Androić, Boris (Vinkovci, 2. III. 1944), građevinski inženjer, stručnjak za inženjerstvo pouzdanosti i metalne konstrukcije.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1971. i doktorirao 1987. disertacijom Vjerojatnost otkazivanja željezničkih mostova zbog zamaranja (mentor → V. Milčić). Kao statičar radio je 1972–76. u poduzeću FEAL u Heidelbergu i u Milanu. Od 1977. radio je na Građevinskome fakultetu u Zagrebu, kao redoviti profesor od 1997. Predavao je kolegije Metalne konstrukcije I i II te Pouzdanost konstrukcija. Bio je voditelj Katedre za metalne konstrukcije od 1991. i prodekan 1998–2000. Provodio je nadzor na čeličnim konstrukcijama stadiona Poljud u Splitu, Rafinerije Sisak te nekoliko većih čeličnih i spregnutih mostova. Izradio je statičke proračune aluminijske fasade i krovišta bazena izvedenog od aluminijskih nosača hotela Belvedere u Dubrovniku 1985. i spregnute međukatne konstrukcije dogradnje Importanne Centra u Zagrebu. Umirovljen je 2009.

Područja su njegova znanstvenoga i stručnoga rada bila čelične i spregnute konstrukcije, umaranje konstrukcija i inženjerstvo pouzdanosti. Zajedno s → Darkom Dujmovićem zaslužan je za uvođenje europskih tehničkih standarda za projektiranje (ESDEP) u nastavu skupine kolegija iz metalnih konstrukcija. S Ivanom Lukačevićem i D. Dujmovićem autor je knjiga Projektiranje spregnutih konstrukcija prema Eurocode 4 (2012), Composite Structures according to Eurocode 4 (2015), Proračun konstrukcija prema EN 1990 (2020), te suautor knjiga Čelične konstrukcije I–II (s D. Dujmovićem, 2021) i Čelik u arhitekturi, strukturama visoke tehnologije i potresu (s D. Dujmovićem i I. Androić Brajčić, 2022). Bio je predsjednik Hrvatskog udruženja za čelične konstrukcije 2012–14. Član je HATZ-a od 1998. Dobitnik je Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu 1998.

Bonacci, Ognjen (Bugojno, BiH, 24. VII. 1942), građevinski inženjer, stručnjak za hidrologiju i upravljanje vodnim resursima.

Na Građevinskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1965. i doktorirao 1976. disertacijom Mogućnost optimalne točnosti mjerenja i računanja protoke, suspendiranog i vučenog nanosa u riječnom toku (mentor S. Jovanović). Od 1966. do 1976. radio je u Direkciji za Savu (→ Hrvatske vode), najprije u Slavonskom Brodu pa u Zagrebu, kao voditelj odjela za regulaciju, uređenje i zaštitu vodnih tokova. U Hidrometeorološkome zavodu je 1970–73. bio voditelj skupine za hidrološke prognoze. Od 1976. radio je na splitskom odjelu Građevinskoga fakulteta u Zagrebu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije), kao redoviti profesor od 1986. Predavao je kolegije Hidrologija krša, Inženjerska hidrologija, Ekohidrologija, Regulacija rijeka te Hidrometrija. Bio je osnivač i dugogodišnji predstojnik Zavoda za hidrotehniku te prodekan Fakulteta 1977–79. Umirovljen je 2012.

Bavio se upravljanjem vodnim resursima, obnovom vodotoka i klimatskim promjenama. Radio je na projektima obrane Zagreba od poplava brdskim potocima Medvednice (1975), procjeni sigurnosti Zagreba od poplava vodama Save u novim uvjetima (2002), bilanci voda Hrvatske (2002) i dr. Autor je djela Karst Hydrology (1987), Ekohidrologija vodnih resursa i otvorenih vodotoka (2003) i Okolišno prihvatljivo upravljanje vodotocima (s E. Hadžić, 2019). Bio je od 1979. potpredsjednik te od 1983. predsjednik Jugoslavenskog društva za hidrologiju. Osnivač je i prvi predsjednik Hrvatskog hidrološkog društva (1992–2000). Bio je 2004–06. predsjednik i 2007–08. potpredsjednik Biroa Međunarodnog hidrološkog programa UNESCO-a u Parizu. Dobitnik je Republičke nagrade »Nikola Tesla« 1988. i Državne nagrade za životno djelo 2010. Od 2012. je professor emeritus Sveučilišta u Splitu.

Sila, Zdenko (Prag, 2. II. 1915 – Rijeka, 25. I. 1997), arhitekt i urbanist, zapažen po memorijalnoj arhitekturi skladno uklopljenoj u pejzaž.

Arhitekturu je diplomirao na ljubljanskome tehničkom fakultetu kao učenik Jože Plečnika 1941. Potom je u Sušaku radio kao samostalni arhitekt, 1944–45. u Povjereništvu za upravno područje Sušak-Krk, a do 1949. kao projektant JNA u Beogradu. Nakon povratka u Rijeku bio je projektant u službi više poduzeća, te je od 1952. radio u tek osnovanom Urbanističkom institutu za Istru i Hrvatsko primorje (→ Urbanistički institut Rijeka), gdje je bio dugogodišnji ravnatelj (1956–78). Od 1968. predavao je na Višoj tehničkoj građevinskoj školi (od 1974. Tehnički fakultet, od 1976. → Građevinski fakultet u Rijeci), od 1978. kao izvanredni profesor, te je bio predstojnik Zavoda za urbanizam, geodeziju i povijest graditeljstva, a umirovljen je 1983; uz to predavao je i na likovnom odjelu Pedagoškoga fakulteta u Rijeci.







Bavio se urbanističkim i prostornim planiranjem (urbanistički planovi Rijeke, Poreča, Rovinja, Rapca, Labina, Crikvenice, Raba, Malog Lošinja), pejzažnom arhitekturom i oblikovanjem interijera. Imao je osjećaj za vrednovanje zatečenih arhitektonskih, urbanističkih i pejzažnih kvaliteta prostora. Njegov smisao za intervencije u prirodi našao je odraz u memorijalnoj arhitekturi. Sa → Zdenkom Kolacijem podignuo je spomenik i grobnicu Vladimira Gortana u Bermu (1952–53), izradio arhitektonsko-urbanističko rješenje memorijalnog spomenika oslobođenja Rijeke na Delti (1955) i spomen-kosturnice palih boraca u Parku heroja na Trsatu (1952–56). Samostalno je bio autorom mnogobrojnih spomenika u Istri, Gorskome kotaru i na kvarnerskim otocima, poput spomenika poginulim borcima u Viškovu kraj Rijeke (1959) ili spomen-područja Tićan (1965), a među kojima se osobito ističe spomenik smrznutim partizanima na Matić poljani (1969). Bio je zaljubljenik u prirodu i planine, te je autor idejnoga projekta planinarskog doma na Snježniku (1947–51., danas zapušten). Pisao je i objavljivao stručne članke, bavio se fotografijom i slikarstvom. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1977) i »Vladimir Nazor« (1990).













Rožić, Ante (Begnište kraj Kavadaraca, Sjeverna Makedonija, 20. V. 1934 – Zagreb, 14. VIII. 2021), arhitekt, zapažen po nizu zgrada turističke i javne namjene.

Diplomirao je 1959. na Arhitektonskom odsjeku Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Arhitektonski fakultet). Od 1960. radio je u projektnom birou Suradnik u Makarskoj (poslije u sastavu Investprojekta iz Zagreba, odn. samostalni Investprojekt Makarska), u kojem je kao voditelj arhitektonske skupine ostvario značajna djela, posebice u području turističke arhitekture makarske rivijere i podbiokovlja. Njegova se arhitektura odlikuje uporabom prirodnoga materijala (npr. suhozida repliciranih često i u interijerima), raščlanjenošću volumena te igrom svjetla i detalja zelenila. Povezujući visoki modernizam s lokalnim arhitektonskim izrazom i specifičnostima mediteranskog pejzaža, utro je put najkvalitetnijim ostvarenjima poslijeratne hrvatske turističke arhitekture.







Među prvim i najznačajnijim njegovim realizacijama je hotel Maestral u Brelima (1965., s M. Salajem i J. De Lucom, interijer B. Bernardi). U Brelima je realizirao i Turistički centar (1970., interijer B. Bernardi), hotel Berulia (1971., interijer B. Bernardi) i plažni restoran Punta Rata (1981), u Igranima odmaralište Novi Sad (1973., danas zapušteno), u Tučepima hotel Alga (1976) i apartmansko naselje Afrodita (1976–78., restoran i bazen 2004), u Makarskoj hotele Meteor (1970–73), Biokovo (1979) i Park (2007), restoran Riva (1979) te poštu (1977), Institut Planina i more/Malakološki muzej i Dom zdravlja (1978) te poslovno-trgovački centar Sv. Nikola (1990), u Metkoviću poštu (1979), u Podgori trgovinu Razvitak (1985) i plažni objekt Sutlika (1986). Radio je i adaptacije (hoteli Grand i Goričina u Kuparima, 1979), a u većini svoje arhitekture ostvario je i zapažena uređenja interijera. Istaknuo se i modernističkom sakralnom arhitekturom, crkvama Uznesenja Marijina u Podgori (1968), koja spada među rijetke realizacije ljuskastih konstrukcija u Hrvatskoj (statika D. Ježina), te Bezgrešnoga začeća u Drašnicama (1970) i sv. Nikole Tavelića u Tučepima (1978). Izradio je projekte za TV odašiljač na Biokovu (1965., s M. Salajem), šetalište – rivu u Makarskoj (1983) i obalni pojas Podgore (1984). Dobitnik je nagrada »Vladimir Nazor« 1970, Zagrebačkog salona (1979), te nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« 2006. i »Viktor Kovačić« 2017.

Petrinjak, Tomislav (Zagreb, 22. III. 1942), arhitekt, zapažen po zgradama stambene, trgovačke i poslovne namjene.

Diplomirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu 1966. U Zagrebu je radio u projektnom birou poduzeća → Industrogradnja (1967–85), potom u → Arhitektonskom projektnom zavodu, gdje je od 1992. vodio Atelier 9, a naposljetku je 1996. osnovao biro ARP – arhitektura Petrinjak. Kao viši predavač od 2002. sudjelovao je u izvođenju nastave kolegija Elementi visokogradnje I–II na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Projektirao je pretežno stambene, trgovačke i poslovne zgrade. Od izvedenih građevina ističu se: tvornica modne konfekcije Turopoljac (1971) u Velikoj Gorici, stambeno-poslovna zgrada (1972) u Gornjem Vakufu, stambene zgrade (1972–77) i stambeni tornjevi (1977., s Đ. Mirkovićem) u Karlovcu, opskrbni centar Slavija (1974) i robna kuća Sama (1979) u Samoboru, stambeni niz u Obrovcu (1976), kuglana Trešnjevka (1973), stambene zgrade u Voltinom naselju (1973., s Đ. Mirkovićem i H. Paljan) i na Trešnjevci (1984) u Zagrebu, dom umirovljenika u Sopotu (s Đ. Mirkovićem, 1975) u Zagrebu. Arhitektonske realizacije ostvario je i u Rusiji – hotel u Moskvi (1987., s I. Kolbahom i S. Nikolićem), bolnicu (1990., s I. Plavićem) i hotel Zagreb (1992) u Lenjinsku Kuznjeckom te u Ukrajini – Dom kulture (1990) u Dnipru. Dobitnik je Nagrade »Viktor Kovačić« (1976).

Marinović-Uzelac, Ante (Zagreb, 19. IV. 1930 – Zagreb, 22. V. 2015) urbanist, arhitekt, teoretičar urbanizma i prostornog planiranja.

U Zagrebu je diplomirao 1954. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet). Poslijediplomski studij urbanizma pohađao je 1954–56. u Urbanističkom institutu Sveučilišta u Parizu (l’Institut d’urbanisme de l’Université de Paris). Doktorirao je u Zagrebu 1976. na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu (PMF) disertacijom Socijalno geografski prostor grada – prilog analizi socijalne topografije, te 1984. na Arhitektonskome fakultetu disertacijom Teorija namjene površina u urbanizmu (mentor → B. Milić). Nakon što je diplomirao, u Parizu je 1954–61. radio u arhitektonskom birou Henrija Storogea. Od 1961. bio je zaposlen na Arhitektonskome fakultetu, gdje se habilitirao 1964. te je bio redoviti profesor od 1979; umirovljen je 1999. Predavao je kolegije Prostorno planiranje, Urbanizam II, Urbanističko planiranje I–IV, Urbana sociologija i dr. Bio je predstojnik Katedre za urbanizam (1973–93., 1997–99) i dekan Fakulteta (1993–97). Predavao je i na Studiju prometnih znanosti (dekan 1982–84) i na Hrvatskim studijima (1993–98) Sveučilišta u Zagrebu te na poslijediplomskim studijima više fakulteta u Zagrebu i Ljubljani.







