ljevarstvo, djelatnost i znanstvena disciplina koja se bavi postupcima izvornog oblikovanja (praoblikovanja) pri kojima se proizvod izrađuje ulijevanjem rastaljenoga metala u kalup. Gotov proizvod, odljevak, nakon hlađenja poprima oblik kalupne šupljine, a može biti na bazi željeza (čelični, nodularni, sivi, temper, bijeli tvrdi lijev) i obojenih metala (aluminija, bakra, olova, magnezija, kositra). Danas se ta djelatnost odvija u obrtničkim ili, češće industrijskim pogonima, ljevaonicama. Kao industrijska grana ubraja se u → metaloprerađivačku industriju, a zasniva se na mehanizaciji i velikoserijskoj poizvodnji, te dostignućima znanstvenih disciplina → proizvodnoga strojarstva i procesne → metalurgije. Povijest ljevarstva na području današnje Europe počinje prije približno 7500 godina, a na području današnje Hrvatske prije 6000 godina.







Pretpovijest i stari vijek

Na području današnje Hrvatske arheološki nalazi svjedoče o početcima razvoja ljevarstva u bakrenome dobu. Isprva se bakar lijevalo u kamene ili glinene jednodijelne kalupe. Takvi predmeti, uglavnom manjih izmjera, zbog mekoće bakra rabili su se ponajviše kao nakit ili u obredne svrhe. Najstariji pronađeni odljevak u Hrvatskoj bakrena je sjekira kakve su se oko 4000. pr. Kr. rabile u rudnicima bakra, a pronađena je u Rudama kraj Samobora.

Na području istočne Slavonije i Srijema pronađeni su primjeri lijevanja još iz razdoblja badenske kulture (IV. tisućljeće pr. Kr.). Na tom se području potom razvila vučedolska kultura glasovita po ljevarskom umijeću. Na lokalitetu Gradac – Vučedol, pronađena je ljevaonica (tzv. megaron ljevača bakra), za sada najstarija takva u ovome dijelu Europe (3000–2400. pr. Kr.). Nalazi iz Vučedola i drugih središta te kulture na području Hrvatske, kao i zemalja srednje i jugoistočne Europe na koje se ta kultura proširila, obuhvaćaju dvodijelne kalupe, talioničke peći, odljevke sjekira, bodeža, dlijeta i žice, nastavke za puhaljke za raspirivanje vatre, a svjedoče o naprednoj tehnologiji lijevanja. Uporabom glinenih dvodijelnih kalupa ljevači vučedolske kulture omogućili su početak serijske proizvodnje, dok su uporabom slitina bakra s arsenom (arsenska bronca) poboljšali livljivost i tvrdoću proizvoda. Stoga se vučedolska kultura smatra žarištem europske protoindustrijske revolucije, u kojoj se uporabni predmeti od kamena počinju zamjenjivati metalnima, a dio stočara opredjeljuje se za ljevarstvo i metalurgiju, što su obilježja nadolazećega brončanog doba.

Iz razdoblja brončanog i željeznoga doba, na području Hrvatske mnogobrojna su nalazišta ostataka ljevaonica i ostava ljevača bronce. Takvo je nalazište npr. ostava iz Svetoga Petra kraj Ludbrega, u kojoj su pronađeni kalupi za lijevanje različitih brončanih predmeta, keramičko koljeno i nastavak mijeha za raspirivanje vatre, te talionička peć. Po tome je to nalazište jedno od najznačajnijih nalazišta ljevačkoga pribora iz starijega željeznog doba u Europi (VIII–VII. st. pr. Kr.).

U doba Rimskoga Carstva, na području današnjega Siska razvija se Siscia, koja nastavlja uhodanu metaluršku djelatnost Kelta u Segestici, te ranijih kultura koje su na tome području obrađivale rudu iz obližnjih nalazišta. U doba Rimljana Siscia je postala jedno od metalurških središta Carstva, na obalama Kupe postojale su radionice za proizvodnju oružja te kovnice novca, a procjenjuje se da su Rimljani ondje preradili više od milijun tona željeza.

Od srednjega vijeka do XIX. st.

