Hrvatsko geodetsko društvo (HGD), strukovna udruga inženjera, tehničara i znanstvenika geodezije i srodnih struka te županijskih geodetskih udruga i drugih pravnih osoba koje se bave geodezijom i geoinformatikom. Utemeljeno je 1993. u Zagrebu, a sljednik je Društva geodeta Hrvatske osnovanoga 1952 (Društvo geodetskih inženjera i geometara Hrvatske 1958–60., Savez geodetskih inženjera i geometara Hrvatske 1960–78., Savez društava geodeta Hrvatske 1978–93). Ciljevi su Društva promicanje i razvoj geodetske i geoinformatičke struke, promicanje etike inženjerskog poziva, poticaj znanstvenoistraživačkomu radu, stručnom usavršavanju te podupiranje inicijativa za zaštitu okoliša i zdravlja, a ostvaruje ih djelovanjem u području obrazovanja, znanosti i istraživanja te gospodarstva. Unutar Društva osnovane su Sekcija za kartografiju (1995) i Sekcija za fotogrametriju, daljinska istraživanja i geoinformacije (1996). Samostalno i u suradnji, HGD redovito organizira kongres o katastru, susrete geodeta i druge konferencije. Društvo od 1993. izdaje → Geodetski list, zbornike radova Kongresa o katastru, konferencije CROPOS-a, Simpozija o inženjerskoj geodeziji s međunarodnim sudjelovanjem, te monografije u povodu obljetnica osnutka Društva (2007., 2017). Član je → Hrvatskog inženjerskog saveza i Međunarodne udruge geodeta (FIG).

Hrvatski muzej arhitekture, specijalizirani muzej osnovan 1995. u Zagrebu, koji se bavi prikupljanjem, pohranom i istraživanjem dokumentacije iz povijesti hrvatske arhitekture. Osnovan je proširenjem djelatnosti Kabineta za arhitekturu i urbanizam Razreda za likovne umjetnosti HAZU-a, kojega je bogata zbirka arhivalija postala inicijalna zbirka Muzeja. Sjedište mu je u vili Ehrlich-Marić iz 1891. u Ulici Ivana Gorana Kovačića 37 u Zagrebu. Voditelji su mu bili akademici → Miroslav Begović (od 1997), → Boris Magaš (od 2004) i → Andrija Mutnjaković (od 2011), a upraviteljice Dubravka Kisić (od 1997) i Borka Bobovec (od 2018). Muzej nema stalnoga postava, nego se organiziraju povremene izložbe kojima se muzejskoj publici predstavlja fundus Muzeja i relevantna arhitektonska produkcija pojedinih autora ili razdoblja. Bavi se također predstavljanjem suvremenoga arhitektonskoga stvaralaštva i razvijanjem kulture dijaloga unutar arhitektonske struke organizirajući tematske izložbe, tribine i njegujući nakladničku djelatnost. Tako je npr. do 2015. prikupljeno 87 arhivskih fondova arhitekata, sakupljeno 13 000 naslova u muzejskoj knjižnici, održane su 94 izložbe i 45 događanja drugih formata (predavanja, radionice, znanstveni skupovi, okrugli stolovi, seminari, kolokviji, diskusije, predstavljanja knjiga i časopisa, filmski maratoni, performansi, dodjele nagrada, i dr.), izdano je 36 deplijana i 36 kataloga izložbi te 18 knjiga, a ti se brojevi u posljednje doba kontinuirano povećavaju. Odmah nakon osnutka postao je članom Međunarodne konfederacije muzeja arhitekture (ICAM).

