Vučedol, arheološko nalazište na desnoj obali Dunava u Vukovaru, s višeslojnim ostatcima prapovijesnoga naselja, među kojima se ističu oni bakrenodobne vučedolske kulture iz III. tisućljeća pr. Kr.

Naselje je obuhvaćalo dva platoa (tzv. Streimovo kukuruzište i Streimov vinograd) koji su činili podgrađe u kojem je živjela većina stanovništva, te palisadama utvrđenu akropolu na uzvisini Gradec, odvojenu umjetno prokopanim jarkom. Osobito su vrijedni i nalazi koji svjedoče o bogatoj keramičarskoj proizvodnji te obradbi bakra lijevanjem u kalupe, po kojoj se vučedolska kultura smatra izvorištem europske protoindustrijske revolucije. Na nalazištu je 2013. otvoren Muzej vučedolske kulture.

Müller, Johann Christoph (Wöhrd kraj Nürnberga, 15. III. 1673 – Beč, 21. VI. 1721), vojni inženjer i kartograf.

Nakon završetka humanističkog studija, izučavao je matematiku i bakrorezačko crtačko umijeće. Sklapanjem mira u Srijemskim Karlovcima (1699) Müller je s grupom suradnika radio na izmjeri zemljišta (udaljenost od oko dva sata hoda s obje strane granice) i kartografskom prikazu razgraničenja osmansko-habsburške granice. Vodio je izmjeru naselja, riječnih tokova, putova, šuma, močvara i reljefa. Manja mjesta prikazao je u perspektivi, a vojne utvrde u tlocrtu. Cjelokupna karta granične crte Karlovačkoga mira ima 39 sekcija različita formata koje se nadovezuju jedna na drugu, a izrađena je u mjerilu 1 : 37 500. Iako karta nema jedan zajednički naslov, naslovi pojedinih listova (sekcija) zapisana su u kartuši. Listovi karte obično nisu potpisani nego je na njima naznačeno da ih je izradila komisija za razgraničenje po miru u Srijemskim Karlovcima 1699. pod vodstvom grofa Ferdinanda Luigija Marsiglija. Na Marsiglijev zahtjev Müller je izradio i neke pregledne karte i topografske skice razgraničenja u krupnijem mjerilu. Godine 1709. objavio je veliku preglednu kartu Ugarske s Hrvatskom, Slavonijom i Transilvanijom u mjerilu 1 : 550 000, koja se u grafičkom pogledu danas smatra remek-djelom barokne kartografije. Izradio je i objavio Atlas Švicarske (Schweizerischer Atlas, 1712) te kartu Moravske (Tabula generalis Marchionatus Moraviae, 1720) i Češke (Mappa geographica Regni Bohemiae, 1722).

Glavač, Stjepan (Stephanus Glavach Varasdiensis) (Varaždin, 13. XII. 1627 – Trnava, Slovačka, 4. VIII. 1680), kartograf i filozof, isusovac, autor karte Hrvatske iz 1673.

Školovao se u Varaždinu, Grazu i Beču. U isusovački red stupio je 1648. U Grazu je završio četverogodišnji studij teologije te 1662. stekao doktorat iz filozofije. Predavao je matematiku u Grazu i Linzu, moralnu teologiju u Zagrebu, kanonsko pravo u Klagenfurtu i Trnavi, a bio je i prvi profesor filozofije na Isusovačkoj akademiji u Zagrebu (1663–65). Izradio je (1673) topografsku kartu Banske Hrvatske (Nova hactenus editarum mendis expurgatis ac multis quae omissa erant additis accurate concinnata partium Regni Sclavoniae et Croatiae a Christianitate etiamnum possessarum confiniumque descriptio) u mjerilu oko 1 : 270 000, formata 840 mm × 888 mm, do tada najprecizniju kartu Hrvatske koja sadržava oko 600 (pučkih, kajkavskih) toponima. Prema specifičnom inventaru karte (granične utvrde na hrvatskoj i turskoj strani) pretpostavlja se da je izrađena kako bi služila u obrambene svrhe, te da su njezinu izradbu naručili zagrebački biskup Martin Borković i banski namjesnik Nikola Erdődy, kojima ju je, uz Hrvatski sabor, Glavač i posvetio. Karta prikazuje područje Banske Hrvatske (područje između Jadranskog mora i Senja, rijeka Kupe, Une i Mure te ušća Lonje u Savu), jedinoga dijela Hrvatske koji se nakon osmanskih osvajanja još uspio očuvati pod banskom vlašću. Za njezinu se izradbu Glavač nije služio kartografskim predlošcima nego je godinama, uz pomoć krajiških časnika, sam obilazio i mjerio teren te ucrtavao mjesta i reljef (uz pojedina mjesta označio je i važnije događaje, osobito bitke s Osmanlijama). Na karti je Glavač uz njemačku uveo i hrvatsku milju (Milliaria Croatica; 1 hrvatska milja = 11 130 m = 1/10 duljine ekvatorskoga stupnja). Kako mjesto tiskanja nije označeno, u literaturi se obično navodila Valvasorova tiskara u Bogenšperku (Slovenija), jer je u njegovoj kartografskoj zbirci pronađen jedan primjerak karte, no Valvasor je tek 1678. nabavio opremu za tiskanje bakroreza, pa je vjerojatnije da je tiskana u Klagenfurtu u radionici Georga Dettelbachera.

Tonković, Krunoslav (Kruno) (Novska, 7. VI. 1911 − Zagreb, 3. IV. 1989), građevinski inženjer, stručnjak za nosive konstrukcije, najistaknutiji hrvatski mostograditelj.

Diplomirao je 1935. na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1976. disertacijom Neki oblikovno konstrukterski dometi mostova (mentor → V. Simović). Od 1936. radio je u Tvornici vagona, strojeva i mostova u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod), od 1937. u Tehničkom odjeljenju Savske banovine u Zagrebu, tijekom II. svj. rata u Glavnome ravnateljstvu za javne radove NDH. Tijekom 1945. vodio je raščišćavanje ruševina srušenih mostova i njihov popravak, od 1946. postavljen je za šefa odsjeka za mostove u planskom odjelu Ministarstva građevina NRH, od 1947. radio je u Inženjerskom projektnom zavodu, te je počeo predavati na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, od 1964. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Drvene konstrukcije, Drveni mostovi, Masivni mostovi i dr. Bio je predstojnik Zavoda za drvene i masivne mostove (1963−71). Umirovljen je 1981.







