trgovačke zgrade, poslovne zgrade namijenjene trgovini i izlaganju proizvoda i usluga (tržnice, trgovački centri, robne kuće, trgovine, saloni, sajamske dvorane, paviljoni i kompleksi). Isprva se trgovina odvijala na otvorenome, od vrata do vrata, na kakvoj prostirci uz put, na improviziranom pultu pod nadstrešnicom ili u šatoru. Još su u prvoj polovici XX. st. putujući prodavači, tzv. galantari iz Imotske krajine trgovali daleko izvan granica Hrvatske, a svakovrsnu sitnu robu nudili u torbama, zapravo drvenim ladicama obješenima o ramena. Danas se sličan oblik trgovine bez ulaska u arhitektonski artikuliran prostor odvija putem mrežnih platformi, najčešće bez gotovine. U davnoj prošlosti, razvojem naselja došlo je do grupiranja prostora za trgovinu u urbane formacije (od improvizirane tržnice nastaje bazar, trgovačka ulica i trg) i arhitektonski artikulirane vrste građevina. (→ poslovne zgrade)
Početci i razvoj u Hrvatskoj
Kao i drugdje, o trgovačkim prostorima staroga vijeka u Hrvatskoj svjedoče arheološki nalazi. Tako su uz zadarski forum pronađeni ostatci taberni, pravokutnih lokala i trgovina nanizanih uz negdašnju ulicu Cardo maximus. Sjeverno od foruma nalazila se Basilica Iulia, a ostatci sličnih zgrada koje su imale kombiniranu trgovačko-poslovnu (skladište, natkrivena tržnica, burza) i upravnu namjenu (sud, magistrat, gradska vijećnica) nalaze se i na mjestima drugih antičkih gradova u nas. Uz negdašnji sjeverni zid Cibalae u današnjim Vinkovcima pronađeni su ostatci bazilike spojene s velikim skladištem žita (horea) na 24 stupa. Refleksije antičkih tipova trgovačko-poslovnih građevina javljale su se i tijekom dugog razdoblja koje je slijedilo.
Iz srednjovjekovnog Dubrovnika sačuvana je gotičko-renesansna palača Divona ili Sponza (→ Paskoje Miličević i braća Andrijići, 1520) koja se oblikom malo razlikuje od onodobnih patricijskih palača. Služila je kao carinarnica, kovnica novca, uprava monopola, državna banka i riznica te je bila poslovno i trgovačko središte Dubrovačke Republike, prema negdašnjem trgu koji se naziva Luža okrenuta velikim trijemom. Atrij s arkadama je još početkom XX. st. imao rampu za lakšu manipulaciju robom. Pod je izravnan 1936. prigodom preuređenja prema projektu → Nikole Dobrovića, a danas je u njoj Državni arhiv. Razvijena pomorska i kopnena trgovina trebala je mrežu trgovačkih kolonija i konzulata duboko u zaleđu i širom Sredozemlja. Dubrovnikom je prolazila golema količina robe i ljudi, koji su prije ulaska u grad morali određeno vrijeme provesti u karanteni. Lazareti za robu i ljude na Pločama dovršeni su u XVII. st., a čini ih deset gotovo jednakih lađa (dvorana) i pet unutrašnjih dvorišta iza visokog zida uz istočni ulaz u grad. Državna žitnica, danas Etnografski muzej, dovršena je 1590. Riječ je o, premda utilitarnoj, vrlo monumentalnoj građevini koja je služila skladištenju, sušenju i trgovini žitom. U živom kamenu iskopano je 15 rupa u obliku boca kratkog grlića, dubokih oko 9 m u koje se moglo pohraniti 1200 t žita, nad kojima je podignuta trorazinska zgrada na stupovima kojih se presjeci smanjuju prema potkrovlju kako se smanjuju opterećenja na njima.
Najočitiju arhitektonsku potvrdu svog pragmatičnog duha ostavila je Dubrovačka Republika u obliku glavne trgovačke ulice Place ili Straduna, duge tristotinjak metara, s tipskim zgradama sagrađenima nakon potresa 1667. U prizemlju su trgovine s tipičnim izlogom-vratima »na lakat« i skladištem u pozadini, često i na prvome katu manje visine, dok su iznad stanovi. Po brojnosti gotovo istih tipskih građevina duž glavne ulice i drugdje, Dubrovnik je nalik na sjevernoeuropske barokne gradove na oblik kojih su također utjecali pragmatična logika i prostorne potrebe trgovine.