Tijekom karijere bio je plodan urbanist-praktičar, autor i suautor detaljnih i generalnih urbanističkih planova te regionalnih i prostornih planova. Posvetio se posebice prostornim planovima područja posebnih namjena, poput nacionalnih parkova (Plitvička jezera, Mljet, Krka), parkova prirode (Trakošćan, Biokovo, Blidinje u BiH) te memorijalnih parkova i spomen-područja (Petrova gora, Kalnik, Kumrovec, Dotrščina). Kao arhitekt je, među ostalim projektirao stambeno-poslovni blok (1978) i Veslački dom (1981) u Zadru te stambeni niz na Kajfešovu brijegu (1987) u Zagrebu, koji u morfološko-tipološkom smislu predstavlja rijedak primjer naselja u nas, terasaste strukture prilagođene padu terena u dvama smjerovima. Bavio se teorijom urbanizma i prostornog planiranja postavljajući znanstvene temelje u tom području. Autor je knjiga Socijalni prostor grada (1978), Naselja, gradovi, prostori (1986), Teorija namjene površina u urbanizmu (1989), Prostorno planiranje (2001). Bio je pokretač (1993) i glavni urednik (1993–2001) časopisa → Prostor. Surađivao je na više enciklopedijskih izdanja LZ-a. Suutemeljitelj je → Komore hrvatskih arhitekata 2009. Od 1979. bio je dopisni i od 1987. redoviti član francuske Akademije arhitekture. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« (1977), Nagrade »Nikola Tesla« (1990), nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1996) i »Vladimir Nazor« (2002) te Nagrade za životno djelo u području tehničkih znanosti (2002).

Baldasar, Helen (Dubrovnik, 23. I. 1894 – Splitska, 8. VIII. 1970), arhitekt, predstavnik moderne arhitekture u Sarajevu i Splitu 1930-ih.

Diplomirao je arhitekturu 1921. na Češkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu (ČVUT v Praze). Bio je profesor projektiranja u srednjim tehničkim školama u Splitu (1921–23; 1932–43., 1945–52) i Sarajevu (1923–32), a honorarno je predavao i u Klesarskoj školi Pučišća na Braču. Za boravka u Sarajevu je s Oskarom Grofom i Franjom Divišićem osnovao i vodio Tehnički biro Projekt, a 1933–41. u Splitu je s → Emilom Cicilianijem vodio Tehnički biro Baldasar – Ciciliani. Godine 1943. bio je u El Shattu gdje je projektirao groblje zbjega. Od 1945. do 1952. radio je u Tehničkoj službi grada Splita. Bio je zagovornik funkcionalizma u arhitekturi i nositelj ideja praške škole. Važnija su mu ostvarenja: u Sarajevu stambena zgrada Damić u Radićevoj ulici 10 (s D. Smiljanićem, 1927), zgrada Crvenoga križa u Kranjčevićevoj 2 (1929), stambena zgrada Bratimske blagajne u Dubrovačkoj 4 (1930) i kupalište Bentbaša (1930), u Splitu zgrada burze u Zrinsko-frankopanskoj 14 (1938), stambena zgrada Dujmović na Preradovićevu šetalištu 15 (1938) i vila Štambuk na Preradovićevu šetalištu 11 (1939), sve tri u suradnji s E. Cicilianijem, te u Šibeniku Dom ekspoziture Javne burze rada u Zvonimirovoj 23 (s E. Cicilianijem, 1939). Sudjelovao je na Izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925.







Klemenčić, Aleksandar (Radoboj, 21. X. 1927 − Zagreb, 30. IX. 2007), građevinski inženjer, stručnjak za područje cestogradnje.

Diplomirao je 1953. na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu te doktorirao 1980. tezom Doprinos teoriji geometrijskog oblikovanja silazno-ulaznih rampa kod čvorišta cesta izvan razine na ljubljanskom fakultetu građevinarstva i geodezije. Bio je pripravnik i projektant u Inženjerskom projektnom zavodu u Zagrebu (1953–59). Od 1959. radio je na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskome fakultetu (→ Građevinski fakultet u Zagrebu), od 1981. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Ceste, Prometne gradnje, Dimenzioniranje gornjeg stroja kolnika, Cestovne konstrukcije, Projektiranje cesta i ulica, Cestovna čvorišta, Metode projektiranja cesta. Bio je predstojnik Zavoda za prometnice (1977−81) te dekan (1981−85) Fakulteta. Umirovljen je 1985. Kao gostujući nastavnik sudjelovao je u nastavi na građevinskim fakultetima u Splitu, Osijeku, Sarajevu i Ljubljani.

U znanstvenom se radu bavio problematikom vođenja trasa cesta, rasporedom i oblikovanjem uslužnih objekata na cestama, oblikovanjem cestovnih raskrižja i dr., a u stručnome projektiranjem i vođenjem složenijih građevinskih projekata te je bio savjetnik na projektima cestovnih prometnica (1953−85; pet studija i više od 60 idejnih i glavnih projekata i drugih radova). Bio je glavni urednik časopisa Ceste i mostovi (1974–78), stalni recenzent glavnih projekata hrvatskih cesta i gotovo svih autocesta, član uredništva i suradnik Leksikona građevinarstva (2002) te suradnik LZMK-a. Autor je djela Oblikovanje cestovnih čvorišta izvan razine (1982) i Ceste (1984−89; suautor Ž. Korlaet). Od 2000. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Carnelutti Đuro (Giorgio, Gjuro) (Gemona, Italija, 1. IX. 1854 – Zagreb, 7. I. 1928), graditelj, osnivač graditeljskog poduzeća u sklopu kojega je projektirano i izgrađeno više od 200 građevina, najviše u Zagrebu.

Izučio je zidarski zanat i radio kao palir (građevinski poslovođa) u Udinama. Godine 1879. nastanio se u Zagrebu, gdje je osnovao vlastito graditeljsko poduzeće. U početku se bavio samo graditeljskom djelatnošću, a zatim i projektantskom. U duhu monumentalnoga historicizma (neorenesansa, neobarok) u zagrebačku je građevnu strukturu XIX. st. skladno uklopio svoje zgrade naglašenih plastičnih obilježja među kojima se ističu one na Tomislavovu trgu 16 (1894), 9, 10 (1895), 5 (1902), 3 (1903), Marulićevu trgu 10 (1897), 12 (1898), 13, 14 (1900), 11 (1901) te vile obitelji Čubelić i König u Nazorovoj ulici 68 i 70 (1888). Funkcionalnija rješenja unutarnjega prostora i pretežno secesijski oblikovana pročelja pokazuju zgrade na Starčevićevu trgu 3 (1900), u Medulićevoj ulici 16 (1903), Klaićevoj 12 (1906) i Šenoinoj 19 (1908). Jedno od njegovih ranijih ostvarenja izvan Zagreba je Zorin dom u Domobranskoj ulici 1 u Karlovcu (1892). U posljednjem desetljeću XIX. st. i prvom desetljeću XX. st. djelovao je u Koprivnici, gdje je među ostalim izgradio zgrade Kotarske oblasti u Nemčićevoj ulici 5 (1893), Gradske štedionice na Zrinskom trgu 9 (1904), veliki kompleks kemijske industrije Danica (1907), gimnazijsku zgradu u Školskoj ulici 5 (1908), te mnogobrojne stambene i stambeno-poslovne zgrade. Gradio je još u Krapini, Bjelovaru i Daruvaru. U provincijsku izgradnju unio je novo mjerilo gradske stambene ili reprezentativne arhitekture i prevladavajuće oblikovne stilske elemente vremena. Carneluttijevo poduzeće preuzeli su 1909. njegovi sinovi Amadeo i Ubaldo i vodili ga do 1947. Ovladavši tehnologijom armiranog betona, u razdoblju između dvaju ratova bilo je jedno od najvećih građevinskih poduzeća u nas.

Bašić, Nikola (Murter, 28. VIII. 1946), arhitekt, predstavnik suvremene arhitekture koju temelji na vrijednostima domaće tradicije, kulture i podneblja.

Diplomirao je 1972. na Arhitektonsko-urbanističkome fakultetu (danas Arhitektonski fakultet) u Sarajevu. Isprva je radio u Zavodu za studije i projektiranje DOM Sarajevo, a 1976–81. kao asistent na Katedri za javne zgrade na sarajevskom fakultetu. Od 1981. radio je u Zadru, do 1985. u projektnom uredu Donat, potom kao voditelj arhitektonskoga biroa poduzeća SAS, a od 1991. vodi vlastiti projektantski ured Marinaprojekt. Bio je izvanredni profesor na Građevinsko-arhitektonskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu od 2005. do umirovljenja 2015.

Bašićev raznolik opus obuhvaća stambeno-poslovnu, sakralnu, turističku i sportsku arhitekturu, kao i različite druge projekte izrazito istraživački usmjerene prema spoznajama novih funkcionalnih i oblikovnih koncepcija arhitektonike. Izgradnjom marina u Murteru (1985), Betini (1991) i Sukošanu kraj Zadra (1991) odlike lokalne gradnje prilagodio je modernoj strukturi. Znatan je njegov doprinos suvremenom arhitektonskom oblikovanju Zadra; ističu se stambene zgrade u Bloku 9 u naselju Bili brig (1989), trgovački centar, danas City Galleria na Relji (2000., dograđen 2008), stambeno-poslovni kompleks TIZ u Jelačićevoj ulici (2005), Športski centar Višnjik (2006) i trajektna luka Gaženica (2015). Osobito se istaknuo projektom uređenja pješačke površine zapadne obale zadarskoga poluotoka postavivši ondje dvije urbane instalacije – Morske orgulje (2005) sa zvukom te Pozdrav suncu (2008), sa svjetlom kao konceptualnim osloncem djelovanja (obje su 2008. zastupale Hrvatsku na Venecijanskome bijenalu). Bliskost zavičajnom prostoru i tradiciji, ali s odmakom prema novim koncepcijama, vidljiva je i u njegovim sakralnim građevinama: crkvi Gospe od Karmela na Okitu kraj Vodica (1998), crkvi sv. Josipa u Ražinama u Šibeniku (1999) te crkvi i samostanu sv. Ante na Šubićevcu u Šibeniku (2006). Za razliku od navedenih, crkvu sv. Mati Slobode na Jarunu u Zagrebu projektirao je po običajima univerzalnosti na matrici bazilikalne crkve (2000), no u znatnom opsegu izvorni je projekt tijekom realizacije bio izmijenjen. Među projektima s ishodištem u matrici kulturnoga krajolika, kao i s participacijom korisnika u njihovu nastajanju, ističu se pozornica za papu Ivana Pavla II. na Forumu u Zadru (2003) i Spomenik stradalim vatrogascima na Kornatu (2010). Modernu inačicu mediteranske arhitekture lišene globalizacije predstavlja i hotel D-Resort na poluotoku Mandalina u Šibeniku (2015).



























Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima »Drago Galić« (1991), »Bernardo Bernardi« (2004., 2010), Zagrebačkoga salona (1997., 2000., 2012), »Vladimir Nazor« (godišnja; 1991., 1994., 2010) te »Viktor Kovačić« za životno djelo (2023). Godine 2014. dodijeljeno mu je francusko odličje Viteza Reda umjetnosti i književnosti. Sveučilište u Splitu dodijelilo mu je počasni doktorat 2016. Iste godine postao je redovitim članom HAZU-a.

Zagrebački Velesajam, paviljon 40, izložbeni paviljon izveden 1957., jedinstven primjer spoja arhitektonskog i konstrukcijskog umijeća u nas. Projektirali su ga arhitekt Ivan Vitić i inženjer Krunoslav Tonković. Sagrađen je u četiri mjeseca kao jedan od prvih paviljona Velesajma u Novom Zagrebu.

Natkriven je visećim krovom, tj. mrežom prednapete čelične užadi s u svjetskim razmjerima rekordnim rasponom od 95 m; mreža je usidrena u moćne zabatne armiranobetonske nosače, dok su bočna pročelja oblikovana čeličnom rešetkom u cijelosti ostakljena. Izvorno se rabio kao izložbeni prostor SR Njemačke, dok je od 1970-ih do danas unutar paviljona smješteno klizalište.







