Radić, Jure (Makarska, 15. IX. 1953 – Zagreb, 10. IX. 2016), građevinski inženjer, istaknuti konstruktor i mostograditelj.

Diplomirao je 1977. te doktorirao 1987. disertacijom Prilog analizi utjecaja korisnih opterećenja grednih mostova (mentor → K. Tonković) na → Građevinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio od 1977., od 1996. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Uvod u graditeljstvo, Mostovi, Masivni mostovi, Konstrukcije i dr. Bio je prodekan (1989−91), predstojnik Odjela za konstrukcije (1991−97) te predstojnik Zavoda za konstrukcije (1997−2007) i dugogodišnji pročelnik Katedre za mostove (1988–2016) Fakulteta. Nastavu je držao i na Građevinskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Znanstveno i stručno bavio se mostogradnjom i betonskim konstrukcijama, temama ocjene pouzdanosti postojećih mostova, graničnim stanjima i održivošću mostova, unapređivanjem nosivih struktura mostova te modeliranjem trajnosti lučnih mostova. Bio je inicijator i voditelj velikih strateških projekata i poslijeratne obnove, među kojima se posebno ističu Maslenički most na autocesti A1 preko Masleničkog ždrila (1997), most dr. Franja Tuđmana preko Rijeke dubrovačke (2002), vijadukt Mirna na Istarskome ipsilonu (2005), Most Krka na autocesti A1 (2005) i most preko Rječine na južnome kolniku riječke zaobilaznice (2010). Također, jedan je od autora rješenja novoga putničkog terminala Zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu otvorenoga 2017.

Uz rad na zagrebačkom Građevinskom fakultetu znatan trag ostavio je u gospodarstvu i politici. U → Institutu građevinarstva Hrvatske bio je član Znanstvenoga vijeća (od 2004), predsjednik Nadzornog odbora (2004−07) te direktor, odn. predsjednik Uprave (2007−14). Bio je potpredsjednik Vlade i ministar razvitka i obnove (1994−2000), glavni tajnik Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (1992–94) te predsjednik Državnoga povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama (1993–98) i Državnoga povjerenstva za uspostavu hrvatske vlasti u Podunavlju. Bio je član niza društava, saveza, znanstvenih te stručnih i upravnih odbora, odn. predsjednik → Hrvatskog inženjerskog saveza; sv. 4 (1995–2011), glavni tajnik (1983−88) i predsjednik (1989−2016) Hrvatskoga društva građevinskih konstruktora, utemeljitelj i predsjednik Upravnog vijeća (1993–98) te član Znanstvenoga vijeća (od 2005) u Hrvatskom institutu za mostove i konstrukcije (HIMK), i dr. Autor je sedam knjiga i devet udžbenika i priručnika te 24 poglavlja u različitim drugim izdanjima, od kojih se ističu knjige Mostovi (2002), Konstruiranje mostova (suautori A. Mandić i G. Puž, 2005), Uvod u graditeljstvo (2016). Dobitnik je Godišnje nagrade za znanost RH (2004).

Bastl, Vjekoslav (Příbram, Češka, 13. VIII. 1872 – Zagreb, 3. IX. 1947), arhitekt, jedan od predvodnika hrvatske protomoderne u arhitekturi na početku XX. st.







