapalio pri slijetanju na krčki aerodrom stradalo je 76 putnika, dok je u sudaru dvaju putničkih zrakoplova iznad Vrbovca 1976. poginulo 176 ljudi.

Prvi hrvatski zračni prijevoznici

U centraliziranome zračnom prometu, razvoj hrvatskih zračnih prijevoznika bio je ograničen. Ipak, 1961. osnovan je prvi hrvatski zračni prijevoznik, zagrebački Pan Adria Airlines. Ubrzo se profilirao kao turistički prijevoznik izvanrednoga (čarterskoga) domaćeg prometa, a prevozio je i poštu, pružao usluge aerotaksija te zračnih radova u poljoprivredi. U 1970-ima poduzeće je raspolagalo zrakoplovima tipa Douglas DC-9, Fairchild Hiller FH-227, Convair CV-440, Aero Comander AC500U i dr. Godine 1978. Pan Adria proglasila je stečaj. Na njezinim je temeljima osnovano novo poduzeće Trans Adria, kojemu je jedan od osnivača bila Viša zrakoplovna škola iz Zagreba. Trans Adria je naslijedila zrakoplove tipa Fairchild Hiller FH-227 i Aero Comander AC500U. Obavljala je linijski putnički i teretni prijevoz, povezujući Zagreb s Beogradom, Titogradom (danas Podgorica), Skopljem, Dubrovnikom, Splitom, Pulom, Linzom, Klagenfurtom i Bečom, te obalne gradove na liniji Rijeka‒Split‒Dubrovnik, a obavljala je i poljoprivredne radove iz zraka. Dio je zrakoplova 1978‒79 zamijenjen zrakoplovima Swearingen SA226, dok je 1980. za prijevoz pilića iznajmljen Boeing 727. Poduzeće je 1981. raspolagalo s pet zrakoplova Swearingen SA226, tri Aero Commander 500U, jednim poslovnim Piper Cheyenne i 15 poljoprivrednih zrakoplova Piper Pawnee. Godine 1982. Trans Adria je zbog nerentabilnosti pripojena JAT-u. Prije osamostaljenja Hrvatske, u Zagrebu je 1989. osnovano poduzeće Zagreb Airlines (Zagal), koje je s nekoliko manjih poslovnih zrakoplova prevozilo poštanske pošiljke za međunarodne kurirske službe.

Od osamostaljenja Hrvatske

Uspostavom hrvatske samostalnosti i izbijanjem prvih oružanih sukoba, dotadašnje su se savezne službe zračnoga prometa povukle (posljednji zrakoplov JAT-a poletio je iz Zagreba u kolovozu 1991), a Hrvatska je bila prisiljena žurno obnoviti zračni promet pod vlastitom ingerencijom.

Dotadašnji Centar oblasne kontrole letenja Zagreb postao je 1992. Uprava kontrole leta (od 1999. → Hrvatska kontrola zračne plovidbe) te preuzeo poslove pružanja usluga u zračnoj plovidbi. Od 1992. RH je članica Organizacije za međunarodno civilno zrakoplovstvo (ICAO) i Europske konferencije civilnog zrakoplovstva (ECAC), od 1997. i Europske organizacije za sigurnost zračne plovidbe (EUROCONTROL).

Poduzeće Zagal, kao jedini hrvatski prijevoznik u to doba, 1990. preimenovano je u → Croatia Airlines, te se užurbano razvijalo kako bi moglo zadovoljiti potrebe hrvatskoga zračnog prometa. Poslujući s nekoliko poslovnih zrakoplova te prvim unajmljenim putničkim zrakoplovima McDonnell Douglas MD-82, Croatia Airlines je 1991. uspostavio liniju između Zagreba i Splita. Ubrzo je flota novoga domaćeg avioprijevoznika proširena i obnovljena (zrakoplovi Boeing 737-230, ATR-42 od 1997. zamijenjeni zrakoplovima Airbus A320-200, Airbus A319-100, Bombardier Dash 8-Q400), a poduzeće je zauzelo položaj nacionalnog prijevoznika, respektabilnog i u međunarodnom prometu. Od 2004. Croatia Airlines član je međunarodne poslovne udruge zrakoplovnih prijevoznika Star Alliance.