Karlovac, zvijezda, utvrđena jezgra grada osnovanoga 1579. radi obrane Hrvatske i austrijskih nasljednih zemalja od Osmanlija. Dao ju je izgraditi nadvojvoda Karlo II. Štajerski po kojem je Karlovac dobio ime (Carlstatt). Jedan je od najljepših primjera renesansnoga urbanizma (tzv. idealni grad) u Hrvatskoj.

Građena je u obliku šestokrake zvijezde, podijeljene na pravilne blokove s pravokutnim rasterom ulica. Bastionski fortifikacijski sustav obilježava šest zemljanih bastiona uokolo kojih je bio opkop spojen s rijekom Kupom (graditelji Nicolo Angelini, Joseph Vintano, Martin Gambon).

Korlaet, Luka (Zagreb, 14. IX. 1974), arhitekt, stručnjak za stambenu arhitekturu.

Diplomirao je 2001. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 2015. disertacijom Prostorni razvoj stana u Zagrebu 1975–2005. u okvirima programa društveno poticane stanogradnje (mentorica Lj. Biondić). Od 2001. radi kao asistent na Katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta, gdje je od 2023. izvanredni profesor. Na preddiplomskome i diplomskome studiju vodi kolegije vezane uz projektiranje stambenih zgrada i interijera: Radionica arhitektonskog projektiranja I – Suvremeno stanovanje, Studio I i II, Hrvatski prostor i arhitektura – Sjeverozapadna Hrvatska, Radionica interijera, Diplomska radionica. Zapažen je po nekoliko uspjelih arhitektonskih realizacija, među kojima su stambeni sklop Jordanovac na Dobrom dolu 66–88 (2017., sa → Sveborom Andrijevićem) i stambeno-poslovna zgrada u Veslačkoj 15–17 u Zagrebu (2018., sa S. Andrijevićem). Višegodišnji je suradnik na studiju Građevinskoga fakulteta u Zagrebu s temom procjene rizika od potresa u Zagrebu te koordinator izradbe kataloga projekata tipskih zgrada Arhitektonskoga fakulteta namijenjenih obnovi Sisačko-moslavačke županije. Pokretač je projekta Džepni vodič arhitekture Zagreba (2010) te suvoditelj projekta Stanovanje.plus, internetske baze hrvatske višestambene arhitekture od 1945. Autor je niza napisa i članaka u časopisu Oris i drugdje. Od 2021. obnaša dužnost zamjenika gradonačelnika Grada Zagreba.

Amfiteatar u Puli, jedan od najvećih i najbolje očuvanih rimskih amfiteatara u svijetu; vanjskih je izmjera 132,5 m × 105,1 m, a mogao je primiti 25 000 gledatelja.

Njegova je gradnja potrajala cijelo I. st.

Silosi u Resniku, jedno od najvećih skladišta za žitarice u Hrvatskoj kapaciteta 42 000 t, izvedeno kao dio industrijskoga kompleksa nekadašnjeg poduzeća 8. maj – Žitokombinat u Zagrebu (1968–80., 1984., izvođač Tehnika).

Kollenz, Miroslav (Karlovac, 5. V. 1926 – Zagreb, 24. XI. 1997), arhitekt i urbanist, bavio se posebice projektiranjem groblja i pratećih objekata.

Diplomirao je 1952. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje se 1970. habilitirao radom Urbanističko i arhitektonsko oblikovanje groblja. Kao stipendist danske vlade 1961–62. proveo je na Urbanističkom odjelu Kraljevske danske akademije lijepih umjetnosti u Kopenhagenu. Od 1952. radio je u Urbanističkom institutu NRH, a 1953–55. u Arhitektonskom projektnom birou Rašica u Zagrebu. Na zagrebačkom Arhitektonskome fakultetu bio je zaposlen od 1956. do umirovljenja 1991., u zvanju redovitoga profesora od 1988. Bio je predstojnik Zavoda za urbanizam (1983–86), te Poslovodnog odbora Arhitektonskoga fakulteta (1986–91). U okviru Katedre za urbanizam bio je nositelj kolegija Osnove urbanizma, Urbanističko planiranje, Komunalna tehnika gradova i dr. Izradio je urbanističke planove Nikšića (1958., s J. Seisselom i B. Milićem), Varaždina (1960., s D. Boltarom), Trpnja (1961) i Ludbrega (1963., s D. Boltarom), te provedbene planove zagrebačkih naselja Travno (1972) i Kotarnica – Sjeverno Špansko (1976), te centra Vrbovskoga (1983., s M. Kranjcom). Posvetio se projektiranju groblja i pratećih sadržaja na grobljima. Među važnijim su ostvarenjima Centralno groblje u Novom Sadu (1966., s J. Seisselom i S. Seissel), gradsko groblje Lovrinac u Splitu (1977), u Zagrebu Gaj urni Krematorija na Mirogoju (1980), gradska groblja Odra (1981) i Markovo polje (1995). Autor je spomen-parkova na temu II. svj. rata u Brdovcu i Pluski kraj Zaprešića (oba 1982), na Lovrincu u Splitu i u Jankovečkoj šumi kraj Samobora (oba 1983) te javnoga gradskoga parka u Splitu (1976). Stručne članke iz područja urbanizma objavljivao je u časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura, Hortikultura i Svjetlo.

Rijekaprojekt d. o. o., poduzeće za projektiranje i nadzor gradnje složenih infrastrukturnih građevina, sa sjedištem u Rijeci.

Pod današnjim je nazivom osnovano 1953., a nastalo je rasformiranjem riječkoga Centralnog biroa za projektiranje (CBP) utemeljenoga 1948., koji je u svom sastavu imao brodograđevni i građevinski sektor. Iz brodograđevnog je dijela CBP-a izrastao → Brodoprojekt (sv. 1), dok je iz dijela koji se bavio projektima luka, prometnica, industrijskih i poslovnih zgrada izrastao Rijekaprojekt. Poduzeće se sastojalo od više odjela: arhitektura, niskogradnja, vodogradnja, konstrukterstvo, strojarstvo, elektrotehnika i geološko-geotehnički istražni radovi. Od tada uspješno posluje i realiziralo je velik broj projekata u zemlji i inozemstvu. Do 1993. dotadašnji su odjeli postali niz samostalnih privatnih poduzeća (Rijekaprojekt – Arhitektura, Rijekaprojekt – Vodogradnja, Rijekaprojekt – Prima nota, Rijekaprojekt – Inženjering, Rijekaprojekt – Geotehničko istraživanje, Rijekaprojekt – Energetika, Rijekaprojekt – Koning, Rijekaprojekt – Niskogradnja), od kojih su neka aktivna i danas. Godine 2001. poduzeće Rijekaprojekt – Niskogradnja promijenilo je ime u Rijekaprojekt. Ono nastavlja poslovanje poduzeća u području kapitalne državne infrastrukture kao što su autoceste, brze ceste, luke i lučki terminali. Djelatnost tog poduzeća obuhvaća projektiranje, konzalting, izradbu studija o utjecaju na okoliš i elaborata o zaštiti okoliša, izradbu studija izvedivosti, stručnih studija i ekspertiza, vođenje upravnog postupka, ishodovanje dozvola za građenje, nostrifikaciju i reviziju projekata, nadzor gradnje i sl. Godine 2022. imalo je 40 zaposlenih.

Neki od najznačajnijih projekata u razdoblju od 1947. do 1990. bili su: brodogradilišta 3. maj (Rijeka), Viktor Lenac (Kostrena), Kraljevica, Uljanik (Pula), Trogir; luke Bakar – terminal za rasute terete, tankerska luka i ro-ro obala, Raša, Rijeka – kontejnerski terminal Brajdica, Gaženica (Zadar), Chahabar (Iran); terminal DINA Petrokemije (Omišalj); trajektna pristaništa Valbiska, Merag, Brestova, Porozina; sanacija obale u luci Bar (Crna Gora); riječka obilaznica; aerodrom Lošinj, autoceste i brze ceste. Od privatizacije, poduzeće bilježi projekte više dionica autocesta (A1, A4, A7, A8, A9) i državnih cesta s čvorištima, vijaduktima, mostovima, nadvožnjacima, podvožnjacima i tunelima, putnim prijelazima i uslužnim objektima, kao i terminala, gatova, pristaništa, obala, lukobrana luka od međunarodnog značaja u Rijeci, Bakru, Raši, Pločama, Zadru, Dubrovniku, industrijskih luka Urinj, Omišalj i Plomin, mnogobrojnih marina, brodogradilišta, trajektnih pristaništa i gradskih luka. Među najnovijim ostvarenjima ističe se željeznički tunel Brajdica u Rijeci (2020). U povijesti poduzeća mnogi su djelatnici ostavili traga, među kojima → Čedomir Benac, → Zdravko Bregovac, David Bunetta, Nikola Franković, Rene Golubović, Petar Jušnjevski, Raoul Komen, → Ninoslav Kučan, Marko Stipančević i dr.

Primorje, riječko građevinsko poduzeće za izgradnju svih vrsta građevinskih objekata. Slijednik je pomorsko-građevnog poduzeća Luka specijaliziranog za pomorsku gradnju osnovanog 1947., proglašenog od saveznog značaja 1948. u nadležnosti Ministarstva narodne obrane u cilju provedbe regionalnih potreba vojnih investitora. Restrukturiranjem poduzeća Luka 1949., odlukom Glavne direkcije za vojno građenje, nastalo je Vojno-građevno poduzeće Primorje namijenjeno izgradnji svih vrsta objekata. Prvotno je uglavnom obnavljalo i gradilo lučka postrojenja i objekte. Koncentrirana i razmjerno brza izgradnja industrijskih objekata nakon II. svj. rata dovela je do smanjivanja potreba za takvom vrstom gradnje, pa se djelatnost Primorja do kraja 1950-ih počela okretati i civilnoj niskogradnji (izgradnja i projektiranje prometnica) i visokogradnji (stambeni i turistički objekti), pretežito na području Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. U drugoj polovici 1950-ih razvilo je tehnološke procese te sve više koristilo vlastite projekte, a osnutak projektnog biroa 1959. i uvođenje vlastitog montažnog sustava građenja omogućilo je samostalno izvođenje građevinskih projekata. Među prvim cjelokupnim projektima bila je izgradnja stambenog kompleksa u naselju Turnić u Rijeci s pratećom infrastrukturom kao što su putevi, mostovi, uređenje i ozelenjavanje površina.

Do kraja 1960-ih poduzeće je u svom sastavu imalo i tvornicu betona, remontne servisne radionice, odjel transporta, te operativna gradilišta u Rijeci, Puli, Krku, Poreču, Crikvenici, Selcu, Senju i Banjoj Luci. Također je u sastavu Poslovnoga udruženja Jugoslavija Inženjering sudjelovalo u izgradnji krupnih investicijskih objekata. Do početka 1970., iako je poduzeće većinski i dalje radilo za vojne investitore, značajno se povećao udio izgradnje stambene i naročito turističke namjene. Obnavljani su hotelski objekti na Brijunima i u Crikvenici, građeni i dograđivani kompleksi na Zlatnim stijenama kod Pule, turističko naselje Kačjak kod Crikvenice, podignut je hotel u Senju i ostvareni hotelski kompleksi Zelena laguna kod Poreča i Haludovo kod Malinske na otoku Krku. Izgrađeni su također i stambeni objekti, pretežno u Rijeci, kao što su neboderi na Kantridi polovicom 1960-ih, kompleksi nebodera na Kozali na prijelazu 1960-ih i 1970-ih, Rastočinama na početku 1970-ih, na Zametu krajem 1970-ih. Primorje je u svrhu brže i ekonomičnije izgradnje visokih stambenih zgrada počelo upotrebljavati novu tehnologiju tunelske, tj. klizne oplate. Od objekata javne namjene ističu se riječko zimsko plivalište i prošireni stadion s tribinama od prednapetog betona, robna kuća Korzo, dijelovi Medicinskog fakulteta u Rijeci i bolnice u Puli te vodoopskrbna mreža u Crikvenici.

Tijekom 1970-ih prema postojećem Zakonu o udruženom radu, poduzeće je postalo radna organizacija podijeljena na OOUR-e. Sastojalo se od više radnih jedinica podijeljenih po djelatnostima, odn. jedinica građevinskih strukovnih pogona (armirački radovi, zidarski radovi, tesarski radovi, završni radovi i sl.), jedinica uslužnih pogona (transport, mehanizacija, održavanje, smještaj i prehrana), jedinica samostalnih gradilišta te zajedničke službe (tehnička, privredno-računska, opća i analitičko-planska služba), a neke je radne jedinice (automatizirana središnja betonara) dijelilo s drugim riječkim građevinskim poduzećima. Krajem 1980-ih poduzeće je zapošljavalo više od 2000 radnika, no nakon provedene pretvorbe i prelaska poduzeća u privatno vlasništvo početkom 1990-ih struktura i broj zaposlenih se značajno promijenila. Zbog neadekvatnog upravljanja i financijskih gubitaka 2003. otvoren je stečajni postupak, a poduzeće je likvidirano 2022.