Fundus muzeja danas čini oko 18 000 različitih arhivalija: nacrta, crteža, modela, fotografija, dijapozitiva, korespondencije i ostalih dokumenata vezanih uz povijest hrvatske arhitekture. Najveća su dokumentacijska cjelina muzejske zbirke Osobni arhivski fondovi arhitekata, te Arhiv majstorskih radionica za arhitekturu Drage Iblera i Drage Galića, Planoteka projekata, Arhiv arhitektonskih ureda i Arhiv znanstvenih projekata te niz manjih dokumentacijskih skupina. Poseban je naglasak na prikupljanju građe iz razdoblja moderne, odn. od kraja XIX. st. do danas. Među osobnim su arhivskim fondovima arhitekata oni Miroslava Begovića, Bernarda Bernardija, Zdravka Bregovca, Josipa Budaka, Jurja Denzlera, Aleksandra Dragomanovića, Huga Erlicha, Drage Galića, Marijana Haberlea, Radovana Halpera, Lavoslava Horvata, Drage Iblera, Pavla Jušića, Lava Kalde, Đuke Kavurića, Milovana Kovačevića, Viktora Kovačića, Ninoslava Kučana, Andre Mohorovičića, Radovana Nikšića, Budimira Pervana, Josipa Pičmana, Božidara Rašice, Angele Rotkvić, Nevena Šegvića, Franje Zvonimira Tišine, Antuna Ulricha, Ivana Vitića, Ernesta Weissmanna, i dr.

Hrvatske vode, neprofitna pravna osoba za upravljanje vodama koju je osnovala RH 1996. sa sjedištem u Zagrebu. Djelatnost obuhvaća planiranje i financiranje regulacijskih i melioracijskih radova, izdavanje vodopravnih akata, vođenje vodne dokumentacije, sufinanciranje gradnje vodoopskrbnih vodnih građevina i građevina javne odvodnje te pročišćavanja otpadnih voda.

Osnivanje Družtva za regulaciju rieke Vuke 7. IX. 1876. u Osijeku pod pokroviteljstvom đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera označilo je početak organiziranog upravljanja vodama u Hrvatskoj (→ gospodarenje vodama). Društvo je osnovano radi potrebe regulacije i obrane od poplava, isušivanja močvara i uspostave plovnih putova na Vuki. Dan osnivanja društva danas se obilježava kao Dan Hrvatskih voda. U sljedećem razdoblju osnivali su se razni uredi i ispostave kao i prve organizacije vodnogospodarske djelatnosti. Nakon II. svj. rata donesen je niz zakona te je došlo do mnogih promjena u organiziranju vodnoga gospodarstva potaknutih industrijalizacijom, razvojem prometnica i urbanizacijom naselja, kao i čestim promjenama Ustava i promjenama nadležnosti između savezne države i republike.

Osamostaljivanjem RH i donošenjem novoga Zakona o vodama 1991. organizacija vodnoga gospodarstva je znatno izmijenjena. Ukinut je sustav socijalističkoga samoupravnog interesnog organiziranja i organiziranje vodoprivrednih poduzeća u OUR-e. Prestale su djelovati sve samoupravne vodoprivredne interesne jedinice (SVIZ), a njihova prava, obveze i sredstva preuzela su javna vodoprivredna poduzeća (JVP). Na državnoj razini organizirana je JVP Hrvatska vodoprivreda koja je integrirala SOUR Vodoprivreda Hrvatske i četiri vodoprivredne RO na vodnim područjima te svih pet samoupravnih interesnih zajednica. Državna uprava za vodoprivredu osnovana je 1994., a 1996. preimenovana je u Državnu upravu za vode kao samostalno tijelo državne uprave na razini RH.

Hrvatske vode osnovane su 1996. prema Zakonu o vodama i odlukom Vlade RH kao neprofitna pravna osoba i pravni sljedbenik JVP-a Hrvatske vodoprivrede, a vodno se zakonodavstvo uskladilo s Ustavom RH. Vode su pravno određene kao opće dobro nad kojim nitko nema pravo vlasništva, površinske vode definirane su kao državne vode i lokalne vode, uvedeni su instituti opće uporabe voda i vodnoga dobra, definiran je inundacijski pojas te je određeno da se pravo iskorištavanja voda stječe na osnovi koncesija.

