tekstilno-mehanička tehnologija, skup metoda, načina i postupaka kojima se sirovine i vlakna biljnoga, životinjskog i sintetskoga podrijetla prerađuju u različite tekstilne proizvode. Obuhvaća mehaničke procese i operacije proizvodnje vlakana i pređa te njihove preradbe u plošne tekstilije (tkanine, pletiva, netkane tekstilije, čipke, mreže, prostirače, podne obloge) te raznovrsne tehničke tekstilije manje ili više složenih konstrukcija (užad, priveznice tereta, agrotekstilije i geotekstilije, i sl. ). Važnu ulogu uz to često imaju i aerodinamički i hidrodinamički procesi. Tekstilno-mehanička tehnologija ujedno je i znanstvena grana u znanstvenome području tekstilne tehnologije, unutar koje istražuje i unapređuje mehaničke procese za dobivanje suvremenih tekstilnih materijala.

Tekstilno-mehanička tehnologija u Hrvatskoj

Proizvodnja pređe

Ključnu ulogu tekstilno-mehanička tehnologija ima u preradbi prirodnih i vlasastih umjetnih vlakana. Predenjem se paralelizirana vlakna izvlače iz koprene ili smotka te, uvijajući se oko zamišljene uzdužne osi (vretenom ili vrtlogom zračne struje) zbog međusobnog trenja površine prilijeganja, tvore uzdužnu tvorevinu → pređu. Isprva se prelo ručno vretenom bez preslice, potom vretenom i preslicom, a potkraj srednjega vijeka izumljen je kolovrat, kojim se mogla dobiti jednoličnija pređa s većim brojem uvoja. Kolovrat se rabi i za končanje – zajedničko uvijanje dviju ili više niti pređe u novu tvorevinu – konac.

Strojno predenje započelo je pojavom → tekstilnih strojeva za razdvajanje, paraleliziranje i istezanje više pramenova vlakana češljevima kako bi se postigla veća jednakomjernost pređe. Dodatno istezanje pramenova vlakana na finoću predpređe s malim brojem uvoja izvodi se na flajeru ili predpredilici s remenčićima za stvaranje lažnih uvoja. Od predpređe na selfaktoru se diskontinuiranim postupkom istezanjem dobavnim valjcima i dodavanjem uvoja vrtnjom vretena (i udaljavanjem vretena od namotka s predpređom) stvara pređa traženih svojstava, kad se vodič niti nalazi iznad vretena (u osi vretena). Premještanjem vodiča niti uz vreteno pređa se namata na vreteno koje se približava dobavnim valjcima.

Selfaktore je na području Hrvatske rabilo više tvornica, a posljednji su bili u funkciji do 1970-ih u tvornicama Zora iz Zagreba i Vunateks iz Karlovca. Među većim poduzećima koja su proizvodila vunenu pređu bila su → Zagorska industrija vunenih tkanina iz Zaboka, Krapinska tekstilna industrija iz Krapine (→ Krateks), → Varteks iz Varaždina te Oroslavska tekstilna industrija iz Oroslavja, koja je u svom asortimanu imala i pamučnu pređu, koju su izrađivale i → Pamučna industrija Duga Resa, Tvornica za pamučnu industriju (Tvorpam) iz Zagreba (→ Tvornica tekstila Trgovišće), Pamučna predionica Glina, → Dalmatinka iz Sinja te Predionica Klanjec (jedina i danas proizvodi pamučnu pređu). Iako je lanena pređa koja se izrađivala na području Hrvatske još u doba Vojne krajine bila među najkvalitetnijima u Europi, a proizvodnja konoplje potkraj 1930-ih zauzimala drugo mjesto u Europi, lanena i konopljina pređa danas se u Hrvatskoj više ne proizvode. Posljednji pogoni za njihovu proizvodnju radili su u Tvornici lana u Petrinji, Lanari i kudjeljari u Črnkovcima te u → LIO – Lanenoj industriji Osijek. Još uvijek profitabilno posluje tvornica konca → Unitas u Zagrebu.













