mineralne sirovine, prirodne anorganske i organske tvari u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju koje služe kao sirovine za industrijsku preradbu u korisne proizvode ili za dobivanje energije. Dijele se na metalne, nemetalne i energetske mineralne sirovine. Metalne mineralne sirovine su one od kojih se dobivaju → željezo i metali koji tvore ferolegure (krom, kobalt, mangan, molibden, nikal, niobij, tantal, titanij, volfram i vanadij), obojeni metali (aluminij, antimon, arsen, → bakar, berilij, cink, galij, germanij, indij, kadmij, kositar, litij, olovo, renij, selenij, telurij, živa) te → plemeniti metali (platina, paladij, rodij, srebro, zlato). Nemetalne ili industrijske mineralne sirovine su azbest, barit, bentonit, cirkon, dijamant, dijatomit, feldspat, fluorspar, fosfati (uključivo guano), gips i anhidrit, grafit, kaolinit, magnezit, minerali bora, perlit, potaša, sol, sumpor, talk (milovka; uključujući pirofilit i steatit), vermikulit, i dr. U gospodarskom smislu, nemetalne mineralne sirovine u Hrvatskoj su arhitektonsko-građevni i tehničko-građevni → kamen, dolomit, vapnenac i cementni lapor (→ cement; sv. 3, → vapno; sv. 3), → gips (sv. 3), → gline, građevni → pijesak i šljunak, → kremeni pijesak, brom i jod, natrijev klorid (→ sol). Energetske mineralne sirovine ili mineralna goriva su → geotermalne vode, → ugljen, → prirodni plin, sirova → nafta, uljni pješčenjaci, uljni škriljevci, uranske rude.















Mineralne sirovine nalaze se u površinskim ili podzemnim ležištima koja predstavljaju mjesta višestruko bogatija prirodnom anorganskom ili organskom tvari u odnosu na njezinu prosječnu količinu u Zemljinoj kori pa se mogu rentabilno pridobivati (eksploatirati) za industrijske potrebe. Osnova su za proizvodnju energije i građevnoga materijala te sastavni dio industrijskih proizvoda za svakodnevnu uporabu. S iznimkom geotermalne vode, predstavljaju neobnovljive izvore energije.

Mineralnim sirovinama za izradbu kamenog oruđa koristili su se hominidi početkom paleolitika, prije približno 2,6 milijuna godina. Početkom metalnoga doba razvila se preradba bakra, zlata i srebra te je započelo otkopavanje ležišta soli (4000. do 3000. pr. Kr.). Bronca se počela rabiti oko 3000. pr. Kr., a željezo oko 1200. pr. Kr. Prvu knjigu o metalnim i nemetalnim mineralnim sirovinama te njihovu pridobivanju i preradbi naslova De re metallica objavio je njemački znanstvenik i prirodoslovac Georgius Agricola 1556. Industrijska uporaba mineralnih sirovina započela je izumom parnoga stroja (James Watt, 1768) a nastavila se izumom parne lokomotive za rudničke vagonete (George Stephenson, 1814), bušilice za pridobivanje nafte (Edwin Laurentine Drake, 1859), dinamita (Alfred Bernhard Nobel, 1867), te potkraj XIX. st. pneumatske bušilice, električne lokomotive za podzemno pridobivanje mineralnih sirovina, električne pumpe, opreme za otkapanje, utovar i transport mineralnih sirovina.

Početkom XX. st. pod utjecajem tehnološkoga razvoja i porasta stanovništva započinje znatnije pridobivanje sirove nafte i prirodnoga plina, uz porast pridobivanja ugljena, nemetalnih mineralnih sirovina za proizvodnju građevnih materijala, boksita i metalnih mineralnih sirovina (bakar, cink, kositar, olovo, željezo). Potkraj druge polovice XX. st. značajnije postaje pridobivanje elemenata rijetkih zemalja, galija, germanija, kobalta, indija, litija, niobija, platinaste grupe elemenata, selena, renija, tantala, telura, nafte iz uljnih pješčenjaka i uljnih škriljevaca te geotermalne vode. Ukupna svjetska proizvodnja mineralnih sirovina kontinuirano raste prateći porast broja stanovnika na Zemlji i stupnja industrijske razvijenosti država. Primjerice, 1985. proizvedeno je 11,6 milijardi tona, a u 2017. 17,2 milijarde tona mineralnih sirovina. Najveći udio u svjetskoj proizvodnji čine energetske mineralne sirovine (82%), zatim metalne mineralne sirovine (12%), od čega 97% željezo, a oko 5% čine nemetalne industrijske sirovine.