Djelokrug Hrvatskih voda uključivao je sve poslove upravljanja vodama na državnoj razini i na razinama slijevnih područja: od pripreme koncepcijskih rješenja, planiranja, prikupljanja sredstava i financiranja radova do organiziranja neposrednog izvođenja radova, organiziranja obrane od poplava i drugih oblika zaštite od štetnog djelovanja voda te obavljanja određenih poslova u vezi s organizacijom i kontrolom iskorištavanja i zaštite vode.

Hrvatske vode zadržale su poslove Javne službe. Istodobno su se razdvojili poslovi upravljanja od djelatnosti građenja, tehničkog i gospodarskog održavanja vodnih građevina i drugih sličnih poslova izvođenja tehničkih radova. Za poslove operativnog upravljanja vodama ustrojeni su vodnogospodarski odjeli na svakom od četiri vodna područja te za slijevno područje grada Zagreba, a za neposredno obavljanje poslova organiziranja radova, prikupljanje sredstava i suradnju s jedinicama lokalne samouprave na svakom je slijevnom području organizirana ispostava Hrvatskih voda. Iz JVP-a Hrvatske vodoprivrede izdvojio se i projektni odjel koji je postao samostalno društvo Vodoprivredno-projektni biro Javna vodoprivredna poduzeća za slijevna područja preoblikovala su se u trgovačka društva koja obavljaju djelatnosti održavanja regulacijsko-zaštitnih vodnih građevina, građevina osnovne i detaljne melioracijske odvodnje te regulacije voda I. i II. reda. Na području RH djeluju Bistra (Đurđevac), Brana (Virovitica), Brodska Posavina (Slavonski Brod), Cetina (Sinj), Hidroing (Varaždin), Hidroregulacija (Bjelovar), Karašica – Vučica (Donji Miholjac), Lonja – Strug (Kutina), Međimurske vode (Čakovec), Neretvanski sliv (Opuzen), Odvodnja (Darda), Vodogradnja Rijeka, Vodoprivreda (Novigrad), Vodoprivreda Daruvar, Vodoprivreda Karlovac, Vodoprivreda Lonja – Zelina (Dugo Selo), Vodoprivreda – Nova Gradiška, Vodoprivreda Novska, Vodoprivreda Sisak, Vodoprivreda Split, Vodoprivreda Vinkovci, Vodoprivreda Vrgorac, Vodoprivreda – Zagorje, Vodoprivreda Zagreb, Vuka (Osijek).

Hrvatske vode čine tri osnovne cjeline: Direkcija, vodnogospodarski odjeli (VGO) i Odjel za hidrotehničke objekte. Direkciju čine Ured generalnog direktora, sektori (razvitka, financija, korištenja voda, zaštite vode, planiranja i tehničke kontrole, financija, pravnih i kadrovskih poslova, informacijske i komunikacijske tehnologije, logistike, projekti sufinancirani sredstvima EU i podrška pripremi i provedbi EU projekata), jedinice (provedba Nacionalnog programa navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i priprema i provedba EU projekata zaštite od štetnog djelovanja voda), Zavod za vodno gospodarstvo, središnje službe (Samostalna služba za unutarnju reviziju, Središnja služba za javnu nabavu, Središnja služba za vodne naknade i Središnja služba za javno dobro), Zavod za vodno gospodarstvo, Glavni vodnogospodarski laboratorij te Glavni centar obrane od poplava. Teritorijalne jedinice Hrvatskih voda nalaze se na vodnome području rijeke Dunava i jadranskome vodnom području, a čini ih šest VGO-a u sastavu kojih su vodnogospodarske ispostave. Na vodnome području Dunava nalaze se VGO-i za srednju i donju Savu, za gornju Savu, za Muru i gornju Dravu te za Dunav i donju Dravu, a na jadranskome vodnom području VGO-i za sljevove sjevernoga Jadrana i za sljevove južnoga Jadrana.

