drvo, tvrd, porozan, čvrst, vlaknast, lignocelulozan materijal od kojega su ispod kore izgrađena debla, grane i korijenje drveća i grmlja listača i četinjača. Ono je glavno staničje za mehaničku potporu i provođenje vode u stabljikama i korijenju, a biljkama služi i kao spremište hrane, te za lučenje izlučina. Jedan je od najstarijih i najvažnijih tehničkih materijala.
Priroda drva
Drvo je prirodni proizvod rasta drveća. Sastavljeno je od šupljih, izduženih, vretenastih stanica, većinom paralelnih međusobno i s uzdužnom osi trupca. Svaka se stanica sastoji od mrtve odebljale te manje ili više odrvenjele stijenke i šupljine (lumen). Stanična stijenka obično je dvoslojna. Sastoji se od primarnoga (vanjskoga) i sekundarnoga (unutarnjega) sloja koji su mješavina celuloznih vlakana i hemiceluloze u ligninu. U masi suhog drva celuloza čini 40–50%, hemiceluloza 25–35%, a lignin 15–20%. Uz navedene i količinski prevladavajuće makromolekularne tvari, u drvu se u vrlo malom postotku nalaze za njega karakteristične akcesorne niskomolekularne tvari. Njihove značajke i količina određuju trajnost i boju drva te mnoga svojstva važna za obradbu i → zaštitu drva. Svojstva vlaknastih stanica i njihov raspored utječu na čvrstoću i krutost, kao i na teksturu drva. Drvo različitih vrsta drveća razlikuje se po anatomskim, kemijskim, fizičkim, mehaničkim i tehnološkim svojstvima koja mu određuju i mogućnost uporabe za određeni proizvod. Tim se svojstvima bavi znanost o drvu.
Drvo je po obujmu i ekonomskoj vrijednosti glavni i konačni šumski proizvod kojim se bavi eksploatacija šuma (→ pridobivanje drva). Ono je istodobno glavna sirovina u → drvnoj tehnologiji i → drvnoj industriji, a prirodno dolazi u obliku → tehničke oblovine, drva za kemijsku preradbu (→ kemijska preradba drva) i → ogrjevnoga drva. U drvnoj industriji se najčešće rabi drvo debla, iako se za pojedine namjene (npr. ogrjev, kemijska preradba, biomasa, specijalni proizvodi od drva) može rabiti i drvo korijena i grana, te drvni ostatci. Drvom se ponekad označavaju i drugi odrvenjeli biljni materijali (npr. bambus, palme), te materijali izrađeni od masivnoga drva (ploče), usitnjenoga drva (ploče, briketi) ili drvnih vlakana (ploče). Sa stajališta emisije CO2 drvo je neutralan materijal, a potrošnja energije u mehaničkoj obradbi drva manja je u usporedbi s obradbom drugih materijala. Visoka održivost izvora toga sveprisutnog prirodnog materijala može se postići kvalitetnim gospodarenjem šumama (→ šumarstvo).
Razvoj znanstvenih istraživanja u svijetu
Čovjek je jedinstvenu prirodu drva i uz nju vezana svojstva tisućljećima upoznavao uglavnom iskustveno i djelomično, a sustavno je i detaljno istražuje tek od XIX. st. Razvoj i usavršavanje istraživačkih instrumenata (optički instrumenti, rendgen) i pratećih metoda potkraj XIX. i početkom XX. st. utjecali su na znanstvene spoznaje o prirodi i svojstvima drva. U XIX. st. otkrivene su, izolirane i imenovane glavne kemijske komponente stijenki stanica drva, a u XX. st. i njihov raspored, kemijska struktura, kemijske veze unutar stijenki, te glavnina njihove biološke sinteze i razgradnje. U to je doba razjašnjena uloga i mjesto drva u sistematici, filogenezi i ekologiji bilja, te se počela razvijati posebna botanička disciplina – anatomija drva.
Razvoj te discipline potaknuo je potrebu za usklađivanjem nazivlja, te je 1931. osnovano Međunarodno udruženje anatoma drva (International Association of Wood Anatomists, IAWA). Svojom nakladničkom djelatnošću IAWA do danas znatno pridonosi shvaćanju anatomije drva kao botaničke discipline te kao nužne pomoći u raspoznavanju i razumijevanju svojstava različitih vrsta drva. Također olakšava prikupljanje i razmjenu uzoraka drva za zbirke (ksiloteke, ksilarijumi) u različitim krajevima svijeta.
Potreba svrhovite uporabe drva iz različitih geografskih područja, uz istodobno dugoročno osiguranje sirovine, potaknula je osnivanje posebnih instituta za primijenjenu znanost o drvu. Prva takva specijalizirana ustanova u svijetu bila je Forest Products Laboratory osnovana 1910. u američkom Madisonu (Wisconsin), gdje se i danas provode opsežna i ciljana istraživanja drva i proizvoda od drva. U Europi su se do sredine XX. st. takva istraživanja provodila u institutima za materijale, a prvi specijalizirani institut za drvo bio je njemački Wilhelm Klauditz Institut, osnovan 1946. u Braunschweigu.
