Čičin-Šain, Andrija (Split, 3. I. 1920 – Rijeka, 11. XII. 2009), arhitekt, vlastiti arhitektonski izraz postizao je vrednovanjem duha mjesta u kojemu je gradio.

Studirao je arhitekturu na ljubljanskome tehničkom fakultetu (Jože Plečnik) te Tehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1948. Od 1948. djelovao je u Sarajevu, isprva u Zemaljskom projektnom birou, od 1952. u novoosnovanome Projektantskom birou grada Sarajeva, a od 1953. na Tehničkome fakultetu kao asistent → Jurja Neidhardta. Godine 1956. preselio se u Rijeku, gdje je isprva radio kao voditelj projektantskog odjela u građevinskom poduzeću Jadran, a 1958–63. vodio je riječku podružnicu zagrebačkoga Arhitektonsko-projektnog biroa Vincek (→ Žarko Vincek). Od 1969. do 1976. predavao je na Višoj tehničkoj građevinskoj školi, a od 1976. do umirovljenja 1982. na Fakultetu graditeljskih znanosti (→ Građevinski fakultet) u Rijeci. U početku je projektirao uglavnom stambene i javne zgrade (stambene zgrade u Konjicu, 1952., s M. Peterčićem, V. Jurićem, M. Poletti Kopešić; na Džidžikovcu u Sarajevu, 1953; na Krimeji u Kumičićevoj ulici 12 i 18 te Gervaisovoj 21, 23, 24, 30 i 40 u Rijeci, 1956–60; poslovna zgrada Brodomaterijala, danas Zagrebačke banke u Starčevićevoj 10–12 u Rijeci, 1956), a od 1960. posvetio se turističkoj arhitekturi (u Opatiji hotel Adriatic, 1963; u Dubrovniku hoteli Libertas, 1968–74., Lero, 1969. i Palace, 1969–72., sa Ž. Vincekom; u Rovinju turističko naselje Villas Rubin /Polari/, 1969–79). Arhitektonski izraz temeljio je na lokalnoj graditeljskoj baštini i vrednovanju prirodnih osobitosti, zbog čega se njegovi objekti uklapaju u okoliš, ruralne ili urbane ambijente. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2003).













Chvála, Josip (Jozef) (Jince, Češka, 13. III. 1848 – Zagreb, 6. XII. 1937), građevinski inženjer, svestran građevinski stručnjak svoga doba.

Diplomirao je 1873. na Politehničkom zavodu u Pragu. Nakon završetka studija zaposlio se pri Glavnom zapovjedništvu krajiške upravne oblasti u Zagrebu, a potom je 1875–92. radio u krajiškom građevinskom uredu u Gospiću, gdje je od 1877. bio predstojnik. Radio je u različitim područjima građevinske struke: na cestama u Zrmanjskom klancu, cesti Karlobag–Sveti Juraj–Petrovo Selo–Zavalje–Lapac–Srb–Popina i cesti Ljeskovac–Plitvička jezera–Priboj–Petrovo Selo, na vodovodima u Korenici, Gospiću i Gornjem Lapcu, nadogradnji gimnazije i izgradnji novog suda s kaznionicom u Gospiću, uređenju ponora rijeke Like te potoka Otuče i Krbavice, i dr. Projektirao je i izveo dva prva željezna mosta na području Vojne krajine (1875), jedan preko rijeke Dobre u Ogulinu te drugi na cesti kraj Srijemskih Karlovaca. Od 1892. radio je u Hrvatsko-slavonskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu kao upravitelj građevinskog odsjeka. Godine 1895. imenovan je nadinžinirom, 1906. kraljevskim tehničkim savjetnikom, a 1913. građevinskim nadsavjetnikom. Istodobno je predavao u Graditeljskoj školi  pri Kraljevskoj obrtnoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) u Zagrebu 1897–1907. U Zagrebu je održao prvo predavanje o armiranom betonu u Hrvatskoj (1903). Umirovljen je 1919., no do 1924. nastavio je djelovati na Odsjeku, a 1924–32. pri Građevinskoj direkciji u Zagrebu. Bio je aktivni član Družtva inžinira i arhitekta u Zagrebu (isprva → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu), u kojem je bio član odbora za sastavljanje Prerađene osnove građevnog reda za slobodni i kraljevski glavni grad Zagreb te glavni urednik glasila → Viesti Družtva inžinira i arhitekta 1895–1904. Bio je član redakcijskog odbora za izdavanje novoga Građevnog pristojbenika (1894) te je autor djela Izvješće izaslanika građevnog odsjeka Kr. zemaljske vlade o poučnom putovanju po Njemačkoj u predmetu izgradnje gradova (s G. Hermannom, 1905).

Rakić, Duško Ante (Šibenik, 6. VI. 1932 – Zagreb, 23. XI. 2017), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1958–66. surađivao je s → Antunom Ulrichom, a 1967–91. vodio je projektni atelijer Oblik. Godine 1992. započeo je predavati povijest arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom i na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu te na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu.

Projektirao je različite vrste zgrada, od poslovnih i stambenih do industrijskih i školskih, kojima je poveznica funkcionalnost i racionalan pristup, uz razlaganje građevnog volumena u složene strukture. S A. Urlichom realizirao je niz važnih projekata, primjerice zgrade Vojne bolnice u Šoltanskoj ulici 1 u Splitu (1958–65., danas KBC Split – Križine) i Vjesnika u Slavonskoj aveniji 4 u Zagrebu (Vjesnikov neboder, 1972). Važna su njegova ostvarenja: poslovna zgrada Auto-Hrvatske u Vukovarskoj 37b (1971), pogoni tvornice Josip Kraš na Ravnicama 48 (1975), poslovna zgrada INA-e u Vukovarskoj 78 (1981), press-centar Univerzijade (tzv. položeni neboder, 1987) uz Vjesnikov neboder – sve u Zagrebu, osnovne škole u Vinkovcima (1970) i Ivankovu (1977), upravne zgrade Poljoprivredno-industrijskoga kombinata u Vinkovcima (1978) i Termoelektrane Rijeka I u Urinju (1979), Tvornica pitke vode u Petrinji (1983) i dr. S arhitektom → Igorom Emilijem i kiparom Šimom Vulasom izveo je memorijalni kompleks žrtvama fašizma u Podhumu na Grobničkome polju (1957–62). Autor je mnogobrojnih članaka o arhitektonskoj problematici u stručnom i dnevnom tisku te monografije Opća povijest arhitekture. Od pra-arhitekture do anti-arhitekture (2005). Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2008).







Waldgoni, Renata (Zagreb, 25. IV. 1957), arhitektica, zapažena po uspješnom spoju arhitektonskih načela s izražajnom likovnošću.

Diplomirala je 1981. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirala 1983. radom Prilog istraživanju odnosa baroknog dvorca grofa Jankovića i arhitektonske sredine Daruvara (mentor → B. Milić). Na Fakultetu je počela raditi 1981., isprva kao honorarna asistentica kod profesora Josipa Vanište; od 2010. redovita je profesorica. Predaje kolegije Crtanje, Plastično oblikovanje, Crtanje i arhitektonska grafika, Osnovi kompozicije, Arhitektura spomenika. Bila je voditeljica Kabineta za crtanje i plastično oblikovanje (2007–20). Osim na Studiju arhitekture, od 1989. na matičnom fakultetu sudjeluje u nastavi kao asistentica i potom nositeljica kolegija na Studiju dizajna, a od 1999. predaje i na Studiju krajobrazne arhitekture Agronomskog fakulteta te od 2013. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.





















Autorica je niza arhitektonskih projekata, uređenja interijera i postava izložbi. Među njima se posebice ističu interijeri caféa u Ulici svetog Leopolda Mandića 39 (1994) i Vlaškoj 94 (1995), poslovno-proizvodna zgrada u Kamenarki 1 (1995–96), postavi izložbi Tradicionalne brodice hrvatskog Jadrana (2002) i 100 godina braće Wright (2003) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, te Ratnici na razmeđu istoka i zapada (2005) u Arheološkom muzeju, crkva i pastoralni centar sv. Ivana apostola i evanđelista u naselju Utrina (1991–2007., s A. Uchytilom) – sve u Zagrebu, postav izložbe Ivan Meštrović: spomenik Grguru Ninskom u Splitu u Meštrovićevoj galeriji (2016) u Splitu. Radove je izlagala na više izložbi, među kojima su Renata Waldgoni – Svijet iz crteža u Oris kući arhitekture (2020) i Andrej Uchytil i Renata Waldgoni – Tapiserija u Galeriji Forum (2020) u Zagrebu. Dobitnica je nagrada Zagrebačkoga salona (1994., 2009), priznanja Piranesi (1997), Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2022) i dr.

























nosive konstrukcije, dijelovi građevine povezani u sustav kojemu je namjena prenošenje svih opterećenja na tlo, odn. postizanje mehaničke otpornosti i stabilnosti građevine. Dijelovi, odn. elementi konstrukcije mogu biti stupovi, zidovi, lukovi, svodovi, kupole, grede, rešetke, okviri, ploče, zatege, užad, membrane, ljuske, nabori, i dr. Prema primijenjenom materijalu danas se u osnovi razlikuju betonske (armiranobetonske), metalne, drvene, zidane, spregnute konstrukcije, a prema odnosu vlastite težine i pokretnog opterećenja masivne i lake konstrukcije. → betonske konstrukcije, → metalne konstrukcije, → drvene konstrukcije, → lake konstrukcije, → zidane konstrukcije

Dragomanović, Aleksandar (Banja Luka, 7. VI. 1921 – Zagreb, 16. II. 1996), arhitekt, predstavnik kasne moderne arhitekture, osobito posvećen projektiranju trgovačkih, poslovnih i obrazovnih zgrada.

Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se iste godine zaposlio kao asistent → Alfreda Albinija. Habilitirao se 1972. radom Problematika robnih kuća na primjerima Trnsko u Zagrebu, Novi Sad i Vinkovci, a 1986. postao je redovitim profesorom. Umirovljen je 1991. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje 1976–78. i Zavoda za arhitekturu 1983–87.













Njegova se arhitektura odlikuje racionalnim funkcionalnim i konstruktivno-tehnološkim rješenjima te estetiziranim minimalističkim oblikovanjem. Opus mu obuhvaća petnaestak izvedenih zgrada javne namjene (većinom trgovački, poslovni i obrazovni centri), tridesetak natječajnih radova te dvadesetak neizvedenih projekata. Među realiziranim projektima ističu se: paviljon konfekcije na Zagrebačkom velesajmu (1958., s N. Kučanom; 1963. preseljen u Prašku ulicu u Zagrebu; izgorio 1982), Kemijski institut u Skoplju (1964), robne kuće – Nama u Trnskom u Zagrebu (1964–66), u Vukovaru (1966), Zvezda (1967) i Slavija (1970) u Novom Sadu i Vama u Varaždinu (1969–78., s R. Nikšićem i E. Šmidihenom), te Sveučilišni računski centar – SRCE u Marohnićevoj ulici (1972), dječji vrtić u Sopotu (1974–77., s R. Nikšićem) i poslovna zgrada SDK-a (Službe društvenog knjigovodstva), danas FINA-e u Vukovarskoj ulici (1971–81., s R. Nikšićem), sve u Zagrebu. Dobitnik je nagrada »Viktor Kovačić« (1966. i 1972. godišnje, 1985. za životno djelo), »Vladimir Nazor« (1987. za životno djelo) te Zagrebačkoga salona (1982).













Brijuni, bizantski kastrum, arheološko nalazište u uvali Dobrika na Velikom Brijunu, s ostatcima utvrđenog naselja koji svjedoče o kontinuitetu života od IV/V. do XIV. st.

Kasnoantičko naselje opasano je debelim zidinama uglavnom pravilna tlocrta.







Baranyai, Aladár (Szászvár, Mađarska, 11. XII. 1879 – Zagreb, 5. I. 1936), arhitekt, među prvima je u hrvatsku arhitekturu unio duh secesije.

Nakon završetka obrazovanja na Graditeljskom odjelu zagrebačke Obrtne škole 1899., zaposlio se 1900. u građevinskom poduzeću Pilar–Mally–Bauda u Zagrebu gdje je radio do 1905., kada je s arhitektom Slavkom Benedikom osnovao građevinsko poduzeće Benedik i Baranyai u kojem je bio glavni projektant. Nakon prestanka rada poduzeća 1933. nastavio je djelovati samostalno. Najvećim dijelom u Zagrebu projektirao je mnoge stambene i javne zgrade te obiteljske kuće primjenjujući oblike umjerene secesije. U ranijim je izvedbama jače naglašavao dekorativni moment (kuća Popović s reljefima Ivana Meštrovića na Jelačićevu trgu 4, 1906–08., palača Srpske banke, danas Hrvatske poštanske banke, u Jurišićevoj 4, 1912–14), dok su u projektima nastalima između dvaju svjetskih ratova vidljive tendencije prema građevnom volumenu ekspresivna naboja i redukciji dekorativnih elemenata (kuća Deutsch u Jurišićevoj 24, 1924). Pri projektiranju obiteljskih kuća postigao je visoku razinu oblikovanja, posebno u interijerima, gdje je primjenjivao estetska načela Josefa Hoffmanna i bečkih umjetničkih radionica (vila Tišov na Pantovčaku 54, 1901., vila Baranyai na Tuškancu 18, 1909–11. i dr.).







Monkodonja, ostatci brončanodobne gradine smještene na eliptičnom brežuljku istočno od Rovinja, koja se ističe bedemima izgrađenima u tehnici suhozida.







Naselje je bilo okruženo trojim koncentričnim zidinama s dva ulaza (zapadni i sjeverni). Obrambeni zid koji je okruživao naselje bio je dug oko 1 km, širok oko 3 m, a visok 3 m i više. Život se u gradini odvijao od približno 2000. pr. Kr. do 1200. pr. Kr.







Arena Zagreb, najveća sportska dvorana u Hrvatskoj; može primiti 15 000 do 24 000 gledatelja, a natkrivena je inovativnom visećom konstrukcijom raspona 110 m.

Izgrađena je 2008 (projektant: UPI-2M).

Veliki Kalnik, ruševine utvrde na istočnome dijelu gore Kalnika, koja se spominje od 1264. S obzirom na mnogobrojne dogradnje i pregradnje, sadržava elemente romanike, gotike i baroka.