Znanstveno i stručno bavio se problematikom nosivih konstrukcija, napose mostogradnjom. Projektirao je i gradio mostove i nadvožnjake u kamenu, armiranom betonu, čeliku i drvu. Mostovi izvedeni po njegovim projektima predstavljaju značajan doprinos unapređenju metoda građenja uz nerijetko uvođenje novih konstruktivnih elemenata i sustava. Zbog brojnosti i kvalitete mostova koji su izgrađeni prema njegovim projektima, smatra ga se najvećim hrvatskim mostograditeljem. Njegovi veći i značajniji mostovi su: Skradinski most (1952−54), mostovi preko Korane (1955−58) i Slunjčice (1958−60) u Slunju, Most slobode (1954−59) i Jankomirski most (1955−58) u Zagrebu, most preko Korane uz Plitvička jezera (1959−61), most preko Cetine u Omišu (1953−61), most preko Drave u Osijeku (1965−67). Također, projektant je mostova preko Rječine (Rijeka, 1947), Krapine (Zaprešić, 1947), Kupe (Karlovac, 1947), Bednje (Presečno, 1948), Velikog Struga (Novska, 1948), Orljave (Lužani, 1948; Požega, 1954), Lonje (Ivanić Grad, 1948; Stružec, 1957), Česme (Stružec, 1957), Čikole (Drniš, 1950), Zrmanje (Obrovac, 1952), Sutle (Zelenjak, 1959); nadvožnjaka u Popovači (1954), Ljubljanskoj aveniji (1955), Aveniji M. Držića (1961) i Vukovarskoj ulici (1970) u Zagrebu, u Karlovcu (1964); vijadukata u Novskoj (1949), Branimirovoj ulici u Zagrebu (1970), i dr. Njegovo su djelo i drvena kupola Brodarskog instituta (1951), konstrukcija paviljona 40 Zagrebačkog velesajma (1957) te pothodnik Glavnoga kolodvora u Zagrebu (1973). Bavio se očuvanjem i obnovom povijesnih mostova (most preko Like u Budaku, 1950; Tounjski most, 1973).































Objavio je mnogobrojne znanstvene i stručne radove te više udžbenika, među kojima se ističu Masivni mostovi (1979), Mostovi u izvanrednim okolnostima (1979), Mostovi (1981), Promet u više razina (1981), Oblikovanje mostova (1985). Bio je prvi građevinar koji je primio Nagradu za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1962).

Škola za medicinske sestre i učenički dom u Zagrebu, važno ostvarenje u polju gradnje odgojno-obrazovnih zgrada za medicinsko osoblje, izvedeno u duhu moderne arhitekture na izduženoj parceli s nagibom prema istoku omeđenoj Mlinarskom i Medvedgradskom ulicom.

Građena je 1938–41 (projektant: Z. Dumengjić).

Trnsko, jedno od prvih planskih stambenih naselja u Novom Zagrebu, koje obilježava rana primjena polumontažnog sustava gradnje višestambenih zgrada.

Stambene četverokatnice s velikoplošnim fasadnim elementima počelo je graditi poduzeće Tempo 1960. prema projektu Drage Korbara (tip Volta) i Ive Bartolića (tip Bartolić). Urbanistički plan naselja izrađen je potkraj 1950-ih (Z. Kolacio, M. Maretić, J. Uhlik, M. Halambek-Wenzler), stambene tornjeve izgrađene 1963–65. projektirao je Slavko Jelinek, a robnu kuću Nama izgrađenu 1966. Aleksandar Dragomanović.

Zapruđe, jedno od prvih novoizgrađenih stambenih naselja u Novom Zagrebu, poznato po montažnim višestambenim zgradama, tzv. limenkama.

Stariji dio naselja podignut je 1963–67. inovativnim montažnim sustavom Ju–61 poduzeća Jugomont, koji su razvili Bogdan Budimirov, Dragutin Stilinović i Željko Solar. Urbanistički plan naselja izradio je Josip Uhlik (1962–63), a stambene tornjeve izgrađene 1967–68. projektirao je Slavko Jelinek.

Fabijanić, Nenad (Zagreb, 8. III. 1951), arhitekt i urbanist, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, posebno se istaknuo oblikovanjem interijera i javnih prostora.

Diplomirao je 1974. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 2018. stekao akademski stupanj doktora umjetnosti. Godine 1975–76. radio je u studiju AB 17 → Ive Vitića u Zagrebu, a 1977. zaposlio se na Arhitektonskom fakultetu (isprva kao asistent → Nevena Šegvića), gdje je radio do umirovljenja 2021., od 2000. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Arhitektura novijeg doba, Hrvatska arhitektura, Arhitektonsko projektiranje, Interijer, Zgrade za kulturu i dr. Predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje bio je 1997–2001. Bio je gostujući predavač na Sveučilištu Strathclyde (University of Strathclyde) u Glasgowu (1990., 1993). Godine 2021. osnovao je vlastiti Arhitektonski studio Fabijanić.







Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavi projektantskim radom. Projektira stambenu i stambeno-poslovnu arhitekturu (zgrada ACM-a, danas Triglav osiguranja u Heinzovoj ulici u Zagrebu, 1995–96; zgrada Hrvatske biskupske konferencije na Ksaverskoj cesti u Zagrebu, 2011; obiteljska kuća O na Silbi, 2012), oblikuje i uređuje javne prostore (Trg Petra Krešimira IV. u Pagu, 1996; Trg kralja Tomislava u Opuzenu, 2007; Arheološki park Principij u Rijeci, 2014; ljetna pozornica Crekvina u Kastvu, 2018–22; Trg maršala Tita u Rovinju, 2022) i interijere (adaptacija skladišta soli u diskoteku V. magazin u Pagu, 1986; kavana Ban café na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, 1992; crkva sv. Jurja u Pagu, 1994; Banski dvori u Zagrebu, 1998). Bavi se oblikovanjem predmeta od stakla (Hrvatski križ kao poklon papi Ivanu Pavlu II., 1994., s I. Šebaljem i O. Kogojem). Njegov je rad Spomenik domovini, podignut 2020. na Trgu Stjepana Radića u Zagrebu. Autor je izložbenih postava i knjiga (Razgovori 1990–1994., 1996., s I. Šebaljem; Suradnja 1990–1998., 1999., s I. Šebaljem; Postamenti, 2016; Mit mijene, 2017; Slike po Ivanu, 2018; Četiri memorijala Nenada Fabijanića, 2019; Domovini ’20, 2021). Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba (1994–96) i Udruženja hrvatskih arhitekata (1999–2003). Godine 2008. postao je članom suradnikom HAZU-a; od 2019. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1983., 1988., 1991., 1992., 1997), »Vladimir Nazor« (1993., 2012), »Viktor Kovačić« (1986., 1994), »Bernardo Bernardi« (1993., 2009., 2014), Big See Architecture Award (2018., 2020., 2022) i dr.