Nakon što je 1896. završio školovanje u Kraljevskoj i zemaljskoj obrtnoj školi u Zagrebu, graditeljski smjer, studirao je arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste) u Beču, gdje je 1902. diplomirao pod mentorstvom Otta Wagnera. Profesionalno djelovanje započeo je još 1895. u projektantskom poduzeću → Hönigsberg i Deutsch u Zagrebu, gdje je radio do 1906 (s trogodišnjom stankom tijekom studiranja) kada je stekao ovlaštenje civilnog arhitekta. Od 1919. do umirovljenja bio je profesor u Državnoj srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu. Zajedno s Viktorom Kovačićem, Stjepanom Podhorskym i Edom Šenom 1905. pokrenuo je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovo djelovanje u poduzeću Hönigsberg i Deutsch obilježeno je duhom bečke secesije (zgrada Trgovačko-obrtnoga, danas Etnografskoga muzeja na Mažuranićevu trgu 14, 1902–03; zgrada Kallina na uglu Gundulićeve 20 i Masarykove 19, 1903–04., zgrada Elsa-fluid u Jurišićevoj 1, 1905–06; zgrada Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice na uglu Ilice 25 i Gundulićeve 2, 1906–07). Nakon osamostaljenja napustio je secesiju i postupno prihvatio neoklasicizam. Ističu se zgrade Kemijskoga laboratorija (1913–20) i Fizikalnoga zavoda (izradio prvi nacrt, izvedeno prema projektu E. Steinmanna 1927–32) na Marulićevu trgu 20 i 19, Ekonomsko-komercijalne visoke škole u Zvonimirovoj 8 (1927–28) i Gradske tržnice Dolac (1926–30., u suradnji s K. Vajdom). Najznačajnija je Bastlova inozemna izvedba zgrada Činovničke zadruge u Ulici kralja Milana 16 u Beogradu (1922–23), koja je bila predstavljena na Svjetskoj izložbi Expo u Parizu 1925. Posljednje projekte izveo je pod utjecajem internacionalnoga stila (rekonstrukcija crkve sv. Petra s dogradnjom župnoga stana u Vlaškoj 93 u Zagrebu, 1929–32).













Denzler, Juraj (Zagreb, 12. IV. 1896 – Zagreb, 27. IX. 1981), arhitekt, jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatske moderne arhitekture.

Završio je Srednju tehničku graditeljsku školu u Zagrebu, 1915–17. radio u građevinskom poduzeću Emil Eisner i Adolf Ehrlich. Studij arhitekture započeo je 1918. na Tehničkoj visokoj školi u Beču (danas TU Wien) te nastavio na Tehničkoj visokoj školi (→ Tehnički fakultet, sv. 4; → Arhitektonski fakultet) u Zagrebu, gdje je diplomirao 1924. Godine 1919–24. radio je u atelijeru → Huge Ehrlicha, potom u zagrebačkim građevinskim poduzećima Kremen (1924–28) i Kreković (1928–31). Ovlašten za samostalno vođenje poslova 1928., radio je također samostalno i u suradnji sa → Stankom Kliskom i → Mladenom Kauzlarićem. Od 1930. do umirovljenja 1966. bio je zaposlen na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, isprva kao asistent → Ede Šena na Katedri za graditeljstvo, a od 1935. kao nastavnik na Katedri za povijest i teoriju arhitekture, u zvanju redovitoga profesora od 1944. Na Fakultetu je bio voditelj Arhitektonskog odsjeka 1956–57., dekan 1959–60., te prodekan 1960–62. i 1964–66.







Nakon početnoga razvoja koji ga je još vezao uz neoklasicističku ostavštinu (palača Mikuličić na Ribnjaku 1 u Zagrebu, 1924; Škola narodnog zdravlja u Rockefellerovoj ulici 4, 1925., s M. Kauzlarićem), okrenuo se koncepciji u kojoj funkcija i konstrukcija sve jače prožimaju oblikovnu fizionomiju arhitektonskih objekata. Potpuno novu arhitekturu u duhu funkcionalizma ostvario je zgradom Srpske pravoslavne općine u Preobraženskoj 2 (1929., sa S. Kliskom i M. Kauzlarićem), a novu konstruktivnu estetiku željezničkim nadvožnjacima na Savskoj cesti, u Adžijinoj i Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu (1929., s M. Kauzlarićem). Sljedećih godina podigao je mnogobrojne građevine, među ostalima crkvu sv. Antuna na Sv. Duhu 31 (1931), gradski vodovod na Laščini (1932), stambenu zgradu u Martićevoj ulici 14E (1939), školu za gluhonijemu djecu u Nazorovoj 47 (1934–40., s V. Potočnjakom), sve u Zagrebu. Kapelica Majke Božje Sljemenske na Sljemenu povrh Zagreba (1932) vrhunsko je djelo hrvatske moderne arhitekture, dok je upravna zgrada Gradskih poduzeća u Gundulićevoj 32 (danas Hrvatska elektroprivreda) u Zagrebu (1933) njegovo najzrelije djelo koje odražava najsuvremenije tehničke dosege svoga doba. Među projektima nakon II. svj. rata ističu se zgrada Geodetskog odjela Tehničkoga fakulteta (poslije Ghetaldus) u Harambašićevoj (1951), Ekonomski fakultet na Kennedyjevu trgu 6 (1952., sa Z. Požgajem), nadogradnja četvrtoga kata Arhitektonskoga fakulteta u Kačićevoj 26 (1960), interijer, prilazno stubište i uređenje okoliša zgrade Rektorata Sveučilišta na Trgu Republike Hrvatske 14 (1965–76), sve u Zagrebu, stambeni blok Krševan u povijesnoj jezgri Zadra (1956., sa S. Sekulić-Gvozdanović) i dr. Bavio se i arhitektonsko-konzervatorskim radom (obnova kule Kamenitih vrata i njezina interijera u Zagrebu, 1938; staroga grada u Sisku, 1961., sa S. Sekulić-Gvozdanović; tvrđave Nehaj u Senju, 1966., s M. Viličić). Izradio je planove za TE Zagorje kraj Konjščine (1938–45) i HE Zavrelje kraj Dubrovnika (1948–50). Od 1977. bio je dopisni član JAZU-a (danas HAZU). Dobitnik je više nagrada, među ostalima za životno djelo »Vladimir Nazor« (1966), »Viktor Kovačić« (1971) i »Božidar Adžija« (1977).

























