Bregovac, Zdravko (Dinjevac kraj Đurđevca, 4. III. 1924 – Rijeka, 8. II. 1998), arhitekt, jedan od ključnih arhitekata u području projektiranja turističke arhitekture, osobito na jadranskoj obali.

Diplomirao je 1949. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Nakon završetka studija radio je u Centralnom birou za projektiranje u Rijeci, potom 1952–59. kao samostalni arhitekt u Zagrebu, gdje je sudjelovao u radu likovne skupine → Exat 51. Od 1959. radio je u → Građevno projektnom zavodu u Rijeci, a od 1961. vodio je vlastiti arhitektonski biro Opatija-projekt, posvetivši se isključivo turističkoj arhitekturi. Od 1970. predavao je na Hotelijerskom fakultetu (danas Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu) u Opatiji, a od 1980. i na poslijediplomskome studiju Arhitektonskoga fakulteta u Zagrebu.

U razdoblju 1952–59. bavio se pretežno projektiranjem i izvedbom interijera i izložbenih paviljona, među kojima se ističu austrijski i turistički paviljon na Zagrebačkom velesajmu te jugoslavenski paviljoni u Chicagu, Helsinkiju i Beču. S → Vjenceslavom Richterom na natječajima za Muzej grada Beograda (1954) i Arheološki muzej u Alepu u Siriji (1956) dobio je prvu nagradu. Tijekom 1950-ih za zagrebačku tvornicu → Jadran (sv. 2) oblikovao je namještaj za proizvodnju. U projektiranju turističke arhitekture, trajno privržen zasadama funkcionalizma i racionalizma, osebujnim i maštovitim izrazom povezivao je suvremena arhitektonska rješenja s pejzažnim i povijesnim obilježjima ambijenta. Među turističkom arhitekturom ističu se: hotelska naselja St. Andrea (1963), Girandella (1969) i Maslinica (1970) u Rapcu, hoteli Helios (1960) i Bellevue (1966) u Malom Lošinju, Bellevue (1963) i Jezero (1970) na Plitvičkim jezerima, Lanterna (1966), Fortuna (1971) i Apollo (1971) u Rapcu, Ambasador (1966) i Paris (1971) u Opatiji, Golf na Bledu (1969), Marina u Mošćeničkoj Dragi (1970), Novi Park (1970) i Barbara (1970) u Zadru, Eva na Rabu (1971., s D. Turatom), Bar u Baru (1982), te moteli Borje u Korenici (1975), Plitvice uz Maslenički most (1984), Plitvice u Lučkom kraj Zagreba (1986., s I. Pitešom), i dr. Autor je urbanističkih rješenja za turistička naselja: Opatija – Lovran, Suha Punta na Rabu, Vrh Ike iznad Lovrana. Bio je glavni urednik časopisa → Arhitektura (1956–59). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1989) i »Vladimir Nazor« (1989).













Dujmović, Darko (Gospić, 19. I. 1954), građevinski inženjer, stručnjak za čelične i spregnute konstrukcije.

Na Fakultetu građevinskih znanosti (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1978. te doktorirao 1996. disertacijom Probabilističko vrednovanje metoda proračuna posmičnih polja izvedenih trapeznim limovima (mentor → B. Androić). Od 1978. radio je u poduzeću Industrogradnja, a od 1981. na Fakultetu, kao redoviti profesor od 2005. Predavao je kolegije Metalne konstrukcije II, Pouzdanost konstrukcija i Metode inženjerstva pouzdanosti te uveo nove kolegije Metalne konstrukcije III, Stabilnost konstrukcija i Nosivi sustavi čeličnih konstrukcija. Bio je prodekan Fakulteta 2006–10., a umirovljen je 2019. Područja su njegova znanstvenog interesa bila čelične i spregnute konstrukcije te stabilnost i pouzdanost konstrukcija. Projektirao je štapne i ljuskaste čelične konstrukcije (npr. hrvatski paviljon na Svjetskoj izložbi EXPO u Hannoveru 2000) te provodio nadzor nad izvedbom složenih čeličnih konstrukcija (vijadukti Limska draga i Mirna, dvorana sportskog centra Cibona). Ovlašteni je revident za kontrolu mehaničke otpornosti i stabilnosti metalnih i spregnutih konstrukcija. S Borisom Androićem i Ivanom Lukačevićem autor je knjiga Projektiranje spregnutih konstrukcija prema Eurocode 4 (2012), Composite Structures according to Eurocode 4 (2015), Proračun konstrukcija prema EN 1990 (2020), Čelične konstrukcije I–II (2021) te je suautor udžbenika Čelik u arhitekturi, strukturama visoke tehnologije i potresu (s I. Androić Brajčić i B. Androićem, 2022). Bio je predsjednik Hrvatskog udruženja za čelične konstrukcije 2014–16. Od 2009. član je HATZ-a.

Kušević, Marcel (Kussevich) (Bistrac kraj Samobora, 16. VIII. 1848 – Mala Mlaka, 27. XI. 1931), građevinski inženjer i stručnjak za izgradnju željezničkih pruga i cesta.

Studij građevinarstva započeo je na Tehničkoj visokoj školi Joanneum u Grazu a završio na Tehničkoj visokoj školi u Zürichu (ETH Zürich) 1870. Nakon studija radio je u Generalnom poduzetništvu za gradnju željezničke pruge Karlovac–Rijeka. Radio je potom na odsjeku Moravice–Skrad, vodio izgradnju pruge od Skrada do tunela Kupjak, zatim u Glavnoj inspekciji željeznice u Karlovcu i Građevnoj direkciji u Budimpešti do 1872., kad mu je povjerena izvedba završnih radova u Kupjačkom tunelu. Nakon dovršetka te pruge, 1874. stupio je u službu Generalnoga poduzetništva za gradnju istarskih željeznica te je na pruzi Divača–Pula radio na dionici između Rakitovice i Buzeta. Od 1875. u Upravnoj oblasti Vojne krajine bio je voditelj radova na trasiranju pruge od Siska do Zemuna te ogranaka Sunja–Kostajnica i Vinkovci–Dalj.