Camocio, Giovanni Francesco (Camocius, Camotius, Camotio; Giovanni, Giovani, Gioan) (Venecija, XVI. st.), kartograf i izdavač.

U Veneciji je posjedovao bakrorezačku i kartografsku radionicu u kojoj je izrađivao karte i vedute te knjižaru u kojoj ih je obično prodavao kao pojedinačne listove. Imao je svoje topografe i dobavljače kartografskih podataka, a smatra se kako je i sam dobro poznavao neke hrvatske krajeve. U razdoblju od 1560. do 1579. izdao je veći broj karata, među kojima i nekoliko onih koje su prikazivale hrvatska područja, primjerice Novo dissegno della Dalmatia et Crovatia MDLXIII (jedna od prvih tiskanih regionalnih karata naših krajeva, 1563), Istria Sotto il dominio Veneto fra li dui Colfi Trigestino et Quarner como meza isola del mare Adriatico posta da Istro fiume etc. (1569) i izolar Isole famose, porti, fortezze e terre maritimme sottoposte alla Ser. Sig. di Venetia, ad altri Principi Christiani, et al Sig. Turco nouamete poste in luce (1572). Izolar se smatra najpoznatijim Camociovim kartografskim djelom, koje se danas čuva u muzejima i knjižnicama u Splitu, Zagrebu, Veneciji, Rimu, Milanu, Beču i Londonu. U Zagrebu se u Hrvatskom državnom arhivu čuva to cjelovito djelo (88 numeriranih listova), a u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici nešto manje izdanje (79 listova s manjim razlikama u sadržaju i rasporedu karata) koje sadržava 16 karata ili veduta hrvatskog primorja (karte Jadranskog mora, Istre, vedute Pule i Osora, Zadra s okolicom, Šibenika s okolicom, vedute Šibenika, Skradina, panoramske karte Trogira s okolicom, Splita s okolicom, kartografsko-vedutski prikaz Makarske s okolicom, panoramska karta solinsko-kliškog područja, veduta grada Hvara, karte otoka Hvara i Korčule, te akvatorija Dubrovnika i Boke kotorske). Dio karata u Camociovu izolaru radovi su šibenskih kartografa → Natala Bonifacija i → Martina Rote Kolunića.

Zimsko plivalište Mladost, jedna od prvih suvremenih zatvorenih sportsko-rekreacijskih građevina u Hrvatskoj i dugo vrijeme jedini zagrebački bazen u zatvorenome.

Izgrađeno je 1958 (F. Bahovec, B. Tušek, V. Antolić).

Sportsko-rekreacijski centar Šalata, jedan od prvih suvremenih sportsko-rekreacijskih centara u Hrvatskoj, izgrađen na uzvisini u blizini središta Zagreba.

Počeo se razvijati potkraj 1920-ih, teniski stadion izgrađen je 1939., plivalište 1946–47., novi teniski stadion 1966 (sve prema projektima F. Bahovca); centar je rekonstruiran 1987.







Maksimirski stadion, središnji zagrebački nogometni stadion, jedno od najznačajnijih djela sportske arhitekture svoga doba.

Pokraj ulaza u Maksimirski perivoj izgrađen je 1912. stadion HAŠK-a, na mjestu kojega je 1953–55. izgrađen novi stadion (projektanti: V. Turina, F. Neidhardt, E. Erlih). Istočna tribina dograđena je 1961 (isti autori uz B. Magaša), južna 1965–69 (B. Tušek), stadion je adaptiran 1987., a 1997. započela je njegova rekonstrukcija (B. Kincl, N. Filipović).

Školski forum u Zagrebu, reprezentativni skup školskih zgrada na današnjem Rooseveltovu trgu.

Trokrilna zgrada Realne gimnazije i Trgovačke škole izgrađena je 1894–95 (projektanti: Ludwig i Hülssner), a gimnastička dvorana 1896 (K. Waidmann). Kraj dvorane uređeno je Srednjoškolsko igralište (tzv. Elipsa), a zapadno od njega izgrađena je 1933. još jedna gimnastička dvorana (E. Steinmann), dograđena 1949 (S. Delfin). Od 1987. središnje krilo zauzima Muzej Mimara (autori adaptacije: M. Kranjc, I. Piteša, M. Salaj, B. Šerbetić), a bočna krila osnovna škola i gimnazija.







Coronelli, Vincenzo Maria (Corneille; Vicent, Vicenzo; Marc, Marco) (Ravenna, 16. VIII. 1650 – Venecija, 9. XII. 1718), geograf, kartograf i teolog.







Od 1667. studirao je astronomiju, potom i teologiju i humanistiku. Godine 1671. pristupio je franjevačkomu redu, doktorirao je 1673. Bavio se izradbom globusa te je u venecijanskom franjevačkom samostanu S. Marie Gloriose dei Frari, u kojem je živio, osnovao kartografsku radionicu. U njoj je među ostalim izradio dva velika globusa kojih je promjer bio četiri metra (za Luja XIV.). Zbog uspješnog kartografskog rada mletački Senat proglasio ga je 1685. kozmografom Mletačke Republike. Poznato je oko 400 njegovih karata, a na velikom broju njih prikazao je područje današnje Hrvatske. Značajan je njegov manji izolar jadranske i jonske obale Mari, Golfi, Isole, Spiaggie, Porti, Citta, Fortezze ed altri Louoghi dell’ Istria, Quarner, Dalmazia, Albania, Epiro e Livadia koji je objavio 1688., a sadržava listove s kartama (npr. Istra, šira okolica Zadra, karta ušća rijeke Neretve, Dubrovačka Republika, Boka kotorska) i 68 veduta hrvatske obale, primorskih mjesta i utvrda. Vrlo uspjelu kartu Dubrovačke Republike iz izolara objavljivao je poslije pod naslovom Stato di Ragusi, Bocca del Fiume Narenta, Isole di Lesina e Curzola nella Dalmatia posseduta Dalla Serenissima Republica di Venetia. Istarski poluotok i kvarnerske otoke je najbolje prikazao na karti Distretto della Dalmazia Diuisa ne suoi Contadi (dva lista, 1 : 500 000, 1688). Godine 1689. osmislio je enciklopedijsko djelo Biblioteca Universale koje je objavio u 13 velikih svezaka (1690–1701), od kojih prvih pet svezaka uglavnom sadržava geografske karte, a ostali planove i vedute gradova, luka i tvrđava te razne povijesne, etnografske, pomorske i ratne scene kao i portrete plemićkih, kraljevskih i crkvenih osoba i znamenitih ljudi. Njegovo najveće kartografsko djelo je atlas Atlante Veneto, kojega je prvi svezak objavljen 1691., a drugi 1695. U prvome svesku nalazi se velika karta podunavskih zemalja Corso del Danubio da Vienna Sin’ a Nicopoli e paesi Adiacenti, a drugi dio drugoga sveska (1696. objavljen pod naslovom Isolario dell’Atlante Veneto) sadržava nekoliko karata hrvatskoga područja (npr. Ristretto della Dalmazia, Diuisa né suoi Contandi, gia presentata alla Serenissima Republica di Venezia). Pretpostavlja se da je Coronelli sam crtao svoje karte na bakrenoj ploči. Utemeljio je u Veneciji 1860. prvo geografsko društvo Accademia Cosmographica degli Argonauti. Nekoliko njegovih djela čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Metropolitani i Hrvatskome povijesnom muzeju u Zagrebu.