Novogradnja, građevinsko poduzeće specijalizirano za visokogradnju osnovano 1948. u Zagrebu. Uz → visokogradnju, djelatnost poduzeća obuhvaćala je i → niskogradnju i → hidrotehniku, instalacijske i završne radove u građevinarstvu, elektroinstalaterske radove, proizvodnju i obradbu → kamena (sv. 2), proizvodnju → pijeska i šljunka (sv. 2) te projektiranje građevina.

Razvoj poduzeća označilo je osnivanje projektnog odsjeka 1961., koji je 1963. prerastao u samostalni Projektni biro. U projektiranim stambenim neboderima u Folnegovićevoj ulici, Savskom gaju i Trnskom prvi su se put u Zagrebu uz poznati armirano-betonski kostur rabili pregradni paneli od plinobetona. U kasnijim su se fazama projektirale stambene zgrade s monolitnim armiranobetonskim konstrukcijama izvedenima u velikoplošnoj oplati, među njima pet 17-katnih stambenih objekata u Sigetu, 14 peterokatnih stambenih zgrada u Utrini, 16-katni stambeni tornjevi u Heinzelovoj, hotel za radnike poduzeća u Remetincu. Do 1976. Novogradnja je poslovala kao samostalno građevinsko poduzeće, a nakon toga je integrirana sa zagrebačkim građevinskim poduzećima Grapor i Tehnogradnja. Godine 1977. obavljene su prve statusne promjene u skladu s tadašnjim Zakonom o udruženom radu, kada je počela poslovati kao radna organizacija podijeljena na OOUR-e (Konstrukcija, Završni radovi, Transport i održavanje, Projektni biro) sa sjedištem i proizvodnim lokacijama na području grada Zagreba.

Novogradnja je tijekom svog poslovanja bila usmjerena uglavnom na područje Hrvatske, pretežno Zagreb, Istru i Primorje. Do kraja 1980-ih poduzeće je izgradilo više od 30 000 stambenih objekata, pretežno u okviru stambenih naselja ili stambeno-poslovnih objekata (Voltino i Folnegovićevo naselje, Studentski grad, Volovčica, Siget, Središće, Travno, Utrina, Sloboština, Dugave, Ružmarinka, Špansko, Malešnica i Prečko u Zagrebu, naselje Kijac na Krku) te obiteljske kuće i stambeno-poslovne zgrade u interpolacijama u Zagrebu i Osijeku. Sudjelovalo je u izgradnji industrijskih objekata i tvornica u Zagrebu (Centralna mljekara i proizvodnja mliječnih prerađevina, Tvornica električnih strojeva Rade Končar, Tvornica parnih kotlova, Tvornica sapuna Labud, Kemijska industrija Chromos, Tvornica olovaka Zagreb), objekata tekstilnih industrija u Čakovcu (Čateks) i Varaždinu (Varteks), Tvornice lijekova Pliva u Kalinovici, Opekarske industrije Prigorka u Samoboru, Tvornice keramičkih pločica i sanitarija u Orahovici te mnogih poslovnih objekata i trgovina. Najviše je hotelsko-turističkih objekata izgradilo u Istri, samo u Poreču i okolici desetak hotela i hotelskih naselja na Krku nekoliko turističkih objekata, a u Zagrebu je sudjelovalo u izgradnji hotela Laguna. Poduzeće se također bavilo izgradnjom objekata javne namjene: u Zagrebu je ostvareno više domova zdravlja, obnovljeno ili novoizgrađeno više bolničkih odjela u gotovo svim zagrebačkim bolnicama, izgrađeni su dječji vrtići, osnovne i srednje škole te dijelovi visokoškolskih ustanova (Ekonomski i Medicinski fakultet, Likovna akademija, Visoka škola za fizičku kulturu), Sportska dvorana Martinovka, i dr. Uz poslove u državi sudjelovalo je i u izgradnji objekata različite namjene u SR Njemačkoj kao što su stambeni i poslovni objekti u Münchenu i Nürnbergu, školske i sportske zgrade u Erlangenu i Bergu, bolnički objekti u Erlangenu i Neumarktu, tvornički objekti u Neumarktu i Sengenthalu te cestovni mostovi na području Münchena, Nürnberga i Stuttgarta.

Radnički je savjet 1992. donio odluku o pretvorbi. Razvojni program, koji se odnosio na promjene u organizacijskoj strukturi, zbrinjavanje viška radnika te zapošljavanje stručnih i kvalificiranih radnika, modernizaciju strojeva i mehanizacije, centralizaciju pogona, sastavljen je bez razrađenih financijskih aspekata ulaganja, izvora sredstava te definiranih rokova. Od 1998. Novogradnja je poslovala s gubitkom, od 1999. račun Društva bio je u blokadi, a dokumentacija o vlasničkoj strukturi nepotpuna. Godine 2001. otvoren je stečajni postupak, a Trgovački sud u Zagrebu 2010. brisao je poduzeće Novogradnja d. d. kao poslovni subjekt.

fortifikacijsko graditeljstvo, umijeće gradnje građevina obrambenog karaktera. Javlja se pojavom stalnih naselja u prapovijesti i razvija se usporedno s njima i s razvojem naoružanja. Fortifikacijske se građevine dijele na trajne (stalne) i privremene (poljske). Trajne su fortifikacije veće otpornosti i štite od djelovanja jačih napadnih snaga. Najčešće su se podizale u mirno doba od čvrstih građevnih materijala (kamen i opeka, od XIX. st. armirani beton). Poljske fortifikacije podizale su se u mirno i u ratno doba od priručnih materijala, u skladu s pedološkim svojstvima terena na kojima su nastale (zemlja, drvo, kamen).

Najstariji tragovi fortifikacija datiraju se u mlađe kameno doba (neolitik), kada ljudi počinju u teže pristupačnim predjelima (močvare, strmi brežuljci, poluotoci, otoci) uređivati stalna boravišta zaštićena od napada ljudi i zvijeri. U to doba fortifikacije su bile jednostavne ograde izrađene od oblica (palisade) ili kamena koje okružuju naselja ili čuvaju prilaz njima. Osim ogradama, naselja su bila opasana zemljanim nasipima u koje je pobodeno kolje, ogradama od trnja i obrambenim jarcima (rovovima).

U razvijenim naseljima velikih civilizacija u Mezopotamiji, Indiji, Egiptu i na Bliskom istoku gradili su se jaki bedemi s kulama od opeke ili kamena i opkopima (Ur, Babilon, Megido, Hatuša). U brončano su doba grčka naselja (Troja, Mikena, Tirint) utvrđivala svoje akropole u tehnici suhozida od golemih kamenih blokova, nepravilna oblika i različite veličine (kiklopski zidovi). Na taj su način sagrađene mnogobrojne utvrde i u drugim dijelovima Europe između VIII. i III. st. pr. Kr., dok su Kelti širom Europe podizali utvrđena naselja opasana zemljano-drvenom fortifikacijom ili suhozidom (oppidum). Po uzoru na Kelte Iliri su podizali svoja utvrđena naselja (gradine), koja su pod grčkim utjecajem poslije opasavali kiklopskim zidovima. Slične su utvrde Volščana, Latina i Etruščana na području današnje Italije, gradnju kojih su potom preuzeli Rimljani. Snažne obrambene zidove imaju i gradovi u pretkolumbovskim civilizacijama u Americi (Cusco, Paramanga, Machu Picchu).

Rimljani su u svojim osvajačkim ratovima usavršili poljske utvrde ortogonalnog tlocrta s dvije glavne prometnice u smjeru sjever–jug (cardo) i istok–zapad (decumanus); na krajevima tih ulica nalazila su se četvera vrata kao ulazi. Njih su poslije naslijedili trajni legijski logori (castrum). Posebnu su važnost pridavali utvrđivanju graničnoga pojasa (limes). Rimsko je fortifikacijsko graditeljstvo doživjelo vrhunac u Istočnom Rimskom (Bizantskom) Carstvu (395–1453), gdje su važnija naselja i utvrde bili utvrđeni dvostrukim, čak i trostrukim bedemima (Konstantinopol, danas Istanbul).

Srednji vijek imao je karakteristične utvrde. Za Slavene su u to doba tipične bile zemljano-drvene utvrde (gradišta). Za Franke to su bile manje zemljano-drvene utvrde s branič-kulom na umjetno podignutom zemljanom humku (tzv. motta ili motte). Kao tipizirana ranosrednjovjekovna utvrda ta se fortifikacijska građevina tijekom vremena raširila po čitavoj zapadnoj Europi. Iz njih su se potom razvili gradovi (castrum) i kašteli (castellum). U Japanu su feudalci tijekom srednjega i novoga vijeka također podizali monumentalne utvrđene rezidencije (Tokyo, Osaka, Himeji). U Kini, Indokini i Indiji podizali su se veliki utvrđeni gradovi te prostrane utvrđene palače (Zabranjeni grad u Pekingu, Agra, Jaipur, Crvena utvrda u Delhiju), a u Tibetu utvrđeni samostani (Lhasa).

Pojava vatrenog oružja u XV. st. uvjetovala je promjene i u gradnji utvrda. Tvrde gradove i utvrđena naselja štitile su tada visoke i jake kule s ravnom platformom za smještaj topova (rondeli), bedemi su se proširivali usporednim zemljanim nasipom, a na najugroženijim točkama obrane ili kraj ulaza u njih podizale su se samostalne isturene utvrde (ravelini). Usporedno su se razvijali renesansni kašteli kao utvrde pravilnih tlocrta, s rondelima ili manjim kulama potkovasta tlocrta na uglovima.

Sve bržim razvojem vatrenog oružja bedemi se snižavaju i s unutarnje strane ojačavaju nabijenim zemljanim nasipima, dok se na uglovima utvrda, tj. krajevima ravnih poteza zidova (kurtine) podižu niske i široke peterokutne kule ispunjene nabijenom zemljom (bastioni) namijenjene smještaju teškoga vatrenog oružja te obrani dijelova obrambenog sustava koji inače ne bi bili branjeni (tzv. mrtvi kutovi). Bastionski fortifikacijski sustav uključuje još širok jarak (opkop) koji opasuje utvrdu, te raveline ispred njega, što zajedno daje tim utvrdama tipični zvjezdast oblik. U Osmanskom Carstvu razvio se u istom razdoblju sličan sustav temeljen na niskoj i širokoj kuli poligonalna tlocrta ispunjenoj zemljom (tabija).

Neprestano usavršavanje topništva, osobito izum ožlijebljenog topništva (oko 1860), pokazalo je nedostatke tadašnjih trajnih (stalnih) utvrda, te one postupno mijenjaju karakter. Potkraj XIX. st. počeli su se pri gradnji utvrda rabiti beton i željezo, a utvrde sve više ukopavati pod zemlju. Ratna iskustva, osobito iz I. svj. rata, te razvoj zrakoplovstva i naoružanja uopće, doveli su do sve većeg usavršavanja i trajnih (stalnih) i poljskih utvrda. Između dvaju svjetskih ratova neke su države kontinuirano gradile utvrđene bojišnice: Francuzi su gradili Maginotovu liniju, Finci Mannerheimovu liniju, Nijemci Siegfriedovu liniju itd. Pojavom atomskog oružja objekti stalnog utvrđivanja ušli su u novu fazu razvoja.

Vojna arhitektura u Hrvatskoj

Prapovijesno doba

Na prostoru današnje Hrvatske prve fortifikacije nastale su u mlađem kamenom dobu. Naselja su se podizala na povišenim položajima i opasavali su ih jedan ili više obrambenih jaraka, zemljani nasip i palisada. Utvrđena naselja u kontinentalnom dijelu Hrvatske javljaju se kod nositelja sopotske kulture (lokaliteti Gorjani – Kremenjača, Gorjani – Topole, Sopot kraj Vinkovaca). Smještena su u nizinskim, često močvarnim predjelima te su se sastojala od jedne, dvije ili tri kružne obrambene linije, ponekad utvrđene čak dvama ili više obrambenih jaraka. Utvrđena naselja u primorskome dijelu javljaju se kod nositelja danilske kulture (Danilo kraj Šibenika). Smještena su na otvorenom položaju, kružna ili polukružna tlocrta te zaštićena obrambenim rovom s izvorom pitke vode u središtu naselja.