Najstariji dio utvrde na stijeni sastoji se od dviju udaljenih kula (višestranična i četverostranična, pojačana klesancima) koje su povezane dugim uskim hodnikom, usječenim u pećine. Grad je imao i kapelu. U XVII st. prigrađen mu je prostran barokni dvor.

Stonske zidine, fortifikacijski sustav između Stona i Maloga Stona koji je od XIV. st. gradila Dubrovačka Republika za zaštitu svojih posjeda na Pelješcu. Najveći su takav sustav u Hrvatskoj i među najvećima u Europi.

Osim zidina dugih oko 7000 m, sustav obuhvaća tri tvrđave (Veliki Kaštio, Koruna i Podzvizd), četrdesetak kula, sedam bastiona (Sokolić, Arcimon u Stonu, tri bastiona Velikog Kaštela, bastion Podzvizda i malostonski Arcimon), četiri predziđa i jarak ispunjen vodom. Gradnja je trajala gotovo četiri stoljeća, a služio je u obrambene svrhe do početka XIX. st. Danas je znatan dio fortifikacijskoga sustava obnovljen te o njemu vodi brigu Društvo prijatelja dubrovačke starine.

Športski centar Bazeni Poljud, kompleks sportskih sadržaja u Splitu, od kojih je središnji zatvoreno plivalište inovativne viseće konstrukcije.

Izgrađen je 1979 (projektant: I. Antić).

Novigrad, Fortica, tvrđava na uzvisini iznad grada u Zadarskoj županiji. Nastala je kao liburnska ilirska gradina, u XIII. st. bila je u posjedu ličko-krbavskih velikaša Gusića i Kurjakovića, koji su je preuredili kako bi zaštitili svoje imanje, a 1409. dolazi u posjed Mletačke Republike, kada je pretvorena u kaštel.







Imala je važnu ulogu u ratovima u XVI. i XVII. st. kada je bila gotovo neosvojiva; Osmanlije su je nakratko zaposjeli 1646–47., nakon čega je bila oslobođena i vraćena pod mletačku vlast. Posljednji je put obnavljana 1708. Napuštena je 1797., nakon pada Mletačke Republike.

Nezakcij (Vizače), arheološko nalazište na brežuljku Glavici kraj Valture, jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta u Istri.

Gradinsko naselje opasano kiklopskim zidinama postojalo je od brončanoga i željeznoga doba te je bilo središte Histra. Vanjski bedem čini 800 m zidina koje slijede reljef terena. Zidine su ostale dio obrambenoga sustava i tijekom antičkoga i kasnoantičkoga razdoblja. Iz rimskoga su doba pronađeni forum s trijemom, kapitolij s temeljima triju hramova, ostatci termi i nekoliko kuća.

Čalogović, Milan (Vinkovci, 10. IX. 1878 – Zagreb, 19. V. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za mostogradnju.







Na Tehničkome sveučilištu u Budimpešti 1900. završio je studij građevinarstva. Nakon studija radio je na Sveučilištu 1900–04. kao pomoćni profesor za statiku i mostogradnju kod pionira primjene armiranog betona u graditeljstvu Szilárda Zielinskog. U Austro-Ugarskoj građevnoj službi radio je 1904–05. u Vukovaru te 1905–07. u Zagrebu. U Rijeci je 1907–14. radio kao građevinski poduzetnik, a 1914–19. bio je u vojnoj službi kao inženjerski časnik. Bio je 1919. jedan od osnivača i redoviti profesor Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Tehnički fakultet; sv. 4). Predavao je kolegije statike i mostogradnje. Bio je starješina Građevinskog odsjeka 1928/29. te voditelj Katedre za mostove 1919–43. Umirovljen je 1943. Bavio se teorijskim i praktičnim pitanjima konstrukcija u armiranom betonu. Početkom 1900-ih projektirao je most preko Velikog Struga kraj Novske, vodotoranj u Crikvenici, svjetionik u Senju, željeznička i lučka skladišta u Sušaku i Rijeci, most preko Gradne u Samoboru te kupolu i toranj crkve sv. Blaža u Zagrebu. Izradio je 1917. prvi hrvatski naputak za izvođenje konstrukcija od armiranog betona. Autor je djela Izravno dimenzioniranje armiranih betonskih ploča (1920), Proračunavanje ekscentrično tlačenih konstrukcija iz armiranog betona (1928), Troškovi armirane betonske ploče i dozvoljeno naprezanje betona (1929), Diagram za opredjeljenje neutralne osi rebrastih ploča (1938), Prilozi proračunavanju armiranih konstrukcija (1944) i Neutralna os u nearmiranim i armiranim betonskim presjecima kod izvansredišnjeg tlaka ili vlaka i savijanja (1946).







Marušić, Josip (Jamena, Srbija, 3. II. 1943), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1966. te doktorirao 1986. disertacijom Optimalizacija hidromelioracijskih sustava i njihov utjecaj na ekonomičnost proizvodnje hrane (mentor → Z. Kos). Zaposlio se 1967. kao projektant u Vodoprivrednom poduzeću Biđ-Bosut u Vinkovcima, gdje je 1970–73. bio voditelj izgradnje, 1973–77. tehnički direktor te 1977–81. direktor. Od 1981. radio je na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, kao redoviti profesor od 1997. Predavao je kolegije Melioracije, Navodnjavanje te Hidrotehničke melioracije I i II. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku 1998–2002. i 2006–08. te prodekan Fakulteta 2002–05. Bio je 1991–2000. gostujući profesor na Građevinskome fakultetu J. J. Strossmayera u Osijeku, 1992–2009. na Geodetskome fakultetu u Zagrebu, 1984–2010. na Agronomskome fakultetu u Zagrebu te 2001–08. na Tehničkome veleučilištu u Zagrebu. Umirovljen je 2011. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila zaštita od štetnog djelovanja voda, navodnjavanje poljoprivrednih površina te višenamjenske vodne građevine i vodnogospodarski sustavi. Autor je djela Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj (s D. Romićem, 2005). Bio je glavni urednik časopisa Hrvatske vode 1993–2019. Suosnivač je Hrvatskog hidrološkog društva (1993). Bio je predsjednik Društva građevinskih inženjera Zagreb 1986–87., Hrvatskog društva za odvodnju i navodnjavanje 1998–2008. te Narodnog odbora Hrvatskog saveza građevinskih inženjera 1999–2015. Član je HATZ-a od 2002. Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti za 2009. te HATZ-ove Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« za 2011.

Vitić, Ivan (Šibenik, 21. II. 1917 – Zagreb, 21. XII. 1986), arhitekt, jedan od najznačajnijih predstavnika visoke moderne poslijeratnog razdoblja u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1941. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon diplome radio je kao asistent na Katedri za arhitektonske kompozicije Fakulteta (1941–43), potom kao suradnik → Alfreda Albinija, te u ministarstvu graditeljstva NR Hrvatske (1945–46). Od 1946. bio je projektant u → Arhitektonskom projektnom zavodu (APZ; isprva Zemaljski građevno-projektni zavod), a nakon njegove reorganizacije i djelomičnog raspada 1951. vodio je Arhitektonski biro Vitić (poslije studio AB 17), na čelu kojega je bio do smrti.







Među prvim njegovim realiziranim projektima bili su omladinsko naselje Pionirski grad (danas Grad mladih) u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi (1948–51; s J. Seisselom i dr.) i pogoni tvornice Jugokeramika u Zaprešiću (poslije → INKER; 1952). Njegove mnogobrojne realizacije, osobito u Dalmaciji, sinteza su internacionalne moderne arhitekture i lokalne graditeljske tradicije, bilo uporabom materijala bilo prostornom dispozicijom objekata, čime ostvaruje visokovrijedan dijalog arhitekture sa zatečenim prostorom: Osnovna škola Simo Matavulj u Šibeniku (danas OŠ Fausta Vrančića, 1952), stambeni blok u Ražinama kraj Šibenika (1952), stambena naselja JRM-a na Visu i Baldekin u Šibeniku (1953), hotel Jadran i kino u Šibeniku (1957–59), zgrada Socijalnog osiguranja u ulici Šimuna Kožičića Benje 2 i stambeni blok između ulica Jurja Divnića, Mate Karamana i Nikole Matafara u Zadru (1958–59), moteli poduzeća Sljeme u Biogradu (danas srušen), Preluci kraj Rijeke i Trogiru (danas zapušteni) (1965). Inovativnošću i smjelošću konstrukcije ističu se bivši domovi JNA u Šibeniku (1961., danas Gradska knjižnica Juraj Šižgorić) i Komiži (1967., danas zapušten), Stambeni neboder i bivši Dom JNA na Pojišanu u Splitu (1966., danas Gradska knjižnica Marka Marulića) te projekt za paviljon SAD-a na Zagrebačkom velesajmu (1965), a napose izložbeni paviljon 40 na Zagrebačkom velesajmu (1957., isprva paviljon Savezne Republike Njemačke, danas klizalište). Potonji je natkriven visećim krovom, tj. mrežom prednapete čelične užadi raspona 95 m usidrenom u zabatne armiranobetonske nosače, te je do danas ostao jedinstven primjer spoja arhitektonskog i konstruktivnog umijeća u nas. Po urbanoj dispoziciji, plastično-kolorističkom pristupu i stambenoj tipologiji osobito se ističe stambeni sklop na uglu Laginjine i Vojnovićeve ulice u Zagrebu (1962). Među Vitićevim tek djelomično realiziranim projektima se čistoćom apstraktne forme ističe zgrada društveno-političkih organizacija na Prisavlju u Zagrebu, popularno zvana Kockica (1968., danas Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Vlade RH).













Dobitnik je prvih nagrada na natječajima za zimski bazen u Jesenicama (1953), paviljon nacija na Zagrebačkom velesajmu (1956), regulaciju kompleksa Cesarčeva–Kurelčeva ulica u Zagrebu (1959), Muzej radničkog pokreta i narodne revolucije u Novom Sadu (danas Muzej suvremene umjetnosti; 1959), bolnicu za rehabilitaciju u Krapinskim toplicama (1965). Bavio se i problemima regulacije povijesnih dijelova gradova (poluotok u Zadru, obala u Šibeniku, središte Mostara). Dobitnik je Savezne nagrade Borbe (1965), nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1979) i »Vladimir Nazor« (1984).

Klub hrvatskih arhitekata, udruženje visokoškolski obrazovanih arhitekata, koje je djelovalo 1905–12. u Zagrebu. Idejni mu je začetnik i prvi predsjednik bio → Stjepan Podhorsky, koji je s → Vjekoslavom Bastlom okupio generacijski bliske arhitekte → Viktora Kovačića i → Edu Šena, a kojima su se kao članovi kluba poslije pridružili → Ćiril Metod Iveković, → Hugo Ehrlich i → Dioniz Sunko. Klub je osnovan s ciljem razvoja arhitekture i zaštite staleških interesa hrvatskih arhitekata s odgovarajućim akademskim ili tehničkim kvalifikacijama, napose u suprotstavljanju monopolu građevinskih poduzeća. Svojim je polemikama i javnim djelovanjem klub pridonio unapređenju provedbe arhitektonskih natječaja, percepcije arhitekture u širem društvenom kontekstu, te se smatra jednim od stupova hrvatskoga moderniteta s početka XX. st. Zbog unutarnjih razmirica postupno je prestao s djelovanjem.

Bazjanac, Vladimir (Beograd, 8. II. 1938), arhitekt, stručnjak za simulaciju energetske učinkovitosti u arhitekturi.

Diplomirao je 1963. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, magistrirao 1968. na Sveučilištu Washington (Washington University) u St. Louisu, a doktorirao 1974. na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu (University of California, Berkeley) disertacijom System Simulation in Architecture (mentori H. Rittel i C. W. Churchman). Isprva je radio u Urbanističkom zavodu grada Zagreba (1962–63), Tehničkom studiju Calini Montuori u Rimu (1963–64), birou Fruco & Associates, na sveučilištu Washington (1967–68) i u projektnom poduzeću Hellmuth, Obata and Kasabaum (1967–69) u St. Louisu i San Fanciscu. Godine 1968–84. predavao je na Arhitektonskom odjelu Kalifornijskoga sveučilišta u Berkeleyu, na kojem je od 2000. radio kao znanstvenik i voditelj istraživanja do umirovljenja 2014. Od 2009. bio je profesor na Odjelu građevinarstva i inženjerstva okoliša Sveučilišta u Stanfordu (University of Stanford), 2015–17. konzultant u Institutu za arhitekturu i urbanizam Umjetničkog sveučilišta u Berlinu (UdK Berlin), od 2014. znanstveni savjetnik u Institutu građevinarstva Hrvatske, a od 2017. i na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu.

Znanstveno i stručno bavio se energetskom učinkovitošću, održivom arhitekturom i problemima simulacije sustava. Autor je mnogobrojnih radova vezanih uz to područje te voditelj ili konzultant na znanstvenim projektima diljem svijeta, npr. na međunarodnom projektu Energetska i ambijentalna rehabilitacija u stanovanju (od 1985., voditelj → G. Knežević, istraživači → Lj. Miščević, → B. Baletić). Bio je konzultant i suradnik na mnogim arhitektonskim projektima, među kojima i na projektu novoga putničkog terminala zagrebačke Zračne luke Franjo Tuđman (2008).

Čaušević, Mehmed (Brčko, BiH, 10. VIII. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za dinamiku konstrukcija.

Na Građevinskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1969. Doktorski studij (1975–77) završio je na Imperial College of Science and Technology u Londonu, a doktorirao je na ljubljanskome strojarskom fakultetu 1977. disertacijom Dinamička analiza ovješenih mostova primjenom matematičkih modela (mentor A. Kuhelj). U poduzeću Energoprojekt u Beogradu bio je 1969–75. projektant hidrotehničkih konstrukcija i konstrukcija zgrada. U Institutu za ispitivanje materijala u Banjoj Luci zaposlio se 1975. te se počeo baviti znanstvenim radom. Od 1977. radio je na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, a od 1980. na Strojarskom fakultetu u Banjoj Luci. Na → Građevinskome fakultetu u Rijeci radio je od 1991. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Dinamika konstrukcija, Stabilnost konstrukcija, Potresno inženjerstvo i Čelične konstrukcije. Bio je pročelnik Katedre za konstrukcije i temeljne tehničke znanosti 1998–2006. Umirovljen je 2015. Bio je gostujući profesor na ljubljanskom fakultetu građevinarstva i geodezije 2000–15. Bavio se dinamikom konstrukcija, posebice ponašanjem ovješenih mostova pri djelovanju vjetra. Član je HATZ-a od 2010. Od 2017. je professor emeritus Sveučilišta u Rijeci.