Međunarodna zajednica šumarskih istraživačkih organizacija (International Union of Forest Research Organizations, IUFRO) koja u Europi djeluje od 1892., istraživanje tehničkih svojstava drva uključila je u svoje aktivnosti 1929. Drvo i njegova uporaba nalazi se u nastavnim planovima i programima prvih šumarskih akademija u Europi još od XVIII. st. Prvi udžbenik o drvu kao materijalu napisao je 1936. Franz Kollmann pod naslovom Technologie des Holzes. Otkrića sustavnih znanstvenih istraživanja objavljuju se na konferencijama, u zbornicima skupova i u znanstvenim časopisima za drvo, od kojih prvi izlazi od 1938 (European Journal of Wood and Wood Products; prije Holz als Roh- und Werkstoff).
Znanost i visoko školstvo u Hrvatskoj
Tehnička svojstva drva u Hrvatskoj se izučavaju i poučavaju kontinuirano još od osnutka Gospodarsko-šumarskoga učilišta u Križevcima (→ Visoko gospodarsko učilište u Križevcima) 1860. Na tom je učilištu 1877. uveden kolegij Tehnologija drva i uporaba šuma, koji je od 1878. vodio → Fran Kesterčanek. Osnutkom Šumarske akademije pri Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1898. nastava iz toga područja preseljena je u Zagreb. Podizanjem nastave na četverogodišnji studij razvijali su se kolegiji Anatomija i fiziologija šumskog drveća i Uporaba šuma i mehanička tehnologija. Osnutkom Gospodarsko-šumarskoga fakulteta 1919 (→ Fakultet šumarstva i drvne tehnologije) kolegije Anatomija drva i Uporaba šuma, šumska industrija i trgovina predavao je → Andrija Petračić.
Zavod za uporabu šuma osnovan je 1924., a prvi predstojnik bio je → Aleksandar Ugrenović. Njegova knjiga Tehnologija drveta (1932; 2. izdanje s → I. Horvatom 1950) prva je u Europi u kojoj se specijalizirano obrađuje znanost o drvu sa svim tehničkim svojstvima i greškama drva. Kao vrstan znanstvenik, Ugrenović je u → Glasniku za šumske pokuse (1931., 1937., 1940., 1942) među prvima u Hrvatskoj objavio i niz radova o specifičnoj težini drva i količini sirove smole, metodici istraživanja kakvoće drva, tehničkim svojstvima smrekovine i o čvrstoći cijepanja. Njegove Instrukcije za naučno istraživanje tehničkih svojstava drva postale su temelj za izradbu Jugoslavenskog standarda (JUS) za ispitivanje drva, u kojem je prihvaćen i oblik uzorka za ispitivanje čvrstoće cijepanja, koji je Ugrenović predlagao na temelju vlastitih istraživanja.
Zavod za uporabu šuma prerastao je 1948. u Zavod za tehnologiju drva, a iste je godine osnovan i Zavod za anatomiju drva na čelu sa → Zvonimirom Špoljarićem. On je u domaću znanost o drvu uveo mogućnost identifikacije drva temeljenu na njegovim anatomskim svojstvima; njegov ključ za određivanje važnijih domaćih vrsta drva prvi se put pojavljuje u Šumarskom priručniku II (1946) domaćih autora. Uveo je termine IAWA-e u domaću znanost o drvu djelima Multilingual Glossary of Terms Used in Wood Anatomy (1964) i Višejezični rječnik stručnih izraza u anatomiji drva (s B. Petrićem i V. Šćukanecom, 1969). Nakon specijalizacije u Engleskoj 1952–53. osnovao je ksiloteku domaćih i stranih vrsta drva, tada prvu na ovim prostorima, a danas najveću u Hrvatskoj. Ona se nalazi na međunarodnom popisu ksiloteka Index Xylariorum 4.1, te sadržava oko 3000 daščica koje obuhvaćaju 114 porodica i 550 rodova, od čega je 20–30% u preparatima za mikroskopiranje. U zbirci je spremljena izvorna, po narudžbi izrađena oprema za fotografiranje poprečnih presjeka drva pod povećanjem od 10 ×, s fotografskim negativima na staklenim pločama. Od 1995. dio Zavoda za tehnologiju drva i Zavod za anatomiju i zaštitu drva zajednički djeluju pod imenom Zavod za znanost o drvu. Uz izvođenje nastave iz tog područja, Zavod danas predstavlja jezgru znanstvenih istraživanja u nas, te je opremljen Laboratorijem za fizikalna i mehanička svojstva drva i Laboratorijem za anatomska svojstva i zaštitu drva.
120 godina Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 2018., str. 85–86.
I. Horvat: DRVO. Tehnička enciklopedija, sv. 3, 1969., str. 419–443.
