sakralna arhitektura, arhitektonsko stvaralaštvo koje obuhvaća različite arhitektonske tipologije namijenjene različitim oblicima duhovnih potreba korisnika. Uključuje religijsku (građevine različitih religija i denominacija, primjerice kršćanska, islamska, budistička, judaistička i dr. arhitektura), obrednu (prapovijesne špilje, megaliti i dr.), grobnu (grobni spomenici), grobljansku (grobljanski kompleksi) i memorijalnu sakralnu arhitekturu (spomen na određene svete događaje ili na svete pojedince).
Prapovijest
Vezan uz vjerski i grobni kult, razvoj sakralne arhitekture može se pratiti već od najranijega doba ljudske zajednice. Najstariji otkriveni grobovi na području Hrvatske potječu iz razdoblja neolitika, a pripadali su starčevačkoj i impressokeramičkoj kulturi (Vinkovci, Smilčić). Pokojnici su se pokapali inhumacijski u grobove unutar naselja. Isti obred održao se i tijekom eneolitika, ali je kao novost uveden i obred spaljivanja. Na Vučedolu mrtvi su se u eneolitiku (vučedolska kultura) pokapali također u jamama unutar naselja, a posebice se ističe akropola na položaju Gradac s ostatcima kuće megaronskoga tipa, koja je bila upravno i vjersko središte naselja. U tom razdoblju groblja su se počela organizirati i izvan naselja. Vanjsko obilježavanje grobova povezuje se s procesom raslojavanja eneolitičkoga i ranobrončanodobnoga društva. Važniji pripadnici zajednica pokapali su se pod velikim zemljanim ili kamenim humcima. Obilježje su kasnoga brončanoga doba velika ravna groblja s paljevinskim grobljima – kultura žarnih polja (Virovitica, Velika Gorica, Zagreb, Dalj, Batina). Ugledniji članovi željeznodobnih plemenskih zajednica također su bili pokapani pod velikim humcima u grobovima bogato opremljenima oružjem, nakitom i posuđem (Martijanec, Goričan, Kaptol, Budinjak). (→ prapovijesno graditeljstvo)
Antika
Tragovi antičkoga sakralnog graditeljstva u Hrvatskoj pojavljuju se prije svega u priobalnom području. Iako arheološki ostatci svjedoče bogatu graditeljsku aktivnost na našoj obali, cjelovito sačuvanih građevina nema mnogo. Hramovi su se najčešće podizali na gradskom kapitoliju, a među najznačajnijima su oni u Zadru (Iader), Puli (Pola), Poreču (Parentium), Solinu (Salona), Vidu kraj Metkovića (Narona), Ninu (Aenona) i Splitu (Spalato). Osim u gradskim naseljima gradili su se i na ruralnim prostorima, a među značajnijima su oni u sklopu raskošne rezidencije u uvali Verige na otoku Brijunu.
Najčešći tipovi hramova u nas bili su prostil, koji je ispred svetišta imao predvorje sa stupovima, te amfiprostil, koji je takva predvorja imao sa stupovljem na obje uže strane. Većina ih je imala po četiri (tetrastil) ili šest stupova (heksastil). Hram prostil heksastil s trodijelnom celom sagrađen u Augustovo doba na kapitoliju u Zadru sačuvan je samo u temeljima. Iz istog je razdoblja hram Augusta i Rome na kapitoliju u Puli, sačuvan u cijelosti. Na lijevoj i desnoj strani kapitolija također je bio podignut po jedan hram kao prostil tetrastil, identičnih dimenzija. Od hrama na porečkom kapitoliju sagrađenog u I. st. sačuvano je vrlo malo; arheološki ostatci upućuju na to da je vjerojatno riječ o hramu tipa amfiprostil heksastil, sa šest stupova na pročelju i četiri na začelju. Jedinstven arhitektonski kompleks unutar stare jezgre Salone čine hram i teatar, smješteni sjeverno od foruma. Hram je građen u Augustovo doba kao prostil tetrastil s trodijelnom celom i trijemom. Recentnim arheološkim istraživanjima otkriveno je postojanje još jednog hrama istočno od postojećega. U Augustovo doba podignut je i Augustov hram na forumu antičke Narone. Iznad njega sagrađen je 2007. Arheološki muzej Narona, prvi in situ muzej u Hrvatskoj. Djelomično sačuvan hram u Ninu, podignut u Vespazijanovo doba, najveći je poznati hram u Hrvatskoj. Hramovi u Dioklecijanovoj palači izgrađenoj oko 300. smješteni su uz Peristil – središnji otvoreni trg u sjecištu ulica cardo i decumanus. Na istočnoj je strani poligonalna građevina carskoga mauzoleja (poslije katedralna crkva) nadsvođena kupolom od opeke i iznutra raščlanjena dvama nizovima stupova i vijenaca. Sa zapadne strane bila su tri hrama od kojih je sačuvan samo jedan, Jupiterov hram (krstionica), prostilnoga tipa, presvođen kasetiranim, bogato ukrašenim kamenim svodom. Ostatci ostalih dvaju kružnih hramova, posvećenih Kibeli i Veneri, sačuvani su kao arheološka prezentacija. (→ antičko graditeljstvo)
Foto: Denis Jerković/ CROPIX
Ranokršćansko razdoblje
Kršćanska kultura na tlu Rimskoga Carstva u početnom razdoblju progona vjernika ostavila je tragove gradnjom katakombi i oratorija u obliku kućnih kapela (Poreč, Vrsar, Pula, Solin). Nakon Milanskoga edikta (313) počela je zakonita gradnja mnogih sakralnih građevina. Nakon pada Zapadnorimskoga Carstva 476., kultura se razvijala pod jakim bizantskim utjecajem koji je trajao sve do prodora Franaka potkraj VIII. st. To je doba obilježeno i seobom naroda i novim miješanjima kultura na antičkoj potki.
U sjeveroistočnom dijelu antičkoga Parentiuma arheološki su slojevi kompleksa bazilike Eufrazijane. Prvi je sakralni objekt na tom mjestu Maurov oratorij, građen u drugoj polovici III. st. kao jedno od prvih mjesta okupljanja kršćana. U V. st. pripojena je bazilika Predeufrazijana kojoj su očuvani temeljni zidovi i podni mozaik. Na njezinim je ostatcima sredinom VI. st. podignut kompleks bazilike Eufrazijane. Sastoji se od atrija trobrodne bazilike, konsignatorija, memorijalne kapele, baptisterija i poslije prigrađenog zvonika. Iz istog, tzv. zlatnog doba »bizantske renesanse« potječe i monumentalna trobrodna crkva sv. Marije Formoze u Puli, od koje se do danas očuvala samo južna kapela.
U Saloni se nakon Milanskog edikta razvila snažna kršćanska zajednica. U tom su se razdoblju podizale mnoge crkvene građevine koje su u potpunosti promijenile rimski urbanistički izgled grada. Glavno gradsko središte premješteno je s foruma u istočni dio grada, gdje je početkom V. st. podignuto episkopalno središte s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. Krstionica je od jednostavne pravokutne građevine u VI. st. bila preuređena u osmerokutnu s križnim krsnim zdencem. Na mjestu južne longitudinalne bazilike u istom stoljeću biskup Honorije II. dao je sagraditi veliku baziliku u obliku grčkoga križa.
Foto: Ante Čizmić / CROPIX
Izvan gradskih zidina Salone početkom IV. st. počela su se formirati ranokršćanska groblja na Manastirinama, Marusincu i Kapljuču gdje su pokopani i salonitanski mučenici ubijeni u Dioklecijanovim progonima. Njihovi grobovi postali su mjesta osobita štovanja i podizanja bazilika. Najstarija cemeterijalna bazilika podignuta je sredinom IV. st. na Kapljuču nad grobovima petorice mučenika. Na Marusincu je početkom V. st. sagrađena velika bazilika, a tijelo mučenika Anastazija položeno je u sarkofag u prezbiteriju. Uz tu baziliku, otkriveni su ostatci još jedne bazilikalne građevine s otvorenim središnjim brodom (tzv. basilica discoperta). Biskup Domnio (sv. Duje, poslije patron grada Splita) pokopan je 304. na Manastirinama i nad njegovim je grobom podignuta memorijalna kapela. Ubrzo su uokolo njegova groba bile podignute slične kapele u kojima su se pokapali kršćani. Sredinom V. st. nad grobljanskim kompleksom biskup Gajan započeo je gradnju velike trobrodne bazilike u prezbiteriju koje se nalazio grob mučenika Domnija uz kojega su se tijekom IV. i V. st. pokapali salonitanski biskupi.