Od 2005. Hrvatske vode provode Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama. Do 2023. u sklopu projekta izgrađeno je 28 novih sustava natapanja (16 937 ha), a devet sustava je djelomično ili potpuno sanirano (3987 ha). Izgrađen je dovodni melioracijski kanal za natapanje Biđ-bosutskog polja. Hrvatske vode sudjeluju i u nizu međunarodnih i projekata EU-a kojima je u cilju revitalizacija šuma, povećanje svijesti o utjecaju klimatskih promjena, rješavanje problema onečišćenih voda, zaštita od poplava i dr.

Od 2009. i donošenja Zakona o vodama i Zakona o financiranju vodnog gospodarstva u nadležnosti su vodnoga gospodarstva sve kopnene površinske, podzemne, prijelazne i priobalne vode, a teritorijalne osnove za upravljanje vodama su vodna područja (jadransko i dunavsko), područja malih sljevova (osnovna teritorijalna jedinica za obavljanje operativnih poslova) i sektori. Na području RH nalaze se 34 područja malih sljevova i šest sektora. Hrvatske vode upravljaju s više od 30 000 km vodotoka, 4100 km nasipa, 900 km lateralnih kanala, 60 višenamjenskih akumulacija, 50-ak retencija i više odteretnih kanala te velikim brojem regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina.

Hrvatske vode danas provode aktivnosti za ostvarenje ciljeva postavljenih Strategijom upravljanja vodama (2008) provedbom mnogobrojnih vodokomunalnih infrastrukturnih projekata. Višegodišnji program gradnje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina i građevina za melioracije i Višegodišnji program gradnje komunalnih vodnih građevina doneseni su 2015. Hrvatski sabor je 2019. donio novi Zakon o vodama i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva kao i Zakon o vodnim uslugama kojim se uredio institucionalni okvir za pružanje i cijenu vodnih usluga, pravni položaj i održivo poslovanje isporučitelja vodnih usluga, te djelovanje Vijeća za vodne usluge.

Hrvatske ceste d. o. o., poduzeće za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta sa sjedištem u Zagrebu osnovano 2001. Operativni je nositelj jedinstva i cjelovitosti cestovnog sustava, s nadležnošću za podsustav mreže državnih cesta bez naplate. Poslovne aktivnosti obuhvaćaju poslove građenja i rekonstrukcije državnih → cesta; financiranje građenja, rekonstrukcije i održavanja državnih cesta; djelatnost upravljanja projektom gradnje; vođenje jedinstvene banke podataka o javnim cestama; programiranje i planiranje razvoja javnih cesta, ukupno projektiranje za državne ceste i projektiranje s istražnim radovima; obavljanje operativnih poslova tehničko-tehnološkog jedinstva sustava javnih cesta prema strategiji, putem temeljnih prostornih, prometnih, tehničkih i ekonomskih istraživanja i analiza; zaštitu okoliša od utjecaja prometa na državnim cestama; praćenje prometnog opterećenja i prometnih tokova na javnim cestama.