Medvedgrad, jedna od najvećih hrvatskih plemićkih srednjovjekovnih utvrda, izgrađena u XIII. st. na južnim obroncima Medvednice.

Ima dvije jake obrambene kule, zgrade za stanovanje, romaničko-gotičku kapelu sv. Filipa i Jakova, prostrano predvorje, a cijeli je kompleks okružen zidovima i opkopima. U novije je doba obnovljen te je danas u njemu Centar za posjetitelje.

Čabrian, Miroslav (Zagreb, 8. VIII. 1914 – Zagreb, 25. III. 1969), građevinski inženjer i stručnjak za željeznice.

Diplomirao je 1939. na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu te doktorirao 1944. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien) disertacijom Die günstigste Neigung der Eisenbahnen. Bio je prvi u nas doktor znanosti iz područja željeznica. Započeo je karijeru radeći na gradnji autoceste kraj Hannovera 1939., potom je radio na izgradnji pruge Črnomelj–Vrbovsko. Na Tehničkome fakultetu radio je od 1941., od 1963. kao redoviti profesor. Predavao je kolegije Projektiranje i građenje željeznica, Željeznički gornji stroj i Kolodvori. Od 1963. bio je voditelj Katedre za željeznice i predstojnik Zavoda za željeznice, prodekan 1964–66. te dekan 1962–64. i 1968–69. Osim na Fakultetu, radio je u službi Željezničke uprave u Zagrebu od 1944., od 1955. kao vanjski suradnik Glavne direkcije. Nakon II. svj. rata radio je na obnovi porušenih pruga i mostova. Osmislio je rješenja za mnoga željeznička čvorišta te lučka i željeznička postrojenja u Zagrebu, Zadru, Sarajevu, Vinkovcima, Sisku, Čakovcu, Rijeci, Karlovcu, Dubrovniku, Ljubljani, Zenici i Splitu. Bavio se dimenzioniranjem teretnih vlakova, troškovima i projektiranjem željezničkih postrojenja, sigurnošću u željezničkom prometu, gradskom i prigradskom željeznicom te građenjem uličnih čvorišta. Zaslužan je za uvođenje vozne dinamike u nastavu, podignuvši je na razinu znanstvene discipline. Autor je udžbenika Željeznička vozila i vozna dinamika (1950) te skripta Željeznice 1. Vođenje linija (1956) i Osnovi mehanike vođenja. Željeznički gornji stroj (1960). Dobitnik je Zlatne plakete JAZU-a (danas HAZU) 1969.

Pegan, Srečko (Zagreb, 15.  VIII. 1949), arhitekt, stručnjak za urbanizam i prostorno planiranje.

Diplomirao je 1972. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1990. disertacijom Urbanistički faktori lokacije prerađivačke industrije (mentor → A. Marinović-Uzelac). Od 1973. radio je kao projektant u birou Arhitektonski studio u Zagrebu, kojega je 1977–88. bio direktor. Na Fakultetu je bio zaposlen od 1988. do umirovljenja 2019., u zvanju redovitoga profesora od 2002; bio je predstojnik Zavoda za urbanizam i prostorno planiranje 1993–2002., te prodekan za znanost 1999–2001.

Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje urbanizam i prostorno planiranje, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Prostorno planiranje, Urbanizam I, Komunalna tehnika gradova, Osnove urbanističkog i graditeljskog zakonodavstva i dr.). Stručni opus obuhvaća više od 70 prostornih i urbanističkih planova, arhitektonskih projekata i realizacija u zemlji i inozemstvu među kojima se ističu: detaljni plan uređenja Vukovara (s A. Marinovićem-Uzelcem i A. Paunovićem, 1997), prostorni plan Parka prirode Blidinje (s A. Marinovićem-Uzelcem, 1999), prostorni plan Vukovarsko-srijemske županije (s A. Marinovićem-Uzelcem, 2002), generalni urbanistički plan Slavonskoga Broda (s T. Jukićem, 2004), prostorni plan uređenja Iloka (2007). Autor je i suautor mnogih znanstvenih i stručnih članaka te knjiga Prostorni i urbanistički razvoj Osijeka. Kritika i prijedlozi (2001., s T. Jukićem), Osnove urbanističkog i graditeljskog zakonodavstva (2006), Urbanizam. Uvod u urbanističko planiranje (2007) i dr. Jedan je od pokretača časopisa → Prostor koji od 1993. izdaje Arhitektonski fakultet u Zagrebu. Od 2020. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, te član emeritus HATZ-a. Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« (2014).

Pulske fortifikacije, složen sustav mnogobrojnih utvrda na području Pule i šire okolice, izgrađen ili dograđen u XIX. st. i početkom XX. st. za obranu Pule kao glavne austrougarske ratne luke.













Sastoji se od gusto raspoređenih nadzemnih ili djelomično ukopanih stalnih utvrda i topničkih bitnica, isprva građenih od kamena, poslije i od betona s čeličnim topovskim kupolama. Među najvažnije u užem pulskom području spadaju: Kaštel (nekadašnja mletačka utvrda u kojoj se danas nalazi Povijesni i pomorski muzej Istre te posjetiteljski Pula fort centar), Kaiser Franz I., Maksimilijan, Monte Grosso, Monsival (Bourguignon), Muzil, Munide, Casoni Vecchi, Zaro, Monvidal, Sv. Mihovil, Punta Kristo, Marie Louise, Kaštelir, Valmarin, San Giorgio, Stoja, Verudela, San Daniele, Turcijan, Pomer; na Velome Brijunu su Tegetthoff i Peneda, na Malome Brijunu Brioni Minor, na području Barbarige Forno, Paravia istok i Paravia zapad, na otoku Lošinju utvrda Lošinj, i dr. U sastavu obrambenoga sustava Pule bio je i sustav tunela za sklanjanje ljudi, streljiva i opreme, tzv. Zerostrasse. Znatan dio fortifikacija očuvan je do danas, kada se pokreću inicijative za njihovo stavljanje u turističku funkciju, a neke su već dostupne posjetiteljima.













Hönigsberg i Deutsch, projektantsko-građevinsko poduzeće osnovano 1889. u Zagrebu. Tijekom posljednjega desetljeća XIX. st. bilo je najproduktivnije takvo poduzeće u Zagrebu. Osnovali su ga arhitekti Lavoslav (Lav) Hönigsberg (Henigsberg) (Zagreb, 1861 ‒ Zagreb, 1911) i Julio (Julije) Deutsch (Geppersdorf, danas Kopřivná, Češka, 1859 ‒ Zagreb, 1922). Diplomirali su na Visokoj tehničkoj školi u Beču (TH Wien; Deutsch 1882., Hönigsberg 1883) te se nakon usavršavanja i rada u europskim atelijerima vratili (Hönigsberg 1887), odnosno doselili (Deutsch 1888) u Zagreb. Tijekom 1888. zajedno su radili u uredu → Kune Waidmanna.

Hönigsberg je već od 1886. projektirao zgrade u Zagrebu: kuće Mirka Halpera na uglu Strossmayerova trga 3 i Ulice Matice hrvatske (1886–87), Dragutina Čeha u Medulićevoj 22 i Mavre Hönigsberga u Ilici 51–53–53a (1887–88), te Hrvatski učiteljski dom na Trgu Republike Hrvatske 4 (1888–89). Tim se djelima u Zagrebu proširio bečki tip neorenesanse, tada dominantni stil srednje Europe. U duhu romantizma projektirao je ljetnikovce Kolmar – Werner na Tuškancu 36 (1888–89), Grbac u Ulici I. G. Kovačića 33 (1889).







U razdoblju obnove grada nakon potresa 1880. i nove regulatorne osnove 1887–89., dvojica su se arhitekata 1890-ih prometnuli u najznačajnije predstavnike kasne faze povijesnih stilova (neorenesansa, neobarok, neorokoko) uvodeći kupolu kao novi element. U njihovim je zajedničkim radovima nemoguće lučiti autorstvo. Među više od 90 reprezentativnih zagrebačkih stambenih i javnih zgrada ističu se one na Strossmayerovu trgu 2 (palača Priester, 1892–93), 6 (palača Spitzer 1892–93), 8 (kuća Lea Hönigsberga, 1898–99), 10 (palača Schlesinger, danas Palace Hotel Zagreb, 1891–92), na Tomislavovu trgu 2 (kuća Aranke Rossipal, 1895–96) i 18 (kuća Vlahe Bukovca s atelijerom, 1896–97), na Starčevićevu trgu 6 (Starčevićev dom, 1894–95), u Amruševoj 2 (zgrada Kotarskog suda, danas Trgovački sud, 1896) i 3 (trgovačko-stambena zgrada Schweinburg – De Strižić, 1896). Gradili su i tvorničke zgrade (Tvornica svile u današnjoj Adžijinoj, tzv. Bubara 1892., srušena 2022).













Većina projekata nakon 1900. pripisuje se drugim arhitektima koji su radili u poduzeću (Ivan Štefan, Otto Goldscheider), među kojima se napose ističe → Vjekoslav Bastl koji je ondje radio od 1895. Stilski se izričaj usmjeravao prema bečkoj secesiji: prva zgrada toga stila u Zagrebu – kuća Pečić u Ilici 43 (1899), zgrada Trgovačko-obrtnoga, danas Etnografskoga muzeja, na Mažuranićevu trgu 14 (1902–03), kuća Kallina na uglu Gundulićeve 20 i Masarykove 19 (1903–04), zgrada Elsa-fluid u Jurišićevoj 1 (1905–06), zgrada Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice na uglu Ilice 25 i Gundulićeve 2 (1906–07), Zagrebački parni i umjetni mlin u Koturaškoj 1 (1907–08), Tvornica Penkala olovaka Edmund Moster i drug u Branimirovoj 43 (poslije Nada Dimić, 1910–11).



















Poduzeće je radilo i diljem sjeverozapadne Hrvatske te izgradilo tvornicu braće Gavrilović (1895) u Petrinji, sinagoge u Križevcima i Slavonskom Brodu (1895) te Bjelovaru (1917), Županijsku palaču (1895), Financijalnu palaču (1896) i zgradu Prve požeške štedionice (1907) u Požegi. U poduzeću su se radili izvedbeni projekti i za druge projektne urede i arhitekte, među kojima su Fellner & Helmer, Ferenc Pfaff, Dionis Sunko.

Nakon Hönigsbergove smrti poduzeće je pod istim imenom vodio Julije Deutsch, a nakon njegove smrti naslijedio ga je sin → Pavao Deutsch. On je 1923. s arhitektom i graditeljem → Aleksandrom Freudenreichom osnovao poduzeće Freudenreich i Deutsch koje je djelovalo do 1940. te projektiralo i izvelo niz stambenih i javnih zgrada diljem Hrvatske, uglavnom u duhu funkcionalističkih načela i modernizma.

sportska arhitektura, građevine namijenjene sportu, tjelesnom vježbanju i rekreaciji. Mogu biti predviđene za samo jednu vrstu aktivnosti ili za više njih, s gledalištem ili bez njega, a kadšto više raznovrsnih građevina može biti okupljeno u jednu cjelinu (sportski ili rekreacijski centri). U osnovi se dijele na građevine s natkrivenim borilištem (sportske dvorane, dvoranska plivališta i klizališta, kuglane i sl.) i one s borilištem na otvorenome (stadion, hipodrom, autodrom i motodrom, velodrom, klizalište, skijaška skakaonica, bob-staza), a ponekad su to samo prateće građevine uz uređene površine na otvorenome (veslačka staza, teren za golf i skijaški tereni, morska, riječna ili jezerska kupališta).

Sportske dvorane natkrivene su građevine namijenjene održavanju natjecanja i priredbi, nastave tjelesnog odgoja, za rekreaciju i vježbanje. Najčešće su to višenamjenske dvorane, a nerijetko imaju i gledalište. U manjim se dvoranama gledalište obično nalazi samo s jedne strane borilišta i uvlačivo je (teleskopsko), dok je u većim dvoranama borilište okruženo velikim amfiteatralnim gledalištem. Ponekad se grade višeetažni sklopovi s nekoliko sportskih dvorana različitih veličina. Velike se dvorane mogu pregraditi pokretnim stijenama u dvije ili više manjih dvorana.

Stadioni su otvorene građevine s velikim borilištem i gledalištem koje je za velikih izvedbi najčešće amfiteatralno, a namijenjeni su održavanju sportskih natjecanja, igara, priredbi i skupova. Osnovni su dijelovi stadiona borilište (igralište, arena), gledalište (s prostorom za novinare i reportere), svlačionice, uređaji i oprema za vježbanje, društvene prostorije, prostorije za osoblje, servisi, instalacije, te prostori i uređaji za vanjski i unutarnji promet pješaka i vozila. Stadionski sklop uključuje i pomoćna borilišta, parkirališta, ambulantu, mjesta za prodaju karata i suvenira, restorane, kioske, itd.

Suvremene sportske građevine moraju osigurati udobnost korisnicima, natjecateljima i gledateljima, mogućnost višenamjenske uporabe i visoke razine medijskog prijenosa, bez obzira na vremenske prilike. Televizija je postupno prožela i komercijalizirala svijet sporta, pa danas svojim zahtjevima izravno utječe na koncepciju sportskih građevina. Ponašanje gledateljstva, osobito na nogometnim utakmicama, u posljednje doba utječe na donošenje sve strožih sigurnosnih propisa za projektiranje sportskih građevina.

Osobita se pozornost pri projektiranju i izvedbi suvremenih sportskih građevina pridaje podlozi borilišta na kojoj se odvijaju natjecanja i njegovoj opremi; orijentaciji te prirodnom i umjetnom osvjetljenju koje mora spriječiti blještavilo uz osiguravanje dovoljne osvijetljenosti; gledalištu koje položajem redova mora osigurati nesmetano praćenje zbivanja na borilištu, biti opremljeno dovoljnim brojem sanitarnih čvorova te prostora s prodajnom i ugostiteljskom ponudom; vanjskom i unutarnjem prometu gledatelja i vozila, koji mora biti takav da omogućuje brzo punjenje i pražnjenje gledališta, dovoljan broj parkirnih mjesta te pristup specijalnim vozilima; pomoćnim prostorijama za natjecatelje, suce, liječnike, novinare, upravu. Konstrukcija krovišta i krov kojima se natkrivaju dvorana ili tribine stadiona obično su vrlo velikog raspona, kadšto i pomični, pa iziskuju specifična i inovativna inženjerska rješenja, a nerijetko predstavljaju i oblikovnu osnovu građevine.