Proizvodnja netkanoga tekstila

Najjednostavniji i najstariji postupak izradbe → netkanoga tekstila izvodi se djelovanjem sile; kompaktne plošne tvorevine od vune dobivaju se gaženjem ili udaranjem drvenim batovima zamršenih vunenih vlakana namočenih u toploj vodi. U industriji se netkani tekstil proizvodi postupkom iglanja runa regeneriranih vlakana. Od bikomponentnih vlakana ili runa posutih termoljepilom pri povišenoj temperaturi vlakna se međusobno slijepe, a provođenjem između dvaju hlađenih valjaka određuje se debljina netkane tekstilije. Netkani tekstil proizvodio se ili se proizvodi u poduzećima → Regeneracija iz Zaboka (jedno vrijeme djelovalo je sastavu Zagorske industrije vunenih tkanina), LIO – Lanena industrija Osijek, Lola Ribar iz Karlovca, Stepping iz Dubrave Zabočke i Ponteks iz Oroslavja, Grajsi iz Zagreba, Ventitude iz Rovinja, Proton iz Vinkovaca, i dr.

Proizvodnja tkanina

Tkanjem, unošenjem odabrane poprečne niti potke između uzdužnih niti osnove po određenim zakonitostima tkalačkoga veza dobiva se → tkanina. Postupak tkanja može se odvijati ručno i strojno. Ručno tkanje na tkalačkim stanovima dio je hrvatske tradicije i u → tekstilnom rukotvorstvu zadržalo se do današnjih dana. Tkalački strojevi razlikuju se po obliku i širini, te po sustavima za stvaranje zijeva (rasporeda) osnovinih niti u skladu s vezom tkanja, unošenjem potke, te po vrstama tkanine i pređe koje obrađuju. Gotovo svaki tkalački stroj sadržava kombinacije sustava. Posebnu vrstu tkalačkih strojeva čine strojevi za višefazno tkanje. Proizvodnost tkalačkoga stroja u jedinici vremena ovisi o iskoristivosti, broju unesenih potki i gustoći potki po jedinici duljine.







Svaka nit osnove uvedena je u kotlac (ničanicu) ovješen na okviru lista ili uzicom na mehanizam žakardnoga uređaja. Broj listova ovisi o broju raznovezujućih potki, a podižu se (ili spuštaju) ekscentrima ili listovnim uređajima (listovkama). Svaki list zasebno ima svoj ekscentar s brojem radnih polja konstruiranih prema tkalačkome vezu. Listovni uređaji upravljaju promjenom položaja listova ovisno o rasporedu rupa na bušenoj programskoj karti ili računalnom programu. Ekscentarski uređaji upravljaju s do 12, a listovke s do 28 listova. Za tkanje tkanina s više od 28 raznovezujućih osnovinih niti u jedinici veza rabe se mehanički ili elektronički žakardni uređaji. Suvremeni računalni sustavi žakardnih strojeva skraćuju pripremu stroja za tkanje s nekoliko tjedana na nekoliko sati, pojednostavnjuju rukovanje strojevima i promjenu uzorka tkanja. Omogućuju automatsko (programom) uzorkovanje bojom potke tako da stroj ima više čunkovnih kutija (do osam) s čuncima (do sedam) u kojima se nalazi različito obojena potka. Od 1970-ih snažno su se razvijali strojevi za višefazno tkanje, koji imaju nenadmašivu proizvodnju, ali nisu proizvodno fleksibilni, te se zbog toga posljednjih godina smanjuje zanimanje za njih. U novije doba pozornost privlače rješenja koja olakšavaju upravljanje tkalačkim strojem: samoprilagođavanje stroja uvjetima proizvodnje, automatsko uklanjanje prekida potke kod zračno mlaznih strojeva, otkrivanje mjesta na kojem je nastao kvar i prikaz poruke o tome na zaslonu, brze promjene artikla, bilježenje statističkih podataka koji potiču unapređenja, komunikacija sa strojem na daljinu, i dr.