U Građevnom odsjeku Zemaljske vlade u Odjelu za cestogradnju radio je 1876–1908., a nakon velikih poplava 1877. kraće je vrijeme u Odjelu za vodograđevine kao voditelj tog odjela sudjelovao u rekonstrukciji postojećih i gradnji novih obrambenih nasipa uza Savu od Jakuševca do Siska. Potom mu je u Odjelu za cestogradnju povjereno upravljanje cestogradnjom financiranom iz Krajiške investicione zaklade. Tako su prema njegovim projektima izgrađene ceste Stara Pazova–Deč, Stara Pazova–Slankamen, Županja–Gunja–Brčko, pristupne ceste nekim željezničkim postajama te mostovi preko Studve i Bosuta u Moroviću. Za njegova rada u Odjelu za cestogradnju izgrađeno je više od 700 km cesta, među kojima su glavne Novi Vinodolski–Ogulin, Senj–Karlobag, Jesenice–Brlog, Karlovac–Drežnik, Bunić–Korenica, Mala Kapela–Drežnik, Glina–Dvor, Zemun–Dobrinci, Županja–Spačva, te nadsvođeni most preko Gacke u Otočcu i željezni preko Dobre u Ogulinu. Umirovljen je 1908.







Kostrenčić, Zlatko (Zagreb, 10. II. 1915 – Zagreb, 11. III. 1991), građevinski inženjer i stručnjak za eksperimentalnu mehaniku.

Na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1939. te doktorirao 1953. disertacijom Naprezanje u tankim elastičnim slojevima na krutoj podlozi. Nakon što je diplomirao radio je u građevinskom poduzeću Ing. M. Crnić do 1945., a potom kratko u Odjelu za građevinsku industriju Ministarstva industrije i rudarstva NRH. Od 1945. radio je na matičnom fakultetu, na Katedri za otpornost materijala. Usavršavao se na sveučilištu u Wexham Springsu u Engleskoj 1952. te predavao na Sveučilištu u Khartoumu kao ispostavi Imperial Collegea u Londonu 1957–59. U zvanje redovitoga profesora izabran je 1970. Bio je 1959–76. predstojnik Zavoda za ispitivanje materijala i konstrukcija (danas Zavod za tehničku mehaniku) te 1977–81. Zavoda za betonske i zidane konstrukcije. Dekan Fakulteta bio je 1969–72. te je jedan od utemeljitelja studija građevinarstva u Splitu. Umirovljen je 1985.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga djelovanja bila otpornost materijala, ispitivanja konstrukcija, teorija elastičnosti i teorija plastičnosti. Među prvima u Hrvatskoj počeo se baviti eksperimentalnom mehanikom te je proveo prva mjerenja deformacija konstrukcija elektrootporničkim tenzometrima (1949). Pridonio je razvoju istraživanja u području materijala i konstrukcija, gdje su njegovom zaslugom uvedene mnoge laboratorijske i proračunske metode. Autor je udžbenika Svojstva lakih betona (1950), Teorija elastičnosti (1971) te Zbirka zadataka i rješenja iz otpornosti materijala (1972). Bio je predstavnik SFRJ u Međunarodnom savezu laboratorija za ispitivanje i istraživanje materijala i konstrukcija (RILEM) i u Europskom odboru za beton (CEB), te predsjednik Društva za mehaniku Hrvatske i Saveza društava za mehaniku Jugoslavije. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1986.

Korošec, Vilim (Zagreb, 5. III. 1928 – Dresden, 11. IX. 1991), građevinski inženjer i stručnjak za tehničku mehaniku.

Na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1954. te doktorirao 1972. disertacijom Harmonijska kinematička eksitacija okvira sa krutim prečkama. Od 1952. radio je u Inženjerskom projektnom zavodu. Na matičnome fakultetu zaposlen je od 1959., habilitirao se 1969, a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1982. Predavao je kolegije Mehanika, Dinamika konstrukcija, Seizmološko djelovanje na konstrukcije, Dinamički proračun temelja i Širenje valova u kontinuumu. Bio je predstojnik Zavoda za tehničku mehaniku 1981–85. Osim na zagrebačkome, predavao je i na građevinskim fakultetima u Splitu, Rijeci i Osijeku. Područja njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila su dinamičke analize okvirnih konstrukcija i dinamički proračuni temelja strojeva. Bio je tajnik (1973) i predsjednik Društva za mehaniku Hrvatske (1989–91). Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1990.

Karaman, Ljubo (Split, 15. VI. 1886 – Zagreb, 19. IV. 1971), povjesničar umjetnosti i konzervator, istaknuo se istraživanjem umjetničkih spomenika Dalmacije, kontinentalne Hrvatske i Istre.

Diplomirao je 1910. povijest i zemljopis na Filozofskom fakultetu u Beču, gdje je 1912–14. studirao povijest umjetnosti kod Josefa Strzygowskoga i 1920. doktorirao disertacijom Die romanische Plastik in Spalato (mentor Max Dvořák). Godine 1911. je kratko radio kao nastavnik u klasičnoj gimnaziji u Splitu, a potom u dubrovačkoj gimnaziji. Od 1919. bio je asistent Pokrajinskoga konzervatorskoga ureda za Dalmaciju, a od 1926. glavni konzervator za Dalmaciju u Splitu. Od 1941. do umirovljenja 1950. bio je ravnatelj Konzervatorskoga zavoda u Zagrebu.