Galić, Drago (Zagreb, 9. X. 1907 – Zagreb, 3. X. 1992), arhitekt, jedan od ključnih sudionika stvaranja zagrebačke arhitektonske škole u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

Diplomirao je arhitekturu 1933. na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji (Akademija likovnih umjetnosti) u Zagrebu. Radio je u arhitektonskim projektnim atelijerima → Huge Ehrlicha (1926–29), → Jurja Denzlera i → Mladena Kauzlarića (1929–30) te → Drage Iblera (1930–39), potom je do 1945. vodio vlastiti atelijer u Zagrebu. Godine 1945. radio je u Ministarstvu građevina NRH, 1946–47. kao vanjski suradnik Gradskoga projektnog zavoda, a od 1947. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Arhitektonski fakultet) u Zagrebu. Godine 1948–49. boravio je u Švicarskoj, gdje je surađivao u atelijeru D. Iblera. Nakon povratka nastavio je djelovanje na Fakultetu, gdje se 1958. habilitirao radom Specifičan primjer stana u dva nivoa, a 1960. bio je izabran u zvanje redovitoga profesora. Bio je starješina Arhitektonskog odsjeka (1953–54), predstojnik Zavoda za elemente projektiranja (1953–58), Zavoda za stambenu arhitekturu (1960–75) i Katedre za arhitektonsko projektiranje (1962–70), te dekan Fakulteta (1962–66). Godine 1964. naslijedio je D. Iblera na mjestu voditelja državne Majstorske radionice za arhitekturu kao svojevrsnog oblika poslijediplomskog usavršavanja polaznika (od 1975. u sastavu JAZU-a), koju je vodio do njezina gašenja 1984.

Prihvativši vrlo rano nova usmjerenja, svojim je radovima iskazivao izrazito modernistički pristup arhitektonskom oblikovanju, poštujući načela stroge funkcionalnosti. Uz D. Iblera bio je jedan od ključnih sudionika stvaranja zagrebačke arhitektonske škole. Zajedno s njim izradio je pionirski projekt terasastoga sustava gradnje niza obiteljskih kuća na padini brijega Šalate u Novakovoj ulici (1932–33., nije izveden) te drvenu vilu Filipčić u Ulici Sv. Duha 117 (1936., srušena 2007) u Zagrebu. Tom razdoblju pripadaju i njegovi samostalni projekti: vlastita obiteljska drvena vila u Istarskoj 28 (1933., dovršena 1940) i višestambene ulična i dvorišna zgrada Mirovinskog zavoda za službenike u Klaićevoj 44–46 (1939–42) u Zagrebu, te vila Roxy na Pločama (1934), hotel Splendid i vila Jakšić u uvali Lapad (oba projekta 1935) u Dubrovniku. Godine 1941. izradio je natječajni projekt plivališta s hotelom za sportaše u Preradovićevoj 21–23 u Zagrebu u koji je unio niz inovacija poput pomičnoga ostakljenog krova nad plivalištem i visećega staklenog pročelja. Za istu lokaciju (projekt plivališta zbog rata nije izveden) 1942–43. izradio je studiju višestambene zgrade u kojoj je ekperimentirao s oblikovanjem stanova u dvije razine (nije izvedena).













