Richter, Vjenceslav (Donja Drenova, 8. IV. 1917 – Zagreb, 2. XII. 2002), arhitekt, kipar i slikar, jedan od predvodnika hrvatske arhitektonske, likovne i kulturne avangarde.

Diplomirao je 1949. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Još je za studija radio za Oglasni zavod Hrvatske (OZEHA). Vodio je Arhitektonski odjel na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Zagrebu (1950–54). Kao zagovornik sinteze likovne umjetnosti, dizajna i arhitekture, bio je suosnivač skupine → EXAT 51 (1950), manifestacije Zagrebački triennale (1955), Studija za industrijsko oblikovanje (SIO) (1956) te → Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) (1963), kojega je bio prvi direktor. Bio je predsjednik → Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (1953–58) te aktivni sudionik međunarodne manifestacije Nove tendencije (1961–73). Radio je u arhitektonskom birou Centar 51, koji je vodio nakon smrti → Kazimira Ostrogovića (1965).

Slijedeći ideje konstruktivizma i funkcionalizma, autor je mnogobrojnih arhitektonskih projekata i idejnih rješenja u području urbanizma. Projektirao je izložbene prostore jugoslavenskih paviljona na međunarodnim izložbama u Trstu (1947), Milanu (1948., sa → Z. Faistom; sv. 2), Bruxellesu (1948., s E. Weberom), Beču (1949., s I. Piceljom i A. Srnecom) i Stockholmu (1949. i 1950., s I. Piceljom i A. Srnecom), na izložbi knjiga NR Hrvatske u Zagrebu (1948) i izložbi Autoput Bratstvo i jedinstvo u Zagrebu i Beogradu (1950). Autor je adaptacije Doma likovnih umjetnosti u Muzej narodne revolucije na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu (1951–55), vrtnog restorana u Slavonskom Brodu (1952), prvonagrađenih projekata (sa → Z. Bregovcem) na natječajima za Muzej grada Beograda (1954) i Arheološki muzej u Alepu u Siriji (1956).

U međunarodnoj je javnosti ostao zapažen posebice po projektima za jugoslavenski nastup na međunarodnim izložbama s kraja 1950-ih i u 1960-ima: paviljona za Svjetsku izložbu u Bruxellesu (1958., s E. Weberom; danas katolička škola u Wevelgemu sa statusom zaštićenoga kulturnog dobra od 2005), izložbenog prostora na međunarodnoj izložbi u Torinu (1961) i na Milanskom trijenalu (1963–64., zlatna medalja) te paviljona za Svjetsku izložbu u Montrealu (1966–67., nerealizirano). U istom razdoblju projektirao je austrijski paviljon na Zagrebačkom velesajmu (1959., sa Z. Bregovcem; danas nepostojeći), pogon tvornice Saponia u Osijeku (1960., s J. Tešijom), kompleks Ugostiteljske škole u Dubrovniku (1962–63), predsjedničku Vilu Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku (1963–65., s K. Ostrogovićem), tri nebodera u Vrbiku (tzv. Rakete; 1968., s → B. Šerbetićem), stambeno-poslovnu zgradu na Ribnjaku 12–14 (1969., s V. Lončarićem i K. Cimprešakom), zgradu Elektronskog računskog centra u Nehajskoj 15 / Parku Stara Trešnjevka (1969–71., s K. Cimprešakom i M. Šah-Radović) u Zagrebu, a poslije i niz obiteljskih kuća poput kuće Rabuzin u Ključu kraj Novog Marofa (1976).













Istraživanje trodimenzionalnih ortogonalnih mreža i iskustvo u vertikalnom povezivanju prostora primjenjuje u nizu zagrebačkih interijera – Ritz bar u Petrinjskoj ulici 4A (1953), knjižara Naprijed (danas Ljevak) na Jelačićevu trgu 17 (1958), Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj 5 (1961–62), salon ploča Jugoton u Bogovićevoj 5 (1962), Kulturni informativni centar u Preradovićevoj 5 (1966., djelomično realizirano), Galerija Forum u Teslinoj 15 (1969) te adaptacije Kazališne kavane na Trgu Republike Hrvatske 1 (1970) i kavane Corso na uglu Ilice 25 i Gundulićeve (1979).

Bio je suradnik časopisa L’Architecture d’Aujourd’hui i glavni urednik časopisa Čovjek i prostor (1958–62) te autor mnogobrojnih teorijskih tekstova o sinteznim pristupima u arhitekturi, urbanizmu i likovnosti, kojima je postavio teorijsku i znanstvenu podlogu svojim projektima utemeljenima na interdisciplinarnosti. U knjizi Sinturbanizam (1964) donosi utopijski projekt idealnoga grada koji je potom razvijao pod imenom Heliopolis, a u knjizi Izazov nasljeđu (1996) postavio je tezu o diobi kruga na 512 stupnjeva. Kao slikar i kipar stvarao je djela oslanjajući se na svoje arhitektonsko obrazovanje; njegova su strukturalna plastička djela i eksperimentalni modeli objedinjeni pod zajedničkim nazivom sistemska plastika, među kojima se ističe antigravitacijska skulptura Nada izložena pred paviljonom u Bruxellesu 1958. Na istim načelima razrađuje i sistemsko slikarstvo. Izrađivao je scenografije za dramske i operne predstave. Dobitnik je republičke nagrade Borbe (1969), Herderove nagrade Sveučilišta u Beču (1981), Nagrade »Vladimir Nazor« (1992) za životno djelo, i dr. Ostavština mu je pohranjena u Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter u obiteljskoj kući koju je 1957. sagradio prema vlastitu projektu na Vrhovcu 38 u Zagrebu. Po njemu je nazvana ulica u zagrebačkom Središću (2012).







Mirković, Đuro (Split, 31. VII. 1937), arhitekt, zapažen po tehnološki promišljenim arhitektonskim realizacijama velikih stambeno-poslovnih kompleksa.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet), gdje je doktorirao 1981. disertacijom Tehnološki uvjeti u arhitektonskom projektiranju (mentor → R. Nikšić). Nakon što je diplomirao radio je kao projektant i voditelj arhitektonskog biroa poduzeća → Jugomont (1959–69), te poduzeća → Industrogradnja (1969–82). Na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu bio je honorarni asistent i predavač od 1966., izvanredni profesor u stalnom radnom odnosu od 1982., a redoviti od 1988; umirovljen je 2003. Predavao je kolegije Izvedba zgrada I–II i dr. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonske konstrukcije i zgradarstvo (1987–2003).













Sudjelovao je u razvoju tlocrtne dispozicije tipskih montažnih stambenih zgrada Jugomontovih sustava Ju-60 i Ju-61 (tzv. limenke), kojima su početkom 1960-ih izgrađena zagrebačka naselja Remetinečki gaj, Folnegovićevo naselje, Zapruđe i dr., te montažnih obiteljskih kuća programa Siporex (1965). Projektirao je uglavnom stambene i poslovne zgrade te zdravstvene i javne građevine u Zagrebu: zdravstvenu stanicu u Zapruđu (1967), šest stambenih tornjeva u Utrini (1971), stambeni toranj s vodospremom u Velikoj Gorici (1972–73), četiri stambena tornja u Travnom (1973–75., s N. Postružnik), stambeno-poslovni Blok 6 (tzv. Mamutica) u Travnom (1973–76., s N. Postružnik; s 1169 stanova bio je najveća zgrada u Jugoslaviji te prva izgrađena primjenom prostornih oplata), dom umirovljenika u Sopotu (1975–76., s T. Petrinjakom); stambeno-poslovne blokove u Voltinom (1975., s H. Paljan i T. Petrinjakom) i Središću (1979), zgradu Skupštine općine i stambeno-poslovnu zgradu u Velikoj Gorici (1982., s O. Strgarom), te hotel za samce (Hotel I) u Remetincu (1986). Bavio se problemima arhitektonskog projektiranja i tehnologije građenja te je autor niza radova na tu temu. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« (godišnja 1976., za životno djelo 2023) te Nagrade »Vladimir Nazor« (za životno djelo 2021).

Magaš, Boris (Karlovac, 22. VIII. 1930 – Rijeka, 24. X. 2013), arhitekt i teoretičar arhitekture, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, autor nekih antologijskih djela hrvatske arhitekture.

Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je 1977. doktorirao disertacijom Analiza dominacije intelektualnog ili senzibilnog faktora u procesu arhitektonskog stvaralaštva (mentor → A. Mohorovičić). Na Fakultetu je radio od 1956., isprva kao asistent V. Turine na Katedri za projektiranje, a 1961–67. A. Mohorovičića na Katedri za povijest i teoriju arhitekture. Od 1967. djelovao je kao voditelj projektne skupine u birou Interinženjering u Zagrebu, a od 1969. kao glavni projektant u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci. Na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Rijeci bio je zaposlen 1974–83., u zvanju redovitoga profesora od 1980., na kolegijima Elementi visokogradnje i Zgradarstvo. Vrativši se na Arhitektonski fakultet u Zagrebu 1983., u zvanju redovitoga profesora do umirovljenja 2000. u okviru Katedre za povijest i teoriju arhitekture (predstojnik 1986–92) i Katedre za arhitektonsko projektiranje predavao je kolegije Teorija arhitekture, Zgrade za kulturu, Zgrade za turizam i slobodno vrijeme, Projektiranje i dr.