Početkom VII. st. nakon prodora Avara i Slavena Salona je prestala postojati kao antička urbana aglomeracija. Stanovništvo je, napustivši grad, spas našlo u bijegu na otoke i u obližnju Dioklecijanovu palaču, koja je postala jezgra srednjovjekovnoga Splita. Uz istočne zidine antičke Salone naselili su se Hrvati te podigli jedan od najznačajnijih centara srednjovjekovne hrvatske države. Nakon prihvaćanja kršćanstva u IX. st. započela je znatna graditeljska aktivnost o čemu svjedoči obnovljen ranokršćanski samostanski kompleks na Rižinicama u doba kneza Trpimira kao i nove crkve: sv. Stjepana od Otoka (u atriju je nađen sarkofag kraljice Jelene) i tzv. Šuplja crkva, krunidbena bazilika kralja Zvonimira. (→ ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo)
Starohrvatsko razdoblje – predromanika
Prijelaz u ranosrednjovjekovno razdoblje obilježila je velika seoba naroda u kojoj su Slaveni – Hrvati prodirali preko današnje Slavonije do Istre i Dalmacije (VII. st.). Starohrvatska predromanička sakralna arhitektura nastala je kao rezultat kristijanizacije i miješanja kulture doseljenih Hrvata sa zatečenom rimskom osnovom koju su formirali romanizirani Iliri, a gdjegdje i Latini. Inkulturaciju Hrvata pratio je snažan bizantski utjecaj, a u kasnijoj fazi i franački. Hrvati su sa sobom donijeli i vlastite kreativne prostorne koncepte izražene u konstrukciji drvenih nastamba i gradnji gradišta te ornamentalnom bogatstvu. Sakralnu arhitekturu toga razdoblja obilježava raznolikost tipoloških i konstrukcijskih varijacija, oblikovna sinteza vlastitih prostornih koncepata doseljenih Hrvata s već prisutnim prostornim konceptima u tom području kao i novim utjecajima, te specifičnost kamenoga inventara s pleternim ornamentalnim ukrasima.
Crkva sv. Donata u Zadru (izvorno Svetoga Trojstva) najvredniji je starohrvatski spomenik. Kružnoga je tlocrta s prigradnjama. Jezgru čini središnji cilindar s prstenastim prostorom okolo i skupinom triju radijalno položenih apsida. Unutarnji prsten čini šest pilona i dva okrugla stupa pred svetištem. Vanjski je zid raščlanjen nizom od 11 polukružnih, dubokih i visokih niša na unutarnjem plaštu i šest plitkih, pravokutnih lezena na vanjskom plaštu. Nad prizemljem se diže kat, osnovnim oblikom i opsegom jednak donjem dijelu. Nad središnjim prostorom uzdiže se tambur kružne osnove. Iako tipološki crkva pripada tipu dvorskih crkava kružnoga tlocrta od ranobizantskoga do karolinškog razdoblja, originalnom arhitektonskom interpretacijom jedinstveni je spomenik kulture. Crkva sv. Barbare u Trogiru, podignuta oko 800., trobrodna je bazilika malih dimenzija. Središnji brod podijeljen je na niz traveja s kupolom nad središnjim travejom. Unutrašnji prostor obilježava vertikalitet, longitudinalnost naglašena ritmom stupova. Starohrvatska sakralna arhitektura obilježena je uporabom trompa, lezena i spolija. Crkva sv. Spasa na vrelu Cetine jednobrodna je bazilika sa zvonikom na glavnom pročelju i trikonhalnom apsidom. Polukružni kontrafori glavni su oblikovni element vanjskih zidova i pridonose doživljaju longitudinalne građevine. Crkva sv. Križa u Ninu centralna je građevina križnoga tlocrta s tri apside i kupolom nad središnjim prostorom. Izvana je rustično ziđe dinamizirano plitkim nišama na krakovima i tamburu. Služila je kao dvorska kapela kneževa dvora koji se nalazio u neposrednoj blizini. Crkva sv. Nikole u Prahuljama kraj Nina centralna je građevina križnoga trikonhalnog tlocrta s kupolom ojačanom križnim rebrima – gurtama ranoromaničkoga tipa. Crkva sv. Trojice u Splitu centralna je građevina sa šest radijalnih apsida; dominira kupola koja leži na tamburu. Tri istočne apside smatraju se prezbiterijem i imaju po jedan prozor, dok su na zapadnoj i jugozapadnoj apsidi ulazi. Apside su izvana raščlanjene s po tri lezene, osim jugozapadne koja oko vrata ima dvije niše i zapadne koja ih nema. Isprva je iznad središnjega prostora bila zidana kupola, koja je poslije zamijenjena pokrovom od kamenih ploča na drvenoj grednoj konstrukciji. Sve navedene crkve datiraju se u IX. st.
Foto: Milan Pavić
Foto: Mladen Grčević
Foto: Brkan
Osim navedenih, iz predromaničkoga razdoblja očuvane su još mnoge građevine, cjelovito ili fragmentarno. Među ostalima ističu se crkve sv. Jurja na Putalju u Kaštel Sućurcu, sv. Marte u Bijaćima, sv. Petra u Rižinicama kraj Klisa, sv. Petra u Priku u Omišu, sv. Petra u Muću Donjem, sv. Petra i Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Mihovila u Brnazama, sv. Luke na Uzdolju kraj Knina, sv. Jurja u Rovanjskoj, sv. Mihajla u Stonu, pet crkava u Biskupiji kraj Knina, i dr. Crkva sv. Ilije na Meraji u Vinkovcima jedina je starohrvatska sakralna građevina u kontinentalnoj Hrvatskoj. (→ predromaničko graditeljstvo)
Romanika
Romaničko razdoblje na tlu Europe trajalo je od približno 1000. do 1250., a obilježeno je snažnim ukorjenjivanjem kršćanstva i novom duhovnom konsolidacijom. Kako u liturgiji tako i u arhitekturi bili su prisutni različiti etnički utjecaji na zajedničkoj kršćanskoj osnovi. Na jadranskom području isprepletali su se utjecaji Bizanta, Franačke, posebice Apulije, Lombardije i Venecije, a u kontinentalnoj Hrvatskoj Mađarske.
Najvažniju ulogu u obnovi srednjovjekovne duhovnosti imali su benediktinci koji su postali širitelji nove romaničke estetike. U XI. st. u Hrvatskoj je postojalo oko 40 benediktinskih samostana. Najznačajnije romaničke sakralne građevine u Hrvatskoj su na Jadranu, dok je tragova romanike u kontinentalnoj Hrvatskoj vrlo malo. Obnovom se Crkva vratila svojim izvorima – ranokršćanskim uzorima i konceptu bazilike. Arhitekturu obilježava eksteriornost – skulptura povezana s arhitekturom izvodi se na fasadi. Prijelaz prema zreloj romaničkoj arhitekturi obilježilo je jačanje strukturalnog odnosa vanjskoga plašta i unutrašnjosti prostora (Zvonimirova krunidbena crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu) te sazrijevanje kupolnoga tipa arhitekture (crkva sv. Petra u Dubrovniku, sv. Lovre u Zadru i sv. Mikule u Splitu). Od druge polovice XI. st. dominira tipologija trobrodnih troapsidnih bazilika s dubokim korom, kojih je morfologija već bila prisutna u širem europskom prostoru potaknuta potrebom da se u prostoru svetišta smjesti veći broj redovnika za odvijanje liturgije. Crkve su isprva bile prekrivene ravnim drvenim stropom, a u kasnijim fazama dobile su bačvaste, križne i križnorebraste svodove. Vanjske gornje dijelove fasada ispod vijenaca najčešće ukrašavaju slijepe arkade. Zvonici su često odvojeni od korpusa crkve.