Nakon propasti Rimskoga Carstva ljevarstvo i preradba metala u Europi općenito stagnira. Ipak, iz starohrvatskoga, ranosrednjovjekovnog razdoblja (VII–XI. st.) u grobovima dostojanstvenika pronađeni su zlatni, srebrni ili brončani nakit, te ostruge izrađeni u domaćim radionicama; ljepotom i umijećem izradbe izjednačeni su s najboljim tadašnjim europskim ostvarenjima. Takvim nalazima pripadaju npr. glasovite starohrvatske ostruge iz Biskupije kraj Knina (VII–IX. st.).

Znatniji razvoj ljevarstvo u Europi doživljava tek kada se u IX. i X. st. počinju lijevati velika brončana zvona za crkvene zvonike; teška zvona isprva su lijevali putujući ljevači uz samu crkvu. Prvi dokazi o postojanju stalne ljevaonice u kojoj su se lijevala zvona na području Hrvatske potječu iz XV. st., no izvjesno je da su se zvona lijevala i prije. Potkraj srednjeg i početkom novoga vijeka ljevačko je umijeće obilježeno djelovanjem Ivana Krstitelja Rabljanina, jakim ljevačkim središtima u Dubrovniku i Zagrebu, u kojima su se lijevala brončana zvona i topovi, dok je metalurgija i preradba metala općenito bila najintenzivnija na području Siska, Banovine, Samobora i Gorskoga kotara.

Dubrovačke ljevaonice

U Dubrovačkoj Republici topovi se spominju već 1351., a 1378. grad je bio potpuno naoružan topovima. Prva dubrovačka ljevaonica topova, isprva kovnica, osnovana je 1410. na Pilama, 14 godina prije nego u Pragu, 40 godina prije nego u Augsburgu, 62 godine prije nego u Beču te 64 godine prije nego u Rusiji, što ljevarstvo na području Hrvatske ponovno svrstava među europske dosege. Prvi državni ljevač topova bio je Lilio iz Apulije koji je radio do 1416. Njegov sin Mato Lilio salio je 1445. zvono mase veće od 1500 kg za gradski zvonik. U drugoj polovici XV. st. osnivale su se ljevaonice topova i zvona ispod Minčete i na Revelinu. Jedan od ljevača bio je → Ivan Krstitelj Rabljanin koji je izlio neka od najljepših djela dubrovačkog i hrvatskog ljevarstva, a njegov je top iz 1504. otpremljen u bečki arsenal (danas Vojni muzej), gdje se nalazi u inozemnoj zbirci. Obnovljeno i modernizirano dubrovačko topništvo (1646–49), katastrofalni potres 1667., razmjerno mirno razdoblje za Republiku u XVIII. st. te pojava jeftinih švedskih topovskih cijevi od željeznog lijeva utjecali su na prestanak rada dubrovačkih ljevaonica.













Zagrebačka ljevaonica

Prvu stalnu zagrebačku ljevaonicu zvona utemeljio je 1456. zvonoljevač Ilija Benković (? – oko 1490), sin Benedikta iz Požege. Osim zvona, lijevali su se različiti brončani predmeti, a u doba obrane od Osmanlija i topovi, kada su glavnu riječ vodili ljevački majstori lumbardi. Kroz ljevaonicu u Zvonarničkoj ulici 3 do njezina je zatvaranja 1929. i potpunog rušenja 1936. prošlo 127 zvonoljevačkih obrtnika. Najplodniji zvonoljevački majstor koji je djelovao u zagrebačkoj ljevaonici zvona bio je Antun Schiffer, koji je 1796–1820., osim zvona za crkve na području tadašnje Hrvatske, Slavonije i Međimurja, također lijevao mužare svih veličina, svijećnjake, svjetiljke, pumpe za štrcaljke, različite vrste cijevi i dr. Njegov nasljednik → Henrik Degen se posebno istaknuo lijevajući velika zvona, te je 1843. izlio najveće zvono zagrebačke katedrale. (→ zvonoljevarstvo)









Ljevaonica u Senju

U Senju je ljevaonica postojala od 1541., kada je kralj Ferdinand I. na osnovi molbe senjskoga kapetana Ivana Lenkovića Podbreškoga u Senj poslao iskusna njemačkoga ljevača Filipa Laymingera, upravitelja oružane u Breisachu, koji je uredio ljevaonicu, a za materijal je iskoristio razbijene i neuporabljive topove koji su se već nalazili u Senju. Izlio je dva falkona duljine 238 cm i mase 1500 kg te tri falkoneta duljine 162 cm i mase 300 kg. Predavši ih Lenkoviću, vratio se u Innsbruck, a ljevaonica je nastavila rad rabeći pričuve bakrene rude iz rudnika Schwaz u Austriji i rudnika Antuna Fuggera u Banskoj Bystrici u Slovačkoj.