Prvo njegovo važnije ostvarenje, Muzej narodne revolucije BiH u Sarajevu (danas Historijski muzej BiH, s E. Šmidihenom i R. Horvatom, 1963), nastalo u duhu estetike internacionalnoga stila, upućuje na racionalnu komponentu koja je ostala trajna značajka njegove arhitekture. Postupno proširujući oblikovni raspon, u svoje je projekte uvodio asocijativne i simboličke elemente koji interpretiraju regionalnu tradiciju. Izvornošću pristupa i visokom razinom oblikovanja ističu se hotelski kompleksi Solaris kraj Šibenika (prva faza, hoteli Jure i Niko, 1967–68) i Haludovo u Malinskoj na Krku (1969–72., devastiran nakon 2000). Svoj najviši domet ostvario je monumentalnim nogometnim stadionom na Poljudu u Splitu (1979), u kojem je uspio sjediniti snagu betona, eleganciju linija i prozračnost krovišta u djelo izvanredne arhitektonske izražajnosti. Među ostalim ostvarenjima ističu se: dječji vrtići na Mihaljevcu (1973–75), Knežiji (1975) i u Trnskom (1975) u Zagrebu, Pravni fakultet u Rijeci (1980., s Olgom Magaš), samostan i crkva sv. Nikole Tavelića u Rijeci (1981–88), crkva bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (1999–2005).













Tekstove o različitim arhitektonskim temama objavljivao je u domaćoj i inozemnoj periodici (Arhitektura, Čovjek i prostor, Bulletin JAZU, Domus, Art Bulletin, L’Architecture d’aujourd’hui, Deutsche Bauzeitschrift i dr.). Na temelju svojih predavanja napisao je kapitalnu knjigu Arhitektura. Pristup arhitektonskom djelu (2012), dok mu je zbirka izabranih tekstova Misli o arhitekturi objavljena posmrtno (2014). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije te urednik struke arhitektura i urbanizam u Tehničkom leksikonu LZ-a. Od 1991. bio je redoviti član HAZU-a (član Predsjedništva 2004–10., tajnik Razreda za likovne umjetnosti 2011–13). Voditelj → Hrvatskoga muzeja arhitekture bio je 2005–11., a professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2001. Godine 1992. bio je savjetnik za arhitekturu i urbanizam Predsjednika RH. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1963., za životno djelo 1993), »Vladimir Nazor« (godišnja 1979., za životno djelo 1991), Borbe (1968., 1975., 1979), Zagrebačkoga salona (1980) i »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (1997).

Filipović, Nikola (Zagreb, 13. III. 1934 – Zagreb, 18. V. 2020), arhitekt, istaknuti predstavnik hrvatske arhitekture druge polovice XX. st., osobito se istaknuo projektiranjem javnih i stambenih zgrada te uređenjem interijera.

Diplomirao je 1958. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1980. disertacijom Obiteljska kuća – značaj, ideje, stvarnost (mentor → N. Šegvić). Isprva je radio u → Arhitektonskom projektnom zavodu (1954–56), potom u arhitektonskim biroima Geršić (1956–60) i Osnova (1960–65) u Zagrebu. Pohađao je Majstorsku radionicu → Drage Iblera (1963–64) i → Drage Galića (1965–67). Na Arhitektonskome fakultetu bio je zaposlen od 1966., u zvanju redovitoga profesora od 1987. Dekan Fakulteta bio je 1987–89. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje (predstojnik 1978–80., 1985–87) i Katedre za teoriju i povijest arhitekture (predstojnik 1997–2004) predavao je kolegije Arhitektonsko projektiranje, Stambene zgrade, Suvremena hrvatska arhitektura, Suvremena svjetska arhitektura i dr. Umirovljen je 2004.







Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavio projektantskim radom slijedeći tradiciju zagrebačke moderne arhitekture, a od 1980-ih diskretno se priklonivši idejama postmoderne. Tijekom 1960-ih realizirao je niz projekata javne i stambene namjene, među ostalima: poslovno-stambenu zgradu na Remetinečkoj cesti 75–79C (1965) i višestambenu zgradu u Kučerinoj ulici 5 (1965) u Zagrebu, Dom narodnog zdravlja u Jelačićevoj 10 u Našicama (s I. Geršićem, 1961), višestambenu zgradu u Ulici hrvatskih branitelja 17 (1961) i tržnicu u Školskoj ulici (1966) u Kutini, stambeni neboder s robnom kućom u Ulici Matice hrvatske 14A u Bjelovaru (s I. Filipčićem i → I. Filipović, 1964–68), zgradu pravosuđa u Ulici braće Radić 2 u Varaždinu (1964), sklop zgrada Instituta za četinjače u Cvjetnom naselju 41 u Jastrebarskom (sa Z. Vrusom, 1961–64) i dr. Najznačajnija djela izveo je u suradnji s I. Filipović: rekonstrukciju i adaptaciju te izgradnju novoga trakta hotela Dubrovnik u Gajevoj 1 (1967–87), poslovnu zgradu INA-Naftaplina u Šubićevoj 29 (1974–83) i višestambenu zgradu u Zamenhoffovoj 12–16 (1975) u Zagrebu. S njom je uredio i niz interijera: u Zagrebu – kavanu Dubrovnik u Gajevoj 1 (1972., 1986), kafiće Charlie u Gajevoj 4 (1972., 1985) i Match-ball u Ulici Kršnjavoga 21 (1972), restoran LR u Palmotićevoj 13 (1974), butik Matei u Miškecovu prolazu 3 (1979) i prodavaonicu slijepih Oktogon u Ilici 5 (1980), u Dubrovniku ulaznu etažu hotela Excelsior u Supilovoj 12 (1973), u Zadru poslovnicu Ljubljanske banke u Ulici Domovinskoga rata 3 (1982) i dr. Među djelima izvedenima posljednjih desetljeća njegova stvaralaštva ističu se rekonstrukcija stadiona Maksimir (s B. Kinclom, 2000–05) i poslovna zgrada VMD centar u Vukovarskoj 269 (s D. Križ-Filipović, 2001–05) u Zagrebu. Dobitnik je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1982; za životno djelo 2002) i »Vladimir Nazor« za životno djelo (2008). Od 2005. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.







Miščević, Ljubomir (Zagreb, 21. IX. 1954), arhitekt, jedan od pionira održive gradnje u nas.

Diplomirao je 1979. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je od iste godine zaposlen u Zavodu za arhitekturu, te sudjeluje u nastavi Katedre za arhitektonsko projektiranje. Od 1991. predaje kolegij Energetska i ekološka arhitektura, a potom i Arhitektonsko projektiranje, Održiva arhitektura i dr.; od 2010. redoviti je profesor. Voditelj je Međunarodne ljetne škole (od 2000) i Studijskoga centra (od 2007) u Motovunu. Područje je njegova istraživačkog interesa stambena, energetski učinkovita, ekološka i visokotehnološka arhitektura. Iz tog je područja sudjelovao na međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (od 1985., voditelj → G. Knežević, supervizor → V. Bazjanac). Autor je mnogobrojnih znanstvenih i stručnih radova te više arhitektonskih realizacija temeljenih na načelima održive i zelene arhitekture: pasivne obiteljske kuće P2 u Mariji Bistrici (1985), V1 u Koprivnici (1986), P3 u Zagrebu (1992), T2 u Bjelovaru (2004), T3 u Zagrebu (2005), ČV1 u Kupinečkom Kraljevcu (2007), J2 na Koločepu (2007), L3 u Čazmi (2014), M6 u Stupniku (2016), prve višestambene zgrade novog sustava ECO-SANDWICH u Koprivnici (2016), hotela Stella u Zagrebu (2017) i dr. Bavio se i dizajnom, oblikovanjem interijera, postavom izložbi i scenografijama, a među visokoocijenjenim arhitektonskim natječajnim radovima ističu se oni u suradnji s → Radovanom Miščevićem (središta Bihaća 1982., Vukovara 1984. i Rapca 1986). Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba (2001–05), Osnivač i prvi predsjednik Odbora za energetski učinkovitu i održivu arhitekturu i Odbora za pristupačnost u arhitekturi Hrvatske komore arhitekata (2010–12).







Piteša, Ivan (Prapatnica kraj Trogira, 24. VI. 1944 – Zagreb, 5. III. 2009), arhitekt, istaknuo se projektiranjem turističkih i poslovno-trgovačkih zgrada.

Diplomirao je 1968. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1975–76. bio je suradnik Majstorske radionice → Drage Galića. Od 1976. radio je u → Arhitektonskom projektnom zavodu kao voditelj Ateliera A5.







Među njegovim se mnogobrojnim radovima ističu: Lička kuća na Plitvičkim jezerima (1971), hotel u Jasenovcu (1980), hotel Velebno u Baškim Oštarijama (1993), te u Zagrebu – tržnica u Utrini (1980), ugostiteljsko-uslužni objekt Plitvice u Lučkom (sa Z. Bregovcem, 1983) i poslovno-sportski centar Cibona (s M. Hržićem i B. Šerbetićem, 1987). Osobitu pozornost posvećivao je uređenju i adaptaciji tržnih prostora (mliječni odjel tržnice Dolac, 1983; velika hala tržnice Dolac, 1994) kao i oblikovanju interijera (robna kuća Grama, 1982; Muzej Mimara, s M. Kranjcom, M. Salajem i B. Šerbetićem, 1987) u Zagrebu. Među njegove posljednje projekte spadaju skladišno-poslovna zgrada Zvijezda LDC II na Žitnjaku u Zagrebu (2007) te Logističko-distributivni centar Dugopolje (2008).







Kodl, Josip (Josef Maria) (Zdice, Češka, 8. IX. 1887 – Split, 27. IX. 1971), arhitekt, predstavnik funkcionalizma u arhitekturi.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze). Nakon studija došao je u Split, gdje se 1925. zaposlio na odsjeku za visokogradnju tehničko-građevnog odjeljenja splitskoga gradskoga poglavarstva. Tijekom II. svj. rata priključio se antifašističkomu pokretu; 1943. je u Italiji radio na prihvatu izbjeglica s Visa. Godine 1946–48. bio je ravnatelj Oblasnoga građevinskoga poduzeća za Dalmaciju (od 1947. → Konstruktor) u Splitu, u sklopu kojega je organizirao obnovu razrušenih sela i gradova u Dalmaciji. Potom je bio suradnik Urbanističkoga biroa za Dalmaciju u Splitu, a 1950-ih sudjelovao je u izgradnji predsjedničke rezidencije i luke na Brijunima.