Zrakoplov Airbus A319-100 Croatia Airlinesa

Osim Croatia Airlinesa, u Hrvatskoj se javljaju i manji zračni prijevoznici izvanrednoga (čarterskoga) i linijskoga prijevoza, npr. velikogorički Trade Air osnovan 1994., dubrovački Dubrovnik Airline osnovan 2004 (likvidiran 2011), zagrebački Sky Vision osnovan 2013. Godine 2014. privatno poduzeće European Coastal Airlines privremeno je uspostavilo redoviti linijski i čarterski putnički prijevoz među hrvatskim priobalnim i otočnim gradovima.

Od 2009. certificiranje, nadzor i inspekciju vezane uz zračni promet, te vođenje registara i evidencija obavlja Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo, osnovana 2007.

Novi kontrolni toranj u Zračnoj luci Dubrovnik, izgrađen 1998.

Zračni promet u Hrvatskoj danas

Godine 2018. u Hrvatskoj je djelovalo devet zračnih luka namijenjenih međunarodnomu prometu. Najveće među njima bile su → Zračna luka Franjo Tuđman, → Zračna luka Split i → Zračna luka Dubrovnik. Konvencionalne zrakoplove opsluživale su još zračne luke Zadar, Pula, Rijeka i Osijek, a zrakoplove sa skraćenim i kratkim polijetanjem i slijetanjem zračne luke Brač i Mali Lošinj.

Sedam većih zračnih luka ostvarilo je 2017. promet od približno 9,6 milijuna putnika, što je povećanje od 18,1% u odnosu na prethodnu godinu (8,1 milijun). Najveća zračna luka bila je zagrebačka, s prometom od 3,09 milijuna putnika, splitska zračna luka ostvarila je promet od 2,82 milijuna putnika, a dubrovačka 2,32 milijuna. Iste je godine Croatia Airlines kao najveći hrvatski zračni prijevoznik prevezao 2,13 milijuna putnika te 2,27 tisuća tona robe i pošte, a raspolagao je s dva zrakoplova tipa Airbus A320-200, četiri Airbus A319-100 i šest Bombardier Dash 8-Q400.

U 2016. Hrvatska kontrola zračne plovidbe zabilježila je u prosjeku 1457 preleta hrvatskim zračnim prostorom na dan, od čega je 2% bilo domaćih letova, a 15% međunarodnih slijetanja i polijetanja s hrvatskih aerodroma.

Nastava i znanost

Početak visokoškolskog obrazovanja u području zračnoga prometa u Hrvatskoj vezan je uz osnivanje → Više zrakoplovne škole u Zagrebu 1972. Škola je isprva imala dva odjela: Aeroprometni s usmjerenjima zrakoplovna operativa i zrakoplovna ekonomika i Aeronautički s usmjerenjima za pilote i za kontrolore letenja, a sljedeće je godine pokrenut i Aerotehnički odjel. Nastava u Školi započela je uz pomoć i u prostorijama zagrebačkog zrakoplovnoga poduzeća Pan Adria Airlines, a Škola je raspolagala dvama zrakoplovima tipa Morava L-200 D i helikopterom Agusta AB-47J-2A Ranger. Viša zrakoplovna škola, zajedno s novoosnovanom Srednjom zrakoplovnom školom (danas Zrakoplovna tehnička škola Rudolfa Perešina) od 1976. je činila Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje kadrova u zračnom prometu (od 1977. Obrazovni centar zračnog saobraćaja). Letačko-tehnička služba kao dio Centra bila je tehnička potpora u izobrazbi pilota i tehničkih kadrova.