Crkva sv. Marije u Zadru benediktinska je bazilika nastala nadahnuta duhom tzv. gregorijanske renesanse XI. st. Monumentalna trobrodna troapsidalna bazilika sv. Martina u sv. Lovreču Pazenatičkom iz prve polovice XI. st. najveća je ranoromanička crkva u Hrvatskoj; u njoj su sačuvane iznimno vrijedne zidne slike. Crkva sv. Krševana u Zadru iz XI. st. monumentalna je crkva jednostavnih oblika obogaćenih ritmom arhitektonskih detalja i reprezentativnom romaničkom dekoracijom apsida; primjer je crkve u kojoj do izražaja dolazi koncept izlaska skulpture na fasadu. Ostatci crkve i samostana sv. Petra nalaze se na povišenome platou u sjevernome dijelu Osora. Crkva je tijekom stoljeća doživjela mnogobrojne pregradnje koje su rezultirale redukcijom prostora, dok se samostan nije sačuvao u elevaciji. Lokalitet je dugo vrlo zapušten. Izravno uz katedralni sklop u Rabu nadovezana je trobrodna troapsidalna nenadsvođena bazilika sv. Andrije ranoromaničkih stilskih obilježja s dobro očuvanom izvornom arhitektonskom plastikom. Bazilika sv. Marije u Ninu iz VI. st. doživjela je više preinaka, a najveća je bila ona drugoj polovici XI. st., kada je dobila trobrodno svetište te mramorne stupove bogato ukrašenih kapitela. Srušena je u XVI. st., a danas je sačuvana samo u temeljnim ostatcima. Crkva sv. Eufemije u Splitu iz prve polovice XI. st. uništena je 1878. u požaru i sačuvana samo u donjim ostatcima zida. U cjelini je ostala samo gotičko-renesansna kapela, podignuta sredinom XV. st. uz jugozapadni dio crkve. Današnji ostatci pokazuju obrise trobrodne bazilike s tri polukružne apside na istočnoj strani. Ostatci nekadašnje benediktinske crkve i samostana sv. Ivana Evanđelista (oko 1060. do 1076) nalaze se u povijesnoj jezgri Biograda, u blizini crkve na Glavici, tj. srednjovjekovne katedrale. U venecijanskom pustošenju grada 1125. crkva i samostan bili su porušeni, te su benediktinci tada napustili Biograd.
U XII. i XIII. st. započela je gradnja velikih katedrala i crkava većih dimenzija u Zadru, Rabu, Krku, Senju, Dubrovniku, Splitu, Trogiru i Zagrebu. Katedrala sv. Stošije u Zadru smještena je uz rimski forum. Podignuta je u XII–XIII. st. na supstrukciji ranokršćanske bazilike i jedan je od najljepših primjera romaničke sakralne arhitekture na obalnom području Jadrana. Sa susjednim objektom Sv. Donatom iz IX. st. i baptisterijem (izvorno iz VI. st., uništen i danas obnovljen) jedinstveni je urbani ansambl. Unutarnje proporcije brodova katedrale slijede ranokršćansku proporciju odnosa srednjeg i bočnih brodova. U XII. st. dobila je prostranu trobrodnu kriptu i povišeno svetište nad njom. U XIII. st. produžena je za dva traveja prema zapadu. Bogato je ukrašena romaničkim detaljima i profilacijama naročito vidljivima na pročelju. Katedrala sv. Marije u Rabu trobrodna je građevina izgrađena na ranokršćanskoj podlozi, a potkraj XI. st. dobila je konstruktivne oblike jednostavnoga ranoromaničkog stila. Pročelje je obogaćeno dvama nizovima lezena i slijepih lukova te mlađim portalom nadvišenim lunetom u kojoj se nalazi Pieta. Kompleks katedrale sv. Marije (početak XII. st.) i dvokatne crkve sv. Kvirina (prigrađena na katedralu oko 1190) nalazi se u središtu grada Krka. Katedrala je trobrodna bazilika koja danas na istočnoj strani završava poligonalnom apsidom, dok se zapadna pročelna strana nastavlja na crkvu sv. Kvirina. Katedrala sv. Lovre u Trogiru, podignuta početkom XIII. st., trobrodna je romanička bazilika s tri polukružne apside. U drugoj polovici XIII. st. dobila je otvoreno pročelje za dva zvonika nad uglovima od kojih je izveden samo jedan prema gradskome trgu. Glavni, središnji brod izrazite visine i prostranosti prekriven je gotičkim svodom (XIV. st.). Katedrala u Senju (XII. st.), reprezentativna romanička bazilika, poslije barokizirana, ima jedinstveno romaničko pročelje od opeke. Raspored pojedinih segmenata pročelja s motivom slijepih lukova pokazuje tipologiju gradnje pod utjecajem europske kontinentalne romanike. Gradnja katedrale u Dubrovniku započela je u prvoj polovici XII. st., a srušena je u potresu 1667. Bila je jednoapsidna bazilika bez transepta s kupolom. Glavni je brod od pobočnih brodova dijelilo na svakoj strani šest stubova kvadratnoga presjeka. Glavni i bočni brodovi bili su nadsvođeni kontinuiranim bačvastim svodovima, a između drugog i četvrtog para nosača, gledajući od istoka (svetišta) prema zapadu, uzdizala se voluminozna kupola eliptičnoga tlocrta. Vanjski zidovi bili su artikulirani lezenama koje su završavale vijencima slijepih arkada.
Tijekom razdoblja romanike duž cijele obale podizale su se i mnogobrojne manje crkvice samostalno ili uz samostanske sklopove, koje su imale regionalna obilježja. Najčešće su to jednobrodne građevine pravokutne osnove s polukružnom ili kvadratnom apsidom, presvođene bačvastim svodom. Mnoge su nastale adaptacijom starijih ranokršćanskih ili predromaničkih kapela. Među njima se uz već spomenute ističu crkve sv. Marije na Mljetu, sv. Mihovila nad Limom, sv. Ilije kraj Bala, sv. Kristofora kraj Rovinja, sv. Trojice u Rovinju i dr. Romaniku je obilježila i gradnja zvonika uz sakralne liturgijske građevine. Najstariji je očuvani zvonik crkve Gospe od Zvonika u Splitu, podignut u XI. st. Istom tipu pripadaju i zvonici crkava sv. Marije u Zadru, sv. Ivana i sv. Andrije u Rabu, katedrala u Rabu i Splitu (XIII. st., iz temelja obnovljen u XIX. i XX. st.).
Foto: Božidar Vukičević / CROPIX
Foto: Davor Žunić / CROPIX
U kontinentalnoj Hrvatskoj je zbog dugotrajne osmanske vladavine broj romaničkih sakralnih liturgijskih građevina rijetke su. Cjelovito su sačuvane kapele sv. Martina u Našicama i sv. Marije u Bapskoj, te crkve sv. Marije u Moroviću i sv. Bartula u Novim Mikanovcima (s kasnijim dogradnjama). Sakralna liturgijska arhitektura u tom razdoblju još ne poznaje pojam autorstva, ali se pojavljuju značajne ličnosti u području skulpture kao što su Andrija Buvina i majstor Radovan. (→ romaničko graditeljstvo)
Gotika
U razdoblju XII–XVI. st. europsko graditeljstvo obilježila je pojava gotičkoga stila. Masivnosti romaničkih građevina u kojima svjetlost ima asketsku ulogu, suprotstavile su se smjelo konstruirane gotičke građevine koje svojim rješenjima rasterećuju konstruktivnu ulogu zida i omogućavaju otvorenost mnogobrojnim prozorima. Gotičke građevine zadržavaju bazilikalni, longitudinalni prostorni ustroj često s transeptom. Kostur rebara koja se spajaju u šiljaste lukove i svežnjastim stupovima prenose opterećenje postao je oblikovnim vokabularom gotike. Složeni sustav izvana podupiru kontrafori koji imaju svoju statičku ulogu prihvaćanja horizontalnih sila.