Projektantski rad u Splitu započeo je kao jedini splitski sudionik međunarodnoga natječaja za novi gradski regulacijski plan (1923–24). Kao radikalni pristaša funkcionalističke arhitekture, zauzimao se za načelo unošenja novih suvremenih stilova u povijesne ambijente. U Splitu je realizirao stambenu zgradu Čorak na Obali kneza Branimira (1925), Meteorološki opservatorij (1925–26) i zgradu akvarija (1928., srušena 1996) na Marjanu, Dom Veslačkoga kluba Gusar na Matejuški (1926–27., srušen 1990), vlastitu kuću Kodl u Glagoljaškoj ulici na Gripama (1927), kuću Tresić Pavičić na Šetalištu Ivana Meštrovića na Mejama (1927), osnovnu školu Manuš Dobri u Kliškoj (1929–30), vile Kargotić i Krstulović na uglu Kaštelanove i Hektorovićeve na Firulama (1931–33), hotel Ambasador na Obali Ante Trumbića (1935–37., srušen 2017), javna i carinska skladišta na Gatu sv. Duje u gradskoj luci (1936–37), kuću Kodl u Tršćanskoj (1939), kuću Tramontana u Ulici Petra I. Čajkovskoga (1941). Izveo je unutarnje uređenje kavane Luxor na Peristilu u Splitu (1941., poslije preuređena).

Filipović, Ines (Zagreb, 2. III. 1936 – Zagreb, 4. VIII. 2001), arhitektica, njezin osobit doprinos izražen je u uređenju zagrebačkih interijera kao i javnih gradskih prostora.

Diplomirala je 1959. na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Pohađala je Majstorsku radionicu → Drage Iblera (1963–64) i → Drage Galića (1966–67). Isprva je radila u arhitektonskim biroima Ostrogović (1960–63) i Osnova (1963–66), potom u Zavodu za teoriju i povijest arhitekture te Zavodu za arhitekturu Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Na Fakultetu je bila zaposlena od 1977., isprva kao asistentica N. Šegvića, a 1999. izabrana je u zvanje redovite profesorice. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje bila je nositeljica kolegija Arhitektonsko projektiranje i Interijer – vježbe.







U duhu postmodernističkih ideja izvela je mnogobrojne arhitektonske projekte i natječajne radove te uredila mnoštvo interijera, najvećim dijelom u Zagrebu. Najznačajnija ostvarenja plod su suradnje s → Nikolom Filipovićem: rekonstrukcija i adaptacija te dogradnja novoga trakta hotela Dubrovnik u Gajevoj 1 (1967–87), poslovna zgrada INA-Naftaplina u Šubićevoj 29 (1974–83) i višestambena zgrada u Zamenhoffovoj 12–16 (1975) u Zagrebu. Zajedno su izveli i niz značajnih interijera poput kavane Dubrovnik u Gajevoj 1 (1972., 1986), kafića Charlie u Gajevoj 4 (1972., 1985) i Match-ball u Ulici Kršnjavoga 21 (1972), restorana LR u Palmotićevoj 13 (1974), butika Matei u Miškecovu prolazu 3 (1979), prodavaonice slijepih Oktogon u Ilici 5 (1980), sve u Zagrebu, te ulazne etaže hotela Excelsior u Supilovoj 12 u Dubrovniku (1973). Samostalno je uredila diskoteku Shakespeare na Zenti u Splitu (1986) i kafiće Argentina u Tkalčićevoj 9 (1988) i Velvet u Dežmanovu prolazu 9 (1993) u Zagrebu. Dobitnica je više nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1982; za životno djelo 2000) i »Vladimir Nazor« (godišnja 1988).







Ćurković, Tomislav (Zagreb, 10. IV. 1961), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se posebice projektiranjem stambene arhitekture.

Diplomirao je 1988. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u arhitektonskom birou Interinženjering u Zagrebu do 1992., kada je sa → Zoranom Zidarićem osnovao biro Dva arhitekta. Od 2021. vodi vlastiti biro Dva arhitekta Ćurković. Kao gost kritičar sudjeluje u nastavi na Katedri za arhitektonsko projektiranje Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. U suradnji sa Z. Zidarićem isprva je projektirao interijere, a tijekom vremena usmjerili su fokus na stambenu arhitekturu, posebice obiteljske kuće. Važnija ostvarenja u području interijera su: ured BML (1992) i trgovina ZriŠport (1995) na Prisavlju, trgovina Agrooprema u Maksimirskoj ulici (1994), restoran Mano u Medvedgradskoj (2004), sve u Zagrebu, Zračna luka Zagreb na Plesu (1996–2000), maloprodajne trgovine poduzeća Vindija u Zagrebu, Varaždinu, Zadru, Osijeku i Sarajevu (2010). Među arhitekturom ističu se: obiteljske kuće u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni – u Kulmerskoj ulici (1999), Dedićima (2002), Istarskoj (2008), na Pantovčaku (2008), Tuškancu (2011), Jelenovcu (2011) i u Serdarovoj (2013), u Miškininoj u Varaždinu (2007), Spinčićevoj u Rovinju (2009), u Njivicama na Krku (2009), obiteljsko imanje u Bijači u BiH (2011), vinarija Galić u Kutjevu (2015), četiri stambeno-poslovne zgrade na uglu Božidarevićeve i Kraljevićeve ulice u Zagrebu (2017–19). Godine 2009–15. obnašao je dužnost predsjednika → Hrvatske komore arhitekata. Zajedno sa Z. Zidarićem dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Bernardo Bernardi« (1993., 1995), »Drago Galić« (2011., 2016), Cemex Awards (2011., 2012., 2013), »Vladimir Nazor« (2018), Architecture MasterPrize (2019) i dr. Nominiran je za nagradu Mies van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu (2013).







Tušek, Darovan (Split, 15. VI. 1954), arhitekt, posebno se posvetio istraživanju moderne arhitekture u Splitu.

Diplomirao je 1978. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1993. doktorirao disertacijom Valorizacija doprinosa arhitektonskih natječaja izgradnji Splita u razdoblju između dva svjetska rata (mentori → N. Šegvić i → N. Filipović). Godine 1979–88. radio je kao projektant u Projektno-tehnološkom birou građevinskoga poduzeća Lavčević u Splitu, gdje je 1985–88. obnašao dužnost tehničkoga direktora. Od 1989. predaje na Fakultetu građevinskih znanosti (od 2003. Građevinsko-arhitektonski fakultet, od 2011. → Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, od 2006. u zvanju redovitoga profesora. S → Ivanom Šverko na novoustrojenom Građevinsko-arhitektonskom fakultetu utemeljio je sveučilišni studij arhitekture. Voditelj Katedre za zgradarstvo bio je 1999–2019., a prodekan za studij arhitekture 2003–10. Bio je gostujući profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i Građevinskom fakultetu u Mostaru.

Područje njegova znanstvenog i nastavnog djelovanja uključuje teoriju suvremene arhitekture te istraživanje splitske moderne arhitekture, na čemu se temelje i kolegiji koje predaje na Fakultetu. Autor je većega broja znanstvenih i stručnih radova objavljenih u časopisima Čovjek i prostor, Prostor, Arhitektura, Oris, te dnevnim novinama Slobodnoj Dalmaciji, pet knjiga o arhitektonskim natječajima provedenima u Splitu 1918–2022 (1994., 1996., 2013., 2015., 2023), monografije Dinko Vesanović (2001), Leksikona splitske moderne arhitekture (2018) i dr. Među njegovim izvedenim projektima ističu se stambeno-poslovni blok S1/2 Municirje u Kninu (1988) te druga faza Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (2007., prvu fazu izveo L. Perković 1978–79). Predsjednik Društva arhitekata Splita bio je 1998–99. Redoviti je član HATZ-a od 2020. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Nagrade »Neven Šegvić« (1996., 2018).

Jukić, Tihomir (Osijek, 9. VIII. 1954), arhitekt i urbanist.

Diplomirao je 1978. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu te pohađao poslijediplomske studije u Zagrebu (1979–81) i u Institutu I. T. C. u nizozemskom Enschedeu (1984–85) gdje je magistrirao 1985. Doktorirao je 1998. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Strukturalne promjene rubnih dijelova grada – prilog proučavanju urbanističkog razvoja Zagreba (mentor O. Grgurević). Od 1979. radio je kao honorarni asistent u Zavodu za urbanizam, a od 1986. zaposlen je kao asistent na Katedri za urbanizam zagrebačkoga fakulteta, gdje je redoviti profesor od 2007. Bio je nositelj kolegija Osnove urbanizma, Urbanističko planiranje, Urbane preobrazbe i dr., voditelj Kabineta za urbanizam te prodekan fakulteta (2003–07). Od 1997. predavao je i na Geodetskome fakultetu u Zagrebu (kolegij Prostorno planiranje i urbanizam).