Naselja bakrenoga doba ili eneolitika bila su redovito utvrđena opkopima i obrambenim nasipima, neovisno o tome jesu li građena u ravničarskim ili brežuljkastim krajevima. Po svojoj se monumentalnosti i složenosti obrambenih sustava među njima ističe Vučedol kraj Vukovara, kojega protourbanu cjelinu čine dvije velike utvrđene naseljene terase te zasebno utvrđena akropola na položaju Gradac, koja nadvisuje cijelo naselje. Sve tri utvrđene cjeline Vučedola omeđene su palisadom, zemljanim nasipima i dubokim obrambenim jarcima, dok su neka druga naselja te kulture bila utvrđena samo nasipima od nabijene zemlje u koje je pobodeno kolje.

Tijekom brončanoga doba započela je masovna gradnja gradina kao utvrđenih naselja, pribježišta ili promatračnica na teško pristupačnim, a lako branjivim položajima na uzvisinama i močvarnim terenima. To su bile jednostavne utvrde s bedemima građenima suhozidnom tehnikom, a osobito brižno bili su im uređeni ulazi, najosjetljivije točke obrane. Poslije se pod grčkim utjecajem usavršava konstrukcija suhozidnog obzida tehnikom kiklopskog zida (Vizače u Istri – Nezakcij, Picugi kraj Poreča, Osor – Apsoros, Nadin – Nedinum i dr.). Gradine su se najčešće javljale kao povremena utvrđena naselja, kojima se koristilo samo u slučaju potrebe. Imale su jedan ili više koncentričnih pojaseva bedema, a mogle su biti podignute i kao dvojne gradine. Kako su se u istočnoj i sjevernoj Hrvatskoj podizale većinom kombinacijom zemlje i drva, najviše se tih utvrđenih kompleksa sačuvalo u Lici, Istri (kasteljeri), Hrvatskom primorju i Dalmaciji, gdje je glavni građevni materijal bio kamen (japodski Veliki i Mali Vital u Prozoru kraj Otočca, Monkodonja kraj Rovinja, liburnijski Venac u Ljubaču kraj Zadra).



















Nakon uspostave rimske vladavine potkraj I. st. gradine su se u najvećem broju napuštale. No neke od njih opstale su za rimske vladavine kao utvrđena naselja, posebice jer su bila na važnim trgovačkim ili vojnostrateškim točkama, a tijekom vremena je, zbog gospodarske, političke i kulturne važnosti, dio njih zadobio urbani karakter, neovisno o tome jesu li ih podizali pripadnici ilirskih ili panonsko-keltskih zajednica (Vizače – Nezakcij, Pula – Pola, Bribir – Varvaria i dr.). (→ prapovijesno graditeljstvo)

Antičko doba

Tijekom VI. i V. st. pr. Kr. Grci su na istočnoj obali Jadrana podignuli nekoliko utvrđenih gradova (Vis – Issa, Stobreč – Epetium i Stari Grad na Hvaru – Pharos). Njihovi su fortifikacijski sustavi izgrađeni tehnikom kiklopskog zida, a najbolje su se očuvali u Visu. Uz to su na strateški važnim položajima istom tehnikom podizali promatračnice u obliku kula pravokutna ili kvadratna tlocrta (Tor iznad Jelse).

U doba rimskih osvajanja podizali su se na hrvatskom prostoru veliki vojni logori, najčešće uz važne prometnice i na drugim strateški važnim mjestima (Ivoševci – Gardun, Trilj – Tilurium, Sisak – Siscia, Vinkovci – Cibalae, Osijek – Mursa i dr.). Tijekom vremena logori su izgubili vojnu ulogu te su, dobivanjem gradskih povlastica, postali civilna naselja. Kad su u III. st. na područje Zapadnoga Rimskoga Carstva počeli prodirati barbarski narodi, Rimljani su izgradili velik obrambeni sustav granice na Dunavu (Dunavski limes) te na granicama Italije (Liburnijski limes – Claustra Alpium Iuliarum).

Dok se Dunavski limes na današnjem hrvatskom prostoru sastojao od različitih tipova utvrda podignutih uz Dunav te međusobno povezanih cestom (Batina – Ad Militare, Zmajevac – Ad Novas, Kamenac, Dragojlov brijeg, Lug i Kopačevo u Baranji te Osijek – Mursa, Dalj – Teutoburgium, Sotin – Cornacum i Ilok – Cuccium u istočnoj Slavoniji i Srijemu), dotle se Liburnijski limes sastojao od dugačkih dionica bedema s kulama (Kozala u Rijeci, Jelenje na Grobničkom polju, Prezid) te različitih tipova utvrda raspoređenih iza limesa (Rijeka – Tarsatica, Kastav). Usporedno s izgradnjom limesa obnavljali su se i ojačavali bedemi oko antičkih gradova (Solin – Salona, Čitluk kraj Sinja – Aequum, Vid kraj Metkovića – Narona, Zadar – Iader i dr.) te gradile utvrđene rezidencije po uzoru na vojne logore, među kojima se osobito ističe Dioklecijanova palača u Splitu. (→ antičko graditeljstvo)







Srednjovjekovno doba

Novo razdoblje fortifikacijskoga graditeljstva na današnjem hrvatskom prostoru započelo je širenjem bizantske vlasti za vladavine Justinijana I. Velikoga u prvoj polovici VI. st. Tada su se na pomorskim rutama duž istočne obale Jadrana te uz važnije prometnice u kontinentalnoj Hrvatskoj gradile mnogobrojne nove utvrde, u rasponu od manjih stražarnica pravilnoga tlocrta (Tureta na Kornatima, Teutin grad na Svecu, Palacol na istoimenom otočiću), pribježišta nepravilnih tlocrta (Majka Božja Gorska u Loboru), garnizonskih utvrda nepravilna tlocrta s mnogobrojnim kulama s unutarnje ili vanjske strane bedema (Veliki Sikavac, Sveta Trojica kraj Starigrada Pakleničkog, Gornje Bukovlje na Mrežnici, Kuzelin na Medvednici), pa sve do manjih utvrđenih naselja (bizantski kastrum na Brijunima, Gradišće – Lonja kraj Novog Marofa). Za vladavine Bizanta u Dalmaciji su se gradili i manji limesi. Jedan takav pronađen je kraj sela Zamasline na prevlaci kraj Stona te stariji (kraj VI. st.) i mlađi (VII. st.) u Cetinskoj krajini, koji je zatvarao prilaz Splitu s kopnene strane. (→ ranokršćansko i bizantsko graditeljstvo)













Većina kasnoantičkih i bizantskih utvrda stradala je ili bila napuštena za avarsko-slavenske seobe u V. i VI. st. Iznimka su bili tek pojedini antički gradovi na Jadranu (Poreč, Pula, Osor, Krk, Rab, Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik), koji se opasuju novim sustavima bedema ili moderniziraju antičke. U isto doba novodoseljeno avarsko-slavensko stanovništvo za svoju zaštitu gradilo je na kontinentu zemljano-drvene utvrde kružna ili ovalna tlocrta (Mrsunjski Lug), dok su u primorju zaposjeli položaje nekadašnjih ilirskih gradina i kasnoantičkih utvrda (Bribir, Ostrovica kraj Bribira, Sinj, Knin, Novigrad u Dalmaciji, Klis) te ih prilagodili svojim potrebama. (→ predromaničko graditeljstvo)







Daljnjom feudalizacijom društva tijekom razvijenoga srednjega vijeka stare bizantske i avarsko-slavenske utvrde u velikoj su mjeri bile napuštene, a njih su u razvijenome i kasnome srednjem vijeku zamijenile nove strukture – gradovi i srednjoeuropski kašteli.

Najrašireniji među njima bili su gradovi (castrum, tvrdi grad, plemićki grad, zamak). Podizani su na teže pristupačnom položaju, a sastojali su se od jednog ili više obrambenih objekata (branič-kula, ulazna kula, utvrđeni središnji stambeni prostor – palas i dr.) povezanih bedemima u jedinstvenu fortifikacijsku cjelinu. Taj tip fortifikacijskih građevina se prema položaju dijeli na gorske, ravničarske i vodene gradove, a prema tlocrtu na geometrijski pravilne gradove (jezgre Trakošćana, Lobora, Steničnjaka i Krapine, Vrana, Kamengrad kraj Koprivnice, Bršljanovac, Velika, Lipovac, Paka i dr.), izdužene gradove (Medvedgrad, Zrin, Jelengrad, Garić grad, Grebengrad, Požega, Gornji grad u Kninu i dr.), gradove bademastih tlocrta (jezgra Modruša, Okić, Mali Kalnik, Ostrovica kraj Bribira, Veliki Kalnik, Novigrad u Dalmaciji, Mrsinj, jezgra Komića, Brinja i Oštrca kraj Lobora i dr.), gradove kružnih (Korođ, Ribnik, Zvjezdan grad i dr.) ili poligonalnih tlocrta (Cesargrad, Slunj, Đurđevac, Cetingrad, Vinica i dr.) te naposljetku na gradove složenih tlocrta (Modruš, stari grad Krapina, Kostelgrad, Cesargrad, Ozalj, Steničnjak, Ključica na Čikoli i dr.).













Povijesni izvori te materijalni ostatci svjedoče o njihovu nastanku tek potkraj XII. st i u prvoj polovici XIII. st. Najprije su ih podizali hrvatsko-ugarski kraljevi ili plemićki rodovi kao sjedišta županija (Krapina, Vrbovec, Veliki Kalnik, Moravče, Zagreb, Steničnjak – Gorička, Požega, Podgorje, Modruš i dr.), a poslije provale Tatara 1241–42. građeni su kao utvrđena boravišta velikaša (Zrin, Steničnjak, Čakovec, Grebengrad, Ozalj, Ružica kraj Orahovice, Korođ, Susedgrad i dr.), visokih crkvenih dostojanstvenika (Medvedgrad, Garić grad i dr.) i viteških redova (Ljubač, Vrana, Pakarac i dr.), u kojima su oni boravili sa svojom služinčadi.







Gotovo su jednake starosti srednjoeuropski kašteli, koji su se podizali kao obrambene građevine pravilnoga geometrijskog tlocrta. Ako su se nalazili unutar utvrđenog naselja, redovito su stajali uz gradski bedem, najčešće u jednome od uglova naselja (Kršan, Varaždin, Ilok, Split, Trogir, Krk, Gorjani, Senj, Split, Zadar, Šibenik i dr.). Ako naselje nije bilo utvrđeno, podizali su se redovito u njegovu središtu, na položaju s kojega se mogao najbolje obavljati nadzor nad naseljem (Pazin, Dubica, Varaždinske Toplice, Đurđevac, Stari grad Pag i dr.).



















Potkraj XV. st. i u XVI. st. obje skupine srednjovjekovnih utvrda u velikom su broju bile temeljito pregrađene u duhu renesansne obrambene doktrine. Tu obnovu najviše karakterizira dogradnja manjih renesansnih kula kružna ili potkovasta tlocrta (Samobor, Blagaj na Korani, Novi grad Žumberak, Zelingrad, Susedgrad i dr.), rondela (Zelingrad, Dubica, Kostajnica i dr.), bastiona (Samobor, Veliki Tabor, Čakovec i dr.), novih vanjskih obrambenih pojaseva s elementima kaštela (Ozalj, Perna, Zelingrad, Budački i dr.), topovskih (baterijskih) platforma ispunjenih zemljom (Medvedgrad, Steničnjak, Garić grad, Ružica kraj Orahovice), zasebno utvrđenih ulaznih cjelina (Zrin, Ozalj, Medvedgrad, Garić grad i dr.) te naposljetku ojačavanje bedema s unutarnje strane dodavanjem nasipa od nabijene zemlje (Zrin, Kostajnica i dr.).