Dok se na europskom prostoru zamah gotičke gradnje javljao u XII. i XIII. st., u naše je krajeve gotika doprla tek u XIII. i zadržala se, preklapajući se s renesansom, sve do XVI., ponegdje i XVII. st. Kontinentalni su prostori Hrvatske bili pod jačim utjecajima srednjoeuropske arhitekture, dok su jadranski bili pod utjecajima stilskih mijena na Apeninskom poluotoku. Iako su benediktinci odigrali ključnu ulogu u nastajanju gotike, njihov je utjecaj polako slabio te su najveći širitelji gotičke arhitekture u Hrvatskoj postali franjevci, dominikanci i pavlini. U arhitekturi prevladavaju jednobrodne crkve u kojima je brod odvojen od duboke apside. Najsnažniji oblikovni element u mnogim su crkvama razvedeni svodovi, najčešće samo u apsidi.
Gradnju zagrebačke katedrale započeo je 1267. biskup Timotej na ostatcima stare katedrale koju su srušili Tatari 1242. Bila je koncipirana kao trobrodna longitudinalna bazilika s križnorebrastim svodovljem. Za Timoteja izgrađena je središnja apsida i dvije pokrajnje s oltarima te sakristija. Tada izgrađeni svetište i sakristija sačuvani su do danas. U sljedeća dva stoljeća nastavljena je obnova katedrale te su nadograđeni svodovi zapadnog dijela crkve i donji dijelovi dvaju zvonika u gotičkom stilu. U drugoj polovici XV. st. cijela je građevina bila natkrivena te je započela gradnja zvonika na južnoj strani pročelja. Radi obrane od Osmanlija, u XV. i XVI. st. izgrađene su utvrde oko katedrale. U XVII. st. katedrali je dodan portal, a s južne strane masivni zvonik, dovršen 1643. Nakon potresa 1880. temeljito je obnovljena u neogotičkom stilu te su joj dodana dva visoka zvonika na pročelju. Radove obnove vodio je arhitekt → Friedrich Schmidt, a obnovu je nastavio → Herman Bollé. Katedrala je znatno stradala i u velikom potresu 2020. Južno od katedrale, ugrađena u sklop nadbiskupskoga dvora, sačuvana je gotička kapela sv. Stjepana iz XIII. st. s dva jarma široka križnorebrastog svoda. Crkva sv. Franje na Kaptolu izgrađena je u drugoj polovici XIII. st. Prva crkva bila je veličinom manja od današnje, što je potvrđeno arheološkim istraživanjima, ali nisu poznati njezina stvarna veličina ni izgled. U drugoj polovici XVII. st. proširena je prema zapadu, barokizirana te su joj dodane pokrajnje kapele. Nakon potresa 1880. rekonstruirana je u neogotičkom slogu (H. Bollé).
Foto: Milan Pavić
O tragovima gotike u Zagrebu govori i oktogonalna crkva sv. Filipa i Jakova unutar utvrde Medvedgrada iz XIII. st. Stradala je u potresu potkraj XVI. st., a potpuno je rekonstruirana potkraj XX. st. Crkva sv. Marka smjestila se usred pravokutnoga središnjeg trga utvrđenoga Gradeca. Dvoranskoga je trobrodnog tipa (XIV–XV. st.), s tri lađe jednakomjerno natkrivene rebrastim svodom. Doživjela je mnogobrojne pregradnje (barok, neogotika) i dogradnje (zvonik iz XVII. i XVIII. st.). Na području Zagreba značajan je spomenik gotičkoga graditeljstva i pavlinska (danas karmelićanska) crkva Uznesenja Marijina i samostan u Remetama. Prva crkva iz XIII. st sačuvana je u arheološkom sloju, a ona u gotičkom slogu izgrađena je 1394–1424. Crkva gotičkih elegantnih proprocija s kontraforima stradala je u potresu 1667., kada je bio urušen gotički svod. U razdoblju baroka crkva (svod) je obnovljena te je dograđen kor koji je oslikao Ivan Krstitelj Ranger. Potresom 1880. bila je znatno oštećena, a novu neogotičku obnovu vodio je H. Bollé. U potresu 2020. ponovno je pretrpjela znatna oštećenja, posebice zone trijumfalnoga luka. Obnovu vode Igor Gojnik i Zorana Sokol Gojnik.
Crkva sv. Marije u Remetincu iz druge polovice XV. st. kasnogotička je crkva zvjezdastoga svoda gdje arhitektonska plastika doseže razinu visokoga stila. Široki, blago zašiljeni trijumfalni luk tumači se i kao izraz kasnogotičkih tendencija za spajanjem prostora broda i svetišta crkve. Crkva sv. Marije u Lepoglavi posvećena je 1415. Longitudinalna je jednobrodna građevina, pravokutnog broda te nešto nižeg i užeg svetišta poligonalnog zaključka. Svetište ima zvjezdasti svod te dva jarma križnoga svoda, a nad brodom se uzdiže mrežasti svod. Svodovi su poduprti svežnjastim službama na konzolama u zidu. Svetište je osvijetljeno velikim izduženim biforama bogato perforiranih mrežišta, a slične su se nalazile i u brodu, ali su većim dijelom bile dokinute kasnijom gradnjom kapela. Zidovi crkve su izvana poduprti kontraforima.
U području Istre nastao je spoj europskoga sjevera i juga. Novi gotički stil u arhitekturi širili su franjevci. Franjevačka crkva u Puli iz 1280–85. longitudinalna je jednobrodna građevina koja završava troapsidnim završetkom. Pravilno klesani zidovi rastvoreni su rijetkim i uskim prozorima. Trodijelno svetište oblikovano je tako da dvije bočne pravokutne apside za debljinu zida izlaze izvan širine uzdužnih zidova crkve. Crkva ima iznimno bogatu arhitektonsku dekoraciju nastalu mimo svih pravila skromne i jednostavne arhitekture prosjačkih redova. Crkve u Poreču i Rovinju izdanak su mletačko-umbrijskoga tipa. U središnjoj Istri pojavljuju se crkve mrežastih ili zvjezdastih svodova podignutih bez temeljnih nosača u čemu se čitaju utjecaji podalpskih kulturnih krugova.
U Dalmaciji su nositelji gotičkoga sloga bili franjevci i dominikanci. Iako je prostorno arhitektura njihovih crkava ostala ukorijenjena u romaničkoj tradiciji, prihvaćanje gotičkih strujanja očituje se u repertoaru plastičnih detalja strogo podređenih geometriji šiljastoga luka. Crkva sv. Dominika u Dubrovniku započela se graditi 1301., a posvećena je 1314. Bila je to tada najveća jednobrodna crkva na istočnoj obali Jadrana s peterokutnom apsidom i otvorenim drvenim krovištem. Vanjski plašt crkve raščlanjen je četvrtastim kontraforima. Franjevački samostan s crkvom sv. Franje u Dubrovniku podignut je uz zapadne zidine grada, pokraj vrata od Pila u XIV. st. Od romaničkoga sloja ostalo je malo fragmenata. Crkva je jednobrodna građevina u koju se ulazi kroz monumentalni gotički portal tročlanim začeljem i produljenim korom. Reprezentativni klaustar romaničko-gotičkih obilježja okružen je korpusom crkve i samostana. Katedrala sv. Marka u Korčuli nalazi se na središnjem gradskom trgu. Trobrodna građevina podignuta je početkom XV. st. u raskošnom prijelaznom gotičko-renesansnom stilu. Na pročelju crkve koja završava trima polukružnim apsidama podignut je, poviše supstrukcije romaničke gradske kule, zvonik (druga polovica XV. st.) s bogato klesarski obrađenom raščlanjenom kupolom. Stilskom arhitektonskom i likovnom obradbom ističu se glavni portal i mnogi dijelovi u unutrašnjosti poput oltara i krstionice. (→ gotičko graditeljstvo)
Renesansa
Renesansa označava početak sekularizacije, novoga razvoja znanosti, a time i fascinacije svjetovnim. U neoplatonističkom duhu arhitektura sakralnih građevina referira se na savršeno harmonizirane forme tražeći pomirbu longitudinalnih i centralnih formi. U Dalmaciji se renesansa pojavila već u prvoj polovici quattrocenta, a neka vrhunska ostvarenja nastala su istodobno s pojavom renesanse u Italiji. Kako su prostor kontinentalne Hrvatske u razdoblju XV–XVI. st. obilježili stalni sukobi s Osmanlijama, slabo je očuvano i ono malo tadašnje graditeljske aktivnosti. No, na tim prostorima razvilo se → fortifikacijsko graditeljstvo renesansnih obilježja. Najznačajniji su motivi renesansne sakralne arhitekture kupola (ostvarena samo u šibenskoj katedrali) i trolisni zabat pročelja, prisutan u mnogim važnim renesansnim ostvarenjima.