Preradba metala u Banovini

Na području Banovine, Trgovske i Zrinske gore i okolice, vadila se ruda još od doba vučedolske kulture, Kelta i Rimljana. Iskorištavanje rudnih bogatstava toga kraja dobilo je zamah kada su plemenitaši Zrinski u XIV. st. dobili bogato rudonosno područje lijevo od gornjega toka rijeke Une. Kralj Matija Korvin izdao je 1463. Petru II. Zrinskom dozvolu za trajno iskorištavanje rudnika srebra, bakra i drugih kovina, koji su u to doba već radili. Njegov sin Nikola III. nastavio je očevu razgranatu metaluršku djelatnost u Gvozdanskom, utvrdi u kojoj je bila talionica, ljevaonica i kovnica novca. Pogoni su uništeni 1578., kada su Osmanlije osvojili Gvozdansko. Na poticaj austrijskoga dvora početkom XVIII. st. poduzeti su istražni radovi u Banovini, na osnovi kojih su otvoreni novi rudnici željezne i bakrene rude, te je ljevačka djelatnost na tom području obnovljena. Visoke peći za lijevanje željeznih odljevaka, ujedno prve takve moderne peći na području Hrvatske, sagrađene su 1804. u Kosni, te 1806. u Trgovima; potonja je bila visoka 11 m, a rad je započela 1808. Peć je više puta rušena te su na njezinu mjestu sagrađene nove peći. Proizvodnja u Trgovima ugašena je potkraj XIX. st. zbog slabe isplativosti.

Godine 1842. otvorena je talionica bakrene rude u Bešlincu koja je 1860-ih preuređena u visoku peć za lijevanje sirovoga željeza. Prestankom rada trgovske visoke peći, preradba željezne rude s toga je područja preseljena u Bešlinec, a 1858. izgrađena je i puštena u rad visoka peć u Velikoj Vranovini kraj Topuskoga. U Bešlincu je ljevaonica proizvodila različitu metalnu robu, pribor za jelo i odljevke sivoga lijeva, a u Topuskome se proizvodilo sirovo željezo za potrebe vlasnika koji je posjedovao ljevaonice željeza u Mađarskoj, Austriji i Njemačkoj. Visoke peći u Bešlincu i Topuskom radile su do 1942. Izgradnjom talionice u Capragu u Sisku, preteče Željezare Sisak u sklopu koje je 1939. bila postavljena prva, a 1949. i druga visoka peć, željezna ruda s područja Bešlinca otprema se u Sisak.

Preradba metala u Rudama i Hamoru

Rudnik u Rudama kraj Samobora prvi se put u zapisima spominje 1528., premda je izvjesno da se bakrena ruda vadila i znatno ranije. Potkraj XVI. st. kada proizvodnja doživljava vrhunac, bio je jedan od najvećih rudnika u tome dijelu Europe, te je proizvodnja bakra bila četverostruko veća od ukupne norveške proizvodnje u to doba, odn. dvostruko veća od ukupne engleske proizvodnje. U rudniku je radilo više od 200 radnika, bakar se talio u tamošnjim pećima, 1582. otvorene su i dvije kovačnice, a bakar se izvozio preko Dubovca (danas Karlovac) i luka u Bakru i Rijeci. U XVII. st. došlo je do znatnog pada proizvodnje, a eksploatacija bakrene rude prestala je 1851. zbog osiromašenja ležišta. U Rudama se 1850–60. eksploatiralo i željezo, a djelovala je i ljevaonica željeza sa suvremenom visokom peći s utiskivanjem zraka parnim strojem. Osim u Rudama, u obližnjem Hamoru (danas dio Samobora) bila je bakrarna, tj. pogon za preradbu rude koji se sastojao od talionice i kovačnice (otud ime Hamor, od njemačkoga Hammer; kovački čekić), koja je radila već u XVI. st., a proizvodila je cijenjene bakrene kotlove te sitniju bakrenu i željeznu robu; hamorska bakrarna smatra se jednim od prvih industrijskih pogona u Hrvatskoj.