U razvijenome i kasnome srednjem vijeku pojedina su se naselja opasavala bedemima, dok su se stara učvršćivala novim fortifikacijskim građevinama (kule, rondeli, ravelini). Mada su neka naselja imala bedeme još od antičkoga ili kasnoantičkoga doba (Poreč, Novigrad u Istri, Pula, Osor, Krk, Rab, Zadar, Nin, Trogir, Split, Dubrovnik), većina ih je dobila tijekom razvijenoga srednjega vijeka u XIII. i XIV. st. (zagrebački Gradec, Varaždin, Motovun, Buzet, Labin, Pićan, Grobnik, Kastav, Plomin, Veprinac, Brseč, Mošćenice, Vrsar, Sv. Lovreč Pazenatički, Dvigrad, Grožnjan, Buje, Bakar, Hreljin, Novi Vinodolski, Ledenice, Senj, Šibenik, Omiš, Korčula, Hvar, dr.). Proces utvrđivanja naselja na hrvatskom prostoru dovršen je tek u XV. st., u doba prvih osmanskih prodora. U primorskoj i gorskoj Hrvatskoj tada su se preostala gradska naselja opasavala kamenim bedemima (Rijeka, Knin, Brinje, Modruš, Ston, Omiš), a u kontinentalnoj Hrvatskoj kamenom ili opekom zidanim kulama međusobno povezanima drvenim bedemima, palisadama ili ogradama od isprepletenog kolja (zagrebački Kaptol, Hrastovica kraj Petrinje, Koprivnica, Križevci, Gorjani, Dubica, Stara Gradiška, Virovitica i dr.). Iznimka su tek pojedina naselja u savsko-dravskom međurječju, gdje su bedemi s kulama u cijelosti izgrađeni od opeka (Osijek i Ilok) ili kamena (Požega). (→ romaničko graditeljstvo, → gotičko graditeljstvo)



















Razdoblje renesanse

Kada su se postojeće utvrde tijekom druge polovice XV. st. pokazale nedostatnima za obranu od osmanske agresije, širom današnjega hrvatskog prostora započinje izgradnja renesansnih kaštela. Njihova masovna izgradnja započela je za vladavine kralja Matije Korvina (1456–90), a nastavila se tijekom cijelog XVI. st., kada su upravo te građevine postale glavni nositelji protuosmanske obrane hrvatskih zemalja.

Kašteli su građeni na strateškim pozicijama s kojih je, neovisno o konfiguraciji terena, bilo najlakše braniti i nadzirati određeni prostor. Stoga tu skupinu utvrda karakteriziraju razmjerno pravilni geometrijski tlocrti, manje dimenzije, uglovne kule i polukule te u kasnijoj fazi rondeli kružna, polukružna i pravokutna tlocrta koji s boka štite ravne poteze bedema, otvorenost prizemlja kula nizovima topovskih otvora i puškarnica, dobra pokrivenost prilaznih putova zaprečnom vatrom te naposljetku konzolno izbačene drvene galerije na vrhovima bedema i kula. Uz to renesansne kaštele na području Hrvatske krajine, Like i Ravnih kotara karakteriziraju još i masivno zidane stambene branič-kule kružna tlocrta (Gvozdansko, Perušić u Lici, Perušić Benkovački, Plaški, Furjan, Prekovršac i dr.), za koje se smatra da su reminiscencija na srednjovjekovne branič-kule.

Tijekom XV. i XVI. st. nastale su mnogobrojne inačice obrambenih građevina, od velikih tvrđava sve do malih stražarnica. Tako na hrvatskom prostoru postoji osnovni tip renesansnoga kaštela pravokutna ili kvadratnog tlocrta (Cernik, Mali Tabor, Kerestinec, Jastrebarsko, Gvozdansko), te kašteli reducirana tlocrta, koje karakterizira pravilan tlocrt, no manji, reducirani broj uglovnih kula (Prekovršac, Gornji Gradec i Severin na Kupi) ili samo jedna ugaona branič-kula (Turanj kraj Drage Svetojanske, Prozor kraj Otočca, Klokoč). U trećoj su skupini renesansnih kaštela fortifikacijske građevine prepoznatljive po pravilnim, ali neuobičajenim tlocrtnim oblicima, od peterokuta (Novigrad na Dobri, Kaptol kraj Požege) do trapeza (Dubovac iznad Karlovca), zbog čega imaju različite brojeve uglovnih kula. Četvrtu skupinu renesansnih kaštela čine kompleksi ovalna (Gračanica, Zimić, Otmić, Krstinja, Velemerić, Blinja), slobodna (Barilović, Zvečaj na Mrežnici) i kompaktna tlocrta (Pecki, Klinac, Čuntić, Lipa). Posljednju skupinu renesansnih kaštela čine drveni kašteli, kojih se zemljani ostatci danas nazivaju gradištima. Te su se fortifikacijske građevine najčešće podizale kombinacijom drvenih bedema te zemljanih nasipa i opkopa, no mogle su imati pojedine zidane objekte poput branič-kule, ulazne kule ili palasa (Kolo kraj Pavlovca, Krajiška Kutinica, Ladomer kraj Sesveta, Peršin grad kraj Lukavca, Blaguša, Bistrica).













Posebnu skupinu fortifikacijskih građevina XVI. st. čine renesansne tvrđave. To su složeni i veliki obrambeni sustavi sa stalnom i razmjerno mnogobrojnom posadom, građeni na strateški najvažnijim položajima i utvrđeni velikim okruglim kulama – rondelima (zagrebačka Biskupska tvrđa, Stari grad u Sisku, Stari grad u Varaždinu).



















Utvrđene plemićke kuće ili kurije također spadaju među renesansne fortifikacijske građevine. To su dimenzijama skromne rezidencije nižega plemstva, građene kamenom, drvom ili kombinacijom tih materijala. Te su se fortifikacijske građevine podizale kao utvrđena sjedišta manjih plemićkih posjeda (Ščrbinec, Podbela i dr.). U kontinentalnom dijelu Hrvatske neke od tih građevina su tijekom XVI. i XVII. st. postale jezgrom okupljanja većih obrambeno-stambenih kompleksa (Veliki Tabor, Slavetić, Klenovnik, Konjščina i dr.).

Za razliku od kontinentalnog dijela Hrvatske, tijekom renesanse u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri prevladavale su utvrđene rezidencije. Najviše ih je smješteno u Ravnim kotarima, na prostoru od Trogira do Splita te na srednjodalmatinskim otocima, a tipološki se dijele na kule (Marina kraj Trogira, Perast u Visu, Pučišća na Braču), kule s utvrđenim dvorištima (Budak kraj Stankovaca, Sonković kraj Skradina, Kaštilac u Kaštel Gomilici), kaštele (kaštel porečkih biskupa u Vrsaru, Morosini i Grimani u Svetvinčentu, Boljun, Nehaj u Senju, Vitturi u Kaštel Lukšiću, Radajković i Cerinero u Škripu, Martinis u Maslinici na Šolti, Komiža) i utvrđene kuće (kaštel Soardo – Bembo u Balama, Tvrdalj u Starom Gradu na Hvaru, ljetnikovac Gazarovića na Visu, kompleks obitelji Skočibuha u Suđurađu na Šipanu i dr.).

Posebnu skupinu renesansnih utvrda u Dalmaciji čine manja utvrđena naselja, koja su podizali veleposjednici kao specifičan tip renesansnih planiranih naselja za zaštitu podanika od iznenadnih osmanskih napada, odnosno kao skromne poluseoske i polugradske aglomeracije. Nalaze se uza samu obalu te su najčešće utvrđena bedemima samo s kopnene strane, dok su prema moru otvorena. Iako se taj tip naselja najbolje očuvao na području Kaštela između Trogira i Splita, ima ih na cijelom prostoru Dalmacije (Ražanac kraj Nina, Turanj kraj Biograda na Moru, Seget Donji, Kaštel Lukšić, Kaštel Gomilica, Kaštel Andreis u Zamurvi /Jadrtovcu/ kraj Šibenika, Cavtat, Molunat i dr.).

U duhu renesansne obrambene arhitekture su se tijekom XV. i XVI. st. također utvrđivale crkve za zaštitu lokalnog stanovništva u slučaju iznenadnog napada manjih osmanskih pljačkaških skupina (akindžija) te kao signalne točke zbog svog istaknutog položaja na povišenim položajima. Imale su višekutan ili ovalan tlocrt zbog prilagodbe oblika utvrde terenu (Vinagora, Marija Bistrica, Sveta Helena, Sesvete, Brodski Drenovac, Požeške Sesvete, Velika i dr.) ili pravilan kvadratni ili pravokutan tlocrt (Gora, Vrapče, Pokupsko). Na uglovima takvih utvrda stajale su manje kule pravokutna ili kružna tlocrta, a mogle su biti i bez kula. Njihovi bedemi bili su zidani ili drveni, a pojedini kompleksi bili su branjeni s više obrambenih dvorišta (Sveta Helena).

Drugu liniju obrane utvrđenih crkava činile su same crkve, koje su jednostavnim i brzim intervencijama bile pretvorene u čvrste obrambene građevine. To se najčešće provodilo zazidavanjem prozora u uske puškarnice, postavljanjem konzolno istaknutih drvenih obrambenih hodnika na spoju zidova crkve i krovišta te dogradnjom kula, bastiona i zvonika na crkvu, s puškarnicama na pročeljima te povišenim ulazima u gornje etaže, do kojih su vodile drvene ljestve ili stubište (Sv. Dimitrij u Brodskom Drenovcu, Uznesenja Blažene Djevice Marije u Novoj Rači, Sv. Fabijan i Sebastian u Jelsi, Sv. Marija u Vrboskoj, Sv. Duh na Šipanu, Sv. Nikola kraj Nina, Sv. Bartul u Petrčanima i dr.).

U toj skupini renesansnih fortifikacijskih građevina nalaze se još i samostani. Zbog toga što su bili zidani i prostorno čvrsto zatvoreni kompleksi pravokutnog ili kvadratnog tlocrta s unutarnjim dvorištem, tijekom druge polovice XV. st. i prve polovice XVI. st. dogradnjom obrambenih elemenata bili su brzo pregrađeni u utvrde (Petrovac, Topusko, Rudine, Bijela, Kutjevo, Remete u Zagrebu, Kamensko, Lepoglava, Kaštel u Crikvenici, Sv. Kuzma i Damjan na Ćokovcu u Tkonu, Sv. Nikola u Komiži, benediktinski samostan na Mljetu i dr.).

U to su se doba također utvrđivale pojedine pećine na padinama dalmatinskih planina ili u kontinentalnoj Hrvatskoj (Kotišina iznad Makarske, Karepićeva kula na Marjanu, špilja Vrlovka kraj Ozlja i dr.), dok su se pojedini poluotoci pregrađivali bedemima i pretvarali u pribježišta lokalnom stanovništvu (rt Oštrica kraj Grebaštice).

Osim crkava, ljetnikovaca i utvrđenih rezidencija, u duhu renesansne obrambene arhitekture obnavljali su se i proširivali bedemi oko primorskih komuna i kontinentalnih gradova dodavanjem renesansnih kula (Buje, Gračišće, Krk, Senj, zagrebački Gradec, Varaždin i dr.). Po veličini i opsegu radova dominira obnova bedema oko Dubrovnika, koja je započela 1461. pod vodstvom Bernardina iz Parme te Michelozza di Bartolomea Michelozzija iz Firence. Nakon završetka radova Dubrovnik je bio utvrđen prema kopnu dvostrukim zidinama, trima kružnim i s 12 kvadratičnih kula, dvjema uglovnim utvrdama i jednom velikom tvrđavom. Na ulazu u luku podignut je 1484. lukobran Kaše, dok je obrambeni jarak dodatno produbljen i proširen radovima započetima 1471. Novi sustav renesansnih bedema dograđen je i u drugim primorskim gradovima. U Poreču i Korčuli renesansnim su rondelima ojačani kopneni bedemi. U Velikom Stonu pregrađen je Veliki kaštio te zapadni i južni kopneni bedemi dogradnjom predziđa s rondelima, dok su bedemi oko novog Paga s rondelima, polurondelima i višekutnim kulama podignuti neposredno nakon utemeljenja grada 1443. prema projektu → Jurja Dalmatinca.

U takvom su se obliku fortifikacijske građevine u Hrvatskoj održale do pojave renesansnih bastiona i uz njih vezanih obrambenih sustava, koji su iz temelja promijenili obrambeno ratovanje i dali posve nov oblik fortifikacijskoga graditeljstva. (→ renesansno graditeljstvo)

Razvoj fortifikacija u hrvatskim zemljama od XVI. st. do kraja XVIII. st.

Razvoj fortifikacija na prostoru današnje Hrvatske XVI–XVIII. st. nije bio tipološki ujednačen ni u prostornom smislu ravnomjeran. Dugotrajna vlast Osmanskog Carstva izolirala je neke krajeve od razvoja fortifikacijske arhitekture u tadašnjoj Europi. Tek nakon oslobađanja dijelova dalmatinskog zaleđa, Like, Pounja i Slavonije sa Srijemom počele su se javljati suvremene bastionske fortifikacije.