Iako je industrijska proizvodnja tkanina u Hrvatskoj započela u drugoj polovici XIX. st., snažniji je razvoj slijedio tek nakon I. svj. rata. Među najstarijim i najvećim tekstilnim tvornicama za proizvodnju pamučnih tkanina bile su Pamučna industrija Duga Resa i → Čateks iz Čakovca te Tvornica za pamučnu industriju (Tvorpam) i Pobjeda iz Zagreba. Lanene tkanine proizvodio je LIO – Lanena industrija Osijek. Najpoznatiji proizvođač vunenih tkanina od češljanih i grebenanih pređa vunenoga tipa bio je Varteks iz Varaždina, a na području Hrvatskoga zagorja vunene tkanine proizvodile su se u Zagorskoj industriji vunenih tkanina u Zaboku i u Krateksu u Krapini. Značajnija industrijska proizvodnja svilenih tkanina od prirodne svile i celuloznih filamentnih vlakana u Hrvatskoj započela je potkraj 1920-ih i tijekom 1930-ih osnutkom → Varaždinske industrije svile, Prve jugoslavenske tkaonice svilene robe u Osijeku i Zagrebačke industrije svile. U drugoj polovici XX. st. hrvatska tekstilna industrija je u procesima tkanja bila na visokoj tehnološkoj i stručnoj razini, dok je danas po svojoj količini proizvodnja skromna, a sve se više usmjerava prema tkaninama za namjene u području tehničkoga i medicinskoga tekstila te vojnih potreba.

Proizvodnja pletiva

Tvorbom i međusobnim povezivanjem očica od jedne ili više niti prema pravilima određene vrste prepleta nastaje → pletivo. Ručno pletenje ravnoga pletiva se obično provodi s pomoću dviju igala, svaka s jednim zašiljenim krajem, a kružno se plete s pomoću triju ili više igala obaju zašiljenih krajeva (kružno pletenje na pet igala razvijeno je u XVI. st., kada su u Engleskoj i Njemačkoj konstruirani prvi strojevi za tu svrhu).

Prema načinu nastajanja očica (tehnikama kulirnoga ili lančanoga pletenja) razlikuju se ravnopletaći, kružnopletaći i osnovo-prepletaći strojevi, dok su posebna skupina čaraparski automati. Elementi strojeva su: igle (kukasta, jezičasta i igla s kliznicom), vodiči niti, platine, zatvarači (preše) i iglenice. Tehnikom kulirnoga pletenja se o niti oblikovane u omče zakvači prethodno stvoreno pletivo (red po red) uz pomoć igala, dok se tehnikom lančanoga pletenja nitima iz osnove tvore lančići.







Među danas djelujućim poduzećima u asortimanu kojih su proizvodi od pletiva su tvornice čarapa → Jadran iz Zagreba i Ytres iz Donjega Kneginca (→ Calzedonia Croatia), tvornice trikotažnih odjevnih predmeta → Galeb iz Omiša, Neda iz Senja i Pounje iz Hrvatske Kostajnice, tvornica Čateks iz Čakovca za proizvodnju tehničkih pletiva, Tvornica mreža i ambalaže iz Biograda na Moru, te tvornica Endi Line iz Svetoga Ivana Zeline (sljednik tvornice → Nada Dimić) koja proizvodi pozamenterijske proizvode. Složenijim postupcima pletenja izrađivala su se umjetna krzna u pletionici u sastavu Tekstilnoga kombinata Zagreb. Uz navedenu pletionicu i ostali pogoni za proizvodnju pletiva u Hrvatskoj većinom su potkraj 1990-ih i početkom 2000-ih ugašeni. Među njima su pogoni tvornica Arena iz Pule, Mara iz Osijeka, Međimurska trikotaža Čakovec, Sloboda iz Samobora i dr.















Izdavaštvo

U nakladi Tekstilno-tehnološkoga fakulteta u Zagrebu iz područja tekstilno-mehaničke tehnologije objavljeno je više udžbenika, među ostalima: Netkani tekstil (D. Höffer, 1976), Tehnologija predenja pamuka (A. Prus, 1992), Priprema pređe (S. Kovačević, 2002), Procesi tkanja (S. Kovačević, K. Dimitrovski, J. Hađina, 2008).