Manufaktura željezne robe u Čabru

Prvu manufakturu željezne robe u Hrvatskoj, ljevaonicu i kovačnicu, osnovao je Petar IV. Zrinski u Čabru, podigavši 1651. peć za taljenje i lijevanje odljevaka od materijala na bazi željeza. Proizvodio je čavle, potkove, obruče, mužare, sjekire, motike, pijuke, vile, predmete za kuhinju te željezne šipke za kovače i bravare. Ta se roba prodavala u Hrvatskoj te se preko bakarske luke izvozila u inozemstvo. Godine 1671. Zrinski je pogubljen u Bečkome Novome Mjestu, a imanja su zaplijenjena i predana Ugarskoj komori. Došlo je do zastoja u proizvodnji, ali je 1685. manufaktura obnovljena te su izgrađene nove visoke peći. U tim je pogonima 1720-ih bilo zaposleno više od 200 radnika za koje je bio osiguran smještaj. Pomanjkanjem željezne rude u okolici Čabra te gubitkom tržišta zbog utjecaja kranjskih i koruških manufaktura, proizvodnja željezne robe u Čabru prestala je 1785.

Preradba željeznih materijala u Gorskome kotaru nastavila se na poticaj → Teodora Batthyánya, te su otvoreni pogoni u Brodu na Kupi (1770), Crnom Lugu (1779) i u Homeru kraj Broda na Kupi (1792), a ruda za njih vadila se u Delnicama, Crnome Lugu, Mrzloj Vodici, Liču i Lokvama. Ta je proizvodnja početkom XIX. st. stala, jer se pokazala neisplativom.

Od početaka industrijalizacije do II. svjetskog rata

Ljevarstvo u Hrvatskoj razvilo se početkom rada prvih modernih visokih peći u Trgovima i Bešlincu u Banovini, a od polovice XIX. st. bilo je sve više ljevaonica obrtničkoga tipa, ali i industrijskih. Ljevaonice su se otvarale u sklopu tvornica strojograđevne industrije, a rjeđe kao samostalni pogoni.

Prvom industrijskom ljevaonicom u nas smatra se tvornica Fonderia Metalli (poslije Stabilimento tecnico fiumano, konačno → Torpedo) sa sjedištem u Rijeci osnovana 1853., koja je isprva lijevala sidra, a dolaskom engleskoga inženjera Roberta Whiteheada 1856. započela je proizvodnja parnih strojeva za potrebe austrougarske mornarice. Na riječkom Dolcu, u središtu grada, između 1859. i 1864. počela je raditi mala ljevaonica bronce i željeza Fonderia al Dolac di Diracca, Cussar, Skull. Ta se ljevaonica ubrzo raspala, a Mateo Skull i Luigi Cussar otvorili su 1879–1886. vlastite radionice u Vodovodnoj ulici. Nakon II. svj. rata Skullov pogon preseljen je u bivšu Tvornicu duhana i nastavio je raditi u sklopu poduzeća → Rikard Benčić. Na riječkom je Sušaku 1929. osnovana pomorska mehaničarska radionica (od 1931. Sila, od 1933. → Vulkan); u sklopu tvornice bila je i ljevaonica za sivi lijev i obojene metale, a bavila se izradbom i održavanjem brodske opreme te industrijskih pogona.

U Osijeku su 1860-ih, uz poljoprivredne strojeve, lijevane predmete proizvodile Tvornica strojeva i ljevaonica Gustava Wagnera, te radionica poljoprivrednih strojeva Melchiora Lichta, koji je proizvode izlagao na gospodarskim izložbama u Londonu 1862., Zagrebu 1864. Beču 1873. Tvornica strojeva i ljevaonica kovina Josipa Klarića osnovana je 1908. u Reisnerovoj ulici 42, a proizvodila je više vrsta armatura, oruđa i gospodarskih strojeva. Osječka livnica tuča (→ Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva; OLT) osnovana 1912. za proizvodnju lijevanih, kovanih i prešanih proizvoda te popravak i proizvodnju poljoprivrednih strojeva, tijekom vremena prerasla je u jednu od najvećih ljevaonica u Hrvatskoj.

U Daruvaru postoji strojobravarska radionica u vlasništvu Franje Effenbergera koja se 1912. razvila u Tvornicu strojeva i ljevaonicu željeza i bakra (→ Dalit).