U hrvatskim krajevima ističu se tri razdoblja intenzivne izgradnje bastionskih fortifikacija: 1500–90 (gradovi Dubrovnik, Zadar, Kotor, Karlovac, Čakovec, Koprivnica, Križevci, tvrđave u Šibeniku i Omišu), 1645–70 (gradovi Trogir, Klis, Omiš, Dubrovnik, Kotor, Varaždin, Čakovec, tvrđave u Splitu, Šibeniku i Omišu), 1690–1740 (Knin, Sinj, Opuzen, Stara Gradiška, Slavonski Brod, Osijek). Glavni investitori u gradnji bastionskih fortifikacija bili su Mletačka Republika, Sveto Rimsko Carstvo, tj. Habsburška Monarhija, te grofovi Zrinski, koji su jedini od hrvatskog plemstva gradili takav tip utvrda.

Među zagovornicima izgradnje bastionskih utvrda istaknuli su se nadvojvoda Karlo II. Štajerski (otud ime gradu Karlovcu), zapovjednik Slavonske krajine Vid Halek, mletački generalni providur Dalmacije Antonio Bernardo, te osobito habsburški vojskovođa, princ Eugen Savojski koji je zastupao plan izgradnje strategijskog lanca gradova-tvrđava na graničnom potezu od današnje Rumunjske do Senja. Među graditeljima obrambenih sustava istaknuli su se Gian Girolamo Sanmicheli (Zadar, Kotor), Onofrio del Campo, Antonio Leni, Giuseppe Santini (Šibenik, Trogir, Klis, Split), Martin Gambon (Karlovac), Alessandro Pasqualini (Koprivnica, Križevci), Antoine De Ville (Pula), Filiberto Lucchese (Čakovec), Giovanni Battista Camozzini, Antun Jančić (Knin), Johann Philip von Harsch (Stara Gradiška, Osijek), Nicolas Doxat de Démoret (Slavonski Brod, Osijek), te Mathias von Kaiserfeld, Jean Petis de la Croix i Johann Friedrich von Heyss (Osijek).

U primorskim su se krajevima fortifikacije gradile gotovo isključivo od kamena, uz iznimke nekih u gradu Zadru i tvrđave sv. Nikole kraj Šibenika, koje su sazidane od opeke dovezene brodovima iz okolice Venecije. Bastioni kontinentalnog dijela današnje Hrvatske u početnoj su fazi građeni od zemlje iskopane iz opkopa (Karlovac, Čakovec). Iznimka su Križevci kojih su zidine građene od opeke prije kraja XVI. st. Poslije su se fortifikacije zidale od opeka pečenih u neposrednoj blizini (Slavonski Brod, Osijek), a ako se raspolagalo kamenom, njime su se naposljetku oblagali najugroženiji dijelovi bastionskog sustava – tjeme i dovratnici. Ponekad su vrata glavnoga grada bila umjetnički oblikovana (Zadar, Slavonski Brod).







Početkom XIX. st. topništvo je ojačalo dovoljno da je moglo razoriti bastionske zidine, pa je težište vojnih sukoba preneseno na otvoreno zemljište. Stoga su te zidine bile otpisane kao dio vojno-obrambenog sustava i planski su se rušile tijekom XIX. i XX. st.

Posljednji primjeri pseudobastionskih fortifikacija i prijelazno razdoblje u XIX. st.

Nakon pada Mletačke Republike 1797., Austrija je preuzela Dalmaciju i započela osposobljavati sve zatečene fortifikacije. Tijekom kratkotrajne francuske vladavine (od 1806), mjestimično i britanske (od 1812), i te sile utvrđuju položaje na obali i otocima, sve do povratka austrijske vojske 1814.

Dolaskom Francuza počelo je ubrzano ojačavanje dubrovačkih gradskih zidina, te izgradnja utvrde Fort Impérial (dovršena 1812) na vrhu Srđa. Uz to, izgrađena je reduta iznad Gruža, kružna utvrda Fort Royal na Lokrumu, utvrda Fort Delgorgue na Žarkovici. Manje utvrde podignute su na dubrovačkim otocima, kao i na Lastovu. Kraj grada Hvara Francuzi su uredili topničku bitnicu na poluotoku Križnom ratu, a na dominantnom vrhu iznad grada izgradili su 1813. pravokutnu tvrđavu Napoleon.







Zauzevši otok Vis 1812., Velika Britanija uspostavila je pomorsko uporište u luci Vis i podignula okrugle kule Bentinck i Robertson te višekutnu izduženu tvrđavu George na zapadnoj strani luke, kulu Wellington na istočnoj strani, te utvrdila položaje na otočiću Hostu. Na Korčuli je iznad grada na brežuljku sv. Vlaha britanska mornarica podignula 1813. kružnu kulu.

Austrijska vojska je nakon povratka 1814–15. isprva rabila postojeće tvrđave i utvrđene gradove na teritoriju Dalmacije i Dubrovačke Republike za smještaj ljudstva i opreme. U okolici Pule, koja je od 1856. bila središnja ratna luka Carstva, gradile su se nove fortifikacije, te je ona postala najjače utvrđeno područje na području današnje Hrvatske. Do 1850. izgrađene su ili osuvremenjene poljske utvrde Marie Louise i Maksimilijan, topničke bitnice Žunac i ona na otoku Sv. Petru, preuređena je napoleonska utvrda na otoku Sv. Andriji nazvana Kaiser Franz I. (1830–32) i osposobljen mletački Kaštel. Izgrađena su i tri manja kružna tornja na Muzilu, na Punti Kristo i na Monte Grossu. Između 1850. i 1868. sustav se širio isticanjem utvrda i topničkih bitnica u svim smjerovima. Prve kružne utvrde s unutarnjim dvorištem izgrađene su 1852–54. na lokacijama Monsival, Muzil, Sv. Juraj, Munida, Casoni Vecchi, a prvi potkovasti tornjevi na lokacijama Monte Zaro, Monvidal, Sv. Mihovil te najveći na Monte Grossu. Na Velom Brijunu dovršena je 1854. prva kružna utvrda Brioni (Tegetthoff). Na Punti Kristo integriran je 1857–59. postojeći toranj u veću kružnu utvrdu, proširenu 1864–65. Poljska utvrda Marie Louise nad rtom Kumparom proširena je 1859. Godine 1859–60. podignute su poligonalne poljske utvrde s otvorenim topničkim bitnicama i podzemnim nastambama na brežuljcima Turulla, Castion i Kaštelir u Štinjanu, na Monte Cerelli, Velom Vrhu, Mulimenti, San Giorgiu i dr.













Poslije 1868. sustav se nadopunjavao gradnjom poligonalnih zdanja u širem krugu oko grada i luke, navlastito 1880–95. Nakon 1885. uvedene su blindirane čelične topničke kupole, s hidrauličnim sustavom okretanja i utvrdom ukopanom u teren. Za gradnju debelih zidova se uz kamen sve više rabio beton, a za izradbu krovnih konstrukcija čelični I profili i ploče u kombinaciji s betonom. Do 1895. kružni je toranj na Punti Kristo preuređen te je postao najsnažnija obalna utvrda Austro-Ugarske Monarhije; izgrađene su: stalna utvrda na Kašteliru (1885–95); poligonalna utvrda s blindiranom čeličnom kupolom na Stoji (1885) i Verudeli (1882–86); poligonalne utvrde Bradamante, San Daniele (Šandalja), Turtian i Pomer (Kaštijun) (1881–88); topnička poligonalna bitnica povezana s kružnom utvrdom Muzilom (1883–84); merzerska bitnica Signole na Muzilu; topničke bitnice Sv. Ivan (San Giovanni) na Verudeli, Lovina i Valmaggiore (1881–86). Tom sustavu odvojenih utvrda priključen je nakon 1895. sustav skupine utvrda i topničkih bitnica: Mali Brijun (1895–1913) s utvrdom Minorom, koja je poprimila značajke podzemnoga autonomnoga gradića izdubljena u živoj stijeni; Kaiser Franz Joseph I. na Velom Brijunu, koju su činile poligonalna obalna utvrda Peneda (1898–1904), obalne topničke bitnice Cavarolla i Naviglio (1902) i još sedam bitnica izgrađenih tijekom I. svj. rata; Paravia – Barbariga koju su činile obalna topnička bitnica Benedetto (1898–1903), poligonalna utvrda Forno (1904), obalna merzerska bitnica Caluzzi (1904), dvije poligonalne utvrde – Paravia istok i Paravia zapad, središnja ukopana obrambena vojarna, tri uzobalne bitnice i tri potporne točke. Skupinu Premantura, Svetica (Monte Madonna), Valtura, Kavran, Muntić i Monte Mulin činile su otvorene topničke bitnice građene tijekom I. svj. rata jednostavnim armiranobetonskim konstrukcijama. U sastavu pulske obrambene infrastrukture bile su i utvrde na Lošinju: mletački Kaštel iz XV. st. koji su nadogradili Francuzi 1808., tvrđave na brdima Tovar (1862) i Vela straža i dr.

I otok Vis bio je važno uporište austrijske vojske. Najvažnija je bila topnička utvrda Gospina batarija u dnu luke Vis, izgrađena 1839–42. Osim toga, podignuta je utvrda Ferdinand Max koja je kontrolirala komiški akvatorij. Te i druge viške fortifikacije imale su ključnu ulogu u sprečavanju desanta vojske Kraljevine Italije tijekom rata s Austrijom 1866.

Austro-Ugarska je u drugoj polovici XIX. st. pokrenula opsežnu reorganizaciju oružanih snaga. Uz navedena utvrđivanja pojedinih dijelova obale to je uključivalo napuštanje niza fortifikacija te proglašenje utvrđenih gradova otvorenima. Tako su demilitarizirani Rijeka, Senj, Šibenik, Korčula i Karlobag 1858., Slavonski Brod (tvrđava) 1860., Zadar 1868., otok Vis 1873., Dubrovnik 1886., Knin (tvrđava) 1889., Klis (tvrđava) 1898. Nakon II. svj. rata neke od tih fortifikacija ponovno su stavljene pod vojnu ingerenciju.

Fortifikacijsko graditeljstvo u doba međuraća

Završetkom I. svj. rata Italiji su pripali Istra i Rijeka, otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža te grad Zadar s bližom okolicom. Kako su se kopneni teritoriji nalazili u nepovoljnom strateškom položaju, Talijani su 1931–32. počeli utvrđivati njihove granice. To se odvijalo u sklopu širega projekta izgradnje fortifikacijskoga sustava duž svih kopnenih granica Italije zvanog Alpski bedem (Vallo Alpino), od kojeg je 220 km bilo prema Jugoslaviji (Vallo Alpino Orientale). Glavne su fortifikacije bile podzemne utvrde koje je činio sustav bunkera tunelima povezanih s prostorima za smještaj opreme i ljudstva. Na području današnje Hrvatske Alpski bedem proteže se od Sušaka do slovenske granice između Pasjaka i visoravni Gumance, u blizini starorimskog obrambenog sustava Claustra Alpium Iuliarum iz III–V. st. Važniji su fortifikacijski objekti Alpskog bedema utvrde kraj Zvoneća i Pasjaka, Židovlje, Studena, Mlake, Ravno, Ermesburgo na području općine Klana, Veli vrh, Drenova, Dorčići 1 i 2, uporišta Sveta Katarina A i B u Rijeci, više podzemnih skloništa na području Rijeke i dr.

S druge strane crte razgraničenja s Italijom Kraljevina Jugoslavija izgradila je fortifikacijsku Liniju zapadnog fronta (Rupnikova linija). Teško utvrđene objekte je 1935. gradilo 15 000 ljudi, a 1939. čak 40 000. Liniju su činili bunkeri međusobno povezani mulatijerama, a na riječkom području (II. sektor) protezala se od Novog Vinodolskog, preko Križišća, Hreljina, Praputnjaka i Škriljeva, Suhog vrha, Grobničkog polja do podnožja Hahlića, odnosno preko Križa i Sviba do najjače utvrđenog Kamenjaka sa zapovjedništvom II. sektora, te dalje prema Prezidu i podnožju Slovenskog Snežnika.

Oko Zadra su Talijani 1930-ih pokrenuli izgradnju triju crta obrane tog područja, koje su uključivale više desetaka betonskih bunkera i položaja za teške i lake strojnice, veći broj topničkih položaja, pješačkih položaja poljskoga tipa s betonskim skloništima, podzemna skloništa za ljudstvo i streljivo te duboko ukopane podzemne fortifikacije opremljene dvjema do četirima čeličnim kupolama za otvaranje vatre. Iako nisu rabljene za borbene aktivnosti tijekom II. svj. rata, dio tih fortifikacija imao je ključnu ulogu u obrani grada tijekom Domovinskoga rata.