Godine 1984. osnovan je → Fakultet prometnih znanosti u Zagrebu. Znanstveno-nastavna djelatnost obuhvaćala je organiziranje i provođenje studija za obrazovne profile inženjera prometa (VI. stupanj) i diplomiranog inženjera prometa (VII. stupanj). Obrazovanje se provodilo po smjerovima (cestovni, željeznički, poštansko-telekomunikacijski i zračni promet). Kao potpora nastavi na zračnome smjeru djeluju Katedra za tehnologiju zračnog prometa i Katedra za tehniku i sigurnost zračnog prometa.

Kako je akademske godine 1987‒88. prestala s radom Viša zrakoplovna škola, sve obaveze u vezi sa završetkom studija studenata upisanih na toj školi za smjer aeronautike (piloti civilnoga zrakoplovstva i helikoptera), tehničkih smjerova (zrakoplovi i motori ZIM i instrumenti i radioelektronika IRE) preuzeo je Fakultet prometnih znanosti kao pravni sljednik. Flota Škole (zrakoplovi tipa Cessna C310 i dr.) koja je do tada povremeno i komercijalno djelovala prevozeći putnike i poštu, pripala je 1989. Aerodromu Zagreb, a 1990. Zagalu.

U jeku Domovinskoga rata, na poticaj Ministarstva prometa Vlade RH, na Fakultetu prometnih znanosti je 1992. započeo s radom aeronautički smjer. Na njemu se školuju civilni piloti i piloti MUP-a RH, te kontrolori letenja na razini inženjera prometa u okviru stručnoga studija, kao i vojni piloti Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva na razini diplomiranih inženjera prometa u okviru sveučilišnoga studija. U prvome naraštaju upisana su za potrebe civilnoga zrakoplovstva i MUP-a 24 studenta, za kontrolu zračnoga prometa 32 studenta te za vojne pilote 40 studenata. Time je Fakultet prometnih znanosti bio prvi fakultet Sveučilišta u Zagrebu koji je, u suradnji s MORH-om, uspostavio civilno-vojni model visokoškolske naobrazbe.

Za nastavnu potporu tim studijskim programima osnovan je Zavod za aeronautiku u sastavu kojega su Katedra za aerotehniku, Katedra za kontrolu leta, Katedra za avioniku i navigaciju, Katedra za vojno zrakoplovstvo i Katedra za engleski zrakoplovni jezik.

Vojni piloti obavljaju praktičnu nastavu iz letenja u Pilotskoj školi Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva u Zemuniku (→ Središte za obuku HRZ i PZO Rudolf Perešin). Početna obuka započela je na zrakoplovima tipa Utva-65, koji su poslije zamijenjeni zrakoplovima tipa Zlin Z-242L. Napredna obuka se izvodi na zrakoplovima tipa Pilatus PC-9M. Obuka pilota vojnih helikoptera u nedostatku prikladnijih, započela je na transportnom Mi-8, koji je poslije zamijenjen helikopterom Bell-206B.

Civilni piloti praktičnu nastavu obavljaju na Fakultetu u okviru posebne organizacijske jedinice pod nazivom Hrvatsko zrakoplovno nastavno središte. Praktična obuka započela je na unajmljenim zrakoplovima tipa Cessna 150 i Cessna 172 aeroklubova i pilotske škole Ecos. Postupno je Fakultet započeo popunjavati vlastitu flotu koju 2018. čine dva jednomotorna zrakoplova tipa Cessna 172, jednomotorni zrakoplov tipa Diamond DV20 i dvomotorni zrakoplov Piper PA 44-180 Seminole te simulator letenja Elite S923 FNPT II.

Godine 2005. Fakultet prometnih znanosti izradio je nove nastavne planove i programe u skladu s Bolonjskom deklaracijom. Osnovana su tri sveučilišna studijska programa na preddiplomskoj i diplomskoj razini s pripadnim odsjecima: Promet, Inteligentni transportni sustavi i logistika te Aeronautika.