Renesansa je prvo razdoblje u povijesti arhitekture koje inaugurira i ističe koncept autorstva. Pojava rane renesanse u Hrvatskoj veže se uz → Jurja Dalmatinca, školovanog u Veneciji, koji je svoje umijeće pokazao u gradnji šibenske katedrale. Započeta u razdoblju kasne gotike, katedrala je prošla kroz fazu miješanja gotičkog i renesansnog stila, a dovršena je u čistom renesansnom stilu s ponekom gotičkom reminiscencijom. Sintezom firentinskih renesansnih iskoraka koji su zablistali na Brunelleschijevoj katedrali u Firenzi i njemu suvremene venecijanske cvjetne gotike, Juraj Dalmatinac započeo je rad na katedrali 1441., donijevši u hrvatske krajeve novi gotičko-renesansni stil koji će pokrenuti novo stilsko razdoblje. Gradnju je od 1475. vodio → Nikola Firentinac. Sagradio je polukupolu glavne apside, dovršio transept, započeo svođenje glavnog broda i okrunio križište originalno koncipiranom kupolom s pomoću užljebljenih kamenih ploča umetnutih u pojasnice (utor i pero). Novi protomajstor Bartolomeo de Mestre izveo je svodove postranih brodova iznad triforija, a njegov sin Jakov dovršio je svod glavne lađe i zapadno pročelje.
Foto: Nikolina Vuković Stipaničev / CROPIX
Obnova romaničke crkve sv. Marije u Zadru najopsežnije je ostvarenje u sakralnoj arhitekturi renesansnoga razdoblja u Zadru. Pročelje s trolisnim zabatom djelo je domaćih majstora. Renesansna katedrala u Osoru (1498) jednostavna je trobrodna bazilika s raširenim tipom otvorene krovišne konstrukcije, trolisnoga pročelja i prostrane unutrašnjosti. Hvarska katedrala građena je tijekom tri i pol stoljeća i u sebi čuva slojeve gotike, renesanse, manirizma i baroka. Na mjestu stare katedrale iz XIV. st. sagrađena je u XVI–XVII. st. nova trobrodna bazilika u renesansno-baroknoj stilskoj kompoziciji. Pročelje s trolisnim zabatom postavljeno je ispred središnjega broda. Zvonik podignut 1549. u cijelosti ima renesansna obilježja. Crkva sv. Spasa u Dubrovniku s trolisnim pročeljem sagrađena je kao zavjetna crkva nakon potresa koji je pogodio Dubrovnik 1520. U svojoj strukturi odražava domaću tradiciju miješanja osnovnih stilskih elemenata. Unutrašnjost je kasnogotička s križnorebrastim svodom kao i prozori sa šiljastim završetcima. Ispod završnoga vijenca nalazi se niz kasnogotičkih visećih lukova, u međuprostore kojih su umetnute reljefne renesansne školjke. Crkva Marijina navještenja u Svetvinčentu, podignuta 1555., jedina je crkva s trolisnim pročeljem u Istri. Trodijelna podjela pročelja ne odgovara jednobrodnoj unutrašnjosti.
Crkva Uznesenja Marijina u Pagu, gradnja koje je započela 1443., trobrodna je bazilika križnorebrastih svodova s tri apside. Smatra se najvećom renesansnom sakralnom građevinom u Hrvatskoj. Krstionicu katedrale u Trogiru podigao je 1467. → Andrija Aleši. Pravokutne je osnove, a prigrađena je sjevernom dijelu trijema katedrale, u podnožju drugoga, neizgrađenog zvonika. Aleši je ostvario kreativnu simbiozu kasnogotičkih i ranorenesansnih dekorativnih i konstrukcijskih elemenata, a u tome mu je pomogao Nikola Firentinac. Njihova suradnja nastavila se na kapeli bl. Ivana Trogirskog (Orsini) 1468. Građevina je pravokutne osnove i ima iznimno bogatu kiparsku i dekorativnu opremu unutrašnjosti. Koncept prostora pripisuje se Nikoli Firentincu, dok je prema novijim istraživanjima Aleši izveo donji pojas obloga kapele. Velike kipove Isusa, Majke Božje, apostola i svetaca klesao je Nikola Firentinac, a kipove sv. Ivana i Tome Ivan Duknović.
U kontinentalnoj Hrvatskoj dijelovi renesansnih slojeva sačuvani su u crkvama sv. Marije u Glogovici, sv. Marije u Novoj Rači, sv. Wolfganga (sv. Vuka) u Vukovoju, Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici, sv. Nikole u Krapini, sv. Lovre u Požegi. Sakralna građevina sjeverne Hrvatske u cijelosti renesansna, no nesačuvana, bila je kapela, tj. mauzolej obitelji Zrinski iz XVI. st. kraj kasnogotičke pavlinske crkve sv. Helene kraj Čakovca. Izgled kapele poznat je prema bakropisnoj reprodukciji u djelu Natale solum magnae Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi… pavlinskoga pisca Josipa Bedekovića iz 1752. Druga sakralna građevina, također nesačuvana, bila je kapela-mauzolej obitelji Tahi kraj crkve Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici. (→ renesansno graditeljstvo)
Barok
Barokno razdoblje u Hrvatskoj obilježeno je promjenom težišta graditeljske aktivnosti s obale na kontinent. Geopolitički prostor obale od Istre do juga Dalmacije držala je Venecija (osim Dubrovačke Republike), dok je kontinentalni dio Istre i Hrvatske bio uključen u sastav Habsburške Monarhije. Posljedično su u priobalnom području bili prisutni mletački utjecaji, dok je na kontinentu, nakon odlaska osmanlijske vojske, započeo gospodarski oporavak. Barokna arhitektura pojavila se ondje pod utjecajem srednjoeuropskoga kulturnog kruga. Barokni stil kao izraz obnove Katoličke crkve širio se trijumfalno Europom kao protureformacijski stil. Presudnu ulogu u tome imali su isusovci koji su, potaknuti protureformacijskom obnovom nakon Tridentskoga koncila (1545–63), uveli nove prostorne koncepte u sakralnu arhitekturu. Baroku je svojstvena uporaba ekspresivnih arhitektonskih formi, skulpturalnih i slikarskih izraza koji su snažno naviještali poruke Evanđelja. U poslijekoncilskim smjernicama za projektiranje crkava naglasak je bio na tlocrtima s longitudinalnim usmjerenjem u skladu s tradicijom. Unutarnji prostor nije odijeljen u nekoliko brodova, već se u službi integralnoga shvaćanja prostora i naglašavanja usmjerenja prema oltaru pojavljuju kapele.
U Hrvatskoj su isusovci osnivali svoje kolegije i gimnazije u Zagrebu (1606), Rijeci (1627), Varaždinu (1632), Dubrovniku (1658), Požegi (1698), i Osijeku (1687). Isusovačke su poticaje brzo preuzeli i franjevci. Osim gradnje velikog broja novih crkava, graditeljska aktivnost odnosila se i na obnovu i barokiziranje postojećih crkava. Stare crkve dobile su barokne prigradnje, dodavana su im nova pročelja, drvene tabulate zamijenili su svodovi, a zvonici su dobili lukovičaste završetke. U unutrašnjostima se uvode barokni oltari, propovjedaonice i tabernakuli. Potkraj XVI. st. i početkom XVII. st., u doba dok su se još uvijek gradili gotički oblici, započela je gradnja crkava ranobaroknoga tipa koje čine longitudinalni prostori ponekad s bočnim kapelama i ravno završenim svetištem. Tom tipu pripadaju isusovačke crkve sv. Katarine u Zagrebu (1620–32), Uznesenja Marijina u Varaždinu (1642–46), Crekvina u Kastvu (1634., nedovršena), te franjevačke crkve u Varaždinu (1671) i Samoboru (1732).