U Hercegovcu je 1903. Ivan Kulhavy podignuo Tvornicu strojeva i ljevaonicu željeza (od 1949. → Metal, Hercegovac).

U Belišću je 1905. obitelj → Gutmann podignula tvornicu koja je izrađivala i popravljala vagone i lokomotive za njihovu Podravsku vicinalnu (lokalnu) željeznicu, gdje su se lijevale tračnice za tu uskotračnu željeznicu, te popravljali strojevi za poduzeća Gutmannovih.

U Požegi je Dragutin Fleissig osnovao 1912. strojobravarsku radionicu, koja je 1922. prerasla u Ljevaonicu željeza, današnji → Plamen. U prvoj godini postojanja u Ljevaonici je odliveno 150 lijevanih vrata, ploča, okvira za štednjake i odljevaka za strojeve; sljedećih je godina proizvodnja proširena na bunarske crpke i odvodne cijevi.

U Bjelovaru je 1917. utemeljena tvornica strojeva → Smev, koja je izrađivala manje gospodarske strojeve, mlinove, dizelske motore i sl., a imala je i ljevaonicu sivoga lijeva; pri punome pogonu poduzeće je zapošljavalo 200 do 300 radnika. Hinko Herman osnovao je 1919. bravarsku radionicu, koja se 1927. ujedinila sa susjednom Caparijevom ljevaonicom u zajedničko poduzeće (poslije rata Gradsko zanatsko poduzeće za obradu metala, poslije Metal, te → Tomo Vinković).

U Slavonskome Brodu osnovana je 1921. Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova (danas → Đuro Đaković Grupa), koja je odmah zapošljavala 3000 radnika, a među svojim je pogonima imala ljevaonicu odljevaka od materijala na bazi željeza.

U Karlovcu je 1923. osnovana Prva karlovačka ljevaonica željeza te industrija gospodarskih strojeva Dobra.

U Zagrebu se prva tvornica strojeva i ljevaonica, nalazila u Ilici u blizini današnjega Britanskoga trga, a stavljena je u pogon 1874. Ubrzo nakon toga otvorile su se u Zagrebu manje radioničke ljevaonice kositrenih odljevaka Francesca Lorenzina (1876) i Luigija Moruzzija (1879) te ljevaonica vodoinstalaterskoga poduzeća Aleksandera Maruzzija (1892). Prvi veći ljevački pogon, koji je mogao zadovoljiti gradske potrebe, osnovao je 1900. u Magazinskoj cesti 13 → Radoslav Eisenhuth, kao Strojarsko-elektrotehničku tvornicu (od 1908. Prva hrvatska tvornica strojeva i ljevaonica željeza). U toj je tvornici do 120 radnika lijevalo zvona, proizvodilo željezne odljevke za vodovod i kanalizaciju grada Zagreba, te strojarske dijelove i gospodarske strojeve. Početkom XX. st., a osobito naglim razvojem Zagreba nakon I. svj. rata otvorile su se druge ljevaonice koje su proizvodile dijelove za vodovod, kanalizaciju, željeznice, kućanstva, lijevale umjetnine i dr., poput ljevaonice Radionice Jugoslavenskih državnih željeznica (→ Tvornica željezničkih vozila Gredelj) i strojarske zadruge → Sila 1919., Ljevaonice metala i tvornice alatnih strojeva braće Ševčik 1930 (→ Prvomajska), Ljevaonice željeza i metala Gvozd 1936., te mnoge male ljevačke radionice.

Uoči II. svj. rata na području Hrvatske otvorene su suvremena tvornica aluminija u Lozovcu kraj Šibenika 1937., koja se od 1956. bavi i preradbom aluminija (→ Tvornica lakih metala), talionica željeza u Capragu 1939 (→ Željezara Sisak), te Prva varaždinska ljevaonica željeza i metala (od 1947. Gradska ljevaonica željeza, poslije Ljevaonica i tvornica armatura Varaždin, danas → Metalska industrija Varaždin; MIV). U tom je razdoblju dvadesetak ljevaonica proizvodilo oko 9000 t odljevaka godišnje, a dio proizvodnje bio je za ratne potrebe. Tijekom rata smanjio se broj ljevaonica u gradovima i njihova proizvodnja.