Novak, Drago (Dragutin) (Đurđevac, 20. III. 1933 – Čakovec, 26. III. 2011), liječnik, znanstvenik i kolekcionar starih karata Hrvatske.

Diplomirao je medicinu 1969. u Zagrebu, a školovanje je nastavio u Duisburgu i Münchenu gdje je specijalizirao kirurgiju, te u Hamburgu gdje je specijalizirao radiologiju, habilitirao se i predavao na tamošnjoj sveučilišnoj klinici. Osnovao je 1984. vlastiti institut za rendgensku dijagnostiku i nuklearnu medicinu u Bonnu. Zanimao se za povijest medicine i likovnu umjetnost, no najpoznatiji je kao kolekcionar starih karata Hrvatske te kao njihov vrsni poznavatelj.







Kartografska građa koju je Novak nabavljao za svoju kolekciju trebala je odgovarati kriterijima koje je sam postavio, a to je da u cijelosti ili dijelom prikazuje dio hrvatskoga povijesnog prostora, a autor ili kartograf karte trebao je biti hrvatskoga podrijetla. Tako je nastao bogat fond karata, atlasa i knjiga iz područja povijesti kartografije, poznat pod nazivom Zbirka Novak, Mappae Croaticae, koji se od 2012. čuva u Zbirci zemljopisnih karata i atlasa Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Kako se sastoji od 570 listova zemljopisnih karata, 63 sveska atlasa te 99 svezaka knjiga, smatra se dijelom malobrojnih, najvažnijih i najbogatijih hrvatskih kartografskih zbirki. Zbirka je digitalizirana i dostupna javnosti, a 2018. Nacionalna i sveučilišna knjižnica je o njoj objavila i istoimenu monografiju.







Šverko, Emil (Opatija, 2. I. 1950), arhitekt, posebno se istaknuo u projektiranju obrazovne i turističke arhitekture.

Diplomirao je 1973. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, a magistrirao 1978. na Koledžu za arhitekturu i urbanizam Sveučilišta Washington (College of Architecture and Urban Planning University of Washington) u Seattleu. Isprva je radio kao projektant u Arhitektonskom projektnom birou Konstruktor u Splitu (1973–77), a potom u Urbanističkom zavodu Dalmacije u Splitu (1978–90). Od 1991. s → Ivanom Šverko u Splitu je vodio projektni biro Atelier Šverko i Šverko. Od 2004. do umirovljenja 2015. bio je nastavnik na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu gdje je predavao kolegije Radionica arhitektonskoga projektiranja, Urbanistička radionica i druge, u zvanju redovitoga profesora od 2012. Godine 2012–14. bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje.













Šverkov raznolik opus obuhvaća stambeno-poslovne, obrazovne, sakralne, turističke i druge zgrade, izgradnja kojih se temelji na poštovanju lokalne tradicije uz uvođenje novih oblika prikladnih svojstvima novih materijala. Među njegovim najvažnijim ostvarenim projektima su: robna kuća Prima na Trgu Gaje Bulata 5 u Splitu (2003., preuređenje), crkva hrvatskih mučenika u Čavoglavama (2007., s G. Banić), Studentski centar Split sa studentskim domom u Fiskovićevoj ulici 3 (2012., s N. Kezićem), obiteljska kuća Meštrović na Meštrovićevu šetalištu 46 u Splitu (2014., preuređenje i dogradnja), srednja škola Jelkovec sa sportskom dvoranom, plivalištem i vanjskim terenima u Novom Jelkovcu u Sesvetama (2015–17., s N. Kezićem), tvornica pekarskih proizvoda Bobis u Solinu (2021) te nekoliko hotela u Splitu – Cornaro (2012–18., s A. Šverkom), Park (2015., preuređenje i nadogradnja), Amfora (2020),  Ambasador (2022., s N. Kezićem i N. Roje) i Cora (2024., s A. Šverkom). Posebno se ističu nagrađeni radovi na međunarodnim natječajima Shinkenchiku Residental Design Competition u Tokiju (s I. Šverko, III. nagrada, 1975; s I. Crnkovićem, I. nagrada, 1983). Dobitnik je više domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalima World Architecture Community Award za projekt Velikoga egipatskog muzeja u Kairu (2008., sa N. Kezićem), Nagrade »Vladimir Nazor« (2012) te nagrade Zagrebačkoga salona (2012).



















Kuzmanić, Ante (Split, 28. X. 1952), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, posebno se istaknuo projektiranjem javnih i stambenih zgrada te urbanističkim planiranjem u Splitu.

Diplomirao je 1978. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Od 1978. radio je u Građevnom poduzeću → Konstruktor u Splitu, a od 1982. u Arhitektonskome projektnom birou Konstruktor, kojega je bio voditelj 1990–2001. Godine 2001. zaposlio se na Građevinskome fakultetu (→ Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije) u Splitu, gdje je sudjelovao u osnivanju studija arhitekture 2003. te bio pročelnik Katedre za projektiranje (2003–10) i prodekan za studij arhitekture (2014–18). Vodio je kolegije Gospodarenje prostorom, Elementi visokogradnje, Radionica arhitektonskoga projektiranja, Radionica urbanističkog projektiranja, Tipologija i forma u arhitekturi i dr., od 2010. u zvanju redovitoga profesora; umirovljen je 2018. Od 2001. vodi vlastiti Arhitektonski biro Ante Kuzmanić.