Mineralne sirovine u Hrvatskoj

Neindustrijska uporaba mineralnih sirovina u Hrvatskoj započela je u predantičko doba korištenjem kamena za potrebe graditeljstva iz kamenoloma u blizini Škripa na Braču, te u blizini Splita, zatim ispiranjem zlata iz naplavina Drave i Mure te vađenjem i taljenjem željezne rude u Slavoniji. U antičko doba Rimljani su pridobivali sol i kamen na obali Jadranskog mora. Tijekom XIV. i XV. st. željezna ruda pridobivala se u Gorskom kotaru (Lič i Čabar) i Lici (Rudopolje kraj Vrhovina), dok su se bakar, srebro i olovo pridobivali na Zrinskoj gori (Gvozdansko), Medvednici i u Samoborskom gorju. Tijekom XVI. st. se na Medvednici pridobivalo srebro, olovo i željezo, u Samoborskom gorju u Rudama bakar, a do kraja XIX. st. i željezo. Prvi ugljenokop otvoren je u Istri u Raši 1807., nakon čega su se otvarali ugljenokopi u Hrvatskom zagorju, prvi u Straži kraj Krapine 1857. Eksploatacija boksita pokrenuta je u Dalmaciji, a arhitektonsko-građevnog kamena na Braču te u Istri.













Godine 2013. u RH je vrijednost proizvodnje energetskih mineralnih sirovina (sirova nafta, prirodni plin i kondenzat) činila 88% od ukupne vrijednosti proizvodnje mineralnih sirovina, uključujući nemetalne industrijske sirovine poput građevnoga materijala, arhitektonsko-građevnoga kamena i karbonata za potrebe industrije.







Metalne mineralne sirovine

Metalne mineralne sirovine poput bakrene, manganove, olovne, cinkove, srebronosne i željezne rude te zlata u Hrvatskoj su se pridobivale u prošlosti te su u pojedinim razdobljima imale velik značaj. Od metalnih mineralnih sirovina danas se u RH pridobivaju → boksiti na području Istre za potrebe tvornice cementa u Koromačnu. Nova istraživanja upućuju na mogućnost otkrivanja novih ležišta boksita na području planine Promine. Elementarna živa pridobiva se u sklopu proizvodnje prirodnoga plina na plinsko-kondenzatnome polju Molve.







Nemetalne mineralne sirovine

Nemetalne industrijske mineralne sirovine zastupljene u neograničenim količinama na području Hrvatske su tehničko-građevni kamen (približno 150 kamenoloma), arhitektonsko-građevni kamen, dolomit, vapnenac, cementni lapor, ciglarska glina (20 glinokopa), građevni šljunak i pijesak (približno 40 pjeskoloma i šljunčara), gips, morska voda (za dobivanje spojeva broma i joda) i sol, te u ograničenim količinama barit, bentonitne gline, dijatomit, feldspati, grafit, keramičke gline, kreda, kremeni pijesak i kvarciti, talk, pirofilit, sumpor, škriljevci, tinjci, vulkanski tufovi i zeoliti.













Kao tehničko-građevni kamen najviše se iskorištavaju karbonatne (vapnenci i dolomiti), ali i eruptivne i metamorfne stijene (dijabaz, granit, andezit, amfibolit). Najpoznatiji kamenolomi arhitektonsko-građevnoga kamena (vapnenci, breče, konglomerati) nalaze se na Braču, u okolici Pazina i Trogira te oko Sinja, Drniša, Stona, na Korčuli i u Lici. Lapor, kao osnovna sirovina za proizvodnju portland cementa, iskorištava se i industrijski prerađuje u Slavoniji (Našice), Istri (Pula, Koromačno) i Dalmaciji (okolica Splita). Najviše ležišta ciglarskih glina nalazi se u sjevernoj Hrvatskoj, gdje radi dvadesetak ciglana. Najveći proizvođači građevnoga šljunka i pijeska nalaze se duž Drave i Save. Ležišta gipsa nalaze se u Dalmaciji, Lici i Samoborskom gorju, a znatne su rezerve utvrđene kraj Knina i Sinja gdje se provodi eksploatacija. Morska sol dobiva se na Pagu, kraj Stona i Nina. Dolomiti pogodni za industrijsku uporabu za proizvodnju vapna, stakla te primjenu u metalurgiji i farmaciji nalaze se u Hrvatskome zagorju te u Dalmaciji između Sinja i Muća. Vapnenca u neograničenim količinama ima u gotovo svim dijelovima Hrvatske. Rabi se za proizvodnju vapna u Siraču, Slavonskome Brodu, Raši, Ličkome Lešću i Drnišu. Najveća ležišta kremenoga pijeska i kvarcita za proizvodnju stakla, keramike, građevnih materijala te primjenu u ljevarstvu i kemijskoj industriji nalaze se u okolici Lipika, Pakraca, Požege, Čazme, Jerovca, Pule te na području Banovine i Korduna. Najpoznatija ležišta keramičkih glina nalaze se u Hrvatskome zagorju, na Kordunu i Banovini, a bentonitnih glina u Hrvatskome zagorju te na obroncima Bilogore i Svilaje. Ležišta krede (kalcita) nalaze se u okolici Ličkoga Lešća, Pule, Siverića, Slavonskog Broda, a otkrivena su i kraj Trogira te u blizini Novoga Marofa. Znatnih ležišta tufova potrebnih u proizvodnji portland cementa ima u Slavoniji, Hrvatskome zagorju i Dalmaciji. Velike rezerve škriljevaca (pelita) u okolici Sinja služe u proizvodnji u ciglarskoj industriji.





















