brodostrojarstvo, dio strojarstva koji se bavi razvojem, konstrukcijom i proizvodnjom, te upravljanjem, održavanjem i popravkom brodskih strojeva i opreme; također brodsko strojarstvo.

Brodostrojarstvo obuhvaća brodska pogonska postrojenja (parni strojevi, parne i plinske turbine, dizelski motori) s prijenosnicima gibanja do propulzora, te brodske pomoćne strojeve, tj. strojeve uz glavni pogonski stroj (pumpe, kompresori, filtri, izmjenjivači topline, separatori, reduktori) i strojeve, uređaje i sustave za navigaciju i sigurnost broda (kormilarski uređaj, sidrena i pritezna vitla, pumpe za balast, vatrogasne pumpe), za rukovanje teretom (teretna vitla, dizalice, pumpe za tekući teret, sustavi grijanja i hlađenja tereta), za osiguranje uvjeta za boravak posade (sustavi ventilacije, grijanja i klimatizacije, kuhinjska oprema, sanitarne pumpe, uređaji za desalinizaciju), za specijalne namjene (ribarska vitla, dizalice za naoružanje i streljivo, uređaji za polaganje kabela).

U Hrvatskoj je brodostrojarstvo grana znanstvenoga polja → strojarstva, ali se njime bave i brodograđevni stručnjaci u konstrukcijskim biroima, brodogradilištima, tvornicama brodskih motora (→ brodski pogon) i → brodske opreme, te pomorci koji plove na brodovima. (→ brodogradnja; pomorstvo)

Ostvarive mogućnosti mehanizacije brodskoga pogona otvaraju se otkrićem i usavršavanjem → parnoga stroja, te njegovom primjenom za pogon brodova početkom XIX. st. (→ parobrod). Danas su razne vrste motora i brodskih propulzora gotovo u potpunosti istisnule jedra, a brodski su sustavi najvećim dijelom mehanizirani i automatizirani, te se brodostrojarstvo javlja kao nezaobilazan dio projektiranja suvremenih motornih brodova i upravljanja njima.

Prvi parobrod koji je zaplovio na redovitoj liniji Jadranskim morem 1818. bio je mali drveni brod Carolina, a prvi parobrod sagrađen u domaćim brodogradilištima bio je parobrod Ana Marija, sagrađen 1935. u Kraljevici. U drugoj polovici XIX. st. u hrvatskim vodama parobrodi su postupno potiskivali jedrenjake, pa je oko 1890. ukupna tonaža jednih i drugih izjednačena. Sve veća primjena parnoga stroja dovela je do tehnološke revolucije i preokreta u pomorskoj plovidbi. U skladu s tim javila se potreba za stručnim kadrovima koji će graditi nove brodske strojeve i opremu, te upravljati brodovima.

Nastava brodostrojarstva u Hrvatskoj

Osnove brodostrojarstva počele su se predavati na pomorskim školama sredinom XIX. st., a polaznici su svoja znanja proširivali praksom na brodovima. Isprva se znanje stjecalo ponajprije na vojnim specijaliziranim učilištima. Prvo takvo učilište bila je → Mornarička akademija u Rijeci, na kojoj se 1866–1914. kontinuirano održavao četverogodišnji studij za vojnopomorske časnike. Na studiju, koji se nastavnim planom mogao mjeriti s europskim tehničkim studijima, kao zaseban su se kolegij izučavale teorijske i praktične osnove parnih strojeva. Za školovanje vojnih brodostrojarskih dočasnika u Puli su 1870. organizirane i jednogodišnja Strojarska podoficirska škola za djelatne vojne osobe i trogodišnja Škola za strojarski podmladak u koju su se primali kandidati iz građanstva, dobi 14 do 16 godina. Zbog porasta potrebe za strojarskim kadrovima, u Puli je 1899. sagrađena nova velika školska zgrada, u kojoj se 1914. školovalo više od 1000 pitomaca.