Poslijeratno razdoblje

Nakon II. svj. rata, angažmanom malobrojnih iskusnih ljevača te velikog broja novopridošlih radnika, nacionalizirane predratne ljevaonice osposobljavale su se za ponovnu proizvodnju te se otvaralo sve više novih. Pritom se uglavnom rabio priručni materijal te sredstva pristigla kao ratna reparacija, a proizvodnja se ubrzano povećavala prateći zamah opće industrijalizacije. Godine 1946. u 17 ljevaonica izliveno je 8000 t odljevaka, dok je 1955. već bilo 36 ljevaonica koje su proizvele oko 30 000 t odljevaka. Kako je u ljevarstvu, za razliku od drugih grana metaloprerađivačke industrije, proizvodnju moguće velikim dijelom zasnovati na ručnome radu, mehanizacija i suvremeno opremanje ljevaonica uvedeno je razmjerno kasno, tek nakon 1966., kada je ljevarstvo doživjelo najveći uzlet.

Godine 1971., u SR Hrvatskoj proizvedeno je 95 585 t odljevaka željeznih ljevova, od toga 5543 t čeličnoga lijeva, te 3606 t lijeva od obojenih metala i 5808 t lijevanih cijevi i fazonskih dijelova, čineći petinu proizvodnje odljevaka u SFRJ. Najveću proizvodnju u povijesti, hrvatske ljevaonice zabilježile su 1983−87., kada su proizvodile između 125 000 t (1983) i 127 000 t (1987) odljevaka na godinu. Međutim, od 1989. zbog nepovoljnih kretanja u svijetu ljevarska proizvodnja u Hrvatskoj počinje se znatno smanjivati, tako da je 1990. iznosila 92 344 t odljevaka, a u ljevarstvu je bilo 8925 zaposlenih. Proizvodnja se odvijala u nekoliko velikih samostalnih ljevaonica, mnogim malim ljevaonicama te u više ljevaonica u sastavu metaloprerađivačkih poduzeća koje su proizvodile odljevke uglavnom za vlastite potrebe.

Kontinentalna Hrvatska

Godine 1956. je po kapacitetu proizvodnje najveća ljevaonica u tadašnjoj NR Hrvatskoj bila Ljevaonica željeza i tvornica strojeva iz Požege, današnji Plamen. U Popovači je 1968. osnovana tvornica aluminijskih lijevanih radijatora (danas → Lipovica), u kojoj je 1972. započela proizvodnja prvih radijatora Ekonomik, a osnovane su i ljevaonica → Metalac, Konjščina (1961) i Ljevaonica Čakovec (→ Ferro-Preis). Osim navedenih i drugih novootvorenih ljevaonica, u poslijeratnom su razdoblju u kontinentalnoj Hrvatskoj znatnije proširile proizvodnju i modernizirane daruvarska ljevaonica i tvornica strojeva Dalit, koja je nakon tehnološke obnove 1980-ih zapošljavala 1700 radnika i bila jedna od najvećih ljevaonica tadašnje Jugoslavije, varaždinska ljevaonica (današnji MIV), Osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva (OLT), bjelovarska ljevaonica u sklopu tvornice Tomo Vinković (danas Ljevaonica Bjelovar), Metal iz Hercegovca, ljevaonica u sklopu industrije lokomotiva, strojeva i mostova Đuro Đaković, Željezara Sisak i dr.













Riječko područje

U poslijeratnom razdoblju na tom su području veće ljevaonice razvila poduzeća osnovana prije rata, riječka tvornica dizalica i ljevaonica Vulkan, nositelj proizvodnje lijevanoga čelika, tvornica motorne opreme i ljevaonica Rikard Benčić, tvornica Torpedo, brodogradilišta → 3. maj u Rijeci i → Uljanik u Puli, te poslijeratne tvornice Industrooprema iz Rijeke te Cimos Buzet (danas → P. P. C. Buzet) iz Buzeta.