Kuzmanićev raznolik opus obuhvaća stambene, stambeno-poslovne, obrazovne, sakralne i druge zgrade, većinu kojih je ostvario u Splitu: samostan sestara Službenica milosrđa u Ćiril-Metodovoj ulici 14 (1996), sjemenište Splitsko-makarske nadbiskupije u Zrinsko-frankopanskoj 19 (1996), kupališni kompleks na Bačvicama (1997., s E. Širolom), stambeno-poslovni kompleks Turska kula u Ulici grada Antofagaste (2000), stambeno-poslovna zgrada Sukošan 2 u Ulici Domovinskog rata 27 (2003), Obrtna tehnička škola u Plančićevoj 1 (2010), stambeno-poslovni kompleks Kila na Putu Vrborana (2016., s M. Kaliternom). Među njegovim najvažnijim ostvarenim projektima izvan Splita su: Osnovna škola Stobreč (1994), opća bolnica u Novoj Bili (1997–99. s D. Marasovićem, B. Radonićem i G. Rakom), Zračna luka Dubrovnik (1. faza 1997; 2. faza 2005. i 2017., sa S. Martinom) i Muzej Sinjske alke i Alkarski dvori u Sinju (2009). Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994), »Viktor Kovačić« (1996) i »Vladimir Nazor« (1998).

Uchytil, Andrej (Zagreb, 8. V. 1956), arhitekt, voditelj višegodišnjega znanstveno-istraživačkog projekta Atlas hrvatske arhitekture XX. stoljeća.

Diplomirao je 1982. na → Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2002. disertacijom Opus arhitekta Nevena Šegvića (mentor → N. Filipović). Radio je na Fakultetu od 1984. do 2021., u zvanju redovitoga profesora od 2012; bio je voditelj Kabineta za modernu i suvremenu arhitekturu (2017–21).

Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje teoriju i povijest arhitekture i arhitektonsko projektiranje, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao u okviru Katedre za teoriju i povijest arhitekture te Katedre za arhitektonsko projektiranje (Hrvatska arhitektura XX. stoljeća, Moderna i suvremena svjetska arhitektura, Suvremena hrvatska arhitektura i europski kontekst, Hrvatski prostor i arhitektura – Dalmacija, Arhitektonsko projektiranje, i dr). Od 2004. voditelj je višegodišnjega kontinuiranog znanstveno-istraživačkog projekta Atlas hrvatske arhitekture XX. stoljeća, u okviru kojega je objavio Leksikon arhitekata Atlasa hrvatske arhitekture XX. stoljeća (2009., sa Z. Barišić Marenić i E. Kahrovićem). Autor je i koautor mnogobrojnih znanstvenih i stručnih članaka u časopisima Prostor, Čovjek i prostor, Arhitektura i drugima, te knjiga (Dubrovačke pouke arhitekta Nevena Šegvića, 2007). U koautorstvu s Melitom Čavlović izradio je koncept i osmislio postav izložbe Kratka autobiografija škole Arhitektonskog fakulteta. 100 godina izobrazbe arhitekata kojom je obilježena stogodišnjica kontinuirane izobrazbe arhitekata u Zagrebu i Hrvatskoj (Hrvatski muzej arhitekture, 2019). Među njegovim se ostvarenim projektima ističu obiteljska kuća u Tudorovici na Korčuli (2019., s A. Šeparović Uchytil) te crkva i župno-pastoralni centar sv. Ivana apostola i evanđelista u naselju Utrina u Zagrebu (1991–2007., s R. Waldgoni). Od 2022. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Za svoj teorijski, publicistički i projektantski rad dobio je više nagrada i priznanja, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994., 1997., 1988., 2009), »Neven Šegvić« (2007), Državnu nagradu za znanost (2009), te Nagradu »Viktor Kovačić« za životno djelo (2022). Nominiran je za nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu Mies van der Rohe (2008).







Obad Šćitaroci, Mladen (Cirkvena, 1. I. 1955), arhitekt, stručnjak za obnovu i revitalizaciju kulturno-povijesnoga naslijeđa te održivo prostorno i urbanističko planiranje.

Diplomirao je 1979. na → Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1989. disertacijom Metodologija obnove povijesnih perivoja (mentor → B. Milić). Na Fakultetu je bio zaposlen od 1980. do 2023., u zvanju redovitoga profesora od 1999. Godine 1984. sudjelovao je na međunarodnom seminaru Arhitektura Andree Palladija u Vicenzi. U okviru Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu, koje je bio predstojnik 1999–2013., predavao je kolegije Naslijeđe europskog urbanizma, Parkovna arhitektura, Povijest perivojne arhitekture, Vrtna umjetnost, Urbanizam naslijeđa i dr. Kao gost predavao je na diplomskim i poslijediplomskim studijima u Italiji i Španjolskoj (Troina, Madrid, Tenerife) te na Filozofskom, Ekonomskom, Agronomskom fakultetu i Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu.

U njegovim istraživačkim radovima i akademskom djelovanju isprepleću se urbanizam, prostorno planiranje, pejzažna arhitektura, arhitektura, povijest umjetnosti i zaštita kulturnoga naslijeđa. Radio je na izradbi prostornih i urbanističkih planova, među ostalima: prostornih planova nacionalnih parkova Krke i Mljeta (1988., s A. Marinovićem-Uzelcem), prostornoga plana uređenja Stubičkih Toplica (1996., s N. Lipovcem), detaljnoga plana uređenja novoga središta Karlovca (2006), urbanističkoga plana uređenja Popovače (2007), generalnoga urbanističkog plana Karlovca (2007), prostornoga (2010) i urbanističkoga (2012) plana uređenja Donje Stubice. Posebnu pozornost posvetio je istraživanju i promicanju zaštite i obnove perivojne arhitekture (obnova perivoja dvorca u Valpovu, 1991., bolničkoga dijela lječilišnog perivoja u Lipiku, u izvedbi 2023). Objavio je oko 200 znanstvenih i stručnih radova u domaćem i inozemnom tisku te više knjiga – samostalno (Perivoji i dvorci Hrvatskoga zagorja, 1989; Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, 1991., prevedena na engleski i njemački jezik; Hrvatska parkovna baština. Zaštita i obnova, 1992. i dr.), te u koautorstvu s → Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci (Dvorci i perivoji u Slavoniji, 1998., prevedena na engleski i njemački jezik; Vrbanićev perivoj u Karlovcu, 2003; Gradski perivoji Hrvatske u XIX. stoljeću, 2004; Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici, 2008). Bio je glavni urednik časopisa → Prostor za arhitekturu i urbanizam (2001–13). Godine 2014. postao je redovitim članom HAZU-a, gdje je od 2019. tajnik Razreda za likovne umjetnosti i član Predsjedništva. Redoviti je član HATZ-a od 2005. Od 2021. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je Državne nagrade za životno djelo (2022) i Godišnje državne nagrade za znanost (1998), Nagrade HAZU-a (2004) te Nagrade »Fran Bošnjaković« Sveučilišta u Zagrebu (2017).

