poljoprivreda, gospodarska djelatnost uzgoja biljaka i životinja za prehranu ljudi. Znanost o poljoprivredi naziva se → agronomija. Poljoprivredna proizvodnja može biti industrijska i domaća (npr. obiteljska poljoprivredna gospodarstva, OPG). Prema naravi bioloških jedinica u poljoprivrednoj životnoj zajednici (agrobiocenozi) i namjeni proizvoda poljoprivreda se dijeli na uzgoj bilja (→ bilinogojstvo ili ratarstvo, → povrćarstvo, → voćarstvo, → vinogradarstvo, → travnjaštvo) i životinja (→ stočarstvo, → ribarstvo, → marikultura, → pčelarstvo) te → gljivarstvo. Od samih početaka poljoprivredne proizvodnje, preradbe i trgovine poljoprivrednu proizvodnju prati, potiče, i usmjerava poseban dio agronomije – poljoprivredna ekonomika.



















Prapovijesno doba
Paleoetnobotaničari su utvrdili kako su se ljudi koristili zrnjem jestivih biljaka za prehranu još prije 20 000 godina. U početku su skupljali različite plodove, gomolje i korijenje, hvatali kukce i životinje, još ne stvarajući zalihe hrane. Prije početka sjedilačkoga načina života stanovništvo Levanta poznavalo je pšenicu, ječam, grah, grašak, leću i lan. Uzgoj bilja (zemljoradnja) započeo je najprije u dolini rijeka Eufrata, Tigrisa i Nila (oko 8000. pr. Kr.; uz navedene biljke udomaćuju se koze, ovce, goveda i svinje), a potom se proširio na Bliski istok i u Europu, pretpostavlja se, morskim putem i uz tok Dunava. Motičarska zemljoradnja karakteristična za to razdoblje podrazumijevala je ručno utiskivanje sjemena u zemlju, sadnju s pomoću sadnog štapa te okopavanje, isprva kamenom i drvenom motikom ili štapom za rahljenje. Poslije se iz motičarske razvila plužna obradba zemlje (najstariji poznati plug potječe iz približno 3000. pr. Kr.). Zemlja se vrlo rano obrađivala na terasama i natapala. Pripitomljavanjem životinja počelo se razvijati stočarstvo, koje je u to doba bilo isključivo pašnjačko. U prapovijesno doba otkriven je proces proizvodnje piva, koje je osim pića predstavljalo i hranu, ali i prvi oblik plaćanja. Druga su ishodišta poljoprivredne proizvodnje u svijetu bila središnja i sjeverna Kina (6500. pr. Kr.), Srednja Amerika (3000. pr. Kr.), Južna Amerika (2500. pr. Kr.) i dio Afrike (2000. pr. Kr.).

Povijesno doba

Poljoprivreda se iz svojih ishodišta prilično brzo proširila na Sredozemlje, gdje je doživjela puni procvat uglavnom zahvaljujući maslini, vinovoj lozi i rogaču. Za sustavno širenje i procvat poljoprivrede u to su doba najveće zasluge imali Grci i Rimljani. Atena i Rim, u ono doba među najvećim urbanim središtima, oblikovali su urbanu poljoprivredu organizirajući i potpomažući razvoj trgovine te izvoz i uvoz poljoprivrednih proizvoda. Voće, povrće i vinova loza uzgajali su se u okolici gradova, a pšenica se uglavnom uvozila. Za grčke i rimske prevlasti zemlja je često bila u vlasništvu velikih veleposjednika, a obrađivali su je robovi i zavisni seljaci. Grci su se koristili plugom i srpom, a vršili su na ploči za vršenje, dok su Rimljani rabili plug koji je imao gredelj i lemeš te bio okovan željezom, a poslije je imao i plužnu dasku. Kvalitetu zemlje popravljali su s pomoću stajskoga gnoja, pepela, blata, komposta, pijeska ili gline, a žitarice su uzgajali u dvopoljnom sustavu (ozim i jar). Prekretnicu u širenju znanja i vještina uzgoja bilja i stoke omogućili su poljoprivredni priručnici rimskih pisaca koji su postavili pisane temelje agronomije. Propašću Rimskoga Carstva započelo je dugo razdoblje srednjega vijeka tijekom kojega nije bilo napretka te je potisnuto i zaboravljeno čak i ono poljoprivredno znanje koje su prije ispisali rimski pisci. Stalnim povećanjem broja ljudi rasla je potreba za novim obradivim površinama, koje su nastajale krčenjem šuma i preoravanjem travnjaka. Za obradbu zemlje Germani i Kelti koristili su se metodom primitivnog travopolja, a Slaveni metodom paljevinske zemljoradnje. Slaveni su zemlju obrađivali ralom koje je zemlju samo drobilo i razdvajalo, ali ju nije i okretalo, pa se zato oralo uzduž i poprijeko. Franačkim osvajanjima potkraj VIII. i početkom IX. st. diljem Europe (Španjolska, Italija, Njemačka, Ugarska, Hrvatska) proširio se feudalizam koji je donio nov način iskorištavanja zemljišta – feudalno tropolje, u kojem jedna trećina površine seoskog atara pripada pašnjacima, druga ozimoj žitarici (pšenici), a treća jaroj žitarici (ječam, zob). Tada su nastali prvi veliki feudalni posjedi.