Sljedbenik je povjesničara umjetnosti i konzervatora Aloisa Riegla i Dvořáka i pristaša bečke škole povijesti umjetnosti. Najviše je obrađivao umjetničke spomenike Dalmacije od kasne antike do baroka, a pisao je i o srednjovjekovnoj umjetnosti Istre, kontinentalne Hrvatske te BiH. Svojim istraživanjima pridonio je razradbi umjetničkih razdoblja i vrednovanju umjetničkoga izraza spomenika Hrvatske. U svom radu sprečavao je nagrđivanja i rušenja spomenika i s posebnom pozornošću prilazio konzerviranju dalmatinskih spomeničkih cjelina, a restauriranje je prihvaćao u ograničenom opsegu i uz određene uvjete. Pisao je opsežne povijesne preglede umjetničke baštine hrvatskih krajeva, a mnogobrojne tekstove objavljivao je u periodici, npr. Arhitektura, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Hrvatska revija, Historijski zbornik, Peristil i dr. U svojim se radovima među ostalim posvetio temama poput organizacije konzervatorske službe u Hrvatskoj, pitanjima odstranjenja zgrade stare biskupije u Dioklecijanovoj palači te izoliranja tzv. Hrvojeve kule u Splitu, suprotstavio se postavljanju Meštrovićeva spomenika na Peristilu zbog narušavanja estetske ravnoteže. Pisao je također o Jurju Dalmatincu, o srednjovjekovnim crkvicama sv. Petra u Priku i sv. Mihajla kraj Stona, šibenskoj i korčulanskoj katedrali i dr. Autor je knjiga Palača cara Dioklecijana u Splitu (1927., suautor F. Bulić), Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930), Pregled umjetnosti u Dalmaciji od doseljenja Hrvata do pada Mletaka (1952), O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva (1963) i dr. Bio je redoviti član JAZU-a od 1965. Dobitnik je Nagrade za životno djelo 1964. Kako je povijesnoumjetničko istraživanje produbio poznavanjem arheologije i povijesti, osobito srednjovjekovne hrvatske, uvodeći pritom nove metode i znanstveno-sustavno interpretiranje, smatra se utemeljiteljem suvremene hrvatske povijesnoumjetničke znanosti.

Kani, Gašpar (Zemun, 16. XI. 1910 – jezero Simcoe, Kanada, 29. IX. 1968), građevinski inženjer, stručnjak za prednapeti beton.

Na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu diplomirao je 1937. te na Tehničkoj visokoj školi u Stuttgartu (TH Stuttgart) doktorirao 1951. Odmah nakon što je diplomirao zaposlio se kao asistent na matičnome fakultetu radeći na istraživanjima, primjeni i projektima prednapetoga betona na velikim mostovima i građevinama. Surađivao je u časopisu Tehnički vjesnik (1941–43) Hrvatskog društva inženjera (danas → Hrvatski inženjerski savez; sv. 4). Godine 1945. prešao je na Tehničku visoku školu u Stuttgartu, gdje je najprije radio u Institutu za ispitivanje materijala, potom u Institutu za čelične i masivne konstrukcije. Nedugo nakon završetka II. svj. rata osnovao je poduzeće Kani & Horvat koje je radilo na obnovi Stuttgarta, a od 1949. vodio je poduzeće Wolfer & Goebel specijalizirano za građenje mostova od prednapetog betona, gdje je prvi u svijetu od tog materijala projektirao željeznički most. Osmislio je 1949. tzv. Kanijev postupak jednostruke iteracije za proračun okvirnih konstrukcija, o kojem je objavio djelo Izračun višekatnih okvira (njemački Die Berechnung mehrstöckiger Rahmen, 1949) prevedeno na više svjetskih jezika (engleski 1957., francuski 1957., ruski 1963., talijanski 1970. te španjolski 1973). Godine 1951. osnovao je poduzeće Kani & Holzapfel te nastavio projektirati mostove i građevine. U tom je razdoblju objavio djelo Prednapregnuti beton u projektiranju i izvođenju (Spannbeton in Entwurf und Ausführung, 1955; ruski prijevod 1958). Od 1960. radio je na Sveučilištu u Torontu, gdje je ubrzo izabran u zvanje redovitoga profesora. Ondje je vodio opsežan projekt vezan za slom materijala smicanjem Riddle of Shear Failure and its Solution (1964) istražujući sigurnost velikih pojačanih betonskih nosača, a rezultate istraživanja objavio je 1967. pod naslovom How Safe Are Our Large Reinforced Concrete Beams.

Ivančić, Marijan (Zagreb, 3. X. 1910 – Zagreb, 29. II. 1984), građevinski inženjer, stručnjak za nosive konstrukcije.

Diplomirao je 1937. na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Na Fakultetu se zaposlio 1938., a u zvanje redovitoga profesora izabran je 1968. Na Katedri za statiku konstrukcija, metalne konstrukcije i mostove predavao je kolegije Metalne konstrukcije, Čelične konstrukcije i Teorija stabilnosti. Umirovljen je 1981. Osim na Fakultetu, 1940-ih radio je u Odjelu za mostogradnju Arhitektonskog projektnog zavoda u Zagrebu. Najveći doprinos dao je u području projektiranja čeličnih konstrukcija izložbenih i tvorničkih hala, mostova te radio-televizijskih antena i tornjeva. Autor je čeličnoga mosta preko Save u Beogradu, na kojem je primijenio tada novu zamisao o prednapinjanju glavnoga nosivoga sustava (1948), četiri izložbene hale na Zagrebačkom velesajmu te projekta visećega mosta za naftovod preko Save u Slavonskom Brodu. Osmislio je izvorno konstruktivno i proračunsko rješenje dvokrilnoga preklopnoga mosta u Trogiru (1960) te oblikovno-konstruktivna rješenja izvođenja gradnje petnaestak radio-televizijskih antenskih čeličnih tornjeva i jarbola, pa tako i tornjeve na Medvednici (1961), Učki (1963), Psunju (1965) i Biokovu (1966). Suosnivač je poduzeća → Metal-projekt specijaliziranoga za projektiranje metalnih konstrukcija. Dobitnik je Nagrade »Nikola Tesla« 1969.













Frischauf, Johannes (Beč, 17. IX. 1837 – Graz, 7. I. 1924), matematičar, geodet i popularizator astronomije, stručnjak za kartografske projekcije.