Osnovna je tema njegova znanstvenog interesa grad i njegova preobrazba. Autor je više od 100 znanstvenih i stručnih radova te knjiga Prostorni i urbanistički razvoj Osijeka – kritika i prijedlozi (2001., sa S. Peganom), Zagreb – Stanovanje u gradu i stambena naselja (2011., s I. Mlinarom i M. Smokvina), Zagreb – gradski projekti u postupku planiranja grada (2011., s M. Smode Cvitanović), Urbana obnova – Urbana regeneracija Donjeg grada, Gornjeg grada i Kaptola (2020., s A. Mrđa i K. Perkov). Kao urbanist praktičar autor je niza projekata uređenja prostora i nagrađenih natječajnih radova, među kojima su npr. trgovi u Klanjcu, Posušju, Zagrebu (Britanski trg i Trg Francuske Republike), Đurđevcu, Krašiću, Samoboru, Dubravi (1996–99., s J. Horvatom) ili recentniji Generalni urbanistički plan grada Slavonskog Broda (2010., sa S. Peganom). Član je HATZ-a od 2005., a professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu od 2022.

Knežević, Snješka (Knežević-Prelog, Snježana) (Zagreb, 9. XII. 1938), povjesničarka umjetnosti i prevoditeljica, istražuje urbano tkivo Zagreba s posebnim fokusom na Donji grad, vrednujući ga u srednjoeuropskom kontekstu.

Završila je studij povijesti umjetnosti te njemačkoga jezika i književnosti 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala 1994. disertacijom Geneza »Zelene potkove« u Zagrebu. Prilog povijesti urbanog razvoja Zagreba u XIX. stoljeću. Od 1962. do umirovljenja 1990. bila je zaposlena na Radio-Zagrebu (danas Hrvatski radio) kao novinarka, urednica i komentatorica na Trećem programu, gdje od 2002. uređuje emisiju Baština, mi i svijet. Predavala je na poslijediplomskim studijima Filozofskoga i Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1987. suradnica je Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Istraživala je zagrebačku arhitekturu i urbanistički razvoj tijekom XIX. i XX. st. usredotočivši se na parkovne trgove što uokviruju središte Donjega grada, udio Ruperta Melkusa i Milana Lenucija u njihovu nastanku (Zagrebačka Zelena potkova, 1996), kao i na njihovu zaštitu. Pisala je i o problematici urbanističkoga razvoja ostalih gradova kontinentalne Hrvatske u XIX. st., reprezentativnim urbanim prostorima u Zagrebu, revalorizaciji poslovne zgrade Stanka Fabrisa na Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu, projektu spomenika na Petrovoj gori i dr. Autorica je i suautorica mnogobrojnih izložbi (Arhitekt Ljubomir Miščević, 2000; Historicizam u Hrvatskoj, 2000; Sinagoga u Zagrebu, 2002; Secesija u Hrvatskoj, 2004. i dr.). Sudjelovala je na mnogim znanstvenim i stručnim skupovima, a radove je objavljivala u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor, Život umjetnosti, Peristil, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Oris i dr. Izbor članaka okupila je u knjigama Zagrebu u središtu (2003), Zagreb. Grad, memorija, art (2011), Zagreb u škarama (2018) i Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice (2020). S njemačkog jezika prevela je književna, povijesnoumjetnička i teorijska djela (Bizant i njegov svijet C. Schug-Wille, 1970; Berlinsko djetinjstvo devetstote W. Benjamina, 2017. i dr.). Izborom i prijevodom njihovih tekstova predstavila je glavne protagoniste bečke škole povijesti umjetnosti (A. Riegl, M. Dvořak, D. Frey, O. Pächt i H. Sedlmayr). Dobitnica je više nagrada, među ostalima »Neven Šegvić« Udruženja hrvatskih arhitekata (2002) i »Radovan Ivančević« za životno djelo Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (2017).

Marasović, Tomislav (Split, 15. IX. 1929 – Split, 16. X. 2024), povjesničar umjetnosti, bavio se istraživanjima povijesti Dioklecijanove palače u Splitu, starohrvatske arhitekture u Dalmaciji te teorijom i praksom zaštite spomenika.

Diplomirao je 1955. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1958. disertacijom Šesterolisni tip u arhitekturi ranog srednjeg vijeka u Dalmaciji. Završio je 1966. specijalistički studij arhitektonske konzervacije u Međunarodnom istraživačkom centru za konzervaciju i restauraciju kulturne baštine u Rimu, gdje je predavao 1970–97. Od 1956. do 1980. radio je u Odjelu za graditeljsko nasljeđe Urbanističkoga projektnoga biroa u Splitu (→ Urbanistički zavod Dalmacije) te bio redoviti profesor na splitskom odjelu Filozofskoga fakulteta u Zadru (poslije Fakultet prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu) kojega je bio dekan 1983–85., te na Umjetničkoj akademiji u Splitu od 1997. do umirovljenja 1999. Pokrenuo je i od 1975. vodio splitski poslijediplomski studij graditeljskoga nasljeđa → Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu. Bio je gostujući profesor na sveučilištima Sorbonne, Columbia i Berkeley.

Bio je posvećen istraživanju i zaštiti Dioklecijanove palače, njezinu urbanizmu i stambenom graditeljstvu te povijesnomu razvoju od antičke carske rezidencije do srednjovjekovnoga grada; o njoj je objavio knjige Istraživanje i uređenje Peristila Dioklecijanove palače u Splitu 1956–1961 (s J. Marasovićem i B. Gabričevićem, 2014) i Dioklecijanova palača (1982., 1994). Istaknuo se i istraživanjem predromaničke arhitekture u Dalmaciji (Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji, 1994). Obradio je cjelokupan korpus dalmatinske predromaničke arhitekture po regijama, detaljno se posvetivši pojedinačno svakoj građevini (Dalmatia praeromanica, I–IV, 2008–13). Snažno se zauzimao za revitalizaciju starih urbanih središta i spomenika, promičući i implementirajući ideje tzv. aktivne zaštite (Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu, 1985) te je napisao prvi hrvatski pregled povijesti zaštite spomenika (Zaštita graditeljskog nasljeđa, 1983). Mnogobrojne članke objavio je u časopisima Peristil, Arhitektura i urbanizam, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Arhitektura, Čovjek i prostor, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, i dr. Bio je supokretač časopisa Urbs (1957) i njegov glavni urednik (1965–77). Autor je udžbenika Kulturna baština (1–2, 2001–02) te mnogih popularnih izdanja i vodiča o Splitu (1997) i hrvatskoj obali Jadrana (1988., 1993). Od 2000. bio je professor emeritus Sveučilišta u Splitu. Dobitnik je državnih nagrada »Viktor Kovačić« (1968) i »Božidar Adžija« (1986), te »Vladimir Nazor« (1999) i »Vicko Andrić« (2014) za životno djelo.

Petricioli, Ivo (Zadar, 9. III. 1925 – Zadar, 28. V. 2009), povjesničar umjetnosti i fotograf, sustavnim istraživanjem arhitekture, urbanizma, skulpture, slikarstva i zlatarstva dao je izniman doprinos istraživanju srednjovjekovne umjetničke baštine Zadra.

Diplomirao je 1950. povijest umjetnosti i klasičnu arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1956. disertacijom Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji. U Zadru je od 1949. radio u Arheološkome muzeju, od 1955. u Institutu za historijske nauke, a od 1957. do umirovljenja 1995. na Odjelu za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta (od 2002. Sveučilište u Zadru), od 1969. u zvanju redovitoga profesora. Dekan Fakulteta bio je 1970–72., a nakon osnivanja Sveučilišta u Splitu (1974), u sastav kojega je ušao i zadarski fakultet, obnašao je dužnost prorektora Sveučilišta 1980–82.

U središtu zanimanja bila mu je dalmatinska srednjovjekovna umjetnost, a osobito se posvetio Zadru i njegovoj baštini. Istraživao je arhitekturu i urbanizam, tumačeći ne samo monumentalne sakralne i fortifikacijske spomenike već i manje reprezentativnu stambenu arhitekturu. Proučavao je predromaničku, romaničku i gotičku skulpturu (Umjetnička obrada drveta u Zadru u doba gotike, 1972), te slikarstvo u širokom rasponu od kasne antike do XIX. st. (Franjo Salghetti-Driolli, 2003), valorizirajući među ostalim i opuse → Jurja Dalmatinca, Majstora Tkonskoga raspela, Pavla iz Sulmone i Mattea Moronzona. Poseban prinos dao je istraživanjem srednjovjekovnoga zlatarstva (Zadarsko zlatarstvo, 1971). Sintezu dalmatinske predromaničke i ranoromaničke umjetnosti donio je u knjizi Od Donata do Radovana (1990). Stručne i znanstvene članke objavljivao je u periodici: Čovjek i prostor, Peristil, Mogućnosti, Urbs, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Starohrvatska prosvjeta, Radovi Instituta za povijest umjetnosti i dr.; izbor je okupljen u knjigama Tragom srednjovjekovnih umjetnika (1983), Srednjovjekovnim graditeljima u spomen (1996) i Umjetnička baština Zadra (2005). Autor je i suautor nekoliko izložbi (Sjaj zadarskih riznica, Zagreb, 1990) te više vodiča posvećenih Zadru i njegovim spomenicima. Bavio se i umjetničkom fotografijom.

Redoviti član HAZU-a bio je od 1992. Od 2000. bio je professor emeritus Sveučilišta u Splitu. Dobio je više nagrada, među ostalima državnu Nagradu »Božidar Adžija« (1973) i Državnu nagradu za životno djelo (1996). Po njemu je nazvana nagrada koja se od 2010. dodjeljuje najboljim studentima Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

Uhlik, Josip (Tuzla, BiH, 19. IX. 1921 – Zagreb, 6. XI. 2021), arhitekt i urbanist, zapažen po umješnoj sintezi svojih profesionalnih orijentacija.