Nov, veći napredak dogodio se nakon što je u Engleskoj u poljoprivrednom uzgoju primijenjen stajski uzgoj stoke i uzgoj krmnog bilja na oranicama (crvena djetelina i stočna repa) u četveropoljnom plodoredu. Stajski uzgoj stoke omogućio je prikupljanje stajskoga gnoja, koji se rabio za podizanje plodnosti i kvalitete tla. Otkrićem Amerike, umjesto očekivanih začina, u Europu su prodrle nove biljne kulture – kukuruz, krumpir, paprika, rajčica, lubenica i duhan, a Amerika je upoznala pšenicu i uzgoj konja. Uzgoj pšenice u Americi bio je toliko uspješan da je do sredine XIX. st. Amerika preuzela vodeću ulogu u svjetskoj trgovini pšenicom. Desetljećima je svjetskim pšeničnim tržištem upravljala Burza pšenice u Chicagu, koja je svojim zalihama sredinom XIX. st. prvo namirivala potrebe Engleske, a zatim i Francuske, Njemačke, ostatka Europe, Kanade i Australije. Trgovački monopol na pšenicu prekinuli su selekcionari pšenice, zahvaljujući čijim se novim sortama uzgoj pšenice proširio širom svijeta, pa tako i na područja gdje se za pšenicu do tada nije niti znalo (Sibir, Kanada, Indija, Meksiko, Australija, Argentina, Čile).







Od antičkoga razdoblja do XIX. st. → poljoprivredna mehanizacija se nije znatno razvijala, a prva novodobna otkrića pripisuju se američkim izumiteljima. Kovač Charles Newbold iz američkog Burlingtona 1797. izlio je plug u jednom komadu, a kovač John Deere 1837. izgradio je tvornicu takvih plugova koja ih unatoč velikoj proizvodnji nije mogla proizvesti dovoljno kako bi podmirila potražnju (milijunti plug izlio je od 24-karatnog zlata). Tvornica John Deere u Des Moinesu u američkoj saveznoj državi Iowi i danas je najveća automatizirana i robotizirana tvornica poljoprivredne tehnike na svijetu. Za poljoprivrednu proizvodnju i preradbu značajan je bio i izum žetelice pšenice koju je početkom XIX. st. konstruirao Amerikanac Cyrus McCormik. Ona je u jednom danu (vučena četirima konjima) mogla požeti oko 3 ha pšenice. McCormik je 1847. osnovao tvornicu u kojoj je u četiri godine proizveo čak 23 000 strojnih žetelica. Poljoprivredna se mehanizacija tijekom XX. st. stalno usavršavala pa su svi radovi u ratarstvu i stočarstvu mehanizirani, a dio poslova danas je i robotiziran. U svom dosadašnjem razvoju svjetska je poljoprivreda uvelike izmijenila »lice Zemlje«, iskrčila prirodnu vegetaciju, a spontane ekosustave i biocenoze bogate vrstama osiromašila i zamijenila agroekosustavima, odnosno agrobiocenozama. Ručni rad i zaprega zamijenjeni su strojnim radom, a novouspostavljeni sustav podrazumijeva iznimno veliku uporabu energije fosilnih goriva i ovisnost o toj energiji, a zatim i o fitofarmaceutskim i zoofarmaceutskim sredstvima namijenjenima zaštiti bilja i liječenju domaćih životinja. Velike stečevine suvremene znanosti poput selekcije unutar iste vrste i biološko-genetskog inženjerstva (→ genetika u poljoprivredi), računalne tehnologije, nanotehnologije, multispektralne satelitske tehnike i tehničke znanosti otvaraju neslućene mogućnosti. Nema sumnje da će se ta dostignuća rabiti u novoj, ekološki održivo koncipiranoj poljoprivredi u kojoj će sustavi gospodarenja oponašati prirodne ekološke sustave.