Dalmacija

Šibensku metalurgiju i ljevarstvo XX. st. obilježila je → Tvornica elektroda i ferolegura koja je imala prvu suvremenu ljevaonicu u Dalmaciji, a nastavljač je industrijske proizvodnje i ljevaonice u šibenskome pogonu tvornice Crnica, osnovanome 1902. Godine 1951. splitsko je brodogradilište (→ Brodosplit) sagradilo novu ljevaonicu koja je mogla proizvesti odljevke do 20 t. Prva ljevaonica u Dalmaciji koja je specijalizirala svoju proizvodnju jest Metalplastika iz Makarske. Tvornica aluminija u Lozovcu integrirana je 1964. s Tvornicom lakih metala Boris Kidrič Šibenik (TLM). Tvornica je bila treći proizvođač i najveći prerađivač aluminija u Jugoslaviji. U Benkovcu je 1980. osnovana Tvornica tlačnog lijeva (danas → LTH metalni lijev) kao dio zadarske tvornice → Bagat, a proizvodila je dijelove za šivaće strojeve.

Zagreb

Uz male i obrtničke ljevaonice, u poslijeratnom razdoblju u Zagrebu su djelovale i značajan rast proizvodnje zabilježile ljevaonice u sklopu većih poduzeća utemeljene na predratnim pogonima, kao što su tvornica alatnih strojeva Prvomajska, tvornica patentnih zatvarača, galanterijskih proizvoda i preradu obojenih metala Mega, strojarsko poduzeće i ljevaonica željeza Sila, tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj, a otvorene su i nove ljevaonice, npr. današnji Vulkan (1966). Zagreb je bio i središte lijevanja umjetnina u Hrvatskoj (→ lijevanje umjetnina).







Ljevarstvo od osamostaljenja do danas

Tijekom Domovinskoga rata prepolovljena je proizvodnja odljevaka zbog smanjenja proizvodnje, razaranja i stečajeva velikih industrijskih ljevaonica te prestrukturiranja gospodarstva. Međutim, od 1993., kada je proizvodnja odljevaka iznosila svega 39 998 t, ona stalno raste, a 2001. dosegnula je 49 634 t, te 2008. iznosila 72 515 t, uključujući i obrtničke ljevaonice. Broj zaposlenih se mijenjao, 1993. iznosio je 5870, zatim je zabilježen pad, 2001. iznosio je oko 3200, a 2008. bio je 4425. Pokazatelj oporavka i konkurentnosti hrvatskih ljevaonica izvoz je na inozemna tržišta koji je u 1990. iznosio oko 25%, u 2001. 68,5% dok je u 2008. bio 72,8% ukupne proizvodnje odljevaka. Godine 2008. proizvedeno je 53 921 t odljevaka od ljevova na bazi željeza (74,4%), 16 715 t aluminijskoga (23,1%) i 1812 t (2,5%) lijeva na osnovi bakra, cinka i olova. Tridesetak industrijskih ljevaonica čini više od 90% ukupne proizvodnje i broja zaposlenih. Ostatak su obrti koji se bave lijevanjem umjetnina, metalne galanterije i suvenira.

Najveća domaća ljevaonica P. P. C. Buzet, dio poslovnoga sustava CIMOS iz Kopra, smještena je na dvjema lokacijama, u Buzetu i Roču, zatim slijede Ferro-Preis iz Čakovca, Lipovica iz Popovače, LTH metalni lijev iz Benkovca, Metalska industrija Varaždin, Plamen iz Požege, RS metali iz Samobora, Saint Jean Industries iz Slavonskoga Broda. Vodeće su ljevaonice materijala na bazi obojenih metala (aluminijske i bakrene slitine) Strojar iz Gornje Bistre, Almos iz Kutine, Ivanal iz Šibenika te Metal Product iz Zagreba. Godine 1994. započela je u sklopu karlovačkoga poduzeća → HS Produkt rad prva industrijska ljevaonica preciznoga lijeva u Hrvatskoj. Time je Hrvatska ušla u krug malobrojnih zemalja koje imaju zahtjevnu proizvodnju preciznoga lijeva. Proizvodi hrvatskoga ljevarstva ponajviše se rabe u automobilskoj industriji, uglavnom su to dijelovi motora ili prijenosnih mehanizama svjetski poznatih proizvođača vozila kao što su BMW, Mercedes, Peugeot, Citroën.

Velik dio proizvodnje čine armature, vodovodni i kanalizacijski odljevci, peći na kruta goriva te dijelovi ložišta.