Gimnaziju je završio u Beču, gdje je diplomirao (1861) matematiku, fiziku i astronomiju. Nedugo nakon završetka studija zaposlio se na Sveučilištu u Beču (1863), a potom na Sveučilištu u Grazu (1866). U mnogobrojnim udžbenicima i raspravama koje je objavio, bavio se problemima iz područja astronomije, čiste matematike, geometrije i kartografije. U raspravi Beiträge zur Geschichte und Construction der Karten-projectionen (1891) povezao je Tissotovu konusnu i Lambertovu konformnu projekciju, a u radu Die Abbildungslehre und deren Anwendung auf Kartographie und Geodäsie (1905) poopćio je kartografsku projekciju s preslikavanja kugline plohe u ravninu, na općenitije preslikavanje. U tom se djelu bavio i svojstvima afinog preslikavanja, preslikavanjem jedne plohe na drugu, ekvivalentnim i konformnim preslikavanjima, poliedarskom projekcijom, izborom projekcije, Zemljinim matematičkim oblikom, i dr. Od 1868. je sustavno obilazio i opisivao planine u Sloveniji (posebice Kamniško-Savinjske Alpe), Hrvatskoj i Crnoj Gori, a pri jednom takvom pothvatu 1874 (uspon na Klek) sastao se s Vladimirom Mažuranićem i Budom Budisavljevićem te ih potaknuo na osnivanje hrvatskoga planinarskog društva. Propješačio je prostor između Rijeke, Crikvenice i Selca, te ga detaljno opisao (ljepote krajolika, blizinu šuma Gorskog kotara, prostor u kojem se struje morskoga zraka miješaju s planinskim zrakom). Kako je medicina toga doba takav prostor smatrala zdravstveno vrijednim, Frischauf je 1891. o Crikvenici izdao prvi vodič na njemačkom jeziku Klimatsko lječilište i morsko kupalište Crikvenica (Das klimatische Kurort und Seebad Crikvenica). Napisao je udžbenik Die mathematischen Grundlagen der Landesaufnahme und Kartographie des Erdsphäroids (1913) i njegovu dopunu Beiträge zur Landesaufnahme und Kartographie des Erdsphäroids (1919).

Frančula, Nedjeljko (Zagreb, 20. VI. 1937), geodet, stručnjak za kartografske projekcije i digitalnu kartografiju.

Diplomirao je 1962. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet), a doktorirao 1971. u Bonnu disertacijom Die vorteilhaftesten Abbildungen in der Atlaskartographie. Od 1962. radio je na Geodetskome fakultetu u Zagrebu, u zvanju redovitoga profesora od 1985. Bio je predstojnik Zavoda za kartografiju (1981–83., 1987–91. i 1997–99), pročelnik Zavoda za fotogrametriju (1999–2000), prodekan za znanstveni i stručni rad (1976–81) i prodekan za nastavu (1999–2003). U sveučilišnu nastavu na matičnom fakultetu uveo je digitalnu kartografiju, a predavao je kartografske kolegije i Geoinformatiku. Osim u Zagrebu predavao je i na ljubljanskome fakultetu za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju (1974–76).

Glavno područje njegova rada kartografske su projekcije i digitalna kartografija. Objavio je više od 700 znanstvenih i stručnih radova te prikaza knjiga, časopisa, članaka, terminoloških priloga i vijesti. Jedan je od autora Višejezičnoga kartografskog rječnika (1977), Geodetsko-geoinformatičkog rječnika (2008) i Kartografskog rječnika (2020) te monografija Stari koordinatni sustavi na području SR Hrvatske i njihova transformacija u sustave Gauss-Krügerove projekcije (suautor B. Borčić, 1969) i Primjena kompjutora u izradi karata SR Hrvatske (1981). Bio je glavni urednik Geodetskog lista (1987–95) te suradnik LZ-a na Pomorskom leksikonu. Član je HATZ-a (od 1998), Hrvatskoga geodetskog društva, Hrvatskoga kartografskog društva (počasni član od 2007) i Međunarodnoga kartografskog udruženja (International Cartographic Association, Commission on Map Projections). Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu je od 2007. Dobitnik je nagrade HATZ-a za životno djelo Moć znanja (2004). Umirovljen je 2006.

Delfin, Vojtjeh (Split, 25. V. 1921 – Zagreb, 24. XI. 1981), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, sklon eksperimentalnom pristupu u oblikovanju arhitektonskih objekata i mobilnih struktura.

Diplomirao je 1954. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, potom je 1955–56. bio polaznik Majstorske radionice → Drage Iblera. Projektirao je više objekata javne namjene (kompleks policijske škole na Svetošimunskoj cesti u Zagrebu, 1958), te izveo mnoga uređenja unutrašnjih prostora (društvene prostorije u Hrvatskom narodnom kazalištu, 1961; memorijalni dio Atelijera Meštrović, 1963., sve u Zagrebu). Kao suautor sudjelovao je u izradbi više urbanističkih projekata (središte Novoga Zagreba, s G. Kneževićem, 1961). Bavio se i studijama turističke izgradnje jadranske obale te je 1966. izradio projekt futurističkoga hidromobilnog sustava plutajućih hotela (tzv. Hidroid) kao mogućega vida turizma. Stručne članke objavljivao je u časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura i Encyclopaedia moderna. Bio je jedan od osnivača časopisa Čovjek i prostor (1954) te glavni urednik Stručne biblioteke Saveza arhitekata Hrvatske (1961–62) i časopisa Arhitektura (1965–69). Bavio se crtežom i akvarelom (radovi su mu bili predstavljeni na posmrtnim izložbama u Zagrebu 1983. i 1991).













Čičin-Šain, Andrija (Split, 3. I. 1920 – Rijeka, 11. XII. 2009), arhitekt, vlastiti arhitektonski izraz postizao je vrednovanjem duha mjesta u kojemu je gradio.

Studirao je arhitekturu na ljubljanskome tehničkom fakultetu (Jože Plečnik) te Tehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1948. Od 1948. djelovao je u Sarajevu, isprva u Zemaljskom projektnom birou, od 1952. u novoosnovanome Projektantskom birou grada Sarajeva, a od 1953. na Tehničkome fakultetu kao asistent → Jurja Neidhardta. Godine 1956. preselio se u Rijeku, gdje je isprva radio kao voditelj projektantskog odjela u građevinskom poduzeću Jadran, a 1958–63. vodio je riječku podružnicu zagrebačkoga Arhitektonsko-projektnog biroa Vincek (→ Žarko Vincek). Od 1969. do 1976. predavao je na Višoj tehničkoj građevinskoj školi, a od 1976. do umirovljenja 1982. na Fakultetu graditeljskih znanosti (→ Građevinski fakultet) u Rijeci. U početku je projektirao uglavnom stambene i javne zgrade (stambene zgrade u Konjicu, 1952., s M. Peterčićem, V. Jurićem, M. Poletti Kopešić; na Džidžikovcu u Sarajevu, 1953; na Krimeji u Kumičićevoj ulici 12 i 18 te Gervaisovoj 21, 23, 24, 30 i 40 u Rijeci, 1956–60; poslovna zgrada Brodomaterijala, danas Zagrebačke banke u Starčevićevoj 10–12 u Rijeci, 1956), a od 1960. posvetio se turističkoj arhitekturi (u Opatiji hotel Adriatic, 1963; u Njivicama hotel Jadran, 1964., sa Ž. Vincekom; u Dubrovniku hoteli Libertas, 1968–74., Lero, 1969. i Palace, 1969–72., sa Ž. Vincekom; u Rovinju turističko naselje Villas Rubin /Polari/, 1969–79). Arhitektonski izraz temeljio je na lokalnoj graditeljskoj baštini i vrednovanju prirodnih osobitosti, zbog čega se njegovi objekti uklapaju u okoliš, ruralne ili urbane ambijente. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2003).