Prethodnica Hrvatskih cesta, Zajednica za ceste, osnovana je nakon II. svj. rata kada je započeo razvoj suvremene mreže cesta u Hrvatskoj. Hrvatska je 1945. imala 2,5% mreže moderniziranih (asfaltiranih) cesta, s niskim stupnjem motorizacije. Prvu razvojnu fazu do 1956. karakteriziralo je administrativno upravljanje i proračunsko financiranje razvoja i održavanje cestovne infrastrukture. Poslove vezane uz modernizaciju, rekonstrukciju i izgradnju obavljali su savezni, republički, kotarski i općinski organi uprave. Drugu fazu do 1961. i dalje karakterizirao je nizak stupanj razvijenosti cestovne mreže. Uz proračunsko financiranje, u tom razdoblju pojavili su se i prvi namjenski izvori za ceste: pristojbe na motorna i zaprežna vozila, porezi privatnih prijevoznika i kazne za prometne prekršaje. U razdoblju do 1967. donesen je Zakon o javnim cestama i Zakon o poduzećima za ceste. Napušten je dotadašnji sustav upravljanja, organiziranja i financiranja cesta. Osnovana su poduzeća za ceste sa zadaćom održavanja i gradnje cesta te za obavljanje drugih manjih poslova vezanih uz cestovni promet. Uvedene su naknada za ceste u maloprodajnoj cijeni benzina i plinskog ulja te pristojbe na inozemna motorna vozila. Razvojnu etapu 1968–75. obilježio je daljnji razvoj sustava kao i napuštanje određenih postavki. Oformljena su četiri regionalna fonda za ceste s osnovnom funkcijom financiranja i održavanja regionalnih i magistralnih cesta. Prestala je funkcionirati Zajednica poduzeća za ceste, a sva prava i obveze preuzeo je Republički fond za ceste. U tom razdoblju sagrađeni su mnogi veći cestovni objekti. Razvojna etapa 1976–90. bila je određena novim Ustavom i Zakonom o javnim cestama iz 1974., na temelju kojih je sljedeće godine osnovana Samoupravna interesna zajednica za ceste Hrvatske te četiri regionalne zajednice i 105 lokalnih zajednica za ceste. Na temelju samoupravnog sporazuma 13 RO za održavanje cesta održavale su ceste na dugoročnoj osnovi, a gradnja cesta obavljala se putem ustupanja radova na tržišnoj osnovi. Od 1945. do 1985. izgrađeno je i modernizirano 3366 km glavnih magistralnih cesta, a ukupno stanje cestovne mreže na kraju tog razdoblja iznosilo je 27 474 km, od čega 18 928 km sa suvremenim kolnikom. Početkom 1980-ih izgrađeni su → Krčki most, zagrebačka zaobilaznica, → tunel Učka, a započela je izgradnja zaobilaznica gradova Rijeke, Osijeka i Splita. U RH je 1990. bilo 21 525 km cesta sa suvremenim kolnikom.

Nakon osamostaljenja RH i promjene političkoga i gospodarskoga sustava došlo je do temeljne izmjene sustava gospodarenja cestama. Sustav je centraliziran i osnovano je javno poduzeće Hrvatske ceste za ukupnu mrežu cesta. Uspostavljena je i radna jedinica za autoceste kao i radne jedinice za održavanje ostale mreže cesta. Novi preustroj započeo je 1996. donošenjem novog Zakona o javnim cestama, te njegovim izmjenama i dopunama 1997. Postupno se provela decentralizacija javnog poduzeća Hrvatske ceste te su se izdvojile nekadašnje jedinice za održavanje koje su se bavile investicijama i u njima je započeo proces privatizacije. Ostale organizacije koje su se bavile održavanjem pretvorene su u društvo kapitala s postupnim procesom privatizacije. Za gospodarenje (upravljanje i financiranje) županijskim i lokalnim cestama osnovane su županijske uprave za ceste sa svojim izvornim prihodima. Javno poduzeće Hrvatske ceste pretvoreno je u Hrvatsku upravu za ceste, koja je bila nadležna za gospodarenje državnom mrežom cesta, uključujući i autoceste, s financiranjem putem državnoga proračuna. Nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama Hrvatska uprava za ceste preustrojena je 2001. u Hrvatske ceste d. o. o. i → Hrvatske autoceste d. o. o. u vlasništvu RH. Tim su izmjenama Hrvatske ceste dobile svoje izvorne prihode sa samostalnošću gospodarenja. U tom trenutku RH je imala oko 30 000 km javnih cesta (državnih, županijskih i lokalnih). Danas Hrvatske ceste gospodare mrežom od 7307,6 km (2021) državnih cesta, a svoje aktivnosti provode u skladu s četverogodišnjim Programom građenja i održavanja javnih cesta koji donosi Vlada RH. Poduzeće zapošljava oko 440 radnika.