Porast ponude i potražnje i viši higijenski standardi doveli su u drugoj polovici XIX. st. do podizanja gradskih tržnica, uglavnom u priobalnom dijelu Hrvatske. Značajna ostvarenja tog doba su zgrada ribarnice u Splitu (1890), gradska tržnica u Puli Leopolda Nobisa (1903), a istaknut je primjer i gradska tržnica u Rijeci. Cjelinu riječke tržnice u kombinaciji oblika historicizma i secesije s industrijskom logikom čine dva elegantna paviljona s prozračnim centralnim prodajnim dvoranama (Izidor Wauching, 1881) i treći u nizu prema obali, masivni paviljon ribarnice (Carlo Pergoli, 1915). U međuratnom razdoblju pod talijanskom upravom, u Rijeci je izgrađena i moderna tržnica Belvedere (Enea Perugini, 1933) na oštrom raskrižju s denivelacijom koja je iskorištena za smještanje zatvorenih prodajnih lokala u dvije razine i prodaje na otvorenom na polunatkrivenoj terasi. Potkraj 1920-ih započela je izgradnja zagrebačke tržnice Dolca (→ Ignjat Fischer, otvorena 1930). Fischer ju je trgovačkim pasažem Harmica spojio s glavnim trgom. Ugrađena u reljef, tržnica ima više infrastrukturni nego arhitektonski karakter, sa zatvorenim dijelom u donjoj, ukopanoj razini, južnom terasom s lokalima na međurazini i otvorenim dijelom na svojevrsnom trgu iznad, omeđenim zgradom Tržnog nadzorništva s arkadama u prizemlju sa zapadne strane (→ Vjekoslav Bastl, 1930) i sličnom privatnom zgradom s istočne (I. Fischer, 1931). Sustavnim promišljanjem razvoja grada, istodobno je na istočnoj periferiji izgrađena velika klaonica i veletržnica stoke prema projektu berlinskog arhitekta Waltera Fresea, danas napuštena.
Foto: Vojko Bašić / CROPIX
Foto: Vladimir Horvat
Istodobno, istočno niz Vlašku ulicu a pogotovo zapadno niz Ilicu, trgovačko-poduzetnički duh vodi promjeni izgleda, mjerila i tipa izgradnje zatečenog grada. Na postojećim zgradama otvaraju se prizemlja sa širokim izlozima trgovina. Na mjestu srušenih građevina grade se više, s trgovinama koje se šire na mezanin i prvi kat. Taj logičan proces poduzetničke izgradnje grada interpolacijama prekinut je nakon II. svj. rata.
Značajan je primjer trgovačke arhitekture s kraja XIX. st. pasaž pod ornamentiranim staklenim stropom (tzv. Oktogon) unutar palače Prve hrvatske štedionice u središtu Zagreba, s nizovima trgovačkih lokala sa strana i centralno pozicioniranim ulazom u štedionicu (→ Josip Vancaš, 1899–1900). Prva zagrebačka robna kuća Kastner i Öhler otvorena je 1879. u Ilici 50, nakon čega je nekoliko puta mijenjala lokacije. Naposljetku se skrasila u Ilici 4 (danas Nama) s raskošnim interijerom otvorenih galerija oko ostakljenog atrija. Nastala spajanjem i preuređenjem nekoliko starijih građevina (I. Fischer, 1913), dovršena je 1928. reprezentativnim pročeljem prema projektu austrijskog arhitekta Alfreda Kellera. Nudila je domaću i uvoznu robu po povoljnim cijenama u samoposluživanju bez obveze kupnje, kao i putem kataloga. Sasvim različitu ideju trgovine u gradskom središtu predstavljaju, nazvane po istom arhitektu, slikovite Kellerove kućice pod južnim zidom Dioklecijanove palače u Splitu (natječajni projekt 1922), izgrađene kao nastavak otvorenih i poluotvorenih prostora mediteranskoga grada.