Povijest poljoprivrede u Hrvatskoj

Pretpostavlja se da su prva poljoprivredna naselja na tlu Hrvatske nastala oko 6000. pr. Kr., te da su se u njima već tada uzgajali pšenica, ječam, lan i udomaćena ovca. U sljedećih 4000 godina udomaćene su nove biljne i životinjske vrste – zob, raž, vinova loza, maslina, te svinja i govedo. Zemunice u naseljima u to su doba bile uglavnom izgrađene od nabijenog lesa, a prostrane ravnice Slavonije i Srijema bile su osobito pogodne za osnivanje prvih naselja i početke bilinogojstva i stočarstva. Na tom su prostoru nastala najveća prapovijesna naselja: ističu se naselja neolitičke starčevačke kulture na mjestu današnjih Vinkovaca te eneolitičke vučedolske kulture kraj današnjega Vukovara. Prvi cjelovit pribor za serijsko lijevanje na našem području materijalni je dokaz visoka dosega vučedolske kulture.

U antičko doba vinova loza i maslina bili su glavni pokretači poljoprivrede, trgovine i prometa u jadranskom dijelu Hrvatske. Rimsko razdoblje donijelo je napredak poljoprivrede jer je ralicu s ovih prostora istisnuo željezni plug. Razvila su se gradska središta, brodogradnja, plovidba i trgovina. Oslobođeni i odsluženi rimski vojskovođe koji su dobivali povlastice u korištenju zemljišta na svojim su posjedima primjenjivali u to doba naprednu rimsku poljoprivredu i iskustva iz zemalja u kojima su ratovali. Tako je car Dioklecijan u svojoj rezidenciji u Splitu uzgajao povrće (posebno kupus). Nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva slijedilo je dugo razdoblje nestabilnosti i upada ratničkih plemena (Mongoli, Huni, Avari, Normani) koja su pustošila ovaj prostor, koji nije mogao napredovati zbog depopulacije, ratnih gubitaka i stalnog razaranja naselja. Dolaskom hrvatskih plemena (u osnovi stočarskih; pretpostavlja se da su poznavali proso, pšenicu, ječam, raž, lan te goveda, svinje i ovce) na sredozemni pojas, novopridošlo stanovništvo prvi put se susrelo s maslinom, vinovom lozom, smokvom i rogačem, te s kozama i magarcima. Prvi zapis o uzgoju vinove loze u Hrvata potječe iz 892., kada je knez Muncimir splitskoj crkvi darovao imanje s vinogradom, oranicama i robljem. Uvođenjem feudalnoga sustava u srednjovjekovnom razdoblju feudalac je postao zaštitnik svoga imanja koje su obrađivali robovi i kmetovi. Hrvatska je poljoprivreda u feudalnom razdoblju napredovala, osobito stočarstvo (isključivo pašnjačko) koje je, zahvaljujući široko prihvaćenom tropoljnom sustavu, imalo veće mogućnosti ispaše. Tropoljni plodored karakterizira uzgoj npr. pšenice na jednome dijelu, kukuruza na drugom te grahorice na trećem. Takva vrsta plodoreda trajno je održiv i najpovoljniji sustav uzgoja bilja koji osigurava plodnost tla i uravnoteženo kruženje tvari i energije u agroekosustavu. Ukidanjem kmetstva u XIX. st. započelo je razdoblje u kojem su feudalni posjedi pronalazili nove vlasnike (dijelom iz inozemstva) koji su uvodili suvremene poljoprivredne tehnologije i dovodili stručnjake koji su vodili proizvodnju. Zahvaljujući razvoju agronomskih znanosti i industrije, agrikultura je snažno napredovala. Povećanom poljoprivrednom proizvodnjom i primjenom suvremenih sredstava ostvarena je poljoprivreda koja je pratila napredne zemlje toga doba. Ipak, poljoprivredna se proizvodnja i dalje susretala s mnogobrojnim teškoćama; potkraj XIX. st. europske je, tako i hrvatske, vinograde napao štetnik trsov ušenac (filoksera), zbog čijeg su se djelovanja upola smanjile površine pod vinogradima. To je uzrokovalo veliko iseljavanje vinogradara s hrvatskih otoka i iz priobalja u prekomorske zemlje. Na početku XX. st. poljoprivreda je s 20% udjela u nacionalnom dohotku bila najvažnija gospodarska djelatnost. Od početka XX. st. do 1939. je, zbog nedovoljnog broja radnih mjesta u drugim segmentima gospodarstva, porasla poljoprivredna proizvodnja utemeljena uglavnom na povećanju površina poljoprivrednog zemljišta, no u drugoj je polovici XX. st., zbog sve veće potražnje za radnicima u industriji i obrtništvu, došlo do obrnutog procesa. Radnici su napuštali poljoprivredu i trajno se selili u gradove. Posljedica tog procesa bilo je napuštanje marginalnoga poljoprivrednog zemljišta (oranice planinskog područja, nasadi na krškim terasama, krške vrtače i doci, močvarna tla) i širenje gradova na plodne površine u predgrađu. Industrija tog doba bila je usmjerena na proizvodnju jeftinijih proizvoda – šećera iz šećerne trske, cigareta iz virginijskih duhana, umjetnih tkanina umjesto prirodnih, a s hrvatskih oranica potisnute su šećerna repa, duhan, lan i konoplja. Posljedice II. svj. rata, prinudne kolektivizacije, oduzimanja dijela poljoprivrednog uroda i stvaranja zemljoradničkih zadruga bile su pogubne za hrvatsku poljoprivredu. Proizvodnja u poslijeratnom petogodištu (1946–50) bila je 22% niža od one u predratnome (1935–39). Pokušaj stvaranja seljačkih radnih zadruga, nakon agrarne reforme (1945–52), nije uspio. Tek je prelaskom na nove odnose, državna dobra, primjenu znanosti, slobodnije tržište, nove, moderne postupke i mehanizaciju, visokorodne sorte i hibride nakon 1960. došlo do stabilnog rasta proizvodnje, koji je do 1985. iznosio 3,1% na godinu (najviše u povijesti hrvatske poljoprivrede). Porast proizvodnje je pozitivno utjecao na cjelokupno gospodarstvo i životni standard. Drugu polovicu XX. st. (od 1960-ih do 1990-ih) u hrvatskoj poljoprivredi obilježila je deagrarizacija društva, migracije iz seoskih u gradske sredine, širenje urbanih prostora na račun ruralnoga (1965–87. izgubljeno je 166 441 ha ruralnoga prostora) te djelovanje poljoprivrednih kombinata, velikih poljoprivrednih poduzeća koja su u svom organizacijskom obliku objedinjavala poljoprivrednu proizvodnju i preradbu proizvoda. Kombinati su nastajali spajanjem državnih poljoprivrednih dobara i poljoprivrednih zadruga, a raspolagali su i zemljom razvlaštenih nekadašnjih veleposjednika, novootkupljenom zemljom te zemljom nastalom melioracijama močvarnih tala. Tijekom 1980-ih kombinati su drenirali (→ melioracija tla) oko 150 000 ha zemljišta. Njihove stručne službe osmišljavale su i vodile uzgoj proizvoda ne samo na svojim imanjima, nego i na imanjima svojih kooperanata (seljaka) od kojih su proizvode otkupljivali po tržišnim cijenama. Kombinati su tijekom vremena mijenjali nazive, udruživali se u druge složene sustave međusobno ili s drugim gospodarskim subjektima. Neki od većih poljoprivrednih kombinata u Slavoniji bili su: PIK Belje (→ Belje plus), PIK → Sljeme, PIK Vinkovci (→ PIK Vinkovci plus), PIK Vrbovec (→ PIK Vrbovec plus), PIK Nova Gradiška (PPK Nova Gradiška), PIK Đakovo, PIK Orahovica (→ PP Orahovica), → PPK Valpovo, a u Istri poljoprivredni kombinati Labin, Pazin, Poreč i Umag. Prateći svjetske gospodarske tijekove, udio poljoprivrede u bruto nacionalnom dohotku u odnosu na sekundarne i tercijarne djelatnosti potkraj XX. st. ponovno je počeo opadati pa je početkom XXI. st. taj udio bio manji od 6%.

