Energetske mineralne sirovine

Od energetskih se mineralnih sirovina u Hrvatskoj iskorištavaju nafta, prirodni plin i geotermalna voda. Rezerve nafte i prirodnoga plina utvrđene su na području Panonskoga bazena te prirodnoga plina na sjevernom Jadranu. Ležišta geotermalnih voda ukupnoga geotermalnog energetskog potencijala od približno 800 MWt (termalni) i 45 MWe (električni) nalaze se u sjeverozapadnome dijelu RH i u istočnoj Slavoniji. Velike rezerve ugljena, posebno lignita te uljnih škriljevaca, nerentabilne su za eksploataciju.







Srednjoškolsko obrazovanje

Pretečom srednjoškolskog obrazovanja u području mineralnih sirovina smatra se osnivanje Kemijsko-tehnološkog odjela srednje Tehničke škole u Zagrebu 1946. Četverogodišnji smjer Kemijske tehničke škole osnovan je 1960. u Zagrebu, a 1978. postaje Kemijsko tehnološki obrazovni centar; geološko-rudarsko-naftni smjer uveden je 1982. Škola je 1992. promijenila naziv u Kemijska i geološka tehnička škola, a 2005. u Prirodoslovna škola Vladimira Preloga koja po četverogodišnjem strukovnom programu osposobljava geološke tehničare.

Visokoškolstvo, znanost i publicistika

Razvoj primijenjene geologije i mineralogije kao temeljnih znanstvenih disciplina o mineralnim sirovinama u Hrvatskoj započeo je u drugoj polovici XIX. st. Prvi doktor znanosti iz područja prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu koji se bavio i petrografijom, mineralogijom i geologijom, poslije redoviti sveučilišni profesor Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu i član JAZU-a (danas → HAZU; sv. 4) bio je 1881. → Mijo Kišpatić (sv. 4). Njegov nasljednik i učenik → Fran Tućan (sv. 4) bavio se proučavanjem boksita, vapnenca i zemlje crvenice. Svoja istraživanja objavio je u knjizi Die Kalksteine und Dolomite des kroatischen Karstgebietes (1911).

Osnivanjem Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919. (od 1926. → Tehnički fakultet u Zagrebu; sv. 4) osnovani su i Stolica i Zavod za mineralogiju i geologiju. Prvi nastavnik i predstojnik bio je → Ferdo Koch (sv. 4). Stolica je postala Mineralogijsko-geologijskim zavodom na čelu s profesorom Franom Šukljeom (1926−28) te → Lukom Marićem (1928−69). U akademskoj godini 1949/50. uveden je rudarsko-geološki smjer u sklopu Rudarskog odjela Tehničkoga fakulteta. Iste godine osnovan je i Zavod za geologiju nafte i ugljena kojega je predstojnik bio → Franjo Ožegović. Godine 1964. osnovan je → Rudarsko-geološko-naftni fakultet, a problematika mineralnih sirovina nastavno, znanstveno i stručno obrađuje se pri Zavodu za mineralogiju, petrologiju i mineralne sirovine i Zavodu za geologiju i geološko inženjerstvo. Istraživanjem mineralnih sirovina bavi se i Zavod za mineralne sirovine → Hrvatskoga geološkog instituta.

Od mnoštva objavljenih radova iz područja mineralnih sirovina, posebno su značajna djela Specijalna mineralogija (F. Tućan, 1930), Sistematska petrografija (L. Marić, 1945), Opća mineralogija (F. Tućan, 1951), Petrografija i geologija (→ M. Tajder; sv. 4 i → M. Herak; sv. 4, 1966), Mikrofiziografija petrogenih minerala (→ Lj. Barić; sv. 4 i M. Tajder, 1967), Geologija (M. Herak, 1990), Razrada ležišta ugljikovodika (→ J. Sečen, 2002), Sistematska mineralogija. Mineralogija silikata (→ D. Slovenec i V. Bermanec, 2003), Sistematska mineralogija: mineralogija nesilikata (V. Bermanec, 2004), Opća geologija (D. Pavelić, 2014), Optička mineralogija (M. Vrkljan, S. Borojević Šoštarić i N. Tomašić, 2019) i dr.