(Autor skice vjerojatno je Ernest Tomašević, Institut za povijest umjetnosti, Arhiv Stjepan Planić)
Razvoj sajamskih paviljona
Na velikim gospodarskim izložbama pri kraju XIX. st. hrvatski poduzetnici izlagali su ugarskim i austrougarskim paviljonima. Nakon Hrvatske kuće u etnografskom dijelu Svjetske izložbe u Beču 1873., prvi hrvatski paviljoni podignuti su prema ideji → Ise Kršnjavoga i projektima → Hermana Bolléa na regionalnim izložbama u Trstu 1882. i Budimpešti 1885. Odražavali su hrvatski nacionalni stil izveden iz vernakularne arhitekture istočne Slavonije i Srijema, a većinu izložaka činili su radovi zagrebačke Obrtne škole. Na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. Hrvatska se predstavila u četiri paviljona. Glavni paviljon za izložbu proizvoda industrije, obrta i gospodarstva sagrađen je u kombinaciji nacionalnoga stila, industrijske estetike i neorenesanse prema projektu → Vjekoslava Heinzla. Historicističku izložbenu kušaonicu (Kosthalle) projektirali su → Hönigsberg i Deutsch, a paviljon lovstva i šumarstva drvene kanatne konstrukcije sa srijemskom kućom i 37 m visokim tornjem nalik na povijesne stražarnice – čardake H. Bollé. Paviljon za izložbu umjetnina projektirao je budimpeštanski ured Korb i Giergl. Njegova je željezna konstrukcija poslije izložbe prenesena u Zagreb i iskorištena kao nosiva struktura Umjetničkoga paviljona na Tomislavovu trgu, s pročeljima izvedenima prema projektu bečkih arhitekata → Fellnera i Helmera.
Prostorni izraz rasta međuratnog gospodarstva i njegova sudjelovanja u europskoj razmjeni očituje se u prolaznoj arhitekturi gospodarskih izložbi Osječkog velesajma i Zagrebačkog zbora. Bosanske kavane, dalmatinske i posavske kuće sajmova iz razdoblja prije I. svj. rata zamijenili su paviljoni koji materijalima i oblicima doslovno ilustriraju izlagače, poput paviljona aerokluba u obliku zrakoplova na Osječkom velesajmu (→ Ante Slaviček, 1927). Središnja građevina Zagrebačkog zbora u Martićevoj ulici (1922–34) bila je Industrijska palača smještena u jahaonici masivnih zidova i krova metalne konstrukcije nalik industrijskim halama XIX. st. (Gruber i Völckner, 1889), koja je za tu namjenu višekratno pregrađivana (I. Fischer, 1922–29). Kompleks je imao ulazni trijem drvene konstrukcije s visokim timpanima i segmentiranim stupovima egzotične inspiracije (I. Fischer, 1922) i niz nacionalnih i specijaliziranih paviljona u pseudostilskim oblicima palača i hramova. Preseljenjem na zemljište u željezničkom trokutu uz Savsku cestu (1936) Zagrebački zbor dobio je moderan oblik i trajnije građevine u kojima je danas smješten Studentski centar. Ulazni paviljon s trijemom izveden je prema prvonagrađenom natječajnom projektu → Marijana Haberlea i → Hinka Bauera, a ubrzo su dovršeni nacionalni paviljoni: njemački (Otto Renner, 1937), talijanski (Dante Pedroni, 1937., danas kazalište), čehoslovački (Ferdinand Fencl, 1938., danas MM centar). Središnje mjesto zauzeo je Francuski paviljon (Bernard Lafaille i Robert Camelot, 1937), čelične konstrukcije okruglih stupova i visećeg krova od tankih limova u obliku izvrnutog stošca s drvenim ispunama, koji je nakon višegodišnje zapuštenosti potpuno obnovljen (Alan Braun, 2014). Monumentalni klasicizam s nadrealističkim odmakom, svedene kubične forme s asimetričnim pročeljem i četiri kanelirana stupa pred njim karakterizirali su paviljon Kraljevine Jugoslavije na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937 (→ Josip Seissel). U paviljonu su bili izloženi umjetnost i turizam, a u rustikalnoj brvnari sa strmim krovom, tzv. Bosanskoj kući Đorđa Krekića bila su predstavljena rudna i šumska bogatstva.