U civilnome, trgovačkome pomorstvu, naredbama tadašnjih vlasti iz 1858., 1883. i 1891. bilo je propisano tko može biti strojar na trgovačkome brodu s parnim pogonom, a naredbom iz 1906. definirane su tri klase pomorskih strojara, te potrebni ispiti za postizanje tih zvanja. Isprva nije bilo posebnih škola ili stručnih tečajeva za civilne brodostrojare, pa su kadrovi uglavnom dolazili iz ratne mornarice ili kao strojarski stručnjaci iz inozemstva (Englezi, Nijemci) i unutrašnjosti Austro-Ugarske Monarhije (Slovenci, Česi). Tako je 1869. od ukupno 166 strojara na brodovima Monarhije plovilo tek pet brodostrojara iz Dalmacije i tri iz Hrvatskoga primorja. Prvu svjedodžbu na hrvatskome jeziku o sposobnosti za pomorskoga strojara izdala je 1908. Pomorska uprava u Trstu → Petru Šakiću.

Potkraj XIX. st. počinje se podučavati brodostrojarstvu polaznike javnih nautičkih škola. Prva takva škola na hrvatskom dijelu Jadrana otvorena je u Rijeci još 1774; carskim ukazom iz 1849. otvaraju se javne državne nautičke škole u Bakru (1849), Zadru, Splitu i Kotoru (1850), te Dubrovniku (1852), Rovinju (1854) i Malom Lošinju (1855). Početkom 1880-ih na pomorskim se školama u posljednjoj godini školovanja u opsegu od dva sata tjedno slušao predmet Nauk o parostroju.

Srednje školstvo

Pretečom prvih specijaliziranih brodostrojarskih škola smatra se četverogodišnja Kraljevska ugarska industrijska škola za pomorske strojare u Rijeci, pokrenuta šk. god. 1913/14. Za potrebe školovanja vojnih brodostrojarskih dočasnika osnovana je 1921. Mašinska podoficirska škola Kraljevske mornarice u Kumboru (Boka kotorska), koja je pružala i mogućnost doškolovanja za časnička zvanja, uglavnom stečena na tadašnjoj Pomorskoj vojnoj akademiji u Dubrovniku.

Početkom punog srednjoškolskog obrazovanja pomorskih strojara u Hrvatskoj smatra se šk. god. 1925/26., kada je otvoren Brodostrojarski odsjek pri Srednjoj tehničkoj školi u Splitu. Iako je Hrvatski sabor još 1914. donio odluku da se uz Nautičku školu (od 1917. Pomorska akademija) u Bakru osnuje mašinska (strojarska) škola te za nju izgradi zgrada, gradnja je započela 1918., a nastava se počela održavati tek 1929. Dvije godine kasnije ta je škola postala Brodostrojarski odsjek Državne pomorske trgovačke akademije. Od 1930-ih u pomorskoj školi u Malome Lošinju obrazuju se brodostrojarski tehničari.

Danas se u Bakru, Splitu, Zadru, Dubrovniku, Malom Lošinju, Šibeniku i na Korčuli završetkom četverogodišnje srednje pomorske ili tehničke škole stječe zanimanje tehničara za brodostrojarstvo (nakon stjecanja plovidbenog iskustva i polaganjem odgovarajućih ispita, uglavnom rade kao pomorski časnici u službi stroja); u Šibeniku, Rijeci i Korčuli završetkom trogodišnje škole stječe se zanimanje brodskoga mehaničara (uglavnom servisiraju i održavaju brodske pogonske motore i postrojenja).