Fortifikacijski objekti u Hrvatskoj nakon II. svj. rata

Našavši se između suprotstavljenih velesila istočnoga i zapadnoga bloka, Jugoslavija je nakon II. svj. rata počela izgradnju snažne obrambene infrastrukture. Tako je na prostoru Hrvatske, uz postojeće fortifikacijske objekte stavljene u funkciju, JNA izgradila niz podzemnih objekata vojne namjene, sposobnih odoljeti najžešćim napadima, čak i nuklearnim oružjem. Za političke krize između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza JNA je u kanjonu Velike Paklenice 1950–53. gradila veliko podzemno sklonište, koje je završetkom krize ostalo bez funkcije. Od 2016. u podzemnim je prostorima uređen posjetiteljski centar Nacionalnoga parka Paklenica. U priobalnom području izgrađene su podzemne bitnice raketa obala–more na Lastovu, Visu, u Malom Lošinju i Divuljama, mornaričko-tehnički i operativni centri u Drnišu i Žrnovnici, potkopi za brodove na Dugom otoku, Braču, Lastovu, Visu i kraj Ploča i dr. Na cijelom području Hrvatske izgrađeno je i 20-ak radio-relejnih čvorišta, uglavnom s podzemnim prostorima za smještaj ljudstva i opreme u slučaju napada, npr. na Guslici, Velebitskoj Plješivici, Panosu, Promini, Ćelavcu, Lovrincu, Petrovoj gori, Zrinskoj gori, Ličkoj Plješivici, i dr.













Među podzemnim objektima JNA građevinskom se složenošću ističe vojni aerodrom Željava, smješten na granici s BiH (u blizini Bihaća). Taj najveći podzemni aerodrom JNA i među većima te vrste u Europi gradio se 1956–68., a koristio se do 1992. Podzemni dio činile su tri galerije (duljine 400 m, 500 m i 350 m, visine 8 m i širine 20 m) za smještaj 58 zrakoplova. U njega se ulazilo kroz četiri ulaza, s protuatomskim komorama i armiranobetonskim vratima. U ostalim su prostorijama širine 3–12 m bili smješteni centar veze i operativni centri, kontrola letenja, radionice za veće i manje popravke, skladišta raketa, bombi i ostalog materijala, generatorska postrojenja, klimatizacijske komore, sanitarni čvorovi, kuhinja, učionice, ambulanta, arhiva i spremnici s gorivom. Ukupna duljina svih podzemnih tunela i prostorija iznosila je oko 3500 m. Vanjski dio objekta sastojao se od pet pista (dvije poletno-sletne i tri poletne) te vojarne u blizini Ličkog Petrovog Sela, koja je bila logistička baza aerodroma. Na vrhu Gola Plješivica bio je radarski kompleks i radio-relejno čvorište. Osim toga, podzemni objekt za smještaj letjelica ratnog zrakoplovstva izgrađen je 1969‒70. i u vojnoj bazi Divulje (objekt Cetina).

Fortifikacije u Hrvatskoj danas

U današnje su doba fortifikacije u velikoj mjeri izgubile vojni značaj. Hrvatska vojska, koja je nakon osamostaljenja isprva preuzela sve takve objekte bivše JNA, većim ih je dijelom označila kao neperspektivne, te ih postupno prepušta civilnoj namjeni, ponajprije u svrhu provedbe gospodarskih, socijalnih, kulturnih, društvenih, sportsko-rekreacijskih javnih projekata jedinica lokalne i područne samouprave. Usporedno s time jača svijest o do sada neiskorištenom turističkom potencijalu fortifikacijskih objekata, kako onih što pripadaju povijesnim razdobljima tako i onih koji su dijelom suvremene povijesti. Stoga se u posljednje doba provodi revitalizacija mnogobrojnih takvih objekata, dijelom zahvaljujući sredstvima Europskih fondova.

Čolić, Petar Krešimir (Sokobanja, Srbija, 10. VII. 1938 – Zagreb, 27. V. 2000), geodet, stručnjak za fizikalnu geodeziju.

Diplomirao je 1961. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta u Zagrebu (→ Geodetski fakultet), a doktorirao 1971. u Institutu za teorijsku geodeziju Sveučilišta u Bonnu. Nakon završetka geodetskog studija radio je u uredima za novu izmjeru zemljišta u Zagrebu i Rijeci pri Republičkoj geodetskoj upravi Hrvatske. Od 1963. radio je u Zavodu za višu geodeziju Geodetskoga fakulteta u Zagrebu, od 1986. kao redoviti profesor. Bavio se istraživanjem oblika i izmjera Zemlje te njezina polja sile teže. Proučavao je korelaciju između reljefa Zemljine kore, anomalija sile teže, plohe geoida i Mohorovičićeva diskontinuiteta. Osnovao je fizikalnu geodeziju u nas (predavao je kolegij Matematičko-fizikalna geodezija), a uveo je i suvremene metode satelitske geodezije. Geodeziju je promatrao kao izrazito interdisciplinarnu znanost koja treba surađivati s ostalim geoznanostima (geofizika, geologija, oceanografija, meteorologija i seizmika). Bio je gostujući profesor na Geodetskom odsjeku Građevinskoga fakulteta u Sarajevu (1984–86) te u Institutu za teorijsku geodeziju Tehničkoga sveučilišta u Grazu (1993/94). Zaslužan je za osnivanje postaje za satelitska opažanja na Hvaru i za opažanje Zemljinih plimnih valova u Zagrebu.

Bio je glavni urednik → Geodetskoga lista (1996). Za doprinos međunarodnoj suradnji berlinska Akademija znanosti dodijelila mu je spomen-medalju Johanna Jacoba Baeyera (1990). Od 1992. bio je redoviti član HAZU-a (od 1996. član je novoosnovanoga Razreda za tehničke znanosti), prvi dopredsjednik i predsjednik Akademijina Hrvatskog povjerenstva za geodeziju i geofiziku koje zastupa Hrvatsku u Međunarodnoj geodetskoj i geofizičkoj uniji (IUGG), te predsjednik Znanstvenoga vijeća za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju. Godine 1998. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića. Bio je član znanstvenih međunarodnih povjerenstava i studijskih skupina u sklopu Međunarodne asocijacije za geodeziju (IAG), predsjednik (1993–96) i počasni predsjednik → Hrvatskoga geodetskog društva, te predsjednik → Hrvatskog astronomskog društva; sv. 4 (1996–2000).

Riječka lučka skladišta, primjeri industrijske arhitekture s kraja XIX. st. i početka XX. st., značajni po prvim primjenama armiranog betona u Hrvatskoj.

Skladište 4 na doku Zichy (danas De Franceschijev gat) izgrađeno je prema projektu arhitekta Mate Glavana (1881) primjenom tehnologije Williama Fairbairna iz 1844., pri kojoj se stropovi izvode kao nizovi plitkih svodova na limenoj izgubljenoj oplati koja počiva na metalnim I nosačima. Ista je konstrukcija primijenjena za skladišta 5, 6 i 7 (danas na Bečkom pristaništu). Prema Monierovu je patentu Luigi Lajos Burgstaller projektirao 1893. skladišta 9 i 10 (danas na Orlandovu gatu) i skladište 12 (danas na Budimpeštanskom pristaništu), sva s armiranobetonskim stropovima. Skladište 17 na Visinovu gatu, s konstrukcijom u cijelosti izrađenom od armiranog betona, izgrađeno je 1906–09. prema projektu Ferenza Pfaffa. Skladišta 18–22 na Praškom pristaništu (tzv. Metropolis) izgrađena su 1909–14. i primjeri su mađarske secesije. Do 1940. izgrađeno je četrdesetak skladišta.

Most na Velikom Strugu, najveći armiranobetonski most u Hrvatskoj izgrađen do kraja I. svj. rata. Nalazio se između Novske i Jasenovca, pokraj sela Bročica, a u prometu je bio od 1916 (projektanti: arhitekt F. Funtak i konstruktor M. Čalogović; izvođač: H. Stubenvoll).

Dug 100 m, bio je građen po principu grednih lučnih mostova. Činila su ga tri otvora, od kojih je središnji bio širine 38 m, a bočni 31 m. Kao građevni materijal bili su korišteni šljunak iz Une, cement iz Beočina i željezo iz Rešice u Banatu. Most je oštećen u II. svj. ratu, a danas su vidljivi njegovi ostatci.

Most na Gradni, armiranobetonski most koji povezuje Perkovčevu ulicu s Trgom kralja Tomislava u Samoboru, izveden 1906. na mjestu nekadašnjega drvenog mosta. Dug je 20 m, širok 6 m, a postavljen je ukoso s obzirom na os rječice. Projektant je bio inženjer Zipke, a izvođač poduzeće J. Dubskog. Obnovljen je 2017.

Most je oblikovan u duhu secesijskog stila, armiranobetonska konstrukcija je sustava Luipold, a betonska ograda mosta u obliku plitkoga luka s perforacijama ispunjenima metalnim rešetkama. Zipke i Dubský iste su godine izgradili i armiranobetonski most na Gradni koji povezuje Aninu ulicu i Trg kralja Tomislava, s punom betonskom ogradom pravokutnog oblika, kasetiranom plitkim kvadratičnim nišama u jednoličnom ritmu.

Mamutica, golemi višestambeni kompleks u naselju Travnom, u jugoistočnom dijelu Zagreba. Izvorno ju je činilo 1169 stanova koji su mogli zaprimiti više od 4500 stanovnika, pa je slovila kao najveća stambena zgrada u Jugoslaviji, odakle i njezin kolokvijalni naziv (izvorno Blok 6). Podignuta je 1974–77 (projektanti: Đ. Mirković i N. Postružnik, izvođač: Industrogradnja).







Iako je opremljena svim sadržajima, ocijenjeno je kako je riječ o predimenzioniranom objektu, te je uz tzv. Super Andriju u Sigetu ostala jedinstven primjer takva stambenog rješenja u Zagrebu.

Most Lomost, prvi armiranobetonski most u Hrvatskoj i Habsburškoj monarhiji; nalazi se u istoimenom ogulinskom naselju na cesti prema Josipdolu. Raspona je 10 m. U prometu je od 25. listopada 1900. a u funkciji je i danas.

Gradilo ga je bečko poduzeće Eduard Ast & Comp. uz pomoć lokalnog stanovništva, prema projektu Francoisa Hennebiquea. Uz odgovarajuću armaturu, donji ustroj, tj. temelji i upornjaci, građen je od portlandskog cementa, savskog pijeska i kamena drobljenca; nakon betoniranja uzdužnih i poprečnih nosača, betonirana je kolnička ploča od portlanskog cementa i finog šljunka.

Aerodrom Borongaj, hangari, armiranobetonske konstrukcije izgrađene na prostranoj livadi u Zagrebu za smještaj zrakoplova. Tri grupe po dva moderno oblikovana hangara izvedena su 1928–1932.

Izgradilo ih je poduzeće Josipa Dubskog, tada vodeće u primjeni armiranog betona. Aerodrom je 1946. prebačen u Lučko, dok su hangari i pristanišna zgrada do danas očuvani i zaštićeni kao nepokretna kulturna dobra RH.

Tvornica Rade Končar, hale, proizvodne hale tvornice na zagrebačkoj Trešnjevci, istaknut primjer rane poslijeratne industrijske arhitekture sa svojstvenim krovovima od prefabriciranih armiranobetonskih montažnih i polumontažnih elemenata. Projektiranje i proširenje pogona započelo je 1945–46., a svi su objekti dovršeni do 1955 (projektanti: arhitekti S. Gomboš i M. Kauzlarić, konstruktori V. Juranović i O. Werner).

Iz tehničkog su aspekta osobito važne hala D, u zapadnome dijelu kompleksa, s rasponom srednjeg broda od 22,5 m i bočnih brodova od 17,5 m te glavnom kranskom stazom nosivosti 120 t, i najzapadnija hala E, na kojoj je krovište izvedeno kao inovativna Wernerova ljuska, betonirana na oplati poduprtoj mosnom skelom koja je klizila po kranskoj stazi. Veći dio objekata u funkciji je i danas.

Hale tvornice Jedinstvo, proizvodne hale nekadašnje tvornice u zagrebačkom Jankomiru, istaknut primjer rane poslijeratne industrijske arhitekture sa svojstvenim krovovima od prefabriciranih armiranobetonskih elemenata. Glavna hala dovršena je 1948 (projektanti: arhitekt M. Tomičić i konstuktor A. Kaiser – Arhitektonski projektni zavod) a, zaključno s upravnom zgradom, cijeli je sklop realiziran 1955 (izvođači: Industrogradnja, Tehnika i Udarnik; montažni elementi – Jugobeton).

Žurna izgradnja uz pomoć omladinskih radnih brigada dovela je do slabe kvalitete izvedbe, pa su bile nužne kasnije obnove. Ipak, zdanja su i danas očuvana, iako većinom funkcijski prenamijenjena.