Domovinski rat i česte migracije stanovništva su uvelike utjecali na poljoprivrednu proizvodnju, tako da je ona u poslijeratnom petogodišnjem razdoblju (1996–2000) bila čak 15% manja u odnosu na predratno razdoblje (1986–90). Tranzicija iz društvenoga u tržišno gospodarstvo i mnogobrojne privatizacije provedene bez strategija razvoja donijele su dodatne teškoće. Uništeni su nekad veliki poljoprivredni kombinati, a zadovoljavanje potreba stanovništva za poljoprivrednim proizvodima povjereno je uvozu umjesto domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji. Domaći su proizvođači postupno uništeni, preradbeni kapaciteti (mlijeko, duhan) prodani su stranim vlasnicima, a strani prodajni lanci uvozili su i na hrvatsko tržište plasirali gotovo sve poljoprivredne proizvode.

Prema Zelenom izvješću Ministarstva poljoprivrede za 2018. RH je imala 167 676 poljoprivrednih gospodarstava; najbrojnija su bila mala, a njihovi su vlasnici većinom bili starije životne dobi. U ukupnoj vrijednosti vanjskotrgovinske razmjene 2018. poljoprivredno-prehrambeni proizvodi imali su udio 13,5%, dok je Hrvatska uvezla hrane u vrijednosti 3,1 milijardu eura. Te je godine vrijednost otkupa i prodaje poljoprivrednih proizvoda iznosila 7,4 milijarde kuna te je zabilježen rast ekološke proizvodnje (7% ukupnih poljoprivrednih površina).