Žarnić, Tonči (Tivat, 3. VII. 1956), arhitekt, posebno se istaknuo u projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje.

Studirao je na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu, gdje se ubrzo nakon što je diplomirao 1981. zaposlio kao znanstveni pripravnik; u zvanju je redovitoga profesora od 2010. Na Katedri za arhitektonsko projektiranje, koje je bio predstojnik 2003–07. i 2016–20., predaje kolegije Arhitektonsko projektiranje, Radionica arhitektonskog projektiranja, Studio i dr. Bio je gostujući profesor na Fakultetu građevinarstva i arhitekture u Splitu (2007–10) i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2013–14).

Uz pedagošku i znanstvenu djelatnost sustavno se bavi projektantskim radom, osobito odgojno-obrazovnih zgrada, među kojima se ističu dječji vrtić Malešnica u Mimarinoj ulici 34 u Zagrebu (1995., s H. Auf-Franić) i Tehnička škola u Teslinoj 9 u Zadru (2004., s V. Oluićem). Član je skupine od 15 hrvatskih arhitekata koji su za Venecijanski bijenale 2010. izradili ploveći paviljon od armaturne mreže na teglenici. Među neizvedenim arhitektonskim i urbanističkim projektima su: osnovna škola i memorijalni centar u Gradini (1979., s V. Oluićem i V. Mimicom), regulacija obale i trgova u Malom Lošinju (1985., s V. Oluićem), gradski stadion na Kajzerici u Zagrebu (2008., s V. Oluićem) i dr. Dobitnik je više nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1994., 2006), »Vladimir Nazor« (1996) i »Viktor Kovačić« (1996., 2004).

Penezić, Vinko (Zagreb, 21. I. 1959), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza.

Diplomirao je 1982. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 1979. radi u zajednici s → Krešimirom Roginom, s kojim od 1991. vodi arhitektonski biro Penezić i Rogina, arhitekti. Vanjski je suradnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci (2007–10) i Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek (od 2019), gdje predaje kolegije Unutarnje uređenje i Enterijer, te gostujući profesor na L’École spéciale d’Architecture u Parizu (2009) i University American College u Skoplju (2013).

Penezićev i Roginin rad odlikuje se nekonvencionalnim rješenjima uz naglašeno uvažavanje povijesnoga i prostornoga koncepta građevine. Realizirali su više projekata različitih namjena, među ostalima: plivalište Mladost u Jarunskoj ulici 5 (1987), poslovnu zgradu Velebit na Kennedyjevu trgu 6b (1995), oba u Zagrebu, crkvu sv. Mihajla u Šercerovoj 1 u Dubrovniku (1999), stambeno-poslovnu zgradu za stradalnike Domovinskoga rata u Strossmayerovoj 16 u Vukovaru (2002), dječji vrtić Jarun u Bartolićima 39a u Zagrebu (2006), Kuću japansko-hrvatskog prijateljstva u Tokamachiju u Japanu (2012), Dom za umirovljene svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije u Botićevoj 4 u Đakovu (2022). Bavi se i uređenjem interijera, izradbom televizijskih scenografija, izložbenih postava i dr. Tri je puta sudjelovao na Venecijanskome bijenalu (2000., 2004., 2008). Autor je mnogobrojnih stručnih osvrta o arhitekturi objavljenih u periodici te knjige Izazovi prostora (2005). Bio je glavni urednik časopisa → Čovjek i prostor (1997–99), te predsjednik Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu (2004–05). Godine 2018. postao je članom suradnikom HAZU-a. Zajedno s Roginom dobio je više domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, među ostalima nagrade »Viktor Kovačić« (1996), »Bernardo Bernardi« (1996) i »Vladimir Nazor« (2001) te nagradu HAZU-a za područje likovnih umjetnosti (2013).

Rako, Goran (Imotski, 8. IX. 1952), arhitekt, predstavnik suvremenog arhitektonskog izraza, posebno se istaknuo projektiranjem muzejskih zgrada.

Diplomirao je 1978. na → Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Isprva je radio kao projektant u → Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu (1979–82), potom u obrtničkoj zadruzi Zenit u Kumrovcu (1982–92) te u projektnom birou Konstruktor u Zagrebu (1992–2003). Godine 2003. osnovao je vlastiti projektni biro Radionicu arhitekture. Od 2000. do umirovljenja 2022. bio je nastavnik na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao kolegije o projektiranju zgrada za odgoj i obrazovanje, zdravstvo i sport te turizam, od 2014. u zvanju redovitoga profesora.







Razdoblje 1990-ih obilježila je suradnja s arhitektom Bojanom Radonićem (također zaposlenim u birou Konstruktor), s kojim se istaknuo natječajnim radom za Kongresni centar u Nari u Japanu (1991–92., prva nagrada u prvoj fazi natječaja, među prvih deset radova u drugoj fazi). Kao projektanti biroa Konstruktor zajedno s → Antom Kuzmanićem i Danijelom Marasovićem projektirali su bolnicu u Novoj Bili u BiH (1997–99). Među najznačajnijim ostvarenim projektima Radionice arhitekture su: stambena zgrada B u Rijeci (2002), Arheološki muzej Narona u Vidu kraj Metkovića (2007), dječji vrtić Šegrt Hlapić u Sesvetama (2008), obnova dvorca Eltz (2014), Muzej vučedolske kulture (2015), Memorijal Vodotoranj (2021), sva tri u Vukovaru, te rekonstrukcija i dogradnja Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja u Zagrebu (2023). Godine 2010. predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Predsjednik Udruženja arhitekata Hrvatske bio je 2007–09. Stručne članke i osvrte objavljuje u časopisima Čovjek i prostor i Oris, suautor je (s B. Bobovec i D. Matekovićem) knjige Odrastanje uz arhitekturu. Dječji vrtići i škole u XXI. stoljeću (2020). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među ostalima Zagrebačkoga salona (1997., 2015), nagrada »Viktor Kovačić« (2002., 2015) i »Vladimir Nazor« (2006. i 2015). Triput je nominiran za nagradu Mies van der Rohe Europske unije za suvremenu arhitekturu (2007., 2009., 2016).