Sportske građevine od davnina predstavljaju važna središta tjelesne kulture i sporta, ali i društvenog života gradova. Njihovi uzori javljaju se u antičkoj Grčkoj (stadion, gimnazij, palestra) i Rimu (amfiteatar, terme). Propašću Rima sportska natjecanja nisu sasvim zamrla, ali se za tu namjenu nisu gradile trajne građevine sve do polovice XIX. st., kada se na visokim školama u Zapadnoj Europi počinju organizirati sportska vježbanja i natjecanja. Snažan poticaj razvoju sporta dala je organizacija prvih modernih Olimpijskih igara 1896., od kada se ubrzano razvija i sportska arhitektura u suvremenom smislu.

Sportska arhitektura u Hrvatskoj

Antičko doba

Razvoj sportske arhitekture u Hrvatskoj uvelike prati njezin razvoj u svijetu. Među najstarijima su i najbolje očuvanim građevinama one iz doba staroga Rima – amfiteatri u kojima su se priređivale borbe gladijatora, a svojim oblikom i monumentalnošću predstavljaju preteču današnjih stadiona, kao i terme kao središta rekreacije i brige o tjelesnom zdravlju (→ zdravstvena arhitektura).

Amfiteatar u Puli bio je veličinom šesti u Rimskom Carstvu. Njegova je gradnja potrajala I. st., a mogao je primiti oko 25 000 gledatelja. Eliptična je oblika vanjskih izmjera 132,5 m × 105,1 m, s borilištem veličine 67,9 m × 41,6 m. Gledalište je bilo oblika elipsoidnog lijevka koji su oblikovali koncentrični stepeničasto položeni redovi sjedala, a natkrivao se platnenim tendama ovješenima o jarbolne stupove (velarij). Amfiteatar je bio opremljen tunelima za ventilaciju, odvodima i kanalizacijom, prostranim vodospremnicima te prostorijama ukopanima u stijenu ispod borilišta. Osim u Puli, amfiteatre su imali i drugi rimski gradovi na području današnje Hrvatske (Epidaurum – Cavtat, Iadera – Zadar, Burnum kraj Knina), a među njima se ističe onaj u Saloni (Solinu). Izgrađen je u drugoj polovici II. st., bio je vanjskih izmjera 126 m × 102 m, a mogao je primiti 15 000 do 18 000 gledatelja.













Razvoj u XIX. st. i prvoj polovici XX. st.

Prva građevina namijenjena sportu u Zagrebu bila je streljana koju je Antun Pejačević zamislio na svom posjedu na Tuškancu. Nacrt te streljane na otvorenome izradio je 1801. natporučnik Stauff von Beaulieux, a gradnju je dovršilo Građansko streljačko društvo 1808. Zgrada Građanske streljane na Tuškancu, prva natkrivena sportska građevina u Zagrebu, izgrađena je 1838. Osim sportske, desetljećima je imala i važnu ulogu u društvenom i kulturnom životu grada. Dograđena je prema projektu → Janka Jambrišaka i → Milana Lenucija 1882–85. Od 1914. zgrada je dobivala druge namjene, te je naposljetku uređena u kino-dvoranu. Sjeverno od nekadašnjeg strelišta betoniran je 1930-ih sportski teren, na kojem su se još 1960-ih igrale utakmice košarkaškog kluba Lokomotive (danas Cibona).







Od sredine XIX. st. u škole hrvatskoga ozemlja počeo se uvoditi tjelesni odgoj. U Zagrebu je prvi nastavnik tjelovježbe 1859. bio Friedrich Miroslav Singer, koji je u prizemlju realne gimnazije na Griču uredio 1860. prvu dvoranu za vježbanje (gombaonicu) u Hrvatskoj. Od 1874. tjelesni je odgoj bio obvezan za osnovne škole, a od 1883. i za srednje, pa su školske zgrade koje su se od tada gradile imale i gombaonicu i vanjska igrališta. Takve su primjerice osnovne škole koje je projektirao → Martin Pilar u Varšavskoj ulici 18 (s R. Melkusom, 1889) i u Krajiškoj 9 (s K. Waidmannom, 1889) u Zagrebu. Među srednjim školama toga doba po sportskoj se arhitekturi ističe Srednjoškolski forum, reprezentativni skup školskih zgrada na današnjem Rooseveltovu trgu u Zagrebu. Izgrađen je 1894–95. na poticaj → Ise Kršnjavoga. Trokrilnu zgradu Realne gimnazije i Trgovačke škole projektirali su berlinski arhitekti Ludwig i Hülssner, zaslužni i za projekte škola u Sušaku, Novoj Gradiški, Karlovcu, Iloku i Gospiću izgrađenih 1894. Prema projektu → Kune Waidmanna, u sklopu foruma bila je 1896. izgrađena tada suvremena sportska dvorana veličine 36 m × 11,9 m, s garderobama, kupaonicama i centralnim grijanjem. Krovnu konstrukciju čine čelični nosači I oblika na razmaku od 2,5 m. Kraj dvorane bilo je pod nadzorom Frana Bučara uređeno Srednjoškolsko igralište (do 1935. tzv. Elipsa), prvo ograđeno igralište u Zagrebu. Na Elipsi su od 1905. igrali nogometaši HAŠK-a, od 1909. i međunarodne utakmice. Prema projektu → Egona Steinmanna, na zapadnome rubu srednjoškolskog igrališta uz Kačićevu ulicu izgrađena je 1933. gimnastička dvorana Državne učiteljske škole, odnosno Sokolski dom. Istočno od dvorane dograđene su 1949. učionice prema projektu → Slavka Delfina. U XX. st. izgradnja škola dobiva zamah, pa su sve mnogobrojnije i školske sportske dvorane rađene u duhu funkcionalizma, npr. one → Ivana Zemljaka na Jordanovcu 108 i Selskoj cesti 95 (1930–31), E. Steinmanna u Križanićevoj 4–4a (1930–32), → Zvonimira Vrkljana u Savskoj cesti 77 (1937–39; dogradnja sportske dvorane S. Delfin, K. Mihaljević, 1957–58) u Zagrebu. (→ odgojno-obrazovne zgrade).







Izgradnji sportskih građevina u Hrvatskoj je osobito pridonijelo osnivanje organizacije za promicanje tjelovježbe Hrvatski sokol u Zagrebu 1874. Uz sudjelovanje → Milana Lenucija, podignuta je 1883. dvorana Hrvatskog sokola, kao središnji dio Hrvatskog doma smještenoga na južnom obodu današnjega Trga Republike Hrvatske. Tada najveća dvorana u Zagrebu, bila je veličine 28,4 m × 18 m i visine 11,3 m, s drvenom galerijom širine 4 m uokolo. Prema projektu Matije Antolca dograđena je 1884. zgrada pjevačkog društva Kolo kao istočno krilo Hrvatskog doma, a prema projektu arhitekata → Fellnera i Helmera dograđeno je 1895. i zapadno krilo, kao pomoćna zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta. Godine 1929. izvedena je središnja dogradnja sklopa prema jugu s malom dvoranom veličine 11,6 m × 15,4 m, koju su projektirali arhitekti → Alexander Freudenreich i Julije Deutsch. Iza Hrvatskog doma, na prostoru današnjega Mažuranićeva trga uređeni su 1892. vanjski prostori za tjelovježbu, a još južnije, na prostoru Marulićeva trga klizalište 1894. Širenjem sokolskog pokreta otvarali su se sokolski domovi i u drugim dijelovima Hrvatske: Varaždinu (1896), Splitu (Kamilo Tončić, 1908), Zlataru (1910), Bjelovaru (→ M. Pilar, → Dionis Sunko; 1911–12), Vinkovcima (Dragutin Basler, 1927), Osijeku (→ Vladoje Aksmanović, 1928), Belom Manastiru (1933), Karlovcu (1934), Čakovcu (1938). U istom su se razdoblju gradile i dvorane za tjelovježbu u krajevima pod talijanskom upravom, npr. Palestra u Poreču (Bernardin Faber, 1908–09).

U početcima sporta i masovne tjelesne rekreacije važnu su ulogu imali tereni na otvorenome, koji su se uređivali na neizgrađenim gradskim površinama, pa su nerijetko imali privremeni karakter. Izgradnjom drvenih tribina mogli su primiti i znatan broj gledatelja. Tako je npr. u Zagrebu prvo klizalište uređeno 1872. na prostoru budućega Sokolskog doma, a više se puta selilo na slobodne lokacije donjogradske zelene potkove. Prvi velodrom izgrađen je 1891. na prostoru budućega gimnazijskog sklopa na Rooseveltovu trgu u Zagrebu, 1895. izgrađen je velodrom i na Koturaškoj cesti (ovalna staza zemljanog trkališta bila je duga 500 m, veći dio gledališta sa sjedećim mjestima bio je natkriven), a 1897. i velodrom s drvenom stazom na prostoru zapadno od budućega maksimirskog stadiona. Godine 1921. izgrađeno je uz potok Črnomerec, na mjestu današnje tvornice Končar, trkalište duljine 800 m, na kojem su se osim konjičkih i biciklističkih održavale i motociklističke utrke, a novo je trkalište Miramare izgrađeno na Miramarskoj cesti 1932. U Varaždinu je prvi velodrom izgrađen još 1895.

Za potrebe međunarodnih sokolskih sletova s velikim brojem sudionika i gledatelja izgrađena su 1906. i 1911. južno od današnje Martićeve ulice u Zagrebu sletišta površine 6750 m² i 11 832 m², s privremenim drvenim tribinama s 2670 i 4344 sjedećih mjesta. Za sokolski slet i V. balkanske igre izgrađen je 1934. velik stadion na Sveticama za 50 000 gledatelja (izgorio 1941).

Dodatni je zamah izgradnji igrališta i stadiona u prvoj polovici XX. st. dala popularizacija i širenje nogometa. U Splitu su se od 1911. utakmice nogometnog kluba Hajduka igrale na igralištu Stari plac, koje je prije toga služilo kao vojno vježbalište austrougarske vojske te vježbalište splitskog ogranka Hrvatskoga sokola. Prve drvene tribine izgrađene su 1926., nakon čega je stadion više puta dograđivan drvenim i montažnim tribinama, a utakmice Hajduka su se ondje održavale do 1979. U Zagrebu su se natjecanja u nogometu i atletici, osim na srednjoškolskom igralištu Elipsi i drugim lokacijama, od 1912. održavala na stadionu HAŠK-a u Maksimiru (s tribinama za 6000 gledatelja), od 1914. na stadionu Concordije u Kranjčevićevoj ulici (15 000 gledatelja), od 1924. na igralištu Građanskoga u Kupskoj ulici između Koturaške i Ulice grada Vukovara (s potpuno natkrivenih 1618 sjedećih mjesta u gledalištu). U Rijeci je stadion Kantrida izgrađen 1913. na mjestu napuštenoga kamenoloma. Prva je drvena tribina ondje izgrađena 1925., nakon čega je stadion višekratno dograđivan.

U drugoj polovici XIX. st. uz jadransku obalu i uz rijeke koje protječu gradovima u unutrašnjosti počele su se graditi kupališne građevine kao središta rekreacije, zabave i društvenog života. Na jednoj ili dvije etaže obično su se nalazile kabine za presvlačenje, terase za sunčanje, te razni drugi sadržaji (ugostiteljska ponuda, frizerski saloni, fotografski atelijeri). U Rijeci je prvo morsko kupalište otvoreno 1841., Pula je svoje prvo javno kupalište, usidreno na drvenoj platformi, dobila 1865., a do kraja stoljeća izgrađena su još četiri. U Opatiji je 1883. izgrađeno dvoetažno drveno kupalište Angiolina, a ubrzo potom i niz drugih (Tomaševac, Quitt, Slatina, Lido, Tivoli u Ičićima, Črnikovica u Voloskom). Do kraja stoljeća kupališta su imali i Poreč, Lovran, Kraljevica, Crikvenica, Novi Vinodolski, Rab, Zadar, Split i Dubrovnik, s ukupno 26 kupališnih građevina, kojih je diljem obale istočnoga Jadrana do I. svj. rata izgrađeno još 29, a do II. svj. rata 21. Kupališta su imali i kontinentalni gradovi; prvo javno kupalište uz Dravu u Osijeku spominje se 1836., u Zagrebu je u Trnju kraj Save uređeno 1852. Huttererovo kupalište, a 1926. i Gradsko kupalište zapadno od Savskog mosta. Svoja kupališta uz rijeke imali su i Karlovac, Slavonski Brod, Varaždin i dr. U prvoj polovici XX. st. neka od gradskih kupališta postala su i središta sportova na vodi, pa su bila opremljena tornjevima za skokove u vodu i dr. Uz vodene površine gradila su se sportska plivališta, plivački i veslački domovi, npr. Dom veslačkog kluba Uskok → Antuna Ulricha 1931., građevina od drva i stakla koja je uz sportsku funkciju među prvima u Zagrebu promicala arhitektonske i stilske odlike moderne.

Sredina i druga polovica XX. st.

Sredinom XX. st. u Hrvatskoj je počela izgradnja suvremenih sportskih građevina prilagođenih novim zahtjevima natjecanja, koje su svojom polivalentnošću prerasla u sportske i sportsko-rekreacijske centre i domove kao nova središta sportskog i društvenog života gradova.

Sportski centar Šalata na brežuljku u neposrednoj blizini središta Zagreba počeo se razvijati potkraj 1920-ih izgradnjom prvih teniskih terena. Prema projektu → Franje Bahovca 1936. izgrađen je drveni teniski stadion za 5000 gledatelja koji je 1939. proširen za još 3000 mjesta. Uz stadion su iste godine izgrađeni klupska zgrada i mali bazen, a 1946–47. plivalište s tribinama za 3500 gledatelja i tornjem za skokove u vodu; 1957. izgrađeno je novo betonsko gledalište stadiona, koji je 1961. pretvoren u klizalište, a 1966. izgrađen je novi središnji teniski teren. Centar je rekonstruiran i dograđen 1987.