Diplomirao je 1948. na arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon završetka studija djelovao je u Sarajevu i Rijeci, a potom u → Urbanističkom zavodu grada Zagreba (1958–71). Među izvedenim djelima ističu se glavna hala Jugoturbine u Karlovcu (1950), upravna zgrada i hale remontne baze u Bregani (1955), osmogodišnja škola u Rijeci (1959), zgrada socijalnog osiguranja u Rijeci (1962), hotel u Rapcu (1962), a osobito zapažen ostao je po pristanišnoj zgradi Zračne luke Zagreb (1966., proširenje 1974). U njegovoj se arhitekturi očituje težnja da plastične i vizualne elemente arhitektonske plohe podredi jasnoj koncepciji volumena. Vrstan urbanist, sudjelovao je u izradbi urbanističkog rješenja središta Zadra (1960), savskog priobalnog područja u Zagrebu (1960), zagrebačkih naselja Mikrorajon Novi Zagreb – Trnsko (1960), Zapruđe (1963), Siget (1966), te osobito prvoga Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba (1970). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1966) te nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (2004) i »Vladimir Nazor« (2015).







Kovačić, Dinko (Split, 30. IX. 1938), arhitekt, pridonio je stvaranju suvremene vizure Splita projektirajući prve snažne otklone od moderne arhitekture internacionalnoga stila.

Diplomirao je 1963. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Splitu kao projektant u građevinskim poduzećima Tehnogradnja (1964–69) i Lavčević (1969–79), potom u splitskom odjelu Zavoda za arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskoga fakulteta. Godine 1994. osnovao je vlastiti biro te započeo predavati na Arhitektonskome fakultetu kolegij Zgrade za turizam i slobodno vrijeme, od 2001. u zvanju redovitoga profesora. Umirovljen je 2009. Osnivač je i voditelj ljetne škole toga fakulteta u Bolu na Braču (1995–2010). Godine 2006–10. predavao je i na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu.

Projektirao je stambene, obrazovne, turističke i druge javne zgrade. Autor je nebodera Gripe u Stepinčevoj ulici 14 i 16 te Šižgorićevoj 7 na Lokvama u Splitu (1966), a najpoznatiji je po angažmanu u izgradnji naselja Split 3, u kojem je realizirao stambene ulice: Ljubićevu (1972–74., s M. Zorićem), Šimunovićevu s opskrbnim centrom Dalma (1977–78) te Odesku (1979–82). Izveo je i stambeno-poslovni blok Dvornikovi dvori u Ulici slobode 2A, 2B i Omiškoj 14A, 14B u Splitu (1991). U nizu obiteljskih kuća ističu se Marjanović – Popović u Drveničkoj 7 (1971) i Stupalo na Meštrovićevu šetalištu 48 (2000) na Mejama u Splitu, Pilić u Malom Ratu kraj Omiša (1985), Skokandić u uvali Vrbovica na Korčuli (2005), a od kuća za odmor ističu se Miličić – Krstulović (1972) i Kovačić (1998) u Ražnju kraj Rogoznice. Među obrazovnim su ustanovama važni osnovna škola u Žrnovnici (1990), u Splitu Srednjoškolski centar u Ulici Matice hrvatske 11 (1992), Ekonomski fakultet u Fiskovićevoj 5 (2001., 2006) i studentski dom u Bakotićevoj 9 na Spinutu (2002), a u Šibeniku osnovna škola na Putu kroz Meterize 48 (2012). Od turističkih zdanja projektirao je hotele Bretanide u Bolu (1985., 2006) i Uvala na Lapadu u Dubrovniku (2003). Ističu se još poslovna zgrada Tvornice duhana Rovinj u Sarajevskoj 2 u Splitu (2001), pristanišna zgrada zračne luke na Braču (1994., 2002) te groblje Drenova u Rijeci (1981., 2007., s V. Ivaniševićem). Radio je i na oblikovanju interijera poslovnice Splitske banke te restorana Bogart, oba u Šimunovićevoj ulici u Splitu, te restorana Vidovica u Bolu (1990) i Hanibal u Hvaru (1997). U realizaciji arhitekture rado je surađivao s umjetnikom Vaskom Lipovcem, koji je uz nju komponirao javnu plastiku s motivima ptica, drveća i cvijeća.

































Retrospektivne izložbe priređene su mu u Zagrebu (2000), Splitu (2001., 2017), Parizu i Bruxellesu (2002) te Strasbourgu (2003), a skupno je izlagao na Zagrebačkom salonu (1973–82., 2000). U nizu dobivenih nagrada i priznanja ističu se nagrade Zagrebačkoga salona (1974), »Vladimir Nazor« (godišnja 1973., za životno djelo 2010), Borbe (1973), »Drago Galić« (2000), »Viktor Kovačić« (za životno djelo, 2018) te Nagrada HAZU-a (2004). Redoviti je član HAZU-a od 2006.

Plejić, Toma (Rijeka, 10. I. 1977), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza mlađe generacije.

Diplomirao je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Godine 2003–04. radio je u projektnom birou MAG u Splitu, potom se preselio u Zagreb gdje je s → Leom Pelivan osnovao privatni biro Studio UP. Uz projektantski je posao od 2005. bio vanjski suradnik na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a od 2009. predaje na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, od 2019. u zvanju izvanrednoga profesora na Katedri za arhitektonsko projektiranje.







Od početka projektantskoga djelovanja nastupa zajedno s L. Pelivan pa sve projekte potpisuju kao ravnopravni autori. U Splitu su realizirali poslovno-stambeni blok u Ulici Hrvatske mornarice 1H–K na Sukoišanu (2007–09) i rekonstrukciju i unutarnje uređenje hostela Golly & Bossy u secesijskoj zgradi Savo na Morpurgovoj poljani 2 (2010). Među ostvarenjima izvan Splita ističu se: zgrada Gimnazije Fran Galović sa sportskom dvoranom u Selingerovoj 3A u Koprivnici (2007), poslovna zgrada Spectator grupe na Radničkoj cesti 45 u Zagrebu (2010), boutique hostel Forum u Širokoj 20 u Zadru (2012), hotel Amarin u Val de Lesso 5 u Rovinju (2016), hotel Zonar u Zagrebu (2023). U sklopu Bijenala urbanizma i arhitekture u Kini izgradili su Paviljon Gizmo u Shenzhenu (2011). Na Venecijanskom bijenalu nastupili su instalacijom Frameworks Without Borders (2004) i plutajućim paviljonom – Pavilion.hr (u suradnji s više arhitekata, 2010). Za svoj arhitektonski opus zajedno s L. Pelivan dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (2003), »Viktor Kovačić« (2007, 2023), »Vladimir Nazor« (2007., 2023), »Drago Galić« (2009), »Bernardo Bernardi« (2010., 2019), te posebnog priznanja mladim arhitektima Nagrade »Mies van den Rohe« (2009).

Horvat, Lavoslav (Varaždinske Toplice, 27. IX. 1901 – Novi Marof, 4. X. 1989), arhitekt, u suvremenom je oblikovanju poštovao tradiciju i nasljeđe uz čiste funkcionalističke postavke moderne arhitekture.

Završio je 1930. studij arhitekture na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (D. Ibler). U arhitektonskom atelijeru → Rudolfa Lubynskog radio je 1922–26., a od 1930. kao samostalni arhitekt. Od 1945. radio je na poslijeratnoj obnovi u Ministarstvu građevina, a od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu NRH (→ Arhitektonski projektni zavod) baveći se problemima industrijske arhitekture. Godine 1954–62. vodio je arhitektonski atelijer Horvat – Bilinić, a 1962–73. radio je u Arhitektonsko-projektnom zavodu. Predavao je na Arhitektonskome odsjeku Tehničkog fakulteta (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet) u Zagrebu 1948–59. te na Akademiji likovnih umjetnosti 1958–73. Poimajući arhitekturu kao društveno angažiranu umjetnost, pristupio je → Udruženju umjetnika Zemlja sudjelujući na njegovim izložbama (Zagreb, Sofija, Beograd).













Godine 1931–36. je uglavnom boravio u Splitu, gdje je projektirao kupalište Bačvice (1931), Banovinsku bolnicu (1931., danas dio KBC-a Split u Spinčićevoj 1), na Firulama obiteljske kuće Čulić (1932), Čičin-Šain (1932), Ilić (1932), Korlaet (1932) te crkvu Gospe od Zdravlja (1936., Trg Gaje Bulata 3). U Bolu na Braču izveo je Dominikansku gimnaziju (1931), u Šibeniku Neurološki odjel Banovinske bolnice (1932–34), u Biogradu na Moru Banovinsku bolnicu (1932–34; danas Specijalna bolnica za ortopediju), a u Dubrovniku kupalište Ploče (1933), obiteljsku vilu Bože Banca na Lapadu (1936) te palaču B. Banca na Pločama (1939., s H. Bilinićem, danas Umjetnička galerija Dubrovnik). U Zagrebu je projektirao vlastitu kuću na Tuškancu (1935., Vijenac 6) te s H. Bilinićem, I. Zemljakom, Z. Kavurićem i dr. sudjelovao u izvedbi Doma hrvatskih likovnih umjetnika (1934–38) → Ivana Meštrovića. Projektirao je školske (u Zagrebu u Krčkoj 3, 1954. i Nalješkovićevoj 4, 1959), hotelske (hotel Jugoslavija u Novom Beogradu, 1955–59), javne (zgrada Savezne industrijske komore na Terezijama u Beogradu, 1954–58) i industrijske zgrade. Njegov je opsežan opus industrijske arhitekture (projektirao je oko 200, a ostvario oko 140 tvornica i industrijskih sklopova) obilježen kompleksnim humanim angažmanom i umnogome je pridonio stručnoj i društvenoj percepciji industrijske arhitekture kao jednakovrijedne. Projektirao je tvornicu i predionicu konca Dalmatinka u Sinju (1946–73), više zgrada tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu (1947–48), industrijski sklop Tvornice električnih žarulja (TEŽ) u Zagrebu (1947–65), tvornice tekstilne industrije u Hrvatskom zagorju (Krapina, Zabok i dr.) 1950-ih, Pamučno-tekstilni kombinat Bahr-Dar u Etiopiji (1959–60) i dr. Projektirao je i hidroelektrane (Vinodol, 1952., Zakučac, 1962., Orlovac, 1972., Madras u Indiji i dr.). Od natječajnih se projekata ističu: pošta i poštanska štedionica u Skoplju (1927., sa S. Planićem, I. nagrada), Okružni ured za osiguranje radnika u Beogradu (1929., I. nagrada), hotel Lazareti u Dubrovniku (1930, I. nagrada), Burza rada u Splitu (1933, II. nagrada), Dom umjetnosti u Splitu (1937., s H. Bilinićem), Regulacioni plan Dubrovnika (1939–40), hotel u Novom Beogradu (1947., uz konzultacije s M. Kauzlarićem, I. nagrada), i dr. Od 1963. bio je redoviti član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« (1970) i »Viktor Kovačić« (1974).



