Visokoškolska nastava na studijima strojarstva

Početkom znanstvenoga pristupa brodostrojarstvu te visokoškolske nastave iz toga područja smatra se osnutak Tehničke visoke škole u Zagrebu 1919., kojoj je u tom području sljednik današnji → Fakultet strojarstva i brodogradnje. Na svim su se odjelima Škole postupno zapošljavali i osposobljavali nastavnici brodostrojarstva. Svestrani profesor → Leopold Sorta, uz ostale kolegije 1919−53. predavao je i Brodske kotlove, Propelere i Brodske pomoćne strojeve, a profesor → Josip Miler 1921−62. Teoriju i gradnju parnih strojeva, Parne turbine i Eksplozione motore. Profesori na tehničkim fakultetima u Zagrebu i Rijeci → Adam Armanda (Elementi broda, od 1946), → Stanko Šilović (Oprema broda, Propulzija broda, od 1948), → Miroslav Mikuličić (Osnove toplinskih stapnih strojeva, Motori s unutrašnjim izgaranjem, Brodski pomoćni strojevi, od 1952) obrazovali su niz brodostrojarskih stručnjaka, te nasljednike u nastavi brodostrojarstva kao što su → Slavko Šneller, Marjan Vukičević, → Želimir Parat, Ante Šestan, Vladimir Medica i dr.

Danas osnovnu osposobljenost za projektiranje brodskih pogonskih i drugih postrojenja stječu studenti svih sveučilišnih studija strojarstva u Hrvatskoj, dok se na → Tehničkome fakultetu u Rijeci, studenti diplomskoga studija strojarstva mogu specijalizirati za područje brodostrojarstva, a na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu upisati brodostrojarski smjer.

Brodostrojarstvo na visokim pomorskim učilištima

Potpunim prelaskom s parnoga pogona na pogon motorima s unutarnjim izgaranjem te uvođenjem novih tehnologija i brodske opreme, nakon II. svj. rata dolazi do potrebe za još stručnijim, visokokvalificiranim brodostrojarskim kadrom koji će upravljati sve složenijim brodskim postrojenjima i održavati ih.

Za potrebe ratne mornarice, otvara se 1947. Vojnopomorsko tehničko učilište JRM-a u Divuljama kraj Trogira, isprva kao trogodišnji studij, među ostalim i za strojarske specijalnosti. Od 1952. učilište djeluje u Puli pod nazivom Vojnopomorska mašinska akademija (od 1959. Mornaričkotehnička akademija). Od 1967. školovanje je produljeno na četiri godine, a njime se stjecao časnički čin, te zvanje inženjera brodostrojarstva. Od 1972. do hrvatskoga osamostaljenja školovanje se odvijalo u sklopu Mornaričke akademije u Splitu (→ Središte za obuku HRM).

Za potrebe civilne mornarice, otvaraju se više pomorske škole s dvogodišnjim nastavnim programom, koje su od 1958. obvezne za stjecanje najviših pomorskih, pa i brodostrojarskih zvanja. Viša pomorska škola u Rijeci, osnovana je 1949., a iste je godine na toj školi otvoren i brodostrojarski odjel. Godine 1959. takve su škole otvorene u Splitu (isprva samo s brodostrojarskim i brodograđevnim odjelima) i Dubrovniku (brodostrojarski odjel dobila je 1965).

Na razini četverogodišnjega studija, brodostrojarstvo se u sklopu pojedinih kolegija predaje u Rijeci od 1972. na Međufakultetskome studiju za pomorski saobraćaj pri Ekonomskome fakultetu, a od 1978. zaseban je studij na Fakultetu za pomorstvo i saobraćaj (→ Pomorski fakultet u Rijeci). U Dubrovniku i Splitu studiji te razine postoje od 1985., kada su tamošnje više pomorske škole (sjedinjene 1984) postale → Pomorski fakultet u Splitu, sa studijima u Dubrovniku i Splitu, te brodostrojarskim odsjecima. Akademske godine 1996–97. studij u Dubrovniku postaje središnjim dijelom novoosnovanoga Veleučilišta u Dubrovniku, sa strojarskim odjelom i brodostrojarskim smjerom (od 2003. Pomorski odjel → Sveučilišta u Dubrovniku), ali je strojarski odjel prestao s radom 2007., pa se nastava brodostrojarstva zadržala samo na preddiplomskoj razini. Splitski Pomorski fakultet izvodio je nastavu i u Šibeniku 1995−2009; od akademske godine 2000–01. u Zadru je nastavu izvodio riječki Pomorski fakultet, a od 2005–06. izvodi je Pomorski odjel → Sveučilišta u Zadru.