Na mjestu nogometnog stadiona nekadašnjeg HAŠK-a u zagrebačkom Maksimiru arhitekti → Vladimir Turina i Franjo Neidhardt te konstruktor → Eugen Erlih projektirali su 1946. novi stadion Maksimir (danas popularno Dinamov stadion). Prema tom projektu, potkovasto je gledalište trebalo biti potpuno otvoreno prema maksimirskom perivoju, a primalo je 35 000 gledatelja. Trećina je zapadnoga i čitavo istočno gledalište bilo na nasipu, dok je gornji, djelomično natkriveni dio zapadne tribine položen na armiranobetonsku okvirnu konstrukciju vrhunskih oblikovnih i konstrukcijskih vrijednosti. Uklopljenošću u pretijesnu urbanističku situaciju i otvaranjem izvanredne vizure na maksimirski perivoj i Medvednicu te visokom razinom oblikovanja detalja i cjeline stadion predstavlja značajno djelo sportske arhitekture svoga doba. Radovi na finalizaciji tog projekta trajali su od 1953. do 1955., kada je podignuta i sjeverna tribina, čime je donekle smanjen kontakt s maksimirskom šumom. Dogradnjom istočne tribine (isti autori, uz suradnika → Borisa Magaša) 1961. te južne tribine (→ Božidar Tušek) 1965–69., stadion je proširen na ukupno 65 000 mjesta, a 1987. čitavo je zapadno gledalište natkriveno čeličnom krovnom konstrukcijom. Prema projektu Branka Kincla i Nikole Filipovića iz 1997. započela je modernizacija stadiona izgradnjom nove sjeverne tribine i dogradnjom zapadne tribine, koja zbog mnogobrojnih kontroverzi ni nakon 25 godina nije dovršena.







U Osijeku je na području nekadašnjega Gradskog vrta 1947–58. izgrađen istoimeni stadion s gledalištem oblika potkove na nasutom terenu oko igrališta. Prema projektu Josipa Tešije, Vladimira Obera i Milana Mitevskog dograđena je 1979. zapadna tribina.

Prvom poslijeratnom razdoblju sportske arhitekture u Hrvatskoj spada i vizionarski projekt Centra za vodene sportove na području Delte između Rijeke i Sušaka V. Turine, sa suradnicima Zvonimirom Radićem, → Ninoslavom Kučanom i Ivanom Seifertom iz 1949. Karakterizira ga mogućnost transformacije prostora pomoću konstrukcije pokretne čelične tribine gledališta, koja na tračnicama klizi od otvorenog bazena, kroz bazensku dvoranu kružnog presjeka do atletskog stadiona. Unatoč visokim ocjenama svjetske stručne javnosti projekt nije realiziran.

U drugoj polovici XX. st. natjecanja u rukometu, košarci i sl. su se postupno počela priređivati u zatvorenim prostorima, te se počela širiti mreža sportskih dvorana. Zimsko plivalište Mladost na Trgu športova u Zagrebu izgrađeno je 1958. kao prva zatvorena sportsko-rekreacijska građevina u nas. Idejni projekt iz 1953. potpisuju F. Bahovec, B. Tušek i → Vlado Antolić, na temelju kojega je F. Bahovec izradio izvedbeni projekt. Bazenska je školjka izmjera 25 m × 16 m, dubine 1,8 do 3,8 m, sa šest natjecateljskih staza. Krovište čine zakrivljeni čelični rešetkasti nosači raspona 30 m, što je bio najveći raspon nadsvođen takvom konstrukcijom. Nekoliko godina nakon zagrebačkog, dovršen je i plivački bazen u dubrovačkom Gružu (1952–61) → Lovre Perkovića.

Među prve suvremene višenamjenske sportske dvorane s gledalištem u nas spada Školska sportska dvorana Mladost u Karlovcu (1966–67) → Slavka Jelineka sa suradnicima Franom Dulčićem i Stjepanom Krajačem iz projektnog biroa AGI-46. Dvorana je nadsvođena armiranobetonskim lučnim nosačima raspona 50 m, s tribinama uz duže stranice igrališta kapaciteta 3000 do 5000 gledatelja. Njezin prilagođeni izvedbeni projekt poslužio je i za izgradnju Sportske dvorane Mladosti na Trsatu u Rijeci (1971–73; S. Jelinek, S. Krajač). U istom su se razdoblju gradile višenamjenske sportske dvorane u Splitu (Gripe; 1966–67), Zadru (Jazine, 1967–68), Osijeku (Zrinjevac, 1973), Šibeniku (Baldekin, 1973) i dr.

Prva višenamjenska sportska dvorana u Zagrebu bila je Sportska dvorana Trešnjevka (tzv. Kutija šibica) S. Jelineka izgrađena 1969. Na temelju idejnog rješenja V. Turine i projekta F. Neidhardta sa suradnicima B. Magašem, → Mladenom Vodičkom i → Brankom Žeželjem iz 1964–66., dovršen je 1972. Dom sportova, središnji zagrebački sportski centar u zatvorenome. Dom obuhvaća veliku dvoranu namijenjenu natjecanjima u dvoranskim sportovima i klizanju, natkrivenu prednapetim armiranobetonskim rešetkastim nosačima raspona 61 m i potkovasto gledalište kapaciteta 5000 sjedećih mjesta, malu dvoranu kapaciteta 3100 mjesta, te niz drugih dvorana za raznovrsne sportske aktivnosti (stolni tenis, borilački sportovi, mačevanje, šah i bridž, streljana, teretana i sauna). Zgrada je adaptirana 1987.













Velik su poticaj izgradnji sportskih građevina u Hrvatskoj u drugoj polovici XX. st. dale organizacije međunarodnih sportskih događaja. Tako je za Mediteranske igre u Splitu 1979. izgrađen niz gradskih središnjih sportskih objekata. Među njima je nova sportska dvorana Gripe arhitekata Živorada Jankovića i Slavena Rožića s velikom dvoranom kapaciteta do 6000 gledatelja i dvjema malim dvoranama kapaciteta 3500 i 1500 gledatelja. Sportski centar Bazeni Poljud sklop je sportskih sadržaja od kojih je središnji zgrada s olimpijskim i vaterpolskim bazenom s tribinama za 2000, odn. 650 gledatelja. Zgrada je natkrivena mrežastom visećom konstrukcijom ovješenom o armiranobetonske uzdužne S nosače i poprečne grede, a projektirao ju je Ivan Antić.



















Središnja građevina Mediteranskih igara bila je novoizgrađeni stadion na Poljudu B. Magaša (danas stadion Hajduka), a djelo je vrhunske suvremene sportske arhitekture u svijetu. Kapacitet mu je 50 000 gledatelja. Istočna i zapadna tribina potpuno su natkrivene transparentnim valjkastim odsječcima veličine 205 × 47 m, koji daju stadionu poseban oblikovni pečat. Krovište čini prostorna čelična rešetka sustava Mero, a raspon od 205 m bio je najveći te vrste u svijetu. Ispod zapadne tribine nalaze se svlačionice, saune, bazeni, dvije male dvorane za vježbanje i jedna velika, uredi, klupske prostorije, spavaonice, kuhinje, skladišta, a ispod istočne tribine poslovni je prostor. Zona oko stadiona namijenjena je prometu posjetitelja koji ulaze u gledalište i izlaze iz njega preko 12 mostova i osam ulaznih stubišta, a gledalište se može potpuno isprazniti u vremenu kraćem od pet minuta.

Strelište Pampas u Osijeku (arhitekti Milan Mitevski, Srećko Lovrinčević i Mladen Orlandini) izgrađeno je 1985. za Europsko prvenstvo u streljaštvu. Sastoji se od glavne zgrade, pomoćne zgrade s restoranom i kuglanom te platoa, trijemova i kolonada. Građevina strelišta sadržava polivalentne prostore za različite društvene i kulturne djelatnosti kao nastavak tradicije hrvatskih streljana s početka XIX. st.

Svjetske studentske igre Univerzijada 1987. u Zagrebu bile su povodom za izgradnju mnogih sportskih objekata u Zagrebu. Rekreacijski sportski centar na Jarunu → Fedora Wenzlera nastajao je od 1961., kada je započelo projektiranje i izvedba koja je trajala 26 godina. Centar se sastoji od veslačke staze, tribina, veslačkih i jedriličarskih domova i spremišta, turističkih i ugostiteljskih zgrada, prometnih objekata, parka i kupališta sa sunčalištima i igralištima za više od 20 000 kupača. Sportsko-poslovni kompleks i Košarkaški centar Cibona (danas Dražen Petrović) građen je prema projektu → Marijana Hržića, → Ivana Piteše i → Berislava Šerbetića. Dvorana za sportske, scenske i javne priredbe ovalna je tlocrta. Može primiti 3000 do 5000 gledatelja, natkrivena kupolom sustava Mero. Plivačko-vaterpolski centar Mladost → Vinka Penezića, → Krešimira Rogine i Vladimira Rukavine projektiran je za natjecanja u plivanju i vaterpolu, rekreaciju i nastavu plivanja. Plivalište je smješteno u središnjoj zoni sportskog parka Mladost (povijest kojega je počela još 1939. izgradnjom sportskog plivališta Marathon graditelja Branka Vlaha, uređenjem mnogobrojnih sportskih terena 1946–58. i izgradnjom doma Lovro Ratković 1964. prema projektu S. Delfina, te izgradnjom Doma odbojke 1980). Sastoji se od dvoranskog plivališta s bazenima 50 m × 25 m i 25 m × 8 m, sa svlačionicama, saunama, trim-kabinetima i sl., te od otvorenog plivališta s bazenima 50 m × 25 m i 25 m × 8 m. Voda i zrak griju se geotermalnom vodom iz obližnje bušotine. Uz bazen je 1999. izgrađen atletski stadion istih autora, s tribinom natkrivenom šatorastom konstrukcijom.













Sportska arhitektura u Hrvatskoj od 1990-ih do danas

Boćarski dom na zagrebačkom Prisavlju autora Srebrenke Katušić-Treursić i Andreja Vukašina izgrađen je 1991., a slijedi funkcionalistička načela dotadašnjih sportskih građevina, uz izričaj postmoderne vidljiv na pročeljima. Dvorana ima četiri boćarske staze, sportski dio za košarku, mali nogomet, badminton i odbojku.

Za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. izgrađen je 2008. niz sportskih dvorana najviših standarda, koje su postale nova gradska središta sportskog i zabavnog života. U Splitu je prema projektu → Studija 3LHD izgrađena Spaladium Arena s dvije dvorane od kojih je veća kapaciteta oko 11 000 gledatelja, ali čitav sklop nije dovršen ni do 2023. U Zadru je na Višnjiku prema projektu M. Hržića izgrađena Dvorana Krešimira Ćosića, kapaciteta većega od 7000 mjesta. Na Višnjiku je istodobno prema projektu → Nikole Bašića izgrađeno zatvoreno plivalište i niz sportskih terena na otvorenome. U Osijeku je prema projektu Borisa Koružnjaka i Gordane Domić izgrađena Dvorana Gradski vrt, sportski kompleks koji se sastoji od pet dvorana, od kojih su dvije najveće kapaciteta 3500 i 1500 gledatelja. U Poreču je prema projektu → Sonje Jurković, Sanje Gašparović, Nataše Martinčić i Tatjane Peraković izgrađena Sportska dvorana Žatika s 3700 sjedećih mjesta. U Varaždinu je prema projektu ureda AG Planum izgrađena Arena Varaždin s dvije dvorane kapaciteta 5000 i 220 gledatelja. Najveća je od svih Arena Zagreb izgrađena prema projektu studija UPI-2M u zagrebačkom Laništu; ima dvije dvorane, od kojih velika može primiti 15 000 do 24 000 gledatelja. Ukupna joj je površina 90 500 m², a ima i 950 parkirališnih mjesta, uglavnom u podzemnoj garaži. Osebujnu nosivu konstrukciju čine prefabricirana armiranobetonska rebra koja nose mrežastu viseću konstrukciju raspona 110 m.



















U novije se doba suvremene sportske građevine grade diljem Hrvatske, pa je sve više sredina s kvalitetnom sportskom i rekreacijskom infrastrukturom, koja uz to predstavlja istaknuta arhitektonska ostvarenja. Među takvim su građevinama Dvoransko plivalište Utrina, Zagreb (2004., → Josip Kostelac), Sportska dvorana OŠ Dubrava, Vrbovec (2006., → Igor Franić), sportska dvorana OŠ Tituš Brezovački, Špansko I, Zagreb (2006., Vedran Pedišić i → Emil Špirić), Sportska dvorana gimnazije Fran Galović, Koprivnica (2007., Studio UP/→ Lea Pelivan, → Toma Plejić), Sportska dvorana Zamet, Rijeka (2009., Studio 3LHD), Gradska sportska dvorana Novigrad (2010., Mario Perossa), Sportska dvorana Krk (2013., Ida Križaj Leko, → Idis Turato, Josip Mičetić, Marko Liović), Bazenski kompleks Svetice, Zagreb (2016., Vjera Bakić, Matthias Kulstrunk), Stadion Luke Šokčevića Šaljapina, Gunja (2016., GE+arhitekti), Plivalište Vukovar (2017., I. Turato), sportska dvorana Zlatar Bistrica (2022., AS NOP/Ivan Galić).







Tijekom 2023. otvoren je nogometni stadion Opus Arena na području Pampas u Osijeku za 12 000 gledatelja (Sirrah-projekt), te je najmodernija takva sportska građevina u Hrvatskoj.

tornjevi, građevine kojih visina višestruko nadmašuje druge dvije dimenzije. Mogu biti samostalni objekti ili dio većega graditeljskog sklopa. Nekada su se gradili od drva, kamena ili opeke, a danas se grade ponajprije od čelika ili armiranoga betona. U konstruktivnom smislu predstavljaju uspravnu konzolu pa su bočna opterećenja (vjetar, potres) od primarne važnosti, a temeljenje je zahtjevno. Kod nekih tornjeva bočna opterećenja preuzimaju zatege koje ih koso pripinju k tlu, što omogućava veliku vitkost stupa (jarbol). Zbog stalne težnje za ostvarivanjem što većih visina te njihove uočljivosti u prostoru, tornjevi su od davnine poseban izazov za njihove graditelje, inženjere i arhitekte.