Foto: Tomislav Vidović
Foto: Damir Žižić
Nakon II. svj. rata velika se pozornost posvećivala edukaciji i prilagodbi stanovništva na suvremeni način života te promidžbi industrije, što se znatnim dijelom ostvarivalo na domaćim i međunarodnim gospodarskim izložbama. Oblikovanjem prostora na tim izložbama istaknuli su se članovi skupine → EXAT 51 (Jugoslavenska izložba u Parizu 1948. i Chicagu 1950., izložbe o autoputu Bratstvo i jedinstvo u Zagrebu i Beogradu 1950), među njima najviše arhitekt → Vjenceslav Richter, i to propagandnim izložbama u Torinu 1961. i Milanu 1963., a posebice Jugoslavenskim paviljonom na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. U ostakljenom paviljonu skeletne konstrukcije danas je smještena katolička škola u Wevelgemu u Belgiji, pa on predstavlja rijedak primjer djela hrvatske moderne arhitekture u Zapadnoj Europi. Zagrebački zbor preimenovan je u Velesajam i proširen velikim dvokrakim paviljonom drvene konstrukcije i pročelja na Savskoj cesti (M. Haberle, 1949) u kojem je od 1959. smješten Tehnički muzej (danas Tehnički muzej Nikola Tesla). Velesajam je 1956. preseljen južno od Save, čime je potaknut razvoj Novog Zagreba. Na godišnjim su se izložbama među domaćim i proizvodima iz cijelog svijeta mogli vidjeti i kompletan američki supermarket (1957), sovjetski satelit Sputnik 3 (1959) te proizvodi iz zemalja tzv. trećeg svijeta na izložbi Afrika Azija Jugoslavija (1964), a i paviljoni su bili izlošci za sebe. Među paviljonima različitih pročelja i konstruktivnih rješenja za velike raspone ističu se Sovjetski paviljon u obliku hangara (Jurij Abramov, 1956), ostakljeni Paviljon teške industrije (→ Božidar Rašica, 1957), Međunarodni paviljon armiranobetonske konstrukcije s ovješenim krovištem (→ Ivan Vitić, 1957), Kineski paviljon u obliku pagode (Cheng Sung Mao, 1959), elegantni paviljon čelične konstrukcije tvornice Đuro Đaković (→ Miroslav Begović, 1961), Talijanski paviljon s izvrnutim piramidama koje nose krov (Raffaele Contigiani, Giuseppe Sambito, 1962), modularni Paviljon DDR-a s fasadnim ispunama od profiliranoga stakla (B. Rašica, 1964), Američki paviljon s popartističkim betonskim pročeljem i čeličnom krovnom konstrukcijom (Fritz Bornemann, 1967), te armiranobetonski Paviljon drvne industrije uz Aveniju Dubrovnik (Dubravko Radošević, 1970) gdje se tijekom vremena formiralo kontinuirano pročelje, dovršeno izgradnjom Južnog ulaza u Velesajam i Carinarnice (→ Edvin Šmit i Đivo Dražić, 1987. i 1991). Gospodarske izložbe na Zagrebačkom velesajmu postupno su gubile važnost i opseg, pa sačuvani paviljoni danas služe različitim namjenama, od trgovine do sporta i zabave. Neki od njih danas su zaštićeni spomenici kulture, a velik prostor Velesajma treba novi smisao i odgovarajuće urbanističko uređenje.
Foto: Jozo Čermak
Foto: Dragutin Skobe
Nakon stjecanja neovisnosti, Hrvatska se redovito predstavlja na Svjetskoj izložbi u privremenim nacionalnim paviljonima među kojima se ističu paviljoni B. Silađina u Lisabonu (1998), Hannoveru (2000) i Šangaju (2010). Svojevrstan trajan nacionalni paviljon predstavlja Kuća hrvatsko-japanskog prijateljstva sagrađena u spomen na pripreme hrvatske nogometne reprezentacije u gradu Tokamachiju 2002 (V. Penezić, K. Rogina, 2012).