Babić, Ivo (Trogir, 17. VI. 1946), povjesničar umjetnosti i arheolog, istražuje kulturnu baštinu Dalmacije, posebice Trogira i Splita, s naglaskom na njezinoj zaštiti.

Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju 1968. te filozofiju 1970. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1983. disertacijom Organizacija života u prostoru između Trogira i Splita. Radio je 1970–74. kao konzervator u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a 1974–79. bio je ravnatelj Muzeja grada Trogira. Na Višoj ekonomskoj školi u Splitu (od 1975) i na Filozofskome fakultetu u Zadru (od 1977) kao vanjski suradnik predavao je kolegije iz područja zaštite spomenika i čovjekove okoline. Godine 1979–97. bio je zaposlen na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu (Sveučilište u Splitu) te predavao kolegij Povijest arhitekture i umjetnosti, u zvanju redovitoga profesora od 1995. Rektor Sveučilišta u Splitu bio je 1998–2002. Predavao je kao gost na sveučilištima u Perpignanu (1987) i Sorbonne Nouvelle u Parizu (1992).

Kao konzervator i muzealac promicao je svijest o spomenicima kulture kao sastavnom dijelu čovjekove okoline. U Trogiru je postavio zbirku umjetnina u benediktinskom samostanu sv. Nikole i pinakoteku u samostanskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja te vodio konzervaciju vratnica gradskih vrata. Sa → Snješkom Knežević pokrenuo je 1976. akciju SOS za baštinu. Vodio je gradnju trogirske galerije Cate Dujšin-Ribar (1987) i lapidarija Muzeja grada Trogira (1987). Objavio je više stotina znanstvenih i stručnih radova te više knjiga među kojima se ističu Trogir (1976), Prostor između Splita i Trogira (1984), Trogirska katedrala (1989), Pomak prema crnom. Kronike i polemike (2005), Trogir. Grad i spomenici (2016), Iz dalmatinskog srednjovjekovlja (2019). Postavio je niz izložbi u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Trogiru, Omišu i Brelima, među kojima su i revijalne izložbe Splitski salon i Salon sakralne umjetnosti u Splitu. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među ostalima Odličja francuske vlade (2002) te Nagrade »Radovan Ivančević« za životno djelo (2018).

Njirić, Hrvoje (Zagreb, 14. XII. 1960), arhitekt i teoretičar arhitekture, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, istaknuo se projektiranjem stambene i javne arhitekture.

Diplomirao je 1986. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1990. s → Helenom Paver Njirić vodio je arhitektonski ured njiric+njiric u Zagrebu i Grazu, a 2001. otvorio je u Zagrebu ured njiric+arhitekti. Redoviti je profesor na Tehničkome sveučilištu u Grazu 2000–05., a od 2007. na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje nositelj je kolegija Osnove arhitektonskog projektiranja I, Suvremena arhitektura i Diplomski studio III. O aktualnim temama suvremene arhitekture održao je gostujuća predavanja na mnogim sveučilištima i školama u Grazu, Beču, Ljubljani, Ferrari, Aarhusu, Madridu, Calgaryju, Torontu, Bostonu, Virginiji, Pamploni, i dr.







Afirmaciju na međunarodnoj sceni postigao je osebujnom arhitekturom koju prati estetika nizozemske modernističke tradicije, uz vidljiv utjecaj arhitektonskog ureda OMA (Office for Metropolitan Architecture). Projektira stambenu, turističku i javnu arhitekturu, posebice odgojno-obrazovne ustanove, a bavi se i urbanizmom. Značajnija ostvarenja su: trgovački centar Baumaxx Hypermarket (s H. Paver Njirić, 1999) i McDonald’s Drive-In (s H. Paver Njirić, 2000) u Mariboru, stambeni kompleksi u Gračanima (2006) i Rural Mat u Markuševcu (2007) te dječji vrtići Sunce u Retkovcu (2007) i Medo Brundo (2008) u Dubravi, sve u Zagrebu. Među natječajima se inventivnošću ističu projekti za Međunarodni lučki terminal u Yokohami (1995), hotel u Nanjingu (2003), stadion na Kajzerici (tzv. Plavi vulkan, 2008) i sveučilišni kampus na Borongaju (2010) u Zagrebu. Njegov međunarodni ugled potvrđen je monografskim brojevima časopisa El Croquis (2003) i 2G (2011). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994., 2000., 2003., 2006), »Viktor Kovačić« (1999) i »Drago Galić« (2006., 2020., 2024).

Kaliterna, Fabijan (Fabjan) (Split, 20. I. 1886 – Split, 30. I. 1952), arhitekt i sportski djelatnik, isprva je težio sintezi secesijske stilizacije i dalmatinskoga graditeljskog nasljeđa u kamenu, potom se priklonio funkcionalističkom izrazu i jednostavnim volumenima.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze), a tijekom studija je u Parizu pohađao Specijalnu školu arhitekture (1917–18). Nakon što je diplomirao vratio se u Split i otvorio Ured ovlaštenog arhitekta. Ostvario je više od 200 projekata, većinom u Splitu između dvaju svjetskih ratova, pretežno obiteljskih i stambenih najamnih zgrada na području Lučca, Bačvica, Firula i Manuša. Među ranijim se realizacijama osobito ističu tri stambene zgrade Ferić na Prilazu braće Kaliterna 6, 8 i 10 na Bačvicama (1922) i vila Radić u Glagoljaškoj 11 na Gripama (1923), potom kuće Paškeš i Aljinović u Svačićevoj, Urlić na Solinskoj cesti, Opara i Šakić u Gupčevoj, Šakić, Kezić i Karaman u Viškoj ulici, Koludrović, Dorić i Budrović na Bačvicama, Miletić, Viđak i Kezić u Zvonimirovoj, Mrduljaš na Marjanu, Dvornik u Gospinici, Aljinović na Šperunu i Bonačić na Mejama. Projektirao je i više sportskih objekata, zgradu Putnika na istočnoj obali gradske luke (1920., porušena 1943), hotel Imperijal (poslije Park) na Bačvicama (1921., s V. Ivaniševićem), kameni zid s ulaznim zgradama Meštrovićeve palače na Mejama (1929), Dom Trgovačko-obrtničke komore na Trumbićevoj obali 4 (1930; I. nagrada na natječaju iz 1929), a posebice se ističe zgrada Oceanografskoga instituta (danas Institut za oceanografiju i ribarstvo) na Meštrovićevu šetalištu 63 (1933; I. nagrada na natječaju iz 1930), njegovo najvažnije ostvarenje, iznad koje je iste godine izveo i stambenu zgradu za djelatnike Instituta. Izradio je studije za izgradnju zapadne obale splitske luke (1919. i 1940) te sudjelovao u natječaju za Bansku palaču (1930). Projektirao je hotel Kovačić u Hvaru (1930), te u Dubrovniku ljuštionicu riže (1938) i Burzu rada (1940). U splitskim novinama Novo doba objavio je stručne rasprave o prostornom uređenju Splita, te polemike i prijedloge o izgradnji javnih objekata. Bio je promicatelj sportskih organizacija i aktivnosti. U Splitu je 1908. organizirao prvu vaterpolsku utakmicu, te bio među osnivačima nogometnoga kluba Hajduka (1911) i veslačkoga kluba Gusara (1914).



















Duplančić, Boris (Split, 1. II. 1942), arhitekt, glavno je područje njegova djelovanja stambena arhitektura.

Diplomirao je 1966. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Radio je 1968–88. u projektnome birou Žerjavić kojega je bio direktor od 1980., 1988–90. u birou Projekting, a 1990. osnovao je vlastiti projektni biro Arhitektura Duplančić. Projektira uglavnom stambene, poslovne, odgojno-obrazovne i servisne zgrade njegujući odmjeren, racionalni pristup nadograđujući se na oblikovne elemente zagrebačke moderne arhitekture. Među stambenim objektima ističu se toranj na Ružmarinki 15 (1972), zgrade u ulici Nad lipom 22 (1977), u Mandaličinoj 12–16 (1986), Lučićevoj 10–12 (1989), Ilici 147–149 i 158 (1992) te 109–111 (1995), sve u Zagrebu, zgrade u Dugom Selu (1981) i Zelini (1982), a među poslovnima zgrada Kodak u Maksimirskoj 112A (1996) i kompleks Kvaternik Plaza u Maksimirskoj 8 i Nemčićevoj 11 (2011), obje u Zagrebu. Istaknuto je ostvarenje odgojno-obrazovne arhitekture Dječji vrtić Različak u Wellerovu vrtu 1, prolazu koji spaja Petrinjsku i Palmotićevu ulicu u Zagrebu (1981., u suradnji s M. Kovačićem). Bavi se i oblikovanjem interijera (Samoborska pivnica u Samoboru, 1978; Krapinska pivnica u Krapini, 1979; poslovnice Ljubljanske banke na Zagrebačkom velesajmu, 1987., i u Petrinji, 1988). Autor je djelomično realizirana turističkog naselja Bili brig u Lovištu na Pelješcu (1988). Dobitnik je godišnjih nagrada »Drago Galić« za stambenu arhitekturu (1989. i 1992) te nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2022).