Aksmanović, Vladoje (do 1922. Viktor Axmann) (Osijek, 29. VIII. 1878 – Valpovo, 3. III. 1946), arhitekt, jedan od najznačajnijih osječkih arhitekata i urbanista u prvoj polovici XX. st.

Diplomirao je arhitekturu 1901. na Tehničkoj visokoj školi u Münchenu (danas TU München). Nakon rada u Rijeci, Beču i Zagrebu, zajedno s arhitektom Ivanom Domesom osnovao je 1905. u Osijeku poduzeće Axmann i Domes. Potom je radio s graditeljima Vladimirom Malinom i Dušanom Rožićem u poduzeću Axmaro, a od 1936. vodio je samostalno građevinsko poduzeće. Isprva je stvarao u duhu secesije, a nakon I. svj. rata je postupno prihvatio suvremena modernistička kretanja. Projektirao je privatne i javne zgrade te tvorničke pogone u Osijeku, Donjem Miholjcu, Vukovaru, Vinkovcima, Đakovu, Slavonskom Brodu, Dalju, Orahovici i Virovitici. U Osijeku je uz svoje glavno djelo, secesijsku zgradu kina Urania (1912) projektirao Kirurški paviljon i Bakteriološki zavod bolnice (1925), Naučnički i Sokolski dom (1928) i dr. U nastojanju da unese nove moderne težnje prostornoga planiranja, izradio je niz urbanističkih planova za uređenje širega prostora Osijeka. Radove o osječkoj komunalnoj problematici objavio je u Narodnoj obrani (1908), Die Drau (1926., 1927) i Vijestima hrvatskog društva inžinira i arhitekata (1911., 1913).







Bedenko, Vladimir (Zagreb, 14. X. 1943 – Zagreb, 12. I. 2015), arhitekt, stručnjak za povijest arhitekture i zaštitu graditeljskoga naslijeđa.

Diplomirao je 1967. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je 1973. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu u području povijesti umjetnosti radom Križevci – urbanistički razvoj (mentor → M. Prelog) te doktorirao 1986. na Arhitektonskome fakultetu u Zagrebu disertacijom Prostorna organizacija i stambena kuća zagrebačkog Gradeca u XIV. i XV. stoljeću (mentori M. Prelog, → A. Mohorovičić). Na Arhitektonskome fakultetu radio je od 1970., u zvanju redovitoga profesora od 1996; bio je predstojnik Katedre za teoriju i povijest arhitekture (1992–97., 2003–09) te Zavoda za graditeljsko naslijeđe (1994–2005). Umirovljen je 2014. Područje njegova znanstvenog i stručnog interesa uključuje teoriju i povijest urbanističkoga i arhitektonskoga razvoja hrvatskih gradova i naselja te zaštitu graditeljskoga naslijeđa, na čemu su se temeljili i nastavni programi kolegija koje je predavao (Razvoj arhitekture, Graditeljsko naslijeđe hrvatskih gradova i naselja, Zaštita arhitekture XIX. i XX. stoljeća, Zaštita urbanog naslijeđa). Bavljenje temama povijesne arhitekture izložio je i predstavio u nizu stručnih i znanstvenih radova, te u knjizi Zagrebački Gradec. Kuća i grad u srednjem vijeku (1989). U suradnji s Matijom Lopcem pripremio je i preveo djelo Deset knjiga o arhitekturi antičkoga rimskog arhitekta i inženjera Marka Poliona Vitruvija (1999), dok je pogovor Vitruvije i njegovo djelo njegov znanstveni doprinos poznavanju Vitruvijeve teorije projektiranja.

Bilinić, Harold (Split, 7. VIII. 1894 – Zagreb, 13. X. 1984), arhitekt, osobito zaslužan za konzervatorske zahvate nakon razaranja u II. svj. ratu u povijesnim jezgrama hrvatskih gradova, najviše u Šibeniku.

Studirao je arhitekturu na Višoj obrtnoj školi u Trstu te na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenci gdje je diplomirao 1922. Potom je do 1926. radio u Gradskome građevnom odjelu u Zagrebu, kada se preselio u Buenos Aires. Nakon povratka iz Argentine 1932., ponovno je radio u Gradskome građevnom odjelu u Zagrebu, gdje je neko vrijeme imao vlastiti atelijer. Nakon II. svj. rata zaposlio se u → Arhitektonskome projektnom zavodu u Zagrebu gdje je radio do 1952. Izražavajući sklonost tradiciji uporabom dalmatinskoga kamena, nastojao je ujediniti tradicionalnu i suvremenu arhitekturu.

Najveći je dio njegova opusa nastao u suradnji s → Ivanom Meštrovićem: mauzolej obitelji Račić u Cavtatu (1920–23), Atelijer Meštrović u Zagrebu (1921–25., s V. Kovačićem i D. Iblerom), mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama kraj Drniša (1926–31., s L. Horvatom), Meštrovićeva vila na Mejama u Splitu (1931–39., s L. Horvatom), spomenik Neznanomu junaku na Avali u Beogradu (1934–38), Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (1934–38., s L. Horvatom, I. Zemljakom i dr.), crkva sv. Marije u Biskupiji kraj Knina (1937–38., s J. Kljakovićem), uređenje Kašteleta u Splitu (1939–41), mauzolej Petra Njegoša na Lovćenu (1969–74., s L. Horvatom). Samostalno je izradio urbanističko rješenje za Strossmayerov spomenik na Strossmayerovu trgu (1925) u Zagrebu. Glavninu njegova samostalnog opusa sačinjavaju konzervatorski zahvati u povijesnim jezgrama hrvatskih gradova. Radio je na obnovi crkve sv. Marka u Zagrebu (1936), katedrale u Senju (oko 1950), u Šibeniku je restaurirao gradsku vijećnicu i uredio prostor pred katedralom (1961) te projektirao nove dijelove u ratu porušene stare gradske jezgre (1947–61). Njegovi urbanistički projekti regulacije Jelačićeva trga (1932) i Kaptola (1933) u Zagrebu nisu ostvareni.

Poslovno-stambena zgrada Herzog u Zagrebu, jedan od najvažnijih primjera zagrebačke moderne, smještena je u ulici Pod zidom, tik do glavnoga gradskog trga.

Građena je 1928–31 (projektanti: I. Fischer, Z. Dumengjić). Kroz zgrade Herzog i Gavella prolazi modernistički pasaž Harmica, također izveden prema projektu I. Fischera i Z. Dumengjić, koji povezuje glavni gradski trg s tržnicom Dolcem. Pasaž je uređen 1987 (B. Šerbetić, M. Kranjc, B. Silađin).