Chvála, Josip (Jozef) (Jince, Češka, 13. III. 1848 – Zagreb, 6. XII. 1937), građevinski inženjer, svestran građevinski stručnjak svoga doba.

Diplomirao je 1873. na Politehničkom zavodu u Pragu. Nakon završetka studija zaposlio se pri Glavnom zapovjedništvu krajiške upravne oblasti u Zagrebu, a potom je 1875–92. radio u krajiškom građevinskom uredu u Gospiću, gdje je od 1877. bio predstojnik. Radio je u različitim područjima građevinske struke: na cestama u Zrmanjskom klancu, cesti Karlobag–Sveti Juraj–Petrovo Selo–Zavalje–Lapac–Srb–Popina i cesti Ljeskovac–Plitvička jezera–Priboj–Petrovo Selo, na vodovodima u Korenici, Gospiću i Gornjem Lapcu, nadogradnji gimnazije i izgradnji novog suda s kaznionicom u Gospiću, uređenju ponora rijeke Like te potoka Otuče i Krbavice, i dr. Projektirao je i izveo dva prva željezna mosta na području Vojne krajine (1875), jedan preko rijeke Dobre u Ogulinu te drugi na cesti kraj Srijemskih Karlovaca. Od 1892. radio je u Hrvatsko-slavonskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu kao upravitelj građevinskog odsjeka. Godine 1895. imenovan je nadinžinirom, 1906. kraljevskim tehničkim savjetnikom, a 1913. građevinskim nadsavjetnikom. Istodobno je predavao u Graditeljskoj školi  pri Kraljevskoj obrtnoj školi (→ Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) u Zagrebu 1897–1907. U Zagrebu je održao prvo predavanje o armiranom betonu u Hrvatskoj (1903). Umirovljen je 1919., no do 1924. nastavio je djelovati na Odsjeku, a 1924–32. pri Građevinskoj direkciji u Zagrebu. Bio je aktivni član Družtva inžinira i arhitekta u Zagrebu (isprva → Klub inžinira i arhitekta u Zagrebu), u kojem je bio član odbora za sastavljanje Prerađene osnove građevnog reda za slobodni i kraljevski glavni grad Zagreb te glavni urednik glasila → Viesti Družtva inžinira i arhitekta 1895–1904. Bio je član redakcijskog odbora za izdavanje novoga Građevnog pristojbenika (1894) te je autor djela Izvješće izaslanika građevnog odsjeka Kr. zemaljske vlade o poučnom putovanju po Njemačkoj u predmetu izgradnje gradova (s G. Hermannom, 1905).

Rakić, Duško Ante (Šibenik, 6. VI. 1932 – Zagreb, 23. XI. 2017), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1955. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu. Godine 1958–66. surađivao je s → Antunom Ulrichom, a 1967–91. vodio je projektni atelijer Oblik. Godine 1992. započeo je predavati povijest arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom i na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu te na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu.

Projektirao je različite vrste zgrada, od poslovnih i stambenih do industrijskih i školskih, kojima je poveznica funkcionalnost i racionalan pristup, uz razlaganje građevnog volumena u složene strukture. S A. Urlichom realizirao je niz važnih projekata, primjerice zgrade Vojne bolnice u Šoltanskoj ulici 1 u Splitu (1958–65., danas KBC Split – Križine) i Vjesnika u Slavonskoj aveniji 4 u Zagrebu (Vjesnikov neboder, 1972). Važna su njegova ostvarenja: poslovna zgrada Auto-Hrvatske u Vukovarskoj 37b (1971), pogoni tvornice Josip Kraš na Ravnicama 48 (1975), poslovna zgrada INA-e u Vukovarskoj 78 (1981), press-centar Univerzijade (tzv. položeni neboder, 1987) uz Vjesnikov neboder – sve u Zagrebu, osnovne škole u Vinkovcima (1970) i Ivankovu (1977), upravne zgrade Poljoprivredno-industrijskoga kombinata u Vinkovcima (1978) i Termoelektrane Rijeka I u Urinju (1979), Tvornica pitke vode u Petrinji (1983) i dr. S arhitektom → Igorom Emilijem i kiparom Šimom Vulasom izveo je memorijalni kompleks žrtvama fašizma u Podhumu na Grobničkome polju (1957–62). Autor je mnogobrojnih članaka o arhitektonskoj problematici u stručnom i dnevnom tisku te monografije Opća povijest arhitekture. Od pra-arhitekture do anti-arhitekture (2005). Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2008).







Waldgoni, Renata (Zagreb, 25. IV. 1957), arhitektica, zapažena po uspješnom spoju arhitektonskih načela s izražajnom likovnošću.

Diplomirala je 1981. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je magistrirala 1983. radom Prilog istraživanju odnosa baroknog dvorca grofa Jankovića i arhitektonske sredine Daruvara (mentor → B. Milić). Na Fakultetu je počela raditi 1981., isprva kao honorarna asistentica kod profesora Josipa Vanište; od 2010. redovita je profesorica. Predaje kolegije Crtanje, Plastično oblikovanje, Crtanje i arhitektonska grafika, Osnovi kompozicije, Arhitektura spomenika. Bila je voditeljica Kabineta za crtanje i plastično oblikovanje (2007–20). Osim na Studiju arhitekture, od 1989. na matičnom fakultetu sudjeluje u nastavi kao asistentica i potom nositeljica kolegija na Studiju dizajna, a od 1999. predaje i na Studiju krajobrazne arhitekture Agronomskog fakulteta te od 2013. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.





