Nakon II. svj. rata nastavio je projektirati primarno stambene, ali i industrijske, turističke i obrazovne objekte. Iz toga se razdoblja ističu mehanička radionica Zavoda za industrijska istraživanja na Borongaju (1947., kasnijim dogradnjama pretvoren u Tvornicu motora i automobila) i predavaonica s laboratorijem Interne i Neurološke klinike na Rebru (1947) u Zagrebu. Najuspjelijim njegovim ostvarenjima pripadaju stambena zgrada na Svačićevu trgu 14 (1953) te dva stambena bloka (sa stanovima u dvije razine) u Vukovarskoj 35–35A (1953) i na uglu Vukovarske 43 i Miramarske ceste (1954) u Zagrebu. S kiparom Antunom Augustinčićem surađivao je na gradnji memorijalnih objekata (spomenik herojima Crvene armije u Batini, 1945; Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici, 1973). U kasnijem razdoblju posvetio se isključivo znanstvenom i pedagoškom radu. Izlagao je na mnogobrojnim skupnim izložbama, među ostalima na V. izložbi umjetničke skupine Zemlja (Zagreb 1934), IV. bijenalu u São Paulu (1957), Svjetskoj izložbi u Bruxellesu (1958) i Zagrebačkom salonu (1965., 1970., 1985). Surađivao je kao gost sa skupinom Zemlja (1931–35), bio je član uredništva časopisa Pečat (1939–40), te predsjednik Društva arhitekata Hrvatske (1958–59; od 1960. Savez arhitekata Hrvatske, od 1993. → Udruženje hrvatskih arhitekata). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima za životno djelo »Viktor Kovačić« (1962), »Vladimir Nazor« (1972) i Nagrade za znanost (1989). Umirovljen je 1975. Godine 1962. postao je redovitim članom JAZU-a (danas HAZU), u okviru kojega je obavljao dužnosti tajnika Razreda za likovne umjetnosti (1975–81) i voditelja Državne majstorske radionice za arhitekturu (1964–84). Njemu u čast Savez arhitekata Hrvatske ustanovio je 1983. godišnju nagradu za najuspješnije ostvarenje u području stambene arhitekture.













Bernardi, Bernardo (Korčula, 16. XII. 1921 – Bol, 20. VII. 1985), arhitekt i dizajner, jedan od najvažnijih predstavnika dizajna u Hrvatskoj, istaknuo se oblikovanjem interijera i namještaja. Diplomirao je arhitekturu 1948. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1946–51. radio kao asistent → Zdenka Strižića na Katedri za projektiranje. Od 1951. do smrti djelovao je kao slobodni umjetnik. U više je navrata studijski boravio u Francuskoj, Danskoj, Finskoj, Švedskoj i SAD-u. U središtu je njegova stvaralaštva oblikovanje interijera i tipova namještaja za industrijsku proizvodnju. Interijeri mu se odlikuju usklađenim i smirenim odnosima u okviru jedinstvene i estetski logične koncepcije prostora, a funkcionalni namještaj čistim plohama od prirodnih materijala. Među mnogobrojnim turističko-ugostiteljskim objektima ističu se: interijeri kavane Neboder (1957–59), restorana Taverna (1962) i Lovački rog (1968) u Zagrebu, bara Labirint u Dubrovniku (s R. Nikšićem, 1958–59), hotela Tiha (1964), Maestral (1965), Berulia i turističkoga centra (1969) u Brelima te hotela Goričina u Kuparima (1979). Također je oblikovao interijere odgojno-obrazovnih ustanova poput dječjeg vrtića u Školi za odgajatelje u Habdelićevoj ulici u Zagrebu (1951), osnovne škole u Kumrovcu (1955) te Radničkog sveučilišta Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) u Zagrebu (1961). Radio je i na uređenju unutrašnjih prostora znanstvenih institucija kao što su Historijski institut u Zadru (1954) i Društvo arhitekata Hrvatske u Zagrebu (1954). Obnovio je i preuredio interijere u više sakralnih objekata, među ostalima u ceremonijalnoj zgradi Novoga groblja u Novom Sadu (1972), crkvama Gospe Sinjske u Sinju (1974–81), sv. Ivana u Zadru (1977–86) i Svetog Duha u Zagrebu (1982–84), kao i u poslovnim i javnim prostorima – u zračnim lukama Zagreb (1966., 1974) i Zadar (1967), jugoslavenskoj ambasadi u Londonu (1973), Multimedijskom centru u Zagrebu (1975), redakciji časopisa Start u Zagrebu (1976), robnoj kući Prima II u Splitu (1966), upravnoj zgradi SIMPO-a u Vranju (1977) i predsjedništvu vlade Angole u Luandi (1978).













