odjevna tehnologija, znanstvena i stručna disciplina koja izučava sustavni razvoj tehničkih postupaka i primjenu strojeva, naprava i materijala za izradbu odjeće uz istodobnu primjenu novih saznanja te organizacijskih i radnih vještina.
Tehnologiju zanatskoga načina izradbe manjih količina → odjeće karakterizira manji broj tehničkih postupaka i strojeva u odnosu na prevladavajući industrijski način serijske proizvodnje gdje se primjenjuje velik broj raznovrsnih strojeva i postupaka, mnoštvo specijaliziranih radnih operacija i radnih vještina te izraziti organizacijski ustroj.
Područja tehnoloških procesa proizvodnje odjeće
U vezi s materijalima i postupcima za izradbu odjeće te specijaliziranim strojevima za proizvodnju, u Hrvatskoj su se razvila četiri temeljna i specijalizirana područja tehnoloških procesa proizvodnje odjeće (→ odjevna industrija). Prvo područje uključuje mušku gornju odjeću koju čine sakoi, hlače, odijela, ogrtači, sportska, radna i zaštitna odjeća, odore i sl. (proizvodila se tvornicama → Kamensko i NIK u Zagrebu, danas se proizvodi u tvornicama → Kotka u Krapini, → Varteks u Varaždinu, u Riječkoj industriji odjeće i dr.). Drugo područje uključuje žensku gornju odjeću koju čine bluze, suknje, haljine, hlače, jakne, kostimi, ogrtači, sportska, radna i zaštitna odjeća, odore i sl. (proizvodila se u tvornicama Heruc i Vesna u Zagrebu, Emka u Pregradi, Zlata u Novoj Gradiški, danas se proizvodi u tvornici Siscia u Sisku i dr.). Treće područje uključuje rublje; muško rublje čine košulje, kućni i kupaći ogrtači i sl. (proizvodilo se u poduzećima → Domaća tvornica rublja (DTR) u Zagrebu i Modea u Garešnici, danas se proizvodi u tvornici Orljava u Požegi i dr.), žensko rublje čine podhaljine, podsuknje, spavaćice, kućne haljine i sl. (proizvodi se u tvornicama → Calzedonia Croatia u Varaždinu, Pounje u Kostajnici i dr.), posteljno rublje čine plahte, prekrivači za ležajeve, jastučnice, navlake za poplune i sl., a stolno rublje stolnjaci, salvete, ubrusi i sl. (proizvodi se u → Tvornici tekstila Trgovišće i dr.). Četvrto područje uključuje pletenu odjeću koja se dijeli na pleteno rublje koje čine majice, potkošulje, ženske gaćice, muške gaće i sl., te pletenu odjeću koju čine veste, puloveri i sl. (proizvodili su se u tvornicama → Međimurska trikotaža Čakovec (MTČ), → Nada Dimić u Zagrebu, Arena u Puli, Velebit u Karlovcu, Mara u Osijeku, danas se proizvode u tvornicama Mako u Osijeku, Galeb u Omišu i dr.). Svakomu od navedenih područja svojstvene su različitosti i specifičnosti u pogledu primijenjenih strojeva, tehnoloških procesa i potrebe uvježbanosti radne snage te nije moguća brza preorijentacija iz jednoga područja u drugo.
Krojenje, šivanje i doradba odjeće
Odjevna tehnologija obuhvaća tri faze: krojenje, šivanje i doradbu odjeće. Tehnologija krojenja započela je razvojem konvencionalne konstrukcije krojeva koju je zamijenila računalna konstrukcija. Za hrvatsku odjevnu industriju, školstvo i publicistiku (→ Tekstilno-tehnološki fakultet, časopis → Tekstil, → Hrvatski inženjerski savez tekstilaca) karakteristično je da su vrlo brzo prihvaćane nove znanstvene spoznaje i tehnička rješenja, koji su potom implementirani u praksi. Primjerice početkom 1970-ih, odmah nakon pojave na tržištu, u tvornici Kamensko bio je instaliran i počeo je raditi prvi sustav za računalno gradiranje i modeliranje krojeva i izradbu krojnih slika povezan s NC-vođenim agregatom za rezanje krojnih naslaga. Neposredno nakon II. svj. rata u hrvatskim se poduzećima za proizvodnju odjeće polaganje krojnih slojeva u krojne naslage izvodilo ručno. Takav je način ubrzo bio zamijenjen mehaničkim, potom poluautomatskim i u novije doba potpuno automatskim (Varteks, Kotka). Iskrojavanje se isprva izvodilo primjenom jednostavnijih strojeva za ručno krojenje poput električnih i pneumatskih škara, strojeva s okretnim, udarnim i tračnim noževima, a pojavom računalno vođenih agregata postaje znatno brže i točnije.