Autorica je niza arhitektonskih projekata, uređenja interijera i postava izložbi. Među njima se posebice ističu interijeri caféa u Ulici svetog Leopolda Mandića 39 (1994) i Vlaškoj 94 (1995), poslovno-proizvodna zgrada u Kamenarki 1 (1995–96), postavi izložbi Tradicionalne brodice hrvatskog Jadrana (2002) i 100 godina braće Wright (2003) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, te Ratnici na razmeđu istoka i zapada (2005) u Arheološkom muzeju, crkva i pastoralni centar sv. Ivana apostola i evanđelista u naselju Utrina (1991–2007., s A. Uchytilom) – sve u Zagrebu, postav izložbe Ivan Meštrović: spomenik Grguru Ninskom u Splitu u Meštrovićevoj galeriji (2016) u Splitu. Radove je izlagala na više izložbi, među kojima su Renata Waldgoni – Svijet iz crteža u Oris kući arhitekture (2020) i Andrej Uchytil i Renata Waldgoni – Tapiserija u Galeriji Forum (2020) u Zagrebu. Dobitnica je nagrada Zagrebačkoga salona (1994., 2009), priznanja Piranesi (1997), Nagrade »Viktor Kovačić« za životno djelo (2022) i dr.

























nosive konstrukcije, dijelovi građevine povezani u sustav kojemu je namjena prenošenje svih opterećenja na tlo, odn. postizanje mehaničke otpornosti i stabilnosti građevine. Dijelovi, odn. elementi konstrukcije mogu biti stupovi, zidovi, lukovi, svodovi, kupole, grede, rešetke, okviri, ploče, zatege, užad, membrane, ljuske, nabori, i dr. Prema primijenjenom materijalu danas se u osnovi razlikuju betonske (armiranobetonske), metalne, drvene, zidane, spregnute konstrukcije, a prema odnosu vlastite težine i pokretnog opterećenja masivne i lake konstrukcije. → betonske konstrukcije, → metalne konstrukcije, → drvene konstrukcije, → lake konstrukcije, → zidane konstrukcije

Dragomanović, Aleksandar (Banja Luka, 7. VI. 1921 – Zagreb, 16. II. 1996), arhitekt, predstavnik kasne moderne arhitekture, osobito posvećen projektiranju trgovačkih, poslovnih i obrazovnih zgrada.

Diplomirao je 1951. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se iste godine zaposlio kao asistent → Alfreda Albinija. Habilitirao se 1972. radom Problematika robnih kuća na primjerima Trnsko u Zagrebu, Novi Sad i Vinkovci, a 1986. postao je redovitim profesorom. Umirovljen je 1991. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje 1976–78. i Zavoda za arhitekturu 1983–87.













Njegova se arhitektura odlikuje racionalnim funkcionalnim i konstruktivno-tehnološkim rješenjima te estetiziranim minimalističkim oblikovanjem. Opus mu obuhvaća petnaestak izvedenih zgrada javne namjene (većinom trgovački, poslovni i obrazovni centri), tridesetak natječajnih radova te dvadesetak neizvedenih projekata. Među realiziranim projektima ističu se: paviljon konfekcije na Zagrebačkom velesajmu (1958., s N. Kučanom; 1963. preseljen u Prašku ulicu u Zagrebu; izgorio 1982), Kemijski institut u Skoplju (1964), robne kuće – Nama u Trnskom u Zagrebu (1964–66), u Vukovaru (1966), Zvezda (1967) i Slavija (1970) u Novom Sadu i Vama u Varaždinu (1969–78., s R. Nikšićem i E. Šmidihenom), te Sveučilišni računski centar – SRCE u Marohnićevoj ulici (1972), dječji vrtić u Sopotu (1974–77., s R. Nikšićem) i poslovna zgrada SDK-a (Službe društvenog knjigovodstva), danas FINA-e u Vukovarskoj ulici (1971–81., s R. Nikšićem), sve u Zagrebu. Dobitnik je nagrada »Viktor Kovačić« (1966. i 1972. godišnje, 1985. za životno djelo), »Vladimir Nazor« (1987. za životno djelo) te Zagrebačkoga salona (1982).













Brijuni, bizantski kastrum, arheološko nalazište u uvali Dobrika na Velikom Brijunu, s ostatcima utvrđenog naselja koji svjedoče o kontinuitetu života od IV/V. do XIV. st.

Kasnoantičko naselje opasano je debelim zidinama uglavnom pravilna tlocrta.







Baranyai, Aladár (Szászvár, Mađarska, 11. XII. 1879 – Zagreb, 5. I. 1936), arhitekt, među prvima je u hrvatsku arhitekturu unio duh secesije.

Nakon završetka obrazovanja na Graditeljskom odjelu zagrebačke Obrtne škole 1899., zaposlio se 1900. u građevinskom poduzeću Pilar–Mally–Bauda u Zagrebu gdje je radio do 1905., kada je s arhitektom Slavkom Benedikom osnovao građevinsko poduzeće Benedik i Baranyai u kojem je bio glavni projektant. Nakon prestanka rada poduzeća 1933. nastavio je djelovati samostalno. Najvećim dijelom u Zagrebu projektirao je mnoge stambene i javne zgrade te obiteljske kuće primjenjujući oblike umjerene secesije. U ranijim je izvedbama jače naglašavao dekorativni moment (kuća Popović s reljefima Ivana Meštrovića na Jelačićevu trgu 4, 1906–08., palača Srpske banke, danas Hrvatske poštanske banke, u Jurišićevoj 4, 1912–14), dok su u projektima nastalima između dvaju svjetskih ratova vidljive tendencije prema građevnom volumenu ekspresivna naboja i redukciji dekorativnih elemenata (kuća Deutsch u Jurišićevoj 24, 1924). Pri projektiranju obiteljskih kuća postigao je visoku razinu oblikovanja, posebno u interijerima, gdje je primjenjivao estetska načela Josefa Hoffmanna i bečkih umjetničkih radionica (vila Tišov na Pantovčaku 54, 1901., vila Baranyai na Tuškancu 18, 1909–11. i dr.).







Monkodonja, ostatci brončanodobne gradine smještene na eliptičnom brežuljku istočno od Rovinja, koja se ističe bedemima izgrađenima u tehnici suhozida.