Nastojeći uskladiti odnos između zahtjeva suvremene pedagogije i tadašnjih mogućnosti proizvodnje, bavio se problematikom oblikovanja namještaja odgojno-obrazovnih objekata, te osmislio tipski namještaj za škole u Hrvatskoj (1952). Autor je sistemskoga pokućstva za stan Ber (1964) te, u suradnji s tvornicom → TVIN iz Virovitice, programa uredskoga namještaja Pan (1966), Skan (1967) i Betatvin (1978) kao i sustava za stanove i hotele Dorma (1977). Posebice se ističe naslonjač A4, proizveden 1961. za potrebe Radničkog sveučilišta Moša Pijade, koji svojom modernistički jednostavnom linijom i ergonomski određenim proporcijama ističe Bernardijev znanstveni pristup dizajnu.





















Među njegovim su važnijim arhitektonskim ostvarenjima stambene zgrade za učitelje u Kumrovcu (1955) te hoteli Marko Polo (1967) i Liburna (1985) u Korčuli, za koje je oblikovao i interijer. Sudjelovao je na mnogobrojnim izložbama kao što su Zagrebački salon, Zagrebački trijenale, Bijenale industrijskog oblikovanja u Ljubljani, Umjetnost i industrija u Beogradu, izložbe primijenjene umjetnosti i dizajna u Besançonu i Parizu, i dr. Osobito je značajan njegov nastup na izložbama Porodica i domaćinstvo u Zagrebu, za koje je izradio projekte prototipova idealnih stanova (1958., 1960). Bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske – ULUPUH-a (1958–67) i Saveza likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Jugoslavije – SLUPUJ (1967–70), suosnivač umjetničke skupine → EXAT 51 (1950), Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) u Zagrebu (1964) te Društva dizajnera Hrvatske (1983). Jedan je od najistaknutijih zagovaratelja visokoškolskog studija dizajna u Hrvatskoj i osamostaljenja dizajna kao struke. Za stručni i društveni rad dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja, među ostalima godišnju Nagradu »Vladimir Nazor« (1967) te Nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo (1984). Nagrada udruženja hrvatskih arhitekata za najuspjelije ostvarenje u području dizajna i unutrašnjeg uređenja, koja se dodjeljuje od 1988., nosi njegovo ime.







Rusan, Andrija (Zagreb, 13. II. 1957), arhitekt, osnivač časopisa Oris, multimedijalnog prostora Oris kuća arhitekture i međunarodnoga arhitektonskog simpozija Dani Orisa.







Diplomirao je 1980. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen kao znanstveni novak od završetka studija do 1984. Potom je radio u arhitektonskom birou Centar 51, a od 1987. djeluje kao samostalni arhitekt vodeći vlastiti atelijer Desar. Godine 2000. osnovao je biro Rusanov ured. U njegovu raznolikom arhitektonskom opusu ističu se obiteljske kuće K u Zagrebu (1997) i Dašekovo u Donjoj Stubici (2008., s J. Rusan), groblje Krista Kralja u Požegi (2005., sa S. Jakopčić), poslovna zgrada Lumenart u Puli (2010), rekonstrukcija hotela Bellevue u Malom Lošinju (2014), Spomenik palim braniteljima na Papuku (2017), Trg bećarca u Pleternici (2017), uređenje uvale Čikat u Malom Lošinju (2020), i dr. Uredio je veći broj interijera – Svečanu dvoranu Predsjedničkih dvora (1995), Malu dvoranu (1995) i Kavanu (1997) u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, Muzejsko-memorijalni centar Dražen Petrović (2006., s A. N. Bilićem), sve u Zagrebu. Zajedno s Vedranom Mimicom i Marojem Mrduljašem autor je knjige Suvremena hrvatska arhitektura. Testiranje stvarnosti (2007). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor 1995–96. te pokretač i voditelj, a 1999–2007. i glavni urednik časopisa → Oris. Godine 2000. utemeljio je Oris kuću arhitekture, multimedijalni prostor namijenjen predstavljanju različitih tema iz područja arhitekture i kulture, a 2001. međunarodni arhitektonski simpozij Dani Orisa na kojem se nastoje predstaviti aktualna zbivanja na svjetskoj arhitektonskoj sceni. Autor je koncepcija više izložbi, među ostalima Zagreb, ah Zagreb u sklopu Međunarodne izložbe arhitekture (Internationale Bauausstellung) u Berlinu (1987). Za projektantski, znanstvenoistraživački i publicistički rad dobio je više nagrada, među ostalima nacionalne »Drago Galić« (1997) i »Neven Šegvić« (2001., 2007., 2021) te međunarodnu Dedalo Minosse (2008).