Zgrade za trgovinu od kraja II. svj. rata do danas
Kako bi se zadovoljila potražnja naraslog stanovništva nakon II. svj. rata, spontano ili organizirano rasli su postojeći i gradili se novi prostori za trgovanje. Razvojem potrošačkog društva otvarale su se i samoposluge, od kojih je prva bila ona u Ivancu (1954) u vlasništvu Ivanečkog magazina. U Zagrebu opstaje i višestruko se širi neformalni Trešnjevački plac, dok se na istočnoj periferiji tržnica Volovčica formira oko tipskog okruglog paviljona Tržnog centra (Josip Tušek, 1964). U novim se zagrebačkim naseljima poslovni sadržaji dimenzioniraju uz pomoć društvenih istraživanja i složenih matematičkih operacija i lociraju u izdvojene centre, poput Opskrbnog centra Trnsko (→ Edo Šmidihen, 1969) i natkrivene Tržnice Utrina (→ Ivan Piteša, 1980), ili u niže razine stambenih blokova, npr. u bloku Autoput–jug u Gruškoj 2–22 (Miroslav Stella, Lidija Grečko-Krstevski, 1971) te na Prilazu Vladislava Brajkovića 10–14 u Sigetu (Berislav Brnčić, → Vinko Uhlik, 1977–81). Prve tadašnje robne kuće bile su ostakljeni montažni izložbeni paviljoni metalne konstrukcije premješteni sa Zagrebačkog velesajma na Trešnjevački trg (Zdravko Gmajner, Stjepan Milković, Emil Ladinek, 1959) i u Prašku ulicu 7 u središtu Zagreba (→ Aleksandar Dragomanović, → Ninoslav Kučan, 1959). Nakon toga razvio se tip robne kuće zatvorenog volumena. Tako je zagrebačka Nama prema varijacijama projekta A. Dragomanovića izgradila robne kuće u novozagrebačkom naselju Trnskom (1966), u Vukovaru (1970) i dvije robne kuće u Novom Sadu (1968., 1970), a splitska Prima robne kuće u širim središtima Splita (1966) i Trogira (1969) prema projektima Antuna Šatare.
Poseban je prostora za trgovinu robna kuća Varteks na Jelačićevu trgu u Zagrebu, gdje je unutar obnovljenih pročelja historicističke dvokatnice ugrađeno čak šest razina modernih trgovačkih dvorana povezanih eskalatorima (M. Begović, 1967). Velike robne kuće, Supermarket u Osijeku (Milan Mihelič, 1967., obnovljena 1984), RI u Rijeci koja se preko ulice proteže širinom dvaju blokova (N. Kučan, 1974), Vama u Varaždinu (A. Dragomanović, → Radovan Nikšić, E. Šmidihen, 1978), Šibenka u Šibeniku (→ Ante Vulin, Vlasta Vulin, 1980) i Boska u Banjoj Luci (Ljerka Lulić, → Velimir Neidhardt i Jasna Nosso, 1982), donijele su u gradska središta luksuznu i robu široke potrošnje s ponekim ugostiteljskim sadržajem te svojim dimenzijama i složenim oblicima znatno promijenile prostorne odnose u njima. Afirmativnim odnosom prema kontekstu ističu se robne kuće trgovačkog poduzeća Razvitak iz Metkovića: u Mostaru s motivima sa stećaka na betonskim elementima pročelja (Ante Paljaga, 1978), u Metkoviću s krovom u obliku dviju izvrnutih neretvanskih lađa (A. Paljaga, Slobodan Kovač, 1981), te u Smokvici na Korčuli s velikim trijemom uz povijesnu crkvu i ložu (Miloš Pecotić, 1979). Primjer ugodnoga trgovačkog ambijenta unutar novoga turističkog naselja jest ulica s lokalima, tzv. Mali Stradun na Babinom kuku u Dubrovniku (Edward Durrel Stone i biro Centar 51, 1976), a uspjeli, topografski razveden trgovačko-poslovni ambijent usred novih stambenih blokova Ulica Ruđera Boškovića u Splitu 3 s robnom kućom Prima 3 (Ante Svarčić, 1980). Prodajni centar Koteks na splitskim Gripama s terasasto raspoređenim i grupiranim lokalima različitih namjena i korisnika bio je prvi zatvoreni trgovački centar tipa shopping mall u Hrvatskoj (Slaven Rožić, 1981).
