Šegvić, Neven (Split, 26. I. 1917 – Split, 13. X. 1992), arhitekt i teoretičar arhitekture, sljedbenik suvremenih funkcionalističkih načela u arhitekturi, jedan od najutjecajnijih hrvatskih arhitekata druge polovice XX. st.

Diplomirao je 1942. na → Arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi → Drage Iblera. Tijekom studija (1937–41) radio je kao crtač u atelijeru → Ivana Meštrovića s → Haroldom Bilinićem i → Lavoslavom Horvatom. Od 1942. sudjelovao je u antifašističkoj borbi, a 1944–45. boravio je u Splitu, te bio prvi glavni urednik dnevnoga lista Slobodne Dalmacije. Potkraj 1945. otišao je u Zagreb, gdje je kratko radio u Ministarstvu građevina NR Hrvatske, a 1946. zaposlio se na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet), gdje je ostao sve do umirovljenja 1987., u zvanju redovitoga profesora od 1972. Na Fakultetu je doktorirao 1978. disertacijom Pristup arhitekturi (mentorica → S. Sekulić). Obavljao je dužnosti dekana Fakulteta (1968–72., 1985–87), predstojnika Kabineta za arhitekturu najnovijeg doba (1968–76) i predstojnika Katedre za arhitektonsko projektiranje (1970–72., 1983–85). Bio je nositelj više kolegija iz područja arhitektonskoga projektiranja te povijesti i teorije moderne arhitekture. Od 1946. do 1955. predavao je i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kolegij Arhitektura, slikarstvo, kiparstvo.













U svojem projektantskom radu obuhvatio je širok raspon od novogradnja do urbanističkih rješenja i rekonstrukcija objekata spomeničkoga značaja. Među izvedenim projektima u Splitu ističu se: kuća Cipci na Putu Meja (1941), poslovna zgrada na Poljani kraljice Jelene 1 na Peristilu (1961–64), stambeno-poslovna zgrada Lloyd’s Register of Shipping u Kašićevoj 21 (1963) i poslovna zgrada Pomorske privrede na Obali kneza Branimira 14–16 (1964., danas Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje). Izvan Splita realizirao je dvije stambeno-poslovne zgrade u Vukovarskoj ulici 56–60 (1947–49) i 222–224 (1953–59) u Zagrebu, osnovne škole u Kumrovcu (s B. Radimirom, 1955), Arbanasima kraj Zadra (1956) i Visu (s A. M. Jelinčić, 1964), hotelski kompleks Perna na Pelješcu (s B. Radimirom, 1971), zgradu Muzeja revolucije na Trgu Riccarda Zanelle 1 u Rijeci (1972–76., danas Muzej grada Rijeke), i dr. Izveo je rekonstrukcije ljetnikovca Sorkočević u Dubrovniku (1950–53) i palače Karaman u Splitu (1951–57), te nadogradnju hotela Excelsior u Dubrovniku (s A. M. Jelinčić, 1963). Autor je niza projekata i natječajnih radova od kojih su najznačajniji: zgrada CK KPJ u Beogradu (1947., I. nagrada, s B. Bonom, D. Galićem i A. Augustinčićem), adaptacija samostanskoga sklopa sv. Marije u Zadru (1949–53), regulacija zapadne obale gradske luke u Splitu (1959., I. nagrada, sa skupinom autora iz Urbanističkoga zavoda Dalmacije), hotelski kompleks Marjan u Splitu (1968–70), memorijalni kompleks Dotrščina u Zagrebu (1980., I. nagrada).







Bio je osnivač (1980) i dugogodišnji voditelj znanstvenoga projekta Atlas arhitekture Republike Hrvatske, te glavni urednik časopisa Arhitektura (1947–51). Njegov kritički i teorijski rad koji uključuje arhitektonsku baštinu XX. st., posebice u Hrvatskoj, zapisan je u mnogim člancima koje je kontinuirano objavljivao u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i dr. Priredio je izložbu Arhitektura u Hrvatskoj 1945–1985., kojoj je posvećen tematski broj časopisa Arhitektura (1986), a koja je bila prvi sintetski i kritički pregled poslijeratne hrvatske arhitekture. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Viktor Kovačić« (godišnja 1964., za životno djelo 1981), »Vladimir Nazor« (godišnja 1965., za životno djelo 1985) i republičke i savezne nagrade Borbe (1976). Po njemu je nazvana nagrada koju → Udruženje hrvatskih arhitekata od 1996. dodjeljuje istaknutim pojedincima za iznimni publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad u području arhitekture.