Marohnić, Zvonimir (Varaždin, 23. XI. 1915 – Zagreb, 2. I. 2003), arhitekt i dizajner namještaja i interijera. Baveći se kulturom stanovanja, istaknuo se kao jedan od predvodnika socijalnog aktivizma u razdoblju nakon II. svj. rata.

Diplomirao je 1948. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Od 1947. bio je zaposlen u Predsjedništvu Vlade NRH. Godine 1955–72. vodio je u Zagrebu vlastiti Arhitektonski projektni biro Marohnić.

Bavio se projektiranjem javne, poslovne i stambene arhitekture, uređenjem interijera i oblikovanjem namještaja. U okviru Predsjedništva Vlade NRH radio je na preuređenju reprezentativne zagrebačke arhitekture (današnje zgrade Hrvatskoga sabora i Vlade RH, rezidencija u Visokoj ulici 22, vile Prekrižje i Rebar, vila u Nazorovoj 70). Sudjelovao je u glavnoj fazi izgradnje na području Plitvičkih jezera te ondje izveo kompleks vile Izvor (1949–53., s R. Marasovićem), ambulantu (1959) i osnovnu školu (1960). U Zagrebu je realizirao paviljone tvornice Rade Končar na Zagrebačkom velesajmu (1957., s D. Korbarom), zgrade Imunološkoga zavoda u Rockefellerovoj 2 (1961) i Republičkoga sekretarijata (danas sjedište Socijaldemokratske partije Hrvatske) na Iblerovu trgu 9 (1961), poslovnu zgradu Kemikalije (danas Zagrebačka banka) na Savskoj cesti 60–64 (1963–65). Među njegovim stambenim ostvarenjima ističu se neboderi na Prilazu baruna Filipovića 15 i 15A (1965) te vile u Jurjevskoj 34, Rockefellerovoj 55–57, Ulici I. G. Kovačića 13 i Zamenhofovoj 21–23 (1957–65), sve u Zagrebu. Autor je urbanističkoga rješenja naselja Trstik uz Folnegovićevo naselje u Zagrebu (1965), za koje je projektirao nizove obiteljskih jednokatnica ravna krova (1967–70., s N. Brborom), te idejnoga projekta hotela Amfora u Hvaru (1969., danas izmijenjen). Zapažena su njegova ostvarenja interijera knjižare Znanje (danas Odjel za djecu Knjižnice Medveščak) u Zvonimirovoj 17 (1957–58) te postav spomen-izložbe i interijer ljekarne u Kamenitoj 9 (1967) u Zagrebu. Kao dizajner namještaja kreirao je stropnu svjetiljku od kovanoga željeza (s F. Rosićem), monolitnu kuhinju za garsonijere i samce, naslonjač od kovana željeza i rogoza (1959., sa S. Antoljak) i dr. Jedan je od osnivača časopisa Čovjek i prostor (1954) kojega je bio i prvi glavni urednik (1954–58). Pisao je edukativne članke o kulturi stanovanja, a objedinio ih je u knjizi Suvremeno stanovanje (1960).







Simović, Veselin (Herceg Novi, 16. VI. 1930 – Zagreb, 9. I. 2014), građevinski inženjer, stručnjak za građevnu statiku i građevne konstrukcije.

Diplomirao je 1957. na Građevinskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (od 1962. → Građevinski fakultet) u Zagrebu, te doktorirao 1969. disertacijom Prilog proračunu zidova s otvorima (mentor → O. Werner). Isprva je radio u građevinskom poduzeću Prvoborac iz Herceg Novog, a od 1959. na matičnom fakultetu, od 1976. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Građevna statika, Posebni građevinski objekti, Visoke zgrade, Javni objekti i hale, Seizmičko djelovanje na konstrukcije i dr. Bio je dekan Fakulteta (1972−79) te predsjednik Građevinskog instituta u Zagrebu (1979–91). Umirovljen je 1996.

Znanstveno i stručno bavio se građevnom statikom i građevnim konstrukcijama. Najznačajniji znanstveni doprinos ostvario je pronalaženjem originalne metode proračuna zidova s otvorima koja je bila primijenjena pri proračunu mnogobrojnih objekata visokogradnje, odn. na više od 600 visokih zgrada u SFRJ i inozemstvu. Autor je knjiga Zidovi s otvorima i okvirne konstrukcije (1971), Građevna statika I (1988), bio je glavni urednik Leksikona građevinarstva (2002), a 1975−2011. glavni i odgovorni urednik časopisa Građevinar, kao i edicije Građevni godišnjak. Dobitnik je Nagrade za znanstvenoistraživački rad »Nikola Tesla« (1973). Od 2002. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Prager, Andrija (Zagreb, 17. III. 1935 − Rijeka, 4. V. 2015), građevinski inženjer, stručnjak za prometnice, aerodrome i kolničke konstrukcije.

Na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1960. te doktorirao 1984. disertacijom Istraživanje krutih nosivih struktura u sastavu prometnica (mentor → K. Tonković) . Od 1962. radio je u Zavodu za komunalnu djelatnost u Rijeci, te od 1965. u projektantskom poduzeću Rijeka-projekt gdje je kao glavni projektant za kopneni promet bio uključen u mnoge ondašnje velike projekte poput podvožnjaka ispod željezničke pruge u Krešimirovoj ulici u Rijeci (1966), luke za rasute terete u Bakru (1967–69), idejnog projekta autoceste Rijeka–Trst (1971) i riječke zaobilaznice, dionice Orehovica–Jurdani, s čvorištima Orehovica, Škurinje, Diračje i Matulji (1975–77). Nastavnu je djelatnost kao predavač započeo 1969., nakon osnutka Više tehničke građevinske škole u Rijeci, a potom je 1972−76. radio na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Rijeci, gdje je u zvanje redovitoga profesora izabran 1993. Predavao je kolegije Ceste, Prometne arterije, Aerodromi i dr. Bio je jedan od osnivača te prodekan (1981−85) i dekan (1985−89) Građevinskoga fakulteta u Rijeci. Znanstveno i stručno bavio se prometnicama, aerodromima i kolničkim konstrukcijama. Izradio je projekte za denivelaciju čvorišta na Jadranskoj turističkoj cesti za Krk (1983), sanaciju Lujzinske ceste u kanjonu Rječine (1987) i vanjske autocestovne obilaznice Rijeke (1995), ali i projekt sanacije stajanke Zračne luke Split (1997) te rekonstrukcije jedne poletno-sletne staze u Zračnoj luci Zagreb (1997). Autor je Trojezičnog građevinskoga rječnika (2003).







Pelivan, Lea (Split, 30. VIII. 1976), arhitektica, predstavnica suvremenog arhitektonskog izraza mlađe generacije.

Diplomirala je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. U arhitektonskom birou Studio-Studio u Splitu 2002–04., potom se preselila u Zagreb gdje je s → Tomom Plejićem osnovala vlastiti biro Studio UP. Uz projektantski posao 2005–08. radila je kao vanjska suradnica na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a 2009–18. kao predavačica na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu. Od 2018. zaposlena je na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu na Katedri za arhitektonsko projektiranje. Kao gošća predavačica održala je niz predavanja na fakultetima u SAD-u, Portugalu, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, Italiji i dr. U projektima koje odreda izvodi s T. Plejićem objedinjuje iskustva lokalne moderne tradicije s internacionalnim kretanjima. Među ostvarenjima u Splitu ističu se poslovno-stambeni blok u Ulici Hrvatske mornarice 1H–K na Sukoišanu (2007–09) i rekonstrukcija i unutarnje uređenje hostela Golly & Bossy u secesijskoj zgradi Savo na Morpurgovoj poljani 2 (2010). Izvan Splita realizirali su: zgradu gimnazije Fran Galović sa sportskom dvoranom u Selingerovoj 3A u Koprivnici (2007), poslovnu zgradu Spectator grupe na Radničkoj cesti 45 u Zagrebu (2010), boutique hostel Forum u Širokoj 20 u Zadru (2012), hotel Amarin u Val de Lesso 5 u Rovinju (2016), hotel Zonar u Zagrebu (2023). U sklopu Bijenala urbanizma i arhitekture u Kini izgradili su Paviljon Gizmo u Shenzhenu (2011). Na Venecijanskom bijenalu nastupili su instalacijom Frameworks Without Borders (2004) i plutajućim paviljonom – Pavilion.hr (u suradnji s više arhitekata, 2010). Za svoj arhitektonski opus zajedno s Plejićem dobila je više nagrada i priznanja, među ostalima nagrade Zagrebačkoga salona (2003), »Viktor Kovačić« (2007., 2023), »Vladimir Nazor« (2007., 2023), »Drago Galić« (2009), »Bernardo Bernardi« (2010., 2019), te posebno priznanje mladim arhitektima Nagrade »Mies van den Rohe« (2009).







Bartolić, Ivo (Ivan) (Glina, 19. VI. 1912 – Zagreb, 23. VII. 2013), arhitekt, dao je znatan doprinos stvaranju stambene i hotelske arhitekture u Hrvatskoj početkom druge polovice XX. st.