Tijekom XVIII. st. u kontinentalnoj Hrvatskoj pojavili su se novi barokni tipovi trolisnih crkava nadsvođenih kupolom (crkve sv. Jeronima u Štrigovi, 1738–49; Marije Koruške u Križevcima, 1725), crkava pravokutne osnove s bačvastim svodom (franjevačka u Slavonskom Brodu, 1723), centralne osnove (u Loviću u Žumberku, 1747; u Daruvaru, 1764) te s lanternom nad svetištem ili nad brodom (crkve sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, 1748; sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, 1740–50; sv. Marije Magdalene u Selima kraj Siska, 1759–65). Mnoge su crkve dobile cinktor s trijemovima: sv. Marije Gorske kraj Lobora, sv. Marije Snježne u Belcu, sv. Jurja na Bregu u Lopatincu, sv. Marije od Pohoda u Vinagori, Blažene Djevice Marije Jeruzalemske u Trškom vrhu i Sveta tri kralja u Kominu. Zvonici se najčešće nalaze na glavnom pročelju i imaju karakteristične kape od šindre ili bakra. U ponekim primjerima vidljiv je utjecaj profane arhitekture na sakralnu (crkva sv. Mihovila u osječkoj Tvrđi s ravnomjerno nanizanim velikim prozorima u dva kata).
Među barokizacijama ističu se one u pavlinskim crkvama u Lepoglavi i Remetama u Zagrebu. Franjevci su barokizirali postojeće crkve na Trsatu i u Zagrebu, te podigli nove samostane u Krapini (1644–57), Klanjcu (1650), Varaždinu (1650–55), Samoboru (1712), Cerniku (1735), Virovitici (sredina XVIII. st.) i dr. Isusovci su utjecali na prodor baroknoga iluzionističkog slikarstva u sjevernoj Hrvatskoj. Najznačajnija djela zidnoga slikarstva baroka vežu se uz pavlina Ivana Rangera koji je oslikao crkve u Lepoglavi, Gorici, Purgi, Belcu, Štrigovi, Kamenici, Varaždinu, Križevcima, Krapini i Remetama u Zagrebu.
U Istri i sjevernom Hrvatskom primorju su se pod utjecajem Venecije gradile nove barokne crkve, dok su se stare barokizirale. Značajna je barokizirana crkva Gospe Trsatske na Trsatu u Rijeci, te crkve u Žminju, Velom Lošinju, Hreljinu, Labinu i Pazinu. Isusovci su 1638. podigli crkvu sv. Vida u Rijeci, najveću ranobaroknu centralnu građevinu, a pavlini 1755. crkvu sv. Petra i Pavla u Svetom Petru u Šumi. U Istri su izgrađene mnoge crkve paladijanskoga stila (Rovinj, Grožnjan, Vodnjan). Karakteristična je pojava zvonika na vrhu kojih se nalazi lođa za zvona prema venecijanskom uzoru zvonika sv. Marka.
U Dalmaciji su zbog venecijanske okupacije gradske komune izgubile ekonomsku samostalnost te su se osmanskom ekspanzijom prekinule veze s unutrašnjošću. Umjetnička djelatnost ograničila se na manje zahvate te su se renesansni oblici zadržali i tijekom XVII. st. Barokni se dekor prihvaćao više nego barokna prostorna koncepcija. Neke obitelji (Macanović, Skoko) održavale su tradiciju lokalnih radionica i sudjelovale u podizanju mnogih građevina od Zadra do Imotskog i otoka, pa se barok na Jadranu smatra i epohom monumentalne izgradnje sela. U selima i manjim naseljima često su se podizale barokne reprezentativne građevine.
Razorni potres 1667. potaknuo je veliku obnovu Dubrovnika, koji je doživio baroknu preobrazbu. Barokna katedrala podignuta je na ostatcima romaničke katedrale kao duža, trobrodna građevina s upisanim transeptom i visokom kupolom nad križištem. Projekt je započeo Andrea Buffalini; gradnja je započela 1671., a nastavili su je Paolo Andreotti, Tomasso Napoli i Ilija Katičić do posvete 1713. Razdiobom i reljefnošću ističe se glavno pročelje. Dubrovačka isusovačka crkva, građena 1699–1725. prema projektu Andree Pozza, prostorno je razvijeniji i oblikovno zreliji primjer barokne arhitekture. Dovršenje isusovačkoga kompleksa djelo je Pietra Passalacque i najmonumentalniji je barokni urbanistički zahvat na istočnoj obali Jadrana. Crkvu sv. Vlaha, podignutu 1708–15. prema projektu venecijanskoga arhitekta Marina Gropellija, krasi arhitektonski raščlanjeno i snažno modelirano te skulpturama bogato pročelje. (→ barokno graditeljstvo)
Foto: Tonči Plazibat / CROPIX
Klasicizam i historicizam
Kraj XVIII. st. i početak XIX. st. obilježio je interes za prošlost koji je rezultirao pojavom klasicizma u drugoj polovici XVIII. st. i historicizma u XIX. st. U sakralnoj arhitekturi prostorna organizacija ostala je ukorijenjena u postavkama Tridentskoga koncila. Istraživanjem povijesnih modela sakralni su prostori polako gubili baroknu integriranost te se ponovno pojavila podjela na brodove i jače odvajanje prostora svetišta od prostora za vjernike.
Klasicizam u sakralnoj arhitekturi nije ostavio mnogo građevina. Među najvažnijima su zgrada Zakladne bolnice s kapelom Trpećega Isusa (1795–1804., srušena 1931), orfanotrofij s kapelom sv. Martina (1827) te samostan sestara milosrdnica sv. Vinka u Frankopanskoj ulici u Zagrebu (1845–46; obnovu poslije potresa 2020. vodi N. Fabijanić). U doba prodora novoga stila i novih ideja prosvjetiteljstva, za biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752–1827) u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bile su osnovane mnoge župe. To je razdoblje miješanja baroknih tekovina s novim klasicističkim težnjama u literaturi nazvano barokni historicizam, a istaknuti je primjer toga stila crkva sv. Marte u Šišincu (1767–69). Primjeri sakralne gradnje zreloga klasicizma su crkve sv. Terezije u Suhopolju (1802–07), jedno od najčišćih stilskih klasicističkih ostvarenja u nas, te sv. Trojstva u Daruvaru (1764), obje kružnoga tlocrta, kao i crkva Čudotvorne Majke Božje u Vukovini (1658; 1790) i kapela sv. Franje Ksaverskog u Dropkovcu (1769). Klasicizmu pripadaju i kapele u Pogančecu kraj Križevaca (1790) i Podpragu (1832), te crkve u Zaboku (1782), Feričancima (1803), Kaštu (1820), Velikom Bukovcu (1820), Novigradu Podravskom (1830), Boričevcu (1844), Ivanjskoj (1845) i Podcrkavlju (1846). U Slavoniji je značajna klasicistička obnova pročelja (1819) nekadašnje Ibrahim-pašine džamije, poslije crkve Svih svetih u Đakovu prema projektu → Bartola Felbingera. Istaknuti su primjeri sakralne klasicističke arhitekture i župna crkva u Malom Lošinju (1775), crkva sv. Antuna Padovanskog u Fužinama (1833) te kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Kastvu (XVI. st., klasicistički trijem 1845).
Foto: Krešimir Regan
Foto: Krešimir Regan
U razdoblju historicizma koji je obilježio XIX. st. u sakralnoj arhitekturi specifično je referiranje sakralnih građevina na srednjovjekovne stilove romanike i gotike, dok se javne građevine referiraju na renesansnu arhitekturu. Tri najmonumentalnija spomenika historicističke sakralne arhitekture su neogotička katedrala Gerharda Franza Langenberga u Osijeku (1894–98), neoromanička katedrala Karla Rösnera i Friedricha Schmidta u Đakovu (1866–82) i neogotička obnova zagrebačke katedrale prema projektima F. Schmidta i H. Bolléa (1800–1906). Značajnija su historicistička ostvarenja i neogotička kapela sv. Jurja u Maksimiru u Zagrebu (1864) te neogotičke crkve u Voloderu (1863), Luki (1864), Bukevju (1870), Macincu (1878). U historicističkome stilu podignute su u Zagrebu i evangelička crkva (H. Bollé, 1882), neobarokna crkva Presvetog Srca Isusova s isusovačkim kolegijem (→ Janko Holjac, 1901., obnovu nakon potresa 2020. vode N. Bach, I. Gojnik i Z. Sokol Gojnik) te groblje Mirogoj s crkvom Krista Kralja (H. Bollé, 1913–29). Zanimljiva je i historicistička crkva u Strmcu Pribićkom Stjepana Podhorskog (1911–13).