U sklopu odsjeka Promet djeluje Zavod za zračni promet s Katedrom za tehnologiju zračnog prometa i Katedrom za tehniku zračnog prometa. U Zavodu je osnovan Laboratorij za modeliranje i simulacije u zračnom prometu / upravljanje zračnim prometom. Prvi je predstojnik Zavoda bio → Željko Radačić, a ondje rade nastavnici → Sanja Steiner (predstojnica), → Stanislav Pavlin, Andrija Vidović i Ružica Škurla Babić.

U sklopu aeronautičkog odsjeka djeluju Zavod za aeronautiku te Hrvatsko zrakoplovno nastavno središte i Hrvatsko učilišno središte za kontrolu letenja u kojima se obavlja praktična obuka u skladu sa zrakoplovnim propisima EU-a i pod nadzorom Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo. U Zavodu za aeronautiku djeluju Laboratorij za aerodinamiku (opremljen aerotunelom), Laboratorij za kontrolu zračne plovidbe (opremljen simulatorom za kontrolu zračnoga prometa Micronav BEST Radar Simulator i radarskim trenažerom EUROCONTROL Radar Skills Trainer), Laboratorij za zrakoplovne emisije (s opremom za snimanje buke), te Laboratorij za simulacije letenja (sa simulatorom jednomotornog i dvomotornog zrakoplova). Prvi predstojnik Zavoda i pročelnik Odsjeka bio je → Ernest Bazijanac, a u Zavodu rade Doris Novak (predstojnica Zavoda i pročelnica Odsjeka), Anita Domitrović (voditeljica Katedre za aerotehniku), Tino Bucak (voditelj Katedre za avioniku i navigaciju), Biljana Juričić (voditeljica Katedre za kontrolu leta), Tomislav Radišić (voditelj Katedre za vojno zrakoplovstvo), Ivana Francetić (voditeljica Katedre za engleski zrakoplovni jezik), Željko Marušić, Davor Franjković i dr.

Publicistika

Područje zračnog prometa razmjerno je dugo bilo slabo pokriveno domaćim udžbenicima na hrvatskom jeziku. Nakon hrvatskog osamostaljenja i jačanja Fakulteta prometnih znanosti, povećao se i broj naslova posvećenih tom području, npr. Tehnologija zračnog prometa (Ž. Radačić, I. Suić, 1992), Sigurnost u zračnom prometu I‒II (S. Steiner, 1997‒98), Zrakoplovni instrumenti I‒II (T. Bucak, 1998), Elementi sigurnosti zračnog prometa (S. Steiner, 1998), Tehnika zračnog prometa I. Osnove letenja (E. Bazijanac, 2000), Zrakoplovni elektro-sustavi (T. Bucak, 2001), Tehnička eksploatacija i održavanje zrakoplova (E. Bazijanac, B. Galović, 2002), Zrakoplovni instrumenti i prikaznici (T. Bucak, I. Zorić, 2002), Aerodromi I (S. Pavlin, 2006), Tehnologija zračnog prometa I (Ž. Radačić, I. Suić, R. Škurla Babić, 2008), Zrakoplovna prijevozna sredstva I (S. Steiner, A. Vidović, I. Bajor, 2009), Zrakoplovna računska navigacija (D. Novak, 2012), Zrakoplovna prostorna navigacija (D. Novak, 2015), Planiranje zračnog prijevoza (M. Tatalović, I. Miđetić, J. Bajić, 2017).

Znanstvene radove iz područja zračnoga prometa objavljuje međunarodni znanstveni časopis → Promet ‒ Traffic & Transportation u izdanju Fakulteta prometnih znanosti.


Ostali podatci
Što pročitati?

55 godina jugoslovenskog vazduhoplovstva. Beograd, 1966.

M. Šetka: Zrakoplovstvo na području srednje Dalmacije između dva svjetska rata. Rostra, 8(2017) 8, str. 201‒221.

Mrežne poveznice

Paluba.info. Aeroput

Airliners.net. JAT: 80 Years

Vlakovi. Transadria Zagreb

Iz arhive LZMK-a

B. Jovanović: AVIJACIJA, CIVILNA. Enciklopedija Jugoslavije, sv. 1, 1955., str. 254‒255.