Paški most, jedan od istaknutih armiranobetonskih lučnih mostova u Hrvatskoj izgrađen 1968; preko Ljubačkih vrata u Zadarskoj županiji spaja otok Pag s kopnom.

Nalazi se na državnoj cesti D106 između mjesta Miškovića i Rtine. Pušten je u promet 17. studenoga 1968. Izgradilo ga je poduzeće Mostogradnja iz Beograda prema projektu Ilije Stojadinovića te uz vodstvo Stanka Šrama. Nakon razaranja u Domovinskome ratu obnovljen je u cijelosti, a obnova je provedena i 2020 (sanacija korozije armature armiranobetonske konstrukcije, pjeskarenje nadlučne konstrukcije, zaštita od korozije, bojenje). Dug je 301 m, širok 9 m, s rasponom luka od 193,2 m.

Novi željeznički most (Zeleni most; Hendrixov most), dvokolosiječni lučni most preko rijeke Save u Zagrebu. Pod imenom Zeleni most na Savi od 2011. preventivno je zaštićeno kulturno dobro.

Izgrađen je pokraj staroga Željezničkog mosta, prvoga jednokolosiječnog željezničkog mosta preko Save koji se nalazio nekoliko metara uzvodno (otvoren 1862). Čelične je konstrukcije na kontinuiranom punostijenom nosaču koji je u najvećem rasponu ojačan lukom. Dug je 306 m i širok 9 m.

Izgrađen je 1939 (projektanti: B. Valujev, T. Čerevkov).







Savski most (Novi savski kolni most; Savski pješački most), pješački most u nastavku Selske ceste u jugozapadnome dijelu Zagreba; iznimno je postignuće u polju zavarivanja debelih limova. Prvi je veći spregnuti most u svijetu. Izgrađen je 1938 (projektant: M. Frković).

Nalazi se u blizini Jadranskoga i Novoga željezničkog mosta. Izgrađen je na mjestu nekadašnjeg Crvenoga mosta (izgrađen 1892., poznat i kao Jakuševečki most), koji je desetljećima bio jedina spona Zagreba s područjem južno od Save. Čelične je punostijene kontinuirane gredne konstrukcije. Godine 1975. stavljen je pod spomeničku zaštitu.

Maslenički most, lučni čelični most iznad Novskoga ždrila u sklopu Jadranske magistrale, izgrađen 1961. Prema općeprihvaćenom mišljenju, jedan je od najljepših mostova u Hrvatskoj.

Nalazi se u južnome dijelu Novskoga ždrila, nedaleko od mjesta Maslenice. Dug je 315 m. Projektiran je 1955−60. u Inženjersko projektnom zavodu (IPZ) u Zagrebu (projektant Vojislav Draganić), a izvođači su bila poduzeća Mostogradnja iz Beograda i Metalna iz Maribora. Rekonstruiran je 1990., a u Domovinskome ratu miniran je i srušen 21. studenoga 1991. Novi, gotovo identičan most izgrađen je na mjestu izvornoga 2005 (projektant Stjepan Štorg; Inženjersko projektni zavod u Zagrebu), izvođač Đuro Đaković – Montaža.













Jadranski most, most preko rijeke Save u jugozapadnome dijelu Zagreba, izgrađen 1981. Prvi je most od prednapetog betona u Zagrebu.