Nakon krojenja slijedi faza sastavljanja iskrojenih dijelova odjeće kako bi se iz pretežno dvodimenzionalnih plošnih tvorevina izradio trodimenzionalni odjevni predmet. Ona pripada tehnološkoj fazi → šivanja, iako se, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, u tehnologiji izradbe odjeće sve više rabe i tehnike spajanja toplinskom kondukcijom i konvekcijom, ultrazvukom te u visokofrekventnom elektromagnetskom polju. Takve su tehnike osobito učestale u tehnologiji izradbe zaštitne, pametne i → inteligentne odjeće. U hrvatskoj odjevnoj industriji dominiraju šivaći strojevi s ručnim vođenjem (univerzalni i specijalni šivaći strojevi), uz porast broja šivaćih automata i agregata.
Inteligentni šivaći strojevi instalirani su u hrvatskim pogonima ubrzo nakon njihove pojave. Primjena šivaćih robota još nije prihvaćena jer ne postoje robotički efektori primjereni rukovanju savitljivim tekstilnim materijalima, a sustavi umjetne robotičke inteligencije i vizualizacije nisu dovoljno dobri da bi prepoznavali dijelove odjeće koji pri izradbi stalno i nepredviđeno mijenjaju svoj oblik. Stoga će još neko vrijeme tehnologija izradbe odjeće izgledati poput sadašnje, s velikim brojem radnika i tehnoloških operacija i s uzornim organizacijskim ustrojem.
Tehnologiju doradbe odjeće karakteriziraju strojevi za glačanje s posebno profiliranim kalupima koji ovise o vrsti odjeće i materijalu od kojega je izrađena. Pri toj fazi znatna je potrošnja različitih energenata (električna energija, tehnološka para, kondenzat, komprimirani zrak, vakuum, tehnološka voda), koji samo u povoljnoj kombinaciji daju vrstan završni izgled odjeći pa su zbog toga potrebna znanja primjene i optimiranja utroška. Iz sličnih su razloga gotovo svi strojevi u odjevnoj tehnologiji opremljeni procesnim mikroračunalima za automatiziranje tehnoloških operacija i optimiranje utrošaka energenata. Zbog toga, a i tehnoloških postupaka koji ne zagađuju okoliš, odjevna tehnologija pripada najčišćim proizvodnim tehnologijama.
Proizvodnja objedinjena računalima (Computer Integrated Manufacturing – CIM koncepcija) započela je početkom 1990-ih u tvornici Kotka, poslije je ta tehnologija uvedena i u druge tvornice odjeće u Hrvatskoj. Najzastupljeniji su strani sustavi za računalnu konstrukciju odjeće i računalnu izradbu tehničke dokumentacije te praćenje proizvodnje domaćim programskim rješenjima. Sustavi međufaznoga transporta pri izradbi odjeće također su važni elementi odjevnih tehnologija. U početku razvoja to su bili ručni sustavi, potom mehanički, zatim automatski, računalno vođeni sustavi (tvornica Vesna). Tehnologija izradbe odjeće vrlo je slična drugim tehnologijama konfekcioniranja tehničkih tvorevina poput presvlaka namještaja, sjedišta prijevoznih sredstava, cerada, tendi, kišobrana i dr., tako da se ista tehnološka rješenja, znanja, strojevi i organizacijski oblici rabe i pri toj proizvodnji.
Odjevna je tehnologija u Hrvatskoj vrlo razvijena i pripada vrhu svjetskih tehnologija pa se hrvatski proizvođači odjeće ne oslanjaju na transfer tuđih tehnologija, već kreiraju vlastita proizvodna rješenja u suradnji s domaćom akademskom zajednicom.
Međimurska trikotaža 1923. – 1973. Čakovec, 1973.
P. Prvanov: DTR »Domaća tvornica rublja« d. d. Zagreb (1914. – 1994.). Tekstil, 43(1994) 11, str. 614–622.
I. Vutmej: Uz 70. obljetnicu Tekstilnog kombinata Zagreb d. d. Tekstil, 43(1994) 11, str. 626–628.
M. Pretković: Tvornica »Nada Dimić« u Zagrebu – povijesni pregled, problemi zaštite i mogućnosti revitalizacije. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 37–38(2013–14), str. 119–132.
S. Firšt Rogale, D. Rogale, G. Nikolić, Z. Dragčević: Inteligentna odjeća. Zagreb, 2014.
100ljeće tekstila (katalog izložbe). Varaždin, 2018.
S. Firšt Rogale, D. Rogale, Ž. Knezić: Povijest izrade i proizvodnje odjeće u Hrvatskoj. U: Hrvatska tehnička i industrijska baština. Godišnjak 2019. Akademije tehničkih znanosti Hrvatske. Zagreb, 2020., str. 145–161.