Danas postoje preddiplomski sveučilišni studiji brodostrojarstva na pomorskim učilištima u Dubrovniku, Zadru, Splitu i Rijeci; završetkom prvih dviju godina studija polaznici stječu naobrazbu normiranu međunarodnom konvencijom STCW (engl. Standards of Training, Certification and Watchkeeping for Seafarers) za najviša časnička zanimanja (upravitelj stroja i II. časnik stroja na brodu porivne snage od 3000 kW ili jačem), a završetkom treće godine studija i zvanje prvostupnika inženjera brodostrojarstva. U Splitu i Rijeci studenti mogu nastaviti dvogodišnji diplomski studij brodostrojarstva, te steći zvanje magistra inženjera brodostrojarstva, odn. brodostrojarstva i pomorske tehnologije.

Od 2008. Pomorski fakultet u Rijeci, u suradnji sa srodnim ustanovama, organizira nastavu na poslijediplomskom doktorskom studiju pomorstva, sa smjerom pomorski energetski i strojni sustavi.

Znanstvena i stručna publicistika

Prve hrvatske udžbenike iz područja brodostrojarstva pisali su domaći profesori nautičkih škola na talijanskome, odn. talijanskome i mađarskome jeziku, koji su u tim školama bili službeni. Profesor tadašnje Kraljevske ugarske pomorske akademije Anton Budinić (iz Veloga Lošinja) objavio je 1881. u Rijeci udžbenik o parnim strojevima Cenni sulle macchine a vapore, a profesor na istoj školi Roko Pizzetti iz Maloga Lošinja udžbenik slične tematike Elementi della dottrina della macchina a vapore marina, 1897. i udžbenik Elementi della dottrina della machina a vapore navale, 1903.







Područje brodostrojarstva za studente visokih učilišta počelo se obrađivati u literaturi pisanoj na hrvatskome jeziku nakon II. svj. rata, među kojom su sveučilišni udžbenici: Stacionarni i brodski eksplozioni motori (1950) J. Milera, Brodski pomoćni strojevi i uređaji (1958) M. Mikuličića, Brodski motori s unutarnjim izgaranjem (1970−81) i Brodski parni kotlovi I (1970−81) → J. Šretnera, Brodski generatori pare (1990) Z. Preleca, Pogon broda I, II (1996.; 1999.; sa Ž. Paratom) S. Šnellera, Brodski motori s unutarnjim izgaranjem (2005) Ž. Parata, Brodski strojni sustavi (2005) D. Martinovića i dr.

Djela usmjerenija stručnom školovanju pomoraca su Brodski motori A. Pažanina (1976−98) i M. Bilića (2003), Brodski pomoćni strojevi i uređaji (1978−96) V. Ozretića, Osnove brodostrojarstva (2000) Ž. Kurtele, Strojarski priručnik za časnike palube (2000−05) D. Martinovića i dr. Usustavljenju nazivlja toga područja pridonio je Englesko-hrvatski enciklopedijski brodostrojarski rječnik (2013) J. Luzera.

Udruženja

Udruživanje pomorskih strojara radi skrbi za svoja socijalna, radna i druga prava te radi potpore rješavanju pitanja školovanja i polaganja stručnih ispita ima u Hrvatskoj gotovo stoljetnu tradiciju. Klub pomorskih strojara – Sušak registriran je 1926., kada su osnovane i podružnice u Splitu i Dubrovniku. Na temeljima splitske podružnice osnovano je 1935. Udruženje pomorskih strojara časnika Jugoslavenske trgovačke mornarice. U poslijeratnome razdoblju udruge strojara više pozornosti posvećuju školovanju i stručno-tehničkim problemima. U Rijeci je 1966. osnovano Udruženje pomorskih strojara SRH, a 1976. i Savez udruženja pomorskih strojara SFRJ, koji je okupljao samostalna udruženja u Rijeci, Splitu, Zadru, Dubrovniku i Malom Lošinju. Nakon osamostaljenja Hrvatske, aktivna je samo Udruga pomorskih strojara – Split, koja i danas organizira stručne seminare i predavanja o novim postignućima u struci, te izdaje stručni časopis Ukorak s vremenom (od 1988).