Lovrić, Paško (Dubrovnik, 31. VIII. 1931 – Zagreb, 16. I. 1997), geodet i kartograf, znatno pridonio geodetskoj i kartografskoj terminologiji, toponomastici, te kartografskoj semiologiji i reprodukciji.

Diplomirao je 1956. na Geodetskom odjelu Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (→ Geodetski fakultet) u Zagrebu. Kao stipendist Humboldtove zaklade boravio je u Bonnu, gdje je doktorirao 1972. disertacijom Beiträge zur Weiterentwicklung des Jugoslawischen Grundkartenwerkes. Od 1959. radio je u Zavodu za kartografiju i reprodukciju karata Geodetskoga fakulteta u Zagrebu. Za redovitoga profesora izabran je 1984. Bio je pročelnik Zavoda za kartografiju (1975–81; 1983–87; 1991–97) te je predavao kartografske i topografske kolegije. Osim toga, predavao je u Zagrebu (Arhitektonski fakultet 1979–82; Agronomski fakultet 1988–96) i na građevinskim i geodetskim fakultetima u Ljubljani i Sarajevu (1973–77). Autor je dvaju udžbenika: Kartografska reprodukcija (1983., 1987) i Opća kartografija (1988). Sa suradnicima je objavio više od 90 topografskih i tematskih karata pojedinih regija i nacionalnih parkova Hrvatske, planove hrvatskih gradova (više od 30 u razdoblju 1966–94) te više faksimila starih karata (osobito se ističu karte Zagrebačke biskupije iz 1825. i Zagrebačke županije 1836–42). Bio je autor izložbe Zagreb na geodetsko-katastarskim zemljovidima i u zemljišnim knjigama, održane u Zagrebu 1994. Preveo je s njemačkoga 25 radova uglednih svjetskih kartografa. Bio je predsjednik Saveza geodetskih inženjera i geometara Hrvatske (1973–75), član savjeta → Geodetskoga lista (1976–81), pročelnik Sekcije za kartografiju Hrvatskoga geodetskog društva (1994–97) i redoviti član HATZ-a (1994–97).

Vranić, Vladimir (Schwarz; Leo Vlatko) (Zagreb, 10. XI. 1896 – Zagreb, 3. VIII. 1976), matematičar, stručnjak za vjerojatnost i statistiku.

Pohađao je studij matematike i fizike od 1915. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1920. disertacijom Prilog novijim istraživanjima o singularitetima funkcija definiranih beskonačnim redovima. Od 1919. bio je pomoćni asistent za matematiku tadašnje Šumarske akademije te asistent pri Zavodu za primijenjenu matematiku Tehničke visoke škole u Zagrebu, od 1922. honorarni docent Geodetskog odsjeka Tehničke visoke škole, od 1927. profesor u Prvoj realnoj gimnaziji te 1931−42. prokurist i glavni aktuar u Odjelu za osiguranje života u Jadranskom osiguravajućem društvu u Zagrebu. Od 1945. bio je docent u Ekonomsko-komercijalnoj školi, poslije na Ekonomskome fakultetu (od 1953. redoviti profesor), a od 1954. redoviti profesor na Građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta (→ Građevinski fakultet) u Zagrebu. Predavao je kolegije Numeričko računanje, Matematika, Statistika i dr. Bio je dekan Ekonomskoga fakulteta (1951−52), te Arhitektonsko-građevinsko-geodetskoga fakulteta (1957−58) gdje je bio predstojnik Zavoda za matematiku (1963−64). Umirovljen je 1968. Predavao je i na Prirodoslovno-matematičkome fakultetu u Zagrebu (1947−71).

Znanstveno i stručno bavio se ponajviše teorijom redova i sfernom trigonometrijom te primjenom nomografskih metoda u teoriji linearne i nelinearne korelacije. Proučavao je i slogovnu strukturu hrvatskoga jezika. Kao predstojnik Elektronsko-numeričkoga centra Instituta za matematiku Sveučilišta u Zagrebu istaknuo se 1967. u nabavi elektroničkoga računala CAE 90-40 (→ SRCE; sv. 4), prvoga u nas. Time se promaknuo u doajena znanstvenoga računarstva u Hrvatskoj. Autor je sveučilišnog udžbenika Vjerojatnost i statistika (1958). Dobitnik je Nagrade za životno djelo (1969).

Sinković, Milko (Ljubljana, 8. III. 1897 – Zagreb, 15. VI. 1969), građevinski inženjer, stručnjak za željezničke prometnice.

Diplomirao je 1923. na studiju građevinarstva na Tehničkoj visokoj školi (Vysoké učení technické) u Brnu. Radio je u Direkciji državnih željeznica u centrali u Zagrebu (1923–36) te kao voditelj sekcije za izgradnju pruge Karlovac−Bihać (1936–44). U Zagrebu je bio voditelj odsjeka za obnovu uništenih pruga na području Hrvatske (1945–46). Na Građevinsko-inženjerskom odjelu → Tehničkoga fakulteta u Zagrebu bio je honorarni predavač od 1925; redoviti profesor od 1949. Umirovljen je 1952. Bio je prodekan Fakulteta (1947–48). Predavao je kolegije Prometnice s prometnom tehnikom, Gradnja cesta i željeznica, Željeznički gornji sloj i održavanje, Specijalne željeznice i Kolodvori.

U svom se znanstvenom i stručnom radu najviše bavio problemima željezničkog i cestovnog prometa, žičarama te prometnim čvorovima. Izradio je projekte za izgradnju pruge Karlovac−Bihać, sudjelovao u oblikovanju željezničkih čvorova u Zagrebu (1933–34. i 1947–48), Beogradu (1947), Rijeci (1947–48., 1957–58. i 1963–64), te Sarajevu, Sisku, Karlovcu, Vinkovcima i Gružu (tijekom 1950-ih). Surađivao je u izradbi Zakona o žičarama u SR Sloveniji 1961. Autor je sveučilišnih skripta Elementi gornjeg stroja (1948), Kolodvori i kolodvorska postrojenja (1948), Kolodvori i kolodvorska postrojenja. Slike (1948) i Željeznički sigurnosni uređaji (1948) te udžbenika Viseće žične željeznice (1951).

Dječji vrtić Sopot, jedno od važnijih ostvarenja u polju gradnje odgojno-obrazovnih zgrada u Zagrebu nakon II. svjetskog rata.

Izgrađen je 1974–77 (projektanti: A. Dragomanović, R. Nikšić).