Tornjevi su prvotno nastali kao građevine obrambene namjene. Visoke kule javile su se već u graditeljstvu Mezopotamije (uz koje se veže i mit o kuli babilonskoj), potom u antičkoj Grčkoj i Rimu, a u fortifikacijskom graditeljstvu zadržale su se do pojave topništva. Svjetionik na Farosu pred Aleksandrijom izgrađen u III. st. pr. Kr., visok 135 m bio je najviša građevina na svijetu dok ga u XIII. st. nije srušio potres. Simboliku obrambenih tornjeva preuzela je crkvena arhitektura. Prvi crkveni toranj, sagrađen u Siriji u V. st., imao je četverokutan tlocrt. Najstariji europski zvonici najčešće su bili okrugli, debelih zidova bez uresa (Ravenna, VI. st.). U doba gotike toranj je imao raskošne urese, u renesansi su se najčešće uklapali u pročelje, a u baroku se isticali bujnim linijama. Od razdoblja kasne gotike i renesanse, u Flandriji i sjeverozapadnoj Francuskoj počeli su se na gradskoj vijećnici podizati gradski tornjevi, najčešće sa zvonom za uzbunu i satom (belfried, beffroi). Tornjevi vidikovci metalne konstrukcije počeli su se graditi u XIX. st. (Eiffelov toranj u Parizu). Danas su najviši telekomunikacijski tornjevi, kao što su oni slobodnostojeći u Tokiju (634 m), Guangzhouu (604 m), Torontu (553 m), Moskvi (540 m), a oni pripeti zategama u Varšavi (646 m), Sjevernoj Dakoti (628 m) i Californiji (625 m).

Oblik tornja danas imaju i mnogi objekti praktične namjene: industrijski dimnjaci, rezervoari za vodu (vodotoranj), silosi, svjetionici, stražarski i kontrolni tornjevi, opservatorijski tornjevi (zvjezdarnice). Svojevrsnim tornjevima mogu se smatrati i visoki stupovi mostova, vjetrenih turbina i dr. Tornjevima se često nazivaju i visoke zgrade stambene, poslovne, turističke ili druge namjene (→ neboder).

Tornjevi u Hrvatskoj

Kao i drugdje u svijetu, i u Hrvatskoj se može pratiti kontinuitet izgradnje tornjeva i drugih vrlo visokih građevina tijekom povijesti do današnjih dana. Među obrambenim tornjevima ističu se mnogobrojne branič-kule izgrađene kao samostalni objekti ili uklopljene u zidine, npr. na zagrebačkom Gornjem gradu (Lotrščak i Popov toranj), Garić gradu, Ozlju, Dubovcu, u Trogiru (poligonalna kula), Splitu (Mletačka kula), Perušiću (Turska kula), Bribiru, Kaštel Gomilici, Kaštel Kambelovcu, Kaštel Novom i dr., Vrgorcu (Dizdareva kula), na omiškoj tvrđavi Starigrad (kula Peovica), u Zadru (Kapetanova kula), Završju (zvonik-kula), Baćin Dolu (kula Gračanica), Marini kraj Trogira, Drežnik Gradu, Vodicama (Čorićev toranj) i dr. (→ fortifikacijsko graditeljstvo).













Najstarijim zvonikom u Hrvatskoj smatra se zvonik crkve sv. Spasa na vrelu Cetine (IX. st.), dok većina primorskih crkava od XII. st. nadalje ima u svojoj građevnoj cjelini predviđen smještaj zvona. Među njima se ističu zvonici u Splitu (ranoromanički zvonik Gospe od Zvonika iz XI. st., zvonik katedrale iz XIII. st., dograđen 1890–1908., visine 57 m), Rabu (romanički zvonik katedrale iz XII–XIII. st., visine 26 m i zvonik Sv. Ivana iz XII. st., visine 20 m), Zadru (romanički zvonik Sv. Marije s početka XII. st., rekonstruiran u XV. st.; zvonik katedrale sv. Stošije iz XIV. st., dograđen u neoromaničkom stilu potkraj XIX. st., visine 56 m), Motovunu (zvonik-kula s nazubljenim kruništem iz XIII. st., visine 27 m), Trogiru (gotički zvonik katedrale iz XV. st., dograđen u XVI. st., visine 47 m), Hvaru (zvonik katedrale iz XVI. st., visine 27 m), Rovinju (zvonik Sv. Eufemije iz XVII. st., visine 61 m), i dr. Znatan pomak u visinama zvonika dogodio se u drugoj polovici XIX. st. u katedralama kontinentalnoga dijela Hrvatske: u Đakovu (neoromanički zvonici visine 84 m), Osijeku (neogotički zvonik visine 90 m), Zagrebu (neogotički zvonici visine 105 m, danas najviši u zemlji) (→ sakralna arhitektura).

































Gradski toranj sa satom kao samostalna građevina postoji u hrvatskim jadranskim krajevima: u Dubrovniku i Hvaru (XV. st.), Rabu, Cresu i Zadru (XVI. st.), Rijeci i Omišu (XVII. st.) i dr.







Prvi svjetionik na području Hrvatske izgrađen na organizirani poticaj bio je svjetionik Savudrija visok 29 m, a dovršen je 1818. Nakon njega izgrađeni su svjetionici na hridi Porer pred Premanturom (1833., kameni toranj iz 1846., visine 31 m), na rtu Strugi na Lastovu (1839., visine 20 m) te Veli Rat na Dugome otoku (1849., visine 42 m), koji je do danas ostao najvišim hrvatskim svjetionikom. Do 1912. diljem istočne jadranske obale izgrađena je mreža od 65 čuvanih svjetionika, a danas ih je u funkciji 45 (→ svjetionik; sv. 1).















Tornjevi izgrađeni na istaknutim uzvisinama i vrhovima planina grade se od XIX. st. kao geodetska mjerna mjesta, izletnički vidikovci, a poslije i kao objekti radiodifuzijskih i telekomunikacijskih mreža.

Visoka stabilizirana trigonometrijska točka I. reda (geodetska piramida) gradila se na šumom obraslim planinskim vrhovima kako bi se mogla locirati iz velike daljine, a obično ima do 20 m visoku zidanu jezgru (piramidalni stup) za postav instrumenata oko koje se nalazi drvena ili metalna konstrukcija s platformom za motritelja. Takve su piramide izgrađene na Sljemenu (isprva s drvenom jezgrom, srušena potkraj 1970-ih), Kamenjaku kraj Kneževih Vinograda (1957–68., visine 15 m), Cepelišu na Hrastovačkoj gori kraj Petrinje (1957 –68., visine 20 m, srušena nakon potresa 2020), Svetoj Geri na Žumberačkoj gori (1946–49., visine 20 m), Maksimovu hrastu na Požeškoj gori (1957–68., visine 12 m), Brezovu polju na Psunju (1957–68., visine 20 m), i dr.

Vidikovac, središnja točka zagrebačkog parka Maksimira, izgrađen je 1841–43. i visok je 17 m; vidikovac Toreta na otoku Silbi izgrađen je 1872. i visok je 15 m. Izletnički razgledni toranj (piramida) na Japetiću, visok 12 m, izrađen je 1889. prema projektu → Milana Lenucija kao rani primjer željezne konstrukcije, istodobno s Eiffelovim tornjem u Parizu; isprva je bio postavljen na Sljemenu (na mjestu prijašnje drvene piramide iz 1877. istog autora, te još starije iz 1870), s kojeg je 1960. preseljen na današnju lokaciju. Na vrhu Ivanščice podignuta je 1883. drvena piramida također po nacrtu M. Lenucija (1929. zamijenila ju je današnja čelična konstrukcija). Na Sljemenu je 1960. izgrađen tronožni vidikovac čelične rešetkaste konstrukcije s izletničkom platformom i antenom Radio televizije Zagreb visok 82 m; platforma je otvorena za izletnike 1965., a konstrukcija je srušena 1980. Vidikovac na Mađerkinom bregu kraj Štrigove, visok 28 m, s platformom za posjetitelje na visini od 21 m, izgrađen je 2022. kao dio biciklističko-informativnog centra za posjetitelje; osebujne je konstrukcije od lameliranih drvenih nosača.















Radio Zagreb započeo je emitiranje 1926. uz pomoć antene na Markovu trgu, 1933. izgrađeni su visoki antenski stupovi novog odašiljača u Otoku (kraj jezera Bundek u Novom Zagrebu), 1949. u Deanovcu kraj Ivanić Grada, a nakon toga i antenski stupovi odašiljača Mala Učka, Baške Oštarije, Hvar, Tovarnik, Vrsi kraj Zadra. Danas su najviši tornjevi srednjovalnih odašiljača čelični rešetkasti jarboli na Hvaru (2015., visine 130 m) i u Deanovcu (105 m).

Nakon početka emitiranja televizijskoga signala s Tomislavova doma na Sljemenu 1956., u sljedećih je deset godina izgrađena mreža televizijskih tornjeva: Psunj, Učka, Ćelavac, Stipanov Grič, Sljeme, Belje, Srđ, Biokovo, Lička Plješivica, Labišnica. Danas se visinom ističu čelični rešetkasti jarboli televizijskih odašiljača Belje Đuro Podboj (1966., visine 220 m, ujedno najviši antenski stup u Hrvatskoj) i Borinci (1967., visine 165 m), rešetkasti tornjevi odašiljača Psunj (1965., visine 143 m), Ugljan Mala Glava (2019., visine 85 m), Papuk (1987., visine 67 m), Stipanov Grič (1958., visine 63,5 m), Ivanščica (1982., visine 55 m), punostijeni limeni tornjevi odašiljača Biokovo (1968., visine 86 m), Labišnica (1964., jarbol visine 83 m), Učka (1963, visine 81 m), Mirkovica (1965., visine 81 m), Ćelevac (1963., visine 79,6 m), Srđ (1965., visine 77 m) Lička Plješivica (1968., visine 70 m), Kalnik (1968., visine 52 m). Novi integrirani radarski i telekomunikacijski toranj metalne rešetkaste konstrukcije izgrađen je na Ilinom vrhu iznad Konavala (2021). Među radijskim i televizijskim tornjevima se osobito ističe toranj na Sljemenu visine 170 m, s armiranobetonskim donjim dijelom visokim 92 m i čeličnom antenom povrh toga, te je jedini takav objekt u Hrvatskoj. Izgrađen je 1976., a na visini od 72 m ima vidikovac i rotirajući restoran. Glavni projektant bio je Krešimir Šavor.





















Industrijski dimnjaci visoki su šuplji tornjevi koji služe da bi se plinovi koji nastaju izgaranjem ispuštali na što većoj udaljenosti od tla i tako raspršili na što većem području, smanjujući lokalno zagađenje. Širom primjenom parnoga stroja u tvornicama sredinom XIX. st., dimnjaci građeni od opeke postali su sastavni dio vizure industrijskih središta, a njihov se broj smanjuje do danas. Među mnogobrojnim takvim građevinama u Hrvatskoj, samo su neki od primjera dimnjaci nekadašnje Ciglane Zagreb osnovane 1885. – istočni dimnjak visine 62,2 m i zapadni visine 49,8 m (srušeni 2021), dimnjak zagrebačkog paromlina visine 45 m (izgrađen 1916., srušen 2014), dimnjak Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova Brod na Savi (danas → Đuro Đaković Grupa; sv. 1) visine 65 m (izgrađen 1922. kao najviši u zemlji u to doba), dimnjak tvornice Tivar (danas → Varteks; sv. 2) visine 81 m (izgrađen 1934) i dr.



















Među prvim je armiranobetonskim dimnjacima onaj Termoelektrane Sisak (izgrađen 1970., visok 140 m). Danas su takvi objekti ujedno najviše građevine u Hrvatskoj: dimnjak Termoelektrane Plomin 2 (2000., visok 340 m), Termoelektrane Rijeka (1978., visok 250 m), Rafinerije nafte Sisak (1983., visok 207 m), Petrokemije Kutina (1983., visok 205 m), Termoelektrane-toplane Zagreb na Savici (1978., visok 202 m), Termoelektrane-toplane Sisak (1976., visok 200 m), Elektrane-toplane Zagreb na Trešnjevci (1980., visok 200 m).













Vodotornjevi su nerijetko središnji objekti vodoopskrbnoga sustava nekog područja ili industrijskoga pogona, a zbog uočljivosti se osobita pozornost pridaje njihovu arhitektonskom oblikovanju. Takvi su npr. Stari vodotoranj u Vukovaru (1916., F. Funtak, visok 19 m), vodotornjevi u Sisku (1953., S. Kolobov), Belišću (1960., S. Kolobov), Vukovaru (1964., S. Kolobov, P. Kušan, visok 50,33 m; obnovljen 2020., Radionica arhitekture), Željezari Sisak (1964., M. Haberle); u novije doba ističe se izgradnja pet vodotornjeva na vrbovečkom području visokih 37 do 44 m.







Za kontrolu zračnoga prometa služe kontrolni tornjevi, kakve imaju zračne luke Dubrovnik (stari 1962., novi 1998), Zagreb (Zračna luka Franjo Tuđman, 1966), Split (1966), Zadar (1968), Rijeka (1970), Osijek (1980., obnovljen 2021). Kontrolni toranj ima i npr. Ranžirni kolodvor Zagreb (1978).







Oblik i konstrukciju tornjeva imaju i druge građevine najrazličitije namjene, a predstavljaju povijesnu, arhitektonsku ili tehničku vrijednost. Takvi su objekti npr. vatrogasni tornjevi u Osijeku (iz 1893–1916., visine 26,5 m te iz 1927., visine 29 m), rudarski izvozni toranj Tupljak u Labinu metalne konstrukcije (1938., visine 25 m), svjetleći probni toranj Tvornice električnih žarulja u Zagrebu (1947–65., L. Horvat, visine veće od 40 m).













spomenička arhitektura, javni spomenici izvedeni u spomen neke osobe, ideje ili događaja, s naglašenom arhitektonskom i urbanističkom komponentom. Arhitektonski elementi određeni su svojom funkcijom unutar cjeline spomeničkog rješenja, a čine ih stele, obelisci, piramide, postamenti, zidne konstrukcije, platoi, stubišta, pristupne rampe, bazeni, i dr.