Diplomirao je 1939. na arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi → Drage Iblera. Do početka II. svj. rata radio je kao projektant suradnik u atelijerima → Stjepana Planića, → Slavka Löwyja, D. Iblera i → Vladimira Potočnjaka. Nakon završetka rata 1945–47. radio je u ministarstvima građevina i zdravlja, gdje se kao član nekoliko stručnih povjerenstava bavio problemima građevinskoga zakonodavstva. Od 1948. bio je zaposlen u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu kao glavni projektant. Godine 1954. osnovao je projektni biro Bartolić, koji se 1963. s nekoliko drugih biroa udružio u ponovno pokrenuti Arhitektonski projektni zavod. Rukovodio je njime sve do umirovljenja 1973.







Bavio se pretežno projektiranjem stambene arhitekture, posebice problematikom tipizirane serijske i montažne gradnje. Primjenom jedinstvenoga građevinskog modula u sklopu jednostavne, funkcionalne koncepcije prostora i konstrukcije nastojao je ostvariti preduvjete za industrijsku proizvodnju građevnih komponenata stanova. Po njegovim projektima izvedena su stambena naselja, kao i samostalne stambene zgrade i blokovi u Zagrebu (Trnsko, Folegovićevo naselje, Voltino, Vrbik i dr.), Sisku (naselja Viktorovac, Caprag i Moša Pijade), Varaždinu, Čakovcu, Puli, Zadru, Splitu, Herceg-Novom, Nikšiću, Banjoj Luci, Postojni, Tolminu i dr. Nakon 1965. posvetio se isključivo projektiranju hotela među kojima se ističu Panonija u Sisku (1966), Park u Čakovcu (1967), Istra na Crvenom otoku kraj Rovinja (1969), Materada u Poreču (1971), Eden u Rovinju (1971., s M. Begovićem). Bavio se također uređenjem interijera javnih zgrada te pisao i objavljivao stručne članke u časopisima Naše građevinarstvo i Čovjek i prostor. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (1987).







Budimirov, Bogdan (Izbište, Vojvodina, 28. VI. 1928 – Zagreb, 18. VI. 2019), arhitekt i industrijski dizajner, jedan od začetnika tipske montažne gradnje i industrijske proizvodnje zgrada.

Diplomirao je 1975. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Isprva je bio zaposlen u zagrebačkim građevinskim poduzećima → Jugomont (1957–63), Inženjering-projekt (1963–66) i Interplet (1963–66), a od 1966. boravio je u Njemačkoj gdje je radio u poduzeću Interbau (1966–69), potom u atelijeru arhitekta Wernera Wirsinga (1969–70), u poduzećima Plan (1970–78) i Moya (1978–85), a od 1985. djelovao je kao samostalni umjetnik, što je nastavio i nakon povratka u Zagreb 1988.







Zajedno sa Željkom Solarom i Dragutinom Stilinovićem tijekom 1960-ih radio je na izradbi različitih montažnih sustava (najuspješniji Ju-60 i Ju-61) koji su bili primijenjeni pri gradnji niza stambenih zgrada u Remetincu, Zapruđu, Folnegovićevu naselju i na Borongaju u Zagrebu. Također je sudjelovao u oblikovanju sustava montažnih obiteljskih kuća Quelle za njemačkoga naručitelja i Spačva za početak slične proizvodnje u Hrvatskoj. Za domaći konzorcij SPIG dizajnirao je čelični sustav eksperimentalne višekatne kuće na Zagrebačkom velesajmu (1965). Istom praksom bavio se i u Njemačkoj, gdje je među ostalim za Plan u koautorstvu izradio montažne sustave za velesajam u Nürnbergu (1971), zgradu ureda vlade i parlamenta u Bonnu (1974) i novu zračnu luku u Münchenu (1975). Od sredine 1970-ih posvetio se isključivo dizajnu, u prvome redu specijaliziranoga namještaja i ambalaže. Za crtaći stol Moya koji je 1980. dizajnirao za poduzeće Moya dobio je 1982. u Hannoveru nagradu Gute Industrieform. Nekoliko od Budimirovih mnogobrojnih inovativnih rješenja u graditeljstvu i proizvodnji namještaja zaštićeno je domaćim i inozemnim patentima. Vlastitom kućom na Perjavici u Zagrebu, gradnju koje je Budimirov započeo potkraj 1960-ih, a dovršio tek 2015., skrenuo je pozornost na izvedbu koja nije realizacija idealne arhitektonske ideje, već proces koji se tijekom vremena adaptira, apsorbira i na taj način pretvara u projekt. Dobitnik je mnogih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (2006) i Hrvatskoga dizajnerskog društva (2014) za životno djelo.

Šram, Stanko (Osijek, 12. XII. 1919 – Slavonski Brod, 11. III. 2005), građevinski inženjer, mostograditelj, voditelj izgradnje Krčkoga mosta.

Diplomirao je 1948. na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1982. disertacijom Utjecaj izvođenja na izbor nosivih konstrukcija (mentor → V. Simović). Radio je u Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu (1948–51), Vojnom građevinskom poduzeću u Konjicu i Goraždu (1951–52) te u građevinskom poduzeću Mostogradnja iz Beograda (1952–84). Od 1981. na zagrebačkom je Građevinskom fakultetu bio predavač, od 1982. u zvanju redovitoga profesora, kolegija Mostovi, Masivni mostovi, Inženjerske konstrukcije i dr. Umirovljen je 1990.

Znanstveno i stručno bavio se nosivim konstrukcijama, napose mostogradnjom. Ostvario je znatan doprinos u primjeni konzolnoga načina građenja pri izvođenju lučnih mostova. Vodio je gradnju mosta na ušću Cetine u more u Omišu (1961), Mosta slobode (1959) i Jankomirskog mosta (1958) u Zagrebu, Masleničkoga mosta preko Novskoga ždrila kraj Maslenice (1958), mosta preko Drave u Osijeku (1967), Šibenskoga mosta (1966), Paškoga mosta (1968), mosta preko Save i Une kraj Jasenovca (1973) i preko Dunava kraj Beške (1975), Krčkoga mosta (1980). Pri gradnji Šibenskoga mosta prvi je put u svijetu primijenjen konzolni način građenja betonskih lukova velikih raspona, dok je izvedba Krčkoga mosta vrhunac njegova mostograditeljskog umijeća i stvaralaštva. To graditeljsko remek-djelo završeno je s najvećim rasponom lučne armiranobetonske mostovne konstrukcije u svijetu. Uz više stručnih i znanstvenih radova objavio je i knjigu Gradnja mostova: betonski mostovi (2002).







Bićanić, Nenad (Zagreb, 6. IX. 1945 – Veli Lošinj, 8. X. 2016), građevinski inženjer i stručnjak za računalno modeliranje materijala i konstrukcija.

Diplomirao je na Građevinskome fakultetu u Zagrebu 1968., a doktorirao na Velškom sveučilištu u Swanseaju 1978. disertacijom Nonlinear Transient Dynamic Response of Concrete Structures. Nakon što je diplomirao preselio se u Nizozemsku te radio u poduzeću Adviesbureau u Arnhemu, bavivši se računalnim proračunima konstrukcija, odn. metodom konačnih elemenata, tada novom granom konstrukcijskoga projektiranja. Stečena znanja prenio je u Institut građevinarstva Hrvatske gdje je radio od 1972. Ondje je s → Josipom Dvornikom, s pomoću izvornoga optimizacijskog programa, odredio oblik dimnjaka kotlovnice termoelektrane Urinj, visine 250 m, tada jedne od najvećih i najsloženijih konstrukcija izgrađenih na lokaciji s izrazito velikim brzinama vjetra. Od 1978. radio je na → Građevinskome fakultetu u Zagrebu, od 1985. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Građevna statika, Dinamika konstrukcija, Plošni nosači, Metoda plastičnosti te Numeričke metode u analizi konstrukcija. Na specijalizaciji te kao gostujući profesor boravio je 1983. na Sveučilištu Colorado u Boulderu. Ondje je s Willamom Kasparom razvio jedan od prvih matematičkih modela postupnog popuštanja nosivosti betona.

Od 1985. je ponovno radio na sveučilištu u Swanseaju, gdje je s Olekom Zienkiewiczem razvio model tzv. apsorbirajućeg ruba kako bi se korektno modelirao utjecaj neograničenih sredina u seizmičkim proračunima, koji je uključen u nekoliko proračunskih paketa za primjenu u nuklearnoj industriji. Iako trajno zaposlen u Swanseaju, nastavio je redovito održavati poslijediplomsku nastavu u Zagrebu. Godine 1994–2012. na Sveučilištu u Glasgowu bio je regius professor (jedinstvena značajka akademske zajednice u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj, profesor s kraljevskim pokroviteljstvom ili imenovanjem) građevinarstva i mehanike, naslov koji je od 1840. do tada imalo tek devet stručnjaka. Predavao je kolegije Numeričko modeliranje, Dinamika konstrukcija i potresno inženjerstvo te Numeričke metode u teoriji plastičnosti. Bio je 1996–2001. predstojnik Građevinskog odjela te 2007–11. direktor Zajedničkog istraživačkog instituta za mehaniku materijala i struktura te bioinženjering, zajedničkoga četirima sveučilištima na zapadu Škotske. U Velikoj Britaniji umirovljen je 2010. Od 1990-ih surađivao je s → Građevinskim fakultetom u Rijeci gdje je 2010–15. bio redoviti profesor. Predavao je kolegije Rubni problemi te Plošni nosači.

Svojim postignućima u područjima metode konačnih elemenata te statici i dinamici konstrukcija postao je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka. Godine 1992. bio je suosnivač udruge International Association for Computational Mechanics kojom je predsjedao 1996–97. Bio je 1990–2014. urednik međunarodnog časopisa Computers & Concrete za Europu. Bio je dopisni član HAZU-a od 2010. te professor emeritus Sveučilišta u Glasgowu od 2011. Udruženje bivših studenata i prijatelja sveučilišta u Hrvatskoj od 2018. dodjeljuje Nagradu »Nenad Bićanić«.