Naselje je bilo okruženo trojim koncentričnim zidinama s dva ulaza (zapadni i sjeverni). Obrambeni zid koji je okruživao naselje bio je dug oko 1 km, širok oko 3 m, a visok 3 m i više. Život se u gradini odvijao od približno 2000. pr. Kr. do 1200. pr. Kr.







Arena Zagreb, najveća sportska dvorana u Hrvatskoj; može primiti 15 000 do 24 000 gledatelja, a natkrivena je inovativnom visećom konstrukcijom raspona 110 m.

Izgrađena je 2008 (projektant: UPI-2M).

Veliki Kalnik, ruševine utvrde na istočnome dijelu gore Kalnika, koja se spominje od 1264. S obzirom na mnogobrojne dogradnje i pregradnje, sadržava elemente romanike, gotike i baroka.

Najstariji dio utvrde na stijeni sastoji se od dviju udaljenih kula (višestranična i četverostranična, pojačana klesancima) koje su povezane dugim uskim hodnikom, usječenim u pećine. Grad je imao i kapelu. U XVII st. prigrađen mu je prostran barokni dvor.

Stonske zidine, fortifikacijski sustav između Stona i Maloga Stona koji je od XIV. st. gradila Dubrovačka Republika za zaštitu svojih posjeda na Pelješcu. Najveći su takav sustav u Hrvatskoj i među najvećima u Europi.

Osim zidina dugih oko 7000 m, sustav obuhvaća tri tvrđave (Veliki Kaštio, Koruna i Podzvizd), četrdesetak kula, sedam bastiona (Sokolić, Arcimon u Stonu, tri bastiona Velikog Kaštela, bastion Podzvizda i malostonski Arcimon), četiri predziđa i jarak ispunjen vodom. Gradnja je trajala gotovo četiri stoljeća, a služio je u obrambene svrhe do početka XIX. st. Danas je znatan dio fortifikacijskoga sustava obnovljen te o njemu vodi brigu Društvo prijatelja dubrovačke starine.

Športski centar Bazeni Poljud, kompleks sportskih sadržaja u Splitu, od kojih je središnji zatvoreno plivalište inovativne viseće konstrukcije.

Izgrađen je 1979 (projektant: I. Antić).

Novigrad, Fortica, tvrđava na uzvisini iznad grada u Zadarskoj županiji. Nastala je kao liburnska ilirska gradina, u XIII. st. bila je u posjedu ličko-krbavskih velikaša Gusića i Kurjakovića, koji su je preuredili kako bi zaštitili svoje imanje, a 1409. dolazi u posjed Mletačke Republike, kada je pretvorena u kaštel.







Imala je važnu ulogu u ratovima u XVI. i XVII. st. kada je bila gotovo neosvojiva; Osmanlije su je nakratko zaposjeli 1646–47., nakon čega je bila oslobođena i vraćena pod mletačku vlast. Posljednji je put obnavljana 1708. Napuštena je 1797., nakon pada Mletačke Republike.

Nezakcij (Vizače), arheološko nalazište na brežuljku Glavici kraj Valture, jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta u Istri.

Gradinsko naselje opasano kiklopskim zidinama postojalo je od brončanoga i željeznoga doba te je bilo središte Histra. Vanjski bedem čini 800 m zidina koje slijede reljef terena. Zidine su ostale dio obrambenoga sustava i tijekom antičkoga i kasnoantičkoga razdoblja. Iz rimskoga su doba pronađeni forum s trijemom, kapitolij s temeljima triju hramova, ostatci termi i nekoliko kuća.

Čalogović, Milan (Vinkovci, 10. IX. 1878 – Zagreb, 19. V. 1945), građevinski inženjer, stručnjak za mostogradnju.







Na Tehničkome sveučilištu u Budimpešti 1900. završio je studij građevinarstva. Nakon studija radio je na Sveučilištu 1900–04. kao pomoćni profesor za statiku i mostogradnju kod pionira primjene armiranog betona u graditeljstvu Szilárda Zielinskog. U Austro-Ugarskoj građevnoj službi radio je 1904–05. u Vukovaru te 1905–07. u Zagrebu. U Rijeci je 1907–14. radio kao građevinski poduzetnik, a 1914–19. bio je u vojnoj službi kao inženjerski časnik. Bio je 1919. jedan od osnivača i redoviti profesor Tehničke visoke škole u Zagrebu (→ Tehnički fakultet; sv. 4). Predavao je kolegije statike i mostogradnje. Bio je starješina Građevinskog odsjeka 1928/29. te voditelj Katedre za mostove 1919–43. Umirovljen je 1943. Bavio se teorijskim i praktičnim pitanjima konstrukcija u armiranom betonu. Početkom 1900-ih projektirao je most preko Velikog Struga kraj Novske, vodotoranj u Crikvenici, svjetionik u Senju, željeznička i lučka skladišta u Sušaku i Rijeci, most preko Gradne u Samoboru te kupolu i toranj crkve sv. Blaža u Zagrebu. Izradio je 1917. prvi hrvatski naputak za izvođenje konstrukcija od armiranog betona. Autor je djela Izravno dimenzioniranje armiranih betonskih ploča (1920), Proračunavanje ekscentrično tlačenih konstrukcija iz armiranog betona (1928), Troškovi armirane betonske ploče i dozvoljeno naprezanje betona (1929), Diagram za opredjeljenje neutralne osi rebrastih ploča (1938), Prilozi proračunavanju armiranih konstrukcija (1944) i Neutralna os u nearmiranim i armiranim betonskim presjecima kod izvansredišnjeg tlaka ili vlaka i savijanja (1946).