Prvi javni spomenici pojavili su se već u prapovijesti kao megalitske gradnje (dolmeni, menhiri), potom u starom Egiptu kao piramide, obelisci, stele, zavjetni reljefi, uvijek u vezi s kultom. Rimljani su podizali mnogobrojne javne spomenike na forumima i u cirkusima, osobito reljefima ukrašene slavoluke (Konstantinov slavoluk u Rimu, 315), spomen-stupove (Trajanov stup u Rimu, 113) i konjaničke kipove (Marko Aurelije u Rimu, oko 172). U srednjem vijeku javnih je spomenika bilo relativno malo, a iznimku je činila izgradnja vladarskih grobnica. Osim toga postavljali su se i spomenici koji služe kultu (križevi ili figure svetaca) i oni s pravno-političkom porukom (Rolandovi stupovi). U duhu humanizma u razdoblju renesanse omiljena su bila portretna poprsja kojima su se obogaćivali nadgrobni spomenici, a konjanički portreti uzdignuti su do dotad neviđenih reprezentativnih ostvarenja (Gattamelata u Padovi, Donatello, 1446–47). U razdoblju baroka i klasicizma osim konjaničkih kipova podizali su se mnogobrojni slavoluci (Slavoluk pobjede u Parizu, 1806–36), a sve važniji element u gradnji postala je i voda, pa tada fontane dosežu najveću umjetničku kvalitetu. Širenjem nacionalnih ideologija u drugoj polovici XIX. st. pojavljuje se novi tip – nacionalni spomenik. U takvim arhitektonskim sklopovima slave se heroji nacije (nacionalni spomenik u Niederwaldu, 1876–83., spomenik Viktoru Emmanuellu II. u Rimu, 1885). Spomenici XX. i XXI. st. pokazuju još znatno širi repertoar; pojavljuju se alegorijski i apstraktni prikazi (Atomium u Bruxellesu, André Waterkeyn, 1958) te memorijalne skulpture (Spomenik žrtvama atomske bombe u Hirošimi, Tange Kenzō, 1951–52., Pentagonski memorijal žrtvama stradalima 11. IX. 2001., u Washingtonu, Julie Beckman i Keith Kaseman, 2008).

Javni spomenici s dominantnim arhitektonskim i urbanističkim elementima u Hrvatskoj

Antički spomenici

Javni spomenici arhitektonskog obilježja na prostoru Hrvatske pojavljuju se već u antičkom razdoblju. Najznačajniji je i najbolje očuvan primjerak monumentalni slavoluk u Puli, podignut između 29. i 27. pr. Kr. kao dar gradu obitelji Sergijevaca, te je svojevrstan simbol pobjede u bitki kraj Akcija. Osim slavolučne arhitekture, imao je reljefe i dekoraciju, a na atici slobodne statue. Iako je rad lokalne radionice, svrstava se u jedno od boljih ostvarenja klasične rimske umjetnosti. U javnu plastiku spadaju i gradska vrata iz rimskog municipija Asserije (Podgrađe kraj Benkovca), koja su početkom II. st. bila pretvorena u neku vrstu slavoluka posvećenoga caru Trajanu. O postojanju tropeja – javnoga trijumfalnog spomenika u čast pobjede nad neprijateljem, svjedoči reljefna ploča s prikazom predstavnika poraženih naroda (Delmati i Panoni) pod rimskim oružjem i ratnom opremom (I. st.), pronađena u Gardunu kraj Trilja, na prostoru nekadašnjega rimskog vojnog logora Tilurija.







Historicistički spomenici

Intenziviranjem potrebe za komemoriranjem važnih osoba i događaja iz prošlosti kao posljedice buđenja nacionalne svijesti, u drugoj polovici XIX. st. započeo je proces podizanja mnogih javnih spomenika. Na prostoru Hrvatske takvih je spomenika bilo relativno malo, ponajprije zbog nedostatka sredstava koja je u tu svrhu trebalo izdvojiti. Najveći i najreprezentativniji primjer koji bi prostorno i vremenski pripadao toj skupini jest spomenik banu Josipu Jelačiću, djelo austrijskoga kipara Antuna Dominika Fernkorna, postavljen 1866. na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Kip Jelačića na konju se izvorno nalazio u središtu trga na monumentalnom podnožju od moslavačkoga granita, što su ga izveli graditelji → Janko Jambrišak i → Franjo Klein. Oko spomenika bila je podignuta željezna ograda, a na njezinim su uglovima bila postavljena četiri plinska rasvjetna stupa. Godine 1947. uklonjen je, a demontirani ostatci bili su pohranjeni u Gliptoteci HAZU-a. Ponovno je sastavljen i postavljen na istome trgu 1990. prema projektu → Mihajla Kranjca.







Znatno veći broj značajnih spomenika iz toga razdoblja u Hrvatskoj vezan je uz sepulkralnu arhitekturu. Monumentalne arkade s paviljonima zajedno s kapelom Krista Kralja na središnjem zagrebačkom groblju Mirogoju projektirao je u neorenesansnome slogu → Herman Bollé, a njihova izgradnja trajala je 1879–1912. U arkadama i među grobnim poljima nalazi se više spomenika – vrhunskih djela arhitekture i primijenjene umjetnosti historicizma i secesije. S obzirom na oblikovno rješenje mogu se podijeliti na grobnice-kapele, nadgrobne spomenike tipa oltarskog retabla, edikule, ploče-stele, stupova, križeva i dr. Najveći su ih broj na Mirogoju izveli prema Bolléovim nacrtima učenici ili profesori zagrebačke Obrtne škole, a posebice se ističe grobna kapela svetih apostola Petra i Pavla izvedena 1891. u neobizantskom stilu (ikonostas oslikao Robert Auer, a klesarske radove izveo Ignjat Franz). Spomenici tipa oltarskoga retabla smješteni su u arkadama i većinom su riješeni u neorenesansnom ili neobizantskom stilu, a među najreprezentativnijim su primjerima spomenici obitelji Jurković (1890), Borojević (1893) i kanonika zagrebačkog Stolnog kaptola (kraj XIX. ili početak XX. st.). Od spomenika iz Bolléova mirogojskog opusa na kojima dominira motiv stupa najreprezentativniji je primjer spomenik Vjekoslave Sermage, izveden 1888. Prema Bolléovim nacrtima u neogotičkom su stilu podignute i grobnica-kapela obitelji Pejačević u Našicama (1881) i grobnica obitelji Jelačić u Novim dvorima zaprešićkim (1884). Za razliku od grobnice Pejačević koja ima donju etažu na kojoj je grobnica i gornju na kojoj je reprezentativna kapela, iznad grobnice Jelačić je platforma okružena ogradom s kamenim fijalama postavljenima na uglovima i spomenikom s natpisima u dnu. Bolléov je rad i neogotički nadgrobni spomenik Lavoslava Vukelića podignut 1887. u Svetom Križu Začretju. Ima oblik stupa na kojem stoji neogotički baldahin, odnosno neka vrsta predimenzionirane fijale. Neobaroknoj grobnici obitelji Pejačević u Retfali u Osijeku (1891) zasad nije poznat projektant, sačuvan je tek podatak da ju je izveo domaći graditelj Gaspar (Kaspar) Klemm. Građevina ima centralni tlocrt s kupolom pokrivenom mansardnim krovom. Mauzolej obitelji Paunović u Vukovaru izgrađen je 1898. prema nacrtu arhitekta A. Tokosa u stilu mađarske neogotike s kriptom i kapelom posvećenom sv. Kuzmi i Damjanu.







Spomenici posvećeni žrtvama I. svjetskog rata

Ideja o spomenicima u čast palim borcima javila se već tijekom I. svj. rata te su se spomen-obilježja započela podizati već u doba neposredno nakon njegova izbijanja. Kako su ti spomenici uz spomen-obilježje na stradale vojnike uglavnom imali i obilježje vezano uz cara i kralja Franju Josipa I., ili su na sebi sadržavali oznake austrougarske države i vojske, u novonastaloj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (poslije Kraljevina Jugoslavija) većinom su bili uklonjeni. Podizanje spomenika stradalim vojnicima nastavilo se i u novoj državi koja je ujedinila »pobjednike« (nekadašnje državljane Srbije) i »poražene« (nekadašnje državljane Austro-Ugarske, Hrvate, Slovence, Srbe i Bošnjake). Iz toga razdoblja svega je nekoliko istaknutijih spomenika u čast stradalima u I. svj. ratu, među njima Spomenik palih ratnika na Mirogoju u Zagrebu i Spomenik neznanom junaku na Avali u Beogradu. Spomenik vojnicima I. svj. rata, visok oko osam metara i površine oko 200 m², jedan je od najvećih spomenika na Mirogoju. Građen je 1932–40. prema nacrtima zagrebačkog arhitekta Ante Grgića, a sastoji se od kosturnice u kojoj se nalaze posmrtni ostatci oko 3300 vojnika različite nacionalne, vjerske i vojne pripadnosti te spomen-obilježja sa spomenikom Pieta kipara Vanje Radauša i Joze Turkalja.

Gradnju Spomenika neznanom junaku na Avali u Beogradu inicirao je kralj Aleksandar I. Karađorđević. Isprva je trebao biti posvećen svim žrtvama I. svj. rata, ali godine upisane u spomenik (1912–18) upućuju na to da nije posvećen samo njima, već i žrtvama Balkanskih ratova 1912. i 1913. Izveo ga je 1934–38. → Ivan Meštrović u suradnji s → Haroldom Bilinićem na mjestu srednjovjekovne tvrđave Žrnov. Građevina je projektirana u neoklasičnom stilu i ima oblik grčkoga hrama. Kipovi karijatida koje drže krov simboliziraju majke poginulih vojnika, kao i narode i regije, koji su sačinjavali ondašnju Kraljevinu Jugoslaviju.

Monumentalni spomenici Ivana Meštrovića

Osim Spomenika neznanom junaku na Avali, Meštrović je s Bilinićem, svojim stalnim suradnikom za arhitekturu, ostvario još četiri monumentalna memorijalna arhitektonsko-kiparska spomenika. Uzore svim svojim arhitektonskim djelima pronalazio je u antičkim centralnim građevinama, dok su jednostavnost oblikovanja vanjskoga plašta i čistoća plastičnih oblika odraz njegovih arhitektonskih promišljanja.

Mauzolej podignut 1920–23. za brodovlasničku obitelj Račić na groblju sv. Roka poviše urbane jezgre Cavtata osmerokutnoga je tlocrta s istaknutim kapelama u obliku grčkoga križa, interijera bogatog stiliziranim skulpturama i reljefima, te s dvije karijatide na samome ulazu.

Smješten na Jezerskom vrhu na planini Lovćenu, na visini od 1657 m, mauzolej Petra II. Petrovića Njegoša jedan je od najmonumentalnijih memorijalnih spomenika na ovim prostorima. Iako je prvi nacrt za Njegoševu grobnicu Meštrović izveo već 1924., kompleks je građen između 1969. i 1974. na mjestu na kojem je prethodno srušena oštećena Njegoševa zavjetna crkva. Do njega vodi tunel sa stubištem probijenim u masivu Lovćena. Sam mauzolej sastoji se od atrija, portika, dva mramorna kipa karijatida te kripte-kapele u kojoj je granitni kip i mramorni sarkofag s Njegoševim posmrtnim ostatcima.

Crkva Presvetog Otkupitelja (Meštrovićev mauzolej) smještena na brežuljku nasred Petrova polja u Ružiću posljednje je počivalište Meštrovića i najbližih članova njegove obitelji. Meštrovićev su arhitektonski projekt uz Bilinića ostvarili 1931. → Lavoslav Horvat i Marin Marasović, a opremanje unutarnje arhitektonske plastike trajalo je sve do 1937. Kao i ostali spomenici, izgrađena je od lokalnoga kamena. Ima jednostavnu kvadratnu osnovu s pravokutnim istakama na sve četiri strane, dok zidna ploha u unutrašnjosti prelazi u osmerokut.







Skupini Meštrovićevih memorijalnih spomenika pripada i današnji Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu, izgrađen 1938. Meštrović je zamislio da se umjesto spomenika u obliku statue u čast kralju Petru podigne monumentalno zdanje Doma likovnih umjetnosti. Zgradu kružnoga tlocrta smještenu na stubastom postolju s kolonadom stupova uokolo prema Meštrovićevoj je idejnoj skici uz Bilinića projektirao Horvat. Iznad središnje dvorane je armiranobetonska kupola s umetnutim staklenim prizmama. Početkom II. svj. rata zgrada je prenamijenjena u džamiju, a tom su prigodom podignuta tri minareta i oblikovana fontana ispred ulaza prema projektu → Stjepana Planića. Minareti su 1949. porušeni, a dom je 1949. prenamijenjen u Muzej narodnog oslobođenja. Unutrašnjost zgrade tada je preuređena prema projektu → Vjenceslava Richtera. Početkom 1990-ih zgrada je vraćena prvotnoj svrsi.

Spomenici posvećeni narodnooslobodilačkoj borbi

Između 1945. i 1990. u Hrvatskoj je podignuto oko 6000 spomenika, bista, skulptura i spomen-ploča posvećenih događajima i osobama vezanima uz narodnooslobodilačku borbu, no mnogi od njih srušeni su ili oštećeni tijekom raspada SFRJ 1990-ih. Među njima nekoliko je memorijalnih kompleksa uglavnom modernističkih načela s dominantnim arhitektonskim konstruktivnim elementima visoke umjetničke vrijednosti. Jedan od istaknutih primjera navedene tematike, memorijalni kompleks u Batini otvoren je 1976. u znak sjećanja na sudionike Batinske bitke u studenome 1944. Kompleksom dominira spomenik Pobjeda, djelo Antuna Augustinčića iz 1947., podignut u obliku obeliska, visok 26,5 m, s pet skulptura i brončanom ženskom figurom s bakljom u ruci. U samom je pročelju kip koji prikazuje pripadnike Crvene armije u jurišu, a malo dalje brončani reljef koji prikazuje bitku. Ispod spomenika je velika kosturnica u kojoj su pohranjeni posmrtni ostatci 1297 boraca.

Galebova krila, spomenik u Podgori podignut 1962. u spomen na osnivanje partizanske mornarice, djelo je kipara Rajka Radovića. Visok je 32 m, a predstavlja stilizirana galebova krila u letu što obilježava pobjedu nad fašizmom na Jadranskom moru. Uz spomenik izgrađen je amfiteatar na zidu kojega se nalazi ploča s ispisanim stihom Jure Kaštelana.