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Foto: Vlado Kos / CROPIX
Foto: Vladimir Horvat
U historicizmu se javljaju i velike obnove crkava, posebice nakon potresa u Zagrebu 1880. Značajnija su ostvarenja H. Bolléa u Zagrebu obnove crkava sv. Marka (1875–82., započeo F. Schmidt), sv. Katarine (1880), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Remetama (1880), sjemenišne kapele na Kaptolu (1880), pravoslavne crkve Preobraženja Gospodnjega (1883–84) te kapelice na Ilirskom trgu (1892). Izvan Zagreba značajne su njegove obnove župne crkve sv. Martina biskupa u Dugom Selu (1895) i grkokatoličke katedrale u Križevcima (1895–97). (→ klasicističko graditeljstvo; → historicističko graditeljstvo)
XX. i XXI. stoljeće
Prosvjetiteljski duh se putem filozofije pojavio već u XVII. st., a osnažen industrijskom revolucijom tijekom XVIII. i XIX. st. radikalno je promijenio paradigme prethodnih svjetonazora. Neoidealistički duh vremena kao reakcija na bezličnost novoga duha industrijske revolucije je u formi historicizma obilježio XIX. st. i prva desetljeća XX. st. Dvadeseto je stoljeće doba turbulentnih događanja, dvaju svjetskih ratova, velikoga rasta gradova i zamaha industrijalizacije, razvoja znanosti i tehnike.
U tom razdoblju sakralna arhitektura u Hrvatskoj obilježena je historicističkim slogom, u duhu kanona za projektiranje crkava koji se uvriježio od Tridentskoga koncila. Prodor moderne arhitekture slijedio je polako putem protomodernih stilskih traženja i pojavom secesije. Tridentski kanon usporio je slobodu istraživanja novih tipologija u arhitekturi, no neautentičnost nepromijenjene forme liturgije uzrokovala je početkom XX. st. i krizu liturgije. Takvo stanje potaknulo je nastajanje liturgijskoga pokreta koji je obilježio prvu polovicu XX. st., što je znatno utjecalo i na projektiranje liturgijskih građevina. U liturgijskom pokretu katoličke mladeži quickborn, pod vodstvom teologa Romana Guardinija, promicalo se dubinsko vraćanje značenja svetoj misi kao slavlju spomena na Kristovu žrtvu cijele kršćanske zajednice. U quickbornu su sudjelovali i arhitekti Rudolf Scwarz i Dominikus Böhm, koji su u duhu želje za promjenama arhitektonski istraživali nove forme, što je znatno utjecalo na iskorak prema modernoj arhitekturi.
Prijelaz iz historicizma prema modernoj arhitekturi u Hrvatskoj premostila su protomoderna stilska traženja, koja se odlikuju istraživanjem tlocrtnih tipologija još uvijek primjenjujući tridentski kanon i uvođenjem novoga secesijskog dekorativnog vokabulara ili znatnom redukcijom historicističke dekoracije. Značajne su građevine toga razdoblja crkva sv. Blaža u Zagrebu → Viktora Kovačića (1909), te više ostvarenja → Stjepana Podhorskog: dogradnja župne crkve u Krašiću (1911), obnova crkava sv. Križa u Križevcima (1913), sv. Mihaela u Sračincu kraj Varaždina (1925), sv. Jurja u Đurđevcu (1928–29) i Velike Gospe u Makarskoj (1921–31., 1939–43). Arhitektura Podhorskog nadahnuta je starohrvatskom sakralnom arhitekturom. U crkvi sv. Romualda i Svih svetih (Zavjetni hram) na Kozali u Rijeci, riječki arhitekt Bruno Angheben također istražuje nove forme (1928).
U duhu arhitektonskih istraživanja u Europi potaknutih liturgijskim pokretima, u mnogim projektima u Hrvatskoj pojavili su se iskoraci prema pročišćenijoj modernoj arhitekturi još uvijek uvjetovanoj tridentskim konceptom. Slobodan tlocrt kao izraz moderne misli bio je suspregnut važećim tridentskim kanonom te se osjećala velika potreba za osuvremenjivanjem same liturgije. Značajnije su sakralne građevine toga razdoblja crkva Presvetog Srca Isusova u sklopu Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati → Jurja Neidhardta (1926), crkva sv. Antuna na Svetom Duhu (1931) i kapela Majke Božje Sljemenske na Sljemenu (1932) → Jurja Denzlera, kapela Ranjenoga Isusa u sklopu Zakladne bolnice u Ilici → Antuna Ulricha i → Franje Bahovca (1932–34), sve u Zagrebu. Nova traganja obilježila su i adaptaciju crkve sv. Petra u Vlaškoj → Vjekoslava Bastla (1929–32), kriptu crkve Majke Božje Lurdske Jože Plečnika u Zvonimirovoj (1934), crkve sv. Marka Križevčanina → Marijana Haberlea (1937–40), Marije Pomoćnice na Knežiji → Zvonimira Požgaja (1942) – sve u Zagrebu, crkvu Gospe od Zdravlja → Lavoslava Horvata u Splitu (1936–37), kao i crkvu sv. Barbare u Raši talijanskoga arhitekta Gustava Pulitzera Finalija (1937).
U razdoblju nakon II. svj. rata zbog novoga društveno-političkog uređenja nastao je gotovo potpun prekid u građenju sakralnih građevina. U Europi su nesuglasja u arhitekturi i liturgiji sredinom XX. st. došla do vrhunca. Intenzivirao se broj simpozija liturgijskih pokreta, a 1959. papa Ivan XXIII. navijestio je zasjedanje Drugoga vatikanskog koncila. Iz novih teoloških poimanja proizašle su nove smjernice za projektiranje crkava. Naglasak je bio na posebnosti arhitektonske interpretacije unutar gradskoga tkiva, a u liturgijskom prostoru dokinuta je hijerarhijska odijeljenost. Promišljanja predstavljena na tom koncilu znatno su utjecala na projektiranje liturgijskih građevina u drugoj polovici XX. st., a u duhu odmaka od racionalizma moderne svoj su izričaj našla u ekspresivnoj poslijeratnoj arhitektonskoj struji.
U Hrvatskoj je u razdoblju do 1990-ih izgrađen mali broj sakralnih građevina koje predstavljaju sintezu novih impulsa Drugoga vatikanskog koncila i postmodernih arhitektonskih strujanja. Među njima ističu se crkve Uznesenja Marijina u Podgori (1964) i Bezgrešnog začeća u Drašnicama (1971–76) → Ante Rožića, sv. Josipa u Zdenčini → Stjepana Planića (1968), Uzvišenja sv. Križa u Zagrebu → Matije Salaja i → Emila Seršića (1969–82), sv. Obitelji u Splitu → Frane Gotovca (1971), sv. Petra u Splitu Fabijana Barišića, Branka Kalajžića, Petra Mitrovića i Vlade Freunda (1975), sv. Petra na Boninovu u Dubrovniku → Ivana Prtenjaka (1977), Rođenja Blažene Djevice Marije u Savici–Šancima → Marijana Turkulina (1985), Presvetog Srca Isusova u Zadru Ive Novaka (1985), sv. Ivana Krstitelja u Zadru → Bernarda Bernardija (1986), sv. Mihajla u Dubrovniku → Vinka Penezića i → Krešimira Rogine (1987–99), uređenje unutrašnjosti crkve sv. Kvirina na Krku → Tomislava Premerla (1985) i obnova crkve Gospe od Zdravlja kraj Dubrovnika Ivana Prtenjaka (1987).
Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, tijekom 1990-ih došlo je do velike gradnje crkava, no kako se gotovo pola stoljeća nije gradilo, nije se ni promišljalo što je suvremeni liturgijski prostor. Stoga su tu veliku prigodu nespremne dočekale i struka, nedovoljno teoretski formirana za složenu prostornu zadaću projektiranja liturgijskih prostora, i Crkva kao naručitelj, nedovoljno estetski senzibilizirana na promjene u arhitekturi koje je donijelo XX. st. U liturgijskoj arhitekturi dva su osnovna principa u oblikovanju: onaj koji se u traženju kulturalnog identiteta napaja na tradiciji koju pretače u suvremeni arhitektonski jezik, te onaj koji u naponu istraživanja novih oblika gradi vlastiti suvremeni izričaj koji se katkad implicitno ili ponekim reminiscencijama referira na tekovine tradicije. Značajnije građevine toga razdoblja su crkve sv. Nikole Tavelića u Rijeci (1981–88) i bl. Augustina Kažotića u Zagrebu (1999–2005) → Borisa Magaša, sv. Pavla Apostola u Retkovcu u Zagrebu T. Premerla (1988), sv. Mateja u Dugavama u Zagrebu V. Penezića i K. Rogine (1992), Gospe od Karmela na Okitu (1998), sv. Josipa u Ražinama (1999) i sv. Mati Slobode u Zagrebu (2000) → Nikole Bašića, Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zadru Borisa Morsana i Relje Šurbata (1994), sv. Ivana apostola i evanđelista u Utrini u Zagrebu → Andreja Uchytila i → Renate Waldgoni (1991–2007).
Istraživanja novih formi sakralnoga prostora u duhu impulsa Drugoga vatikanskog koncila nastavila su se u i u prvim desetljećima XXI. st. Značajnije građevine koje su obilježile to doba su crkve Gospe od Utočišta u Aljmašu Maje Furlan Zimmerman, Ive Gajšak i Mirka Buvinića (2000), sv. Nikole putnika u Puli Eligia Legovića (2001), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji → Igora Pedišića (2005), Blagovijesti Navještenja Gospodinova u Vrbanima u Zagrebu Borisa Koružnjaka i Gordane Domić (2005).
Foto: Jure Mišković / CROPIX
Važnost promišljanja o projektiranju sakralnoga prostora i s arhitektonskog i s liturgijskog gledišta obilježila je početak XXI. st. Na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu uveden je kolegij Sakralna arhitektura, a na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kolegij Liturgijska umjetnost i arhitektura. Uviđa se koliko je potrebna tijesna suradnja arhitekta i teologa liturgičara pri projektiranju sakralnih prostora. Takva suradnja rezultirala je projektima liturgijskih građevina prigodom dolaska pape Benedikta XVI. u Zagreb na Trgu bana Jelačića i na hipodromu arhitekata I. Gojnika i Z. Sokol Gojnik i liturgičara Ante Crnčevića i Ivana Šaška (2011) te završetkom crkve Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu (2014) istih autora. Gradnja nove solinske bazilike pokraj crkve Gospe od Otoka u Solinu također je nastala kao plod suradnje arhitekta Viktora Vrečka i liturgičara Ivice Žižića (2009), no nije u cijelosti dovršena prema arhitektonskoj zamisli. (→ secesijsko graditeljstvo; → moderna arhitektura; → suvremena arhitektura)
Islamska vjerska arhitektura
Tijekom XVI. i XVII. st. na području Hrvatske izgrađeno je više od 200 džamija i ostalih molitvenih prostora, mnogi i u adaptiranim crkvama (Šerklot džamija u Požegi). Većina ih je porušena nakon oslobođenja od Osmanlija potkraj XVII. st., dok ih se nekolicina ipak održala preadaptirana u crkve. Među njima su džamije podignute u XVI. st. – Murat-bega Tardića u Klisu preuređena u crkvu sv. Vida, Halil-hodžina u Drnišu inkorporirana u franjevačku crkvu sv. Ante, Ibrahim-pašina u Đakovu adaptirana u crkvu Svih svetih. Jedini sačuvani minaret nalazi se u Drnišu.
Foto: Nenad Milčić
Foto: Nenad Milčić
Foto: Nenad Milčić
Nakon dva stoljeća diskontinuiteta, islamsko se arhitektonsko stvaralaštvo u Hrvatskoj ponovno javilo potkraj XIX. st. kao posljedica doseljavanja muslimana iz Bosne i zakonskoga priznavanja islamske vjeroispovijesti. Među prvu noviju islamsku vjersku arhitekturu spadaju mesdžidi u austrougarskim vojarnama u Puli (1864) i Zagrebu (1915). Početkom II. svj. rata Meštrovićev Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu bio je prenamijenjen u džamiju, a tom su prigodom bila podignuta tri minareta te oblikovana fontana ispred ulaza prema projektu S. Planića. Minareti su 1948. porušeni, a građevina je ponovno počela služiti u izlagačke svrhe. Među novijim projektima ističe se džamija u Rijeci, nastala u suautorstvu kipara Dušana Džamonje i arhitekata Branka Vučinovića i Darka Vlahovića (2013). (→ islamsko graditeljstvo)
Foto: Neja Markičević / CROPIX
Arhitektura sinagoga
Na području Hrvatske tijekom povijesti podignuto je oko stotinu sinagoga, od adaptacija stambenih prostora za potrebe bogoslužja do monumentalnih novogradnji. Do danas je sačuvano devet građevina namjenski podignutih za sinagogalnu funkciju (Varaždin, Koprivnica, Križevci, Daruvar, Bjelovar, Osijek, Sisak, Podravska Slatina, Rijeka), dok izvornoj namjeni služi još samo riječka ortodoksna sinagoga, izgrađena u stilu moderne s mediteranskim utjecajem (G. Angyal, P. Fabbro, 1930). Osobitu vrijednost imaju sinagoge u Splitu i Dubrovniku uređene u adaptiranim prostorima srednjovjekovnih kuća, koje su i danas u obrednoj funkciji. Kako je najveći broj sinagogalnih gradnji nastao nakon 1860., kada je Židovima carskim patentom dopušteno posjedovanje nekretnina, dominiraju primjeri iz razdoblja historicizma te u nešto manjem broju secesije, art décoa i moderne. Ističu se sinagoge koje su bile izgrađene u tzv. maurskom stilu u Osijeku (T. Stern, 1866), Zagrebu (F. Klein, 1867) i Karlovcu (Lj. Kappner, E. Mühlbauer, 1871). Sve tri uništene su u II. svj. ratu.
N. Gattin, M. Pejaković: Starohrvatska sakralna arhitektura. Zagreb, 1982.
R. Ivančević, E. Cevc, A. Horvat: Umjetnost na tlu Jugoslavije. Gotika u Sloveniji i Hrvatskoj. Beograd–Zagreb–Mostar, 1984.
M. Prelog: Umjetnost na tlu Jugoslavije. Romanika. Beograd–Zagreb–Mostar, 1984.
Đ. Cvitanović: Postbarokna crkvena arhitektura krajiško-banijskih regija. U: Sakralna arhitektura baroknog razdoblja. Gorički i Gorsko-dubički arhiđakonat, Zagreb, 1985., str. 219–230.
R. Ivančević: Umjetničko blago Hrvatske. Motovun–Zagreb–Beograd, 1986.
A. Mohorovičić: Graditeljstvo u Hrvatskoj. Arhitektura i urbanizam. Zagreb, 1992.
T. Premerl: Crkveno graditeljstvo dvadesetog stoljeća. U: Sveti trag. Devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije 1094–1994 (katalog izložbe). Zagreb, 1994., str. 592–593.
M. Jurković: Pojava romaničke arhitekture u Hrvatskoj. U: Starohrvatska spomenička baština. Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža (zbornik radova znanstvenoga skupa). Zagreb, 1996., str. 325–338.
D. Botica: Klasicizam i barokni klasicizam u sakralnoj arhitekturi sjeverozapadne Hrvatske. U: Klasicizam u Hrvatskoj (zbornik radova znanstvenog skupa). Zagreb, 2014., str. 53–68.
D. Botica: Barokne četverolisne crkve u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Prilog istraživanju tipologije sakralne arhitekture XVIII. stoljeća. Zagreb, 2015.
Z. Sokol Gojnik: Sakralna arhitektura Zagreba u XX. stoljeću. Katoličke liturgijske građevine. Zagreb, 2017.
Z. Karač, A. Žunić: Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj, Osmanska i suvremena baština. Zagreb, 2018.
Z. Karač: Studije o arhitekturi sinagoga u Hrvatskoj. Zagreb, 2020.