Marušić, Josip (Jamena, Srbija, 3. II. 1943), građevinski inženjer, stručnjak za hidrotehniku.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1966. te doktorirao 1986. disertacijom Optimalizacija hidromelioracijskih sustava i njihov utjecaj na ekonomičnost proizvodnje hrane (mentor → Z. Kos). Zaposlio se 1967. kao projektant u Vodoprivrednom poduzeću Biđ-Bosut u Vinkovcima, gdje je 1970–73. bio voditelj izgradnje, 1973–77. tehnički direktor te 1977–81. direktor. Od 1981. radio je na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, kao redoviti profesor od 1997. Predavao je kolegije Melioracije, Navodnjavanje te Hidrotehničke melioracije I i II. Bio je predstojnik Zavoda za hidrotehniku 1998–2002. i 2006–08. te prodekan Fakulteta 2002–05. Bio je 1991–2000. gostujući profesor na Građevinskome fakultetu J. J. Strossmayera u Osijeku, 1992–2009. na Geodetskome fakultetu u Zagrebu, 1984–2010. na Agronomskome fakultetu u Zagrebu te 2001–08. na Tehničkome veleučilištu u Zagrebu. Umirovljen je 2011. Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga interesa bila zaštita od štetnog djelovanja voda, navodnjavanje poljoprivrednih površina te višenamjenske vodne građevine i vodnogospodarski sustavi. Autor je djela Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Republici Hrvatskoj (s D. Romićem, 2005). Bio je glavni urednik časopisa Hrvatske vode 1993–2019. Suosnivač je Hrvatskog hidrološkog društva (1993). Bio je predsjednik Društva građevinskih inženjera Zagreb 1986–87., Hrvatskog društva za odvodnju i navodnjavanje 1998–2008. te Narodnog odbora Hrvatskog saveza građevinskih inženjera 1999–2015. Član je HATZ-a od 2002. Dobitnik je Godišnje nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti za 2009. te HATZ-ove Godišnje nagrade »Rikard Podhorsky« za 2011.

Vitić, Ivan (Šibenik, 21. II. 1917 – Zagreb, 21. XII. 1986), arhitekt, jedan od najznačajnijih predstavnika visoke moderne poslijeratnog razdoblja u Hrvatskoj.

Diplomirao je 1941. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Nakon diplome radio je kao asistent na Katedri za arhitektonske kompozicije Fakulteta (1941–43), potom kao suradnik → Alfreda Albinija, te u ministarstvu graditeljstva NR Hrvatske (1945–46). Od 1946. bio je projektant u → Arhitektonskom projektnom zavodu (APZ; isprva Zemaljski građevno-projektni zavod), a nakon njegove reorganizacije i djelomičnog raspada 1951. vodio je Arhitektonski biro Vitić (poslije studio AB 17), na čelu kojega je bio do smrti.







Među prvim njegovim realiziranim projektima bili su omladinsko naselje Pionirski grad (danas Grad mladih) u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi (1948–51; s J. Seisselom i dr.) i pogoni tvornice Jugokeramika u Zaprešiću (poslije → INKER; 1952). Njegove mnogobrojne realizacije, osobito u Dalmaciji, sinteza su internacionalne moderne arhitekture i lokalne graditeljske tradicije, bilo uporabom materijala bilo prostornom dispozicijom objekata, čime ostvaruje visokovrijedan dijalog arhitekture sa zatečenim prostorom: Osnovna škola Simo Matavulj u Šibeniku (danas OŠ Fausta Vrančića, 1952), stambeni blok u Ražinama kraj Šibenika (1952), stambena naselja JRM-a na Visu i Baldekin u Šibeniku (1953), hotel Jadran i kino u Šibeniku (1957–59), zgrada Socijalnog osiguranja u ulici Šimuna Kožičića Benje 2 i stambeni blok između ulica Jurja Divnića, Mate Karamana i Nikole Matafara u Zadru (1958–59), moteli poduzeća Sljeme u Biogradu (danas srušen), Preluci kraj Rijeke i Trogiru (danas zapušteni) (1965). Inovativnošću i smjelošću konstrukcije ističu se bivši domovi JNA u Šibeniku (1961., danas Gradska knjižnica Juraj Šižgorić) i Komiži (1967., danas zapušten), Stambeni neboder i bivši Dom JNA na Pojišanu u Splitu (1966., danas Gradska knjižnica Marka Marulića) te projekt za paviljon SAD-a na Zagrebačkom velesajmu (1965), a napose izložbeni paviljon 40 na Zagrebačkom velesajmu (1957., isprva paviljon Savezne Republike Njemačke, danas klizalište). Potonji je natkriven visećim krovom, tj. mrežom prednapete čelične užadi raspona 95 m usidrenom u zabatne armiranobetonske nosače, te je do danas ostao jedinstven primjer spoja arhitektonskog i konstruktivnog umijeća u nas. Po urbanoj dispoziciji, plastično-kolorističkom pristupu i stambenoj tipologiji osobito se ističe stambeni sklop na uglu Laginjine i Vojnovićeve ulice u Zagrebu (1962). Među Vitićevim tek djelomično realiziranim projektima se čistoćom apstraktne forme ističe zgrada društveno-političkih organizacija na Prisavlju u Zagrebu, popularno zvana Kockica (1968., danas Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Vlade RH).













Dobitnik je prvih nagrada na natječajima za zimski bazen u Jesenicama (1953), paviljon nacija na Zagrebačkom velesajmu (1956), regulaciju kompleksa Cesarčeva–Kurelčeva ulica u Zagrebu (1959), Muzej radničkog pokreta i narodne revolucije u Novom Sadu (danas Muzej suvremene umjetnosti; 1959), bolnicu za rehabilitaciju u Krapinskim toplicama (1965). Bavio se i problemima regulacije povijesnih dijelova gradova (poluotok u Zadru, obala u Šibeniku, središte Mostara). Dobitnik je Savezne nagrade Borbe (1965), nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1979) i »Vladimir Nazor« (1984).

Klub hrvatskih arhitekata, udruženje visokoškolski obrazovanih arhitekata, koje je djelovalo 1905–12. u Zagrebu. Idejni mu je začetnik i prvi predsjednik bio → Stjepan Podhorsky, koji je s → Vjekoslavom Bastlom okupio generacijski bliske arhitekte → Viktora Kovačića i → Edu Šena, a kojima su se kao članovi kluba poslije pridružili → Ćiril Metod Iveković, → Hugo Ehrlich i → Dioniz Sunko. Klub je osnovan s ciljem razvoja arhitekture i zaštite staleških interesa hrvatskih arhitekata s odgovarajućim akademskim ili tehničkim kvalifikacijama, napose u suprotstavljanju monopolu građevinskih poduzeća. Svojim je polemikama i javnim djelovanjem klub pridonio unapređenju provedbe arhitektonskih natječaja, percepcije arhitekture u širem društvenom kontekstu, te se smatra jednim od stupova hrvatskoga moderniteta s početka XX. st. Zbog unutarnjih razmirica postupno je prestao s djelovanjem.