Spaja Remetinečki rotor i Selsku cestu. Kontinuirana je konstrukcija sa sedam raspona ukupne duljine 313,7 m. Most se širi, počevši od juga (36,80 m), prema kraju sedmoga raspona osnovnoga dijela konstrukcije (62,4 m). Za svaki smjer ima tri prometna traka namijenjena automobilskomu prometu, dva tramvajskomu, te dva traka namijenjena pješacima. Projektirao ga je Zvonimir Lončarić, a izvela zagrebačka Hidroelektra.

Jankomirski most, most na zapadnom ulazu u Zagreb, izgrađen 1958. Rasponsku konstrukciju čine dva kontinuirana gredna čelična nosača konstantne visine 2 m.

Ukupne je duljine 330 m, širine kolnika 9 m, s obostrano položenim pješačkim stazama širine 1,5 m. Projektirao ga je Krunoslav Tonković. Usporedno s njim izgrađen je 2006. gotovo identičan novi most (projektant Mato Pezera), čime je Ljubljanska avenija na tom mjestu dobila dva dodatna prometna traka.

Japetić, toranj (piramida), razgledni toranj visine 12 m na najvišem vrhu Samoborskoga gorja. Izrađen je u Bečkoj tvornici C. von Milde kao rani primjer željezne konstrukcije, gotovo istodobno s Eiffelovim tornjem u Parizu.

Isprva je bio postavljen na Sljemenu (na mjestu prijašnje, drvene piramide iz 1877., te još starije iz 1870), gdje je svečano otvoren 1899. Sa Sljemena je 1960. preseljen na današnju lokaciju.

Domovinski most, most preko rijeke Save u jugoistočnome dijelu Zagreba, izgrađen 2007. Jedan je od primjera ovješenoga mosta u hrvatskoj mostogradnji.

Veže se na Radničku cestu. Dug je 840 m, širok 33 m, s 13 raspona. Izveden je od uzduž i poprijeko prednapetoga betona, a središnji je dio ovješen o dva para pilona visine 16,5 m. U oba smjera ima dva prometna traka s nogostupima i biciklističkim stazama, te prostor rezerviran za prigradsku željeznicu. Most su projektirale Rajka Veverka i Martina Balić, a izvela poduzeća Industrogradnja i Viadukt iz Zagreba.

Biokovo, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu Sv. Jure. Visok 86 m, najviši je punostijeni limeni toranj u Hrvatskoj.

Stabilnost konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1968 (arhitektonsko-urbanistički projekt 1965., → A. Rožić i → M. Salaj).

Kalnik, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu Vranilac. Visok je 52 m.

Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1968. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske.

Klinički bolnički centar Split na Firulama, važno ostvarenje moderne arhitekture Splita u području zdravstvene namjene. Sklop je građen niz godina u više etapa: paviljon za tuberkulozu (1954–58), poliklinika (1958–60; 1964–66), južna krila zgrade (1961–69), ostali sadržaji (1973–76).

Projektant: Z. Dumengjić.

Mađerkin breg, vidikovac, osebujna konstrukcija od lameliranih drvenih nosača kraj Štrigove visoka 28 m, s razglednom platformom za posjetitelje na visini od 21 m.

Izgrađen je 2022 (arhitekti Bojan i Igor Perhoč) kao dio biciklističko-informativnog centra za posjetitelje. U sklopu građevine izvedene su vjetrene orgulje nazvane Goričko sviralo.

Maslenički most (autocesta A1), armiranobetonski lučni most iznad Novskoga ždrila u sklopu autoceste A1; prvi autocestovni betonski lučni most velikog raspona u Hrvatskoj.

Nalazi se između naselja Ždrila i Maslenice. Premošćuje oba traka autoceste A1 na dionici Maslenica–Zadar 1. Dug je 377,6 m, širok 20,40 m, s rasponom luka od 200 m, što ga svrstava među veće mostove te vrste u svijetu. Izgrađen je 1996 (projekt je izrađen na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, a izgradnju je vodilo splitsko poduzeće Konstruktor).

Most mladosti, cestovni, tramvajski i pješački most preko rijeke Save u Zagrebu, izgrađen 1974.

Spaja zagrebačka gradska naselja Zapruđe na istoku Novoga Zagreba i Savicu na lijevoj obali Save. Most je gredne čelične konstrukcije s prilazima od prednapetih betonskih nosača, ukupne duljine 300 m te širine 36 m.