Visoko školstvo i znanost

Visokoškolska nastava u području ljevarstva u Hrvatskoj započela je osnutkom Mornaričke akademije u Rijeci 1857., gdje su se u sklopu četverogodišnjega studija tehničkih disciplina držali stručni kolegiji tehnologije lijevanja. Godine 1918. raspadom Austro-Ugarske Monarhije prestao je i rad Akademije.

U Zagrebu je nastava započela u sklopu tadašnjega Zavoda za mehaničku tehnologiju Tehničke visoke škole (danas Zavod za tehnologiju Fakulteta strojarstva i brodogradnje), koji je 1922. osnovao → Nikola Nikolajevič Savin, a koji je bio opremljen i malom eksperimentalnom ljevaonicom. Uspostavom Tehničkoga fakulteta, odn. Fakulteta strojarstva i brodogradnje, osnovana je 1950. Katedra za tehniku lijevanja, 1969. Katedra za nauku o metalima i ljevarstvo (osnivač → Niko Malešević), poslije Katedra za ljevarstvo i Matica za materijale (od 1978. Zavod za materijale), te Laboratorij za ljevarstvo (osnivač → Zoran Bonačić Mandinić).

U Zavodu za materijale ljevarstvom se bavio Luciano Karbić, objavivši niz radova iz toga područja. Danas Katedru za ljevarstvo vodi Branko Bauer te predaje kolegije Ljevarstvo i Projektiranje ljevaonica. Znanstveni rad katedre usmjeren je prema proučavanju svojstava kalupnih mješavina, livljivost metala, lijevanje u polučvrstu stanju, problematiku toplih napuklina, na tlačni lijev i oblikovanje uljevnih sustava. U stručnom radu projektiraju ljevaonice i razvija se tehnologija lijevanja odljevaka posebne namjene.

Nastava ljevarstva u Rijeci nastavlja se nakon prekida od gotovo 45 godina pri Zavodu za ispitivanje materijala (danas Zavod za industrijsko inženjerstvo i managment), osnovanoga 1962. na Strojarskome fakultetu (danas Tehnički fakultet u Rijeci). Nastavu kolegija Ljevarstvo niz godina vodio je → Ivan Katavić, dok je danas vodi → Božo Smoljan pri Katedri za proizvodne tehnologije.

U Sisku je nastava započela 1960. u sklopu Metalurško-tehnološkog odjela Tehnološkoga fakulteta u Zagrebu (od 1963. Metalurški odjel). Od osnutka Metalurškoga fakulteta 1979. područje ljevarstva izučava se u Zavodu za metalurgiju željeza, čelika i ljevarstvo (danas Zavod za procesnu metalurgiju). Istaknuti nastavnici Fakulteta su Ilija Mamuzić, Ante Markotić, Josip Krajcar, Faruk Unkić i dr. Akademske godine 2011–12. osnovan je preddiplomski sveučilišni stručni izvanredni studij ljevarstva.

U Splitu je nastava započela 1960. u novoosnovanome Centru za izvanredni studij strojarstva Strojarsko-brodograđevnoga fakulteta u Zagrebu te se od 2003. odvija na Katedri za materijale Zavoda za strojarsku tehnologiju Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu.

U Slavonskome Brodu nastava je započela 1962. u Centru za izvanredni studij Visoke tehničke škole u Zagrebu, a danas se održava pri Katedri za lijevanje i deformiranje Zavoda za proizvodno strojarstvo Strojarskoga fakulteta u Slavonskome Brodu osnovanoga 1979.

Iz područja ljevarstva napisano je više skripata i udžbenika, među kojima Industrijske peći (M. Banovac, 1964), Ljevarstvo (I. Katavić, 1993), Osnove tehnologije kalupljenja: Jednokratni kalupi 1–2 (I. Budić, Z. Bonačić Mandinić, 2001), Posebni ljevački postupci 1–2 (I. Budić, 2006), Lijevanje metala (D. Živković, 2007), priručnik Proizvodnja metalnih odljevaka (M. Galić, 2008) te trojezični rječnik Ljevarski rječnik hrvatsko-englesko-njemački (M. Galić, 1999).

Na znanstvenom i stručnome području ljevarstva danas djeluje → Hrvatsko udruženje za ljevarstvo (osnovano 1954. pod nazivom Društvo ljevača NR Hrvatske) koje je uz praćenje razvoja i dostignuća ljevarske tehnologije u Hrvatskoj i svijetu objavljivalo časopis → Ljevarstvo.