Foto: Anđela Šćepanović / CROPIX
U preuređenju središta Zagreba prigodom Univerzijade 1987., Jelačićev trg i obližnje ulice pretvoreni su u pješačku zonu s trgovačko-ugostiteljskim sadržajima u prizemljima (→ Branko Silađin, → Mihajlo Kranjc, → Berislav Šerbetić, 1987). Ambiciozne ideje M. Begovića o podzemnim trgovačkim razinama i postaji podzemne željeznice ispod glavnoga zagrebačkog trga nisu tom prigodom realizirane, ali jest njegov projekt kojim je u složenu cjelinu spojena arhitektura obnovljenih palača u Radićevoj ulici s novom arhitekturom u Tkalčićevoj; lokali su provučeni prolazima kroz blok u pješačkoj razini te spušteni na podrumsku i podignuti na gornje razine, s uredima i stanovima iznad. Prema njegovu projektu nastavljeno je preuređenje Tkalčićeve ulice (1997–2001), a transformacija trgovačko-poslovnog središta Zagreba nastavljena je širenjem pješačke zone, od Preradovićeva trga (M. Kranjc, B. Šerbetić, 1995) do Europskoga trga (B. Silađin, 2013). Interpolacijama stambeno-poslovne zgrade Petrinjska 9 (→ Milan Šosterič, 1995), trgovačko-poslovnog centra Cvjetni (→ Boris Podrecca, 2011), Ban centra (→ Svebor Andrijević, Otto Barić, Senka Dombi, 2013) i MET boutique hotela u Praškoj 4 (IVANIŠIN. KABASHI. ARHITEKTI, 2023), pješačka zona s trgovačkim i ugostiteljskim sadržajima nastavlja prodirati u dubinu blokova u gradskom središtu, dok se parkiranje vozila smješta na podzemne razine. Primjeri složenih građevina kombiniranog trgovačko-uredsko-stambenog sadržaja smještenih u neposrednoj blizini gradskih središta su Importanne Galerija na Iblerovu trgu u Zagrebu (→ Ivan Franić, Dražen Janković, → Aleksander Laslo, Jelena Županić, 1999), Blok 21A u Vukovaru (→ Vinko Penezić, → Krešimir Rogina, 2001), Esseker centar u Osijeku (Davor Katušić, 2006) i Centar Zagrad u Rijeci (→ Saša Randić, → Idis Turato, 2007).
Povratkom privatne inicijative u investicijsko-graditeljske cikluse aktiviraju se izgradive površine u planski i neplanski nastalim dijelovima gradova, predgrađima i napuštenim industrijskim zonama, pa i u sasvim novim poslovnim zonama, npr. u općini Dugopolje kraj splitskog priključka na autocestu A1 (od 1998) u koju se uz skladišta i salone namještaja premještaju uredi privatnih poduzeća, čak i državnih institucija. Robnom kućom Europatrade u Sesvetama postavljen je visok oblikovni standard nizu trgovačkih zgrada koje će se izgraditi uz istočne prilaze Zagrebu (→ Marijan Hržić, 1991). Većina je ipak slijedila tipske obrasce uz poneku iznimku, npr. salon namještaja Anaks (danas Adidas outlet store) na Rimskom putu 37 u Ivanjoj Reci (Ante Nikša Bilić, Perica Peko, 2005).