Izgrađen je 1974 (projektant: V. Draganić).

Most slobode, središnji zagrebački most preko rijeke Save.

Dio je Avenije Većeslava Holjevca. Lučni je most plitkoga luka, dug ukupno 805 m, širok 19 m.

Izgrađen je 1959 (projektant: K. Tonković).

Sljeme, toranj, telekomunikacijski toranj na vrhu Medvednice, visok 170 m. Ima armiranobetonski donji dio visok 92 m i čelični antenski stup povrh njega, te je jedini takav objekt u Hrvatskoj.

Na visini od 20 m ima troetažnu pogonsku kupolu za smještaj opreme, a na 72 m gondolu za posjetitelje s vidikovcem i rotirajućim restoranom (otvoreni 2023). Izgrađen je 1976 (projektant Krešimir Šavor), a danas njime upravlja poduzeće Odašiljači i veze. Zamijenio je obližnji tronožni toranj čelične rešetkaste konstrukcije s izletničkom platformom i antenom Radiotelevizije Zagreb izgrađen 1960., visok 82 m; platforma je otvorena za izletnike 1965., a konstrukcija je srušena 1980.







Srđ, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu iznad Dubrovnika. Visok je 77 m.

Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1965. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske.

Termoelektrana Plomin, dimnjak, armiranobetonska konstrukcija za ispust dimnih plinova izgaranja ugljena, izgrađena 2000. u Plomin Luci. S visinom od 340 m najviša je građevina u Hrvatskoj i po visini dvanaesta građevina te vrste u svijetu.

Učka, antenski toranj, konstrukcija radiotelevizijskog odašiljača na vrhu Vojak. Visok je 81 m.

Stabilnost punostijene limene konstrukcije osigurana je tronožnim podnožjem. Izgrađen je 1963. i spada u niz prvih objekata kojima je stvorena mreža za televizijsku radiodifuziju na području Hrvatske. Uz toranj je 2007. podignuta vojna radarska postaja za zračno motrenje.

Velika Paklenica, bunkeri, veliko podzemno sklonište koje je tijekom političke krize između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza 1950–53. gradila JNA u kanjonu Velike Paklenice.

Završetkom krize ostalo je bez funkcije. U podzemnim je prostorima 2016. uređen posjetiteljski centar Podzemni grad Paklenice u sklopu Nacionalnoga parka Paklenica.

Vukovar, stari vodotoranj, vodosprema na središnjem gradskom trgu. Izgrađena je 1912–16 (projektanti F. Funtak i L. Karlovski) te je jedan od rijetkih primjera industrijske secesijske građevine u Hrvatskoj.

Armiranobetonski vodotoranj ima kapacitet od 50 m³ vode i visinu od 19 m. Bio je namijenjen za spremanje i pričuvu vode u slučaju požara te za polijevanje ulica ljeti.

Čakovec, stari grad, utvrda i dvorac građeni od XVI. do XVIII. st. na mjestu srednjovjekovnoga grada koji se spominje još 1328. Bio je sjedište obitelji Zrinskih od 1546. do 1671.







Unutar zidina nalazi se Stari dvor Zrinskih koji se sastoji od niza jednokatnih zgrada te, nasuprot njima, Novi dvor, reprezentativna dvokatna barokna palača (bečki carski graditelj Filiberto Lucchese; danas je u palači Muzej Međimurja). Uokolo je bio dvostruki prsten opkopa s vodom, a u sredini tvrđava s pet bastiona izgrađenih od kamena i opeke. Preko srednjega sjeveroistočnog bastiona i ravelina ispred njega vodila su dva mosta do čvrstog tla.















Kino Urania u Osijeku, jedno od nareprezentativnijih secesijskih zdanja u Hrvatskoj. Uz sjeverno pročelje zgrade nalazile su se popratne prostorije kina u kojima je bilo smješteno i sjedište osječke slobodnozidarske lože Budnost.

Izgrađeno je 1912 (projektant: V. Aksmanović).

Poslovna zgrada FINA-e u Zagrebu, podignuta kao sjedište SDK-a (Služba društvenoga knjigovodstva) u Vukovarskoj ulici, važno je ostvarenje brutalizma u hrvatskoj arhitekturi.

Izgrađena je 1971–80 (projektanti: R. Nikšić, A. Dragomanović).