Spomen-park u šumi Dotrščina u Zagrebu uređen je 1963–68. na mjestu gdje su za II. svj. rata strijeljani mnogobrojni antifašisti, ponajviše iz Zagreba i okolice. Zadatak njegova prostornog i hortikulturnog oblikovanja bio je povjeren arhitektu → Josipu Seisselu i kiparu → Vojinu Bakiću kojima su se pridružile → Silvana Seissel i Angela Rotkvić, pionirke krajobrazne arhitekture u Hrvatskoj. Na prostoru parka niz je skulpturalnih spomenika, radova V. Bakića, Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija.







Spomenik revolucije naroda Moslavine rad je Dušana Džamonje, postavljen 1967. kraj naselja Podgarića. Visok 10 m, širok 20 m, jedan je od primjera apstraktne plastike koja predstavlja stilizirana krila slobode i pobjede. Izveden je kao arhitektonski projekt skulpture, koje su volumeni betona stavljeni u takav odnos kako bi do izražaja došla dinamika kretanja masa.







Na sličnome tragu u vidu stiliziranih krila u razlistaloj formi izradio je Bakić Spomenik pobjedi naroda Slavonije koji je 1968. bio postavljen na padinama Papuka kraj sela Kamenske. Izveden od nehrđajućeg čelika, visok 30 m, u trenutku postavljanja bio je jedna od najvećih apstraktnih skulptura na svijetu. Uništen je do temelja tijekom Domovinskoga rata 1992.







Nakon izvedbe spomenika u Kamenskoj Bakić je 1970. pobijedio i na natječaju za izgradnju Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori. Arhitektonsko-spomenički kompleks od armiranoga betona obložen pločama od nehrđajućega čelika, u postavljanju kojega je sudjelovao i arhitekt → Berislav Šerbetić, bio je dovršen i svečano otvoren 1982., nakon gradnje koja je trajala cijelo desetljeće. Osim što je imao funkciju reprezentativnoga memorijalnog djela, u njegovoj je unutrašnjosti bio uređen muzej u kojem se nalazio stalan postav vezan uz narodnooslobodilački pokret toga kraja. Nakon 1991. spomenik i spomen-kompleks zapušteni su i devastirani.







Kameni cvijet, spomenik posvećen žrtvama stradalima u koncentracijskom logoru u Jasenovcu, podigao je 1966. srpski arhitekt Bogdan Bogdanović u suradnji s Lavoslavom Horvatom. Osnova spomenika, izvedenoga od armiranoga betona, središnji je stup koji se nastavlja u razvijeni plašt cvijeta. Kripta spomenika obložena je pružnim pragovima, a na njezinoj je sjevernoj strani položena brončana ploča u kojoj su reljefno upisani stihovi iz poeme Jama Ivana Gorana Kovačića.







Bogdanićevo je djelo i spomenički kompleks na Dudiku u Vukovaru, podignut 1980. u čast 455 žrtava fašizma s područja Srijema i Slavonije. Čini ga pet buktinja – stiliziranih vitkih stožaca okruženih s više desetaka kamenih cvjetova. Početkom 1990-ih kompleks je bio devastiran, a obnovljen je 2016.







Više memorijalnih spomenika na temu II. svj. rata, no lišenih monumentalizma izveli su arhitekti → Zdenko Kolacio i → Zdenko Sila. Među njihovim zajedničkim radovima ističu se Spomenik Vladimiru Gortanu u Bermu u obliku sarkofaga – stećka (1953) i Spomenik palim borcima na Trsatu u Rijeci s kosturnicom i nadzemnim dijelom u obliku uvijenoga trokutastog kamenog zida koji asocira na zastavu (1957). Specifično prostorno rješenje predstavlja Spomenik 26 smrznutih partizana, podignut prema Silinu projektu 1969. na Matić poljani u Gorskom kotaru. U pravilnom nizu postavljeno je 26 vapnenačkih monolita koji simboliziraju kolonu partizana koji su se ondje smrznuli tijekom marša u veljači 1944.













Ostali spomenici podignuti nakon II. svjetskog rata

Iako je najčešća tema velikih javnih spomenika u desetljećima nakon II. svj. rata bila narodnooslobodilačka borba, više je vrijednih spomeničkih ostvarenja posvećenih i drugoj tematici. Jedno je od njih Spomenik pomorcu u čast svim našim palim pomorcima tijekom povijesti, postavljen 1958. na Katalinića brigu u Splitu. Izgrađen je prema projektu arhitekata Ivana Carića, Budimira Prvana, Branka Franičevića i Paška Kuzmanića, a sastoji se od tornja visine 37 m koji je uz spomeničku imao i funkciju svjetionika (do 1991. kada je oštećen u granatiranju mornarice JNA), potom reljefa s prikazom pomorca u borbi s morem kipara Andrije Krstulovića te grobnice neznanom palom pomorcu (preminuo na Visu tijekom II. svj. rata).







Monumentalni Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, djelo kipara Antuna Augustinčića podignut je 1973. u spomen-parku kraj dvorca Oršić u Gornjoj Stubici u povodu obilježavanja 400. godišnjice Seljačke bune. Cjelokupnom kompozicijom dominira skulptura Matije Gupca, a u pozadini su dva velika krila s reljefima ukupne dužine 40 m i površine veće od 180 m², na kojima je više od 300 likova. Izrađen je u kombinaciji bronce i kamena na visokome podnožju, te nadvisuje okolni krajolik. Tehničku realizaciju spomenika vodio je arhitekt → Drago Galić.

Spomenici podignuti nakon 1990.

Spomenici stradalim braniteljima Domovinskoga rata podizali su se dok su još trajale borbe, a članovi obitelji ili drugi branitelji označavali su mjesta pogibije. Samo manji broj spomenika, podignutih do 2000., bio je izabran na natječajima koji su se raspisivali u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika ili Udrugom hrvatskih arhitekata. Većinom su bili rezultat spontanih akcija, želje da se određeno mjesto obilježi, a osobe ne zaborave.

Memorijalni spomenici posvećeni žrtvama Domovinskoga rata, za razliku od monumentalnih spomenika posvećenih žrtvama fašizma, znatno su decentnijih razmjera. Oltarom hrvatske domovine postavljenim 1994. na Medvedgradu ponad Zagreba kipar Kuzma Kovačić je konceptualno interpretirao Hrvatsku i njezin grb jednostavnim blokovima od stakla i kamena podrijetlom iz različitih dijelova zemlje. U spomen na 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice mučenih i pogubljenih na Ovčari, podignuto je 1998. Spomen-obilježje Ovčara, autora kipara Slavomira Drinkovića. Na crnom obelisku provlači se raspuklina u obliku križa, u središnjem dijelu koje se nazire silueta ranjene golubice bez glave kao simbol svih masovnih grobnica u Hrvatskoj. Potvrdu vrijednosti novije spomeničke plastike daje i Memorijalni spomenik žrtvama Domovinskoga rata iz 2000. na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, rad kipara Đurđice i Tomislava Ostoje, u kojem međusobni razmaci snažnih kamenih blokova i stvorene praznine tvore križ. Odavanje počasti specifično je provedeno Spomen-obilježjem hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskoga rata, izvedenim 2003. u Osijeku prema projektu arhitekata Koraljke Brebić, → Mirka Buvinića, → Maje Furlan Zimmermann, Siniše Glušice i Sabine Majdandžić. Spomen-obilježje sastoji se od 14 čeličnih monolita visine 10 m koji oblikuju sedam parova vratnica, odnosno sedam razina otvorenosti vrata – od najužih kroz koja se osoba jedva provlači, evocirajući osjećaj tjeskobe i opasnosti, do posve otvorenih koja omogućavaju slobodan protok.







Pješački Most hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata koji premošćuje Mrtvi kanal u Rijeci specifično je urbanističko rješenje u kojem su povezane koncepcije prostorne intervencije, urbanoga javnog i simboličkoga memorijalnog objekta. Izgrađen je 2001. prema projektu arhitektonskoga biroa → Studio 3LHD iz Zagreba. Čelični most dugačak 48 m ima gazište od rebraste ploče od slitine aluminija i magnezija. Ograda je staklena s drvenim rukohvatima u kojima se nalazi svjetlovod. Na lijevoj je obali spomen-obilježje koje se sastoji od dvaju armiranobetonskih plosnatih stupova visine 7,5 m. Spomen-dom Ovčara, uređen 2006. prema projektu slikara Miljenka Romića na mjestu pogubljenja 260 hrvatskih branitelja u hangaru Poljoprivrednoga doma, kombinacija je instalacije i dokumentarnih sadržaja. Uspješan projekt predstavlja i očuvanje zatečenih i autentičnih stvari unutar ratne bolnice u Vukovaru koju su uredili arhitekt → Željko Kovačić i slikar Ivica Propadalo. Vodotoranj u Vukovaru, podignut 1968., teško oštećen u Domovinskome ratu, obnovljen je 2020. prema projektu arhitekata zagrebačke Radionice arhitekture u memorijalne svrhe kao simbol stradanja i otpora grada. Sadržava panoramsko dizalo s vanjske strane i stubište s unutarnje, memorijalnu sobu i vidikovac. Pokraj vodotornja nalazi se manji amfiteatar. U vrednija ostvarenja spadaju i spomenici poginulim braniteljima u Domovinskome ratu u Sisku kipara Peruška Bogdanića (1999), Samoboru arhitekta → Branka Silađina (2001), te Šibeniku (2006) i Karlovcu (2009), oba u autorstvu kipara Alema Korkuta.

Spomenik domovini podignut 2020. prema projektu → Nenada Fabijanića kao spomenik hrvatskoga identiteta i mjesto za odavanje počasti domovini, nova je vizura središta Zagreba uklopljena u postojeće urbanističke vrijednosti središnje gradske osi, smještena na zelenoj površini na Trgu Stjepana Radića. Sastoji se od tri objekta: Zida svjetlosti oblikovanoga od staklenih opeka, kamenoga Monumentuma s vječnim plamenom i Portala-paviljona dužine 31 m izvedenoga od polimernoga materijala ojačanoga vlaknima. Među suvremenim memorijalnim ostvarenjima u vidu intervencije u prostoru ističe se Spomenik stradalim vatrogascima u čast dvanaestorici vatrogasaca poginulih 2007. u požaru na otoku Kornatu, izveden 2010. prema projektu arhitekta → Nikole Bašića. Dvanaest križeva megalitskih dimenzija (25 m × 15 m) izvedenih u tehnici suhozida povezuje sva raspršena mjesta stradavanja u memorijalni prostor. U tehnici suhozida podignuta je i kapelica sv. Florijana, uređena je pješačka staza te pristanište za brodove.













Neidhardt, Velimir (Zagreb, 7. X. 1943), arhitekt i urbanist, arhitektonski izričaj obilježen mu je spojem hrvatske kasne moderne i postmoderne sa suvremenim arhitektonskim zbivanjima.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1990. disertacijom Antroposocijalni faktor u teorijskom pristupu arhitektonskom i urbanističkom projektiranju (mentor → A. Marinović-Uzelac). Godine 1968–70. pohađao je Majstorsku radionicu Drage Galića, a 1974–76. usavršavao se u SAD-u (Harvard University i Massachusetts Institute of Technology, arhitektonski atelijer Skidmore, Owings & Merrill u Chicagu). Od 1968–74. bio je zaposlen u Arhitektonskome birou Medveščak, a 1976–94. u Urbanističkom institutu Hrvatske. Od 1979. radio je na Arhitektonskome fakultetu, isprva kao honorarni asistent, a od 1994. kao stalni zaposlenik, u zvanju redovitoga profesora od 1999. U okviru Katedre za arhitektonsko projektiranje bio je nositelj kolegija Zgrade za rad i trgovinu i Arhitektonsko projektiranje. Godine 1996. osnovao je poduzeće Neidhardt arhitekti.

Autor je mnogobrojnih arhitektonskih projekata, urbanističko-arhitektonskih studija i natječajnih radova. Među realiziranom arhitekturom ističu se upravna zgrada policije i stambene zgrade S-21 i S-23 u Mrkonjić Gradu (1970–71., s L. Schwererom), robna kuća Boska i Dom radničke solidarnosti u Banjoj Luci (1973–79., s Lj. Lulić i J. Nosso), u Zagrebu Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Ulici Hrvatske bratske zajednice (1978–95., s M. Hržićem, Z. Krznarićem i D. Manceom), zgrada INA-e u Aveniji Većeslava Holjevca (1985–89), zgrada Croatia osiguranja na Miramarskoj cesti (2004), kongresni centar u lateralnom dijelu Nacionalne i sveučilišne knjižnice (2019), kao i niz obiteljskih kuća većinom u rezidencijalnim četvrtima sjevernoga dijela grada (Lauš na Pantovčaku, 1992., Tomašić na Gornjem Prekrižju, 1997–98) i dr. Na globalnom planu najznačajniji arhitektonski uspjeh ostvario je pobjedom na međunarodnom natječaju za novi putnički terminal zagrebačke Zračne luke Franjo Tuđman 2008 (s B. Kinclom i J. Radićem, izgrađen 2017), pri čem se našao ispred svjetske arhitektonske elite (N. Foster, Z. Hadid, S. Ban). Sudjelovao je u urbanističkom planiranju (Urbanistički plan Petrinje, 1976; Prostorni plan općine Petrinja, 1977., s F. Wenzlerom). Godine 1977. osmislio je i razvio URBAN, prvi računalni jezik za potrebe urbanističkog i prostornog planiranja u Hrvatskoj.

























Znanstvene i stručne radove te osvrte iz područja arhitekture i urbanizma objavljivao je u dnevnom i stručnom tisku (Vjesnik, Večernji list, Arhitektura, Čovjek i prostor, Prostor, Oris, Ljetopis HAZU, Vjesnik HAZU i dr.); autor je knjige Čovjek u prostoru. Antroposocijalna teorija projektiranja (1997). Bio je suradnik Tehničke enciklopedije LZ-a. Izlagao je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim izložbama, među kojima se ističu Trijenale u Milanu (1996) i samostalan nastup u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a u Zagrebu (2001). Bio je predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata 1995–99. Od 1991. redoviti je član HAZU-a, od 2011. do 2018. njegov potpredsjednik, a od 2019. predsjednik. Godine 2015. postao je dopisnim članom Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a 2019. redovitim članom Svjetske akademije umjetnosti i znanosti (World Academy of Art and Science) iz SAD-a. Od 2015. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1979., 1982), »Viktor Kovačić« (1979), »Vladimir Nazor« (1989., 1995), Američke arhitektonske nagrade (American Architecture Prize, 2017).