Razvojem prometne infrastrukture, ali i kao posljedica složene vlasničke i prostorno-planske situacije, veliki trgovački centri smještaju se sve dalje od gradskih središta. Opremljeni su parkiralištima i različitim ugostiteljskim i sportsko-zabavnim sadržajima, a dolaze u obliku višeetažnih zatvorenih građevina s kontroliranom klimom ili otvorenih aglomeracija koje oponašaju trgovačka središta povijesnih gradova. Trgovačko-poslovni Avenue Mall (Plan d. d., 2007) donio je Novom Zagrebu nedostajuće sadržaje gradskog središta. Smješten uz istoimenu višenamjensku dvoranu u blizini priključka na autocestu A1, najveći zagrebački trgovački centar Arena centar (UPI-2M, 2009) postao je i središte novoga stambenog susjedstva, dok se trgovački centar Westgate na periferiji Zaprešića, zapadno od Zagreba (Dario Travaš, 2009) pokazao preudaljenim od grada pa dolazi do prenamjene dijela trgovačkih sadržaja u uredske i uslužne. U Splitu, Joker Mall (Zoran Jeramaz, 2007) smješten je na mjestu bivših industrijskih pogona u stambenom susjedstvu razmjerno blizu gradskom središtu, a Mall of Split (Jure Jelavić, Damir Rako, Nenad Mikulandra, 2016) uz prometnu petlju na rubu grada. Zanimljiv je primjer periferijske arhitekture koja je oblikom u funkciji trgovine poslovno-stambena zgrada Mercator (danas Konzum) na Zagrebačkoj aveniji 92–94 (→ Igor Franić, 2007) u Zagrebu koja crvenom bojom oglašava trgovački lanac kojemu pripada.
Foto: Domagoj Blažević
Koncentracija trgovina na periferiji i njihovo brzo izmjenjivanje prema potrebama tržišta dovodi do pražnjenja uličnih lokala pa i čitavih robnih kuća u povijesnim poslovno-trgovačkim centrima, što je ponegdje ublaženo potrebama turizma. Cvjeta neformalna, povremena i trajna trgovina suvenirima i robom široke potrošnje u kioscima i na štandovima, na koliko-toliko organiziranim tržnicama kao i na nedefiniranim prostornim ostatcima, npr. na negdašnjoj trasi željezničke pruge u središtu Splita. Prototipski prostor trgovine se i danas može naći na redovitim ili prigodnim sajmovima diljem Hrvatske, od stočnog sajma u Benkovcu do sajma rabljene robe Hrelića na periferiji Zagreba svakog vikenda. Primjeri arhitektonske artikulacije trgovine na otvorenome su tržnice pod elegantnim tekstilnim nadstrešnicama → Dinka Peračića u Vodicama (2015) i Dubrovniku (2024) te tržnica u Biogradu, gdje je kaotično postojeće stanje riješeno rušenjem dijela zatečenih građevina i smještanjem bijele metalne pergole između preostalih, čime je ostvaren oblikovno uravnotežen, privlačan i higijenski prikladan suvremen prostor trgovine (SODAA, 2024).
Foto: Jure Živković
M. Bagarić: Arhitektura zagrebačkog zbora od 1910. do 1925. Radovi instituta za povijest umjetnosti, (2010) 34, str. 165–180.
A. Mutnjaković: Arhitektonika Miroslava Begovića. Art Bulletin, (2012) 62, str. 85–139.
T. Bjažić Klarin, J. Galjer: Jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. i reprezentacijska paradigma nove državne kulturne politike. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, (2013) 37, str. 179–192.
A. Braun: Francuski paviljon u Zagrebu. Sudbina paviljonske arhitekture i iskustvo obnove zaštićenog nepokretnog kulturnog dobra (intervju). Kvartal, 11(2014) 1–2, str. 6–12.
D. Damjanović: Croatian Pavilions at the 1896 Millennium Exhibition in Budapest. U: Ephemeral Architecture in Central and Eastern Europe in the 19th and 20th Centuries. Paris, 2015., str. 51–74.
J. Rotim Malvić: Enea Perugini, Giulio Duimich e Yvone Clerici nell’ architettura a Fiume tra le due guerre. Quaderni, 26(2015) 1, str. 271–352.
V. Penezić, K. Rogina: Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva Tokamachi, Japan. Art Bulletin, (2015) 65, str. 61–83.
A. Žunić, Z. Karač: Robne kuće i opskrbni centri arhitekta Aleksandra Dragomanovića. Prostor, 23(2015) 2(50), 276–303.
M. Meštrović, A. Laslo: The Fairground as a Geopolitical Playground. The Zagreb International Trade Fair and Cold War Circumstances. Engineering Power, 14(2019) 4, str. 265–280.
